Pitali smo sagovonike/ce šta su u 2025. godini prepoznali kao najznačajniji kulturni događaj, a šta kao njen najveći promašaj

MAJA BOGOJEVIĆ, FILMSKA KRITIČARKA
Karadaglićevo odbijanje nagrade

Najznačajniji kulturni događaj ne samo ove godine, nego i godinama unazad je odbijanje Miloša Karadaglića da primi Trinaestojulsku nagradu – jedan od najdostojanstvenijih i najčasnijih gestova više decenija. Suprotno tome, veliki minus za ostale dobitnike nepostojećih djela, komisiju, žiri, minus za sva ona imena koji jedva čekaju da prime prestižne, posebno finansijske, nagrade države koju ne priznaju. Apsurdni hobi, popularan samo kod nas. Sramno je i 35 procesuiranih zato što su mirno iskazali svoju građansku volju.

Obradovao me je veliki broj crnogorskih filmova u jednoj godini, najveći broj od 2011, te opet možemo govoriti o novom bumu crnogorske kinematografije. Sva dostignuća Filmskog centra Crne Gore na lokalnoj i međunarodnoj sceni, saradnja u filmskom programu Kinoteke i Francuskog instituta; tradicionalno dobri godišnji događaji – Festival Odakle zovem, Ubrzaj, UnderhillFest, Rokumentarni dani, novi pozorišni festival u čast Jagoša Markovića. Vjerovatno ima još pozitivnoga, ali negativnosti nikako ne zaboravljam. Nasillje u svim (sub)kulturama sve vše raste, na žalost; porodično, partnersko (femicidi), vršnjačko, digitalno, retoričko, nasilje u medijskoj, saobraćajnoj, zdravstvenoj, političkoj, institucionalnoj, obrazovnoj kulturi, nasilje je svuda oko nas i to nam je postalo sasvim normalno, kao što nam je normalno da se prekine jedan sjajni crnogorski film (Roda) samo zato što je na albanskom jeziku.

IVAN ĐUROVIĆ, PRODUCENT
Partijske direktive

MINUS:

Sve vezano za dodjelu najvećih državnih nagrada nekolicini opskurnih pojava, ogledni je primjer nedostatka čak i minimuma ličnog integriteta partijskih aparatčika iz Ministarstva kulture.

Sa druge strane, pućkanje NKVDemokrata na 35 ljudi, paradoksalno je učinilo neke od njih čak i simpatičnim, iako su mi, kao dvorski umjetnici djelovali kao dekor iz DPS izloga jeftinih slatkiša. Autori koji koriste tupavost ekipe na vlasti i etabliraju se dobrim self-marketingom, dok su im djela i dalje čista definicija mediokritetstva.

PLUS:

Miloš Karadaglić, veliki umjetnik, još bitnije, sjajan čovjek, koji je odbio da bude mirođija u brlogu u koji su pokušali da ga uguraju lokalni manipulatori. Osam filmova u crnogorskoj produkciji od kojih makar pola kvalitetno! Takođe, kakvo-takvo postojanje, odnosno opstajanje kulture uprkos sistemu koji nikako da ukapira da neko zaista može imati sopstveni stav i mišljenje, a ne isključivo ono što propisuje partijska direktiva.

DRAGANA TRIPKOVIĆ, KNJIŽEVNICA
Sudar ideala i stvarnosti

Godina za nama bila je blag, ali uporan sudar ideala i stvarnosti. Izbor Nikšića za Evropsku prijestonicu kulture doživljavam kao dobar signal, ma kad god ta budućnost stigla. Ta činjenica govori da naša scena još može oživjeti, da uprkos skromnim resursima umijemo da stvaramo, mislimo i razgovaramo sa vremenom koje dolazi.

Ovo je zemlja koja istovremeno slavi i zapostavlja sopstvenu kulturnu vitalnost: naši gradovi, galerije i festivali ostaju živi prostori susreta i razmjene, ali duh kulture ponekad izgleda kao da boravi u dvije paralelne stvarnosti. U jednoj se stvaralaštvo rađa i cvjeta na sceni, a u drugoj institucije, umorne ili opterećene politikom, ne prate ni sopstvene konkurse, ni stvarnu brigu o baštini. Primjer je konkurs za zaštitu kulturnih dobara bez ijedne prijave na petnaest projekata. To je slika našeg odnosa prema nasljeđu.

Uz to, isključivanje Crnogorskog društva nezavisnih književnika iz institucionalnih tokova i omalovažavanje udruženja starog tri decenije pokazuju koliko je javni prostor sve uži za one koji nijesu „na liniji“. Na tom putu, godinu je obilježila i ponižavajuća dodjela Trinaestojulske nagrade onima koji pripadaju više ideološkom nego umjetničkom polju, bolan podsjetnik koliko lako kultura postaje moneta političke trgovine.

Ipak, vjerujem u tihu, urednu snagu književnosti, u razgovore, u publiku, u stvaraoce. Ako nas politika već dijeli, možda kultura još može da nas nenametljivo okuplja. Pa makar malo. Pa makar tvrdoglavo.

MLADEN IVANOVIĆ, REDITELJ
Otapanje vladara

Za mene je najznačajniji kulturni događaj 2025. godine u Crnoj Gori film Otapanje vladara Ivana Salatića. Film na jedan radikalan način razgrađuje figuru takozvanog Njegoša i vladara uopšte, i to ne na klasičan, biografski ili psihološki način, već kao istorijski talog, kao simbol koji se otapa pred kamerom… On ne nudi katarzu, nego njenu nemogućnost. On ne priča priču, nego pokazuje što ostane kad priče nestanu. Salatić je uzeo Njegoša, ono što se u Crnoj Gori ne dira, i pustio ga da iscuri, da se razvodni, da izgubi glas… I da ga otope oni kojima je svet, odnosno, onima koji ga ne razumiju a njime se diče. U tom smislu, film je važan jer odbija da učestvuje u komfornoj nacionalističko-nacionalnoj reprezentaciji kultura već umjesto toga otvara prostor za nelagodna pitanja kao što su: šta danas znači vladati, koje nam je istinsko nasljeđe, koji su nam mitovi, i to u vremenu kad nas desnica potapa. U opštoj atmosferi kulturne konfuzije, svebrzih proizvoda i haotičnog identitetskog konsenzusa, Otapanje vladara djeluje kao rijedak čin umjetničke odgovornosti. To je film koji ne teži da sebe objašnjava, ne ulizuje se publici i ne traži saglasnost. Traži samo obrazovanje gledaoca. Upravo zato je važan za crnogorsku i svjetsku kulturu.

Negativno – sistemsko uništavanje kulture na svim poljima. Mislim na sistemskom urušavanju institucija i smisla kulturne politike, čime dodjela Trinaestojulske nagrade za nenapisanu knjigu nije incident, već plan. I da, kad smo organizovali proteste protiv ministarke, čim je zasjela (jer to je jedini ispravan glagol) na čelo kulture, većina dušebrižnika je reklo da joj damo šansu. Evo, otela je šansu. I? Kultura je opet plijen.

JULIJA MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ, GLUMICA
Izostanak sistemske brige o kulturi

Kulturnim događajem 2025. godine smatram uspjehe Crnogorskog narodnog pozorišta, naročito nagrade i priznanja koja su tokom godine ostvarili i ansambl u cjelini i pojedini glumci i glumice mog teatra – Aleksandar Radulović, Kristina Obradović, Ana Vujošević, Mišo Obradović, Nada Vukčević, Ana Vučković… U vremenu opšte institucionalne dezorijentacije, činjenica da su umjetnici CNP-a prepoznati na relevantnim festivalima i smotrama potvrđuje da kontinuitet, posvećenost i kolektivni rad i dalje daju rezultate. Posebno je važno što su ta priznanja dolazila i za ansambl-igru i za individualna ostvarenja, čime se potvrđuje snaga pozorišta kao živog, funkcionalnog sistema.

Kao kulturni promašaj godine izdvajam izostanak sistemske brige o kulturi i odsustvo jasne kulturne politike. Umjesto dugoročnog promišljanja i stvaranja uslova za razvoj, svjedočimo improvizacijama, političkom uplivu i normalizaciji osrednjosti. Miješanju SPC, kakav apsurd. Takav odnos prema kulturi proizvodi osjećaj umora i obeshrabrenja. Opšta atmosfera u kulturi Crne Gore tokom 2025. godine je ambivalentna – obilježena zamorom i neizvjesnošću, ali i istrajnošću onih koji i dalje vjeruju da kultura ima društvenu odgovornost i smisao.

ANA MATIĆ, DIZAJNERKA
Protestni skupovi

Nemam nikavu sumnju da je kulturni promašaj 2025. godine procedura i izbor dobitnika Trinaestojulske nagrade i sve ono što se nakon toga dešavalo i NEdešavalo, a očekivalo od nadležnih institucija. I o nekim prethodnim dobitnicima Trinaestojulske nagrade bi se moglo itekako polemisati, jer ona i razne druge državne nagrade su često instrument za ostvarivanje političkih ciljeva, ali, od kako se ova nagrada dodjeljuje, ovogodišnja farsa je zasigurno ubjedljivi pobjednik.  I ne mislim tu samo na „nema CIP – ima CIP“, već na opšta načela na kojima bi trebalo da počiva ova nagrada, a to su poštovanje antifašističkih vrijednosti, državnog i kulturnog identiteta Crne Gore.

Povod za kulturni događaj godine nije nimalo pozitivan, a tiče se tragičnih događaja koji su se desili 1.1.2025. godine na Cetinju. Kao odgovor na neadekvatnu reakciju državnih organa, desio se niz protestnih skupova. Te „kolektivne šutnje“ odraz su empatije prema stradalima i njihovim porodicama, ali su i ogledalo civilnog društva. Kulturno nasljeđe i umjetnost danas su izuzetno značajne za emancipaciju našeg društva, ali ne možemo očekivati da nam društvo bude bolje bez etičke i socijalne kulture.

NIKOLA NIKOLIĆ, PISAC
Mizerni novci opredijeljeni razvoju kulture

Kao događaj godine izdvojio bih izložbu Dada Đurića u CANU, koju je crnogorska akademija organizovala sa Fondacijom „Luča Artis“. Tokom dva mjeseca posjetioci su mogli da vide njegove slike, crteže, grafike, skulpture, od kojih većina dotad nije bila izlagana u Crnoj Gori i regionu. Time je opus ovog crnogorskog velikana svjetske umjetnosti dostojno predstavljen. I uopšte, crnogorska likovna umjetnost zaslužuje mnogo bolji tretman i bolju povezanost sa javnošću. Počev od Pera Počeka, prvog školovanog crnogorskog slikara, ovo podneblje iznjedrilo je nevjerovatnu reprezentaciju umjetnika sasvim osobenih poetika. Naša likovna scena komotno može ići rame uz rame sa najznačajnijima u Evropi. Zato je ne treba tretirati samo kao puku „granu umjetnosti“, već kao poseban i fascinantan kulturni fenomen.

Oko promašaja godine ne moram se puno dovijati – dovoljno je da krenem od početka, vječitog sumornog početka, a to su mizerni novci opredijeljeni razvoju kulture. Oni već godinama sarkastično koketiraju sa brojkom od 1 posto državnog budžeta. Imam utisak da se glavešine i na tu crkavicu odlučuju teška srca. Njima je kultura nepotrebna stavka, da kako mogu rado bi je se odrekli. I sve je to, naravno, proizvod jednog šire rasprostranjenog instinkta, po kojem je kultura nešto poptuno sporedno, dekorativno, rezervisano za potonje minute u dnevniku, potonje stranice u novinama i neke jedva vidljive potkategorije padajućih menija na portalima. Treba samo podsjetiti da se slična količina sredstava ulaže u godišnji rad političkih partija. Iako se radi o parazitskim skupinama koje sišu životne sokove društva, dok kultura čini sasvim suprotno – podstiče njegovo zdravlje i vitalnost.

VANJA VUKČEVIĆ, TEORETIČARKA MUZIKE
Apsurd, jedina stabilna kategorija

Ako je 2025. godina u crnogorskoj kulturi imala lajtmotiv, onda su to bile – nagrade. I kao povod za zdravicu uz proseko, ali i kao razlog za kupovinu kontroloka. U onom prvom dijelu te slike, pored pojedinaca koji se svake godine prirodno izdvoje, imamo i kolektive koji su priznanja zaista zaslužili, a ne žickali. Crnogorsko narodno pozorište osvojilo je čak 17 nagrada na domaćim i regionalnim festivalima, dok je Gradskoj muzici Kotor pripalo zlato u Beču, na World Orchestra Festivalu, u kategoriji duvačkih orkestara. To su primjeri u kojima se jasno vidi snaga zajedništva – snaga koja ne curi kroz pukotine, već počiva na mehanizmu u kojem svaka karika nosi teret cjeline. Kod njih su nagrade došle kao proizvod rada, kontinuiteta i zalaganja, a ne kao cilj sam po sebi.

A onda dolazimo do nagrada zbog kojih su se, umjesto reflektora, upalili alarmi. Kod Trinaestojulske nagrade i dodjele statusa Istaknuti kulturni stvaralac vrlo precizne pravno-administrativne procedure odjednom su postale nepotrebne i nepodobne. A plesni koraci pojedinih učesnika ovih igrokaza vodili su neupućenu publiku sve dublje u lavirint, i u toj igri, nagrade i status prestali su da budu kruna rada i znak zahvalnosti društva. Postali su mnogo više – simptom. U tom smislu, postalo je jasno da je i u 2025. apsurd ostao jedina stabilna kategorija.

Priredio: M.M.

(O novoj knjizi Miraša Martinovića, izdanje autora, Herceg Novi 2025.)

Ljepota je kroz istoriju umjetnosti i filozofije predstavljala jednu od najfascinantnijih i najkontradiktornijih pojava. Ujedno dar i kazna, uzvišenost i prokletstvo, ljepota u književnosti često biva prikazana kao izvor radosti, ali i patnje. Upravo taj paradoks ljepote prožima i poetske cikluse Miraša Martinovića, Pastirica na zemlji i Pastirica na nebu, u kojima ljepota nije samo fizička karakteristika, već ontološka kategorija, nešto što se ne može sasvim obuhvatiti riječima, ali se može naslutiti kroz simbole sna, zvijezda i neba.

Poput stava Vladana Desnice da je izuzetna ljepota jednaka izuzetnom umjetničkom djelu, i da je ljepota talenat kao i svaki drugi,  Martinović izgrađuje lik pastirice kao arhetipsku figuru, nositeljku posebnog dara – dara ljepote koji  zrači instinktivnom samosviješću. Egzistencija lirskog subjekta  je dvostruka: ona „gleda kolo zemaljsko, a igra kolo nebesko“. Pastirica nije samo lijepa – ona je simbol jedne više stvarnosti, poveznica između zemaljskog i nebeskog, svijeta smrtnika i vječnosti.

Međutim,  ljepota ne donosi spokoj, naprotiv ukazuje se kao usud (Moje prokletsvo / Usud / moja ljepota).Značajna je i pozicioniranost lekseme usud – naslov je početne pjesme i završni  stih posljednje, čime  se motivski i značenjski zaokružuje knjiga.  U svakoj pjesmi djevojačka sreća uzmiče i ostaje samo trag sna − Sanjali me mladići   /Nigdje dospjela  / u snu ostala. / Sunca čekala / mjesec dočekala. Igra svjetlosti i tame, očekivanja i razočaranja, svjedoči o nemogućnosti da se ljepota u potpunosti živi na zemlji…

Ljepota je krhka, ona nadilazi fizičko i postaje sudbonosna. Jer, ko nosi ljepotu – umire zbog ljepote. U tom iskazu leži srž Martinovićeve poetike: ljepota nije zaštićeni dar, ona je ranjivost, otvorenost svijetu i njegovim zabludama. Zato Martinović u svojoj lirici nudi dvojnu stvarnost – pastirica živi i na zemlji i na nebu. To nije rastrzanost, već pokušaj sinteze, pomirenja suprotnosti. U njoj se ogleda drevna težnja umjetnosti da uhvati ono prolazno i uzdigne ga u vječnost. I zato, iako Lim teče (panta rei), iako sve prolazi, ljepota ostaje kao trajan, gotovo sveti trag – neuhvatljiva, ali vječna.

U pjesničkom svijetu Miraša Martinovića, ljepota nije samo estetska kategorija, već egzistencijalna sudbina. Ona se ne može posjedovati bez posljedica. Njena svjetlost baca sjenu, a njena uzvišenost vodi u tragiku. Međutim, baš ta dvoznačnost ljepote, njena istovremena blizina i nedostižnost, ono je što pjesništvu daje snagu i dubinu. Upravo te neostvarene želje pastirice sudbinske ljepote, pjesnik je pretočio u pjesme.

Zato se i motiv zvijezda javlja kao simbol utočišta. Iako su zvijezde ukrale njenu ljepotu, pastirica je „najsigurnija u snovima“, na nebu „najbezbjednija“ jer je „nebu zaručena“. Ona ne pripada ovom svijetu – ili barem ne pripada u potpunosti. Ona je izvanvremenska i izvanprostorna pojava, slična paloj zvijezdi:
Ponekad mi se učini da sam pala zvijezda / Kao da nisam od ovoga svijeta. To nije bijeg od stvarnosti, već duboka potreba da se pronađe prostor u kojem ljepota može opstati – bilo u snu, bilo u nebeskoj dimenziji.

Jedna od ključnih pjesama koja ovu težnju izražava,  jeste pjesma o tri sestre. Dvije žele bogatstvo i sigurnost, a treća, najtiša, kaže:
Ja bih nebo najvolija. Ova izjava otkriva duboku metafizičku čežnju – težnju za nebeskim, za onim što nadilazi materijalno, za vrijednošću koja se  može izmjeriti samo duhom i osjećanjem vječnosti.

U pojedinim elementima ima tona usmene književnosti, posebno u refrenima (Kud se djenu / Zlatni prsten / Odnese ga Lim / Kud odoše moje čežnje / Odnese ih Lim / Kud se snovi raspršiše  /Odnese ih Lim.). Osobi izuzetne ljepote nije predodređena  ispunjenost ljubavlju     (Vezla i čekala /U čekanju nestajala / A on se / Ne pojavi).  Međutim,  ni nebeska egzistencija nije garant  smiraja (Zato  Njena duša /Luta nesmirena  /Možda nije odlazila / Duša nikud).

Pjesma Porod, iako vrlo kratka, nosi duboku simboliku i višeslojno značenje. Ova lirska minijatura može se tumačiti kao poetska alegorija o sudbini, i neminovnosti, ali i kao pjesnički komentar o tome kako se životne odrednice prenose s pojedinca na svijet.

U lirici Miraša Martinovića, ljepota  lebdi, kao trag snova koji nas podsjeća na ono što je bilo ili što je moglo biti. Njegova pastirica nije samo književni lik, već simbol svakog bića koje traži smisao, sigurnost i ljepotu u svijetu.

Mr Anka VUČINIĆ GUJIĆ

Ljetos, u predvečerje , kada Kotor umoran od sunca utone u meku svjetlost zalaska, terasa Pomorskog muzeja – na promociji ove Kastelove knjige – bila je pozornica. Njegovi stihovi  izricali su  slojevitu i mijenjajuću sliku Mediterana u kojoj se istorija, mitovi, običaji, jezici, mirisi i slike preslažu

„Teško je objasniti što nas nagoni da uvijek ponovo pokušavamo složiti mediteranski mozaik, sačiniti još jednom katalog njegovih sastavnica, provjeriti šta znači svaka od njih ili koliko vrijedi jedna spram druge: Evropa, Magreb i Levant; judejstvo, kršćanstvo i islam; Talmud, Biblija i Kuran; Atena i Rim; Jeruzalem, Aleksandrija, Konstantinopol, Venecija… Španjolska u raznim razdobljima, zanosnim i okrutnim, Južni Slaveni na Jadranu i još mnogo toga“. Ovo riječi su iz Mediteranskog Brevijara Predraga Matvejevića . Sličnim poetskim hukom, i crnogorski gospar, Boris Jovanović Kastel daruje nam mediteransko kulturološki kaleidoskop,  Otac tvoj Mediteran .

Ljetos, u predvečerje , kada Kotor umoran od sunca utone u meku svjetlost zalaska, terasa Pomorskog muzeja – na promociji ove Kastelove knjige – bila je pozornica. Njegovi stihovi  izricali su  slojevitu i mijenjajuću sliku Mediterana u kojoj se istorija, mitovi, običaji, jezici, mirisi i slike preslažu. Dok  su se nizale besjede: „Ples i pijanstvo smrti“, „Dvije minđuše iz muzeja u Palermu“,  „Mediteran Evropi“, „Epizoda sa Posejdonom“…  prostorom su kružile ptice i svojom pjesmom ušivale sumrak na rubovima neba.

U tim trenucima činilo se da prostor, u svom prirodnom okruženju, ne samo sluša, već i odgovara, u saglasju. Harmonija koja se te večeri stvorila nije bila unaprijed komponovana, niti dogovorena – bila je iskonska, kada su pjesnik i priroda govorili istim jezikom. U toj Kući pomorske memorije,  riječ postaje zvuk i slika, a ptice –  saputnice poezije. I vjerujem da je i to istinski Mediteran: mjesto gdje  stih diše uz poj ptice kao Kastelova „Beskrajna pjesma“ „ na kolutu papira nedovršena“.

Pjesma „Voda“ jedna je od onih  strukturalnih poveznica koje spajaju mediteransku simboliku , arhetipsku figuru majke (stvoriteljice, mučenice, svetice) i kolektivno iskustvo patnje i postojanosti. Kastelova „voda“ nije samo element prirode –  ona je životnica, zaštitnica, svjedokinja, stradalnica.  Govori da je njena briga nevidljiva, ali presudna. Ona oprašta, iako je ljudi izdaju, ona šuti – a čovjek glasnogovori;  voda trpi – čovjek razara. Ovdje se jasno upućuje i na ljudsku moralnu sljepoću:

„ Ćutala je voda, svetica

                                   Prekrivajući usta talasa dlanom

                                  Dok su oštrili bajonete,

                                  Psovali apostole

                                  I kitili se ukradenim lentama.“   

„Voda“ govori o kapacitetu Mediterana da voli, nosi i čuva čovjeka, ali i o: ljudskoj nezahvalnosti i zaboravu svetosti prirode. Kao posljednji moralni stub, ona štiti sve dok može, a kad više ne može, ostaju „uvele dojke“, simbol isušene i iscrpljene majke Zemlje. More Mediterana, pjesma o njemu i govor njemu, neodvojivi su.

„ More ne otkrivamo sami i ne gledamo ga samo svojim očima. Vidimo ga i onako kako su ga gledali drugi, na slikama koje su nam ostavili, u pričama koje su ispričali: upoznajemo ga i prepoznajemo u isto vrijeme“, kaže  Matvejević .

Kastelova poezija plovi tim vodama. Mi smo joj okrenuti licem, na putu k njoj. Na njegovoj mapi puteva „ kad odem od sebe/ vratiću se sebi“ događa se  čin nošenja sebe kao vlastitog prtljaga, pokazujući da, gdje god da se zaputi, Mediteran ide s njim: u mirisu majčine dušice, vijavice, u sjenama slovenske mitologije, u feničanskoj krvi što još struji u bršljanu starog vijeka. Sve se to miješa s fjakom  i formira gustu mrežu identiteta koju ne možeš presjeći. Čovjek se može igrati bijega , može poželjeti novo rođenje, ali na kraju ga „tegovi sa kantara riblje pijace“  prizemljuju.

Ako je Gaston Bašlar s pravom pisao o pjesnicima vode, vazduha, vatre, gdje je  reduktivnim interpretativnim  metodama imenovao zlatnu rudu poetsko – značenjskog rasipništva,  o Borisu Jovanovaću Kastelu može se govoriti kao  pjesniku vode i Mediterana. Motiv putovanja vodenim prostorima pjesnik proživljava kao opsesivnu životnu i pjesničku temu. Tolika je snaga njenog prisustva i  mnogostrukost njenog upornog obnavljanja da se može reći: ona je njega izabrala.

U zbirci Otac tvoj Mediteran,  progovara glas strasnog prizivača transcendencije onog „ zaumnog svijeta“ iz davno prošlih vremena koji je, zahvaljujući Kastelovoj riječi, proslovio.

„Nazvao si poeziju vijaduktom

Između mita i istine

I otišao u zaborav, Oktavio.

Ako je istorija ispjevana prošlost

A istina suza

Na korici knjige u pustinji                      

Onda će more naježeno pred nama

Biti oratorijum iskupljenja“….

( Iz pjesme Oktavio)

I u ranijim pjesničkim iskazima Kastel  poziva na „putovanje“ geografskim daljinama i  umjetničko – filosofskim svjetovima, na put vodama Mediterana zadat

kao prava mjera egzistencijalnog, moralnog i duhovnog iskušenja – onako kako bi

poetski bio preveden Kantov  zahtjev: „Zvjezdano nebo nad nama, moralni zakon u nama“.

Plovidba i „hod nevidovni“ nemaju kod Kastela karakter apstraktnog drumskog nepregleda, to je put pema unutra, upravo onakav kakvog ga vidi i Mak Dizdar ,/ „odakle smo tamo zaista odavno/ u sebe ovakvi došli, u sebe ovakve /kakvi se nismo/ni skrili/ ni snili/ na duboko oranje bez pluga/ i žitku sjetvu/tamo gdje je već uzorano/ono što nikad orano nije/gdje je već posijano/bez sijača tamo/ hajdemo/                      Mak Dizdar – pjesnička zbirka „Modra rijeka“.

Tek kada se shvati da i Kastelov pjesnički put vodi prema unutra –  prema svim bunarima,  rijekama i morima, svim vodama čovjekovovog bića –  može se njegovo putovanje onovremenskim i ovovremenskim prostorima Mediterana shvatiti kao njegova trajna pjesnička preokupacija pretočena u riječ  vremenu i vječnu.

Zorica JOKSIMOVIĆ

.