Povežite se sa nama

OKO NAS

Ni magarci ne znaju da govore

Objavljeno prije

na

Zanimljivo je bilo nedavno pročitati kako su zatvorski čuvari uhvatili mačku kod koje su „pronađene” testera i mobilni telefon, u trenutku dok je pokušavala da prođe kapije jednog zatvora na sjeveroistoku Brazila. Čuvari su, naime, primijetili da je bijela mačka koja im se približavala po mraku, bila oblijepljena selotejpom oko stomaka i kičme.

Kada su bolje pogledali, vidjeli su da mačka „nosi” još i bušilice, slušalice, memorijsku karticu, baterije i punjač za mobilni telefon. Agencija Rojters je prenijela da se svih dvjesta šezdeset i tri zatvorenika u zatvoru u Arapiraki, gradu od 215 hiljada stanovnika u brazilskoj državi Alagoas, smatraju osumnjičenima u slučaju zavjere koji je istraživala lokalna policija.

„Teško je otkriti odgovornog za ovo, jer mačka ne može da govori”, kazao je sasvim ozbiljno neimenovani zatvorski čuvar za lokalni list Estado de S Paulo. Incident se dogodio na dan dočeka Nove godine, a mačka je, nakon što je „uhvaćena u švercu”, odnijeta u centar za bolesti životinja.

Nije poznato šta se dešavalo s lovačkim psima u Crnoj Gori koji su na istovjetan i maštovit način švercovali drogu s Kosova, ali je poznato da sasvim sigurno nijesu završavali u centre za bolesti životinja. Niti su njihovi vlasnici završavali u zatvorima, iako je policijskim službenicima moglo biti poznato ko se na ovaj način bavio švercom.

Ispalo je tako da slučaj s mačkom u Brazilu nije nimalo originalan, i da su taj metod crnogorski kriminalci koristili mnogo ranije. Šverceri su bili prerušeni u lovce. Kretali su se nesmetano u graničnom pojasu, a svoje dresirane pse slali su na Kosovo. Njihove kolege sa druge strane granice sačekivali su pse i oko njih selotejpom obljepljivali po dva kilograma heroina. Psi su se potom uredno vraćali svojim vlasnicima u Crnu Goru, koji su bez ikakvog rizika dobijali heroin na ruke.

Priče o švercu raznih vrsta roba na Kosovo i s Kosova mimo carinskih punktova šumskim putevima, djeluju fantastično kada se govori, recimo, u jednom slučaju o stotinu i više zaplijenjenih konja natovarenih cigaretama. Naime, jedan od rožajskih otpuštenih policajaca, koji su pod pritiskom međunarodne zajednice vraćeni na posao, pričao je da čitavo stočarsko naselje na planinskom prevoju Kula, na potezu Giljevo Polje – Crni Vrh, služi kao magacinski prostor za raznu akciznu robu.

„Švercovana roba se do tamo, s naše strane, izbacuje traktorima, a sa kosovske Albanci s konjima i tovare koliko mogu. Tu se vrši pretovar i primopredaja”, pričao je ovaj policajac.

On je tvrdio da je prije otpuštanja zaplijenio razne akcizne robe u vrijednosti od oko milion eura.

„Jednom prilikom zaustavio sam kolonu od sto dvadeset konja natovarenih s oko hiljadu i četiristo paketa cigareta. Šta se desilo? Naređeno je ubrzo da se konji propuste, ‘jer je to program’. Šta je to značilo nego da je za to neko znao i odobrio”, kazao je graničar.

Konje i terenska vozila, motore četvorotočkaše, kojima su šverceri opremljeni, zimi mijenjaju motorne sanke. Monitor je ranije pisao o tome kako šverceri na granici s Hercegovinom koriste dresirane životinje, prije svega magarce, koji sami prelaze granicu, bez pratnje, tako da u slučaju da tovari budu uhvaćeni, kriminalci ne trpe nikakav rizik. Ni magarci ne znaju da govore.

Pretpostavka za sve to su porozne granice. A da je crnogorska granica prema susjednim državama šuplja kao švajcarski sir, najbolje govore podaci o ilegalnim graničnim prijelazima, odnosno prijelazima koje ne obezbjeđuje granična policija, ali ih koriste mještani najbližih sela. Nerijetko, međutim, ove puteve koriste i šverceri za prebacivanje roba svih vrsta, budući da je najveći dio ovih puteva prohodan za automobile i terenska vozila, a neki čak i za velike kamione, odnosno šlepere.

Tako, na primjer, na graničnom pojasu Crne Gore i Kosova, na području opština Rožaje, Berane, Andrijevica i Plav, postoji najmanje sedam ilegalnih planinskih puteva kojima se zaobilaze zvanični carinski prelazi. Prema vrlo pouzdanom izvoru iz policije ovi putevi policiji nijesu nepoznati, ali je nejasno zašto se nešto ne preduzima da se blokiraju i da se time šverc zaustavi.

„Ti putevi su nekada dobro zamaskirani, ali ih je prema operativnim saznanjima i po koordinatama vrlo lako naći”, kaže taj policijski izvor.

Jedan od tih puteva vodi od sela Boge, iz Crne Gore, preko planine Hajle, do sela Hadžovići. Ovo selo, čije su koordinate 2330-3169, veoma je poznato po švercu svih vrsta roba. Nalazi se praktično na samoj granici, malo unutar teritorije Kosova.

Drugi ilegalni put na crnogorsko-kosovskoj granici vodi od švercerski takođe dobro poznatog sela Bandžov, zatim preko Hajle do Rugovske klisure.

„Treći put vodi preko sela Bjeluhe na Čakoru. To je nekadašnji prijelaz koji je kontrolisala vojska. Danas nije u funkciji, osim, naravno, za švercere i kriminalce”, kaže izvor iz policije.

Prema njegovim riječima, ukoliko Bjeluhe „zataje”, onda na planini Čakor postoje još dva ilegalna švercerska puta, s takođe poznatim koordinatama. Ona se nalaze u blizini nekadašnjeg planinarskog doma na ovoj planini iznad Murine i Plava.

„Jedan od takvih puteva je i onaj koji vodi u blizini sela Pepići, čije su koordinate 2823-3105”, priča sagovornik Vijesti iz crnogorske policije.

Sedmi put kojim se zaobilazi granični prelaz na Kuli, a kojim mogu da idu i cisterne s naftom, malo prije carinskog prelaza ulazi u šumu, i silazi do sela Radavac na Kosovu.

„Ovi putevi naročito su frekventni i u punoj upotrebi u toku ljeta, kada nema snijega. Tu se koriste sva prevozna sredstva, od motokultivatora, traktora i „tamića”, odnosno malih kamiona, do šlepera. Zimi su u upotrebi konji i motorne sanke”, kaže izvor iz policije.

Na području plavske opštine prohodni su i putevi koji vode prema Kosovu preko planine Bogićevice. Iz ove opštine ilegalno se može doći i do Albanije, a to je najlakše učiniti putem koji od Gusinja vodi preko sela Vusanje.

„Južnije, u blizini Ulcinja, postoje najmanje dva ilegalna puta prema Albaniji i oba vode preko rijeke Bojane. Jedan od njih je u Gornjem Štoju, a drugi u Zoganju, odnosno na putu koji vodi prema Svetom Đorđu”, objašnjava naš izvor.

Ako se žele zaobići zvanični granični prelazi prema Hrvatskoj, onda se, kako kaže naš sagovornik iz policije, najčešće koriste putevi preko brda Ilinica ili Studeno, koji izlazi na Vitaljinu, kao i preko Ravnog Brijega, odnosno sela Dubravka ili Mrcine. Ovaj put je jedan od starih puteva, ali je veoma dobro očuvan.

Iz Crne Gore se prema Bosni i Hercegovini ilegalno najčešće prelazi preko pet do šest puteva, koji vode iz više opština. Jedan od poznatijih policijski neobezbijeđenih puteva je onaj kojim se od Risna i Graba, preko Kruševice stiže do Trebinja.

„To je stari austrougarski put. Makar dva ilegalna puta prema Bosni i Hercegovini vode iz pravca Nikšića. Jedan je preko sela Crkvice i tim se putem stiže do Bileće, a drugi put je Grahovo – Nudo – selo Aranđelovo, koji vodi do Trebinja”, objašnjava naš policijski izvor.

U Bosnu i Hercegovinu ilegalno se može stići i s područja Pljevalja. Jedan od tih puteva vodi preko planine Kovač, i izlazi na Čajniče. Drugi je onaj koji vodi prema Foči ili Srbinju, preko Krnje jele i sela Šula.

Iz Pljevalja se može ilegalno i u Srbiju, neobezbijeđenim putem preko Jabuke. Za Srbiju se ilegalno ide i putem preko Trešnjevice kod Bijelog Polja, ali i starim putem od Petnjice preko udaljenih sela Savin Bor i Kruščica.

Osim što ih koristi lokalno stanovništvo, većinu ovih puteva veoma dobro poznaju i koriste šverceri kada prenose sve vrste akciznih roba, ali i drogu i oružje. Prema našem izvoru iz policije sadašnji broj policijskih patrola nije dovoljan da pokrije odjednom sve ilegalne kanale koji s područja Crne Gore vode prema susjednim državama.

„Granična policija nema dovoljno patrola, a nema ni vozila. Treće, nema ni dovoljno goriva da obilazi teren, dok se funkcioneri vozaju bez ikakve potrebe i za njih benzina ne može da fali”, kaže naš izvor.

On naglašava da će šverceri koristiti ilegalne prijelaze i sve moguće načine sve dotle dok naša policija ne bude imala takozvane termovizijske kamere, koje imaju Hrvati, i koje se koriste za nadgledanje čitave granice, ne samo zvaničnih graničnih prelaza.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

OKO NAS

ODNOS DRŽAVE PREMA OSOBAMA SA INVALIDITETOM: Posljednja briga na pameti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedovoljna novčana pomoć koju dobijaju od države, koja se godinama nije značajno mijenjala, tek je jedan u nizu problema sa kojima svakodnevno žive osobe sa invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori. Pristup ljekarima opšte prakse ili zubarskim ambulantama, kao i javnim mjestima, potraga za zapošljenjem, školovanje ili procedura dokazivanja starateljstva nakon punoljetstva,  – često su košmarna iskustva za osobe sa invaliditetom i njihove porodice

 

,,Jednoj od najugroženijih i najosjetljivjih grupa stanovništva, osobama sa invaliditetom (OSI), izgleda ništa ne poskupljuje – ni hrana, ni gorivo, ni odjeća i obuća, jer se jedino njima naknade koje dobijaju godinama nijesu pomjerile s mrtve tačke. Nema novaca koji mogu nadomjestiti brigu i muku roditelja djece sa invaliditetom, ali ne mogu da ostanem ravnodušan kada vidim kako se nadležna ministarstva i država odnose prema njima“, kaže za Monitor Nikšićanin Velibor Božović, otac dvadesetdvogodišnjeg Vuka koji ima Daunov sindrom.

Prvih pet godina Vukovog života nijesu ni znali da on ima pravo da dobija bilo kakvu novčanu pomoć. Od njegove šeste godine do danas, naknada koju svakog mjeseca prima od države – neosjetno se povećala, i danas iznosi oko 200 eura. U međuvremenu, hljeb koji je nekada koštao 50 centi, danas vrijedi gotovo duplo više. ,,To je poniženje svih osoba sa invaliditetom. Da na njih niko ne misli, da ih se niko ne sjeti – to ne mogu da razumijem. Sva podrška koju dobijaju od političara mahom je deklarativna, jer se rijetko koji istinski bori za njihova prava“, navodi Božović.

Za povećanje plata poslanicima, koje je nastupilo od prvog januara ove godine, kao i zarada skoro 500 najviših državnih funkcionera, i to za gotovo 200 eura – novca iz državnog budžeta ne manjka.

Monitoru su iz Ministarstva rada i socijalnog staranja kazali da su se visine naknada iz socijalne i dječje zaštite od prvog jula uvećale za 8,7 odsto. ,,Dijete korisnik lične invalidnine ima naknadu u iznosu od 207,16 eura i dodatak za djecu od 66,20 eura. Roditelj djeteta po osnovu statusa djeteta ima pravo na mjesečnu naknadu od 224,36 eura, bez obzira na druge prihode. Ukupan mjesečni prihod, ukoliko se radi o maloljetnoj osobi, je 497,72 eura. Imaju pravo i na subvenciju mjesečnih računa za električnu energiju, tako da po osnovu naknada i subvencije porodica ima mjesečno iz budžeta države nešto više od 500 eura”, kazali su iz tog Vladinog resora.

U narednoj godini je, kako su još istakli, predviđena izmjena Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti.

Nedovoljna novčana pomoć koju dobijaju od države tek je jedna u  nizu nevolja sa kojima svakodnevno žive osobe sa invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori.

Pristup ljekarima opšte prakse ili zubarskim ambulantama, kao i javnim mjestima – često je za njih košmar. ,,Ja sam prinuđen da, kao i mnogi roditelji, sina svaki put kad treba kod zubara vodim do Podgorice, jer u Nikšiću nema stomatološke stolice za OSI, niti ima anesteziologa. Kako sam upoznat, trenutno se nešto pokušava uraditi, i nije toliko komplikovano i kupiti tu stolicu, koliko pronaći anesteziologa. Tu bi trebalo da se uključe nadležna ministarstva. Prava je noćna mora tražiti upute za Klinički centar Crne Gore (KCCG) i pratiti procedure, a nekad morate i noćiti zbog čekanja. Sve bi to moglo da se riješi, samo da ima volje i svijesti”, napominje Božović, koji je i  predsjednik roditelja djece JU Dnevnog centra za djecu sa smetnjama u razvoja i osoba sa invaliditetom u Nikšiću.

Sara Bero, majka bliznakinja Irme i Ilde sa Daunovim sindromom, aktivistkinja i predsjednica prvog Udruženja za djecu i mlade sa Daunovim sindromom u Crnoj Gori, NVO Ljubav za ljubav za Monitor ističe da je, zbog toga što nije dobijala nikakvu pomoć od države, bila prinuđena da zatvori prostorije udruženja, gdje su vrijeme provodila mnoga djeca koja imaju ovaj sindrom. ,,Uspjeli smo da ih otvorimo tek poslije izvjesnog vremena, i to zahvaljući dobrim ljudima i time što se bavim marketingom i što sam uložila lična sredstva. Obraćala sam se brojnim institucijama ali nam  niko nije pomogao. Vremenom, postalo je neizdržljivo finansijski i morali smo da zatvorimo prostor”.

U Crnoj Gori ne postoje aktivnosti namijenjene konkretno za djecu i osobe sa Daunovim sindromom, a kroz rad njenog udruženja Bero je pokretala i pokreće mnoge projekte za pomoć onima koji žive sa ovim sindromom. ,,U naše udruženje mogu se prijaviti sva djeca iz Crne Gore. Pomagali smo majkama koje nemaju gdje da ostave djecu i koje nijesu upućene u to koja prava im zakonom pripadaju, kao što su putni troškovi za prevoz od kuće do škole, povlastice za putovanja, pravo na tuđu njegu i pomoći, invalidninu… Organizovali smo i fitness instruktora, školicu za ples, medicinsko osoblje koje uključuje defektologa i psihologa, homeopata, muzičko-zabavni program… Za djevojke starije od 15 godina obezbjedili smo i kurs šminkanja. Naš je cilj da pomognemo u stručnom osposobljavanju djece kako bi sjutra bili samostalniji”, pojašnjava Bero, i upozorava da nekada ni roditelji ne koriste sve mogućnosti koje im se pružaju.

U svemu tome, pomoć države gotovo je u potpunosti izostala.

Nedaće osoba sa mentalnim poteškoćama, kao što je Daunov sindrom, nakon što postanu punoljetne, i njihovih roditelja, samo se umnožavaju.  Oni  moraju ući u procedure dokazivanja starateljstva, kako bi mogli i poslije punoljetstva da nastave da brinu o svojoj djeci. To je mukotrpan proces sa obiljem tužne dokumentacije. Umjesto da se država uključi i pokuša roditeljima da olakša živote – niko ništa ne čini, niti to ikoga interesuje”, ističe još Božović.

Prema posljednjim podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG), na kraju juna bilo je 9 973 nezapošljene osobe s invaliditetom. To je oko 22 odsto od ukupnog broja nezapošljenih u tom periodu. Čak 58 odsto su žene. Većina nezaposlenih je bez škole ili samo sa osnovnom školom, a ima među 284 nezapošljenih sa fakultetskom diplomom – devet je magistara i dva doktora nauka. Najviše nezapošljenih živi u Beranama, Rožajama, Bijelom Polju, Podgorici, Plavu, Pljevljima… Brojke govore gdje su na listi prioriteta osobe sa invaliditetom.

Crna Gora nema podataka o tome koliko ima osoba sa poteškoćama u razvoju. Do njih je teško i doći, jer mnogi roditelji djecu ne prijave nijednom centru. Predrasude i diskriminacija – dugogodišnje su boljke. U našoj državi ne postoji specijalizovani centar za djecu sa Daunovim sindromom. U Beogradu, Zagrebu, Splitu ili Bariju, gdje ih ima, u takvim centrima djeca uče razne zanate, na primjer da kuvaju ili da rade u malim restoranima i kafićima.

Nije poznat ni tačan broj djece s autizmom, jer država nema sređen registar. Postojeći Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju godinama kuburi s manjkom uslova za pružanje adekvatnog tretmana djeci. Nema dovoljno stručnog kadra – logopeda, defektologa, somopeda i oligofrenologa…

Velibor Božović zaključuje: ,,U Dnevnom centru u Nikšiću se zaista trude i rade sa našom djecom. Vode ih na izlete, na plivanje, posvećuju im pažnju i ljubav. Brinu o njima. Ima pozitivnih primjera. Ipak, država bi morala da pokaže zrelost i da mnogo više povede računa o najranjivijim kategorijama društva ako želi sebe da smatra državom socijalne pravde. Previše je dnevne politike i političarenja, a premalo brige o ‘običnom’ čovjeku i njegovim potrebama”.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VANDALIZAM I DEVASTACIJA ĐALOVIĆA PEĆINE: Milioni donijeli štetu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako se godinama izvode radovi na valorizaciji Đalovića pećine, da li se to radi na stručan način ili se tim radovima nanosi nepopravljiva šteta prirodnom ambijentu najveće pećine na Balkanu, kao i čitavom njenom okruženju

 

Oko najveće pećine na Balkanu ,,đavoli se kote” već nekoliko sedmica. Počelo je sa krivičnim prijavama vandala koji su krajem avgusta oštetili unutrašnjost pećine. Potom je otvorena pandorina kutija, potragom za odgovornim  za trajno oštećenje pećine, kanjona, i prirodnog okruženja, nastalog – da apsurd bude kompletan – višegodišnjim izvođenjem radova na valorizaciji pećine.

U Speleološkom klubu Pauk iz Bijelog Polja smatraju da je umjesto planirane valorizacije, došlo do trajne i nepopravljive štete prirodnog dobra. Rukovodstvo kluba saopštilo je da je reakcija Agencije za zaštitu životne sredine zadocnila, jer je, kako tvrde, već nanijeta nepopravljiva šteta Đalovića pećini, Đalovića klisuri, koritu rijeke Bistrice i Mjesnoj zajednici Bistrica. Oni smatraju da je  doveden u pitanje kapitalni projekat valorizacije Đalovića pećine, što bi, upozoravaju, bila katastrofa nesagledivih razmjera za građane Bijelog Polja, razvoj sjevera Crne Gore, a i čitavu Crnu Goru.

Bjelopoljski speleološki klub se ranije, otvorenim pismom, obratio Agenciji za zaštitu životne sredine za zahtjevom da se zaštiti Đalovića pećina i istovremeno su zapitali da li je Agencija radila studiju prije početka radova na valorizaciji pećine, koji traju godinama.

Iz Agencije za zaštitu životne sredine potom su kazali da će formirati stručni tim koji će činiti relevantni stručnjaci iz oblasti biospeleologije, speleologije i hidrogeologije. Njihov izvještaj sa terena očekuju krajem naredne nedelje, a on bi trebalo da sadržati smjernice, korake i mjere u cilju očuvanja prirodnog dobra u Đalovića klisuri.

,,Zahvaljujemo se na odgovoru, a za reakciju mislimo da je zadocnila”, kažu iz Speleološkog kluba Pauk. ,,Vandali su pronađeni i procesuirani. Ali, tužilaštvu ukazujemo da se za nesavjestan odnos i radove koji se izvode i koji prijete katastrofi, krivac nalazi u idejnom tvorcu samog projekta, nosiocu projekta, izvođaču radova, nadzornom organu i Opštini Bijelo Polje,  koji su oko sebe napravili kineski zid. Ovo kažemo iz razloga što bilo kome da se obratimo, nailazimo na ćutanje. Svi neka rade svoj posao onako kako misle da je najbolje, a mi ćemo raditi svoj posao prema svojoj savjesti, odgovornosti i našem statutu”.

Priča oko Đalovića pećine započela je kada su, dvije sedmice ranije, predstavnici kluba Pauk policiji prijavili da su vandali ispisivali imena po zidovima pećine i oštetili pećinski nakit. Protiv nekoliko lica je, potom, podnesena krivična prijava zbog uništenja prirodnog dobra. Nakon toga postavljeno je pitanje  kako se godinama izvode radovi na valorizaciji Đalovića pećine, da li se to radi na stručan način ili se tim radovima nanosi nepopravljiva šteta prirodnom ambijentu najveće pećine na Balkanu, kao i čitavom njenom okruženju.

Ulaz u Đalovića pećinu nalazi se na području opštine Bijelo Polje. Ova pećina u narodu je od davnina poznata pod nazivom Pećina nad vražijim firovima, zbog ulaza koji se nalazi iznad kotlastih udubljenja ispunjenih vodom. Pećina je smještena u Đalovića klisuri, po kojoj je i dobila ime. Kroz klisuru protiče rijeka Bistrica.

Istraženih 17,5 kilometara pećine pripada teritoriji Crne Gore, ali se procjenjuje da ova pećina zadire duboko u utrobu Pešterske visoravni, sa još, vjerovali ili ne, 200 kilometara neistraženih kanala. Speleološka istraživanja Đalovića klisure i njene okoline započeta su 1987. godine.  Ispitani dio sastoji se od većeg broja kanala, hodnika i dvorana, kao što su Kanal sa jezerima, Veliki lavirint, Veliki kanal, splet kanala koji spajaju gornji nivo sa donjim. U pećini se nalazi 15 stalnih jezera, kao i 20 do 30 periodičnih jezera. U dijelu pećine nazvanom Katedrala nalazi se najveći salagmit  Monolit čija je visina oko 18 metara. Pećina posjeduje veliki broj pećinskih ukrasa različitih vrsta, oblika i boja.

Onda je na scenu stupio faktor čovjek, sa idejom da se pećina turistički valorizuje. Demokratska partija socijalista, koja je u Bijelom Polju neporažena preko tri decenije, u jednu od lokalnih kampanja krenula je sa pričom o milionskim ulaganjima u turističku valorizaciju najduže pećine na Balkanu.  U jesen 2019. godine Uprava javnih radova pohvalila se da je početkom izgradnje žičare iznad Đalovića klisure napravljen još jedan krupan korak u realizaciji projekta njene turističke valorizacije. Tada  je saopšteno da je riječ o jednoj od nekoliko građevinskih faza, koje će prirodne ljepote najveće i najduže pećine u Crnoj Gori učiniti pristupačnim za posjetioce. Procijenjena vrijednost kompletne investicije bila je 18 miliona eura, obezbijeđenih kapitalnim budžetom Vlade Crne Gore.

Radnici preduzeća Novi Volvox, sa kojim je Uprava ugovorila izradu tehničke dokumentacije i izvođenje radova, izlili su tih dana prve betonske stope za noseće stubove i početnu stanicu. Vrijednost montaže i stavljanja u funkciju oko 1,7 kilometara duge žičare je procijenjena na blizu 3,9 miliona eura. Planirane su dvije gondole sa po osam mjesta za turiste, kapaciteta 75 osoba na sat, pomoću kojih će vožnja do servisnog objekta na ulazu u pećinu trajati šest minuta.

Na području od bjelopoljskog naselja Bistrica, do manastira Podvrh, gdje će se nalaziti parking i početna stanica žičare, tada je počela izgradnja pristupne saobraćajnice, u vrijednosti od oko 4,2 miliona eura. ,,Kada je riječ o uređenju same pećine, strogo će se voditi računa o očuvanju njenih prirodnih ukrasa, pa je predviđeno specijalno osvjetljenje, korišćenje montažnih staza i posebnog materijala”, saopštila je tada Uprava javnih radova.

Firma Novi Volvox nije nepoznata, mada je u CRPS, od njenog osnivanja 2009. godine,  zabilježeno 25 vlasničkih promjena. Posljednja je evidentirana početkom aprila ove godine. Ta firma je za radove u Bijelom Polju angažovala podizvodjače, među kojima je i kompanija predsjednika Opštine Petra Smolovića. Istina, on je izborom na tu funkciju, istupio iz firme Imperijal, koju je nastavio da vodi njegov rođeni brat.

Radovi su se otegli i dobrano kasne. Niko do sada nije pomenuo način na koji se to čini, odnosno njihov kvalitet. Milioni su, po osnovu ovog projekta, već uloženi.  Speleolozi smatraju da su uloženi štetno. Mada kažu da ne žele nikoga da targetiraju, iz bjelopoljskog Pauka tužilaštvo su nedvosmisleno uputili da krivca za ,,nepopravljive štete” koje su nastale dosadašnjim izvođenjem radova na valorizaciji Đalovića pećine, traže  u idejnom tvorcu, nosiocu projekta, izvođaču radova, nadzornom organu i Opštini Bijelo Polje.

Ostaje da se vidi dokle će otići započeta polemika. I kako će se, prema svemu, odnositi nadležni.

                               Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BUDUĆNOST MOJKOVCA: Turistički i industrijski centar ili zaboravljena varoš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nastavkom auto-puta prema Srbiji, Mojkovac će biti zaobiđen. Lokalnoj vlasti predstoji da stvori uslove da u varoši, pored koje će se manje prolaziti, ostaju Mojkovčani a dolaze turisti

 

Potajni višedecenijski „rivalitet” između Mojkovca i Kolašina odavno je okončan investicionim i građevinskim bumom u južnijoj opštini. Tačku na to „nadmetanje” stavilo je otvaranje dionice auto-puta Smokovac–Mateševo. Dodatno, Mojkovac će biti zaobiđen i nastavkom auto-puta prema Srbiji, koja će od Mateševa, preko Bjelasice, nastaviti ka Andrijevici i Beranama.

Sadašnja i buduća lokalna vlast, zbog toga, trebalo bi da osmisle koncept razvoja, koji bi nadomjestio te „nepravde”. Oni koji su bili zaduženi da vode opštinu minulih godina često su saopštavali da im je cilj da „Mojkovac više ne bude grad pored kojeg će se prolaziti, već grad u koji će se svraćati”. U budućnosti zadatak će biti još zahtjevniji: kako stvoriti uslove da se u varoš, pored koje se više neće ni prolaziti, kao do sada, namjerno dolazi ili ostaje.

Statistika im ne ide u prilog. Broj stanovnika mojkovačke opštine smanjen je za 12,4 odsto u periodu od 2011. do 2019. godine. Trend je nastavljen i minule tri godine.  Prema zvaničnim podacima, u toj opštini je 2011. živjelo 8.622 ljudi, a osam godine kasnije svega 7.553. Prema podacima iz lokalne Strategije zapošljavanja, u istom periodu broj djece upisane u osnovne škole smanjio se za 349, odnosno za čak više od 35 odsto. I broj onih koji imaju posao smanjio se za 7,8 odsto od 2011. do 2019.

„Smanjenje broja stanovništva posljedica je dvostrukih negativnih demografskih trendova – prirodnog priraštaja i migracionog salda”, konstatovano je u Strategiji. „Statistika unutrašnjih migracija ukazuje da oni koji napuštaju Mojkovac uglavnom idu u Podgoricu. U Glavni grad se preslilo više od polovine ukupno odseljenih Mojkovčana i Mojkovčanki, a oko 32 odsto u neku od primorskih opština.“

U tom dokumentu se navodi da opština Mojkovac ima, u odnosu na državni prosjek, veći udio stanovništva sa nepotpunom osnovnom i srednjom školom i manji udio onih sa visokom spremom. Poređenje broja zaposlenih i broja penzionera takođe ukazuje na nepovoljna kretanja. Od 2011. do 2019. godine, broj zaposlenih bio je značajno manji od broja penzionera.

Na budućnost rodnog grada Mojkovčani gledaju vrlo različito – sa mnogo zebnje ili sa manje ili više utemeljenim optimizmom. U aktuelnoj lokalnoj vlasti, tvrde, ne fali optimizma a ni riješenosti da od Mojkovca naprave ugodnije mjesto za život. Kako za Monitor kaže predsjednik Opštine Vesko Delić, tri su okosnice budućeg mojkovačkog boljitka: turizam, idustrija i poljorivreda. Za sada se najviše očekuje od zavšteka gradnje skijališta, i, eventualnog, otvaranja rudnika. Delić računa i na „prelivanje interesovanja” investitora iz Kolašina na Mojkovac.

„Da bi Mojkovčani ostali u rodnom gradu, potrebna su nova radna mjesta. Projekti ski-centra i rudnika otvoriće tu mogućnost. Na skijalištu je zavšeno oko 60 odsto radova. Zastoj je na lokalnom putu od Vragodola do Žarskog, ali je u toku izgradnja ski-staza i bazne stanice. Kada je riječ o rudniku, čeka se usvajanje DUP za taj koncesioni prostor, a treba da damo i mišljenje na studiju koja se odnosi na zaštitu životne sredine. Jasno je da nam je otvaranje rudnika vrlo važano, ali, ponavljam, nećemo dozvoliti bilo koji segment koji je nauštrb zdrave životne sredine”, tvrdi predsjednik Opštine.

Mojkovački Ski-centar Žarski je drugi od planiranih ski-centara koji se grade u skladu s Prostornim planom posebne namjene (PPPN) za Bjelasicu i Komove. U podnožju baznog područja Ski-centra Žarski predviđena je izgradnja 14 hotela i 11 pansionskih hotela apartmanskog tipa. Planirano je i da se mojkovačko skijalište poveže sa Ski-centrom Cmiljača i na taj način dobije 60 km skijaških staza.

Kako je najavljivano, rudnik cinka trebalo bi da bude jedan od najvećih u Evropi „i značajno doprinese većoj zaposlenosti i ekonomskom razvoju Crne Gore”. Planirana investicija u taj projekat je oko 150 miliona eura. Oko tri miliona eura godišnje od koncesione naknade pripalo bi Opštini. Obećano je da će u različitim fazama biti otvoreno i 700 radnih mjesta.

Do otvaranja rudnika i početka rada ski-centra, kako kaže Delić, Mojkovac treba da stvori preduslove za brži razvoj turizma i podrži poljoprivredu. On podsjeća na činjenicu da u Mojkovcu fali smještajnih kapaciteta, ali i ističe da je protekla turistička sezona bila značajno bolja od dvije prethodne. Hendikep mojkovačkog turizma je, objašnjava Delić, to što u gradu postoji „samo par manjih hotela i motela, bez hotela visoke kategorije”. Smještajni kapaciteti, kaže, ne zadovoljavaju ni u sadašnjoj situaciji.

„Zadatak Opštine je da privuče investitore koji bi gradili i otvarali hotele. Nadam se da će tendencija iz Kolašina da se prelije u Mojkovac. Kada je riječ o ostalim investitorima, moram podsjetiti da imamo odlično uređenu biznis zonu, prostor od oko 10.000 ha, koji ima sve uslove i povoljnosti za prerađivačke kapacitete. Prioritet nam je da osnažimo Mojkovac industrijskim kapacitetima i siguran sam da ćemo uspjeti u tome”, obećava Delić.

Predsjednik Opštine kaže da se treba čuvati situacije u kojoj bi nova radna mjesta značila „nagomilavanje ljudi u Opštini, preduzećima i ustanovama čiji je osnivač Opština”. Ova i svaka naredna lokalna vlast, objašnjava on, treba da radi na stvaranju uslova za otvaranje realnih radnih mjesta.

„Korak po korak, to je naš moto. Imamo brojne prirodne pogodnosti, pored turizma i industrije računamo i na poljoprivredu. Koliko ozbiljno shvatamo tu djelatnost, govori i činjenica da smo ove godine 135.000 eura iz opštinske kase odvojili za Agrobudžet i to je najveći iznos za tu namjenu do sada. Računamo na poljoprivredu kao na stratešku razvojnu granu”, zaključuje Delić.

Mojkovčani, koji vjeruju u svijetlu budućnost svog grada, ističu kako žive „u oazi prirodnih ljepota, između Proćenskih planina Bjelasice, Sinjavine, nacionalnih parkova Biogradska gora i Durmitor, na obali rijeke Tare”. U lokalnoj Turističkoj organizaciji u turističke adute Mojkovca ubrajaju i kulturno-istorijsko nasljeđe, koje čine arheološki lokaliteti srednjovjekovnog Brskova, sakralni spomenici, tradicionalne seoske kuće, katunska naselja… Nažalost, sve to do sada Mojkovačanima nije značajnije uticalo na kvalitet života, pa su na začelju svih tabela, kojima je rangiran standard građana Crne Gore.

          Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo