Povežite se sa nama

MONITORING

Pušenje ubija

Objavljeno prije

na

Gdje je je početak i kraj priče o ,,duvanskoj aferi”? Nekoliko izvora je potvrdilo verziju po kojoj je ideju o tranzitu cigareta u Crnu Goru prvi predložio general Nedeljko Bošković, Crnogorac, 1992-1993. šef Uprave bezbjednosti (KOS) Vojske Jugoslavije. Momir Bulatović (u knjizi Pravila ćutanja), tadašnji crnogorski predsjednik, tvrdi kako je preko Boškovića ,,ostvarena i prva veza sa osobom koja je konkretan posao uvela u Crnu Goru”. Bio je to Vladimir Bokan – Vanja, porijeklom Crnogorac, beogradski biznismen, 1992. izbjegao (nakon pokušaja atentata) u Atinu. Bokan je bio Boškovićev zet, znao je Stanka Subotića još iz 1980-ih. Srpska štampa, ne bez omalovažavanja, opisuje kako je Subotić, po zanimanju šnajder, u nekom od Bokanovih butika onomad bio kalfa. U jesen 1992. desio se jedan važan događaj – srpska tajna služba (RDB – Resor državne bezbjednosti) u Beogradu preuzima zgradu, dokumentaciju i ljude Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove koji je još od 1960-ih vodio poslove ,,tranzita” cigareta. Prva ,,duvanska afera”, pod nazivom Morava, desila se 1966. kada je šverc cigareta pripisan Aleksandru Rankoviću i saradnicima. Ali, posao nije obustavljen, jer je ,,transfer cigareta (u SFRJ) obavljan preko dvije lokacije, ostrva Lastovo i Vis, pod strogom kontrolom organa ondašnje UDBE”, kazao je Bošković koji je na čelo KOS-a, nakon što je reaktiviran kao pukovnik u penziji, doveden uz podršku Jovice Stanišića, šefa RDB-a. Razrađujući ,,probijanje ničim izazvanih međunarodnih ekonomskih sankcija”, RDB, KOS i crnogorska SDB, uz političku saglasnost svih ondašnjih SRJ vlasti, organizovali su lukrativne netvorke ,,tranzita” cigareta.
Bokan je, preko svojih veza u Ukrajini i na Kipru, obezbijedio 1994. da na aerodrom Podgorica slijeću avioni Iljušin 76 s tovarima cigareta koje se skladište u magacinima Zetatransa, zatim prodaju italijanskim mafijašima s bazama na Crnogorskom primorju koji ih gliserima prebacuju u svoju domovinu.
Poput Italijana, Bokan je za svoj monopol plaćao Vladi Crne Gore. Sistem je 2001. objasnio važan insajder, Srećko Kestner, najprije Bokanov saradnik a onda ,,glavni Subotićev pomoćnik”. U jesen 1994. Bokan je, tvrdi Kestner, pozvan na jedan važan sastanak s Milom Đukanovićem na kojem mu je saopšteno kako mu je ,,monopol oduzet nakon što su Milorad Vučelić, Stanišić i pokojni Radovan Stojičić Badža uvidjeli profitabilnost tog posla i u posao ubacili Subotića”. Kestner je jasno locirao kako se preko luka Zelenika, Bijela i Bar u to vrijeme odvijao posao i „pod kontrolom savezne carine” na čijem je čelu bio Mihalj Kertes.
Politička dinamika puzajućeg sukoba Đukanovića s službenim Beogradom navodno je bila uslovljena i podjelom dobiti od duvanskog posla i kontrolom graničnih prijelaza i carinskih ispostava.
Nastavljeno je s duvanskim poslom širom SRJ i nakon skidanja međunarodnih sankcija, a u Crnoj Gori sa prioritetom najprofitabilnije privredne grane. Nijesu bili uključeni samo umjetnici iz Sveta ujedinjene krune, već i multinacionalne duvanske kompanije. To izazva pažnju vlasti Italije. U jednom dokumentu italijanskog parlamenta 1995. navodi se kako su ,,američke multinacionalne kompanije Filip Moris i RJ Rejnolds preplavile Crnu Goru cigaretama pothranjujući zajedno s lokalnim vlastima i italijanskim mafijašima šverc prema zemljama Evropske unije, naročito Italiji”.
Ispitivane su veze crnogorskih preduzeća MTT (Montenegro tabak tranzit) i Zetatransa sa firmom Santa Monika iz Paname, kojom su iz Švajcarske upravljali mafiozi Dela Tore i Đerardo Kuomo. Švajcarska nije članica EU a svojim zakonima šverc cigareta nije tretirala kao prekršaj ako se one ne prodaju na njenoj teritoriji.
Kao vlasnik MTT-a marta 1996. upisan je Ranko Kaluđerović, načelnik jedne od SDB uprava. MTT uz odobrenje Vlade Crne Gore firmi Zetatrans, kao glavnom špediteru, daje instrukcije o tome gdje da razvozi tovare cigareta. Kaluđerović je tvrdio kako je SDB uredno prihodovala taksu koja je samo za tri mjeseca iznosila ukupno ,,više od 600.000 DEM”.
U poslovanje MTT-a, kao komercijalni direktor, bio je uključen i Veselin Barović. Kaluđerović je izvijestio kako je Goran Žugić, šef policije za Herceg-Novi a potom i Podgoricu, do ,,formiranja firme MTT bio sve i svja u poslu tranzita cigareta” i da je bio nezadovoljan svojom novom ulogom koja se na ,,policijsku pratnju konvoja i obezbjeđenje istovara i utovara”. Umjesto Kaluđerovića, poslove u MTT-u, odlukom premijera Đukanovića, preuzeo je Darko Raspopović, drugi funkcioner SDB-a. Kestner 2001. tvrdi da se novac isplaćivao u torbama, ,,poslije preko kiparskih računa”. ,,Ne postoji više ni jedan pisani trag o tom poslu”, kazao je Kestner.

Duvanski biznis postaje tema u javnosti početkom 1997. s ispovijestima prvih insajdera. Jedan od njih je bio Božidar Radović – Bobo, koji se u dva intervjua predstavio kao Đukanovićev rođak (nije demantovano), akter šverca. On među prvima pominje Svetu ujedinjenu krunu, mafijaški klan iz Pulje. Slijedi raskol u DPS-u sa arsenalom internih optuži oko valjanja cigareta i dijeljenja dobiti.
U to vrijeme Subotić nije više kalfa kod Bokana, već partner Đukanovića. Tokom druge polovine 1990-ih Subotić je regionalni diler cigareta Britiš amerikan tabakoa i RJ Rejnoldsa, duvanskih kraljevina, za koje je indirektno (poravnanjem po tužbi 10 država članica EU) dokazano kako su podsticali šverc cigareta radi izbjegavanja plaćanja poreza i akciza.
Krajem 1990-ih posao je na vrhuncu – OLAF (Evropski ured za borbu protiv pronevjera) samo za 1998. štetu od šverca cigareta za zemlje EU je procijenio na 4,7 milijardi eura. Italijanska DIA (Direkcija za antimafijaške istrage) prikupila je dokaze o ,,crnogorskim vezama” svojih mafijaša. DIA je izradila hiljade transkripata prisluškivanih razgovora, uključujući one s ,,crnogorskim građanima” a tužilaštvo Đuzepea Šelzija 1999. pokreće postupak (br. 742/99.21) koji još nije okončan.
Kompanija Japan tabako internešnel (JTI) 1999. kupuje vanameričke poslovnice RJ Rejnoldsa. Krajem 2000. i JTI angažuje detektivsku britansko-kanadsko-američku istraživačku firmu FIA (Forensic Investigative Associates), kojom rukovode penzionisani šefovi tajnih službi, s nalogom da o Subotiću pronađe kompromitujuće materijale i optužujuće činjenice.
Operaciju FIA vodio je britanski državljanin Vukašin Minić – Volf, koji najprije identifikuje vezu Subotića sa Kestnerom. U proljeće 2004. Minić je ovom izvještaču ispričao kako je, tragajući za Subotićem i Kestnerom, došao u Crnu Goru. Prema njegovoj verziji, početkom 2001. ekipa FIA je u Crnoj Gori „obrađivala neke službenike Vlade i sitne švercere, ali niko nije imao pojma ko je Subotić, za razliku od Kestnera koga su svi znali jer je preuzimao robu iz skladišta Zetatransa i prodavao je sitnim švercerima”. Kasnije je utvrdio vezu između Đukanovića i Subotića, kao i Barovića. Takođe je uočio da nije usamljen u istraživanjima; na istom poslu je bila i grupa „zapadnih obavještajnih službi”.
„Notirao sam da Subotić i Barović imaju status ‘saradnika i prijatelja’ Đukanovića. Intrigantne činjenice su koncentrisane oko brojnih ličnih detalja. Zapadne službe, takođe, danonoćno su prikupljale činjenice o Đuknoviću i njegovom okruženju”, rekao je Minić. Sukob JTI sa Subotićem je, tvrdi Minić, inspirisan iz razloga što 2000. godine „tranzit preko Crne Gore nije više bio moguć u ranijem obimu”.
„Htjeli su zbog toga da Subotića postave kao drugog distributera, čime bi on zaista postao švercer. Drugi distributer preuzima cigarete od prvog distributera i valja ih dilerskoj mreži na terenu. Subotić je to odbio, jer je u statusu prvog distributera, imao imunitet od prljavih poslova”, objasnio je Minić.
Od 2000. duvanski posao je prebacivan na drugi kraj – u luku Pirej, Grčka, ali, „u Pireju su bili Grci, pa Italijani, pojavljivale su se neke firme i iz Hrvatske – hoću da kažem da u Grčkoj nijesu bili samo Crnogorci”, ispričao je Minić. U maju 2000. u Cirihu je uhapšen mafioza Kuomo, nešto kasnije u Pireju njegov brat u mafiji Fnančesko Prudentini – navodno operativni bos italijanske kolonije na Crnogorskom primorju. Minić je imao objašnjenje za događaje koji su uslijedili: „Posao je 2000. lokalizovan, nije više bilo krupnih dilera poput Subotića. Ko je uzeo, uzeo je. Ostala je mala bara, svi su u njoj htjeli biti krokodili. I to su neki platili glavom, jer taj duvanski sistem tako funkcioniše”.
Pobijene su osobe na raznim nivoima 1990-ih konektovane na „duvanski biznis”. Najveći broj egzekucija do danas nije rasvijetljen. Tokom 2000. ubijen je, najprije u junu Goran Žugić a u oktobru u Atini Vanja Bokan; u januaru 2001. je ubijen Darko Raspopović. Insajderi poput Ratka Kneževića i Srećka Kestnera su trajno emigrirali. Navodno, bilo je prethodno i ucjena – Subotić je tužio Kneževića i Ratka Đokića, veterana kriminalne scene, za pokušaj ucjene; njih dvojica su februara 2001. navodno zaprijetili Subotiću da će ,,otkriti nešto što će ugroziti njegovu čast i ugled” ako im ne plati 1,6 miliona maraka, koje je Vlada Crne Gore navodno dugovala Kneževiću.
Đokićev rođak, Blagota Sekulić, žestoki Podgoričanin blizak Subotiću, označen u Nacionalu kao navodni ubica Bokana, za Monitor je izjavio kako je spreman da svjedoči u korist Subotića zbog pokušaja reketiranja; već sjutradan (30. maja 2001) ubijen je u Budvi. Dan ranije, Đokić je objavio u štampi kako je napustio Crnu Goru, ali ubice su ga pronašle i ubile 5. maja 2003. u Stokholmu.
Subotić je u rano proljeće 2001. odbio navodnu ucjenu – uslijedili su tekstovi u Nacionalu.

Vladimir JOVANOVIĆ

KESTNER: UBIĆE PUKIJA!

Nacional je krajem aprila objavio navodnu tonsku izjavu Srećka Kestnera iz 2001. koja se sada nalazi u posjedu hrvatskog državnog tužioca Mladena Bajića. Kestner je, tvrdi se, u monologu najavio da će Ivo Pukanić – Puki biti ubijen.

Kazao je: ,,Pukija će da probaju da ubiju milion posto. Znam ja kako dišu oni. On se uzda nešto u Mesića, uzda se u SZUP (jedna od hrvatskih tajnih službi – prim.a.), u kurac-palac. Ne kapira on. Oni će na Pukija da probaju da naprave atentat milion posto. Znaš li koliku je štetu Puki njima napravio. Oni su poslali Pukiju više poruka, jedno dvadeset direktnih i indirektnih poruka da stane sa pisanjem protiv Mila Đukanovića i Stanka Subotića. Sada samo biraju čovjeka koji će da rokne Pukija. Oni ubijaju čovjeka ako im pičku pogleda, a kako onda neće da ubiju ljude koji kontrolišu medije”.

HRVATSKA POLICIJA VJEROVALA U ISTINITOST PRIJETNJI PUKANIĆU?

Nedavno objavljeni transkripti iskaza ubijenog predsjednika uprave NCL Medija Grupe Iva Pukanića obnovili su kontroverzna tumačenja njegove uloge u ,,duvanskoj aferi”.
Tužilac iz Barija Đuzepe Šelzi je smatrao Pukanića vjerodostojnim svjedokom. Šelzi je u izjavi nakon ubistva Pukanića oktobra 2008. za list Il Pikolo izjavio kako je on ,,bio ključni svjedok istrage o švercu cigareta na Balkanu”.
Postoje i sasvim drukčija, ne manje beznačajna, mišljenja o liku i dijelu Pukanića u ,,duvanskoj aferi”. Njegov iskaz Šelziju – bez onih djelova transkripta koji, interesantno, još nijesu objavljeni – ne sadrži podatke iz prve ruke o švercu cigareta; početne informacije o tom poslu i akterima dobijao je od Ratka Kneževića i Alke Vujice (od ove u pripitom stanju), a kasnije, po svemu sudeći, od komplota raznih obavještajnih službi.

Nacional je nedavno pisao kako su, tokom šestoiposatnog svjedočenja 28. marta 2008. pred Šelzijem, premijer Milo Đukanović, skupa sa svojim advokatom Enrikom Tučilom, ,,prva dva čovjeka koji su nakon devet godina istrage vidjeli na čemu se zasnivaju optužbe za šverc cigareta protiv Đukanovića i njemu bliskih osoba”.
Ubjedljivije su činjenice o kojima Pukanić svjedoči kao akter – i koje je sada moguće lako provjeriti. Naime, iskaz sadrži tvrdnje kako je Pukanić upozorenja o pripremama atentata na njega, nakon serije tekstova u Nacionalu, dobijao sa službene adrese – od policijskih i obavještajnih zvaničnika Hrvatske. Takve Pukanićeve tvrdnje u Zagrebu ni danas nijesu demantovane; zapravo, o njima je javno govorio još 2002. godine. Od ministra unutrašnjih poslova Šima Lučina dobio je Pukanić policijsko obezbjeđenje, da bi mu kasnije dali pištolj glok. Šelziju je objasnio kako je januara 2002. imao uvid u izvještaje slovenačke obavještajne službe o prisluškivanju ,,kriminalne grupe” Crnogoraca iz Slovenije, u navodnoj vezi sa SDB Crne Gore, koja je dobila zadatak da ga s rokom do 1. februara 2002. likvidira.
Pukaniću iz vrha savjetuju da objavi imena ,,kriminalne grupe”, na čijem je čelu navodno bio Mišo Vujičić (Crnogorac nastanjen u Ljubljani, ubijen 2003) kako bi tim putem upozorio atentatore. ,,Rečeno mi je da je najbolje da odmah objavim njihova imena u novinama i zaštitim život”, kazao je Pukanić. Tekst nosi naslov Tajna služba Crne Gore angažirala gang Miše Vujičića da smakne Ivu Pukanića.
U aprilu 2002. Pukanić je, sada preko savjetnika za nacionalnu bezbjednost predsjednika Stjepana Mesića, upoznat sa sličnim izvještajem koji je dostavila njemačka obavještajna služba. Mesićev savjetnik koji je informisao Pukanića se zove Tomislav Karamarko (2000-2002. šef Ureda za nacionalnu sigurnost), osoba od najvećeg povjerenja hrvatskog predsjednika. Do oktobra 2008. Karamarko je direktor hrvatskih obavještajnih službi (POA i SOA) a sada ministar unutrašnjih poslova.
Karamarko ga je, tvrdi Pukanić, izvijestio 2002. kako su ,,dobili informacije da su tajne službe države Crne Gore naručile moje ubistvo od osoba iz Njemačke i ponovo, hitno, morao sam biti stavljen pod zaštitu”. Ukupno je od 2001. Pukanić bio pet puta pod policijskom zaštitom.
U Hrvatskoj nije demantovan ni Pukanićev navod kako je njihova glavna prislušna služba (NSEI – Nacionalna služba elektrnoničkog izviđanja) nadzirala telefonske razgovore Đukanovića, te da je potvrdu za to dobio od ,,osoba u vrhu te agencije”.

V.J

Komentari

Izdvojeno

ULOGA MILA ĐUKANOVIĆA U PROPASTI PRIMORKE: Potpisao bankarske garancije još neosnovanoj firmi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu SDT u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije ali zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno 15 osoba

 

Pred kraj 2021. godine javnost je zapanjila sedmosatna drama i prijetnja Edina Begzića da će aktivirati eksploziv ispred poslovnice Nove ljubljanske banke (NLB) u Baru zbog tvrdnji da je banka ukrala novac radnicima nekadašnje Primorke DOO Bar, među kojima su bili i njegovi roditelji. Drama je okončana nakon što je Begzić u telefonskom razgovoru sa potpredsjednikom Vlade Dritanom Abazovićem iznio slučaj svojih roditelja i ostalih zaposlenih u nekadašnjoh barskoj firmi. Ispostavilo se da Begzić nije imao pravi eksploziv i oružje kojim je prijetio u ranije snimljenoj video poruci gdje je optužio „lopovsku banku da je uz pomoć države i njenih institucija (za vrijeme DPS-a) ukrala pare od poštenog i jadnog naroda i radnika firme Primorka iz Bara davne 2010. godine.“

Abazović je nakon tri dana, kao što je obećao Begziću, primio u svoj kabinet delegaciju bivših radnika i izjavio da su zahtjevi radnika „maksimalno opravdani i da imaju realne zahtjeve“. Obećao je i da će urgirati da tužilaštvo djeluje uz nadu da „neko novo Tužilaštvo neće čekati da zastari predmet i da će procesuirati sve one koji su učestvovali u očiglednim koruptivnim radnjama u slučaju privatizacije Primorke“.

Još u martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Optuženi su vlasnik firme Krisma Nebojša Bošković, koji je privatizovao Primorku, bivši direktor NLB Črtomir Mesarič, Biljana Bošković, predsjednik odbora direktora Primorke Svetozar Marković, direktor Melgonia-Primorke Vinko Marović i direktor Krisma motorsa Milenko Marković. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije a zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno čak 15 osoba da su direktno oštetile budžet za 4 miliona i da su nezakonito prisvojile državnu imovinu vrijednu 15 miliona eura.

Mnogi optužuju Specijalno tužilaštvo da je tokom izviđaja i istrage pažljivo zaobišlo sve one koji su direktno povezani sa tadašnjim premijerom Milom Đukanovićem.

Još je 2014. godine opozicioni poslanik Mladen Bojanić (sadašnji ministar kapitalnih investicija) optužio  je Đukanovića u Skupštini da stoji iza davanja propalih državnih garancija sumnjivoj firmi sa Kipra, iza koje stoje sumnjive osobe od ranije poznate po uvođenju drugih firmi u stečaj.

Bojanić je pokazao dokumenta da je Melgonia-Primorka DOO Bar dobila bankarsku garanciju 1. aprila 2010. godine Vlade Crne Gore u iznosu od 4 miliona eura za ukupni kredit od 14,4 miliona eura koji je odobrila NLB Montenegro banka AD Podgorica. Garancija Vlade koja je iznosila 27,8 odsto ukupnog kredita odobrenog od NLB je bila naplativa na prvi poziv i bez prava protesta. Vlada nije obezbijedila nikakve kontragarancije od „investitora“ da zaštiti novac poreskih obveznika u slučaju nepovoljnog razvoja događaja.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SMJENA MILENE POPOVIĆ – SAMARDŽIĆ: Kritika i kazna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Epidemiološkinja je smijenjena jer je, kao i za vrijeme prošle vlasti, nastavila da kritikuje ono što je za kritiku. Kompromis sa koronom pred Novu nazvala je polumjerama. Ministarka ove nedjelje kaže da su takve ,,mjere” dale pozitivne rezultate. U praksi imamo rekordan broj oboljelih

 

Dok novi soj korona virusa prouzrokuje rekordna oboljenja, zdravstvenim vlastima je sve više stalo do toga da se javnosti pokažu kao bezgrešni.

,,Potpuno je evidento da su mjere koje smo imali pred Novu godinu dale odgovarajuće pozitivne rezultate”, kazala je, ove srijede, ministarka zdravlja Jelena Borovinić – Bojović.

Podsjetimo, pred Novu je napravljen kompromis pa nije ispoštovan zahtjev stuke – Instituta za javno zdravlje da se zatvore ugostiteljski objekti i zabrane sva okupljanja. To je pravdano time da i pored očekivanog cunamija omikrona mora nešto da se zaradi.

Kao i mnogo puta do sada, bez dlake na jeziku, o tome da se radi o polumjerama javno je progovorila Milena Popović – Samardžić. Upozorila je i na scenario kojem sada pristustvojemo: svaki dan rekordni broj zaraženih.

,,U Crnoj Gori postoje dva paralelna svijeta – jedan je u bolnicama a drugi u Vladinom savjetu koji prekraja mjere. Ako to rade, a da ne dođu u bolnice i da vide kako to izgleda”, istakla je Popović – Samardžić.

To iskakanje iz sveopšte samohvale zdravstvenih vlasti, izgleda  je morala da plati. Početkom godine smijenjena je sa mjesta načelnice Odjeljenja za imunoprofilaksu, pripremu i kontrolu putnika u međunarodnom saobraćaju u Institutu za javno zdravlje. Utješno, ostala je da radi kao epidemiološkinja u Institutu. Odluku je donio direktor IJZ Igor Galić.

Smjena je uslijedila nakon što je portal CdM pisao da je doktorka Doma zdravlja Budva radila sa pacijentima uprkos tome što je kovid pozitivna, a to je odobrila Popović – Samardžić. 

Ona je objasnila da izolaciju uvodi i prekida sanitarni inspektor na preporuku epidemiologa nadležnog za zdravstvenu ustanovu, ali i da ona sanitarnom inspektoru nije uputila zahtjev za prekid izolacije koleginice te da to ne spada u njenu nadležnost.

Popović za Monitor kaže da je predložila da se inovira zastarjeli protokol za pacijente inficirane omikron sojem virusa, a po uzoru na protokol Centra za zarazne bolesti SAD-a, prema kome se vrijeme izolacije smanjuje na 5 dana, uz obavezno nošenje maske narednih 5 dana. Istakla je da koleginica koja je radila isključivo sa kovid pozitivnim pacijentima, osmoga dana od svog inficiranja, bez ijednog simptoma bolesti i sa tri primljene doze vakcine, nije mogla predstavljati epidemiološki rizik ni po sebe ni po već inficirane pacijente.

Navodi, Popović – Samardžić i da su Francuska, Kanada, SAD i još neke zemlje napravile izuzetak od pravila izolacije za medicinsko osoblje koje nema ili ima blaže simptome. Ta vanredna mjera ima za cilj da ublaži nedostatak osoblja u bolnicama i drugim medicinskim ustanovama izazvan dosad neviđenim rasplamsavanjem epidemije.

I u Crnoj Gori je od ove srijede samoizolacija skraćena sa deset na sedam dana.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SELEKTIVNA REAKCIJA AGENCIJE ZA ELEKTRONSKE MEDIJE: „Kabal“ diraju samo kada odgovara politici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predstavnici AEM-a dugo su govorili da nemaju velike nadležnosti da reaguju prema televizijama koje crnogorski građani gledaju posredstvom kablovskih operatera, ali skorašnje promptne reakcije pokazuju da mogu – ukoliko hoće ili ako nekome tako odgovara

 

Otkad se u crnogorskim domovima rasprostranila upotreba kablovskih televizija, građani sve više uživaju u stranim zabavnim TV programima. Najviše u emisijama koje se proizvode u Srbiji. A baš preko takvih programa sve se češće  plasira seksistički sadržaj i govor mržnje upakovan u smijeh i zabavu.

Sve je kulminiralo rijaliti programima. S druge strane, pojavile su se emisije koje se gledaocima predstavljaju kao informativni program, ali se kroz njih crtaju mete različitim „izdajnicima“ određenih ideologija, politika i nacija. Pritom se brutalno vrijeđaju pojedinci i širi govor mržnje prema određenim skupinama ljudi, koje vežu ista uvjerenja ili pripadnost.

Agencija za elektronske medije (AEM) kod nas je nadležna za poštovanje programskih standarda i principa, koju u našim zakonima i podzakonskim aktima zabranjuju „podsticanje na mržnju, netrpeljivost i diskriminaciju“. Agencija ima nadležnost da reaguje prema svim televizijama koje svoj program emituju u Crnoj Gori posredstvom nacionalnih frekvencija ili kablovskih operatera.

Njihova valjana reakcija dugo je izostajala. Tek povremeno su sankcionisane televizije sa nacionalnom frekvencijom kod kojih bi uočili kršenje programskih principa. Ubjedljivo najviše prigovora imala je televizija Pink, koja je nacionalnu frekvenciju imala i u Crnoj Gori. Kažnjavana je uglavnom nakon prigovora pojedinaca koji su vrijeđani i blaćeni u tzv. informativnim programima ove televizije. Pink je u većini slučajeva sankcionisan samo opomenom.

Agencija je imala još ležerniji pristup kada je riječ o programima koji emituju kablovske televizije. Tadašnji čelnici AEM-a pravdali su se kako zakoni daju više slobode „kablovskim televizijama“. Dok su pojedini članovi Savjeta AEM-a objašnjavali kako Agencija ne smije izigravati cenzora.

„Kada govorimo o kablu, to je obilje slobodnih programa koji su pod nadzorom Agencije ali uz nešto što se zove slobodni segmenti njihovog izbora od strane kablovskih operatora. To, međutim, ne znači beskrajnu slobodu i to znači da u određenim momentima regulator može da ukaže na problematične sadržaje i da od kablovskih operatora traži njihovo skidanje sa programskih kataloga“, govorio je  bivši direktor Agencije Abaz Džafić.

Međutim, u par navrata je regulatorna institucija ipak reagovala. Posljednji put  prije nekoliko dana kada je na pola godine sa crnogorskih kablovskih televizija skinut dio programske šeme srbijanske televizije Happy. To je bio drugi put da AEM reaguje „u kablu“.

Osuđeni ratni zločinac i dokazani huškač Vojislav Šešelj u jutarnjem programu sankcionisane televizije iznio je niz mizoginih uvreda na račun Cetinja i Cetinjanki. Šovinizmu ratnog zločinca pridružio se voditelj, ujedno i glavni urednik TV Happy Milomir Marić. Prethodno je AEM privremeno zabranio emitovanje programa TV Pink i TV Happy zbog anticrnogorske propagande uoči lokalnih izbora u Nikšiću.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo