Povežite se sa nama

INTERVJU

Prva globalna kriza

Objavljeno prije

na

MONITOR: Sudbinom svijeta odlučuju zatvorene skupine – elite koje grade moć na monopolu nad informacijama. Kakva je uloga tih elita u izbijanju krize?

JOVANOVIĆ: Tačna je konstatacija da, pored drugih subjekata, o sudbini svijeta odlučuju zatvorene skupine-elite… Sve više živimo u vremenu u kojem umjesto modernosti nacionalnog dominira postmodernost transnacionalnog. Umjesto nekadašnjih velikih država, čak i umjesto onih ,,super powers”, neku vrstu svjetske uprave sve više preuzimaju organi i organizacije koji se pozicioniraju na nivou iznad nivoa suverenih nacionalnih država, uključujući i SAD. Tu mislim, prije svega, na dvije organizacije: Evropsku uniju i MMF koje de facto već određuju ili naređuju nacionalnim vladama šta da rade, ali isto tako, važno je navesti, i organizacije kao što je Rimski klub, NATO, STO (Svjetska trgovinska organizacija), Trilateralna komisija i Svjetska banka. Ove organizacije ,,odozgo” realno upravljaju procesom koji nazivljemo i globalizacija. Budući da je – sad možemo reći i deklarisani – cilj ovih organizacija i stvaranje neke vrste planetarne državne organizacije, onda je jasno da je eo ipso cilj globalizacije isto to – stvaranje neke vrste globalne državne vlasti, Države-Planete.

Ostvarenje tog cilja podrazumijeva (iznuđeni) transfer ovlašćenja sa nacionalnog na transnacionalni nivo, sa nacionalnih vlasti na nadnacionalne vlasti. Sasvim je očigledno da takozvana globalna kriza operativno ,,utire” put ostvarenju tog cilja globalizacije.

MONITOR: Krizu različito definišu i objašnjavju. Polemiše se o njenom kraju, a izgleda kao da nema konkretnih pomaka. Ko je pustio ,,duha iz boce”?
JOVANOVIĆ: Najvažnije je shvatiti da je kriza imanentna tržištu. Društvo koje postaje tržišno samim tim ulazi u krizu. Istovremeno, potrebno je insistirati i na onome što, koliko je meni poznato, nigdje ne može da se čuje ili čita: ovo je prva globalna kriza u povijesti. Konsekventno prethodnom postulatu, globalna kriza je imanentna globalnom tržištu.
Bankrot američkog bankarskog giganta Lehman&Brothers, pokrenuo je lavinu globalne finansijske krize, a ona je pokrenula globalnu ekonomsku krizu, ali slom jedne banke ne bi mogao da izazove ono što danas rutinski nazivamo globalna kriza, kada ne bi postojala bar neka vrsta globalne tržišne strukture. Čim je – makar i u rudimentarnom obliku – postavljena osnova globalnog tržišta, tada je bila postavljena i osnova – prve globalne krize.
,,Azijska kriza” iz 1997, nije samo najavila tekuću globalnu krizu, već je, po mišljenju nekih autora, bila i neka vrsta ,,probe” za nju. Može se primijetiti da bi i ,,Azijska kriza” bila globalna kriza da je tada postojala infrastruktura krize – odnosno, globalno tržište. Ono što je, recimo, za električnu energiju mreža dalekovoda i trafo-stanica, to je za krizu jedinstveno globalno tržište.

MONITOR: Kriza donosi novu preraspodjelu. Ko gubi a ko dobija?
JOVANOVIĆ: Gubitnici krize – i globalizacije uopšte – su i savremene, još postojeće, nacionalno-teritorijalne države. Država koja uvodi tržišnu ekonomiju u stvari samu sebe dovodi u krizu, u teško stanje, čak dovodi u pitanje njezin vlastiti opstanak, kao što to danas sve bolje razumiju ljudi koji su na vlasti i u Crnoj Gori, koji su, izgleda, (bili) hipnotisani (neo)liberalnom ideologijom. Jer, kao što piše britanski teoretičar Džon Grej, u studiji Lažna zora, još ,,sredinom viktorijanskog laissez-fairea pokazalo se da socijalna stabilnost i slobodno tržište ne mogu dugo ići zajedno”.

MONITOR: Kakav odnos prema krizi imaju međunarodne finansijske institucije? Ko su ljudi na čelu ovih institucija?
JOVANOVIĆ: Strateški cilj internacionalnih finansijskih institucija je, da i formalno postanu transnacionalne institucije. Te institucije – MMF i Svjetska banka prije svega, žele za sebe mnogo veća ovlašćenja. Ta ovlašćenja bi inicijalno, po formi, bila iz finansijskog i ekonomskog domena, ali bi, logično, imala direktne političke konsekvence.
Indikativan je i predlog koji je iznio britanski premijer Gordon Braun – inače glasnogovornik globalističkih elita – da se MMF transformiše u neku vrstu svjetske Centralne banke, dakle, da štampa svjetski novac i vodi monetarnu politiku na Planeti.

Politiku ove dvije, ali i svih drugih transnacionalnih institucija, karakteriše koncepcijski dualizam: one istovremeno vode i kapitalističku i socijalističku politiku. Dok, na ,,donjem” nivou, prinuđavaju države da se indirektno autoegzekutiraju, kroz ludačke ,,tržišne reforme” – riskantno smanjenje javne potrošnje, ukidanje carina, ukidanje granica, smanjenje poreza čak i na nulu da bi se privukli investitori itd.- transnacionalne institucije na ,,gornjem” nivou pripremaju neku vrstu svjetske socijalističke tvorevine, svjetskog socijalizma. U nizu analiza sam objasnio da i globalne finansijske institucije vode, zapravo, socijalističku politiku, da su kripto i konsekventno socijalističke.
Pametnom čitaocu može dosta toga da kaže, u tom novom kontekstu saznata i sagledana, i činjenica da se, recimo, na čelu MMF nalazi čovjek po imenu Dominik Štros Kan, koji je eminentni član i funkcioner Socijalističke partije Francuske.
Opet, mislim da i skeptičnom čitaocu dosta toga može da kaže i malo poznata činjenica da se na čelu Svjetske trgovinske organizacije nalazi čovjek po imenu Paskal Lami, koji je, inače, takođe eminentni član i funkcioner Socijalističke partije Francuske.

MONITOR: Kritičari neoliberalizma kažu da se on iskazuje kao eutanazija života na Zemlji jer uskraćuje osnovne uslove za život većini stanovništva.
JOVANOVIĆ: Najveća opasnost kada je u pitanju katastrofa deregulacije je u onome što dolazi nakon dominacije samoregulatornog tržišta. Kao što pokazuju iskustvo i istorija, liberalizam je po pravilu relativno kratkotrajan sistem koji, po prirodi stvari, ne može dugo da traje, i okončava se ili u velikim radovima, ili u velikim ratovima.
Ekonomski istoričar Karl Polanji je, u studiji Velika transformacija, objasnio i upozorio: ,,Fašizam je, slično socijalizmu, bio ukorijenjen u tržišnom društvu koje nije funkcionisalo”. I Hana Arent je upozorila da je ,,osnovni materijal” nacizma ono što je opisala kao ,,suvišni ljudi”, koje inherentno liferuje tržištem devastirano društvo. Liberalizam je, posmatran na široj razvojnoj skali, tek neka vrsta uvoda u ili pripreme za totalitarizam. Jedan monstrum priprema put još gorem monstrumu.

MONITOR: Finansijski kapital ulazi unutar geopolitičkih granica drugih država, preuzima profit te napušta te granice bez odgovornosti za socijalne potrese. Do kada je to moguće?
JOVANOVIĆ: Riječ je i o stalnom rastu snage multinacionalnih kompanija, koji predstavlja prijetnju, jer se, kako o tom problemu piše i britanski teoretičar Entoni Gidens, ,,ogromna moć koncentriše u rukama poslovnih tajkuna koje niko nije izabrao”.
Do kada je to moguće? Kako Gidens dalje primjećuje, ,,suprostavljanje toj moći može biti samo stvar državne politike”.
Ovaj uticajni Britanac ne misli na državnu politiku na nivou sadašnjih država, već prije svega na državnu politiku na nivou Evropske unije i buduće planetarne državne organizacije.
To opet znači prenošenje ovlašćenja sa državnih vlasti na naddržavne vlasti, postojeće ili neke nove, kako bi, navodno, mogle da se adekvatno suprotstave moći finansijskih mogula, ali i rušilačkim posljedicama tržišta uopšte. I u vezi sa tim se pokazuje dualizam transnacionalne politike, vrlo lukav: dok se od državnih vlasti traži imperativna deregulacija finansijskih i privrednih tokova – što je vrlo ,,kapitalistički”, dotle se na nivou Kontinenta i Svijeta zahtijeva i traži kontrola i regulacija tih tokova – što je vrlo socijalistički.
Prema tome, takvo rješenje – za koje se podjednako zalažu i predsjednik Evropske komisije Barozo, Dominik Štros Kan ili pomenuti Britanac Braun – za bilo koju državu, pa tako i za Crnu Goru, je gore od početnog problema, jer očigledno i operativno pretpostavlja faktičko razdržavljenje.

MONITOR: Kažete da transnacionalne institucije vode paralelno kapitalističku i socijalističku politiku, zar nije isto i sa malim nacionalnim državama, poput Crne Gore, čije vlasti se deklarišu kao socijalističke, a vidimo da je u pozadini vulgarno kapitalistička. Kakve su posljedice ove mutacije na crnogorsko društvo?
JOVANOVIĆ: Za Crnu bi Goru bilo najbolje, u savremenim uslovima, da napravi agendu razvoja koja bi se zasnivala na amalgamu tržišta i društvene stabilnosti, razvoja i razuma, profita i pravičnosti… Bilo bi dobro kada bi crnogorska vlast vodila politiku koja bi bila miks socijalizma i kapitalizma. To nije u interesu upravo realne transnacionalne uprave, koja želi, u osnovi, sljedeće: da jedna država, pa tako i Crna Gora, vodi samo kapitalističku politiku, i da se naprosto slomi pod teretom onoga što sam nazvao ,,razvoj kao razaranje”, otprilike kao što je to slučaj sa Islandom, i da onda krene u najgoru moguću trgovinu: mi vama dio po dio suvereniteta, vi nama još jedan kredit ili finansijsku injekciju.
Tačno je da je cilj MMF ili Svjetske banke socijalizam, ali ne državni socijalizam, već, prosto, svjetski socijalizam. Tačno je da je cilj, čak, neka vrsta socijalne države – tzv. postoskudično društvo – ali, opet, ne na nivou država, nego na globalnom nivou.
U tom smislu, nije nerealno procjenjivati da će u (relativno) bliskoj budućnosti, recimo jedna trećina, penzija i socijalnih davanja u Crnoj Gori biti servisirana od strane odgovarajućih fondova, ili iz budžeta Evropske unije.
Možda nije nerealno procjenjivati da će ,,obični Crnogorac” malo po malo prihvatati ,,novu realnost”, i odricati se svog nacionalnog identiteta i suvereniteta, pod uslovom da pomenute penzije i apanaže budu visoke i – redovne.

Miodrag RAŠOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo