Povežite se sa nama

OKO NAS

Prioritetna pomada

Objavljeno prije

na

Početak nove godine u Crnoj Gori protiče u znaku – dama. Što voljno, što nevoljno njih sedam su danima u centru pažnje crnogorske javnosti. Svaki slučaj je priča za sebe, ali i svojevrsna refleksija naše svakodnevice – senzacionalizma u medijima, palanačkog mentaliteta i još ponečega.

Pođimo do najnovijeg. Zamjenica Osnovnog tužioca R. V. optužena je da je skupe pomade stavljala u kutije u kojima su pakovane jeftinije kreme i tako ih kupovala po znatno nižoj cijeni. O tome je ekskluzivno izvijestio jedini državni dnevnik. I to iz pera svog odgovornog urednika Srđana Kusovca, koji se potom pohvalio kako je ta Pobjedina vijest obišla region i u zasjenak bacila čak i posjetu predsjednika Srbije Tomislava Nikolića Crnoj Gori! Kakav profesionalni uzlet.

Da je ova priča ostala samo na Pobjedinom pisanju bila bi zanimljiva kao još jedna ilustracija široko odomaćenog neprofesionalizma u crnogorskim medijima i palanačkog duha koji još nije odselio iz glavnog grada države, a kad će ne znamo. No, novu dimenziju ovom događaju dala je vrhovna državna tužiteljka Ranka Čarapić, koja se takođe na zanimljiv način umiješala u ovaj slučaj.

Ona je Dnevnim novinama izjavila da je utvrđivanje činjenica u vezi sa ovim, kako ga je taj list nazvao, skandalom – trenutno prioritet u radu tužilaštva! „Svi smo angažovani na ovom slučaju”, objavila je vrhovna tužiteljica.

Vjerovatno to znači da je revnosno tužilaštvo upreglo svo ljudstvo i ostale raspoložive kapacitete da rasvijetli šta se to desilo s pomadom u jednoj podgoričkoj prodavnici.

Nešto ranije TV gledaoci državne televizije (kako li su efikasni crnogorski državni mediji) imali su priliku da im lično specijalna državna tužiteljica Đurđina Ivanović iščita ljekarski nalaz bivše generalne direktorice Crnogorske komercijalne banke, koja je, zajedno sa bivšim menadžmentom, optužena za davanje višemilionskih kredita bez valjanog pokrića. To što detalji iz ljekarskog nalaza bivše direktorice CKB nisu predmet istrage specijalnu tužiteljicu nije zanimalo.

Poštovanje tajnosti zdravstvenih podataka ličnosti spada u korpus posebno čuvanih ličnih prava. Mora da to dobro zna i specijalna tužiteljica Ivanović i teško je povjerovati u to da se slučajno posredstvom državne televizije ovako umiješala u privatni život bivše direktorice Crnogorske komercijalne banke. Time je direktorici, kako tvrde njeni advokati, ,,ekstremno povrijedila njeno osnovno ljudsko pravo – pravo na privatnost”, koje je zagarantovano Ustavom Crne Gore.

Agencija za zaštitu ličnih podataka najavila je pokretanje procedure kako bi utvrdila da li je Ivanović prekršila zakon. Maksimalna kazna za kršenje Zakona o zaštiti podataka o ličnosti je 20.000 eura.

Podsjetimo da je već pomenuti urednik Pobjede ljetos objavio kopije medicinskih nalaza, i to iz osamdesetih godina prošlog vijeka, sindikalnog vođe nikšićke Željezare Janka Vučinića.

Ovaj slučaj je samo jedan u nizu raznih zloupotreba podataka iz privatnog života crnogorskih građana, o čemu su čitaoci Monitora mogli detaljno da se upoznaju u prošlom broju iz intervjua člana Savjeta Agencije za zaštitu ličnih podataka Alekse Ivanovića.

O tome da se objavljivanjem nečijih medicinskih podataka krši svako načelo novinarske etike suvišno je govoriti. U zemljama gdje se poštuju medijski profesionalni standardi autor takvog teksta završio bi novinarsku karijeru.

Dokle doseže trka za senzacionalizmom u medijima svjedoči i primjer izvještavanja o slučaju nastavnice iz Podgorice Marije Fatić. Namjerno joj navodimo ime i prezime, jer je Više državno tužilaštvo u ponedjeljak odbacilo kao neosnovanu krivičnu prijavu protiv nje, a u novembru je bila uhapšena zbog sumnje da se bavi preprodajom heroina, o čemu su mnogi mediji naširoko pisali i osudili je prije zvaničnog suda.

Nešto slično dešava se ovih dana i sa dvjema doktoricama Kliničko-bolničkog centra Crne Gore. Valjda će relevantnu riječ o tom slučaju izreći nadležni državni organi.

Vratimo se vrhovnoj državnoj tužiteljici. Ukoliko sa svojim saradnicima bude imala snage nakon silnog angažovanja na ,,slučaju pomade”, možda će se pozabaviti i nekim beznačajnim aferama. Na primjer aferom Listing koja je krajem 2011. godine potresla Crnu Goru kada je objavljeno da su tadašnji premijer Igor Lukšić i ministar vanjskih poslova Milan Roćen 2008. godine kontaktirali sa odbjeglim narko bosom iz Pljevalja Darkom Šarićem, koji, kako ovih dana tvrde zvaničnici Srbije, samo što nije uhapšen. U akciju je tada stupilo Vrhovno državno tužilaštvo, ali ni do dan danas nije saopštilo šta je utvrdilo povodom te afere, koja se odavno i ne pominje.

Možda će se tužiteljica, kad završi istragu o pomadama, prisjetiti da tužilaštvo javnosti duguje istinu i o aferi Telekom.

Ima toga još. Recimo, bilo bi takođe zanimljivo da tužilaštvo objasni kako je biznismen Dragan Brković uspio da raznim firmama napravi dug od 185 miliona eura i da li će za to odgovarati.

Prije nekoliko dana visoki zvaničnici EU još jednom su poručili Crnoj Gori da od nje očekuju konkretne rezultate u oblasti vladavine prava i pravosuđa, naročito kad je riječ o nezavisnosti sudstva. Predsjednik Evropskog savjeta Herman van Rompej je u Briselu premijeru Milu Đukanoviću rekao da je od prvenstvene važnosti da Podgorica na putu u Evropsku uniju pokaže dodatne opipljive rezultate u jačanju vladavine zakona i pravosuđa.

Teško da je izgaranje državnog tužilaštva na slučaju pomada doprinos prilagođavanju crnogorskog pravosuđa evropskim standardima. Da budemo jasni – svako treba da odgovara za svoja nedjela, pa i za prepakivanje pomade, ali isto tako treba da bude jasno i ovo – sve dok vrhovnoj državnoj tužiteljici bude preča pomada vrijedna stotinak eura od sumnjivih milionskih transakcija, organizovanog kriminala, korupcije i nepotizma, koji cvjetaju pod okriljem vlasti, Crna Gora će ostati privatna država političke elite i društvo čiji većinski dio čine siromašni i obespravljeni građani.

Uglađena zaklinjanja u evropske vrijednosti sa palanačkim duhom i estradizacijom pravosudnog sistema, politike i medija takvu Crnu Goru samo će i dalje betonirati na neograničeni rok. Reforme treba otpočeti u glavama i od glavnih.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo