Most na Đurđevića Tari biće zatvoren je zbog radova, ali strah lokalnih turističkih radnika je da će zajedno sa njim biti zatvorena i mogućnost da zarade u finišu turističkog ljeta. Dok država odluku pravda potrebom za bezbjednom rekonstrukcijom, privrednici upozoravaju na velike gubitke

Potpuno zatvaranje mosta na Đurđevića Tari zbog rekonstrukcije moglo bi ozbiljno pogoditi turističku privredu tog kraja, upozoravaju lokalni privrednici. Posebno strahuju za rafting turizam, koji tokom ljeta predstavlja jedan od najvažnijih izvora prihoda. Iako podržavaju obnovu mosta i ne dovode u pitanje njenu neophodnost, smatraju da je potpuna obustava saobraćaja trebalo da bude odložena do završetka glavnog dijela turističke sezone.

U lokalnim udruženjima turističkih poslenika procjenjuju da će ovog ljeta izgubiti oko 60 odsto planiranih prihoda. Najveći udar očekuju privrednici na pljevaljskoj strani kanjona Tare, gdje se nalazi Žugića Luka, jedno od najposjećenijih rafting izlazišta u Crnoj Gori. Kako objašnjavaju oni koji godinama organizuju rafting, većina gostiju dolazi iz pravca Žabljaka, pa će zatvaranje mosta praktično presjeći najvažniji prilaz toj destinaciji.

Zbog toga, upozoravaju, neće moći da zadrže sve radnike. Procjenjuju da će biti primorani da otpuste oko 50 sezonskih zaposlenih, jer bez gostiju neće moći da pokriju troškove poslovanja.

„Ne tražimo da se rekonstrukcija zaustavi, već da se ovako važni infrastrukturni zahvati planiraju u saradnji sa turističkom privredom. Zatvaranje mosta u jeku sezone ugrožava poslovanje desetina preduzeća i egzistenciju velikog broja ljudi koji žive od turizma. Šteta će biti višestruka i osjećaće se mnogo duže od perioda u kojem će most biti zatvoren“, poručuju iz lokalnih udruženja turističkih poslenika.

Dodatni problem predstavljaju već ugovoreni turistički aranžmani. Mnogi gosti rafting su rezervisali i platili mjesecima unaprijed, pa će dio tih aranžmana morati da bude otkazan. Privrednici podsjećaju da je samo tokom prošlog avgusta kroz Žugića Luku na rafting prošlo oko 17.500 turista, dok će ove godine, zbog zatvaranja mosta, taj broj biti višestruko manji.

Saobraćaj preko mosta na Đurđevića Tari, na magistralnom putu Pljevlja–Žabljak, biće potpuno obustavljen od 10. avgusta do 26. oktobra zbog radova na rekonstrukciji. Iz Uprave za saobraćaj navode da se radovi na kolovoznoj ploči ne mogu izvoditi uz odvijanje saobraćaja, zbog čega je zatvaranje neizbježno, a termin je određen kako bi posao bio završen prije zime.

Do potpune obustave, od 1. do 9. avgusta, saobraćaj za putnička vozila i autobuse odvijaće se naizmjenično, uz više svakodnevnih prekida, dok je za teretna vozila teža od 3,5 tone saobraćaj već obustavljen. Za vrijeme zatvaranja mosta saobraćaj će biti preusmjeren na alternativni pravac Vrulja–Mijakovići.

Rekonstrukcija mosta na Đurđevića Tari počela je u julu prošle godine i od početka ju je pratio niz izazova. Radovi na jednom od najpoznatijih simbola Crne Gore odvijali su se istovremeno sa turističkom sezonom, pa su gradilište i most tokom ljeta dijelili građevinski radnici i hiljade posjetilaca. Zbog privremenih obustava saobraćaja stvarale su se kolone na prilazima mostu, a zabilježeni su i slučajevi da su turisti, uprkos zabranama, ulazili na građevinske skele kako bi fotografisali kanjon Tare.

Iz Uprave za saobraćaj ranije su saopštavali da je riječ o jednom od najsloženijih infrastrukturnih projekata koji se trenutno realizuju u Crnoj Gori. Objašnjavali su da se obnavljaju ne samo most, već i pristupni putevi, te da je zbog položaja objekta u Nacionalnom parku Durmitor svaka faza radova zahtijevala saglasnost više institucija, uključujući Nacionalne parkove Crne Gore, Agenciju za zaštitu životne sredine i Upravu za zaštitu kulturnih dobara.

Prema podacima Uprave za saobraćaj, radovi su tokom prve godine uglavnom tekli planiranom dinamikom, uprkos tehničkim izazovima i potrebi da se izvođenje prilagođava saobraćaju i turističkoj sezoni. Isticali su da je odluka da se most što duže zadrži u funkciji bila kompromis kojim se nastojalo izaći u susret lokalnom stanovništvu i turističkoj privredi, iako je to usporavalo izvođenje radova.

Nadležni su više puta upozoravali i na nepoštovanje privremenog režima saobraćaja. Pored turista koji su ulazili u zonu gradilišta, problem su predstavljala i teretna vozila koja nijesu poštovala zabranu prolaska, zbog čega je bilo neophodno pojačati kontrolu na prilazima mostu.

Projekat rekonstrukcije finansira Narodna Republika Kina donacijom vrijednom više od sedam miliona eura, dok radove izvodi kineska kompanija Shandong Luqiao Group, a Uprava za saobraćaj obavlja nadzor nad investicijom. Most je posljednji put saniran 1986. godine, a nakon završetka aktuelne rekonstrukcije očekuje se da će biti bezbjedan za upotrebu narednih nekoliko decenija, uz ograničenja za najteža teretna vozila.

Most na Đurđevića Tari nije samo jedna od najprepoznatljivijih građevina u Crnoj Gori, već i jedan od najznačajnijih infrastrukturnih poduhvata predratne Jugoslavije. Izgrađen je na jednom od rijetkih mjesta gdje je bilo moguće premostiti gotovo hiljadu metara dubok kanjon Tare i povezati tada slabo razvijena područja Durmitora i pljevaljskog kraja.

Njegovu izgradnju omogućio je međunarodni konkurs koji je 1937. raspisalo Ministarstvo građevina Kraljevine Jugoslavije. Izabrano je rješenje profesora Mijata Trojanovića, dok je radove izvodila kompanija „Andonović“ iz Pančeva. Gradnja je trajala od 1938. do novembra 1940. godine i predstavljala je izuzetan inženjerski poduhvat. Najzahtjevniji dio posla bila je izgradnja drvene skele iznad kanjona, zbog čega je angažovan švajcarski inženjer Ričard Koraj. Skela, napravljena od smrčevine iz okolnih šuma, bila je visoka 141 metar i u to vrijeme najveća takva konstrukcija na svijetu. Podizana je gotovo šest mjeseci, uz pomoć lokalnih radnika koji su, bez savremene zaštitne opreme, radili na visinama koje su i danas teško zamislive.

Profesor Trojanović i strani stručnjaci, prema zapisima istoričara, posebno su isticali umješnost lokalnih graditelja, koji su se po skeli kretali sa nevjerovatnom sigurnošću, oslanjajući se više na iskustvo nego na tada raspoloživu opremu.

Po završetku radova most je bio najveći drumski most od armiranog betona u Evropi. Dug 365 metara, sa pet betonskih lukova, od kojih glavni ima raspon od 116 metara, uzdizao se 168 metara iznad korita Tare i predstavljao vrhunac tadašnjeg mostograditeljstva.

Sudbina mosta ubrzo je određena ratom. Umjesto svečanog otvaranja, preko njega su u aprilu 1941. godine prešle okupatorske jedinice. Godinu kasnije, po naređenju Vrhovnog štaba, inženjer Lazar Jauković, koji je učestvovao u njegovoj gradnji, minirao je jedan luk kako bi zaustavio napredovanje italijanske vojske. Most nije potpuno srušen – uništen je samo jedan luk, čime je ostatak konstrukcije sačuvan. Zbog toga je Jauković uhvaćen i strijeljan na samom mostu u avgustu 1942. godine. Obnova porušenog luka završena je 1946. godine, kada je most ponovo pušten u saobraćaj. Novi dio konstrukcije i danas se razlikuje od originalnog rješenja.

                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Država Crna Gora ne posjeduje istočni ulaz u Boku Kotorsku kojim se jamči ulazak brodovlja u vode zaliva. U avgustu 2021. godine je objavljen oglas za prodaju stare austrougarske tvrđave Arza na Luštici po cijeni od 29.6 miliona, koja je u privatnom vlasništvu od 2005. godine. Arza je tačno preko puta austrijske tvrđave na Rtu Oštro koji pripada Hrvatskoj

U srijedu je objavljeno saopštenje hrvatskog Ministarstva vanjskih i europskih poslova u kojem se Crna Gora podsjeća na ono što se očekuje od nje da bi se kompletirala pregovaračka poglavlja pred članstvo u Evropskoj uniji (EU). Naša očekivanja su jasna, kaže hrvatski MVEP – rješavanje pitanja obeštećenja logoraša, nastavak rada na pronalasku 14 nestalih iz Domovinskog rata, procesuiranje ratnih zločina, rješavanje imovinskopravnih pitanja hrvatskih obitelji koje su u Crnoj Gori ostale bez imovine… nastavak razgovora o granici na moru, te povrat školskog broda Jadran. Početkom juna ove godine crnogorski predsjednik Jakov Milatović je poručio da Crnoj Gori treba pripasti Rt Oštro na poluostrvu Prevlaka u pregovorima sa Hrvatskom oko razgraničenja. Navodno se na taj način čuva ulazak u Bokokotorski zaliv. Kopnena granica na Prevlaci zapravo nije nikada bila predmet pregovora niti bi Hrvatska pristala na bilo kakvu arbitražu oko kopnene granice koju neupućeni Milatović pominje kao mogućnost ako ne bude dogovora.

Ono što je manje poznato je da država Crna Gora ne posjeduje ni istočni ulaz u Boku Kotorsku kojim se jamči ulazak brodovlja u vode zaliva. U avgustu 2021. godine je objavljen oglas za prodaju stare austrougarske tvrđave Arza na Luštici po cijeni od 29.6 miliona, koja je u privatnom vlasništvu od 2005. godine. Arza je tačno preko puta austrijske tvrđave na Rtu Oštro koji pripada Hrvatskoj. Arzu je tadašnji Fond za reformu sistema odbrane državne zajednice Srbija i Crna Gora prodao kao dio vojne imovine zajedničke države. Arza je jedna u nizu tvrđava koje se smatraju kulturnim dobrom ali koja su žongliranjima bivše miloističke vlasti ostale bez statusa kulturnog dobra i kao takve prodate privatnicima još u doba Državne zajednice. Predsjedavajući tadašnje Srbije i Crne Gore je bio Svetozar Marović, pravosnažno osuđeni vođa organizovane kriminalne grupe za koju se vjeruje da je isisala stotine miliona eura iz zemlje. Marović sada u Beogradu uživa zaštitu Prve familje Srbije od odlaska u zatvor i omogućeno mu je nastavljanje unosnih poslova u Srbiji.

Kompleks Donja Arza (tvđava sa oko 108.000 m² zemljišta) prodat je rusko-domaćem konzorcijumu u septembru 2005. od strane Fonda za reformu sistema odbrane Državne zajednice Srbija i Crna Gora. Proces stvaranja nezavisne Crne Gore je bio u toku uz obilatu pomoć Putinove administracije. Kupoprodajna cijena je navodno iznosila nepuna 4.5 miliona eura dok se ruski kupac obavezao investirati 100 miliona eura u turistički kompleks koji je trebao izgraditi. Na osnovu dokumentacije, u koju je Monitor imao uvid, pominje se prodajna cijena od svega dva miliona. Ugovor o prodaji nije sadržao raskidne klauzule čime se miloistička država svjesno odrekla zaštite u slučaju da investitor ne ispuni obaveze. To se i desilo. Investor se pravdao da nije ulagao jer je kasnila planska dokumentacija. Kada je usvojena Studija lokacije, smanjena je površina za gradnju, u odnosu na onu predviđenu Investicionim planom u kupoprodajnom ugovoru. Inače kašnjenje planske dokumentacije je omiljeni izgovor i tadašnjeg vladara Crne Gore Mila Đukanovića koji je na isti način pravdao neispunjavanje obaveza svog kuma Dragana Brkovića nakon privatizacije HTP Boka. Naime, Đukanović se požalio na državu da nije „blagovremeno stvorila pretpostavke za početak investicionog ciklusa” iako su svi znali da se bez njega ništa nije moglo ni početi ni završiti.

Arza u katastru ima upisanih 430 stambenih kvadrata. Tvrđava i zemljište uz more se vodi na crnogorsku kompaniju RCG Invest u vlasništvu Rusa Vadima Ogorodova (50 odsto), dok ostalo u jednakim djelovima imaju Mirko, Olgica i Maja Latinović. Mirko Latinović je domaćoj javnosti poznat kao akter brojnih korupcionaških afera povezanih sa Marovićem i svjedok saradnik Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u postupku protiv Marovića.

PostDPS Vlada je na objave o prodaji 2021. reagovala i najavila moguće kaznene procedure i pokretanje postupka zaštite imovine, što uključuje i raskide ugovora sa sadašnjim vlasnikom. Tada je ministar finansija bio sadašnji premijer Milojko Spajić koji je preko interneta poručio da će provjeriti vlasništvo. „Poslije decenija raspikućstva država bi trebalo da preuzme ovakva kulturna bogatstva i da ih valorizuje kako treba” zaključio je Spajić. Od tada je umukla sva priča kao i većina drugih spornih privatizacija.

Ono što je javnosti malo ili nimalo poznato je da su Arza i zemljište oko nje bili predmet pregovora u vezi kupovine Hotelsko turističkog preduzeća (HTP) Boka tj. kontrolnog paketa akcija. Češka PQ Consulting je 2005. bio prvorangirani ponuđač kome je pravne usluge pružala Ana Kolarević, sestra Đukanovića. U dokumentu Savjeta za privatizaciju iz tog vremena se pominje zemljište na poluostrvu Arza koje je takođe trebalo biti dio paketa HTP Boka pa je advokatica prvorangiraninog ponuđača (Kolarevićka) pitala kako je prodata Arza i zašto nisu bili zaštićeni interesi HTP Boka budući da su zainteresirani ponuđači imali podatke o Arzi u Sobi podataka za HTP Boka.

Predsjednik odbora Boke je odgovorio da je zemljište Arze bilo u statusu korišćenja i da je HTP Boka bezuspješno pokušavala izdejstvovati privremenu mjeru i obustaviti prodaju privatnicima. To je sud u Herceg Novom odbio navodeći da preduzeće „nije zemljišno knižni vlasnik tj. da nije u posjedu predmetne nepokretnosti”. U novembru 2005. godine održan je novi sastanak između PQ Consultinga i predstavnika države gdje su naveli da je Arza razlog zašto investitor traži dodatne garancije od Vlade za preostalu imovinu HTP Boke da im možda i to ne uskrati. Predstavnik Savjeta za privatizaciju je ponovio da je vlasnik Arze Vojska Jugoslavije (VJ), SO Herceg Novi uz upisan teret u korist Morskog dobra. Izvod iz Katastra je prikazivao samo VJ kao vlasnika uz pomenuti teret.

Kasnije će se Tomas Sami iz PQ Consulting opet žaliti tenderskoj komisiji da je Arza prodata „netransparentno” i da je najveća ponuda iznosila 2.5 miliona po njegovim informacijama. Krajem novembra 2005. Sami šalje dopis da ne želi potpisati ugovor o kupovini HTP Boka „dok ne dobije kompenzaciju od strane Vlade za zemljište Arze na koje je računao”. Vlada je završila s tvrdnjama da je ta zemlja bila samo data na korišćenje HTP Boki i da nikad nije rekla da će biti vraćeno HTP Boki. Sami u odgovori ministru turizma Predragu Neneziću početkom januara 2006. napominje da je Arza za njih najbitniji aspekt za koji Vlada tvrdi da nije u njenom vlasništvu a prezentira ga u Sobi sa podacima. Zbog toga je podsjetio da su se na drugom sastanku sa njim dogovorili da u ugovoru o kupovini HTP Boka stoji „imovina prezentovana u Sobi sa podacima”. Sami navodi da je pored zemljišta Arza još jedan dio zemljišta dodat imovini prodatoj nakon zatvaranja tendera. „Ne razumijem kako možemo da vjerujemo u ono što kupujemo ako se tokom pregovaračkog procesa prodaje imovina kompanije”. Odgovora od Đukanovićevog lojaliste Nenezića više nije bilo.

Nakon poništenja tendera raspisan je novi koji je dobila Vektra Montenegro Dragana Brkovića. Šta je bilo s tom investicijom, vidi se golim okom.

Međutim, odgovore na pitanja Hrvatske oko ratnih zločina, otimanja zemlje bokeljskim Hrvatima (i drugima) itd. kao i na pitanje kako je ulaz u Boku završio u privatne ruske ruke i kako je rasturena državna imovina HTP Boke može odgovoriti jedan te isti čovjek – Milo Đukanović – osvajač Konavala, crtač novih granica i šampion propalih privatizacija.

Jovo MARTINOVIĆ

Sportska dvorana „Ada“, nekada simbol razvoja sporta u Pljevljima, danas je suočena sa višegodišnjim finansijskim i upravljačkim problemima. Bez struje, sa blokiranim računima i dugovima od nekoliko stotina hiljada eura, objekat koji koriste brojni klubovi i sportisti ostao je do sada bez održivog modela funkcionisanja

Sportska dvorana „Ada“, otvorena prije četvrt vijeka kao jedan od najsavremenijih sportskih objekata u sjevernom dijelu Crne Gore i izgrađena uz značajnu podršku pljevaljske privrede, danas se suočava sa ozbiljnim finansijskim problemima. Umjesto da bude oslonac razvoja sporta, godinama predstavlja teret državi i stalan izazov za Opštinu Pljevlja.

Već gotovo dvije sedmice objekat, kojim upravlja Sportski centar „Ada“, nema električnu energiju, pa je ponovo privremeno zatvoren. Snabdijevanje je obustavljeno zbog neizmirivanja obaveza iz ugovora o reprogramu duga prema Elektroprivredi Crne Gore. Zbog toga su zaposleni u jedinoj gradskoj sportskoj dvorani upućeni na prinudni odmor, dok su sportisti i sportski klubovi ostali bez ključnog dijela infrastrukture za treninge i takmičenja. Mjesečna rata po osnovu reprograma iznosila je oko 450 eura, a ukupan dug za utrošenu električnu energiju dostigao je gotovo 50.000 eura.

Problemi se, međutim, ne završavaju na tome. Račun Sportskog centra blokiran je i zbog duga od oko 42.000 eura prema preduzeću „Čistoća“. Slične situacije dešavale su se i ranije, kada je Opština Pljevlja jednokratnim finansijskim intervencijama privremeno sanirala nagomilane obaveze, bez trajnog rješenja za poslovanje tog sportskog objekta. Ostali dugovi iz prethodnog perioda dostigli su iznos od preko 300.000 eura, od čega se najviše duguje Poreskoj upravi za poreze i doprinose. Sedam zaposlenih u dvorani posljednju su primili martovsku zaradu.

Dodatni problem predstavlja činjenica da Sportski centar još od kraja pretprošle godine funkcioniše bez punog sastava Odbora direktora. Umjesto tri člana, to tijelo trenutno ima samo jednog, koji je u međuvremenu pokrenuo sudski spor zbog neisplaćenih naknada, što bi, ukoliko bude okončan u njegovu korist, moglo dodatno opteretiti finansijsku situaciju ustanove. Istovremeno, mandat izvršnom direktoru istekao je ranije, a kako Odbor direktora nije u funkciji, nije moguće imenovati njegovog nasljednika, zbog čega Sportski centar praktično posluje bez upravljačke strukture.

Kako su Monitoru objasnili u Opštini, vlasnička struktura Sportskog centra „Ada“ jedan je od ključnih razloga zbog kojih se problemi tog preduzeća godinama ne rješavaju. Društvo je osnovano 2004. godine, a država preko Ministarstva finansija posjeduje 57,88 odsto udjela, dok nekadašnja Direkcija javnih radova ima 25,96 odsto. Opština Pljevlja raspolaže sa svega 12,89 odsto udjela, iako je prema katastarskim evidencijama vlasnik zemljišta i objekta sportske dvorane. Preostalih 3,27 odsto pripada ostalim osnivačima.

Takva situacija dovela je do svojevrsnog pravnog paradoksa – država kontroliše preduzeće koje upravlja dvoranom, dok je objekat upisan na Opštinu. Zbog toga lokalna uprava tvrdi da ne može trajno ulagati budžetski novac u imovinu kojom formalno ne upravlja, dok država, uprkos većinskom vlasništvu u preduzeću, godinama nije obezbijedila održiv model finansiranja. Neriješen imovinsko-pravni status dodatno komplikuje činjenica da se objekat u poslovnim knjigama vodi kao osnivački kapital, ali je Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa Crne Gore upozorio da to nije pravni osnov za sticanje prava svojine niti za promjenu upisa u katastru.

Skupština opštine Pljevlja krajem prošle godine jednoglasno je usvojila zaključke kojima se od Vlade Crne Gore i nadležnih ministarstava traži hitan prenos vlasništva nad dvoranom na Opštinu, sa ili bez naknade.

Nakon što je dvorana prestala da radi, Odbor za prosvjetu, nauku, kulturu i sport ponovo je pokrenuo inicijativu za rješavanje dugogodišnjih problema Sportskog centra. Zahtijeva se da održiv model funkcionisanja tog objekta bude pronađen do 1. septembra.

Vladi će naredne sedmice biti poslati zaključci koji će sadržati moguće modele za rješavanje finansijskih i organizacionih izazova sa kojima se ovaj sportski objekat suočava. Među razmatranim mogućnostima je i rješavanje nagomilanih obaveza, kao i definisanje dugoročnijeg modela upravljanja i finansiranja, koji bi omogućio da Sportski centar „Ada“ nastavi da služi potrebama građana, sportskih klubova i drugih korisnika.

Opština je prije tri godine pokušavala da pronađe izlaz iz začaranog kruga u kojem se godinama nalazi Sportska dvorana. Tada je jedno od mogućih rješenja bilo da lokalna uprava preuzme većinski paket vlasništva nad dvoranom od države i pokuša da joj obezbijedi drugačiji model upravljanja. Ideja je bila da „Ada“ dobije čvršće mjesto u lokalnom sistemu sporta, kroz povezivanje sa Centrom za sport i rekreaciju koji upravlja gradskim stadionom. Međutim, prije bilo kakvog dogovora, na stolu je ostajalo pitanje koje je godinama pratilo dvoranu – kako riješiti teret dugovanja i obezbijediti da objekat ne bude samo prostor za sportska dešavanja, već i održiv sistem.

Paralelno sa traženjem dugoročnog rješenja, tada su planirani i radovi na sanaciji dvorane, prije svega krova i oluka, nakon problema sa prokišnjavanjem. Dio sredstava trebalo je da obezbijedi Ministarstvo sporta, uz podršku Opštine Pljevlja, koja je od Vlade tražila dodatna sredstva za obnovu objekta.

Potom je u novembru 2024. godine saopšteno da će Opština preuzeti vlasništvo nad Sportskim centrom „Ada“, što je dogovoreno na sastanku predstavnika lokalne uprave sa ministrom finansija Novicom Vukovićem i direktorom Poreske uprave Savom Laketićem.

To se do danas nije desilo, a nije objavljeno ni da je došlo do procjene njene vrijednosti i stanja objekta, što je, prema zaključcima sa sastanka, trebalo da uradi Ekonomski fakultet u Podgorici.

U Pljevljima je, prema podacima za 2025. godinu, registrovan 21 sportski klub i jedno sportsko-rekreativno društvo, odnosno ukupno 22 sportske organizacije. Klubovi okupljaju 1.864 sportista, među kojima je 1.264 muškaraca i 600 žena.

Sportska dvorana „Ada“ ima kapacitet od 1.860 gledalaca, sa velikom salom za rukomet, odbojku, košarku i futsal, malom salom za pojedinačne sportove (gimnastika, borilački sportovi), salom za stoni tenis i teretanom. Uprkos brojnim finansijskim teškoćama, ostala je jedan od rijetkih prostora u Pljevljima u kojem se odvija kontinuiran sportski život – od treninga mlađih kategorija do utakmica i školskih aktivnosti.

                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ