Povežite se sa nama

OKO NAS

PUT POD NOGE: I plava jezera Musala

Objavljeno prije

na

Hodanje je način da preispituješ sam sebe, jer što god da radiš možeš tražiti pomoć, ali koračati moraš sam. Niko drugi ne može pokretati tvoje noge dok koračaš, niti praviti korake umjesto tebe.

Zato šetam. Zbog toga ostavljam tragove svojih gojzerica davno utabanim planinarskim stazama ili mojim puteljcima kroz puste krajolike.

Zato i kad od sebe bježim, bježim u planine da se nađem i otkrijem želje koje propuštam dok kroz gradsku vrevu žurim ka izabranim ili nametnutim ciljevima.

Vladeta, sa kojim uživam obilazeći planine i ja, još tokom ljeta planirali smo uspon na najveći vrh Balkana – Musalu, Pirin i planinu bogova – Olimp. Nikako da krenemo, a oktobar već uveliko odmiče.

Pakujemo opremu – 19. oktobra popodne sijedamo u automobil i krećemo iz Podgorice. Vladetino društvo nas prati sa rakijom, sponzor mini ekspedicije sa Amundsen ekspedition votkom. Uz put pravimo plan – tri planine u dvije države za četiri dana koliko imamo slobodno. Možda uspijemo, možda i ne. Odlučiće planine, vremenski uslovi, nešto treće… Vozimo se ka Božaju, pa dalje – Albanija, Kosovo, Makedonija, Bugarska. Pričamo, ćutimo, slušamo muziku dok ljudi, automobili, gradovi, njive, šume… promiču pored nas. Ili mi pored njih.

Dva kafanska predaha i oko dva sata poslije ponoći u Borovecu smo. Smještamo se u hotel, raspravljamo, navijamo budilnike za rano ustajanje i lijegamo.

Jutro je prohladno. Ljubazni domaćin hotela Kostadin predlaže da zbog sigurnosti ostavimo automobil na njihovom parkingu. Zahvaljujemo se i sa rančevima krećemo kroz Borovec.

Već dva puta bila sam u tom gradu smještenom u podnožju Rile na 1.315 metara nadmorske visine. Vladeta je tu prvi put. Predlažem da ne gubimo dan i idemo gondolom do Jastrebeca, odakle i većina planinara kreće na uspon. Plan propada – gondole ne rade do početka skijaške sezone. Opet ću težim putem do najvišeg vrha Balkana. Nije mi žao. Imaću više vremena da razmišljam do doma na 2.925 metara, prelazeći svaki centimetar staze.

Krećemo tek poslije 10 sati. Vladeta ide ispred mene. Namjerno usporavam. Ljepota krajolika još nije nadjačala ženu u meni ljutu zbog rasprave. Nije to uradio ni umor. Rano je. Tek smo na početku staze. Sklona sam tome da mislim da moj saputnik od prvog trena zna čak i kako razmišljam. To se i tada pokazalo tačnim – zna da namjerno usporavam da bih ga nervirala. Govori mi to. Smijem se i ubrzavam. Satima hodamo stazom. Moramo stići makar do hiže Musala smještene na 2.389 metara nadmorske visine. Prolazimo kroz šumu strmom stazom. Izlazimo na široki makadamski put koji stalno presijeca riječicu.

Nijedno motorno vozilo nije prošlo tog dana. U Turističkoj organizaciji Boroveca objasnili su nam da je zabranjena vožnja Rilom, osim određenim danima kada se dopremaju potrepštine za ljude u domovima i materijal za novi, koji se pravi nekoliko stotina metara ispod vrha. Kazne su velike i svi se pridržavaju pravila. Čuvaju prirodu.

Razmišljam o našim planinama, asfaltu kojim smo ih prošarali, turističkim agencijama koje u ponudi imaju vožnju džipovima crnogorskim planinama…

Nismo zaslužili ovoliko ljepote. Ne čuvamo planine. Ponašamo se kao da neće trebati i generacijama koje će doći kad mi nestanemo sa ovog svijeta.

Hodamo. Teški rančevi su nam na leđima, vreće za spavanje zakačene za njih. Zemljani put ponovo vodi kroz šumu, prelazimo rijeku. Osjećam umor. Vladeta predlaže da još ne pravimo pauzu. Naći će bolje mjesto, sa više sunca. Našao je. Skidamo rančeve i sjedamo. Desetak minuta odmora i na noge. Srijećemo planinara koji užurbano grabi u suprotnom smjeru. Objašnjava da imamo još dva sata hoda. Poslije pola sata shvatam da su mi na mjestu gdje smo pravili pauzu ostale naočare za sunce. Muka mi je da se vraćam. On obećava da će ih naći u povratku.

Koračamo kroz predivan krajolik. Uspon na vrh Rile je lak, iako su kilometri staze za nama i pred nama. Razmišljam o doživljenom bolu. Kroz glavu mi prolaze riječi iz knjige Rebeke Solnit: „Nikada ne možeš da preboliš. Šetnja je način da se sa tim nosiš”. Koračam. Misli prestaju, osjećam samo bat naših koraka i gledam planinske visove koji nas okružuju.

Na padinama Rile izvori su nekoliko bugarskih rijeka. Rekli su nam da je jedan od prevoda imena planine – vodna. Zaustavljamo se pored rječice da natočimo vodu, trebaće nam do vrha.

Oko tri sata popodne smo u domu. Ispred njega je jezero, a hiža Musala je sa svih strana okružena vrhovima. Osjećam da udišem ljepotu tog predjela.

U domu nema nikoga. Domaćini su van sezone samo vikendom tu. Vrata spavaone otključana su, smještamo se na sprat. Uredno spremljeni kreveti, šporet, drva, sve je spremno za umorne hodače. Zauzimamo mjesta u ćošku, ostavljamo stvari, ložimo vatru i izlazimo napolje. Sa vrha silazi ekipa planinara iz Srbije, za njima nekoliko Njemaca. Ne zadržavaju se. Idu dalje. Ostajemo sami na planini. Sunce se gubi iza planinskog grebena. Pada noć. Spavamo. U gluvo doba noći budi me Vladetino komešanje i glasno ‘ko je’. Čujem korake. Neko se penje stepenicama, nije mi prijatno. U spavaonu ulazi planinar. Sat je iza ponoći. Pričamo sa njim par minuta i tonem u san.

Ujutro se pakujemo, ostavljamo u sobi višak stvari i krećemo ka vrhu Musala. Ime vrha potiče od riječi ‘Mus Alah’. Prvi put kad sam dolazila na Rilu objasnili su mi da to u prevodu znači – bliže Alahu. Naziv je dobio iz vremena turske vladavine, prije toga zvao se Tangra.

Rila je bogata ledničkim jezerima. Od hiže Musala do vrha ima oko sat i po hoda. Staza prolazi pored čarobno plavih jezera. Pola sata od vrha, na 2.710 metara još jedan je dom – hiža Everest. Ispod nje Ledeno jezero. Okovano planinskim stranama izgleda nestvarno, kao i Gorske oči – dva mala jezera jedno do drugog.

Od hiže krećemo preko kamenja i penjemo se uz sajlu. Gazimo snijeg i tu smo – krov Balkana. Sa njega se vide Mala Musala, jezera, domovi, okolne planine…

Fotografišemo se. Iz ranca vadimo Amundsen votku i nazdravljamo još jednom zajedničkom uspjehu.

Osamila sam se. Misli su mi u Danilovgradu – 21. je oktobar. Rođendan moje majke. Pijem gutljaj za njeno zdravlje. Ne voli moje planine, ali se raduje svakom usponu i svakom mom povratku. Mislima je grlim sa najvišeg vrha balkanskog poluostrva. Znam da majke to mogu da osjete i kada ih stotine kilometara dijele od djece. Širim zastavu sa imenom našeg sela Mosori. To voli.

Nakon pola sata počinju da dolaze planinari. Desetak ih je, sa svih strana. Svi nazdravljaju nakon što smo im objasnili da nas je sponzor ispratio baš sa tom votkom, nazvanom po Roaldu Amundsenu.

Već na vrhu Vladeta i ja zaključujemo da nemamo vremena za planinu bogova. Ostajemo joj dužni neki drugi put. Silazimo ka hiži. Domaćin je stigao, plaćamo noćenje, uzimamo stvari i grabimo ka Borovecu. Hodamo istom stazom, ali mi smo drugačiji – bogatiji za još jedno iskustvo i još jedan vrh u planinarskim knjižicama.

Negdje pored makadamskog puta našao je moje naočari. Popodne stižemo ispred hotela. Kostadin nas dočekuje. Objašnjava kuda da idemo do Pirina, da možemo spavati u domu Vihren. Krećemo.

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Nema reforme sa nestabilnom vladom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Evropska komisija želi da vidi našu spremnost, ne samo retoričku i politikantsku, već konkretnu i stvarnu kroz najzahtjevnija poglavlja. Kada imate vladu sa nestabilnom podrškom parlamentarne većine, vi ne možete ući niti u jedan ozbiljniji reformski zahvat

 

MONITOR: U novom izvještaju EK o napretku opet se upozorava da je Crnoj Gori potrebna jaka politička volja za efikasno rješavanje pitanja korupcije i organizovanog kriminala. Znači li to da je nema?

JANJUŠEVIĆ: Političke volje sigurno ima, ali bojim se samo na riječima! Svaka partija ponaosob je sigurno za rješavanje ovog problema, ali kada treba izabrati Tužilački savjet, onda vidite kavi problemi nastaju. Tako da to samo nije dovoljno za ovako jednu opasnu pošast i veliki problem. Potrebno je da imate čitav jedan kompaktan sistem koji se može suprotstaviti korupciji i kriminalu na visokom nivou – a to su policija, tužilaštvo i sudstvo. Prethodna vlast je izgrađivala sistem da tužilaštvo i sudstvo budu  pod velikim partijskim kontrolama i uticajem. To sad predstavlja veliki problem i zahtjevan i dugotrajan  proces u izgradnji kompaktnog sistema koji će se suprostaviti ovom kanceru koji razara naše društvo.Vidite koliko se samo troši energije i političkog usaglašavanja oko Tužilačkog savjeta. O drugim stvarima da ne govorimo.

MONITOR: Jeste li iznenađeni ocjenama novog izvještaja? Šta su, u stvari, poruke EK novoj vlasti?

JANJUŠEVIĆ: Apsolutno nijesam iznenađen ocjenama Evropske komisije, a poruke, kada pregovori traju devet godina, počinju da budu iste i nepromijenjene. Evropska komisija želi da vidi našu spremnost, ne samo retoričku i politikantsku, već konkretnu i stvarnu kroz najzahtjevnija poglavlja. U stvarnosti to znači da morate pokazati da kroz javne politike kreirate sistem gdje će javne ustanove i institucije biti servisi građana uz podrazumijevanu vladavinu prava. Sada, kada imate Vladu s nestabilnom podrškom parlamentarne većine, vi ne možete ući niti u jedan ozbiljniji reformski zahvat! I onda morate imati ovakav izvještaj. Mada, iskreno govoreći, ova vlada nije mogla značajno da popravi, niti pokvari osam godina jako loših pregovora sa Evropskom unijom, gdje smo milimetarski napredovalli!

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ POMORCA SLOBODANA RADULOVIĆA: Sudske igre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Apelacioni sud ukinuo je presudu Privrednog suda, sutkinje Nataše Bošković, po kojoj su sve italijanske kompanije odgovorne za naknadu štete pomorcu Slobodanu Raduloviću kome je zbog povrede zadobijene na brodu MSC Lorena amputirana noga. Naloženo je Privrednom sudu da utvrdi da li je nadležan da o ovome odlučuje, kao i da se glavna rasprava vodi kod drugog sudije

 

Slobodanu Raduloviću, iskusnom pomorcu sa tri decenije staža, zbog povrede koju je dobio na brodu, amputirana je noga. Usljed brojnih propusta, kako tvrdi, a prije svega zbog toga što nije ispoštovan nalaz ljekara da se nakon povrede iskrca sa broda, on je tužio Mediterranean Shiping Company (MSC)  iz Napulja i ESA Group iz Đenove.

Monitor je pisao da je Privredni sud, odnosno sutkinja Nataša Bošković, sredinom aprila, donio Međupresudu kojom se potvrđuje da su tužene kompanije odgovorne za naknadu štete.

Apelacioni sud, vijeće sastavljeno od sudija Rama Strikovića, predsjednika vijeća, Nevenke Popović i Katarine Đurđić je 28. septembra donijelo rješenje kojim se ukida međupresuda Privrednog suda, predmet se vraća istom sudu na ponovno suđenje i odlučeno je da se nova glavna rasprava održi pred drugim sudijom, što je jedna vrsta presedana u sudskoj praksi.

„Ovo je politička odluka. U smislu da je ovo prvi slučaj da jedan pomorac dovede MSC pred sud i da se očigledno pod njihovim uticajem naloži promjena sudije Bošković. U tom smislu mislim da je namještena presuda jer još nijesam čuo da se mijenja sudija“, kaže za Monitor Radulović. On ističe: „Rođena država mi uskraćuje pravo na pravično suđenje i šalje me da sa 95 eura penzije idem u Panamu“.

Ovaj dugogodišnji pomorac je i ranije upozorio da je ovaj slučaj indikativan jer „oko 3.000 pomoraca iz Crne Gore čeka ista sudbina što se tiče zaštite njihovih prava. Riješiti bilo kakav problem je teško. Pomorci nemaju nikakvu zaštitu ni od države, niti od sindikata pomoraca”.

U odluci Apelacionog suda nalaže se da Privredni sud utvrdi da li je za rješavanje predmetnog spora ugovorena arbitraža, a ukoliko nije, da se utvrdi da li je domaći sud nadležan u ovom slučaju.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MEĐUNARODNI DAN BORBE PROTIV SIROMAŠTVA I CRNA GORA: Dan koji nije naš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoje prevencije siromaštva, a mjere koje nadležni preduzimaju nijesu efikasne. Jedan od dokaza za to je pojava cikličnog siromaštva – u jednoj porodici postoji i po nekoliko generacija siromašnih

 

Još jedan Međunarodni dan borbe protiv siromaštva, 17. oktobar, dočekan u tišini. Kako drugačije – ne znamo ni koliko imamo siromašnih. Nemamo ni strategiju kako da se sa siromaštvom izborimo.

„Govorimo o Nacionalnoj strategiji za borbu protiv siromaštva čitavu deceniju. Nije bilo političke volje da se siromaštvo sistemski riješi, a to je jedini način. Razlog je vjerovatno što je glas siromaha na izborima najjeftiniji. To je sramota za državu Crnu Goru”, kaže za Monitor Marina Medojević, predsjednica Banke hrane, organizacije koja godinama pomaže najugroženijima u našem društvu.

Ne postoje prevencije siromaštva, a mjere koje nadležni preduzimaju nijesu efikasne. Jedan od dokaza za to, prema riječima Marine Medojević, je pojava cikličnog siromastva – u jednoj porodici postoji i po nekoliko generacija siromašnih.

Posljednji zvanični podaci o siromaštvu datiraju iz 2019. godine. Riječ je o Anketi o dohotku i uslovima života, koju Uprava za statistiku (MONSTAT) redovno sprovodi od 2013. godine. Tada je svaki četvrti građanin živio ispod granice siromaštva – 24,5 odsto, što je za 0,7 procenata više u odnosu na 2018. godinu.

„Mi smo iz Banke hrane govorili da je život jedno, a statistika sasvim drugo. Ljudi će prema onome u koga imaju povjerenja biti iskreni, a neće to biti prema strancima, posebno ako ih pitaju za intimu. Osjećaj siromaštva to jeste – i ljudi ga se stide”, ističe predsjednica Banke hrane.

Koliko se i kako situacija zbog pandemije virusa COVID-19 promijenila – nije poznato, jer podaci nijesu ažurirani tokom 2020. godine. No, sigurno je da im se nećemo obradovati.

Prema podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) od 5. oktobra ove godine nezaposlenih je bilo preko 50.000, tačnije – 53.990. Na isti dan prošle godine bez posla je bilo 42.319 osoba. To znači da je za 12 mjeseci bez posla ostalo gotovo 12.000 ljudi, odnosno da je mjesečno, u prosjeku, gotovo hiljadu ostajalo bez posla. Slikovitije – dnevno oko trideset.

To su zvanični podaci. Mnogo je onih koji nijesu u evidenciji ZZZCG-a, pa je pravo stanje nepoznanica.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo