Povežite se sa nama

OKO NAS

Ni magarci ne znaju da govore

Objavljeno prije

na

Zanimljivo je bilo nedavno pročitati kako su zatvorski čuvari uhvatili mačku kod koje su „pronađene” testera i mobilni telefon, u trenutku dok je pokušavala da prođe kapije jednog zatvora na sjeveroistoku Brazila. Čuvari su, naime, primijetili da je bijela mačka koja im se približavala po mraku, bila oblijepljena selotejpom oko stomaka i kičme.

Kada su bolje pogledali, vidjeli su da mačka „nosi” još i bušilice, slušalice, memorijsku karticu, baterije i punjač za mobilni telefon. Agencija Rojters je prenijela da se svih dvjesta šezdeset i tri zatvorenika u zatvoru u Arapiraki, gradu od 215 hiljada stanovnika u brazilskoj državi Alagoas, smatraju osumnjičenima u slučaju zavjere koji je istraživala lokalna policija.

„Teško je otkriti odgovornog za ovo, jer mačka ne može da govori”, kazao je sasvim ozbiljno neimenovani zatvorski čuvar za lokalni list Estado de S Paulo. Incident se dogodio na dan dočeka Nove godine, a mačka je, nakon što je „uhvaćena u švercu”, odnijeta u centar za bolesti životinja.

Nije poznato šta se dešavalo s lovačkim psima u Crnoj Gori koji su na istovjetan i maštovit način švercovali drogu s Kosova, ali je poznato da sasvim sigurno nijesu završavali u centre za bolesti životinja. Niti su njihovi vlasnici završavali u zatvorima, iako je policijskim službenicima moglo biti poznato ko se na ovaj način bavio švercom.

Ispalo je tako da slučaj s mačkom u Brazilu nije nimalo originalan, i da su taj metod crnogorski kriminalci koristili mnogo ranije. Šverceri su bili prerušeni u lovce. Kretali su se nesmetano u graničnom pojasu, a svoje dresirane pse slali su na Kosovo. Njihove kolege sa druge strane granice sačekivali su pse i oko njih selotejpom obljepljivali po dva kilograma heroina. Psi su se potom uredno vraćali svojim vlasnicima u Crnu Goru, koji su bez ikakvog rizika dobijali heroin na ruke.

Priče o švercu raznih vrsta roba na Kosovo i s Kosova mimo carinskih punktova šumskim putevima, djeluju fantastično kada se govori, recimo, u jednom slučaju o stotinu i više zaplijenjenih konja natovarenih cigaretama. Naime, jedan od rožajskih otpuštenih policajaca, koji su pod pritiskom međunarodne zajednice vraćeni na posao, pričao je da čitavo stočarsko naselje na planinskom prevoju Kula, na potezu Giljevo Polje – Crni Vrh, služi kao magacinski prostor za raznu akciznu robu.

„Švercovana roba se do tamo, s naše strane, izbacuje traktorima, a sa kosovske Albanci s konjima i tovare koliko mogu. Tu se vrši pretovar i primopredaja”, pričao je ovaj policajac.

On je tvrdio da je prije otpuštanja zaplijenio razne akcizne robe u vrijednosti od oko milion eura.

„Jednom prilikom zaustavio sam kolonu od sto dvadeset konja natovarenih s oko hiljadu i četiristo paketa cigareta. Šta se desilo? Naređeno je ubrzo da se konji propuste, ‘jer je to program’. Šta je to značilo nego da je za to neko znao i odobrio”, kazao je graničar.

Konje i terenska vozila, motore četvorotočkaše, kojima su šverceri opremljeni, zimi mijenjaju motorne sanke. Monitor je ranije pisao o tome kako šverceri na granici s Hercegovinom koriste dresirane životinje, prije svega magarce, koji sami prelaze granicu, bez pratnje, tako da u slučaju da tovari budu uhvaćeni, kriminalci ne trpe nikakav rizik. Ni magarci ne znaju da govore.

Pretpostavka za sve to su porozne granice. A da je crnogorska granica prema susjednim državama šuplja kao švajcarski sir, najbolje govore podaci o ilegalnim graničnim prijelazima, odnosno prijelazima koje ne obezbjeđuje granična policija, ali ih koriste mještani najbližih sela. Nerijetko, međutim, ove puteve koriste i šverceri za prebacivanje roba svih vrsta, budući da je najveći dio ovih puteva prohodan za automobile i terenska vozila, a neki čak i za velike kamione, odnosno šlepere.

Tako, na primjer, na graničnom pojasu Crne Gore i Kosova, na području opština Rožaje, Berane, Andrijevica i Plav, postoji najmanje sedam ilegalnih planinskih puteva kojima se zaobilaze zvanični carinski prelazi. Prema vrlo pouzdanom izvoru iz policije ovi putevi policiji nijesu nepoznati, ali je nejasno zašto se nešto ne preduzima da se blokiraju i da se time šverc zaustavi.

„Ti putevi su nekada dobro zamaskirani, ali ih je prema operativnim saznanjima i po koordinatama vrlo lako naći”, kaže taj policijski izvor.

Jedan od tih puteva vodi od sela Boge, iz Crne Gore, preko planine Hajle, do sela Hadžovići. Ovo selo, čije su koordinate 2330-3169, veoma je poznato po švercu svih vrsta roba. Nalazi se praktično na samoj granici, malo unutar teritorije Kosova.

Drugi ilegalni put na crnogorsko-kosovskoj granici vodi od švercerski takođe dobro poznatog sela Bandžov, zatim preko Hajle do Rugovske klisure.

„Treći put vodi preko sela Bjeluhe na Čakoru. To je nekadašnji prijelaz koji je kontrolisala vojska. Danas nije u funkciji, osim, naravno, za švercere i kriminalce”, kaže izvor iz policije.

Prema njegovim riječima, ukoliko Bjeluhe „zataje”, onda na planini Čakor postoje još dva ilegalna švercerska puta, s takođe poznatim koordinatama. Ona se nalaze u blizini nekadašnjeg planinarskog doma na ovoj planini iznad Murine i Plava.

„Jedan od takvih puteva je i onaj koji vodi u blizini sela Pepići, čije su koordinate 2823-3105”, priča sagovornik Vijesti iz crnogorske policije.

Sedmi put kojim se zaobilazi granični prelaz na Kuli, a kojim mogu da idu i cisterne s naftom, malo prije carinskog prelaza ulazi u šumu, i silazi do sela Radavac na Kosovu.

„Ovi putevi naročito su frekventni i u punoj upotrebi u toku ljeta, kada nema snijega. Tu se koriste sva prevozna sredstva, od motokultivatora, traktora i „tamića”, odnosno malih kamiona, do šlepera. Zimi su u upotrebi konji i motorne sanke”, kaže izvor iz policije.

Na području plavske opštine prohodni su i putevi koji vode prema Kosovu preko planine Bogićevice. Iz ove opštine ilegalno se može doći i do Albanije, a to je najlakše učiniti putem koji od Gusinja vodi preko sela Vusanje.

„Južnije, u blizini Ulcinja, postoje najmanje dva ilegalna puta prema Albaniji i oba vode preko rijeke Bojane. Jedan od njih je u Gornjem Štoju, a drugi u Zoganju, odnosno na putu koji vodi prema Svetom Đorđu”, objašnjava naš izvor.

Ako se žele zaobići zvanični granični prelazi prema Hrvatskoj, onda se, kako kaže naš sagovornik iz policije, najčešće koriste putevi preko brda Ilinica ili Studeno, koji izlazi na Vitaljinu, kao i preko Ravnog Brijega, odnosno sela Dubravka ili Mrcine. Ovaj put je jedan od starih puteva, ali je veoma dobro očuvan.

Iz Crne Gore se prema Bosni i Hercegovini ilegalno najčešće prelazi preko pet do šest puteva, koji vode iz više opština. Jedan od poznatijih policijski neobezbijeđenih puteva je onaj kojim se od Risna i Graba, preko Kruševice stiže do Trebinja.

„To je stari austrougarski put. Makar dva ilegalna puta prema Bosni i Hercegovini vode iz pravca Nikšića. Jedan je preko sela Crkvice i tim se putem stiže do Bileće, a drugi put je Grahovo – Nudo – selo Aranđelovo, koji vodi do Trebinja”, objašnjava naš policijski izvor.

U Bosnu i Hercegovinu ilegalno se može stići i s područja Pljevalja. Jedan od tih puteva vodi preko planine Kovač, i izlazi na Čajniče. Drugi je onaj koji vodi prema Foči ili Srbinju, preko Krnje jele i sela Šula.

Iz Pljevalja se može ilegalno i u Srbiju, neobezbijeđenim putem preko Jabuke. Za Srbiju se ilegalno ide i putem preko Trešnjevice kod Bijelog Polja, ali i starim putem od Petnjice preko udaljenih sela Savin Bor i Kruščica.

Osim što ih koristi lokalno stanovništvo, većinu ovih puteva veoma dobro poznaju i koriste šverceri kada prenose sve vrste akciznih roba, ali i drogu i oružje. Prema našem izvoru iz policije sadašnji broj policijskih patrola nije dovoljan da pokrije odjednom sve ilegalne kanale koji s područja Crne Gore vode prema susjednim državama.

„Granična policija nema dovoljno patrola, a nema ni vozila. Treće, nema ni dovoljno goriva da obilazi teren, dok se funkcioneri vozaju bez ikakve potrebe i za njih benzina ne može da fali”, kaže naš izvor.

On naglašava da će šverceri koristiti ilegalne prijelaze i sve moguće načine sve dotle dok naša policija ne bude imala takozvane termovizijske kamere, koje imaju Hrvati, i koje se koriste za nadgledanje čitave granice, ne samo zvaničnih graničnih prelaza.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo