Kada je svojevremeno u crnogorskom parlamentu vrhovna državna tužiteljka Ranka Čarapić kazala da su joj se djeca početkom devedesetih ,,krila pod sto” od ratnih dnevnika Emila Labudovića, sama je pokrenula pitanje zašto do danas nije učinjeno ništa da se preispita odgovornost onih koji su tada preko medija huškali na rat. Kolege Ranke Čarapić u Srbiji prešli su ovih dana sa zgražavanja na konkretnu akciju i započeli istragu o ulozi novinara u podsticanju ratnih zločina tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Srpski tužioci ne kriju da ih čeka složen posao, ali ne odustaju. Dok se u Srbiji razvija ideja o mogućnosti krivične odgovornosti novinara promotera rata, crnogorsko tužilaštvo gleda na drugu stranu. Naši se ,,novinari patriote” raskomotili i ozbiljno angažovali – u politici, medijima, pa i mirotvoračkim akcijama. ,,To je prije svega stvar crnogorskog tužilaštva i mislim da bi se političke partije po ovom pitanju trebale suzdržati od pretjerane inicijativnosti jer bi se tako rizikovala dnevna politizacija dešavanja iz tog perioda”, bojažljiv je portparol DPS-a Rajko Kovačević. Kovačeviću incijativnosti ne fali kada satanizuje ljude i medije koji potenciraju temu suočavanja sa prošlošću. Taj lov na vještice DPS velikodušno nagrađuje.
Pokušaje liberala, nevladinih organizacija i pojedinaca da se u Crnoj Gori usvoji makar zakon o lustraciji, koji bi ograničio javno djelovanje promotera rata, vladajuća grupacija je godinama sabotirala uz izgovor da bi bilo neumjesno otvarati lov na vještice (čitaj vlast). Iz DPS-a su to ponovili i komentarišući incijativu srpskog tužilaštva.
I u većini opozicionih partija nijesu oduševljeni idejom da se prisjećamo devedesetih. Dragan Koprivica, direktor Medijskog centra SNP-a, nastalog cijepanjem jedinstvenog DPS, u zabašurenoj izjavi takođe poziva da se ne pretura po prošlosti. ,,U uslovima u kojima živimo i ukupnoj političkoj situaciji nemamo ni državnog tužilaštva u autentičnom i autonomnom smislu niti slobode društva u koje bi partije mogle autonomno do kraja da govore na ove i mnoge druge teme”.
Strah ovih i drugih prosrpskih partija koje su se devedesetih utrkivale ko će predložiti radikalnije rješenje za konačni razračun sa ,,komšijama izdajnicima”, sasvim je razumljiv. Interesantna je, međutim, pozicija socijaldemokrata koje danas kažu da nemaju ništa protiv ideje da se tužilaštvo pozabavi patriotskim novinarima. A kada se tražilo donošenje zakona o lustraciji ostali su gluvi. Lustracija bi, zna se, najskuplje koštala SDP-ovog koalicionog partnera i hranitelja, koji je svojevremeno i angažovao novinare-ratnike.
Da je donesen taj zakon, pored ratnih izvještača i urednika državne televizije, radija i Pobjede, kojima je službeni jezik bio jezik mržnje, na tapetu bi se našli i njihovi nalogodavci i ratni ideolozi, poput Svetozara Marovića, idejnog tvorca morbidne kovanice ,,rat za mir”. Zasvrbjelo bi i crnogorskog premijera Mila Đukanovića koji se jadao kako je zbog šahovnice zamrzio i omiljenu igru i koji je nekada naglas proklinjao ,,boljševičke kartografe”.
Đukanović gura šesti premijerski mandat, a i Marović se vratio u izvršnu vlast. Kako se onda čuditi što je Emilo Labudović, devedesetih udarna pesnica državne televizije, dogurao do poslanika u prošlom parlamentarnom sazivu.
Iako su volšebno nestali huškački TV dnevnici, sjećanja na te dane teško je pobrisati. Nešto građe ostalo je u privatnim arhivama. Ima dokaza i o tome šta su pisala patriotska pera ratnohuškačke Pobjede. O tome svjedoči i knjiga istoričara Živka Andrijaševića Nacrt za ideologiju jedne vlasti. Živi su i novinari koji su progonjeni zato što se nijesu povinovali državnoj propagandi. Ni bogata arhiva Monitora, koji je svim silama pokušavao da stane na put ratnoj pomami, ne bi odmogla tužiocima ako odluče da se osvrnu na te dane. Do sada im to nije padalo na pamet.
Ohrabreni takvom praksom, pojedini patriotski novinari prethodnih godina posvetili su se i projektima pomirenja. Milan Stojović, nekadašnji prvi čovjek Radio Nikšića i Nikšićkih novina, u kojima se mogao pročitati i naslov ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva”, i koji je često ,,poslom” boravio na ratištu, kao predstavnik Privredne komore Crne Gore okrenuo se organizovanju regionalnih konferencija čiji programski naslovi pozivaju na ljubav i prijateljstvo na Balkanu.
Ratne dane rado bi zaboravio i Božidar Čolović, tadašnji glavni i odgovorni urednik Radio-televizije Crne Gore, koji je povremeno, da mu se lojalnost slučajno ne bi dovela u pitanje, i sam vodio patriotske dnevnike. Njega je godinama kasnije čak i matična kuća, u prilogu naslovljenom Svjedoci jednog vijeka, prikazala kao ratnog huškača.
Perica Đaković, revnosni ratni izvještač sa dubrovačkog ratišta, nedavno se, poslije višegodišnje pauze, opet vratio u jednu medijsku kuću. Imenovan je za direktora Televizije Herceg Novi u osnivanju.
I njihove kolege koje su propagirale rat napredovale su u karijeri. Dragoljub Pavićević, koji je plasirao lažnu informaciju o stradanju Srba u Pakracu, studirao je u Londonu o državnom trošku i tamo držao predavanja o globalnim medijima i komunikacijama…
Crnogorsko tužilaštvo se do sada nije bavilo ni odgovornošću njihovih političkih šefova – planera rata i zločina. Ne istražuje ko je iz vrha države naredio hapšenje i deportaciju bosanskih izbjeglica koje je pobila vojska Radovana Karadžića. Na tapetu su sitne ribe. Tužioci se ne upuštaju ni u otkrivanje naredbodavaca etničkog čiščenja Bukovice i torture hrvatskih civila u vojnom logoru Morinj ili ko je dao zeleno svijetlo da se hapse i muče čelnici SDA.
Da li zbog toga što su se naši vlastodršci i ideolozi rata u međuvremenu okitili lentama mirotvoraca i humanista?
ZOVI SINE STRUJU
Razgovor Slobodana Miloševića i njegove supruge Mire Marković s kćerkom Marijom, od 31. decembra 1995. godine:
Milošević: Zdravo, sine!
Marija: Zdravo, tajkice!
Milošević: Evo, došli smo malo da se odmorimo da spavamo, pa da nam daju vezu. Ti nećeš više da ideš od kuće?
Marija: Ne.
Milošević: Marija, kaži, molim te, Struji (Hadži Antiću) pošto on zna
onog Dragana Milanovića sa televizije da ga nađe da me skine više, bre, sa
ovih vesti; kako me list ruski neki proglasio, jedan od ličnosti u svetu.
Jebem mu majku, smučio sam se sam sebi!
Marija: Baš je to lepo.
Milošević: Nemoj, molim te, dosta je! Samo mi kvari raspoloženje kad
gledam Dnevnik. Kaži, bre, dosta je! Neka puštaju Novu godinu, nek’ idu u
pičku materinu sa mnom! Mislim, dosadio sam i Bogu i ljudima, a sebi samom najviše.
Marija: Važi, srce moje, meni nisi! (cmok!)
Petar KOMNENIĆ