O uzrocima pobune u Bosni i Hercegovini i mogućnosti njenog širenja na Hrvatsku, Srbiju i Crne Goru govore: dr Esad Bajtal, sociolog iz Sarajeva, Srđan Puhalo, psiholog iz Banja Luke, Vesna Teršelič, voditeljica Documente iz Zagreba, Staša Zajović, koordinatorka Žena u crnom iz Beograda, dr Svetozar Jovićević, politički analitičar iz Podgorice i dr Filip Kovačević, profesor Univerziteta Crne Gore
Esad Bajtal: Ustali najhrabriji i najtrezveniji
Ne mogu više da trpim moru/Svoju prećutanu riječ na čelu/Došlo je vrijeme zdravom govoru/I otkrivanju ožiljaka na tijelu. (Ahmed M. Imamović, 1970.)
To bi mogao da bude teorijski i praktični moto učesnika bosanskih demonstracija, građana koji su, nakon strpljivog dvodecenijskog čekanja da se vlast uljudi i konačno počne raditi svoj posao, krenuli u pobunu protiv nezaposlenosti, pljačke i ponižavanja osiromašenih i gladnih ljudi.
Građani, oni najhrabriji i najtrezveniji ustali su u ime 550.000 nezaposlenih, i u ime 50 odsto onih koji žive na granici siromaštva i još 700.000 onih koji žive i ispod te granice; ali, i u ime činjenice da Bosna i Hercegovina ima najmanju kupovnu moć u Evropi, i da spada u 13 najjadnijih zemalja svijeta.
U isto vrijeme njom se šeta 85 multimilijardera teških devet milijardi dolara, a neobrazovana vlast je sebi skrojila najveće plaće u regionu.
Uprkos svemu rečenom, demonstrante se nastoji obezvrijediti i optužiti da su bande i huligani, koji remete mir u zemlji i nasrću na državu i entitete. Socijalni bunt, kao ljudsko, demokratsko i građansko pravo, kao civlizacijsko dostignuće, nastoji se diskvalificirati i pošto poto strpati u samozapaljive etno-okvire, e da bi se u košmaru nekih novih nacionalnih sukoba, pljačkaroši izvukli od svoje odgovornosti.
Naravno, ovdje se izborne pobjede shvaćaju samo kao pravo na vlast i valadanje, ali ne i kao obaveza da se služi, i bude servis onima koji su ih, vjerujući slatkorječivim obećanjima, svojim izbornim glasovima doveli na vlast.
Ali šta drugo očekivati od ultra nacionalista, koji se, pod egidom samozvanih etno-čuvara ,,vitalnog nacionalnog interesa”, na vlasti drže već pune dvije decenije. Šta očekivati od onih koji su zemlju, svojim neradom i pljačkom, doveli do prosjačkog štapa, a građane prisilili da kopanjem po kontejnerima traže, i uz pomoć otpadaka, nalaze jedini način preživljavanja.
I, ovdje dolazimo do ključnog pitanja: kakvi su to nacionalisti kojima narod, na koji se uporno pozivaju, i iza koga se, pričom o vitalnom nacionalnom interesu, licemjerno kriju, skapava od gladi.
Šta je zapravo, kakav je to vitalni interes naroda? Je li interes naroda da bude gladan, go i bos? Bez posla, bez pristojnih plaća i penzija…?
A na kraju i bez elementarnog ljudskog prava na pobunu, zato što mu nije dobro.
Srđan Puhalo: Nedostaje nam alternativa
– U Bosni i Hercegovini se desilo nešto što su mnogi najavljivali, ali niko nije mogao sa sigurnošću reći kada će se to desiti. Desila se pobuna protiv siromaštva, nezaposlenosti i nepravde. Ono što domaći političari nisu mogli predvidjeti je da će u tri etnički podijeljenje sredine, koje su egzistirale paralelno, sa stalnim međusobnim konfliktima i strahovima jednih od drugih doći do socijalnih nemira i protesta. Naravno, ova reakcija naroda je bila toliko žestoka da se njezinog eha boje i vlasti iz susjednih zemalja. Ono što je sasvim sigurno jeste da su demonstracije najviše prisutne u opštinama gdje su Bošnjaci većina, ali nikako ih ne smijemo svesti na etničke, jer je taj socijalno-ekonomski faktor mnogo važniji za njihovu interpretaciju. Naravno, domaći političari nastoje da proteste lokalizuju i drže pod kontrolom koliko je to moguće, ali i da ih kapitalizuju pred prestojeće izbore, koji su planirani u oktobru ove godine, ali bi se mogli desiti i ranije.
Važno je naglasiti da je najveći problem i opasnost za proteste to što građani znaju šta neće, ali ne i šta hoće. Jednostavno rečeno nedostaje nam alternativa ili je ja još ne vidim, koja bi na pravi način ovo nezadovoljstvo artikulisala kroz političko djelovanje. Mislim da je to trenutno najveći problem nas u BiH – nemanje alternative.
Vesna Teršelič: Na pragu očaja
– Do prosvjeda u Hrvatskoj bi moglo doći, posebno ako broj nezaposlenih pređe 400.000, a opasno smo blizu tog praga očaja. No, unatoč velikom nezadovoljstvu čini mi se da ljudi još vjeruju da vladine institucije mogu nešto napraviti čak i u vrijeme recesije u zemlji poharanoj privatizacijskom i korupcijskom pljačkom. Ipak, zabrinjava me što prema analizama javnog mnijenja najviše povjerenja imaju u ministre odgovorne za uvođenje fiskalne discipline, poput Slavka Linića i Anke Mrak Taritaš, nadležne za legalizaciju bespravne gradnje i uvođenje elektronskog dobivanja građevinskih dozvola. U ministarstva koje se bave svim oblicima produkcije, od privrede do kulture, nemaju povjerenja. Dakle, ljudi vide da je vlada uspješna u uspostavljanju discipline, ali tek iznimno uspijeva osigurati preduvjete za stvaranje novih vrijednosti, u privredi i kulturi. To je kronični problem, ne samo u Hrvatskoj.
Bojim se i da su kreativni potencijali svih post-jugoslavenskih društava zamrznuti u stalnom izbjegavanju suočavanja s odgovornošću za zločine počinjene u naše ime u tijeku 20. stoljeća. Dok ne pronađemo snagu za dokumentiranje činjenica i priznavanje patnje svih žrtava bojim se da nećemo moći osloboditi velik dio kreativne energije zarobljene potiskivanjem neugodne faktografije nasilja.
Dajem snažnu podršku svim ljudima Bosne i Hercegovine okupljenim na mirnim i dostojanstvenim prosvjedima i u diskusijama o rješenjima teške situacije na plenumima. Nasilni incidenti ne smiju zasjeniti pogled na uzroke nezadovoljstva. Ljudi su gladni i marginalizirani i imaju pravo na prosvjed protiv socijalno neosjetljivih vlasti, a za rješavanje problema trebaju i solidarnost susjeda: Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Kosova. Bez obzira na dužinu prosvjeda nakon njih će slijediti izbori, pa bosansko-hercegovačkom kao i svim post-jugoslavenskim društvima želim socijalno osjetljive vlasti koje će ubuduće uspješnije da kombiniraju reprezentativnu i direktnu demokraciju, te pronaći snagu za kazneno procesuiranje korumpiranih političara i profiliranje generacije odgovornih graditelja pravne države.
Staša Zajović: Mogući su neočekivani obrti
– Opravdano socijalno nezadovoljstvo (pljačkaška privatizacija, ogromne socijalne razlike, većina stanovništva živi ispod granice siromaštva, omladina bez ikakve perspektive…) u BiH je kulminiralo u spontanom buntu. Slična je situacija i u drugim zemljama u regionu, ali je, izgleda, u BiH još gora.
Pozitivno je to što ljudi nastupaju kao građani i građanke, a ne kao pripadnici etničkih zajednica. Pozitivno je što su oni rešeni da denunciraju nepravde, institucije i zakone koji to oličavaju, da stave tačku na ćutanje, pasivnost, rezignaciju. Međutim, da bi se opravdani gnev pretvorio u nenasilne činove građanske neposlušnosti neophodno je postojanje snažnih i organizovanih društvenih pokreta, kojih nema ni u BiH, a ni u drugim državama bivše Jugoslavije. Spontani izlivi besa lako mogu biti zloupotrebljeni, jer ima ozbiljnih indicija da nasilje nije bilo spontano već da su ga izazvali huligani i razni profesionalni navijači koji su u ovim državama rezervna parapolicija. Opravdani protesti u BiH su povremeno praćeni rušilačkim nasiljem, što je dovelo do toga da političari govore o tom nasilju, a ne o uzrocima nepravdi.
Iskustvo narodnih pobuna pokazuje da se činovi nasilja siromašnih i potlačenih mogu, nažalost, okrenuti protiv njih samih, da mogu ‘opravdati’ i legitimisati upotrebu sile. To, nažalost, potvrđuju i skandalozne izjave visokog predstavnika u BiH Valentina Incka, koji traži dodatnu militarizaciju BiH kroz slanje trupa EU. Nije zgoreg podsetiti i Incka, kao i sve druge predstavnike vlasti na Gandijeve reči: „Građanska neposlušnost jeste ključ smene vlasti. Nikakva vojska i nikakva policija ne mogu pokoriti volju naroda koji je je odlučan odupreti se aktivnim nenasiljem…”
Nažalost, BiH je ratom devastirana zemlja, bila je žrtva dvostruke agresije (pre svega Srbije, ali i Hrvatske) i sadašnje reakcije vlasti u ovim dvema državama jasno pokazuju da se i dalje mešaju u unutrašnje stvari BiH, da se nisu oslobodile teritorijalnih pretenzija.
Što se tiče prelivanja bunta u Srbiju, postoji strah elita da se to dogodi, ali za sada ne vidim da postoje pretpostavke da se to i dogodi, premda su mogući neočekivani obrti.
Svetozar Jovićević: Tri vrste straha
– Protest u Bosni i Hercegovini nije nikakvo iznenađenje. Uzroci su jasni – potpuno nezadovoljstvo životom, nezaposlenošću, a posebno nedostatak perspektive da će se postojeće stanje izmijeniti u dogledno vrijeme. Što se tiče države BiH radi se o sistemskom problemu, koji je posljedica rješenja donesenog na prisilan način u Dejtonu. Sa gorčinom kažem da ne vidim da će se u skorije vrijeme prevazići taj sistemski promašaj u konstituciji BiH. Kad se tome doda da svaki entitet ima svog spoljašnjeg „zaštitnika”, da skoro polovina njenih stanovnika želi da se država raspadne kao i političari takve orijentacije – onda BiH teško može izaći iz haosa.
Da li će se ti protesti prenijeti na Crnu Goru i druge zemlje u regionu? Ne vjerujem da će se tako brzo u Crnu Goru prenijeti ono što se dešava u BiH. Iz više razloga. Vjerovatno i zbog toga što je uništavanje dobara u dobroj mjeri iskompromitovalo pokret u BiH, iako u takvim situacijama ne treba očekivati akademizam i kulturno ponašanje.
U Crnoj Gori situacija je nešto bolja nego u BiH i još postoji tračak nade da se ona može poboljšati. Vlast to vrlo vješto i svjesno podgrijava kroz najavu velikih projekata – autoputa, hotelskih objekata, a u najnovije vrijeme i da će se pronaći nafta. To stvara privid nade. No, bitnije je to što u Crnoj Gori imamo nekolike vrste straha.
Prvo mentalitetski strah, da ne kažem kukavičluk – strah od vlasti da nam može oduzeti i to malo što imamo. Nikada neću zaboraviti kukavičluk i ćutanje intelektualne i univerzitetske elite u vrijeme stravične inflacije, kada su maltene sve to prihvatali kao normalnu nevolju koju nijesu stvorili ljudi nego priroda.
Druga vrsta straha proizilazi iz velike podijeljenosti unutar Crne Gore po političkoj osnovi prije svega, i shvatanja sopstvene države. Na jednoj strani imamo one koji strahuju da će državu „četnici” progutati preko noći, a na drugoj one koji misle da će „Dukljani” uništiti sve što je srpsko nasljeđe. Vlast uspješno pliva na tim podjelama i uspijeva da se održi takva kakva jeste.
Treći strah je stečen na iskustvu iz tzv. AB revolucije koja je dovela Crnu Goru u katastrofalnu situaciju. Dosta je onih koji su tada podržali te promjene, a danas se toga stide i nijesu spremni da opet uđu u sličnu avanturu.
U ovakvim situacijama, pri čemu su radnička i srednja klasa desetkovane, kod kukavičluka i paktiranja sa vlašću dobrog dijela intelektualaca, teško može doći do promjena, ali što se one duže budu odgađale utoliko je opasnost od eskaliranja nezadovoljstva veća.
Filip Kovačević: Do promjena nenasilnim protestima
– Usplahirena reakcija režimskih krugova (uključujući i režimske medijske organizacije) prema izjavama iz nezavisnog nevladinog sektora koje upućuju na mogućnost uličnih anti-vladinih protesta i u Crnoj Gori, a koja ima za cilj diskreditaciju progresivnih i kritičkih glasova u crnogorskom društvu, pokazuje da je ovaj režim svjestan koliko je u stvari krhka njegova kontrola nad političkim procesima. To naravno ne znači da treba samo izaći na ulicu da bi se režim srušio kao kula od karata. Ono što je potrebno je koordinacija svih autonomnih opozicionih snaga, uključujući i opozicione političke partije. Bez jasne političke i ideološke artikulacije, protesti, čak i ako se dese, biće kratkog vijeka i neće ostvariti nikakve ozbiljnije pomake u demokratizaciji Crne Gore.
Uspjeh protesta zahtijeva stvaranje novih političkih snaga, kakva je na primjer Siriza u Grčkoj. Siriza je na platformi ljevičarskog ,,new deal”-a postala najpopularnija partija u Grčkoj, a njen lider Aleksis Cipras (ime koje se mora češće čuti i u Crnoj Gori i u regionu) je na korak od toga da postane premijer Grčke. On se takođe kandiduje za predsjednika Evropske komisije i ima velike šanse da konačno usredsredi njeno djelovanje na put koji je okrenut potrebama velike većine Evropljana, a ne samo uskog kruga odnarođene bankarske oligarhije na način koji je to radio i radi sadašnji predsjednik EK Žoze Manuel Baroso. Dakle, ima osnova za vjerovanje da istrajni, a nenasilni građanski protesti mogu dovesti do političkih promjena, ali samo pod uslovom da se ozbiljno pristupi definisanju političke ,,ljevičarske” priče, a samim tim prevaziđe elitizam, konzervativizam i inertnost koji, kao virusna pošast, haraju u velikom broju opozicionih krugova. Treba opet čitati Marksa, Lenjina, Mao Cetunga i Markuzea.
Veseljko KOPRIVICA
Izdvojeno2 sedmice
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice