Povežite se sa nama

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

MONITOR: Zalažete se za učešće države u regulaciji tržišnih odnosa, a svjedočimo o njenoj posebnoj ulozi kada nastupe velike krize. U SAD je od proljeća 2020. utrošeno oko četiri biliona dolara u vezi sa pandemijom. Kako ocjenjujete politiku Džozefa Bajdena u vezi sa tim i njegov predlog paketa ekonomske pomoći u pandemiji od 1,9 biliona dolara. Da li slijedi novi Nju dil?

MENCINGER: Bez države tržište ne radi, pogotovo ne u kriznim situacijama u kojima i protivnici državne intervencije mole za pomoć  državu.

Džozef Bajden me je pozitivno iznenadio sa svim merama, počevši sa povratkom u Pariski dogovor, pregovorima sa Iranom, postepenim otvaranjem granice s Meksikom, zabranom da Pentagon koristi novac za gradnju zida, što je bila jedna od glupih opsesija  Donalda Trampa, i drugim poduhvatima u vanjskoj politici. Još značajnije su njegove mere u zemlji, pogotovo pokušaj stvaranja normalnog zdravstvenog sistema „new dealom“ za stvaranje radnih mesta i popravljanje infrastrukture, povećanjem poreza za najbogatije i slično. Kako će produžiti zavisi od  republikanaca, koji će uraditi sve da bi smanjili njegovu uspešnost.

MONITOR: Kako i kao pravni stučnjak sa političkim iskustvom, razumijete pojavu dva non-pejpera za nekoliko dana. U vezi sa prvim, u centru pažnje je bio slovenački premijer Janša. Za ovaj drugi, „kosovski“, različite strane pominju različite autore: Vučić „jednu jako pametnu ženu“, a Kurti autore vidi u Beogradu i Rusiji. Da li se nešto ozbiljno „kuva“ i da li se nekome žuri?

MENCINGER: Mislim, da je u ovom slučaju Janša samo kurir i da su stvarni autori non-paperja drugi, dakle političari kojima iz različitih razloga  nestabilnost na Balkanu odgovara. Mogli bi dakle biti i u Rusiji, u Beogradu ili u Republici Srpskoj – mnogo se govori i o Budimpešti. Slovenija je s kurirstvom napravila lošu uslugu, mada sada Janša tvrdi da s tim nema ništa a Pahor ponavlja kako je za cjelovitu Bosnu. No, mislim da i ostale nekadašnje jugoslovenske republike uključujuči i Crnu Goru sa sadašnjim vlastima nemaju sreće.

MONITOR: Janša je bio u Parizu, na razgovoru sa Emanuelom Makronom. Rekao je da su teme tog razgovora buduće predsjedavanje Slovenije Savjetom EU i Zapadni Balkan. Ulazi li Slovenija tako u žižu predstojećeg odmjeravanja liderske moći u EU, nakon odlaska Angele Merkel sa čela Njemačke i kakve bi to posljedice moglo imati na perspektivu EU članstva za zemlje Zapadnog Balkana?

MENCINGER: Janez Janša je sa svojom vladom i sa parlamentom za Sloveniju katastrofa, daleko veća od kovida; dok se za kovid možemo vakcinisati, vakcine protiv janšizma još nismo pronašli. Protesti na ulicama ne pomažu. Nažalost je predsednik Pahor postao njegov sluga. Iako nema formalno pravo, on bi ga trebao upozoriti na to što radi, na njegove ispade protiv EU i sramoćenje Slovenije  u svetu. Ako je predsednik koga bi mogli poštovati, on bi trebao doći u parlament i postaviti zahtev o njegovom odlasku. Očigledno i EU ne nalazi vakcine protiv Orbana i Janše jer ne sankcionira njihove radnje. Slovenija od EU dobiva upozorenja o kršenju demokratskih pravila i zbog njegovih napada na medije, ali ostaje pri tome.

Slovenija je zbog  predsedavanja EU stvarno u žiži odmeravanja liderske moći koju je do sada imala Angela sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU. Verujem da će EU postavljati nove i nove zahteve  za članstvo, jer će ono povećati probleme koje sada ima s Mađarskom, Poljskom pa i Slovenijom. Pored toga, veliki problem ostaju odnosi između Srbije i Kosova.

MONITOR: Sem „popravljanja kapitalizma“ i djelotvornih reformi, može li se u današnjem svijetu prepoznati održiva alternativa? Da li su razni ekološki pokreti ta alternativa? Kako vidite ulogu Bernija Sandersa, Janisa Varufakisa, bivšeg lidera laburista Džeremija Korbina?

MENCINGER: Ekološki pokreti su na neki način odgovor na sadašnji kapitalizam. Njihova pozitivna strana je da su na prvi pogled politički neutralni. Očekivano je da sam pristalica pomenutih političara. Nažalost, njihov se glas malo čuje. Izgleda pak da je Džozef Bajden preuzeo ideje Sandersa – koji je napravio političku grešku sa pričom o demokratskom socijalizmu što je za većinu Amerikanaca neprihvatljivo. Socijalista koji ima uticaj je, po mom mišljenju, Papa Franja koji se ponaša na pravi način.

 

Kina je vodeća svjetska ekonomija

MONITOR: Smatrate da će Kina uskoro biti prva svjetska ekonomija. Brisel zazire od kineskog ekonomskog upliva u EU, pa i u nečlanicama, kao što su zemlje Zapadnog Balkana. Kako vidite tu „dinamiku“ u skorijoj budućnosti i kakvo je vaše mišljenje u vezi sa „dužničkom krizom“ u Crnoj Gori zbok kineskog kredita?

MENCINGER: Kina je već prva svetska ekonomija, a to je postala u dvadesetak godina u kojima je stalno imala rast, dok je ostali svet imao recesiju. Zbog veličine zemlje i broja stanovništva mnogo je manje zavisna od svetske potražnje. Kao takva na sve načine širi svoj utjecaj u svetu. U Africi zamenjuje nekadašnje kolonialiste, na Balkanu sarađuje u gradnji  infrastrukture i preuzima  preduzeća: u Sloveniji su Kinezi, na primer, vlasnici Gorenja. Očigledno će s kreditima  „pomoći“  i  Crnoj Gori, kojoj  EU ne pomaže. No, o tome čitaoci vašeg nedeljnika znaju više od  mene.

 

EU neće trajati koliko habsburška imerija

MONITOR: Niste baš optimistični kada se radi o trajnosti EU. Da li je razlog problemima ekonomska nejednakost članica, pojačani nacionalistički sentimenti u zemljama nekadašnjeg Istočnog bloka, različit stepen razvijenosti demokratskih institucija, neoliberalizam, migrantska kriza?

MENCINGER: Uvijek ponavljam samo da EU neće trajati koliko je trajao habsburški imperij – tu ne mogu pogriješiti. Bregzit je bio dosta normalna stvar. Velika Britanija i nije bila najbolja članica, ona je, u stvari, smanjivala koheziju EU, s njezinim izlaskom je EU postala kohezivnija ali i zavisnija od Nemačke i Francuske. Ekonomska nejednakost članica je sigurno osnovni problem zbog kojeg je EU slična Jugoslaviji, ali EU treba priznati da ona nejednakost smanjuje i zbog novca koje dobivaju manje razvijene članice, što u Jugoslaviji nije bi slučaj.

Pojačani nacionalizam i stanje demokracije u zemljama nekadašnjeg  Istočnog bloka su sigurno opasniji od Bregzita, ali ih EU u stvarnosti tolerira. Migrantska kriza je mit koji je iskorištavan. Žalosno je da moraju evropske države dugo pregovarati o tome gdje smjestiti 50 ili 70 siromaha. I gledanje kroz prste turskom diktatoru Erdoganu je povezano sa  zadržavanjem migranta u Turskoj. Slovenija nije bolja: još uvijek održavamo žičane prepreke na granici s Hrvatskom, koje nikog ne zaustavljaju, ali su sramotne.

Ukratko, najznačajnija i najjača veza za održanje EU je strah od  nesigurnosti do koje bi došlo, ukoliko bi se EU raspala.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo