Povežite se sa nama

MONITORING

Pušenje ubija

Objavljeno prije

na

Gdje je je početak i kraj priče o ,,duvanskoj aferi”? Nekoliko izvora je potvrdilo verziju po kojoj je ideju o tranzitu cigareta u Crnu Goru prvi predložio general Nedeljko Bošković, Crnogorac, 1992-1993. šef Uprave bezbjednosti (KOS) Vojske Jugoslavije. Momir Bulatović (u knjizi Pravila ćutanja), tadašnji crnogorski predsjednik, tvrdi kako je preko Boškovića ,,ostvarena i prva veza sa osobom koja je konkretan posao uvela u Crnu Goru”. Bio je to Vladimir Bokan – Vanja, porijeklom Crnogorac, beogradski biznismen, 1992. izbjegao (nakon pokušaja atentata) u Atinu. Bokan je bio Boškovićev zet, znao je Stanka Subotića još iz 1980-ih. Srpska štampa, ne bez omalovažavanja, opisuje kako je Subotić, po zanimanju šnajder, u nekom od Bokanovih butika onomad bio kalfa. U jesen 1992. desio se jedan važan događaj – srpska tajna služba (RDB – Resor državne bezbjednosti) u Beogradu preuzima zgradu, dokumentaciju i ljude Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove koji je još od 1960-ih vodio poslove ,,tranzita” cigareta. Prva ,,duvanska afera”, pod nazivom Morava, desila se 1966. kada je šverc cigareta pripisan Aleksandru Rankoviću i saradnicima. Ali, posao nije obustavljen, jer je ,,transfer cigareta (u SFRJ) obavljan preko dvije lokacije, ostrva Lastovo i Vis, pod strogom kontrolom organa ondašnje UDBE”, kazao je Bošković koji je na čelo KOS-a, nakon što je reaktiviran kao pukovnik u penziji, doveden uz podršku Jovice Stanišića, šefa RDB-a. Razrađujući ,,probijanje ničim izazvanih međunarodnih ekonomskih sankcija”, RDB, KOS i crnogorska SDB, uz političku saglasnost svih ondašnjih SRJ vlasti, organizovali su lukrativne netvorke ,,tranzita” cigareta.
Bokan je, preko svojih veza u Ukrajini i na Kipru, obezbijedio 1994. da na aerodrom Podgorica slijeću avioni Iljušin 76 s tovarima cigareta koje se skladište u magacinima Zetatransa, zatim prodaju italijanskim mafijašima s bazama na Crnogorskom primorju koji ih gliserima prebacuju u svoju domovinu.
Poput Italijana, Bokan je za svoj monopol plaćao Vladi Crne Gore. Sistem je 2001. objasnio važan insajder, Srećko Kestner, najprije Bokanov saradnik a onda ,,glavni Subotićev pomoćnik”. U jesen 1994. Bokan je, tvrdi Kestner, pozvan na jedan važan sastanak s Milom Đukanovićem na kojem mu je saopšteno kako mu je ,,monopol oduzet nakon što su Milorad Vučelić, Stanišić i pokojni Radovan Stojičić Badža uvidjeli profitabilnost tog posla i u posao ubacili Subotića”. Kestner je jasno locirao kako se preko luka Zelenika, Bijela i Bar u to vrijeme odvijao posao i „pod kontrolom savezne carine” na čijem je čelu bio Mihalj Kertes.
Politička dinamika puzajućeg sukoba Đukanovića s službenim Beogradom navodno je bila uslovljena i podjelom dobiti od duvanskog posla i kontrolom graničnih prijelaza i carinskih ispostava.
Nastavljeno je s duvanskim poslom širom SRJ i nakon skidanja međunarodnih sankcija, a u Crnoj Gori sa prioritetom najprofitabilnije privredne grane. Nijesu bili uključeni samo umjetnici iz Sveta ujedinjene krune, već i multinacionalne duvanske kompanije. To izazva pažnju vlasti Italije. U jednom dokumentu italijanskog parlamenta 1995. navodi se kako su ,,američke multinacionalne kompanije Filip Moris i RJ Rejnolds preplavile Crnu Goru cigaretama pothranjujući zajedno s lokalnim vlastima i italijanskim mafijašima šverc prema zemljama Evropske unije, naročito Italiji”.
Ispitivane su veze crnogorskih preduzeća MTT (Montenegro tabak tranzit) i Zetatransa sa firmom Santa Monika iz Paname, kojom su iz Švajcarske upravljali mafiozi Dela Tore i Đerardo Kuomo. Švajcarska nije članica EU a svojim zakonima šverc cigareta nije tretirala kao prekršaj ako se one ne prodaju na njenoj teritoriji.
Kao vlasnik MTT-a marta 1996. upisan je Ranko Kaluđerović, načelnik jedne od SDB uprava. MTT uz odobrenje Vlade Crne Gore firmi Zetatrans, kao glavnom špediteru, daje instrukcije o tome gdje da razvozi tovare cigareta. Kaluđerović je tvrdio kako je SDB uredno prihodovala taksu koja je samo za tri mjeseca iznosila ukupno ,,više od 600.000 DEM”.
U poslovanje MTT-a, kao komercijalni direktor, bio je uključen i Veselin Barović. Kaluđerović je izvijestio kako je Goran Žugić, šef policije za Herceg-Novi a potom i Podgoricu, do ,,formiranja firme MTT bio sve i svja u poslu tranzita cigareta” i da je bio nezadovoljan svojom novom ulogom koja se na ,,policijsku pratnju konvoja i obezbjeđenje istovara i utovara”. Umjesto Kaluđerovića, poslove u MTT-u, odlukom premijera Đukanovića, preuzeo je Darko Raspopović, drugi funkcioner SDB-a. Kestner 2001. tvrdi da se novac isplaćivao u torbama, ,,poslije preko kiparskih računa”. ,,Ne postoji više ni jedan pisani trag o tom poslu”, kazao je Kestner.

Duvanski biznis postaje tema u javnosti početkom 1997. s ispovijestima prvih insajdera. Jedan od njih je bio Božidar Radović – Bobo, koji se u dva intervjua predstavio kao Đukanovićev rođak (nije demantovano), akter šverca. On među prvima pominje Svetu ujedinjenu krunu, mafijaški klan iz Pulje. Slijedi raskol u DPS-u sa arsenalom internih optuži oko valjanja cigareta i dijeljenja dobiti.
U to vrijeme Subotić nije više kalfa kod Bokana, već partner Đukanovića. Tokom druge polovine 1990-ih Subotić je regionalni diler cigareta Britiš amerikan tabakoa i RJ Rejnoldsa, duvanskih kraljevina, za koje je indirektno (poravnanjem po tužbi 10 država članica EU) dokazano kako su podsticali šverc cigareta radi izbjegavanja plaćanja poreza i akciza.
Krajem 1990-ih posao je na vrhuncu – OLAF (Evropski ured za borbu protiv pronevjera) samo za 1998. štetu od šverca cigareta za zemlje EU je procijenio na 4,7 milijardi eura. Italijanska DIA (Direkcija za antimafijaške istrage) prikupila je dokaze o ,,crnogorskim vezama” svojih mafijaša. DIA je izradila hiljade transkripata prisluškivanih razgovora, uključujući one s ,,crnogorskim građanima” a tužilaštvo Đuzepea Šelzija 1999. pokreće postupak (br. 742/99.21) koji još nije okončan.
Kompanija Japan tabako internešnel (JTI) 1999. kupuje vanameričke poslovnice RJ Rejnoldsa. Krajem 2000. i JTI angažuje detektivsku britansko-kanadsko-američku istraživačku firmu FIA (Forensic Investigative Associates), kojom rukovode penzionisani šefovi tajnih službi, s nalogom da o Subotiću pronađe kompromitujuće materijale i optužujuće činjenice.
Operaciju FIA vodio je britanski državljanin Vukašin Minić – Volf, koji najprije identifikuje vezu Subotića sa Kestnerom. U proljeće 2004. Minić je ovom izvještaču ispričao kako je, tragajući za Subotićem i Kestnerom, došao u Crnu Goru. Prema njegovoj verziji, početkom 2001. ekipa FIA je u Crnoj Gori „obrađivala neke službenike Vlade i sitne švercere, ali niko nije imao pojma ko je Subotić, za razliku od Kestnera koga su svi znali jer je preuzimao robu iz skladišta Zetatransa i prodavao je sitnim švercerima”. Kasnije je utvrdio vezu između Đukanovića i Subotića, kao i Barovića. Takođe je uočio da nije usamljen u istraživanjima; na istom poslu je bila i grupa „zapadnih obavještajnih službi”.
„Notirao sam da Subotić i Barović imaju status ‘saradnika i prijatelja’ Đukanovića. Intrigantne činjenice su koncentrisane oko brojnih ličnih detalja. Zapadne službe, takođe, danonoćno su prikupljale činjenice o Đuknoviću i njegovom okruženju”, rekao je Minić. Sukob JTI sa Subotićem je, tvrdi Minić, inspirisan iz razloga što 2000. godine „tranzit preko Crne Gore nije više bio moguć u ranijem obimu”.
„Htjeli su zbog toga da Subotića postave kao drugog distributera, čime bi on zaista postao švercer. Drugi distributer preuzima cigarete od prvog distributera i valja ih dilerskoj mreži na terenu. Subotić je to odbio, jer je u statusu prvog distributera, imao imunitet od prljavih poslova”, objasnio je Minić.
Od 2000. duvanski posao je prebacivan na drugi kraj – u luku Pirej, Grčka, ali, „u Pireju su bili Grci, pa Italijani, pojavljivale su se neke firme i iz Hrvatske – hoću da kažem da u Grčkoj nijesu bili samo Crnogorci”, ispričao je Minić. U maju 2000. u Cirihu je uhapšen mafioza Kuomo, nešto kasnije u Pireju njegov brat u mafiji Fnančesko Prudentini – navodno operativni bos italijanske kolonije na Crnogorskom primorju. Minić je imao objašnjenje za događaje koji su uslijedili: „Posao je 2000. lokalizovan, nije više bilo krupnih dilera poput Subotića. Ko je uzeo, uzeo je. Ostala je mala bara, svi su u njoj htjeli biti krokodili. I to su neki platili glavom, jer taj duvanski sistem tako funkcioniše”.
Pobijene su osobe na raznim nivoima 1990-ih konektovane na „duvanski biznis”. Najveći broj egzekucija do danas nije rasvijetljen. Tokom 2000. ubijen je, najprije u junu Goran Žugić a u oktobru u Atini Vanja Bokan; u januaru 2001. je ubijen Darko Raspopović. Insajderi poput Ratka Kneževića i Srećka Kestnera su trajno emigrirali. Navodno, bilo je prethodno i ucjena – Subotić je tužio Kneževića i Ratka Đokića, veterana kriminalne scene, za pokušaj ucjene; njih dvojica su februara 2001. navodno zaprijetili Subotiću da će ,,otkriti nešto što će ugroziti njegovu čast i ugled” ako im ne plati 1,6 miliona maraka, koje je Vlada Crne Gore navodno dugovala Kneževiću.
Đokićev rođak, Blagota Sekulić, žestoki Podgoričanin blizak Subotiću, označen u Nacionalu kao navodni ubica Bokana, za Monitor je izjavio kako je spreman da svjedoči u korist Subotića zbog pokušaja reketiranja; već sjutradan (30. maja 2001) ubijen je u Budvi. Dan ranije, Đokić je objavio u štampi kako je napustio Crnu Goru, ali ubice su ga pronašle i ubile 5. maja 2003. u Stokholmu.
Subotić je u rano proljeće 2001. odbio navodnu ucjenu – uslijedili su tekstovi u Nacionalu.

Vladimir JOVANOVIĆ

KESTNER: UBIĆE PUKIJA!

Nacional je krajem aprila objavio navodnu tonsku izjavu Srećka Kestnera iz 2001. koja se sada nalazi u posjedu hrvatskog državnog tužioca Mladena Bajića. Kestner je, tvrdi se, u monologu najavio da će Ivo Pukanić – Puki biti ubijen.

Kazao je: ,,Pukija će da probaju da ubiju milion posto. Znam ja kako dišu oni. On se uzda nešto u Mesića, uzda se u SZUP (jedna od hrvatskih tajnih službi – prim.a.), u kurac-palac. Ne kapira on. Oni će na Pukija da probaju da naprave atentat milion posto. Znaš li koliku je štetu Puki njima napravio. Oni su poslali Pukiju više poruka, jedno dvadeset direktnih i indirektnih poruka da stane sa pisanjem protiv Mila Đukanovića i Stanka Subotića. Sada samo biraju čovjeka koji će da rokne Pukija. Oni ubijaju čovjeka ako im pičku pogleda, a kako onda neće da ubiju ljude koji kontrolišu medije”.

HRVATSKA POLICIJA VJEROVALA U ISTINITOST PRIJETNJI PUKANIĆU?

Nedavno objavljeni transkripti iskaza ubijenog predsjednika uprave NCL Medija Grupe Iva Pukanića obnovili su kontroverzna tumačenja njegove uloge u ,,duvanskoj aferi”.
Tužilac iz Barija Đuzepe Šelzi je smatrao Pukanića vjerodostojnim svjedokom. Šelzi je u izjavi nakon ubistva Pukanića oktobra 2008. za list Il Pikolo izjavio kako je on ,,bio ključni svjedok istrage o švercu cigareta na Balkanu”.
Postoje i sasvim drukčija, ne manje beznačajna, mišljenja o liku i dijelu Pukanića u ,,duvanskoj aferi”. Njegov iskaz Šelziju – bez onih djelova transkripta koji, interesantno, još nijesu objavljeni – ne sadrži podatke iz prve ruke o švercu cigareta; početne informacije o tom poslu i akterima dobijao je od Ratka Kneževića i Alke Vujice (od ove u pripitom stanju), a kasnije, po svemu sudeći, od komplota raznih obavještajnih službi.

Nacional je nedavno pisao kako su, tokom šestoiposatnog svjedočenja 28. marta 2008. pred Šelzijem, premijer Milo Đukanović, skupa sa svojim advokatom Enrikom Tučilom, ,,prva dva čovjeka koji su nakon devet godina istrage vidjeli na čemu se zasnivaju optužbe za šverc cigareta protiv Đukanovića i njemu bliskih osoba”.
Ubjedljivije su činjenice o kojima Pukanić svjedoči kao akter – i koje je sada moguće lako provjeriti. Naime, iskaz sadrži tvrdnje kako je Pukanić upozorenja o pripremama atentata na njega, nakon serije tekstova u Nacionalu, dobijao sa službene adrese – od policijskih i obavještajnih zvaničnika Hrvatske. Takve Pukanićeve tvrdnje u Zagrebu ni danas nijesu demantovane; zapravo, o njima je javno govorio još 2002. godine. Od ministra unutrašnjih poslova Šima Lučina dobio je Pukanić policijsko obezbjeđenje, da bi mu kasnije dali pištolj glok. Šelziju je objasnio kako je januara 2002. imao uvid u izvještaje slovenačke obavještajne službe o prisluškivanju ,,kriminalne grupe” Crnogoraca iz Slovenije, u navodnoj vezi sa SDB Crne Gore, koja je dobila zadatak da ga s rokom do 1. februara 2002. likvidira.
Pukaniću iz vrha savjetuju da objavi imena ,,kriminalne grupe”, na čijem je čelu navodno bio Mišo Vujičić (Crnogorac nastanjen u Ljubljani, ubijen 2003) kako bi tim putem upozorio atentatore. ,,Rečeno mi je da je najbolje da odmah objavim njihova imena u novinama i zaštitim život”, kazao je Pukanić. Tekst nosi naslov Tajna služba Crne Gore angažirala gang Miše Vujičića da smakne Ivu Pukanića.
U aprilu 2002. Pukanić je, sada preko savjetnika za nacionalnu bezbjednost predsjednika Stjepana Mesića, upoznat sa sličnim izvještajem koji je dostavila njemačka obavještajna služba. Mesićev savjetnik koji je informisao Pukanića se zove Tomislav Karamarko (2000-2002. šef Ureda za nacionalnu sigurnost), osoba od najvećeg povjerenja hrvatskog predsjednika. Do oktobra 2008. Karamarko je direktor hrvatskih obavještajnih službi (POA i SOA) a sada ministar unutrašnjih poslova.
Karamarko ga je, tvrdi Pukanić, izvijestio 2002. kako su ,,dobili informacije da su tajne službe države Crne Gore naručile moje ubistvo od osoba iz Njemačke i ponovo, hitno, morao sam biti stavljen pod zaštitu”. Ukupno je od 2001. Pukanić bio pet puta pod policijskom zaštitom.
U Hrvatskoj nije demantovan ni Pukanićev navod kako je njihova glavna prislušna služba (NSEI – Nacionalna služba elektrnoničkog izviđanja) nadzirala telefonske razgovore Đukanovića, te da je potvrdu za to dobio od ,,osoba u vrhu te agencije”.

V.J

Komentari

MONITORING

REVOLUCIONARNE BIZNIS IDEJE ŽARKA RADULOVIĆA: Muke robovlasničke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stariji će se sjetiti da smo se slatko smijali skeču Nadrealista u kome uprava optužuje rudare što ne rade tri smjene uzastopno. Godine su prošle pune tranzicije pa tragikomediju hoće da pretvore u realnost. Turistički guru Žarko Radulović,  isprave optužuje radnike što neće da rade 16 sati dnevno za startnu platu od 299 eura.  I još idu u Njemačku

 

Neće ljudi u Crnoj Gori da rade pa to ti je, samo kritikuju, piju kafe, izvoljevaju, a posla ima samo treba zasući rukave, često čujete od onih koji su se dobro snašli. I dok to većina misli, i samo privatno govori, recept za ostvarenje crnogorskog sna konačno je javno saopštio turistički guru Žarko Radulović, suvlasnik hotelske grupe Montenegro stars.

,,Priča je sljedeća. U Splendidu imam 15 čistača javnih površina. Startna plata im je 299 eura. Sa prekovremenim i noćnim satima plata im je od 400 do 450 eura. Imaju tri obroka u hotelu i plaćen stan. Predlagao sam im, da makar tokom ljeta rade dvije smjene, uz naravno jedan dan sedmično slobodan. Rekao sam im, ako budete tako radili, plata će vam biti od 850 do 1.200 eura, zavisno od smjene. I to samo da tako rade tokom tri sljedeća mjeseca. Znate li koliko je njih prihvatilo da rade za ovu platu i pod ovim uslovima? Nijedan!”, objašnjava Radulović.

Stariji će se sjetiti da smo se slatko smijali skeču Nadrealista u kome uprava optužuje rudare što ne rade tri smjene uzastopno. Godine su prošle pune tranzicije pa tragikomediju hoće da pretvore u realnost. Da utvrdimo -makar tokom ljeta, na plus 40, da rade 16 sati dnevno! Uz naravno jedan dan slobodan, hvala, i plata će sa početne od 299 porasti možda i na 1.200 eura. Hrana, smještaj, sve, a imaš skoro osam sati i da spavaš. A i samo tri mjeseca. I neće! Baš niko.

Uvod u ovaj lament nad crnogorskim turizmom počinje time da gospodina Radulović, kao i pred svaku sezonu, kuka da radne snage u turizmu nedostaje, ali su radnici u Crnoj Gori spremni da se žale kako su im plate male, a neće da rade prekovremeno kako bi zaradili i više od hiljadu eura.

Ova ideja je izazvala lavine komentara na portalima i društvenim mrežama. ,,Recite, gospodine Raduloviću, kome da se javim i evo me odma dolazim iz Cetinja da radim jer se ne mogu zaposliti godinama. Radiću i prekovremeno. Jedino nisam član DPS-a pa nisam siguran da li je to problem”, konkuriše jedan od komentatora.

Drugome nije jasna računica: ,,Startna plata 299, pa onda sa prekovremenim i noćnim 400, a na kraju kaže plata će vam biti do 1200 eura. Kako? Za koliko radnih sati? Pa ne mogu da radim 45 sati dnevno? Što je ovo? Koja je ovo računica ?”.

Treći se uzda u institucije: ,,Gospodin javno izjavljuje ‘Predlagao sam im, da makar tokom ljeta rade dvije smjene, uz naravno jedan dan sedmično slobodan’. Đe su državne institucije da reaguju?
Zna se koliko je zakonom dozvoljeno trajanje prekovremenog rada.
Ovo je sramota!”.

Očigledno nije. Radulović upozorava da je pred ovu sezonu radne snage manje nego prošle godine, a da će iduće godine to biti još veći problem. I Hrvatska se sureće sa sličnim problemom, pa sve više radnika iz okruženja poslove, tokom sezone, nalazi po Dalmaciji. Razlog – prosječna plata u Hrvatskoj premašila je 800 eura, kod nas je 500.

Neki od komentatora na Radulovićev predlog prenijeli su iskustva iz susjedne zemlje: ,,Prošle sezone sam bio u Hrvatskoj, smještaj perfektan, tri obroka, svaki minut posle 22 uveče, svaka nedelja, dvokratno, praznik plaćeno duplo. Radio sam najviše osam sati dnevno uz zagarantovan jedan dan nedeljno slobodan. Osnovna plata 700 eura, plus bakšiš. Znači otprilike oko 1.200 mjesečno”;  ,,Meni je brat otišao ove godine za Dubrovnik da radi u ugostiteljstvu. Ovdje je za stresan posao koji je radio dobijao 300 eura, dok u Dubrovniku za isti rad dobija početnu platu 700 eura, jedan dan nedeljno slobodno, i plaćeni svi porezi i doprinosi. Plus se prema njemu ponašaju krajnje korektno i pošteno. Da se razumijemo, ima i tri obroka i smještaj koji je više nego korektan”.

Međutim, Radulović se ne upoređuje sa Hrvatskom, on se takmiči samo sa najboljima. Prema njegovim riječima u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji plata za ove poslove, koje on nudi, iznosi od 800 do 1.200 eura. Ni u Americi nije, po Raduloviću, ništa bolje: ,,Ako naš radnik ode u SAD da radi kao konobar, sedmična plata u boljem restoranu ili kafeu je oko 350 dolara, a soba studio je oko 1.500 do 1.800 dolara mjesečno, i to udaljena dva sata vožnje do posla. Oni tamo žive od bakšiša”.

A tek u Njemačkoj, to je mučenje: ,,A njima tamo treba da bi preživjeli do 1.500 eura jer poslodavac ne plaća stan. Tamo svi rade dva posla da bi preživjeli. Naš čovjek tamo može i radi dva posla, a ovdje to neće. Ja nemam objašnjenja za ovo. Još jedna uporedba – 500 eura kod nas vrijedi kao 1.500 u Njemačkoj”, ističe Radulović.

Statistika kaže da u Njemačkoj sobarice u hotelima godišnje zarade 19.000 eura, dok čistačice u ugostiteljstvu imaju hiljadu eura više – mjesečno preko 1.600 eura.  Što je po Radulovićevoj računici kao naših 500 i nešto. Znači naš čovjek, kad bi pristao da radi 16 sati, zaradio bi za tri mjeseca 3.600 eura. Kako ne bi imao gdje da ih tokom ljeta potroši, jer samo radi, a ima i hranu i spavanje sve što je potrebno za preživljavanje, te pare bi mu ostale. Ostale mjesece ne teba ni da radi, samo da odmara i tempira formu za sljedeću sezonu u Splendidu, jer ima da troši blizu 500 eura mjesečno, što je kao 1.500 u Njemačkoj.

Radulovićev koncept bi mogao da bude spasonosan ne samo za Crnu Goru već i za region. Samo mu treba omogućiti otvaranje što više hotela i da on snagom svoje argumentacije zaustavi talas ekonomske migracije koji ne jenjava već godinama.

Naravno ima i oprečnih stavova. ,,Već 11 godina živim i radim u Njemačkoj. Vozim viljuškar u jednoj firmi (posao za koji nije potrebna škola), znate crnogorske diplome su ođe nepriznate, pa iz tog razloga nijesam mogao konkurisat za ono za šta sam se školovao u CG. Vidite, gospodine Raduloviću, iznijeli ste par neistina o njemačkim zaradama i njemačkim cijenama. Da Vam iz ličnog iskustva prenesem da ja zarađujem 2760  eura bruto ili 1806 eura neto na poresku klasu 4. Imam dvoje djece i zbog toga su manji odbici. Radno vrijeme, gospodine Raduloviću, mi počinje u 6 izjutra i završava se u 14:15h. Dvije pauze, jedna pola sata, druga 15 minuta. Svaki prekovremeni sat je plaćen 15 posto,  ako je normalna smjena ili 25% ako je od 20:00 časova. Radi se od ponedeljka do petka, subota je na dobrovoljnoj bazi i plaćena je 100 eura neto. Cijena prehrambenih proizvoda je ođe makar 30 posto jeftinija nego u CG, dizel je juče koštao 1.24 eura. Šamponi, prašak za veš i slično duplo jeftinije nego u CG. Na djecu dobijam 400 eura dodatka, od kojih plaćam vrtić 190 eura za mlađeg i produženi boravak 130 eura za starijeg…”, piše jedan od gastarbajtera vidno iznerviran Radulovićevom optimističkom strategijom.

I na koncu što da se radi kad naš čovjek jednostavno neće da radi i doprinosi malo sebi i domovini, a više novobogatašima sa genijalnim idejama i smislom za biznis. ,,Jedini izlaz iz ove situacije nedostatka radne snage je da Vlada i ministarstva vanjskih poslova, rada i socijalnog staranja i unutrašnjih poslova vizni režim omekšaju kako bi mogli da dovodimo radnu snagu iz Indonezije, Filipina za turizam, a za poljoprivredu i građevinu Pakistan i Indiju. To je jedini način. Jer, stanje je teško, haotično”, zaključio je Radulović.

Ovaj predlog Radulović uporno ponavlja. Za sada nema ko da ga čuje, a haos traje. A dok institucije ćute, radnika u turizmu i građevinarstvu je sve manje. Većina je otišla u Njemačku. Dnevnica im je ovdje tri a tamo 12 eura. Za sada još niko od njih nije shvatio da je naš euro tri puta vrijedniji od tamošnjeg. Imaju kad.

Nezahvalno je prognozirati u kom će se pravcu ovaj strateški plan razvoja turizma dalje razvijati. Ne zaboravimo, Radulović je predsjednik  Crnogorskog turističkog udruženja, uglednik vladajućih Socijaldemokrata, čovjek sa brojnim priznanjima u turizmu, tokom sezone, i mimo nje, medijski najviše eksponiran kada su turistički uspjesi u pitanju…  Umjesto zaključka prenosimo nedavnu raspravu iz jednog podgoričkog lokala: ,,Je li moguće da ovo priča. Da li ti ljudi uopšte imaju veze sa realnošću”, glasno komentariše jedan mladić. Drugi ironično tvrdi da tu ima istine, dok treći prekida nešto što liči na početak uobičajene rasprave, riječima: ,,Ne, oni se samo sprdaju sa nama”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAD GRAĐANI PLAĆAJU PROPUSTE PRAVOSUĐA: Presipanje iz šupljeg u puno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Račun koji će građani morati platiti porodici Safeta Kalića samo raste. Prema nekim procjenama mogao bi dostići čak  miliona eura. Istovremeno, niko u državi ne snosi odgovornost zbog toga, niti u Upravi za nekretnine, ali ni u pravosuđu, koje je najodgovornijezacijelislučaj

 

Najnovija vijest: prema procjenama sudskih vještaka Rožajcu Safetu Kaliću samo za stan u podgoričkom naselju Gorica C treba dodijeliti odštetu u iznosu od 128 hiljada eura.  Šteta na tom Kalićevom stanu nastala je navodno amortizacijom tokom pet godina procesa protiv  njega, njegovog brata Mersudina i supruge Amine za pranje novca, tokom kojih je tim stanom, kao i drugom vrijednom imovinom koja je Kalićima oduzeta nakon hapšenja 2011, gazdovala Uprava za nekrentine.

Ukoliko se sud složi sa tom procjenom, biće to samo kap u odnosu na višemilionski račun koji je već  isporučen crnogorskim građanima zbog propusta pravosuđa i državnih organa u ovom slučaju. Proces se 2016.  završio oslobađajućim presudama, nakon čega su Kalići pokrenuli osam tužbi protiv države zbog neosnovanog pritvaranja, štete nastale na imovini koja im je oduzeta nakon hapšenja, i gubitka dobiti kada su u pitanju njihove kompanije.

Za sada im je po tom osnovu dosuđeno preko tri miliona eura, na osnovu većinom nepravosnažnih presuda. Ta bi se cifra, kako je nedavno pisao  Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG) mogla, međutim, popeti i na deset miliona eura. Branilac Safeta Kalića, advokat Borivoje Borović, je odmah kada su Kalići oslobođeni optužbi najavio medijima da će u ime porodice Kalić protiv države podnijeti “makar tri tužbe uz odštetni zahtjev od najmanje 12 miliona eura”.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA CAREVIĆA, PREDSJEDNIKA BUDVE: Volan, koze, gradonačelnička fotelja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čime je sve ispisana biografija predsjednika opštine Budva i  šta se pod njegovom upravom dešava u metropoli cnogorskog turizma

 

“Gospodine predsjedniče, više bi me poštovale Vaše koze nego Vi!” Kada je ovako nedavno reagovala jedna odbornica budvanskog parlamenta tokom polemike sa predsjednikom Opštne Budva Markom Carevićem, umjetničko ime Bato, mnogi su se prisjetili da u njegovoj  predpolitičkoj biografiji počasno mjesto ima i odrednica vlasnik farme koza u rodnoj Krimovici.

“Za sad ih imam oko 115, sor­ta al­pin­ka i bal­ka­nika, a oče­ku­je­mo iz Srem­ske Mi­tro­vi­ce još 100 al­pin­ki”, pohvalio se Carević početkom 2016. godine u razgovoru za Dan.

Carević vjerovatno tada nije ni sanjao da će jednog dana zasjesti u fotelju gradonačelnika turističke metropole Crne Gore. Trenutno, kako je nedavno kazao, ima pet farmi sa hiljadu grla stoke.

I još nešto iz 2016. Otkrio je i ovo: “Pro­šle go­di­ne nam je sva­ka gla­vi­ca cr­nog lu­ka bu­kval­no bi­la od po ki­lo­gram”.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo