Povežite se sa nama

OKO NAS

PROIZVOĐAČI ORGANSKE HRANE PREPUŠTENI SEBI: Zrno po zrno – propada

Objavljeno prije

na

O nevoljama koje prate proizvodnju organske hrane za Monitor svojim primjerom svjedoči najveći proizvođač na sjeveru Crne Gore i jedan od najvećih u državi Avdul Adrović.

Ovaj poljoprivrednik iz sela Vrbica u petnjičkoj opštini pretrpio je znatne štete tokom perioda niskih temperatura u prethodnim najhladnijim zimskim mjesecima, posebno u decembru i januaru. Njemu je, kako kaže, zbog promrzavanja propalo čak dvadeset tona konzumnog krompira, minimalne vrijednosti od oko šest hiljada eura.

„Magacini s tom vrstom krompira bezbjedni su do temperature od minus petnaest stepeni. Ove godine ekstremne temperature ispod dvadeset stepeni napravile su nam velike probleme”, kaže Adrović.

On je uspio da u drugom magacinu sačuva makar sjemenski organski krompir, tako da je, ipak, preduprijedio veću štetu.

U ovom velikom poljoprivrednom gazdinstvu štete tokom protekle sezone pretrpjeli su i s ozimim žitaricama.

„Jesenji usjevi, pšenica, raž i ječam, stradali su preko šezdeset odsto. U novembru su bile velike kiše, a u decembru mrazevi bez snijega. Svi ti zasadi su se smrzli, pa će sve morati s proljeća ponovo da se preorava i zasađuje”, kaže Avdul.

Njemu je, da zlo bude veće, ostalo nepožnjeveno još i oko tri hektara raži, što je takođe propalo, kao i znatne površine pod žitaricama dvojici njegovih kooperanata.

„Šteta je, praktično nenadoknadiva. Ministarstvo poljoprivrede u ovakvim situacijama obično savjetuje da se osiguramo i ništa drugo. Ja sam imao i prije sedam, osam godina velike štete zbog poplava i tada sam pisao zahtjeve preko resornih službi, ali nikada ništa nije nadoknađeno”, priča Avdul.

On objašnjava da je organsko sjeme jako skupo, kao i čitav proces proizvodnje organske hrane.

„Da bih se osigurao, morao bih na godišnjem nivou da platim preko deset hiljada eura, a to se ne može ukalkulisati u proces prerade i proizvodnje a da poslije budete rentabilni”, kaže Adrović.

Avdul Adrović sa svojom Zemljoradničkom zadrugom Vrbica najveći je proizvođač organske hrane ne samo na sjeveru, već u čitavoj Crnoj Gori.

Ovaj, po svemu skromni čovjek, godinama u okviru zadruge na čijem je čelu, ostvaruje rekordne prinose, posebno kada se radi o takozvanim alternativnim žitaricama. Prije svega po nadaleko poznatoj i po ljekovitosti čuvenoj heljdi.

Adrović objašnjava da se najveći dio njegovih proizvoda plasira u Podgorici i Budvi, kao i na sajmovima, ali da mu se ipak dešavaju veće zalihe.

„Prodaja varira iz godine u godinu, a imamo problem s magacinskim prostorom. Desi nam se nekada da se naprave zalihe, a da moramo opet da ulažemo. Imamo silose za žito kapaciteta oko 150 tona, oni su nam olakšali skladištenje, ali bi nam trebala makar još tri takva silosa kako bismo mogli uskladištiti pedeset odsto proizvodnje”, kaže Adrović.

Svi Adrovićevi zasadi nalaze se na području Bihora, na izuzetno čistom vazduhu i na nadmorskim visinama od 850 do 1600 metara.

„Naša zadruga je registrovana za proizvodnju organske hrane i 2007. godine upisana u Registar proizvođača organske hrane u Crnoj Gori”, objašnjava Avdul.

On je u ZZ Vrbica počeo da radi još 1984. godine, ali je s ozbiljnijom proizvodnjom heljde, drugih rijetkih žitarica i proizvoda, krenuo prije desetak godina, zahvaljujući čemu je postao najpoznatiji u Crnoj Gori.

ZZ Vrbica sada ima oko 120 kooperanata, a zasadi se prostiru na području četiri opštine – Petnjica, Berane, Bijelo Polje i Rožaje, na Koritskoj visoravni, kao i dijelu Pešterske visoravni.

Njihovu proizvodnju prati Poljoprivredni institut iz Podgorice, a vrlo često dovode i studente na praksu.

U Zemljoradničkoj zadruzi Vrbica ne predaju se zbog šteta koje su pretrpjeli tokom sezone jesen-zima. Oni već prave planove za sanaciju i imaju viziju daljeg razvoja poljoprivrednog dobra, izgradnju jednog planinskog mlina na vodu, kao i eko restorana i male centrale u selu nedaleko od Petnjice, i nešto malo dalje od Berana.

„Nekada je u Vrbici bilo trideset mlinova. Danas imamo samo dva, od čega jedan nije za upotrebu. Mi naše žito meljemo isključivo na tradicionalni način, na kamenu, tako da namjeravamo da napravimo jedan mlin većeg kapaciteta, od sto kilograma na sat”, kaže Avdul.

Sve to, smatra ovaj poljoprivredni proizvođač, nije ni izdaleka onako kako se radi u zapadnoevropskim zemljama kada je u pitanju organska proizvodnja hrane.

„Kod nas se organska prioizvodnja subvencionira stotinu osamdeset eura po hektaru, kada je zemljoradnja u pitanju. Ako se radi o proizvodnji meda, onda se subvencija kreće po broju košnica. To ne može pokriti troškove proizvodnje, a država voli da se pohvali prirodnim i zdravim proizvodima kao svojim brendom”, kaže Adrović.

Ovaj čovjek smatra da je zbog hvatanja koraka sa zapadnim zemljama potrebno mijenjati zakonske propise i obezbijediti bolju stimulaciju.

„U tom smislu jako je važno da država obezbijedi otkup proizvoda organskog porijekla. Da je država na vrijeme otkupila moj organski krompir, ja ne bih imao štetu. Ja ga ne prodajem skuplje nego što se prodaje obični, ali trgovinskim lancima više je u interesu da od nekuda otkupljuju prskani i da ga prodaju budzašto, nego da na svoje rafove stave organski krompir domaćih proizvođača”, kaže Avdul s ogorčenjem.

Ovog vrijednog čovjeka sve to ipak neće destimulisati da prestane da se bavi organskom proizvodnjom hrane. To je njegov izbor. Kada je državi potrebno da se pohvali da ima takvu vrstu proizvodnje, oni će Avdula rado povesti na neki sajam po svijetu. Ali kada treba nadoknaditi štetu koju je pretrpio zbog elementarnih nepogoda, reći će mu da se osigura.

S takvim odnosom Crna Gora neće moći da otvara poglavlje koje se tiče poljoprivrede. Ili će ga eventualno otvoriti, a onda će do zatvaranja proći ko zna koliko, kao i sa drugim važnim poglavljima u procesu pridruživanja Evropskoj uniji.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo