Povežite se sa nama

Izdvojeno

PROTESTI RADNIKA U SVIJETU, KOD NAS MUK: Kad nam (ne) živi rad

Objavljeno prije

na

Crna Gora je tokom pandemije izgubila preko 30.000 radnika, a najviše u trgovini, ugostiteljstvu i administrativnim uslužnim djelatnostima

 

„Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad, srce gromko nek nam zbori, da nam živi, živi rad“, stihovi su koje su širom bivše Jugoslavije pjevali tokom praznika rada. Velikim radničkim paradama nekada je obilježavan 1. maj, dok su građani sa porodicama piknikovali na izletištima. Bilo nekad.

Tokom ovogodišnjeg praznika rada, obilježenog nakon teške zdravstvene i ekonomske krize, radnici u Crnoj Gori, ali i cijelom svijetu nijesu imali mnogo razloga za slavlje. U razvijenim zapadnim zemljama (poput Belgije, Francuske, Njemačke, Švedske, Engleske) i onim manje razvijenim (Turska, Indonezija, Kuba, Filipini) radnici su masovno izašli na ulice uprkos COVID-19 krizi i protestovali zbog izgubljenih radnih mjesta. Policija je gotovo u svim zemljama reagovala zbog kršenja zdravstvenih mjera, a najbrutalnije su scene viđene u Turskoj, gdje je na stotine građana uhapšeno u nasilnim demonstracijama.

Za to vrijeme situacija u Crnoj Gori je, stiče se utisak, prilično relaksirana kada je riječ o radnicima. Sindikati su otkazali tradicionalnu radničku paradu zbog zdravstvenih mjera, dok su se njihovi predstavnici oglasili sa nekoliko komentara. Međutim, uprkos zdravstvenim mjerama tokom cijele godine svjedoci smo brojnih auto-kolona, političkih i vjerskih okupljanja, kojima su se takođe branila (i brane) neka prava i uvjerenja. Radničke organizacije su, ipak, odlučile da ostanu pasivne iako je za godinu dana posao izgubilo preko 30.000 radnika.

„I ove, kao i prošle godine, aktivisti i članovi Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG) prinuđeni su da Međunarodni praznik rada obilježe bez tradicionalne prvomajske protestne šetnje, poštujući mjere za sprečavanje širenja koronavirusa i štiteći na taj način prvenstveno one svoje kolege koji su od marta 2020. godine, na prvoj liniji odbrane od ove pošasti… Uz želju da što prije dobijemo borbu sa nevidljivim neprijateljem i što prije pažnju sa dnevnopolitičkih previranja usmjerimo na očuvanje radnih mjesta, ekonomsku stabilnost i dostizanje socijalne pravde, Unija slobodnih sindikata Crne Gore svim radnicima čestita Prvi maj – Međunarodni praznik rada“, navodi se u prvomajskom proglasu USSCG-a.

Prema podacima Zavoda za statistiku (MONSTAT) na kraju 2020. godine bilo je blizu 28.000 manje zaposlenih (ukupno 176.693), u odnosu na 2019. godinu, kada je bilo zaposleno 203.545 radnika. Prema istim podacima do marta 2021. bez posla je ostalo još 6.000 radnika. Samo u Podgorici je za godinu dana bez posla ostalo više od 10.000 stanovnika. Najviše otpuštanja, prema statistici MONSTAT-a bilo je u trgovinama, uslugama smještaja i ishrane i preduzećima koja su pružala administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti. Trgovina je privredna grana u Crnoj Gori koja, pored državne uprave, zapošljava najviše ljudi. Najviše radnika je otpušteno u tom sektoru, iako su, tokom cijele pandemije, prodavnice radile svakog dana. Naravno, radno vrijeme je bilo skraćeno, ali neke druge privredne grane, poput ugostiteljstva, nijesu radile uopšte po nekoliko sedmica.

Zamjenica Generalnog sekretara Unije slobodnih sindikata Ivana Mihajlović za Monitor kaže da su podaci o broju nezaposlenih u posljednjih godinu dana alarmantni. Na kraju marta 2020. godine, na evidenciji Zavoda za zapošljavanje nalazilo se 35.515 osoba (stopa nezaposlenosti 15,31 odsto), dok se na kraju marta mjeseca tekuće godine na evidenciji nalazilo 55.283 osoba (stopa nezaposlenosti 23,83odsto) – gotovo 20.000 više nezaposlenih za gotovo godinu dana. Iako za sada, kako ocjenjuje Mihajlovićeva, nije bilo takozvanih masovnih otpuštanja, veliki broj naših sugrađana koji su radili pod „prekarnim“ ili poslovno nesigurnim ugovorima (ugovor o radu na određeno vrijeme, agencijski ugovor, privremeni i povremeni poslovi, ugovor o djelu, honorarni ugovori) ostali su bez posla, odnosno nijesu im produžavani ugovori o radu usljed situacije izazvane pandemijom.

„Čak i ako pretpostavimo da je ovako ogroman priliv nezaposlenih na evidenciji uzrokovan i činjenicom da je u prethodnom periodu Vlada obezbjeđivala određenu jednokratnu novčanu pomoć nezaposlenim osobama, opet je i takav podatak alarmantan jer pokazuje kolika je u prethodnom periodu bila takozvana prikrivena nezaposlenost u Crnoj Goru. Naime, radi se o ljudima koje sistem uopšte ne prepoznaje (i nije ih prepoznavao) budući da oni nijesu ni u sistemu obrazovanja, niti su formalno zaposleni, niti su do sada bili prijavljena na evidenciji“, pojašnjava Mihajlovićeva.

Ona smatra da je stvaranje ambijenta za otvaranje novih radnih mjesta u trenutnim uslovima veoma izazovno i kompleksno, ali ono mora biti prioritetno i stavljeno u fokus svih politika – jer od rješavanja tog pitanja zavisi razvoj i buduća održivost cjelokupnog sistema. Radnici u Crnoj Gori su, tvrdi, umorni od predizbornih obećanja o otvaranju novih radnih mjesta, punoj zaposlenosti i povećanju zarada.

„Radnici u Crnoj Gori žele konkretne aktivnosti, stvarno otvaranje novih, kvalitetnih i sigurnijih radnih mjesta, više zarade, dostojanstveni uslovi rada, smanjenje socijalnih razlika. Ukoliko se nastavi trend povećanja nezaposlenosti, naše društvo, koje već to jeste, postaće ozbiljno raslojeno što u konačnom može dovesti do socijalnih nemira i emigracionih talasa“, kazala je Mihajlović.

Konkurentski Savez sindikata Crne Gore, većinom sastavljen od radnika iz državnog sektora, nije odgovarao na pitanja Monitora. U svom prvomajskom proglasu, koji je više targetirao opšta mjesta nego konkretne probleme, pozvali su Vladu da njen prioritet u narednoj godini bude otvaranje novih radnih mjesta.

Proteste ne pominje ni jedan ni drugi sindikat.

Ivana Mihajlović tvrdi da činjenica što ove godine nijesu organizovali protestnu šetnju, ne umanjuje njihovu odlučnost u borbi za dostojanstven život i rad zaposlenih. Ovogodišnji Praznik rada, radnici Crne Gore dočekali su sa možda nikada većom neizvjesnošću i zabrinitošću za svoj budući radni status i ekonomski standard. Suočeni već više od godinu sa epidemijom koja je do kraja ogolila sve nedostatke sistema i njegovu ranjivost, pred radnicima koji su stajali na braniku odbrane od pošasti koja nas je zadesila, stoje ogromni izazovi.

„Zato smo u našem prvomajskom proglasu pozvali javnost da pažnju i energiju sa dnevnopolitičkih previranja i apstraktnih ideoloških konstrukcija usmjere ka onom najvažnijem, ka onom egzistencijalnom – očuvanju radnih mjesta, otvaranju novih radnih mjesta i povećanju stope zaposlenosti, ekonomskoj stabilnosti i dostizanju socijalne pravde“, kazala je Mihajlović.

Međutim, između „dnevnopolitičkih previranja“ i „apstraktnih ideoloških konstrukcija“ svakog dana povećavamo broj nezaposlenih ili broj zaposlenih u „srećnijim“ zemljama, gdje je iz Crne Gore na stalni ili privremeni rad otišlo više desetina hiljada ljudi. Ukoliko država svojim državljanima ne obezbjeđuje osnovne uslove za egzistenciju i normalan život, koja je njena uloga? Stihovi „Pjesme radu“ s početka teksta idu „podignimo u vis čela/mi – junaci rada svog,/naša biće zemlja cela,/da nam živi, živi rad“. „Junaka rada svog“ je sve manje ili su junaci u drugim zemljama, jer ova država očito više nije zemlja koja živi od „rada svog“.

 

Peticija protiv ukidanja neradne nedjelje sakupila dovoljno glasova

Epidemiološka situacija i kriza je novi razlog da se ponovo pokrene priča o radnoj nedjelji, kako bi i sedmog dana u sedmici veliki trgovinski lanci zarađivali.

Skupština Crne Gore je 2019. godine izglasala neradnu nedjelju što je i tada naišlo na opšte nezadovoljstvo poslodavaca, dok su sindikati i radnici to vidjeli kao svoju pobjedu. Međutim, predstavnici nove Vlade su u više navrata izjavili da razmišljaju o ukidanju neradne nedjelje.

Unija poslodavaca je i zvanično uputila Ministarstvu ekonomskog razvoja inicijativu za ukidanje neradne nedjelje u toku turističke sezone zbog, kako su kazali, zabrinjavajuće ekonomske situacije koja zahtijeva hitnost u pronalaženju rješenja za urgentno stanje u privredi. Ukidanje neradne nedjelje traži i Odbor Udruženja trgovine Privredne komore (PKCG).

Zbog toga je Unija slobodnih sindikata pokrenula peticiju protiv ukidanja neradne nedjelje, koja je sakupila 3.194 glasa. To je dovoljno da se peticija razmatra na sjednici Vlade.

Ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović ranije je najavio da ponovno uvođenje radne nedjelje treba razmotriti, jer će se tako povećati privredna aktivnost, ali uz obavezno paralelno jačanje zaštite prava radnika. Nakon toga, Vlada je odlučila da ideju o uvođenju radne nedjelje stavi po strani, sve dok se ne unaprijede uslovi da se prava radnika u potpunosti zaštite.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Kao pastir crkve, suprotno praksi u drugim zemljama, Amfilohije skoro nikada nije dizao glas protiv socijalne nepravde i pljačkaških privatizacija.  Đukanović je obilato finansijski darivao crkvu i pustio je da sa njenim finansijama radi šta hoće. Država je žmurila na urbanistički haos koji je zahvatio i kulturno-istorijska dobra u posjedu crkve. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, donešen krajem decembra 2019. godine, kojim je pokušana nacionalizacija crkvene imovine je stavio tačku na brak DPS – SPC i pokrenuo do tada najveće proteste u Crnoj Gori. Kulminacija se desila na izborima 30. avgusta 2020. godine  koje je DPS izgubio uprkos svim krađama i manipulacijama. Osim crkvenog faktora, porazu Đukanovića je doprinio i Zapad koji je, kao i u slučaju rušenja Slobodana Miloševića, objedinio i izkoordinirao opoziciju.

Nije sporno da odnosi sa SPC-om treba da se urede, ali  upitno je koliko je Abazovićev pragmatizam dobar na duge staze. Po posljednjem popisu stanovništva, pravoslavni čine 72,07 odsto stanovništva i za svaku državu je važno kvalitetno uređenje odnosa sa većinskom vjerskom zajednicom. Veliki broj onih koji se smatraju pravoslavnima su u suštini pravoslavci u kulturološkom i identitetskom smislu koji ne prakticiraju vjeru. Međutim, vjera i identitet na Balkanu su često jedno te isto i zbog istorijskih iskustava religioznost ostaje veoma osjetljivo pitanje.  Potpisivanje Temeljnog ugovora je bio glavni razlog, po riječima lidera Socijalističke narodne partije (SNP) da uđu u Vladu. Odnosi između URA-e i Demokratskog fronta (DF) su veoma kompleksni i zbog odnosa prema crkvi. DF je naglasio nekoliko puta da će njihov stav prema Vladi uveliko zavisiti od Vladinog stava prema SPC-u.

Treba istaći i da je američka administracija, kao glavna podrška premijeru, veoma zainteresirana da se to pitanje skine sa dnevnog reda i krene na druge agende i tu mnogi vide jedan od glavnih razloga zašto je Abazović požurio sa potpisom.

Da se požurilo vidjelo se iz sadržaja dokumenta koji je predstavljen članovima Vlade prije usvajanja   8. jula. Ministar odbrane i koordinator službi bezbjednosti Raško Konjević je objavio kopiju radne verzije ugovora koja je bila puna gramatičkih, pravopisnih i drugih grešaka. Tako se u ugovoru sa Srpskom crkvom u preambuli navodi da je „HRVATSKA crkva na prоstоru Crne Gоre prisutna оd apоstоlskih vremena i njenоg kоntinuiteta-misije krоz istоrijskо pravоslavnо i crkvenо ustrоjstvо…“ čime je ispadalo da je Hrvatima priznato čak 2000 godina postojanja u Crnoj Gori dok je Srpskoj crkvi dato „samo“ 800 godina (iako je osnovana tek 1920. godine a tomos priznanja dobila 1922. godine). Takođe se u dokumentu uvažava „istоrijska ulоga Mitrоpоlije crnоgоrskо-primоrske za vrijeme crnоgоrskih mitrоpоlita/gоspоdara“ gdje je Mitropolija crnogorsko-primorska napisana sve velikim slovima kao i Srpska pravoslavna crkva što je suprotno pravopisnim pravilima službenog jezika.

Mitropolija crnogorsko-primorska je prvi put osnovana kao takva tek 16. novembra 1931. godine kao integralni dio SPC-a i kada je vrijeme crnogorskih mitropolita i gospodara već bilo prošlo. Iako preambula nema pravno obavezujuće dejstvo i nije dio ugovora, ona daje istorijski uvod kao opravdanje za potpisivanje ugovora i djeluje kao politički tekst koji može dodatno dati za pravo Beogradu da svojata Crnu Goru, makar kao dio svoje kulturne i nacionalne baštine.

Centralna stvar, po izvoru iz Patrijaršije koji je želio ostati anoniman, je „dopuštenje Patrijaršiji i Saboru da, shodno članu 6 TU, bira vladike bez prethodne saglasnosti države i dopuštenje da ukida i stvara eparhije u Crnoj Gori kako joj se svidi“ – bez prethodne sagasnosti države. Time SPC može koliko sutra da ukine Mitropliju na Cetinju i pripoji je drugoj teritoriji.

Praksa pune klerikalne autonomije inače ne postoji u pravoslavlju. U skoro svim zemljama sa pravoslavnom većinom država se i te kako pita ko će biti episkop i patrijarh slijedeći princip cezaropapizma naslijeđen od Vizantije. Sekularni vladari su se skoro uvijek pitali i odobravali izbor crkvenih poglavara, uključujući i komunističko doba kada je svaki kandidat morao proći provjeru i dobiti odobrenje službe državne bezbijednosti. Izbor Danila Dajkovića i ranijih mitropolita je bio moguć tek nakon dobijanja saglasnosti tadašnjih socijalističkih vlasti. U doba knjaževine svaki izbor mitropolita crnogorskog je morao lično odobriti knjaz. Situacija se nije promijenila ni sa odlaskom komunizma. Srbija, Rusija, i ostale zemlje imaju prefinjene mehanizme izbora vodećih ljudi crkve preko svojih tajnih službi. U situaciji kada je više nego očigledno da je sadašnji Sabor i Sinod u Beogradu pod kontrolom matične države i njenih službi, kritički analitičari,  smatraju da je crnogorska vlast morala pronaći mehanizme da sačuva svoj uticaj na izbor čelnih ljudi crkve radi stabilnosti države. Episkopski savjet i naziv Pravoslavna crkva u Crnoj Gori  više ne postoje odlukama Svetog arhijerejskog sabora u Beogradu.

Pitanje granica crkvenih oblasti je jednako važno kao i izbor čelnih ljudi. Mitropoliji je po osnivanju 1931., za razliku od ranije Autokefalne crnogorske pravoslavne mitropolije, otkinuta teritorija Metohije (srezovi Peć i Đakovica) i Pljevlja. Kasnije je maja 2001. godine odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC-a Mitropolija crnogorsko – primorska ostala bez više od polovine svoje teritorije kada je osnovana Eparhija budimljansko – nikšićka na čije čelo je postavljen sadašnji cetinjski mitropolit Joanikije. DPS vlasti predvođene Đukanovićem su otćutale ovakvo čerečenje Mitropolije bez riječi. Kasnije je, slijedeći staru granicu Turske sa Dubrovačkom republikom, od Mitropolije otkinuta i Sutorina sa Igalom i predata Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj – vjerovatno da bi nazivu mogla biti dodata riječ „primorska“. Tokom litija je tadašnji rektor bogoslovije na Cetinju otac Gojko Perović nebulozno „pojasnio“ da se otkidanjem teritorije Mitropolije i davanjem iste Hercegovcima „čuva uspomena na Svetog Vasilija Ostroškog“ koji je iz Hercegovine. Kao da bi Manastir Ostrog pao u zaborav da nisu Igalo i Sutorina dati Hercegovačkoj eparhiji.

U formalno-pravnom dijelu ugovora, mnogi su izrazili rezerve na dijelove TU nakon što je Vlada zakašnjelo pokušala organizovati javnu raspravu po usvajanju TU 8. jula. Akcija za ljudska prava  je iznijela niz primjedbi na Vladin tekst, od pozivanja na kanonsko pravo koje je crkveno i koje Crnu Goru ne treba obavezati, terminologije koje je više eklesijalna nego prilagođena karakteru sekularne države, pa do dopuštenja SPC-u da vrši „javnopravna ovlašćenja“ jer „zakon ne daje vjerskim zajednicama pravo na vršenje javnih ovlašćenja“. Takođe Akcija za ljudska prava je prigovorila na davanje „eksteritorijalnosti objektima u vlasništvu SPC-a“ i da ovakav TU može biti sporan sa ustavne tačke gledišta i završiti na Ustavnom sudu što djeluje vrlo izgledno. Sve primjedbe je Vlada odbacila, kao i primjedbe drugih organizacija i institucija.

Ostaje da vrijeme pokaže da li će Vladin pragmatizam nadvladati i/ili marginalizovati ono što je potpisano u Vili Gorica, pod uslovom da Vlada preživi. Ili će se vremenom klerikalni pipci i apetiti prema Crnoj Gori rasti usred komplikovanja  ekonomske i bezbjedonosne situacije u Evropi. Ovakvim načinom potpisivanja TU,  Đukanović je opet, po ko zna koji put, dobio ulogu „zaštitnika nacije i države“ koja će mu dobro doći u momentu kada je sve više njegovih „prijatelja“ u zatvoru zbog korupcije i najtežih oblika kriminala. A i njemu se  možda približavaju inostrane i domaće krivične istrage.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMSKE TEME U SJENCI VISOKE POLITIKE: Život na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Elektroprivreda, Željezara, Aerodromi, nastavak auto-puta… Ljetnja sezona, javni dug, platni promet… Partijsko zapošljavanje i egzodus radne snage… Teme o kojima se ne govori

 

Aerodromi Crne Gore dočekali su, u srijedu, milionitog putnika u 2022. Dok je Petar Radulović, zamjenik izvršnog direktora Aerodroma, skupa sa vršiteljkom dužnosti izvršne direktorice Air Montenegro, putnici iz Istambula uručivao prigodan poklon (besplatnu avio kartu) Odbor direktora kompanije koja gazduje aerodormima u Podgorici i Tivtu donio je odluku o smjeni izvršnog direktora Gorana Jendreoskog. I imenovanju jednog od njegovih pomoćnika za v.d. direktora.

Tako je prestižni klub državnih institucija i preduzeća sa upravom u v.d. stanju dobio još jednog člana.

Da li zbog neočekivanog razrješenja direktora za koga je prije nepunih četrnaest mjeseci rečeno kako ga krasi ,,bogato radno iskustvo u vazduhoplovstvu” (obrazloženje za smjenu nijesmo čuli), tek i u Vladi su se sjetili da tender za izbor koncesionara koji bi trebalo da gazduje aerodromima u Tivtu i Podgorici nekoliko narednih decenija, još nije završen. Taj je posao započela, i trebala da ga privede kraju, još Vlada Duška Markovića, odnosno, resorno Ministarstvo saobraćaja kojim je tada upravljao Osman Nurković. Prije dvije godine, ili još ranije.

Postoje tri rješenja za nastalu situaciju, prosvijetlio nas je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako Vlada može prihvatiti ponudu i potpisati ugovor sa nekim od tadašnjih kandidata (iako su se uslovi u međuvremenu dramatično   promijenili), raspisati novi tender ili odustati od traženja koncesionara i Aerodrome zadržati pod državnom upravom. Premijer nije pomenuo ali ima i četvrto rješenje, čini se najvjerovatnije: da aktuelna Vlada taj posao, kao i mnoga druga proljetošnja obećanja, ostavi u amanet svojim nasljednicima.

Do tada će Aerodromi i država kao njihov vlasnik, očekivati od manadžmenta u v.d. stanju ,,ubrzanje započetih procesa modernizacije”. Iskustvo uči da bi se narečeni proces mogao svesti na nova zapošljavanja. U Aerodromima je od prethodnih izbora do početka ljeta zapošljeno 140 novih radnika.

Približno, to je nekih pet posto od ukupnog broja onih koji su posao u državnim preduzećima našli nakon posljednjih parlamentarnih izbora. Riječ je, računaju u medijima i Ministarstvu kapitalnih investicija, o nekih 2,6 hiljada novozapošljenih. Skoro četvrtina njih uhljebljena je u pljevaljskom Rudniku uglja (posljednji podaci govore o 646 novih radnika na određeno, neodređeno vrijeme i sa ugovorima o djelu). Negdje na pola tog posla, iz Pljevalja smo saznali da među novozaposlenima nema nijedan pripadnik manjina. Do danas, nema naznaka da je politika jednonacionalnog zapošljavanja bitnije promijenjena. Kao što se ne vidi da aktuelna Vlada pokušava uraditi išta drugačije oko partijske raspodjele plijena.

Da se vratimo Aerodromima i njihovom milionitom putniku. Poređenja radi, u ljeto 2019. oba su crnogorska aerodroma dočekala i darovala svog milionitog putnika. Tivat nešto ranije od Podgorice – 31. avgusta u odnosu na drugu polovinu septembra.

Može li nam taj podatak pomoći za poređenje tadašnje i sadašnje turističke posjete? Ili je bolje da se, poput državnih zvaničnika, priklonimo metodi odokativne procjene gužvi na saobraćajnicama. Pa skoro da slavimo što se, minulog vikenda, na prolaz kroz tunel Sozinu čekalo po nekoliko sati.

Da li je nakome palo na pamet da nastali haos više govori o stanju saobraćajne infrastrukture nego o vanredno dobroj turističkoj posjeti? Dok, recimo, susjedna Hrvatska ima praktično dnevno ažurirane podatke o broju gostiju i njhovoj vanpansionskoj potrošnji. Tu nije u pitanju nedostatak administrativnih kapaciteta koliko je riječ o manjku političke volje da red se uvede makar u osnovne statističke podatke.

Čekamo da nam međunarodni partneri predoče: kada i kako ćemo nastaviti gradnju auto-puta ka granici sa Srbijom (dio od Podgorice ka Baru sada se ni ne pominje)? Šta ćemo uraditi sa oduzetim cigaretama iz carinskih skladišta u Luci Bar, vrijednim koju desetinu miliona? Spaliti ih (a dio možda opet gurnuti u ilegalne tokove) ili prodati uz punu kontrolu za račun budžetskih korisnika? Konačno, može li država učestvovati u spašavanju nikšićke Željezare na način na koji nije mogla, ili nije željela, pomoći Montenegroerlajnsu i Kombinatu aluminijuma? Iako su oba preduzeća imala više zapošljenih i mnogo perspektivniju budućnost od Željezare.

Nekadašnji gigant iz Nikšića bio je, nakon raspada SFRJ-a u vlasništvu države, dvije ruske, jedne zapadnoevropske (britanski ofšor kasnije preseljen u Holandiju) i jedne turske kompanije. Svi su, ovako ili onako, iz Nikšića pobjegli ostavljajući stare probleme i nove dugove. Miodrag Davidović Daka se ponovo najavljuje kao specijalac. Iako je u svakom od prethodnih pokušaja, prema vlastitim tvrdnjama, izgubio ozbiljan novac (u pitanju su milioni eura) Davidović je odlučan da, uz pomoć države, postane novi vlasnik Željezare.

Naglasak je na ovom – uz pomoć države. Vlada je Davidoviću, izgleda, obećala pet miliona za zajedničku kupovinu imovine Toščelika, a nikšićki biznismen insistira da se njemu i njegovim partnerima (nama nepoznatim) omogući i nabavka jeftine struje iz Elektroprivrede. Dok on i njegovi ne naprave solarne i vjetroelektrane vrijedne 100 miliona… Šala? Ne treba da začudi ako Davidović ne zna da se elektrane, bilo koje vrste, ne prave tako što riješite da gradite i podignete kredit. Ali mora da brine to što se država na partnerstvo sa njim odlučila najave, plana ili makar površne analize potencijalnih troškova i prihoda. Ako nije riječ o još nekom od pred/postizbornih amaneta na čijem ispunjenju su insistirale vlade Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića.

Ekonomski gledano, teško je naći opravdanje za još jedno preuzimanje/oprost dugova, višemilionske investicije i još veće subvencije za električnu energiju  kompaniji koja, gotovo izvjesno, nema budućnost na evropskom tržištu. Vlasnici Toščelika su mnogo iskusniji, u metalskoj industriji povezaniji i finansijski jači od Davidovića, pa to nijesu uspjeli. Na drugoj strani, imamo mogućnost da kontroverzni vlasnik Naksana objelodani poslovno partnerstvo sa državom Crnom Gorom samo koji dan pošto je obznanio uortačenje sa ruskom Beluga grupom, poznatim proizvođačem alkoholnih pića. Dok se Crna Gora nalazi na moskovskoj listi neprijateljskih zemalja zbog sankcija koje, skoro deceniju, u kontinuitetu uvodimo Rusiji i ljudima bliskim režimu Vladimira Putina. Može li to biti potez koji će nas primaći članstvu u EU?

,,Ovo predstavlja vaskrsenje…”, besjedio je Davidović zadovoljno. ,,Sigurno je da će Crna Gora biti ponosna. Očekuje se izvoz veći nego što je danas ukupan izvoz Crne Gore” (!?).  A dva ministra iz Abazovićeve Vlade –  Aleksandar Damjanović i Goran Đurović bila su tu da uveličaju veselje. Strepeći, istovremeno, da koji od radnika Željezare, uortačenih sa Davidovićem, ne ispuni prijetnju da će se baciti sa fabričkog krova ukoliko Vlada ne izađe u susret njihovim zahtjevima.

Rješenje slučaja Željezara, daleko od očiju javnosti, opet je odloženo za narednu sedmicu. Tada, možda, saznamo da li su EPCG i Vlada spremni da Davidoviću struju prodaju po cijeni od 23 eura za megavat. Zimus nijesu htjeli ni da čuju za ponudu da Veselinu Pejoviću (KAP) istu količinu električne energije prodaju po duplo većoj cijeni (45 eura). Iako je tada struja na berzama bila i do tri puta jeftinija nego danas.

Potencijalni aranžman sa Želejzarom nije jedini problem EPCG-a. Manja je muka, mada nije nevažno, to što najvrjednija državna kompanija nema funkcionalan Odbor direktora, nakon ostavke Adisa Balote. On se na tom mjestu zadržao nekoliko sati – od izbora na godišnjoj Skupštini akcionara do prve sjednice borda na kojoj je Milutin Đukanović izabran za novog/starog predsjednika. Funkcioner SDP-a je u znak protesta podnio ostavku. Vladi se ne žuri da riješi taj problem iako sistem trenutno pravi ne male gubitke, neobnovljivi resursi (ugalj) prodaju se Srbiji po minimalnim cijenama dok se potrošačima u Crnoj Gori najavljuju restrikcije.

Upravo je Đukanović obznanio da se niko nije javio na, preko volje organizovanom, javnom pozivu za prodaju 10 odsto akcija EPCG-a. To je bilo i očekivano ima li se u vidu kratak rok i loš momenat (sredina ljeta) za njegovo raspisivanje. Tako je sve izvjesnije da će EPCG krajem septembra, po sili zakona, te akcije poništiti, a svoj osnovni kapital umanjiti za nekih 77 miliona eura. Đukanović kaže da će EPCG preduzeti ,,nove korake” kako bi se spriječio neželjeni epilog. Vlada, izgleda, ne mari. Ako to ne rade na elektronskim sjednicima, daleko od očiju javnosti.

Pohodila nas je delegacija MMF-a. Ni od njih nijesmo mogli dobiti odgovor na pitanje kako, istovremeno, u zemlji imamo ogromnu potražnju za radnom snagom i više od 40.000 nezaposlenih. Među kojima i šest hiljada visokoškolaca. Ali jesmo da zemlja ulazi ,,u period visoke neizvjesnosti” i da se treba pripremiti ,,za rizik od naglog usporavanja globalnog rasta naredne godine”. Poručeno nam je da se Crna Gora na vrijeme priremi za dolazeće probleme (izazove) tako što ćemo se boriti za očuvanje prihoda (poreska i akcizna politika) snažnije kontrolisati rashode (plate, penzije, socijalna davanja, kapitalne investicije) i raditi na obezbjeđivanju adekvatnog finansiranja (nova zaduženja).

Ministar Damjanović je predočio da će budžetu do kraja godine biti potrebno 270 miliona ,,da bi se pokrili svi troškovi i stvorila fiskalna rezerva za početak naredne godine”, dok će nam tokom 2023. faliti ,,minimalno 600 miliona sa depozitima”. Ni ta informacija nije naišla na pretjerani odjek, a kamoli brigu. Ljeto je.

,,Da se ne bi igrali kao prethodna administraicja i lagali narod o 1000 eura prosječne plate i 500 eura prosječne penzije, što je još 600 do 800 miliona, treba da budemo realni i ponašamo se u skladu sa guberom, da se pružimo koliko je realno”, poručio je ministar finansija. Mi i dalje u osjetljive nacionalne žice. Zimus ćemo tražiti krivca.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

GDJE SU TUŽIOCI KOJI SU NAPRAVILI PROPUSTE U SLUČAJEVIMA NAPADA NA NOVINARE: Greškama stigli do visokih pozicija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tužioci koji su napravili propuste u slučajevima napada na novinare u najvećem broju slučajeva su  napredovali ili nastavili da obavljaju visoko pozicionirane poslove u tužilaštvu, pokazuje istraživanje Monitora i CIN CG. Odgovornost za njihove propuste u tim istragama, pa i kada su utvrđeni pred sudovima, nikada nije pokrenuta

 

Tužioci koji su napravili propuste u slučajevima napada na novinare napredovali su ili nastavili da obavljaju visoko pozicionirane poslove u tužilaštvu, pokazuje istraživanje Monitora i Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG). Odgovornost za propuste u tim istragama, pa i kada su utvrđeni pred sudovima, nikada nije pokrenuta.

Tužilaštvo godinama ponavlja da su im istrage napada na novinare među prioritetima. Ipak, najveći dio – oko 100 napada na novinare i imovinu medija koji su se dogodili u posljednjih 17 godina – nije dobio odgovarajući epilog.

Na rasvjetljavanje još čekaju i najteži slučajevi kao što je ubistvo suvlasnika, direktora i glavnog urednika dnevnika Dan Duška Jovanovića, pokušaji ubistva Tufika Softića i Olivere Lakić.

Tokom protekle godine zabilježen je napredak u ažurnosti istraga napada na novinare od strane policije i tužilaštva, pa su pojedini napadi u kratkom roku dobili sudski epilog. Ipak, za mnoge od ranijih slučajeva nema na vidiku razrješenja. Kao ni odgovornosti za tužilačke greške.

SLUČAJ TUFIKA SOFTIĆA: Jedan od najdrastičnijih primjera u kom su tužioci napravili ozbiljne propuste, a potom napredovali je istraga u slučaju pokušaja ubistva novinara Tufika Softića u novembru 2007. godine.

Softićev advokat Dalibor Tomović za Monitor podsjeća da su „počinjeni brojni propusti od strane Osnovnog državnog tužilaštva u Beranama i Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju, od kojih su mnogi konstatovani i u odluci Ustavnog suda i pravnosnažnoj presudi Osnovnog suda u Podgorici, a koji su doveli do toga da istraga i izviđaj nijesu bili djelotvorni“.

Državni tužioci koji su vodili istrage u slučaju Softića, od 2007. do 2015. godine, bili su: Jadranka Mićović, zamjenica osnovnog državnog tužioca u Beranama. Ona je bila dežurni tužilac u vrijeme napada na Softića 2007. godine. Sada je rukovodilac Osnovnog državnog tužilaštva (ODT) u Beranama. Vladan Đalović, tadašnji zamjenik osnovnog državnog tužioca u Beranama ( saslušao Draška Vukovića 1. 07. 2014), sada je tužilac Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju. Rifat Hadrović, rukovodilac Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju, sada je član Savjeta Agencije za sprečavanje korupcije, dok je Gorica Golubović, tadašnji rukovodilac Osnovnog državnog tužilaštva u Beranama, u međuvremenu penzionisana.

Nada Bugarin, zamjenica višeg državnog tužioca u Bijelom Polju preuzela je Softićev predmet 2014. godine.  U tom periodu, navodi advokat Tomović, u slučaju nijesu preduzimane gotovo nikakve aktivnosti –  od 12. 11. 2014. godine do 28. 10. 2015. godine, kada je istraga obustavljena.  Nada Bugarin iste godine izabrana je za članicu Tužilačkog savjeta.

Tomović navodi da, u periodu od čak pet godina i šest mjeseci, nijesu suštinski preduzimane nikakve radnje od strane tužilaštva (i policije) u Beranama u fazi izviđaja (03. 03 .2008 – 09. 08. 2013).

Više je propusta koje su tužioci napravili u slučaju Softića: tadašnji osnovni državni tužilac u Beranama tako nije odmah nakon događaja dao naredbu policiji da izvrši blokadu grada, kako bi se spriječilo bjekstvo izvršilaca i pomagača. Takođe, tužilac u Beranama i istražni sudija nijesu izlazili na lice mjesta, po obavještenju policije,  što je bila njihova dužnost. Nije obezbijeđeno da odmah budu saslušana lica koja je Softić iste večeri označio policiji kao sumnjiva.

Neka od lica na koje se sumnjalo nikada nijesu ni saslušana, dok su Draško Vuković i Dragan Labudović  od strane tužilaštva prvi put saslušani tek nakon sedam godina od napada – u julu i septembru 2014. godine. I samog Softića osnovni državni tužilac u Beranama prvi put saslušava sedam godina nakon napada.

Uz sve to, Softiću nije dozvoljeno da u zakonskom roku dobije spise predmeta iz izviđaja, koji su mu bili neophodni za ostvarivanje uvida u cjelokupni dokazni materijal i potencijal za takav materijal. Umjesto toga, kopiranje oko 150 stranica spisa omogućeno mu je tek na dan kada je isticao zakonski rok za preuzimanje gonjenja (kopiranje je omogućeno 02.12. 2015. godine, a 02. 11. 2015. godine primljena naredba o obustavi istrage).

,,I pored činjenice da je istraga pokušaja ubistva označena kao nedjelotvorna i neefikasna od najvećih sudskih instanci u Crnoj Gori,  niko od tužilaca nije snosio bilo kakvu odgovornost – disciplinsku, materijalnu, krivičnu, profesionalnu“, konstatuje advokat Tomović.

Ono što zabrinjava, ističe advokat, je da i nakon odluka sudova, ne postoji napredak u istrazi u pogledu otkrivanja izvršilaca i nalogodavaca pokušaja ubistva, iako  će u novembru ove godine biti 15 godina od napada.

SLUČAJ OLIVERE LAKIĆ: Više od četiri godine se ne zna ni ko stoji iza napada na novinarku Oliveru Lakić, koja je 8. maja 2018. godine ranjena na ulazu zgrade u kojoj živi u Podgorici. Ne zna se ni zašto Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ne podiže optužnicu protiv onih koje sumnjiči da su umiješani u organizaciju pokušaja ubistva novinarke.

Istraga napada na Oliveru Lakić je od decembra 2020. godine u radu kod SDT-a, a do tada je  bila u radu kod Višeg državnog tužilaštva.  Označena je stepenom tajnosti, tako da Dalibor Tomović, koji je pravni zastupnik Olivere Lakić, o njoj, objašnjava, ne može da govori. Ističe samo ,,činjenicu  da je prošlo više od četiri godine od napada na novinarku  (08. 05. 2018) i više od dvije godine od otvaranja istrage – pokretanja krivičnog postupka (19. 02. 2019), a da još nije podignuta optužnica, iako je zakonski rok šest mjeseci”.

U svom prošlogodišnjem izvještaju, Komisija za praćenje napada na novinare navodi da Više državno tužilaštvo i Specijalno državno tužilaštvo nijesu Komisiji dostavljali dokumentaciju o tom slučaju, a da SDT od 23.12. 2020. godine nije saslušalo Lakić, niti joj omogućilo da u svojstvu oštećene učestvuje u predmetu.

U zaključcima Komisije piše da, u periodu od novembra 2019. godine do 23. decembra 2020. godine, Više državno tužilaštvo u Podgorici nije dostavilo Komisiji zapisnike o saslušanju Marija Miloševića i Milovana Žižića. Takođe, navodi se da, od preuzimanja predmeta u nadležnost Specijalnog državnog tužilaštva 23. decembra 2020. godine, i formiranja novog predmeta otvaranjem istrage od 25. decembra 2020. godine, oštećena Olivera Lakić nije saslušana.

„Tokom perioda u kojem Specijalno državno tužilaštvo vodi istragu, nije data mogućnost oštećenoj da aktivno učestvuje u predmetu (postavlja pitanja svjedocima, okrivljenima), što je u konačnom njeno pravo iz Čl. 282 Zakonika o krivičnom postupku. Nastavljena je praksa da se ne dostavljaju spisi predmeta Komisiji u slučaju Olivere Lakić, iako Komisija ima dozvolu za pristup tajnim podacima najvećeg stepena tajnosti… “, navodi se u zaključcima Komisije.

I u ranijim izvještajima Komisije, konstatuje se da je Više državno tužilaštvo napravilo niz propusta.

„Iz dostupne dokumentacije se vidi da je viša državna tužiteljka Suzana Milić napustila lice mjesta i nije prisustvovala uviđaju u trajanju od sat i po 8. maja prošle godine i da nema podataka da je prisustvovala nastavku uviđaja narednog dana od sedam do devet časova”, naveli su iz Komisije.

Komisija je zaključila i da je pregled vozila novinarke navodno obavljen bez pomjeranja automobila sa lica mjesta, što ,,stvara sumnju u pogledu temeljnosti preduzimanja ove radnje na otkrivanju potencijalnih tragova ili pronalaženja dokaza”. U izvještaju piše da u zapisniku o uviđaju više državne tužiteljke nema naloga policiji da se pregleda automobil Lakićeve.

„U dokumentaciji dostupnoj Komisiji nema izvještaja o vještačenju baterijske lampe i gumene rukavice, pronađenih na licu mjesta”.

Tužiteljka Suzana Milić, koju pominje Komisija u slučaju Lakić, podnijela je ostavku u junu 2022. godine, skupa sa još desetak tužilaca koji su tada  odlučili da napuste tužilačku organizaciju i odu u penziju.

Na slučaju je, dok je bio u nadležnosti Višeg državnog tužilaštva radio tim od pet tužilaca. Pored Suzane Milić, to su:  Vesna Jovićević, Maja Jovanović, Tatjana Begović i Miloš Šoškić.

Vesna Jovićević je, kada i koleginica Milić, penzionisana. Maja Jovanović trenutno je na poziciji vršioca dužnosti vrhovne državne tužiteljke.  Miloš Šoškić sada je u Specijalnom državnom tužilaštvu, a proljetos je predao kandidaturu za glavnog specijalnog tužioca. Šoškić, kako je to konstatovano odlukom Komisije za etički kodeks državnih tužilaca, tokom 2020. godine povrijedio je etički kodeks tužilaca, jer se u javnosti nalazio sa Zoranom Ćoćom Bećirovićem u Delta sitiju u vrijeme kada se dogodio incident sa novinarom Dana Vladimirom Otaševićem, početkom decembra 2019. godine. To, ali ni istrage u napadima na novinare, nijesu ga omele u napredovanju.

Tatjana Begović izabrana je u avgustu prošle godine u Tužilački savjet.

Premijer Dritan Abazović kazao je svojevremeno da misli da će ,,novo tužilaštvo imati priliku da ispravi neke greške prethodnog tužilaštva u slučaju rasvjetljavanja ranjavanja novinarke Olivere Lakić i doći do nalogodavaca tog napada”. Slučaj za sada tapka u mjestu.

SLUČAJ DAMIRE KALAČ: Komisija je u jednom od ranijih izvještaja koji se odnosi na prijetnje Damiri Kalač preko Fejsbuka iz marta 2014. konstatovala grube greške tužilaštva. Naime Osnovno državno tužilaštvo u Rožajama pravi materijalnu grešku i krivičnu prijavu naslovljava na ime Ismara Murića iz Podgorice, lice koje nema nikakve veze sa ovim slučajem, niti se u njemu uopšte pominje.

Ovu nepravilnost uočava zamjenik osnovnog državnog tužioca u Podgorici Ivan Medojević, koji u dopisu od 31. 07 .2015. upozorava kolege iz Osnovnog državnog tužilaštva u Rožajama: „Ocjenom dostavljenih spisa nalazim da je nesporno da je Ismar Ličina, a ne Murić Ismar, kako ste naveli u vašem aktu, objavio sporni komentar na ‘facebook’ stranici Nezavisnog dnevnika Vijesti“.

Imajući u vidu da Ismar Ličina ima prebivališe u Rožajama, dodaje tužilac, a ne u Podgorici, što nedvosmisleno proizilazi iz zapisnika o obavještenju prikupljenom od građanina od 27. 04. 2015. godine, to je mjesto izvršenja ovog krivičnog djela na teritoriji suda u Rožajama.

„Pred kojim ste vi stvarno i mjesno nadležni da postupate. Ukoliko ste suprotnog mišljenja, možete izazvati sukob nadležnosti kod Vrhovnog državnog tužilaštva”, navodi tužilac Medojević.

Komisija konstatuje: Osnovno tužilaštvo Rožaje pravi grubu materijalnu grešku podnoseći krivičnu prijavu protiv Ismara Murića iz Podgorice, lica koje se uopšte ne pominje u ovom predmetu, niti ima bilo kakve veze sa navedenim prijetnjama. Rožajsko tužilaštvo i pored očite sopstvene nadležnosti (osumnjičeni Ismar Ličina je iz Rožaja) pokreće sukob nadležnosti pred Vrhovnim državnim tužilaštvom, gubi spor i na taj način nepotrebno prolongira istragu.

Rukovodilac Osnovnog državnog tužilaštva u Rožajama u vrijeme prijetnji novinarki  je – Hajran Kalač. On je na proljeće prošle godine izabran za člana bivšeg Tužilačkog savjeta, a u međuvremenu je otišao u penziju.

SLUČAJ SEADA SADIKOVIĆA: Tokom protekle godine, Komisija za istragu napada na novinare je utvrdila da je u jednom slučaju, napadu na Seada Sadikovića u Bijelom Polju, u martu prošle godine, došlo do drastičnog propusta tužilaštva u istrazi.

Predsjednik Komisije Mihailo Jovović je objasnio da osnovni državni tužilac nije ni pokušao da otkrije zašto na snimku sa nadzorne kamere sa Hipotekarne banke nedostaje desetak ključnih sekundi događaja, kada napadači tuku novinara, uprkos inicijativi policije da se utvrdi zašto fali taj dio snimka, da li ga je neko obrisao ili na drugi način njime manipulisao, i ako jeste, ko je to bio.

Policija u obraćanju tužilaštvu traži da se „utvrde razlozi zbog kojih nedostaje snimak u navedenom vremenu i da se utvrdi da li je neko od lica koja imaju pristup sistemu video nadzora sa eventualnom namjerom brisao ili dorađivao djelove video snimka”, navode i da je potrebno vještačenje u Forenzičkom centru u Danilovgradu.

Osnovna državna tužiteljka u Bijelom Polju Danijela Đuković sužava istragu i izdaje naredbu da vještak, a ne Forenzički centar, utvrdi samo da li su kamere bile u funkciji i da li je snimljen napad.

Sadikovićev advokat Dalibor Kavarić ocjenjuje da je istraga bila spora i nedjelotvorna: ,,Sa predmeta kojim su izvršene inkriminisane radnje nijesu uzeti DNK profili biološkog materijala, niti tragovi papilarnih linija, na osnovu kojih su se mogli nesumljivo identifikovati učinioci, već se tužilaštvo baziralo na svjedoke koji su krivično procesno i tradicionalno najnepouzdaniji dokazni izvori“.

Objašnjava da je glavni pretres u ovom slučaju tek počeo, pa do sada nijesu imali prilike da se žale na neku procesnu radnju.

Kavarić naglašava da ,,postoji nedovoljna institucionalna svijest, odnosno instucionalna ozbiljnost o važnosti misije i uloge novinara u društvu, a njihov posao često nema potrebno razumijevanje, a samim time ni zaštitu od predstavnika državnih organa gonjenja i suđenja”.

Tužiteljka Đuković pokriva isto visoko mjesto u tužilaštvu u Bijelom Polju.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo