Povežite se sa nama

OKO NAS

PUT POD NOGE: I plava jezera Musala

Objavljeno prije

na

Hodanje je način da preispituješ sam sebe, jer što god da radiš možeš tražiti pomoć, ali koračati moraš sam. Niko drugi ne može pokretati tvoje noge dok koračaš, niti praviti korake umjesto tebe.

Zato šetam. Zbog toga ostavljam tragove svojih gojzerica davno utabanim planinarskim stazama ili mojim puteljcima kroz puste krajolike.

Zato i kad od sebe bježim, bježim u planine da se nađem i otkrijem želje koje propuštam dok kroz gradsku vrevu žurim ka izabranim ili nametnutim ciljevima.

Vladeta, sa kojim uživam obilazeći planine i ja, još tokom ljeta planirali smo uspon na najveći vrh Balkana – Musalu, Pirin i planinu bogova – Olimp. Nikako da krenemo, a oktobar već uveliko odmiče.

Pakujemo opremu – 19. oktobra popodne sijedamo u automobil i krećemo iz Podgorice. Vladetino društvo nas prati sa rakijom, sponzor mini ekspedicije sa Amundsen ekspedition votkom. Uz put pravimo plan – tri planine u dvije države za četiri dana koliko imamo slobodno. Možda uspijemo, možda i ne. Odlučiće planine, vremenski uslovi, nešto treće… Vozimo se ka Božaju, pa dalje – Albanija, Kosovo, Makedonija, Bugarska. Pričamo, ćutimo, slušamo muziku dok ljudi, automobili, gradovi, njive, šume… promiču pored nas. Ili mi pored njih.

Dva kafanska predaha i oko dva sata poslije ponoći u Borovecu smo. Smještamo se u hotel, raspravljamo, navijamo budilnike za rano ustajanje i lijegamo.

Jutro je prohladno. Ljubazni domaćin hotela Kostadin predlaže da zbog sigurnosti ostavimo automobil na njihovom parkingu. Zahvaljujemo se i sa rančevima krećemo kroz Borovec.

Već dva puta bila sam u tom gradu smještenom u podnožju Rile na 1.315 metara nadmorske visine. Vladeta je tu prvi put. Predlažem da ne gubimo dan i idemo gondolom do Jastrebeca, odakle i većina planinara kreće na uspon. Plan propada – gondole ne rade do početka skijaške sezone. Opet ću težim putem do najvišeg vrha Balkana. Nije mi žao. Imaću više vremena da razmišljam do doma na 2.925 metara, prelazeći svaki centimetar staze.

Krećemo tek poslije 10 sati. Vladeta ide ispred mene. Namjerno usporavam. Ljepota krajolika još nije nadjačala ženu u meni ljutu zbog rasprave. Nije to uradio ni umor. Rano je. Tek smo na početku staze. Sklona sam tome da mislim da moj saputnik od prvog trena zna čak i kako razmišljam. To se i tada pokazalo tačnim – zna da namjerno usporavam da bih ga nervirala. Govori mi to. Smijem se i ubrzavam. Satima hodamo stazom. Moramo stići makar do hiže Musala smještene na 2.389 metara nadmorske visine. Prolazimo kroz šumu strmom stazom. Izlazimo na široki makadamski put koji stalno presijeca riječicu.

Nijedno motorno vozilo nije prošlo tog dana. U Turističkoj organizaciji Boroveca objasnili su nam da je zabranjena vožnja Rilom, osim određenim danima kada se dopremaju potrepštine za ljude u domovima i materijal za novi, koji se pravi nekoliko stotina metara ispod vrha. Kazne su velike i svi se pridržavaju pravila. Čuvaju prirodu.

Razmišljam o našim planinama, asfaltu kojim smo ih prošarali, turističkim agencijama koje u ponudi imaju vožnju džipovima crnogorskim planinama…

Nismo zaslužili ovoliko ljepote. Ne čuvamo planine. Ponašamo se kao da neće trebati i generacijama koje će doći kad mi nestanemo sa ovog svijeta.

Hodamo. Teški rančevi su nam na leđima, vreće za spavanje zakačene za njih. Zemljani put ponovo vodi kroz šumu, prelazimo rijeku. Osjećam umor. Vladeta predlaže da još ne pravimo pauzu. Naći će bolje mjesto, sa više sunca. Našao je. Skidamo rančeve i sjedamo. Desetak minuta odmora i na noge. Srijećemo planinara koji užurbano grabi u suprotnom smjeru. Objašnjava da imamo još dva sata hoda. Poslije pola sata shvatam da su mi na mjestu gdje smo pravili pauzu ostale naočare za sunce. Muka mi je da se vraćam. On obećava da će ih naći u povratku.

Koračamo kroz predivan krajolik. Uspon na vrh Rile je lak, iako su kilometri staze za nama i pred nama. Razmišljam o doživljenom bolu. Kroz glavu mi prolaze riječi iz knjige Rebeke Solnit: „Nikada ne možeš da preboliš. Šetnja je način da se sa tim nosiš”. Koračam. Misli prestaju, osjećam samo bat naših koraka i gledam planinske visove koji nas okružuju.

Na padinama Rile izvori su nekoliko bugarskih rijeka. Rekli su nam da je jedan od prevoda imena planine – vodna. Zaustavljamo se pored rječice da natočimo vodu, trebaće nam do vrha.

Oko tri sata popodne smo u domu. Ispred njega je jezero, a hiža Musala je sa svih strana okružena vrhovima. Osjećam da udišem ljepotu tog predjela.

U domu nema nikoga. Domaćini su van sezone samo vikendom tu. Vrata spavaone otključana su, smještamo se na sprat. Uredno spremljeni kreveti, šporet, drva, sve je spremno za umorne hodače. Zauzimamo mjesta u ćošku, ostavljamo stvari, ložimo vatru i izlazimo napolje. Sa vrha silazi ekipa planinara iz Srbije, za njima nekoliko Njemaca. Ne zadržavaju se. Idu dalje. Ostajemo sami na planini. Sunce se gubi iza planinskog grebena. Pada noć. Spavamo. U gluvo doba noći budi me Vladetino komešanje i glasno ‘ko je’. Čujem korake. Neko se penje stepenicama, nije mi prijatno. U spavaonu ulazi planinar. Sat je iza ponoći. Pričamo sa njim par minuta i tonem u san.

Ujutro se pakujemo, ostavljamo u sobi višak stvari i krećemo ka vrhu Musala. Ime vrha potiče od riječi ‘Mus Alah’. Prvi put kad sam dolazila na Rilu objasnili su mi da to u prevodu znači – bliže Alahu. Naziv je dobio iz vremena turske vladavine, prije toga zvao se Tangra.

Rila je bogata ledničkim jezerima. Od hiže Musala do vrha ima oko sat i po hoda. Staza prolazi pored čarobno plavih jezera. Pola sata od vrha, na 2.710 metara još jedan je dom – hiža Everest. Ispod nje Ledeno jezero. Okovano planinskim stranama izgleda nestvarno, kao i Gorske oči – dva mala jezera jedno do drugog.

Od hiže krećemo preko kamenja i penjemo se uz sajlu. Gazimo snijeg i tu smo – krov Balkana. Sa njega se vide Mala Musala, jezera, domovi, okolne planine…

Fotografišemo se. Iz ranca vadimo Amundsen votku i nazdravljamo još jednom zajedničkom uspjehu.

Osamila sam se. Misli su mi u Danilovgradu – 21. je oktobar. Rođendan moje majke. Pijem gutljaj za njeno zdravlje. Ne voli moje planine, ali se raduje svakom usponu i svakom mom povratku. Mislima je grlim sa najvišeg vrha balkanskog poluostrva. Znam da majke to mogu da osjete i kada ih stotine kilometara dijele od djece. Širim zastavu sa imenom našeg sela Mosori. To voli.

Nakon pola sata počinju da dolaze planinari. Desetak ih je, sa svih strana. Svi nazdravljaju nakon što smo im objasnili da nas je sponzor ispratio baš sa tom votkom, nazvanom po Roaldu Amundsenu.

Već na vrhu Vladeta i ja zaključujemo da nemamo vremena za planinu bogova. Ostajemo joj dužni neki drugi put. Silazimo ka hiži. Domaćin je stigao, plaćamo noćenje, uzimamo stvari i grabimo ka Borovecu. Hodamo istom stazom, ali mi smo drugačiji – bogatiji za još jedno iskustvo i još jedan vrh u planinarskim knjižicama.

Negdje pored makadamskog puta našao je moje naočari. Popodne stižemo ispred hotela. Kostadin nas dočekuje. Objašnjava kuda da idemo do Pirina, da možemo spavati u domu Vihren. Krećemo.

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DIVLJANJE CIJENA U CRNOG GORI: Enigmatična poskupljenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Povodom ovonedjeljnog Međunarodnog dana potrošača svi akteri koji utiču na formiranje cijena su izjavili da oni nijesu krivi za enormna poskupljenja. I dok, eto, na neobjašnjiv način cijene osnovnih proizvoda stalno rastu, potrošačima se, sem većih izdataka, ne nudi rješenje

 

U Crnoj Gori je, po zvaničnoj statistici, u riziku od siromaštva više od petine ukupnog stanovništva i čak svako treće dijete. Divljanje cijena posljednih godinu dana mnogima je donijelo veće probleme u preživljavanju, a Vlada, trgovci i ostali centri moći sve to ne shvataju nimalo ozbiljno.

Ove sedmice, 15. marta, obilježen je Međunarodni dan zaštite prava potrošača. Crnogorski potrošači ovaj dan dočekuju u uslovima veoma visokih cijena koje opterećuju njihov životni standard, saopšteno je iz Centra za zaštitu potrošača (CEZAP): „Uvažavajući sve ekonomske faktore koji utiču na cijene u uslovima slobodnog tržišta, CEZAP prepoznaje i nekorektno tržišno postupanje trgovaca koji drže visoke marže kao jedan od glavnih faktora koji doprinosi ovakvom stanju”, navodi se u saopštenju.

U CEZAP-u smatraju da postoji osnov za intervenciju države u tom dijelu, kako bi se zaštitili ekonomski interesi potrošača i njihov životni standard.

Vlada sa drži po strani ili svojim odlukama dodatno urušava ovaj položaj. Odnedavno više nemamo smanjenu stopu akciza na gorivo, pa je došlo do rasta cijene goriva koje je sada jedno od najskupljih u regionu. I dok cijene goriva padaju na svjetskom tržištu, kod nas su zbog akciza već dva puta povećane.

Vlada će odlučiti da li će ponovo umanjiti akcize na gorivo zavisno od kretanja cijena naftnih derivata na svjetskoj berzi od poremećaja na tržištu, saopštili su iz Ministarstva finansija.

Da kretanje cijena na našem ne zavisi toliko od cijena na globalnom tržištu pokazala je analiza Konsultantske kuće Fidelity Consulting. Oni su uporedili cijene proizvoda u Crnoj Gori iz decembra 2022. i decembra 2021. sa cijenama na globalnom nivou i došli su do sljedećih podataka: cijene ulja i masti u Crnoj Gori porasle su za 21 odsto, uprkos tome što su na globanom nivou pale za čak 23 odsto. I sa ostalim proizvodima u Crnoj Gori su oboreni rekordi. Cijene hljeba i žitarica u Crnoj Gori porasle za 31, a na globanom nivou za samo pet odsto; cijene mesa u Crnoj Gori porasle su za 20 odsto, a na globanom nivou za svega jedan odsto; cijene mlijeka, sira i jaja u kod nas su porasle za 48 odsto, a na globanom nivou za svega tri odsto.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VALORIZACIJA  SPOMEN-KOMPLEKSA SLOBODA U BERANAMA: Trka sa administracijom i vremenom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Spomen-kompleks Sloboda na brdu Jasikovac u Beranama, autorsko djelo čuvenog i svjetski proslavljenog arhitekte Bogdana Bogdanovića, do pune valorizacije sačekaće još neko vrijeme. Na tom putu je veći broj administrativnih barijera koje treba proći, kako ne bi propale pare iz državnog budžeta namijenjene u te svrhe

 

Nakon što je proglašen kulturnim dobrom od nacionalnog značaja, spomen-kompleks Sloboda na brdu Jasikovac u Beranama, autorsko djelo čuvenog i svjetski proslavljenog arhitekte Bogdana Bogdanovića, do pune valorizacije sačekaće još neko vrijeme. Na tom putu je veći broj administrativnih barijera koje treba proći, kako ne bi propale pare iz državnog budžeta namijenjene u te svhre.

Lokalne vlasti u ovom gradu ušle su, tako, u trku sa vremenom da bi iskoristile 300  hiljada eura opredijeljenih u ovoj godini za valorizaciju. Proglašenje kulturnim dobrom je, kažu, samo prvi korak, a do valorozacije biće ih još dosta.

Bogdanovićev spomenik nacionalnim kulturnim dobrom u Crnoj Gori proglašen je pred sam kraj prošle godine, a direktorica  Polimskog muzeja Berane, Violeta Folić, kaže da je Uprava za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore o tome obavijestila Opštinu Berane, kao imaoca kulturnog dobra.

,,Mi smo negdje od 2013. godine  uporno slali inicijative, i evo sada konačno, poslije deset godina, dočekali smo da se ovaj spomenik proglasi kulturnim dobrom. Mnogo je važno da je spomen-kompleks dobio status kulturnog dobra od nacionalnog značaja, jer to znači da država ima pravo i obavezu da vodi dalju brigu o ovom značajnom spomen-kompleksu u Beranama”, priča Folićeva za Monitor.

Ona objašnjava da su upravo zbog toga ranije prekunute aktivnosti koje su bile u završnoj fazi izrade idejnog rješenja uređenja i valorizacije spomen-kompleksa Jasikovac.

,,Proglašenje nacionanim kukturnim dobrom podrazumijeva, naime, da mi više ne možemo tamo raditi ništa bez saglasnoti, odobrenja i konsultovanja Uprave za zaštitu kulturnih dobara”, kaže Folićeva.

Direktorica Polimskog muzeja posebno ističe da valorizacija spomen-kompleksa nije proces koji se dešava brzo, već da to predstavlja ,,maraton”, odnosno da će za taj posao trebati malo više vremena.

Folićeva smatra da ovo, na neki način, garantuje održivost spomenika, donosno čitavog sponem-kompleksa. Otvaraju se, kako objašnjava, mogućnosti da Opština Berane, kao imalac kulturnog dobra, od Ministarstva kulture dobija godišnje određena sredstva kroz Program zaštite i očuvanja kulturne baštine, gdje prednost imaju pokretna i nepokretna baština sa statusom kulturnog dobra.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ulcinjska Port Milena, nekada pitoreskna laguna na samom početku Velike plaže, nakon decenija devastacije, dobija novi izgled. Od ekološke crne tačke ponovo postaje jedna od najatraktivnijih lokacija Ulcinja

 

„Ja sam uvjeren da je ovo decenija Ulcinja i da je ona već počela. To se ogleda i po visini investicija na svim poljima, počevši od onih u infrastrukturu pa do ulaganja u hotelske objekte visoke kategorije”, kaže predsjednik Opštine Ulcinj Omer Bajraktari.

Prema njegovim riječima, to se možda najbolje vidi na početku Velike plaže, gdje se privodi kraju gradnja poslovno-stambenog kompleksa Porto Milena, iza koje stoji kapital iz Turske.

Cijeli ovaj prostor nakon decenija zapuštenosti dobija novi izgled, što je, kako navodi poznati ulcinjski ekolog, izvršni direktor NVO Zeleni korak, Dželal Hodžić, i dug prema istoriji. Jer, ovaj kanal od 1885. godine nosi ime po crnogorskoj knjeginji, kasnije kraljici Mileni Petrović.

Port Milena, odnosno luka Milena, je decenijama bila sigurno utočište za brodove i najveće mrijestilište ribe na Mediteranu. Bila je poznata širom Evrope po svojim kalimerama, jedinstvenim kućicama sa mrežama za izlov ribe, jer ih je fotografisao svaki turista koji je došao u Ulcinj.

Povremenim izlivanjima rijeke Bojane, luka i kanal su u plovnom stanju bili sve do 1930. godine. Nakon što je 1934. godine izgrađena Solana, radi čije je bezbjednosti podignut nasip duž Bojane, pročišćavanje luke i kanala riječnom vodom je prestalo.

Nakon katastrofalnog zemljotresa, 1979. godine, oko kanala je krenula intenzivna gradnja, tačnije pravi stampedo. Uzurpiraju se njegove obale praćene nasipanjem šuta, zemlje, ispuštanjem otpadnih komunalnih voda iz okolnih objekata (hotela, odmarališta, restorana, kuća, pansiona, auto-servisa…), a koje tu dospijevaju direktno ili indirektno preko potoka Bratice.

,,Prosječna širina Port Milene je nekada iznosila od 80 do 120 metara, a danas se na pojedinim mjestima može takoreći preskočiti. Sve to pokazuje nemoć državnih i opštinskih organa”, kaže Hodžić.

Situaciju je posebno otežavala činjenica da je najveći dio gradske kanalizacije završavao u ovom kanalu, pa je on postao najveća ekološka bomba na Jadranu. Ribe gotovo više nije bilo, kalimere su propadale, dok se sa tog prostora, posebno ljeti, širio nesnosni miris. Bilo je svakom jasno: dok se ta ekološka bomba ne ukloni, malo je izgleda da će čitav Ulcinj prodisati.

U jednoj studiji crnogorske Vlade iz 2013. godine se isticalo da Port Milena predstavlja najveći problem na jugu države, uz ukazivanje na potrebu iskopavanja kontaminiranog mulja iz tog kanala.

„Završetkom radova na izgradnji kanalizacione mreže za nekoliko prigradskih naselja, projekta koji se realizuje preko Evropske investicione banke i koji je vrijedan pet miliona eura, stanje u Port Mileni će biti za oko 70 odsto bolje“, tvrdi sekretar za investicije u lokalnoj upravi Minir Karamanaga.

Očekuje se da će se stanje sasvim normalizovati tek nakon realizacije projekta kompletne sanacije kanalizacione i vodovodne mreže u Ulcinju, koja se realizuje iz kredita njemačke KfW banke, a koja samo u prvoj fazi dostiže cifru od 20 miliona eura.

A na ušću Port Milene u more gradiće se ribarska luka koja će, prema projektu, moći da primi oko 80 čamaca. U okviru luke predviđena je i hala za rukovanje ribom i hlađenje, kao i 60 ribarskih kabina.

Kao rezultanta ovih radnji i očekivanja, krenula je obnova kalimera, što će sufinasirati i lokalna samouprava. Jer, te starinske naprave za ulov ribe su jedan od simbola Ulcinja, a Uprava za zaštitu kulturnih dobara je 2017. godine ,,ribarenje kalimerama” proglasila „nematerijalnim dobrom od lokalnog značaja“.

Hodžić smatra da je sada pravo vrijeme, da nakon što je Solana proglašena Parkom prirode, bude zaštićena i Port Milena. Jer, ona je, kako naglašava, dio kulturne baštine, turističko-ekološki brend, ekonomski samoodrživ lokalitet i arhitektonsko-pejsažna autentičnost Ulcinja.

,,Nakon ekološke rekonstrukcije, najbolje bi bilo da se upravo ovdje napravi marina, kao mjesto gdje su u slučaju nevremena vlasnici ulcinjskih čamaca decenijama sklanjali svoja plovila. Jer, to je prirodna marina koja bi mogla imati oko 400 vezova“, smatra bivši predsjednik Opštine Ulcinj Gzim Hajdinaga.

                                                                                                                                                                       Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo