Povežite se sa nama

INTERVJU

Prva globalna kriza

Objavljeno prije

na

MONITOR: Sudbinom svijeta odlučuju zatvorene skupine – elite koje grade moć na monopolu nad informacijama. Kakva je uloga tih elita u izbijanju krize?

JOVANOVIĆ: Tačna je konstatacija da, pored drugih subjekata, o sudbini svijeta odlučuju zatvorene skupine-elite… Sve više živimo u vremenu u kojem umjesto modernosti nacionalnog dominira postmodernost transnacionalnog. Umjesto nekadašnjih velikih država, čak i umjesto onih ,,super powers”, neku vrstu svjetske uprave sve više preuzimaju organi i organizacije koji se pozicioniraju na nivou iznad nivoa suverenih nacionalnih država, uključujući i SAD. Tu mislim, prije svega, na dvije organizacije: Evropsku uniju i MMF koje de facto već određuju ili naređuju nacionalnim vladama šta da rade, ali isto tako, važno je navesti, i organizacije kao što je Rimski klub, NATO, STO (Svjetska trgovinska organizacija), Trilateralna komisija i Svjetska banka. Ove organizacije ,,odozgo” realno upravljaju procesom koji nazivljemo i globalizacija. Budući da je – sad možemo reći i deklarisani – cilj ovih organizacija i stvaranje neke vrste planetarne državne organizacije, onda je jasno da je eo ipso cilj globalizacije isto to – stvaranje neke vrste globalne državne vlasti, Države-Planete.

Ostvarenje tog cilja podrazumijeva (iznuđeni) transfer ovlašćenja sa nacionalnog na transnacionalni nivo, sa nacionalnih vlasti na nadnacionalne vlasti. Sasvim je očigledno da takozvana globalna kriza operativno ,,utire” put ostvarenju tog cilja globalizacije.

MONITOR: Krizu različito definišu i objašnjavju. Polemiše se o njenom kraju, a izgleda kao da nema konkretnih pomaka. Ko je pustio ,,duha iz boce”?
JOVANOVIĆ: Najvažnije je shvatiti da je kriza imanentna tržištu. Društvo koje postaje tržišno samim tim ulazi u krizu. Istovremeno, potrebno je insistirati i na onome što, koliko je meni poznato, nigdje ne može da se čuje ili čita: ovo je prva globalna kriza u povijesti. Konsekventno prethodnom postulatu, globalna kriza je imanentna globalnom tržištu.
Bankrot američkog bankarskog giganta Lehman&Brothers, pokrenuo je lavinu globalne finansijske krize, a ona je pokrenula globalnu ekonomsku krizu, ali slom jedne banke ne bi mogao da izazove ono što danas rutinski nazivamo globalna kriza, kada ne bi postojala bar neka vrsta globalne tržišne strukture. Čim je – makar i u rudimentarnom obliku – postavljena osnova globalnog tržišta, tada je bila postavljena i osnova – prve globalne krize.
,,Azijska kriza” iz 1997, nije samo najavila tekuću globalnu krizu, već je, po mišljenju nekih autora, bila i neka vrsta ,,probe” za nju. Može se primijetiti da bi i ,,Azijska kriza” bila globalna kriza da je tada postojala infrastruktura krize – odnosno, globalno tržište. Ono što je, recimo, za električnu energiju mreža dalekovoda i trafo-stanica, to je za krizu jedinstveno globalno tržište.

MONITOR: Kriza donosi novu preraspodjelu. Ko gubi a ko dobija?
JOVANOVIĆ: Gubitnici krize – i globalizacije uopšte – su i savremene, još postojeće, nacionalno-teritorijalne države. Država koja uvodi tržišnu ekonomiju u stvari samu sebe dovodi u krizu, u teško stanje, čak dovodi u pitanje njezin vlastiti opstanak, kao što to danas sve bolje razumiju ljudi koji su na vlasti i u Crnoj Gori, koji su, izgleda, (bili) hipnotisani (neo)liberalnom ideologijom. Jer, kao što piše britanski teoretičar Džon Grej, u studiji Lažna zora, još ,,sredinom viktorijanskog laissez-fairea pokazalo se da socijalna stabilnost i slobodno tržište ne mogu dugo ići zajedno”.

MONITOR: Kakav odnos prema krizi imaju međunarodne finansijske institucije? Ko su ljudi na čelu ovih institucija?
JOVANOVIĆ: Strateški cilj internacionalnih finansijskih institucija je, da i formalno postanu transnacionalne institucije. Te institucije – MMF i Svjetska banka prije svega, žele za sebe mnogo veća ovlašćenja. Ta ovlašćenja bi inicijalno, po formi, bila iz finansijskog i ekonomskog domena, ali bi, logično, imala direktne političke konsekvence.
Indikativan je i predlog koji je iznio britanski premijer Gordon Braun – inače glasnogovornik globalističkih elita – da se MMF transformiše u neku vrstu svjetske Centralne banke, dakle, da štampa svjetski novac i vodi monetarnu politiku na Planeti.

Politiku ove dvije, ali i svih drugih transnacionalnih institucija, karakteriše koncepcijski dualizam: one istovremeno vode i kapitalističku i socijalističku politiku. Dok, na ,,donjem” nivou, prinuđavaju države da se indirektno autoegzekutiraju, kroz ludačke ,,tržišne reforme” – riskantno smanjenje javne potrošnje, ukidanje carina, ukidanje granica, smanjenje poreza čak i na nulu da bi se privukli investitori itd.- transnacionalne institucije na ,,gornjem” nivou pripremaju neku vrstu svjetske socijalističke tvorevine, svjetskog socijalizma. U nizu analiza sam objasnio da i globalne finansijske institucije vode, zapravo, socijalističku politiku, da su kripto i konsekventno socijalističke.
Pametnom čitaocu može dosta toga da kaže, u tom novom kontekstu saznata i sagledana, i činjenica da se, recimo, na čelu MMF nalazi čovjek po imenu Dominik Štros Kan, koji je eminentni član i funkcioner Socijalističke partije Francuske.
Opet, mislim da i skeptičnom čitaocu dosta toga može da kaže i malo poznata činjenica da se na čelu Svjetske trgovinske organizacije nalazi čovjek po imenu Paskal Lami, koji je, inače, takođe eminentni član i funkcioner Socijalističke partije Francuske.

MONITOR: Kritičari neoliberalizma kažu da se on iskazuje kao eutanazija života na Zemlji jer uskraćuje osnovne uslove za život većini stanovništva.
JOVANOVIĆ: Najveća opasnost kada je u pitanju katastrofa deregulacije je u onome što dolazi nakon dominacije samoregulatornog tržišta. Kao što pokazuju iskustvo i istorija, liberalizam je po pravilu relativno kratkotrajan sistem koji, po prirodi stvari, ne može dugo da traje, i okončava se ili u velikim radovima, ili u velikim ratovima.
Ekonomski istoričar Karl Polanji je, u studiji Velika transformacija, objasnio i upozorio: ,,Fašizam je, slično socijalizmu, bio ukorijenjen u tržišnom društvu koje nije funkcionisalo”. I Hana Arent je upozorila da je ,,osnovni materijal” nacizma ono što je opisala kao ,,suvišni ljudi”, koje inherentno liferuje tržištem devastirano društvo. Liberalizam je, posmatran na široj razvojnoj skali, tek neka vrsta uvoda u ili pripreme za totalitarizam. Jedan monstrum priprema put još gorem monstrumu.

MONITOR: Finansijski kapital ulazi unutar geopolitičkih granica drugih država, preuzima profit te napušta te granice bez odgovornosti za socijalne potrese. Do kada je to moguće?
JOVANOVIĆ: Riječ je i o stalnom rastu snage multinacionalnih kompanija, koji predstavlja prijetnju, jer se, kako o tom problemu piše i britanski teoretičar Entoni Gidens, ,,ogromna moć koncentriše u rukama poslovnih tajkuna koje niko nije izabrao”.
Do kada je to moguće? Kako Gidens dalje primjećuje, ,,suprostavljanje toj moći može biti samo stvar državne politike”.
Ovaj uticajni Britanac ne misli na državnu politiku na nivou sadašnjih država, već prije svega na državnu politiku na nivou Evropske unije i buduće planetarne državne organizacije.
To opet znači prenošenje ovlašćenja sa državnih vlasti na naddržavne vlasti, postojeće ili neke nove, kako bi, navodno, mogle da se adekvatno suprotstave moći finansijskih mogula, ali i rušilačkim posljedicama tržišta uopšte. I u vezi sa tim se pokazuje dualizam transnacionalne politike, vrlo lukav: dok se od državnih vlasti traži imperativna deregulacija finansijskih i privrednih tokova – što je vrlo ,,kapitalistički”, dotle se na nivou Kontinenta i Svijeta zahtijeva i traži kontrola i regulacija tih tokova – što je vrlo socijalistički.
Prema tome, takvo rješenje – za koje se podjednako zalažu i predsjednik Evropske komisije Barozo, Dominik Štros Kan ili pomenuti Britanac Braun – za bilo koju državu, pa tako i za Crnu Goru, je gore od početnog problema, jer očigledno i operativno pretpostavlja faktičko razdržavljenje.

MONITOR: Kažete da transnacionalne institucije vode paralelno kapitalističku i socijalističku politiku, zar nije isto i sa malim nacionalnim državama, poput Crne Gore, čije vlasti se deklarišu kao socijalističke, a vidimo da je u pozadini vulgarno kapitalistička. Kakve su posljedice ove mutacije na crnogorsko društvo?
JOVANOVIĆ: Za Crnu bi Goru bilo najbolje, u savremenim uslovima, da napravi agendu razvoja koja bi se zasnivala na amalgamu tržišta i društvene stabilnosti, razvoja i razuma, profita i pravičnosti… Bilo bi dobro kada bi crnogorska vlast vodila politiku koja bi bila miks socijalizma i kapitalizma. To nije u interesu upravo realne transnacionalne uprave, koja želi, u osnovi, sljedeće: da jedna država, pa tako i Crna Gora, vodi samo kapitalističku politiku, i da se naprosto slomi pod teretom onoga što sam nazvao ,,razvoj kao razaranje”, otprilike kao što je to slučaj sa Islandom, i da onda krene u najgoru moguću trgovinu: mi vama dio po dio suvereniteta, vi nama još jedan kredit ili finansijsku injekciju.
Tačno je da je cilj MMF ili Svjetske banke socijalizam, ali ne državni socijalizam, već, prosto, svjetski socijalizam. Tačno je da je cilj, čak, neka vrsta socijalne države – tzv. postoskudično društvo – ali, opet, ne na nivou država, nego na globalnom nivou.
U tom smislu, nije nerealno procjenjivati da će u (relativno) bliskoj budućnosti, recimo jedna trećina, penzija i socijalnih davanja u Crnoj Gori biti servisirana od strane odgovarajućih fondova, ili iz budžeta Evropske unije.
Možda nije nerealno procjenjivati da će ,,obični Crnogorac” malo po malo prihvatati ,,novu realnost”, i odricati se svog nacionalnog identiteta i suvereniteta, pod uslovom da pomenute penzije i apanaže budu visoke i – redovne.

Miodrag RAŠOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo