Povežite se sa nama

DUHANKESA

Put izmjeren sjenkom

Objavljeno prije

na

Prije nego što sam krenuo svojim putem, ja sam bio svoj put!

U ono vrijeme, talasom svjetla počinjao mi je svaki dan. Odavno nisam vidio svjetlo zore koja sviće zbog mene! Ne pamtim od kada. Naslutim samo, da sam nešto veoma važno zaboravio, tek kad vijenac bijele pjene zapljusne rub lokve. Sjećam se da me je žudnja za svjetlom navela da sebe tako neoprezno izgubim da bih našao put! Ali, bi tako! Krenuh! Najprije, tankim puteljkom kroz mrtve vinograde. Kao po samom rubu sna, tako sam koračao po tankoj ivici bezdana. Krenuo sam, mnogim i dalekim putevima se nadajući, zdrav i slobodan, vedar i čvrst, preda mnom dalek put prostrt…

Podrazumijevao sam da su putevi pravljeni da nas negdje dovedu! Na primjer, tamo gdje nas srce vuče, tamo gdje nismo nikada bili a sanjamo o tome da budemo! Zašto bi inače postojali putevi, ako ne zato da nas dovedu tamo gdje smo naumili! Zar ne biramo puteve upravo zato da nas dovedu tamo gdje smo naumili!?

Ali od samog početka moj tanki puteljak kojim sam krenuo u svijet, namjesto da me dovede, samo me je odvodio, sve dalje i dalje. Dalje od mene, što je tada bilo najteže shvatiti! Dugo mi je trabalo da shvatim da me je moj put neprestano odvodio kroz one blatnjave vinograde,

Ipak, hodao sam, lakonog i neumoran. Dok nisam ugledao zlatni krug svjetla s neba, žut kao veliki buket jaglika u snijegu. I u tom trenutku sam znao: preko dalekih planina ću!

Mnoge sam raskrsnice prošao – na raskrsnicama, samo putevi koji nekuda odlaze. Nigdje ni jednog puta koji dolazi! Svi putevi samo su putevi odlaska. Pitao sam, više da razgovaram sam sa sobom, nego zato što nisam znao odgovor: Ima li uopšte negdje, na cijelom ovom svijetu, puta koji nas ne odvodi sve dalje od nas!? Ima li puta kojim bismo mogli stići do sebe, kada smo, na put krenuvši, od sebe otišli!? Ako je filozofija neka vrsta nostalgije, poriva, žudnje, da se svugdje bude kod sebe, takoreći ,,kod kuće” – kojim to putem treba da krene filozof koji bi da stigne toj svojoj kući, tačnije, tom svijetu u kom je svugdje ,,kod svoje kuće”!

Može li se igdje stići?

Može li se – ne otići?

A ipak, ne znajući odgovor, i mi i filozofi, napuštamo svoju pravu kuću, svoj svijet i sebe u središtu tog svijeta, da bismo njegove daleke rubove potvrdili i svoja bespuća prepoznali!? Dok putuje, čovjek ne može sa sigurnošću znati ni da li je uopšte odnekud došao? Može biti samo siguran da odlazi, neprestano i sve dalje, i da je putovanje način da se odlazi sve dalje od sebe, od svog života, od svoje kuće, od onog buketa zlaćanih jaglika u snijegu, koje je vidio kao zlatni krug na nebu prije nego što je na put krenuo! Da nije lokvi na našem putu i o nebu jedva da bismo znali!

Ustaću i otići ću! Kako pompezno, poetski, smjelo, čak lirski a ipak, kako snažno zvuči ta biblijska i pjesnička riječ. I kako je potpuno pogrešna! Jer ko je krenuo da ode, morao bi znati da mu ne samo više nema povratka, nego, što je još gore, da se više ne može ni zaustaviti! Otići ćeš – ali samo je prvi korak tvoja odluka! Zatim ćeš samo odlaziti, htjeo-ne htjeo!

Nad maglama, samo još golo kolje, i na njemu ptice, bez drugog pribježišta! Krenusmo da dođemo, a uvijek smo samo odlazili! Kad bismo se mogli vratiti, ugledali bismo ruševna zdanja naših sanja, na vrhovima brda gdje sadismo voće. Gdje je ono mjesto zbog kog krenusmo na ovaj put!?

Tezej u čudu stoji u dvorištu. Arijadna, zatvorena u memljivu sobu svoje šutnje, sjedi. Klupko njeno beskorisno, na podu. Davno su otkrili da su u njemu samo niti odlaska, a ne niti koje povratku vode, jer povratka nema!

Na njegov zov izlazi i čeka. Tezej zamišljen, gleda u svoju sjenku i pita:

,,U podne je moja sjenka bila kratka, a ja mnogo veći od moje sjenke! U ovo kasno popodne, moja sjenka je mnogo duža, a ja sam daleko manji od svoje sjenke! Reci mi, Arijadna, bacam li to ja sve dužu sjenku, ili to moja sjenka baca sve kraćeg mene kako prolazi dan i protiče podne mog života?”

Arijadna ćuti.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Pećina koju su filozofi zaboravili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve sve dok nas stradanja, nesreća i smrt makar jednog jedinog čovjeka ostavljaju  ravnodušnim, nema nam  izlaska iz najcrnje i najgrđe  pećine! Pećine Bezdušnosti

 

U ponedjeljak naveče,  18 septembra, iz pećine Mordža, u planinama Taurusa, Turska, uspješno je spašen SAD speleolog Mark Diki. Operacija spašavanja trajala je punih devet dana – sve do srećnog ishoda koji je izmamio uzdah olakšanja više stotina miliona ljudi iz EU i SAD, koji su na TV ekranima  svakodnevno pratili ovaj krajnje složen poduhvat.

Drama je počela kada se poznati speleolog iznenada ozbiljno razbolio, u tijesnim lavirintima ove treće najdublje pećine u Turskoj. Diki je imao žestok napad gastrointestinalnog krvarenja, opasnog po život, a što je najgore, napad ga je zadesio na dubini od  1.200 metara, odakle je jedva mogao doprijeti signal mobilnog telefona. Do te tačke u trećoj najdubljoj pećini u Turskoj i jednoj od najdubljih u svijetu, moralo se proći kroz vrlo komplikovan sistem strmih i tijesnih prolaza i veliki broj vertikalnih tunela.

U spašavanju se angažovala međunarodna javnost. Preko 200 profesionalnih spasilaca iz 10 zemalja, uključujući i timove speleologa sa prostora nekadašnje Jugoslavije, morali su rješavati stotine situacija da bi imobiliziranog Dikija, čvrsto uvezanog za nosila, provukli, sistemom užadi i čekrka, kroz tjesne sekcije i izvlačili kroz duge vertikalne tunele, koji se u planinarstvu nazivaju “dimnjaci”. Razumljivo, jer ova ista geološka formacija u speleologiji vodi u dubinu, dok u planinarstvu vodi u visinu!  Izvlačenje Dikija do ulaza/izlaza u pećinu, završnih 400 metara vertikalno, bio je najzahtjevniji i najsloženiji dio spasilačke misije. Trajao je puna dva dana i angažovao je 90 vrhunskih profesionalaca. Zahvaljujući modernoj tehnologiji bez koje bi ovaj poduhvat bio nemoguć, požrtvovanosti, sposobnostima i poznavanju svih speleoloških tehnika prolaska kroz najkomplikovanije sekcije ove pećine, elitnog dijela ekipe spasilaca, misija je završila uspješno a Mark Diki je preživio.  Tokom svih tih devet dana, vijesti o spašavanju bile su naslovne top teme na svim mejnstrim medijima i na najgeldanijim TV kanalima u zemljama EU i u SAD.

Istovremeno se odvijala druga drama, koja je prerasla u tragediju neuporedivo većih razmjera, od one u koju se mogla pretvoriti (ali srećom nije), akcija spašavanja jednog čovjeka. Prema saopštenju organizacije Crvenog Polumjeseca, u poplavama  izazvanim pucanjem dvije brane u Libiji, u području grada Darmah (pogrešno transkribiranog prema engleskom izgovoru – Derma) na Sredozemnom Moru,  potvrđena je smrt više od 11.500 muškaraca, žena i djece.  Vijesti o ovoj ogromnoj katastrofi po pravilu su bile sasvim kratke i nalazile su se na kraju informativnog  programa. Ni jedna međunarodna akcija spašavanja nije pokrenuta. EU je izdvojila sumu od 5.2 miliona eura u humanitarnoj pomoći.

Pećina Mordža je paradigmatična za dijagonozu savremenog stanja u svijetu. Pećina je oduvijek bila veoma moćna alegorija.  Čest motiv u djelima najvećih svjetskih proznih pisaca i pjesnika, inspirrisala je i mnoge slavne filozofe.  U toj imaginarnoj speleologiji, najučuvenije su dvije filozofske alegorije pećine. Prva i  hronološki i po uticaju koji je izvršila,  jeste Platonova pećina. Budući da je riječ o pećini u kojoj ljudi žive u mraku i prividu za koji   vjeruju da su jedina istina, možemo je nazvati i Pećina Zabluda. Draga pećina je ona koju je Frensis Bekon nazvao  idola specus –   pećina ličnih uvjerenja svakog čovjeka uzdignuta u nivo idola iz koje se niko ne usuđuje izići, jer se svako klanja samo svom idolu.  Budući da to izaziva strah od izlaska iz sopstvene pećine na otvoreni prostor dijaloga sa drugačijim uvjerenjima,   Bekonovu pećinu možemo nazvati Agorafobična Pećina (agora – gradski trg, mjesto javnog okupljanja). Međutim, postoji i treća pećina koju su filozofi zaboravili. Ona u kojoj borave ljudi vođeni samo svojim interesima, koju možemo nazvati Pećina Bezdušnosti.

Možda će jednog dana čovječanstvo iz Platonove Pećine Zabluda konačno izići na sunčevu svjetlost istine. Mogli bismo jednog lijepog dana izići i iz Bekonove Klaustrofobične Pećine, na otvoreni Trg dijaloga, bez straha od drugačijih shvatanja i dalekih vidika. Ako se to nekada desi, velika će to biti pobjeda nad dva, od naša tri najveća poroka: nad porokom neznanja i porokom straha. Velika ali uzaludna pobjeda ako ne iziđemo i iz one treće pećine i ne pobijedimo naš najveći porok: porok bezdušnosti.   Sve sve dok smo bezdušni, dok nas stradanja, nesreća i smrt makar jednog jedinog čovjeka ostavljaju  ravnodušnim, nema nam  izlaska iz te najcrnje i najgrđe  pećine!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Protagorin grijeh

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije Protagora učinio ljude oholima kada je rekao onu svoju čuvenu: “Čovjek je mjera svih stvari; onih koje jesu, da jesu, onih koje nisu da nisu!“ Bili smo mi oholi i prije Protagore, Oholost je naša generička suština. Njegov grijeh je što je to najbolje izrazio, taman po mjeri naše oholosti

 

Šta si nam to uradio, Protagora!? Zbog tebe više nam istina ništa ne znači!  Smatramo da je istina ono što mi proglasimo za istinu!.  Očiglednu neistinu proglašavamo istinom samo da bude po našem. Onako kako smo mi rekli!  O svemu na ovom svijetu, naša mora biti posljednja. I kada je riječ o činjenicama! Kaže se:“I bogovi ćute pred činjenicama.“ Njihova stvar. Ako bogovi ćute pred činjenicama, ljudi ne ćute!   Neka se zna: činjenice ima da ćute pred ljudima a ne ljudi pred činjenicama! Svako mora znati svoje mjesto u ovom svijetu. Nije Protagora učinio ljude oholima kada je rekao onu svoju čuvenu: “Čovjek je mjera svih stvari; onih koje jesu, da jesu, onih koje nisu da nisu!“

Bili smo mi oholi i prije Protagore, Oholost je naša generička suština. Njegov grijeh je što je to najbolje izrazio, taman po mjeri naše oholosti.  Što nas je uvjerio da  ono što jeste –  nije i da ono što nije – jeste,  nego da jeste i nije samo ono što mi kažemo  da jeste i nije. Zbog njega smo povjerovali da istini treba naša potvrda da bi bila istina! Da smo  mi oni koji zavodimo red u svijetu. Da se Sunce stvarno vrti oko Zemlje sve dok mi tako tvrdimo. Da je Sunce stalo kada smo rekli da se Zemlja okreće oko Sunca, da se Zemlja zavrtila po trajektoriji koju smo joj mi odredili! Kad god smo u prirodi otkrili nešto što do tada nismo znali – svejedno da li u astronomiji, fizici, hemiji, biologiji – zbog Protagore smo to proglasili za  naučni zakon koji je, stupanjem na snagu naše naredbe,  u dotadašnji haos uveo red!

Da smo Protagorinu izjavu ozbiljno shvatili kao povelju kojom nas je proglasio mjerom svih stvari, dokaz je i Svjetsko prvenstvo u atletici, koje je  ostavilo na snazi sve nerješive aporije koliko god one bile očigledne, samo da bi smo mi – sudije, a ne činjenice! – imali zadnju riječ! Na primjer, u skoku u dalj i troskoku, dužina skoka mjeri se od odrazne crte, a ne od mjesta sa kog se skakač odrazio. Međutim, to mjesto se vrlo rijetko poklopi sa odraznom crtom. I najduži skok se poništava zbog prestupa od 1 cm, dok se ispravan skok mjeri od crte, makar se atletičar odrazio i 20-30 cm. prije te crte, što znači da se zapravo ne mjeri stvarna dužina skoka nego virtuelna, koju smo mi ograničili Ako se takmičar odrazio, recimo 17 cm prije odrazne crte, njegov skok biće mjeren od te crte i zaveden kao skok kraći za tih 17 cm. Insistiranje da se skok mora mjeriti od odrazne crte, ne drži jer se ne mjeri preciznost prilaska toj crti, nego jednostavno i jasno – dužina skoka/troskoka! Tehnički, problem je već odavno riješen. Mjesto odraza se locira elektronski, Ako se skokovi sa prestupom preko crte i ne mjere, skokovi prije crte mogu se bez problema tačno izmjeriti i time  odrediti realni redoslijed takmičara. Na ovom prvenstvu, u troskoku je pobijedio Ig Fabris Zango iz Burkine Faso, skokom 17.64 m, plus 4 cm prije odrazne crte, što znači da je njegov skok zapravo bio 17.68 m. Lazaro Martinez sa Kube zauzeo je drugo mjesto skokom 17.41m. Ipak, u drugom skoku, izmjerenom 17.31, Martinez se odrazio cijelih 38 cm prije odrazne crte, što znači da je sa 17.69 m. to bio pobjednički skok. Tako govore činjenice, ali pred nama činjenice ćute.

U istom Protagorinom duhu su i ove godine nekadašnji svjetski rekordi Usaina Bolta na 100 i 200 m  proglašeni za najvrijednija atletska dostignuća, iako je svaki svjetski rekord apsolutna činjenica i ne može se komparirati sa rekordima u drugim disciplinama. Rekord na 100m nije  vrijedniji od bilo kog drugog atletskog rekorda. Uzgred, Boltov lični rekord na 400 m je 45.28 sec. Svjetski rekord Vejd van Nikerka je 43.03 sec. Dvije sekunde brže! Bolotv lični rekord na 800 m je 2.05 min. Vera Nikolić je prije 53 godine trčala 800 m ispod 2 minute (1.59.), 5 sekundi brže! Sa 1.53 min, svjetski rekord Jarmile Kratohvilove je cijelih 12 sekundi bolje vrijeme od Boltovog najboljeg rezultata, ili najmanje 80 metara prednosti ispred Bolta. Po čemu je njegov rekord na 100 m vrijedniji od njenog, ili od ženskog rekorda na 5.000 ili 10.000 metara, disciplinama koje on ne bi mogao ni istrčati!?     Po ničemu osim po našoj oholosti koju je podstakao Protagora i koja od tada stoji suvereno iznad svake istine, pa čak i iznad istine u atletici.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Drama u šumi

Objavljeno prije

na

Objavio:

“Žalije mi je što mi balvan odnese vranca nego da je mene odnijeo!“ – ne brišući suze koje su mu se kotrljale niz neobrijane obraze, glasno i razgovjetno reče čovjek, osovi se na noge, baci u travu ono parče otrgnute uzde i krenu uzbrdo do ona dva čovjeka koji su, kao onijemili još držali uzde ona tri ispregnuta  konja

 

Dva para  konja pokušavaju izvući ogromni balvan iz dubokog masnog gliba šumske crnice. Dok su nemilosrdno bičevani  konji trzali i cimali lijevo i desno, pokušavajući ga pokrenuti, balvan je izišao iz preuske blatne kolotečine žlijeba u koju se nije mogao uklopiti, prijeteći da se zakotrlja niz strminu i sa sobom povuče upegnute konje u provaliju. Čovjek koji je vodio konje gromko viknu: “Isprežite konje!“, istovremeno priskočivši do hama i munjevito ispregnu prva dva konja.  Druga dva čovjeka već su prekoračili lance tregera zakačene za džinovsko deblo pokušavajući da ispregnu  drugi par konja koje je navaljeni balvan  svojom težinom počeo povlačiti za sobom.

Prekasno! Ogromno deblo prevali se cijelom dužinom preko ruba kaljavog žlijeba na travnatu padinu. Prednji, deblji kraj balvana, svojom težinom zaora bokore rascvjetane jagorčevine. Ona dva čovjeka, uplašeni da balvan ne povuče i njih, ostaviše upregnute konje i odskočiše u stranu.

Ne obazirući se na opasnost, onaj treći čovjek spretno ispregnu jednog konja. Dok je pokušavao da pomogne drugom, neispregnutom konju, otkačeni lanac kojim su bili vezani tregeri ona dva ispregnuta konja prednjaka, povučen balvanom, fijuknu i za dlaku ga promašivši, uplete se u lance konja vezanog tregerom za balvan.

Dok se balvan sve brže valjao niz strminu, ostavljajući za sobom zgnječeno nisko grmlje šimšira, zdrobljeno kamenje i polegnutu travu. sa buketima jagorčevine utisnute u glib nalijepljen po glatkoj oguljenoj, vukući za sobom neispregnutog konja koji se očajnički otimao, onaj čovjek u trku ponovo stiže  do njega i  jednom rukom uhvati uzde, a  drugom rukom pokuša da otpetlja lance i oslobodi kopču zakačenu za treger. Kližući sve brže, balvan stiže do ruba provalije i uz prasak zdrobljenog kamenja,zanjuha se kratko i sasvim sporo, prevali se preko ruba. Kao brod koji tone, uzdiže se zadnjim krajem, zaustavi se za trenutak  i uz  prasak zategnutog lanca glasan kao pucanj  –  nestade u bezdanu!  Beskrajno kratak treptaj, obasjana suncem,  zamrznu se  scena ove tragedije:  odsjaj plavkastog čelika olabavljenih kaljavih lanaca otkačenih od tregera u izgaženoj travi; blistavi vranac razvijorene grive, nabreklih mišića, nogama čvrsto ukopan u meku ugaženu zemlju, na samom rubu provalije, kao ucrtan u plavo nebo;  polupognuti čovjek zajapurenog znojnog lica dok jednom rukom grozničavo steže kopču lanca na alki tregera, a drugom očajno vuče uzde uplašenog konja gledajući ga pravo u oči.

Odjednom, bez najave, magiju nepomične slike razbi u paramparčad oštar zvuk  munjevito odmotanog lanca koji se zategnu preko ruba provalije. Sve se ponovo pokrenu, kao prenuto iz katatoničnog sna. Posljednjom snagom, vranac se prope na zadnje noge, pa bačen na bok naglim trzajem lanaca prikačenih za balvan koji je padao u bezdan, uzdignute glave okrenute prema čovjeku, povijenog oznojenog vrata, razvijorenih  pramenova crne grive, s klupkom nogu savijenih pod trbuhom, povičen zategnutim lancem, nestade preko ruba iza kog je nestao ogromni balvan.  Slobodni kraj lanca, istrgnut iz ruke skamenjenog čovjeka, kao velika tamna zmija zavijuga kroz travu povaljanu teškim balvanom. Povučen tim zadnjim trzajem lanca na koljena, čovjek se zatetura, saplete i usporeno, kao u koreografiji neke tragične pantomime, pade na koljena. Ruka iz koje mu se otrgnuo lanac  ostade u zraku ispružena prema konju, sa otvorenim krvavim dlanom odranim lancem, kao na pozdrav. U drugoj ruci još se njihalo lelujavo, kratko parče otkinute uzde.

Kao čarolijom, onako kako  se i pokrenula, ova pantomima se prekide.  Scena na rubu provalije ostade prazna. Za ispolinskim deblom pradrevnog bora, sa plave pozadine neba,  isčeznuše i konj  i zmijoliki lanci tregera. Sasvim u prednjem planu, nad strminom je još klečao čovjek. Beskrajno  kratak trenutak zavlada mukla tišina, a onda iz dubine provalije doprije njištanje vranca, sve dalje, sve dalje, sve dalje…

“Žalije mi je što mi balvan odnese vranca nego da je mene odnijeo!“ – ne brišući suze koje su mu se kotrljale niz neobrijane obraze, glasno i razgovjetno reče čovjek, osovi se na noge, baci u travu ono parče otrgnute uzde i krenu uzbrdo do ona dva čovjeka koji su, kao onijemili još držali uzde ona tri ispregnuta  konja.

Kada stiže do njih nasmija se i reče:

„Šta ste se snuždili? To je bio samo konj. Cijeli svijet je vezan lancima za balvan koji će ga jednog dana povući u bezdan.“

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo