Povežite se sa nama

INTERVJU

Prva globalna kriza

Objavljeno prije

na

MONITOR: Sudbinom svijeta odlučuju zatvorene skupine – elite koje grade moć na monopolu nad informacijama. Kakva je uloga tih elita u izbijanju krize?

JOVANOVIĆ: Tačna je konstatacija da, pored drugih subjekata, o sudbini svijeta odlučuju zatvorene skupine-elite… Sve više živimo u vremenu u kojem umjesto modernosti nacionalnog dominira postmodernost transnacionalnog. Umjesto nekadašnjih velikih država, čak i umjesto onih ,,super powers”, neku vrstu svjetske uprave sve više preuzimaju organi i organizacije koji se pozicioniraju na nivou iznad nivoa suverenih nacionalnih država, uključujući i SAD. Tu mislim, prije svega, na dvije organizacije: Evropsku uniju i MMF koje de facto već određuju ili naređuju nacionalnim vladama šta da rade, ali isto tako, važno je navesti, i organizacije kao što je Rimski klub, NATO, STO (Svjetska trgovinska organizacija), Trilateralna komisija i Svjetska banka. Ove organizacije ,,odozgo” realno upravljaju procesom koji nazivljemo i globalizacija. Budući da je – sad možemo reći i deklarisani – cilj ovih organizacija i stvaranje neke vrste planetarne državne organizacije, onda je jasno da je eo ipso cilj globalizacije isto to – stvaranje neke vrste globalne državne vlasti, Države-Planete.

Ostvarenje tog cilja podrazumijeva (iznuđeni) transfer ovlašćenja sa nacionalnog na transnacionalni nivo, sa nacionalnih vlasti na nadnacionalne vlasti. Sasvim je očigledno da takozvana globalna kriza operativno ,,utire” put ostvarenju tog cilja globalizacije.

MONITOR: Krizu različito definišu i objašnjavju. Polemiše se o njenom kraju, a izgleda kao da nema konkretnih pomaka. Ko je pustio ,,duha iz boce”?
JOVANOVIĆ: Najvažnije je shvatiti da je kriza imanentna tržištu. Društvo koje postaje tržišno samim tim ulazi u krizu. Istovremeno, potrebno je insistirati i na onome što, koliko je meni poznato, nigdje ne može da se čuje ili čita: ovo je prva globalna kriza u povijesti. Konsekventno prethodnom postulatu, globalna kriza je imanentna globalnom tržištu.
Bankrot američkog bankarskog giganta Lehman&Brothers, pokrenuo je lavinu globalne finansijske krize, a ona je pokrenula globalnu ekonomsku krizu, ali slom jedne banke ne bi mogao da izazove ono što danas rutinski nazivamo globalna kriza, kada ne bi postojala bar neka vrsta globalne tržišne strukture. Čim je – makar i u rudimentarnom obliku – postavljena osnova globalnog tržišta, tada je bila postavljena i osnova – prve globalne krize.
,,Azijska kriza” iz 1997, nije samo najavila tekuću globalnu krizu, već je, po mišljenju nekih autora, bila i neka vrsta ,,probe” za nju. Može se primijetiti da bi i ,,Azijska kriza” bila globalna kriza da je tada postojala infrastruktura krize – odnosno, globalno tržište. Ono što je, recimo, za električnu energiju mreža dalekovoda i trafo-stanica, to je za krizu jedinstveno globalno tržište.

MONITOR: Kriza donosi novu preraspodjelu. Ko gubi a ko dobija?
JOVANOVIĆ: Gubitnici krize – i globalizacije uopšte – su i savremene, još postojeće, nacionalno-teritorijalne države. Država koja uvodi tržišnu ekonomiju u stvari samu sebe dovodi u krizu, u teško stanje, čak dovodi u pitanje njezin vlastiti opstanak, kao što to danas sve bolje razumiju ljudi koji su na vlasti i u Crnoj Gori, koji su, izgleda, (bili) hipnotisani (neo)liberalnom ideologijom. Jer, kao što piše britanski teoretičar Džon Grej, u studiji Lažna zora, još ,,sredinom viktorijanskog laissez-fairea pokazalo se da socijalna stabilnost i slobodno tržište ne mogu dugo ići zajedno”.

MONITOR: Kakav odnos prema krizi imaju međunarodne finansijske institucije? Ko su ljudi na čelu ovih institucija?
JOVANOVIĆ: Strateški cilj internacionalnih finansijskih institucija je, da i formalno postanu transnacionalne institucije. Te institucije – MMF i Svjetska banka prije svega, žele za sebe mnogo veća ovlašćenja. Ta ovlašćenja bi inicijalno, po formi, bila iz finansijskog i ekonomskog domena, ali bi, logično, imala direktne političke konsekvence.
Indikativan je i predlog koji je iznio britanski premijer Gordon Braun – inače glasnogovornik globalističkih elita – da se MMF transformiše u neku vrstu svjetske Centralne banke, dakle, da štampa svjetski novac i vodi monetarnu politiku na Planeti.

Politiku ove dvije, ali i svih drugih transnacionalnih institucija, karakteriše koncepcijski dualizam: one istovremeno vode i kapitalističku i socijalističku politiku. Dok, na ,,donjem” nivou, prinuđavaju države da se indirektno autoegzekutiraju, kroz ludačke ,,tržišne reforme” – riskantno smanjenje javne potrošnje, ukidanje carina, ukidanje granica, smanjenje poreza čak i na nulu da bi se privukli investitori itd.- transnacionalne institucije na ,,gornjem” nivou pripremaju neku vrstu svjetske socijalističke tvorevine, svjetskog socijalizma. U nizu analiza sam objasnio da i globalne finansijske institucije vode, zapravo, socijalističku politiku, da su kripto i konsekventno socijalističke.
Pametnom čitaocu može dosta toga da kaže, u tom novom kontekstu saznata i sagledana, i činjenica da se, recimo, na čelu MMF nalazi čovjek po imenu Dominik Štros Kan, koji je eminentni član i funkcioner Socijalističke partije Francuske.
Opet, mislim da i skeptičnom čitaocu dosta toga može da kaže i malo poznata činjenica da se na čelu Svjetske trgovinske organizacije nalazi čovjek po imenu Paskal Lami, koji je, inače, takođe eminentni član i funkcioner Socijalističke partije Francuske.

MONITOR: Kritičari neoliberalizma kažu da se on iskazuje kao eutanazija života na Zemlji jer uskraćuje osnovne uslove za život većini stanovništva.
JOVANOVIĆ: Najveća opasnost kada je u pitanju katastrofa deregulacije je u onome što dolazi nakon dominacije samoregulatornog tržišta. Kao što pokazuju iskustvo i istorija, liberalizam je po pravilu relativno kratkotrajan sistem koji, po prirodi stvari, ne može dugo da traje, i okončava se ili u velikim radovima, ili u velikim ratovima.
Ekonomski istoričar Karl Polanji je, u studiji Velika transformacija, objasnio i upozorio: ,,Fašizam je, slično socijalizmu, bio ukorijenjen u tržišnom društvu koje nije funkcionisalo”. I Hana Arent je upozorila da je ,,osnovni materijal” nacizma ono što je opisala kao ,,suvišni ljudi”, koje inherentno liferuje tržištem devastirano društvo. Liberalizam je, posmatran na široj razvojnoj skali, tek neka vrsta uvoda u ili pripreme za totalitarizam. Jedan monstrum priprema put još gorem monstrumu.

MONITOR: Finansijski kapital ulazi unutar geopolitičkih granica drugih država, preuzima profit te napušta te granice bez odgovornosti za socijalne potrese. Do kada je to moguće?
JOVANOVIĆ: Riječ je i o stalnom rastu snage multinacionalnih kompanija, koji predstavlja prijetnju, jer se, kako o tom problemu piše i britanski teoretičar Entoni Gidens, ,,ogromna moć koncentriše u rukama poslovnih tajkuna koje niko nije izabrao”.
Do kada je to moguće? Kako Gidens dalje primjećuje, ,,suprostavljanje toj moći može biti samo stvar državne politike”.
Ovaj uticajni Britanac ne misli na državnu politiku na nivou sadašnjih država, već prije svega na državnu politiku na nivou Evropske unije i buduće planetarne državne organizacije.
To opet znači prenošenje ovlašćenja sa državnih vlasti na naddržavne vlasti, postojeće ili neke nove, kako bi, navodno, mogle da se adekvatno suprotstave moći finansijskih mogula, ali i rušilačkim posljedicama tržišta uopšte. I u vezi sa tim se pokazuje dualizam transnacionalne politike, vrlo lukav: dok se od državnih vlasti traži imperativna deregulacija finansijskih i privrednih tokova – što je vrlo ,,kapitalistički”, dotle se na nivou Kontinenta i Svijeta zahtijeva i traži kontrola i regulacija tih tokova – što je vrlo socijalistički.
Prema tome, takvo rješenje – za koje se podjednako zalažu i predsjednik Evropske komisije Barozo, Dominik Štros Kan ili pomenuti Britanac Braun – za bilo koju državu, pa tako i za Crnu Goru, je gore od početnog problema, jer očigledno i operativno pretpostavlja faktičko razdržavljenje.

MONITOR: Kažete da transnacionalne institucije vode paralelno kapitalističku i socijalističku politiku, zar nije isto i sa malim nacionalnim državama, poput Crne Gore, čije vlasti se deklarišu kao socijalističke, a vidimo da je u pozadini vulgarno kapitalistička. Kakve su posljedice ove mutacije na crnogorsko društvo?
JOVANOVIĆ: Za Crnu bi Goru bilo najbolje, u savremenim uslovima, da napravi agendu razvoja koja bi se zasnivala na amalgamu tržišta i društvene stabilnosti, razvoja i razuma, profita i pravičnosti… Bilo bi dobro kada bi crnogorska vlast vodila politiku koja bi bila miks socijalizma i kapitalizma. To nije u interesu upravo realne transnacionalne uprave, koja želi, u osnovi, sljedeće: da jedna država, pa tako i Crna Gora, vodi samo kapitalističku politiku, i da se naprosto slomi pod teretom onoga što sam nazvao ,,razvoj kao razaranje”, otprilike kao što je to slučaj sa Islandom, i da onda krene u najgoru moguću trgovinu: mi vama dio po dio suvereniteta, vi nama još jedan kredit ili finansijsku injekciju.
Tačno je da je cilj MMF ili Svjetske banke socijalizam, ali ne državni socijalizam, već, prosto, svjetski socijalizam. Tačno je da je cilj, čak, neka vrsta socijalne države – tzv. postoskudično društvo – ali, opet, ne na nivou država, nego na globalnom nivou.
U tom smislu, nije nerealno procjenjivati da će u (relativno) bliskoj budućnosti, recimo jedna trećina, penzija i socijalnih davanja u Crnoj Gori biti servisirana od strane odgovarajućih fondova, ili iz budžeta Evropske unije.
Možda nije nerealno procjenjivati da će ,,obični Crnogorac” malo po malo prihvatati ,,novu realnost”, i odricati se svog nacionalnog identiteta i suvereniteta, pod uslovom da pomenute penzije i apanaže budu visoke i – redovne.

Miodrag RAŠOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo