Povežite se sa nama

MONITORING

Pušenje ubija

Objavljeno prije

na

Gdje je je početak i kraj priče o ,,duvanskoj aferi”? Nekoliko izvora je potvrdilo verziju po kojoj je ideju o tranzitu cigareta u Crnu Goru prvi predložio general Nedeljko Bošković, Crnogorac, 1992-1993. šef Uprave bezbjednosti (KOS) Vojske Jugoslavije. Momir Bulatović (u knjizi Pravila ćutanja), tadašnji crnogorski predsjednik, tvrdi kako je preko Boškovića ,,ostvarena i prva veza sa osobom koja je konkretan posao uvela u Crnu Goru”. Bio je to Vladimir Bokan – Vanja, porijeklom Crnogorac, beogradski biznismen, 1992. izbjegao (nakon pokušaja atentata) u Atinu. Bokan je bio Boškovićev zet, znao je Stanka Subotića još iz 1980-ih. Srpska štampa, ne bez omalovažavanja, opisuje kako je Subotić, po zanimanju šnajder, u nekom od Bokanovih butika onomad bio kalfa. U jesen 1992. desio se jedan važan događaj – srpska tajna služba (RDB – Resor državne bezbjednosti) u Beogradu preuzima zgradu, dokumentaciju i ljude Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove koji je još od 1960-ih vodio poslove ,,tranzita” cigareta. Prva ,,duvanska afera”, pod nazivom Morava, desila se 1966. kada je šverc cigareta pripisan Aleksandru Rankoviću i saradnicima. Ali, posao nije obustavljen, jer je ,,transfer cigareta (u SFRJ) obavljan preko dvije lokacije, ostrva Lastovo i Vis, pod strogom kontrolom organa ondašnje UDBE”, kazao je Bošković koji je na čelo KOS-a, nakon što je reaktiviran kao pukovnik u penziji, doveden uz podršku Jovice Stanišića, šefa RDB-a. Razrađujući ,,probijanje ničim izazvanih međunarodnih ekonomskih sankcija”, RDB, KOS i crnogorska SDB, uz političku saglasnost svih ondašnjih SRJ vlasti, organizovali su lukrativne netvorke ,,tranzita” cigareta.
Bokan je, preko svojih veza u Ukrajini i na Kipru, obezbijedio 1994. da na aerodrom Podgorica slijeću avioni Iljušin 76 s tovarima cigareta koje se skladište u magacinima Zetatransa, zatim prodaju italijanskim mafijašima s bazama na Crnogorskom primorju koji ih gliserima prebacuju u svoju domovinu.
Poput Italijana, Bokan je za svoj monopol plaćao Vladi Crne Gore. Sistem je 2001. objasnio važan insajder, Srećko Kestner, najprije Bokanov saradnik a onda ,,glavni Subotićev pomoćnik”. U jesen 1994. Bokan je, tvrdi Kestner, pozvan na jedan važan sastanak s Milom Đukanovićem na kojem mu je saopšteno kako mu je ,,monopol oduzet nakon što su Milorad Vučelić, Stanišić i pokojni Radovan Stojičić Badža uvidjeli profitabilnost tog posla i u posao ubacili Subotića”. Kestner je jasno locirao kako se preko luka Zelenika, Bijela i Bar u to vrijeme odvijao posao i „pod kontrolom savezne carine” na čijem je čelu bio Mihalj Kertes.
Politička dinamika puzajućeg sukoba Đukanovića s službenim Beogradom navodno je bila uslovljena i podjelom dobiti od duvanskog posla i kontrolom graničnih prijelaza i carinskih ispostava.
Nastavljeno je s duvanskim poslom širom SRJ i nakon skidanja međunarodnih sankcija, a u Crnoj Gori sa prioritetom najprofitabilnije privredne grane. Nijesu bili uključeni samo umjetnici iz Sveta ujedinjene krune, već i multinacionalne duvanske kompanije. To izazva pažnju vlasti Italije. U jednom dokumentu italijanskog parlamenta 1995. navodi se kako su ,,američke multinacionalne kompanije Filip Moris i RJ Rejnolds preplavile Crnu Goru cigaretama pothranjujući zajedno s lokalnim vlastima i italijanskim mafijašima šverc prema zemljama Evropske unije, naročito Italiji”.
Ispitivane su veze crnogorskih preduzeća MTT (Montenegro tabak tranzit) i Zetatransa sa firmom Santa Monika iz Paname, kojom su iz Švajcarske upravljali mafiozi Dela Tore i Đerardo Kuomo. Švajcarska nije članica EU a svojim zakonima šverc cigareta nije tretirala kao prekršaj ako se one ne prodaju na njenoj teritoriji.
Kao vlasnik MTT-a marta 1996. upisan je Ranko Kaluđerović, načelnik jedne od SDB uprava. MTT uz odobrenje Vlade Crne Gore firmi Zetatrans, kao glavnom špediteru, daje instrukcije o tome gdje da razvozi tovare cigareta. Kaluđerović je tvrdio kako je SDB uredno prihodovala taksu koja je samo za tri mjeseca iznosila ukupno ,,više od 600.000 DEM”.
U poslovanje MTT-a, kao komercijalni direktor, bio je uključen i Veselin Barović. Kaluđerović je izvijestio kako je Goran Žugić, šef policije za Herceg-Novi a potom i Podgoricu, do ,,formiranja firme MTT bio sve i svja u poslu tranzita cigareta” i da je bio nezadovoljan svojom novom ulogom koja se na ,,policijsku pratnju konvoja i obezbjeđenje istovara i utovara”. Umjesto Kaluđerovića, poslove u MTT-u, odlukom premijera Đukanovića, preuzeo je Darko Raspopović, drugi funkcioner SDB-a. Kestner 2001. tvrdi da se novac isplaćivao u torbama, ,,poslije preko kiparskih računa”. ,,Ne postoji više ni jedan pisani trag o tom poslu”, kazao je Kestner.

Duvanski biznis postaje tema u javnosti početkom 1997. s ispovijestima prvih insajdera. Jedan od njih je bio Božidar Radović – Bobo, koji se u dva intervjua predstavio kao Đukanovićev rođak (nije demantovano), akter šverca. On među prvima pominje Svetu ujedinjenu krunu, mafijaški klan iz Pulje. Slijedi raskol u DPS-u sa arsenalom internih optuži oko valjanja cigareta i dijeljenja dobiti.
U to vrijeme Subotić nije više kalfa kod Bokana, već partner Đukanovića. Tokom druge polovine 1990-ih Subotić je regionalni diler cigareta Britiš amerikan tabakoa i RJ Rejnoldsa, duvanskih kraljevina, za koje je indirektno (poravnanjem po tužbi 10 država članica EU) dokazano kako su podsticali šverc cigareta radi izbjegavanja plaćanja poreza i akciza.
Krajem 1990-ih posao je na vrhuncu – OLAF (Evropski ured za borbu protiv pronevjera) samo za 1998. štetu od šverca cigareta za zemlje EU je procijenio na 4,7 milijardi eura. Italijanska DIA (Direkcija za antimafijaške istrage) prikupila je dokaze o ,,crnogorskim vezama” svojih mafijaša. DIA je izradila hiljade transkripata prisluškivanih razgovora, uključujući one s ,,crnogorskim građanima” a tužilaštvo Đuzepea Šelzija 1999. pokreće postupak (br. 742/99.21) koji još nije okončan.
Kompanija Japan tabako internešnel (JTI) 1999. kupuje vanameričke poslovnice RJ Rejnoldsa. Krajem 2000. i JTI angažuje detektivsku britansko-kanadsko-američku istraživačku firmu FIA (Forensic Investigative Associates), kojom rukovode penzionisani šefovi tajnih službi, s nalogom da o Subotiću pronađe kompromitujuće materijale i optužujuće činjenice.
Operaciju FIA vodio je britanski državljanin Vukašin Minić – Volf, koji najprije identifikuje vezu Subotića sa Kestnerom. U proljeće 2004. Minić je ovom izvještaču ispričao kako je, tragajući za Subotićem i Kestnerom, došao u Crnu Goru. Prema njegovoj verziji, početkom 2001. ekipa FIA je u Crnoj Gori „obrađivala neke službenike Vlade i sitne švercere, ali niko nije imao pojma ko je Subotić, za razliku od Kestnera koga su svi znali jer je preuzimao robu iz skladišta Zetatransa i prodavao je sitnim švercerima”. Kasnije je utvrdio vezu između Đukanovića i Subotića, kao i Barovića. Takođe je uočio da nije usamljen u istraživanjima; na istom poslu je bila i grupa „zapadnih obavještajnih službi”.
„Notirao sam da Subotić i Barović imaju status ‘saradnika i prijatelja’ Đukanovića. Intrigantne činjenice su koncentrisane oko brojnih ličnih detalja. Zapadne službe, takođe, danonoćno su prikupljale činjenice o Đuknoviću i njegovom okruženju”, rekao je Minić. Sukob JTI sa Subotićem je, tvrdi Minić, inspirisan iz razloga što 2000. godine „tranzit preko Crne Gore nije više bio moguć u ranijem obimu”.
„Htjeli su zbog toga da Subotića postave kao drugog distributera, čime bi on zaista postao švercer. Drugi distributer preuzima cigarete od prvog distributera i valja ih dilerskoj mreži na terenu. Subotić je to odbio, jer je u statusu prvog distributera, imao imunitet od prljavih poslova”, objasnio je Minić.
Od 2000. duvanski posao je prebacivan na drugi kraj – u luku Pirej, Grčka, ali, „u Pireju su bili Grci, pa Italijani, pojavljivale su se neke firme i iz Hrvatske – hoću da kažem da u Grčkoj nijesu bili samo Crnogorci”, ispričao je Minić. U maju 2000. u Cirihu je uhapšen mafioza Kuomo, nešto kasnije u Pireju njegov brat u mafiji Fnančesko Prudentini – navodno operativni bos italijanske kolonije na Crnogorskom primorju. Minić je imao objašnjenje za događaje koji su uslijedili: „Posao je 2000. lokalizovan, nije više bilo krupnih dilera poput Subotića. Ko je uzeo, uzeo je. Ostala je mala bara, svi su u njoj htjeli biti krokodili. I to su neki platili glavom, jer taj duvanski sistem tako funkcioniše”.
Pobijene su osobe na raznim nivoima 1990-ih konektovane na „duvanski biznis”. Najveći broj egzekucija do danas nije rasvijetljen. Tokom 2000. ubijen je, najprije u junu Goran Žugić a u oktobru u Atini Vanja Bokan; u januaru 2001. je ubijen Darko Raspopović. Insajderi poput Ratka Kneževića i Srećka Kestnera su trajno emigrirali. Navodno, bilo je prethodno i ucjena – Subotić je tužio Kneževića i Ratka Đokića, veterana kriminalne scene, za pokušaj ucjene; njih dvojica su februara 2001. navodno zaprijetili Subotiću da će ,,otkriti nešto što će ugroziti njegovu čast i ugled” ako im ne plati 1,6 miliona maraka, koje je Vlada Crne Gore navodno dugovala Kneževiću.
Đokićev rođak, Blagota Sekulić, žestoki Podgoričanin blizak Subotiću, označen u Nacionalu kao navodni ubica Bokana, za Monitor je izjavio kako je spreman da svjedoči u korist Subotića zbog pokušaja reketiranja; već sjutradan (30. maja 2001) ubijen je u Budvi. Dan ranije, Đokić je objavio u štampi kako je napustio Crnu Goru, ali ubice su ga pronašle i ubile 5. maja 2003. u Stokholmu.
Subotić je u rano proljeće 2001. odbio navodnu ucjenu – uslijedili su tekstovi u Nacionalu.

Vladimir JOVANOVIĆ

KESTNER: UBIĆE PUKIJA!

Nacional je krajem aprila objavio navodnu tonsku izjavu Srećka Kestnera iz 2001. koja se sada nalazi u posjedu hrvatskog državnog tužioca Mladena Bajića. Kestner je, tvrdi se, u monologu najavio da će Ivo Pukanić – Puki biti ubijen.

Kazao je: ,,Pukija će da probaju da ubiju milion posto. Znam ja kako dišu oni. On se uzda nešto u Mesića, uzda se u SZUP (jedna od hrvatskih tajnih službi – prim.a.), u kurac-palac. Ne kapira on. Oni će na Pukija da probaju da naprave atentat milion posto. Znaš li koliku je štetu Puki njima napravio. Oni su poslali Pukiju više poruka, jedno dvadeset direktnih i indirektnih poruka da stane sa pisanjem protiv Mila Đukanovića i Stanka Subotića. Sada samo biraju čovjeka koji će da rokne Pukija. Oni ubijaju čovjeka ako im pičku pogleda, a kako onda neće da ubiju ljude koji kontrolišu medije”.

HRVATSKA POLICIJA VJEROVALA U ISTINITOST PRIJETNJI PUKANIĆU?

Nedavno objavljeni transkripti iskaza ubijenog predsjednika uprave NCL Medija Grupe Iva Pukanića obnovili su kontroverzna tumačenja njegove uloge u ,,duvanskoj aferi”.
Tužilac iz Barija Đuzepe Šelzi je smatrao Pukanića vjerodostojnim svjedokom. Šelzi je u izjavi nakon ubistva Pukanića oktobra 2008. za list Il Pikolo izjavio kako je on ,,bio ključni svjedok istrage o švercu cigareta na Balkanu”.
Postoje i sasvim drukčija, ne manje beznačajna, mišljenja o liku i dijelu Pukanića u ,,duvanskoj aferi”. Njegov iskaz Šelziju – bez onih djelova transkripta koji, interesantno, još nijesu objavljeni – ne sadrži podatke iz prve ruke o švercu cigareta; početne informacije o tom poslu i akterima dobijao je od Ratka Kneževića i Alke Vujice (od ove u pripitom stanju), a kasnije, po svemu sudeći, od komplota raznih obavještajnih službi.

Nacional je nedavno pisao kako su, tokom šestoiposatnog svjedočenja 28. marta 2008. pred Šelzijem, premijer Milo Đukanović, skupa sa svojim advokatom Enrikom Tučilom, ,,prva dva čovjeka koji su nakon devet godina istrage vidjeli na čemu se zasnivaju optužbe za šverc cigareta protiv Đukanovića i njemu bliskih osoba”.
Ubjedljivije su činjenice o kojima Pukanić svjedoči kao akter – i koje je sada moguće lako provjeriti. Naime, iskaz sadrži tvrdnje kako je Pukanić upozorenja o pripremama atentata na njega, nakon serije tekstova u Nacionalu, dobijao sa službene adrese – od policijskih i obavještajnih zvaničnika Hrvatske. Takve Pukanićeve tvrdnje u Zagrebu ni danas nijesu demantovane; zapravo, o njima je javno govorio još 2002. godine. Od ministra unutrašnjih poslova Šima Lučina dobio je Pukanić policijsko obezbjeđenje, da bi mu kasnije dali pištolj glok. Šelziju je objasnio kako je januara 2002. imao uvid u izvještaje slovenačke obavještajne službe o prisluškivanju ,,kriminalne grupe” Crnogoraca iz Slovenije, u navodnoj vezi sa SDB Crne Gore, koja je dobila zadatak da ga s rokom do 1. februara 2002. likvidira.
Pukaniću iz vrha savjetuju da objavi imena ,,kriminalne grupe”, na čijem je čelu navodno bio Mišo Vujičić (Crnogorac nastanjen u Ljubljani, ubijen 2003) kako bi tim putem upozorio atentatore. ,,Rečeno mi je da je najbolje da odmah objavim njihova imena u novinama i zaštitim život”, kazao je Pukanić. Tekst nosi naslov Tajna služba Crne Gore angažirala gang Miše Vujičića da smakne Ivu Pukanića.
U aprilu 2002. Pukanić je, sada preko savjetnika za nacionalnu bezbjednost predsjednika Stjepana Mesića, upoznat sa sličnim izvještajem koji je dostavila njemačka obavještajna služba. Mesićev savjetnik koji je informisao Pukanića se zove Tomislav Karamarko (2000-2002. šef Ureda za nacionalnu sigurnost), osoba od najvećeg povjerenja hrvatskog predsjednika. Do oktobra 2008. Karamarko je direktor hrvatskih obavještajnih službi (POA i SOA) a sada ministar unutrašnjih poslova.
Karamarko ga je, tvrdi Pukanić, izvijestio 2002. kako su ,,dobili informacije da su tajne službe države Crne Gore naručile moje ubistvo od osoba iz Njemačke i ponovo, hitno, morao sam biti stavljen pod zaštitu”. Ukupno je od 2001. Pukanić bio pet puta pod policijskom zaštitom.
U Hrvatskoj nije demantovan ni Pukanićev navod kako je njihova glavna prislušna služba (NSEI – Nacionalna služba elektrnoničkog izviđanja) nadzirala telefonske razgovore Đukanovića, te da je potvrdu za to dobio od ,,osoba u vrhu te agencije”.

V.J

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo