Povežite se sa nama

INTERVJU

Prva globalna kriza

Objavljeno prije

na

Picture-011

MONITOR: Sudbinom svijeta odlučuju zatvorene skupine – elite koje grade moć na monopolu nad informacijama. Kakva je uloga tih elita u izbijanju krize?

JOVANOVIĆ: Tačna je konstatacija da, pored drugih subjekata, o sudbini svijeta odlučuju zatvorene skupine-elite… Sve više živimo u vremenu u kojem umjesto modernosti nacionalnog dominira postmodernost transnacionalnog. Umjesto nekadašnjih velikih država, čak i umjesto onih ,,super powers”, neku vrstu svjetske uprave sve više preuzimaju organi i organizacije koji se pozicioniraju na nivou iznad nivoa suverenih nacionalnih država, uključujući i SAD. Tu mislim, prije svega, na dvije organizacije: Evropsku uniju i MMF koje de facto već određuju ili naređuju nacionalnim vladama šta da rade, ali isto tako, važno je navesti, i organizacije kao što je Rimski klub, NATO, STO (Svjetska trgovinska organizacija), Trilateralna komisija i Svjetska banka. Ove organizacije ,,odozgo” realno upravljaju procesom koji nazivljemo i globalizacija. Budući da je – sad možemo reći i deklarisani – cilj ovih organizacija i stvaranje neke vrste planetarne državne organizacije, onda je jasno da je eo ipso cilj globalizacije isto to – stvaranje neke vrste globalne državne vlasti, Države-Planete.

Ostvarenje tog cilja podrazumijeva (iznuđeni) transfer ovlašćenja sa nacionalnog na transnacionalni nivo, sa nacionalnih vlasti na nadnacionalne vlasti. Sasvim je očigledno da takozvana globalna kriza operativno ,,utire” put ostvarenju tog cilja globalizacije.

MONITOR: Krizu različito definišu i objašnjavju. Polemiše se o njenom kraju, a izgleda kao da nema konkretnih pomaka. Ko je pustio ,,duha iz boce”?
JOVANOVIĆ: Najvažnije je shvatiti da je kriza imanentna tržištu. Društvo koje postaje tržišno samim tim ulazi u krizu. Istovremeno, potrebno je insistirati i na onome što, koliko je meni poznato, nigdje ne može da se čuje ili čita: ovo je prva globalna kriza u povijesti. Konsekventno prethodnom postulatu, globalna kriza je imanentna globalnom tržištu.
Bankrot američkog bankarskog giganta Lehman&Brothers, pokrenuo je lavinu globalne finansijske krize, a ona je pokrenula globalnu ekonomsku krizu, ali slom jedne banke ne bi mogao da izazove ono što danas rutinski nazivamo globalna kriza, kada ne bi postojala bar neka vrsta globalne tržišne strukture. Čim je – makar i u rudimentarnom obliku – postavljena osnova globalnog tržišta, tada je bila postavljena i osnova – prve globalne krize.
,,Azijska kriza” iz 1997, nije samo najavila tekuću globalnu krizu, već je, po mišljenju nekih autora, bila i neka vrsta ,,probe” za nju. Može se primijetiti da bi i ,,Azijska kriza” bila globalna kriza da je tada postojala infrastruktura krize – odnosno, globalno tržište. Ono što je, recimo, za električnu energiju mreža dalekovoda i trafo-stanica, to je za krizu jedinstveno globalno tržište.

MONITOR: Kriza donosi novu preraspodjelu. Ko gubi a ko dobija?
JOVANOVIĆ: Gubitnici krize – i globalizacije uopšte – su i savremene, još postojeće, nacionalno-teritorijalne države. Država koja uvodi tržišnu ekonomiju u stvari samu sebe dovodi u krizu, u teško stanje, čak dovodi u pitanje njezin vlastiti opstanak, kao što to danas sve bolje razumiju ljudi koji su na vlasti i u Crnoj Gori, koji su, izgleda, (bili) hipnotisani (neo)liberalnom ideologijom. Jer, kao što piše britanski teoretičar Džon Grej, u studiji Lažna zora, još ,,sredinom viktorijanskog laissez-fairea pokazalo se da socijalna stabilnost i slobodno tržište ne mogu dugo ići zajedno”.

MONITOR: Kakav odnos prema krizi imaju međunarodne finansijske institucije? Ko su ljudi na čelu ovih institucija?
JOVANOVIĆ: Strateški cilj internacionalnih finansijskih institucija je, da i formalno postanu transnacionalne institucije. Te institucije – MMF i Svjetska banka prije svega, žele za sebe mnogo veća ovlašćenja. Ta ovlašćenja bi inicijalno, po formi, bila iz finansijskog i ekonomskog domena, ali bi, logično, imala direktne političke konsekvence.
Indikativan je i predlog koji je iznio britanski premijer Gordon Braun – inače glasnogovornik globalističkih elita – da se MMF transformiše u neku vrstu svjetske Centralne banke, dakle, da štampa svjetski novac i vodi monetarnu politiku na Planeti.

Politiku ove dvije, ali i svih drugih transnacionalnih institucija, karakteriše koncepcijski dualizam: one istovremeno vode i kapitalističku i socijalističku politiku. Dok, na ,,donjem” nivou, prinuđavaju države da se indirektno autoegzekutiraju, kroz ludačke ,,tržišne reforme” – riskantno smanjenje javne potrošnje, ukidanje carina, ukidanje granica, smanjenje poreza čak i na nulu da bi se privukli investitori itd.- transnacionalne institucije na ,,gornjem” nivou pripremaju neku vrstu svjetske socijalističke tvorevine, svjetskog socijalizma. U nizu analiza sam objasnio da i globalne finansijske institucije vode, zapravo, socijalističku politiku, da su kripto i konsekventno socijalističke.
Pametnom čitaocu može dosta toga da kaže, u tom novom kontekstu saznata i sagledana, i činjenica da se, recimo, na čelu MMF nalazi čovjek po imenu Dominik Štros Kan, koji je eminentni član i funkcioner Socijalističke partije Francuske.
Opet, mislim da i skeptičnom čitaocu dosta toga može da kaže i malo poznata činjenica da se na čelu Svjetske trgovinske organizacije nalazi čovjek po imenu Paskal Lami, koji je, inače, takođe eminentni član i funkcioner Socijalističke partije Francuske.

MONITOR: Kritičari neoliberalizma kažu da se on iskazuje kao eutanazija života na Zemlji jer uskraćuje osnovne uslove za život većini stanovništva.
JOVANOVIĆ: Najveća opasnost kada je u pitanju katastrofa deregulacije je u onome što dolazi nakon dominacije samoregulatornog tržišta. Kao što pokazuju iskustvo i istorija, liberalizam je po pravilu relativno kratkotrajan sistem koji, po prirodi stvari, ne može dugo da traje, i okončava se ili u velikim radovima, ili u velikim ratovima.
Ekonomski istoričar Karl Polanji je, u studiji Velika transformacija, objasnio i upozorio: ,,Fašizam je, slično socijalizmu, bio ukorijenjen u tržišnom društvu koje nije funkcionisalo”. I Hana Arent je upozorila da je ,,osnovni materijal” nacizma ono što je opisala kao ,,suvišni ljudi”, koje inherentno liferuje tržištem devastirano društvo. Liberalizam je, posmatran na široj razvojnoj skali, tek neka vrsta uvoda u ili pripreme za totalitarizam. Jedan monstrum priprema put još gorem monstrumu.

MONITOR: Finansijski kapital ulazi unutar geopolitičkih granica drugih država, preuzima profit te napušta te granice bez odgovornosti za socijalne potrese. Do kada je to moguće?
JOVANOVIĆ: Riječ je i o stalnom rastu snage multinacionalnih kompanija, koji predstavlja prijetnju, jer se, kako o tom problemu piše i britanski teoretičar Entoni Gidens, ,,ogromna moć koncentriše u rukama poslovnih tajkuna koje niko nije izabrao”.
Do kada je to moguće? Kako Gidens dalje primjećuje, ,,suprostavljanje toj moći može biti samo stvar državne politike”.
Ovaj uticajni Britanac ne misli na državnu politiku na nivou sadašnjih država, već prije svega na državnu politiku na nivou Evropske unije i buduće planetarne državne organizacije.
To opet znači prenošenje ovlašćenja sa državnih vlasti na naddržavne vlasti, postojeće ili neke nove, kako bi, navodno, mogle da se adekvatno suprotstave moći finansijskih mogula, ali i rušilačkim posljedicama tržišta uopšte. I u vezi sa tim se pokazuje dualizam transnacionalne politike, vrlo lukav: dok se od državnih vlasti traži imperativna deregulacija finansijskih i privrednih tokova – što je vrlo ,,kapitalistički”, dotle se na nivou Kontinenta i Svijeta zahtijeva i traži kontrola i regulacija tih tokova – što je vrlo socijalistički.
Prema tome, takvo rješenje – za koje se podjednako zalažu i predsjednik Evropske komisije Barozo, Dominik Štros Kan ili pomenuti Britanac Braun – za bilo koju državu, pa tako i za Crnu Goru, je gore od početnog problema, jer očigledno i operativno pretpostavlja faktičko razdržavljenje.

MONITOR: Kažete da transnacionalne institucije vode paralelno kapitalističku i socijalističku politiku, zar nije isto i sa malim nacionalnim državama, poput Crne Gore, čije vlasti se deklarišu kao socijalističke, a vidimo da je u pozadini vulgarno kapitalistička. Kakve su posljedice ove mutacije na crnogorsko društvo?
JOVANOVIĆ: Za Crnu bi Goru bilo najbolje, u savremenim uslovima, da napravi agendu razvoja koja bi se zasnivala na amalgamu tržišta i društvene stabilnosti, razvoja i razuma, profita i pravičnosti… Bilo bi dobro kada bi crnogorska vlast vodila politiku koja bi bila miks socijalizma i kapitalizma. To nije u interesu upravo realne transnacionalne uprave, koja želi, u osnovi, sljedeće: da jedna država, pa tako i Crna Gora, vodi samo kapitalističku politiku, i da se naprosto slomi pod teretom onoga što sam nazvao ,,razvoj kao razaranje”, otprilike kao što je to slučaj sa Islandom, i da onda krene u najgoru moguću trgovinu: mi vama dio po dio suvereniteta, vi nama još jedan kredit ili finansijsku injekciju.
Tačno je da je cilj MMF ili Svjetske banke socijalizam, ali ne državni socijalizam, već, prosto, svjetski socijalizam. Tačno je da je cilj, čak, neka vrsta socijalne države – tzv. postoskudično društvo – ali, opet, ne na nivou država, nego na globalnom nivou.
U tom smislu, nije nerealno procjenjivati da će u (relativno) bliskoj budućnosti, recimo jedna trećina, penzija i socijalnih davanja u Crnoj Gori biti servisirana od strane odgovarajućih fondova, ili iz budžeta Evropske unije.
Možda nije nerealno procjenjivati da će ,,obični Crnogorac” malo po malo prihvatati ,,novu realnost”, i odricati se svog nacionalnog identiteta i suvereniteta, pod uslovom da pomenute penzije i apanaže budu visoke i – redovne.

Miodrag RAŠOVIĆ

Komentari

INTERVJU

HADŽEM HAJDAREVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ SARAJEVA: U BiH su fašisti u znatnoj mjeri u vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aktuelne probleme bosanskohercegovačke države i društva prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći

 

MONITOR: Koji su najveći problemi u današnjoj Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Nema tog problemoskopa, niti nekog, da se našalimo, ovozemaljskog problemjera kojim bi se preciznije moglo “odrediti”, “klasificirati”, “izračunati” aktualne probleme bosanskohercegovačke države i društva! Ja te probleme prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći… Vlasti u Zagrebu i Beogradu, preko svojih naciziranih satelitskih ispostava u Bosni, bjesomučno, od disolucije Jugoslavije pa sve do danas,  ustrajavaju na mentalnoj i svakoj drugoj kolonizaciji bh. društva, a kad se tome doda razroko ideološko nejedinstvo, nesnalaženje,  stranačko politička cirkusanija onih bosanskih snaga koje se vole prikazivati patriotskima, onda to “razvlačenje pameti”, kako se živopisno izrazio jedan od đeneralskih ratnih zločinaca, kao da će trajati do Dana sudnjega. Kako nikad nisu “definirani” uzroci i posljedice agresorsko-genocidnih politika/ratova od 1991. do 1995. godine, ostavljena je mogućnost da se suksecivno reaktualiziraju mnogi socijalnopolitički i socijalnopsihološki problemi u Bosni i na Balkanu. Devedesete  su bile nastavak Drugoga svjetskog rata; nanovo su orgijali i četnici i ustaše. Sadašnje veličanje osuđenih ratnih zločinaca, negiranje genocida, ignoriranje zločina i posljedica zločina, nije ništa drugo do prihvatanje fašizma kao vlastite nacionalne kulturne tečevine. Tako se ponašaju mnogi političari u Zagrebu, tako se ponaša vlast u Srbiji, tako se ponašaju njihovi profašistički sateliti u Bosni… To su najveći problemi države Bosne i Hercegovine!

MONITOR: Šta  BiH najviše nedostaje?

HAJDAREVIĆ: Osjećanje sigurnosti njenih građana. Mirovnim sporazumom skrpljenim u Daytonu nametnut je antigrađanski, naciokratski, idiotski koncept vlasti, u svemu, od politike do ekonomije, pa je dojučerašnjim ubicama, a koju godinu kasnije i “haškim pitomcima”, povjereno postdejtonsko “instaliranje vlasti”, čime je pometena normalnija i dugoročnija sigurnost bh. građanina. Pripadam onima koji su uvjereni da su granice države BiH na Drini, Savi, Uni visoke do nebesa, ništa njih nikad neće pomjeriti, ali nažalost svi ćemo prije pomrijeti,  negoli će bešćutne neonacističke protuhe ikada to shvatiti.

MONITOR: Jednom ste kazali da čovjek u Bosni više misli glavom nekog Beograda i Zagreba, neke Ankare, Moskve, Teherana, Brisela i Vašingtona nego glavom svoje države… 

HAJDAREVIĆ: To je jedan od fundamentalnih problema Bosne – ta drama “posuđenih identiteta”, ta (auto)kolonizacija svijesti, ti krvavoliki kleronacistički “uvjetni refleksi” naprema normalnog građanskoga života, ta usiljena pseudoznanstvena ideologizacija/mitologizacija i prošlosti i budućnosti… Često glava čovjeka u Bosni nije u državi u kojoj živi, nije u društvu iz kojeg potječe, nego je u nekom Beogradu, Zagrebu, nekom Istanbulu, Teheranu, Moskvi, Washingtonu… Morat će proći generacije i generacije, pa da se dekolonizira svijest razbosančenih dijelova bh. društva!

MONITOR: Nedavno je  grupa bosanskohercegovačkih intelektualaca, među njima i Vi,  uputila otvoreno pismo institucijama BiH u kojem  navode – potvrdite da BiH nije više pašaluk u kome se bespogovorno izvršavaju naredbe iz Stambola. 

HAJDAREVIĆ: Potpisujem i borim se za sve ono što uzdiže dostojanstvo zemlji Bosni i državi Bosni i Hercegovini. Nadam se da do izručivanja političkih neistomišljenika Turskoj, ili onih koji se etiketiraju takvima, neće doći… Dogodi li se, bio bi to veliki bosanski poraz i strašna sramota bosanskohercegovačke političke i svake druge pameti!

MONITOR: Šta bi BiH donijelo članstvo u EU ?

HAJDAREVIĆ: Mnogo bi šta dobroga. Prije svega, osjećali bismo se sigurnije. I u osobnom i u kolektivnom smislu. To bi donijelo veću zaštitu od bešćutnih, lakomih, kolonijalistički raspoloženih susjeda. Doprinijelo bi procesu postupne denacifikacije. Mirnije bismo lijegali u postelje i horniji dočekivali jutarnje sunce.

MONITOR:  U BiH se, kažu mnogi, danas najmanje čuje glas antifašista. Zašto?

HAJDAREVIĆ: Pa zato što je BiH država gdje su fašisti, u znatnoj mjeri, danas u vlasti! Dodatno je tragična činjenica da je Bosna najstradalničkiji prostor i u vrijeme Drugog svjetskog rata i u vrijeme agresorskog komšijskog fašizma devedesetih godina prošloga vijeka! Ali, ipak, čuje se glas antifašista, nije da se ne čuje, ne dao Bog da se ne čuje!

MONITOR: I dalje na ex jugoslovenskim prostorima nacionalistički govor nadjačava govor o pomirenju. Čemu to vodi? 

HAJDAREVIĆ: To vodi u daljnji društveni haos, u kontinuiranu, naciokratski dirigiranu ”strategiju haosa”, u neprestani strah i nesigurnost, vodi u produbljivanje bijede i siromaštva, vodi u masovno iseljavanje mladih sa svih prostora nekadašnje jugoslavenske državne zajednice!

MONITOR: Radite u Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu. Često se polemiše o tome kakvim jezikom govore Crnogorci, Srbi, Bošnjaci i Hrvati…

HAJDAREVIĆ: Jezik je žalosno ispolitiziran. Mada, valja znati, jezik je i jedno od ponajvažnijih političkih a ne samo komunikacijskih, edukacijskih, kulturnih, memorijskih i ostalih  životnih pitanja… Prihvatimo li opću civilizacijsku istinu da je pitanje jezika pitanje elementarne čovjekove slobode, onda je razumljivo da je on za jedne bosanski, ili crnogorski, ili hrvatski, ili, za neke, srpski jezik… Za mene, lično, u BiH svi govore jednim jezikom, i ja ga osjećam, čujem, čitam kao bosanski jezik, ali, kako je jezik najuže vezan za čovjekovu slobodu, onda nema nikojeg razloga da mi smeta  da neko u BiH kaže kako se njegov jezik zove srpski ili hrvatski jezik. Je li na onom čuvenom Bečkom dogovoru od 28. maja 1850. godine bilo ijednog Crnogorca, ijednog Bošnjaka? I Bosna i Crna Gora bile su izvan i Austro-Ugarske monarhije i tadašnje srpske kneževine. Koji su to životni prostori u srednjojužnoslavenskim govorima poslužili tadašnjim kodifikatorima nekog zajedničkog standarnog jezika? Pogledajte u geografsku kartu Balkana! Oni koji niječu ime bosanskoga i ime crnogorskoga jezika zapravo se osjećaju nesigurnima u vlastitom jezičkom identitetu!

MONITOR: Izjavili ste da su lingvisti na Balkanu danas ponajveći nacionalisti. 

HAJDAREVIĆ: To je tako. Ako se nekome negira pravo na jezik i ime maternjeg jezika, negira mu se i pravo na život i na vlastito postojanje, posvaja mu se nacionalna memorija, otima kultura, historijsko sjećanje, sve… To je fašizam!

MONITOR: Kako ocjenjujete stanje u kulturi u Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Stanje je vrlo neuređeno, često nacionalistički “usmjereno”, nesređeno, jadno. BiH je jedina država u Evropi koja nema državno ministarstvo za kulturu. Zato je BiH, kad su u pitanju institucije kulture, danas najzapušteniji prostoru Evropi. Ovdje, kao i na mnogim dijelovima Balkana, kultura nije, primarno, u funkciji kultiviranja, uzdizanja, spajanja, zdrave kulturne interakcije, nego je u funkciji nabildavanja “nacionalnih mišića” i, najčešće, mozaik živopisnih samolagarija o sebi, a sve prema projiciranim epskoguslarskim matricama i “natpjevavanjima”.

MONITOR: Objavili ste preko dvadeset pet knjiga. Kakve su šanse u BiH da pisac objavi novi rukopis i koliko se uopšte danas  čitaju knjige? 

HAJDAREVIĆ: Ja imam sreću da imam prijatelja koji ima izdavačku kuću i štampariju. Riječ je o sarajevskoj “Dobroj knjizi”. Inače, šanse za objavljivanje rukopisa su vrlo ograničene. Tu su na posebnom nesretnom udaru mladi talentirani autori. Neki tzv. kantonalni i entitetski ministri za kulturu u BiH više se ponašaju kao osioni blagajnici negoli kao kulturotvorni stratezi. Decenijama nas u Bosni guši i teror amaterizma. Pa, ipak, u cijelome ovom haosu, probije se i mnogo važnih, velikih književnih djela. Smio bih ustvrditi da se u Bosni ovih godina ispisuje jedna od najvećih književnosti u Evropi, pitanje je samo kako to na kvaltetan način prepoznati i prezentirati. Inače, prestalo me boljeti sve slabije nečitanje knjiga. Kome se ne čita, ima svoje ustavno i građansko pravo biti ograničen i biti glup!

 

Aluminij – tipična naciokratska priča 

 

MONITOR: Afera mostarski Aluminij trenutno je jedan od najaktuelnijih događaja u BiH …

HAJDAREVIĆ: Mostarski Aluminij je tipična naciokratska priča! Ovih dana svi pričaju o Aluminiju, a samo u Mostaru je, od vremena agresije na Bosnu do danas, propalo mnogo, možda i značajnijih privrednih giganata, kakvi su Soko, Hepok, Fabrika duhana Mostar, Pamučna industrija Đuro Salaj, Tvornica kompresora, GP Hercegovina. Samo je Aluminij zadržan da funkiconira kao “zlatna koka” partijsko-nacionalističkog kriminala u režiji jedne od nacionalističkih, antibosanskih partija – HDZ-a. Nije stradao ni jedan kooperant Aluminija u Hrvatskoj ili BiH, stradao je samo Aluminij, stradalo je, zapravo, nekoliko stotina porodica koje su vjerovale u Aluminij i u partitokratnu, antigospodarsku hadezeovsku priču i politiku. Pogledajte ko sad pregovara o Aluminiju. Lider nacionalističke političke stranke koja je uništila Aluminij! To je posao za ekonomske stručnjake, ali i za policiju, tužilaštva, sudove, proceduru prava i zakonitosti…

MONITOR: Hrvatski mediji tvrde da je aktuelna bošnjačka politika “iz osvete” uništila Aluminij.

HAJDAREVIĆ: Bošnjaci, ni koju deceniju iz Daytona, nisu mogli ni primirisati “Aluminiju”. Čak je finansijskoj policiji zabranjivan ulazak. Tzv. privredni gigant bio je organiziran po mjeri hadezeovske naciokracije i kriminala pod zašitom “nacionalnih interesa”. U pitanju je pljačkaški interes lokalne, mafijaške klike unutar HDZ BiH.

 

Klerofašizam je balkansko zlo

 

MONITOR: Školovali ste se i na sarajevskoj Gazi Husrev-begovoj medresi. Da li se u BiH i u našem regionu manipuliše vjerom?

HAJDAREVIĆ: Itekako se manipulira vjerom. I svi manipuliraju vjerom. Pokazalo se da je nacionalistički konfesionalizam na Balkanu više antivjera negoli ikakva vjera. Devedesete godine su svjedočile da su mnogi tzv. duhovnici bili promotori i zaštitnici zločina. Klerofašizam je najozbiljnija prijetnja budućnosti svih naših prostora. Klerofašizam je  zlo u kojemu su pozivi na Boga i vjerske svetinje u službi najperverznijega mogućeg sataništva. Koliko se u socijalističkoj Jugoslaviji pretjerivalo u službenom odnosu prema vjeri i instituciji vjere kroz crkve i druge vjerske zajednice, danas se otišlo u još opakiju krajnost – nacionalistički konfesionalizam je postao “mjera svih stvari”, a Bog i citati iz svetih knjiga opadaju s licemjernih propovjedničkih usana poput natruhla lišća, ili uprazno vise po uzdignutim, podnebesnim tornjevima.

                                         Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ENVER KAZAZ, KNJIŽEVNIK I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U  SARAJEVU: Talac borbe tri nacionalizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih političkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok

 

MONITOR: Prošle sedmice navršilo se deset mjeseci od izbora u BiH. Kakvi su rezultati aktuleni vlasti u tom periodu?

KAZAZ: Nove vlasti, zapravo, nema, osim u nekoliko kantona i u Republici Srpskoj. Pregovori oko njenog formiranja su zapeli oko članstva BiH u NATO-u. Hoće li Predsjedništvo BiH podržati novog mandatara Vijeća ministara iz Dodikovog SNSD-a, još uvijek se ne zna. Ali, može se već sada reći da je BiH u pregovorima oko formiranja vlasti zakočena na svom putu u NATO, jer je Bakir Izetbegović popustio pred Dodikovim zahtjevima i pristao na reduciranje Godišnjeg akcionog plana koji je uslov da ta vojna alijansa počne razmatrati uslove za prijem BiH u svoje članstvo. To znači da će BiH u narednom periodu biti primorana da pravi ustupke republičkosrpskim oligarhijama kad je u pitanju članstvo u NATO-u.

Dobra vijest iz BiH je da Vlada Kantona Sarajevo, formirana u složenoj koaliciji bez Izetbegovićeve nacionalističke SDA, radi odličan posao. Ona je uvela niz principa transparentnosti, odgovornosti i poštenja, a u nekim privrednim i ekonomskim mjerama pokazala zavidnu razinu efikanosti.

Kantoni pod kontrolom HDZ-a nisu formirali vlast, jer ta stranka na čelu sa Draganom Čovićem vodi borbu protiv SDA oko promjena izbornog zakona, tražeći da se tobožnjim etničkim legitminim predstavljanjem uvedu takve odredbe izbornog zakona prema kojemu će pripadnici svake od etnija moći glasati samo za svoje predstavnike. Jednostavno rečeno, HDZ računa da se na izbore izlazi s etničkim trakama oko ruke.

Sve u svemu BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih poltičkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da u BiH vladaju interesne krimi-etno grupe i da građani žive između straha i strepnje…

KAZAZ: Da, ta upozorenja imaju realne osnove, jer tri nacionalističke partije organizirane su kao tajkunski etnički karteli koji su privatizaciju pretvorili u pljačku društvene, tj. državne imovine, a institucije sistema poimaju kao sredstva za svoje bogaćenje.

Istodobno s tim nacionalizam razvija naracije o stalno nadolazećim sukobima, pa BiH živi, kako bi Ivan Lovrenović rekao, u stanju nezavršenog rata. A to znači da su sukobi s vojnog prebačeni u političko polje, te da naracija o njima služi kao maska za kriminal, korupciju, nepotizam i formiranje klase tajkuna koji su preko noći postali milioneri.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I ADVOKAT CENTRA ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Treba nam ubrzanje reformi koje će osnažiti ugled pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poštujući vladavinu prava kao osnovni princip, te podjelu vlasti kao njen bitan sastojak, mislim da se rješavanje stambenih pitanja kada se radi o sudskoj grani vlasti mora odigravati isključivo u okviru nje same. Drugačija praksa otvara prostor za legitimnu sumnju u politički uticaj izvršne vlasti na sudsku vlast

 

MONITOR: Da li bi opozicija trebalo da učestvuje u  radu Odbora za sveobuhvatnu reformu izbornog zakonodavstva, obzirom da je rok za reforme produžen i tako smanjeno vrijeme za pripremu fer izbora, i  da nije ispunjen zahtjev za formiranjem tehničke vlade? I da li je ta reforma uopšte dovoljna za odžavanje fer izbora, ili su potrebne sveobuhvatnije promjene? 

SEKULOVIĆ: Mislim da opozicija treba da učestvuje u radu Odbora za sveobuhvatnu reformu izbornog zakonodavstva. Neučesvovanje bi u ovom trenutku bilo teško opravdati međunarodnim partnerima. Naravno, imam u vidu činjenicu da opozicija nije jedinstvena po ovom pitanju i da prisustvujemo opozicionom ratu kakav je malo ko očekivao. U tom smislu držim, uz određenu ogradu jer je opoziciona scena nepredvidiva,  da će jedan dio opozicije prije izabrati strategiju povlačenja iz rada Odbora, kako bi privukao ili vratio dio opozicionih birača koji imaju jak antizapadni stav.

Međutim, i ako se ovo desi, drugi dio opozicije koji je prozapadno orijentisan bi trebao da uzme učešće. Naravno, da će taj put biti pun zamki, ali se na djelu mora pokazati kapacitet i snaga da se ovakvi procesi vode, odnosno da se preuzme odgovornost. U krajnjem, ako imate jasne agrumente  uvijek se možete povući, pri čemu teret neuspjeha prelazi na drugu stranu.

Ne treba imati iluziju da bilo koja reforma može dovesti do idealnih izbornih uslova. U svakoj državi vlast na određeni način ima startnu prednost, u našem kontekstu institucionalna prednost se ogleda primarno u činjenici da je država glavni poslodavac a da nemamo iskustvo sa demokratskom smjenom vlasti. Ono što se može realno očekivati od čitavog procesa – ukoliko on bude vođen politički razborito,- sa jasnom predstavom što se hoće i sposobnošću da se to u realnosti iznese – je ambijent koji izborni proces čini elementarno fer i poštenim.

MONITOR: Organizatori protesta Odupri se i opozicija potpisali su Sporazum o budućnosti u  kojem se, između ostalog, najavljuje bojkot svih izbora u slučaju da ne bude formirana tehnička vlada. Kako vidite ponašanja dijela opozicije, u tom smislu? 

SEKULOVIĆ: Mislim da priča oko tehničke vlade nije završena, samo što tu vlada prilična konfuzija. Iako sam saglasan da bi mandat takve vlade trebao biti što duži, ne mislim da je tragedija ukoliko umjesto dvanaest mjeseci bude recimo deset. Ono što je suština je da ulazak u takvu vladu mora biti dio paketa koji bi bio pripremljen ozbiljno, stručno i održivo, kako bi imala svoj efekat u dijelu pojačane kontrole izbornog procesa.

Poželjno bi bilo da iza takve ideje direkno ili indirektno stanu svi, jer se time jača legitimitet procesa i dobija se na političkoj težini. Kako će to u krajnjem izgledati, ostaje da se vidi, pri čemu zadržavam određenu rezervu zbog pomenutog ponašanja opozicije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo