Povežite se sa nama

OKO NAS

PUT POD NOGE: I plava jezera Musala

Objavljeno prije

na

Hodanje je način da preispituješ sam sebe, jer što god da radiš možeš tražiti pomoć, ali koračati moraš sam. Niko drugi ne može pokretati tvoje noge dok koračaš, niti praviti korake umjesto tebe.

Zato šetam. Zbog toga ostavljam tragove svojih gojzerica davno utabanim planinarskim stazama ili mojim puteljcima kroz puste krajolike.

Zato i kad od sebe bježim, bježim u planine da se nađem i otkrijem želje koje propuštam dok kroz gradsku vrevu žurim ka izabranim ili nametnutim ciljevima.

Vladeta, sa kojim uživam obilazeći planine i ja, još tokom ljeta planirali smo uspon na najveći vrh Balkana – Musalu, Pirin i planinu bogova – Olimp. Nikako da krenemo, a oktobar već uveliko odmiče.

Pakujemo opremu – 19. oktobra popodne sijedamo u automobil i krećemo iz Podgorice. Vladetino društvo nas prati sa rakijom, sponzor mini ekspedicije sa Amundsen ekspedition votkom. Uz put pravimo plan – tri planine u dvije države za četiri dana koliko imamo slobodno. Možda uspijemo, možda i ne. Odlučiće planine, vremenski uslovi, nešto treće… Vozimo se ka Božaju, pa dalje – Albanija, Kosovo, Makedonija, Bugarska. Pričamo, ćutimo, slušamo muziku dok ljudi, automobili, gradovi, njive, šume… promiču pored nas. Ili mi pored njih.

Dva kafanska predaha i oko dva sata poslije ponoći u Borovecu smo. Smještamo se u hotel, raspravljamo, navijamo budilnike za rano ustajanje i lijegamo.

Jutro je prohladno. Ljubazni domaćin hotela Kostadin predlaže da zbog sigurnosti ostavimo automobil na njihovom parkingu. Zahvaljujemo se i sa rančevima krećemo kroz Borovec.

Već dva puta bila sam u tom gradu smještenom u podnožju Rile na 1.315 metara nadmorske visine. Vladeta je tu prvi put. Predlažem da ne gubimo dan i idemo gondolom do Jastrebeca, odakle i većina planinara kreće na uspon. Plan propada – gondole ne rade do početka skijaške sezone. Opet ću težim putem do najvišeg vrha Balkana. Nije mi žao. Imaću više vremena da razmišljam do doma na 2.925 metara, prelazeći svaki centimetar staze.

Krećemo tek poslije 10 sati. Vladeta ide ispred mene. Namjerno usporavam. Ljepota krajolika još nije nadjačala ženu u meni ljutu zbog rasprave. Nije to uradio ni umor. Rano je. Tek smo na početku staze. Sklona sam tome da mislim da moj saputnik od prvog trena zna čak i kako razmišljam. To se i tada pokazalo tačnim – zna da namjerno usporavam da bih ga nervirala. Govori mi to. Smijem se i ubrzavam. Satima hodamo stazom. Moramo stići makar do hiže Musala smještene na 2.389 metara nadmorske visine. Prolazimo kroz šumu strmom stazom. Izlazimo na široki makadamski put koji stalno presijeca riječicu.

Nijedno motorno vozilo nije prošlo tog dana. U Turističkoj organizaciji Boroveca objasnili su nam da je zabranjena vožnja Rilom, osim određenim danima kada se dopremaju potrepštine za ljude u domovima i materijal za novi, koji se pravi nekoliko stotina metara ispod vrha. Kazne su velike i svi se pridržavaju pravila. Čuvaju prirodu.

Razmišljam o našim planinama, asfaltu kojim smo ih prošarali, turističkim agencijama koje u ponudi imaju vožnju džipovima crnogorskim planinama…

Nismo zaslužili ovoliko ljepote. Ne čuvamo planine. Ponašamo se kao da neće trebati i generacijama koje će doći kad mi nestanemo sa ovog svijeta.

Hodamo. Teški rančevi su nam na leđima, vreće za spavanje zakačene za njih. Zemljani put ponovo vodi kroz šumu, prelazimo rijeku. Osjećam umor. Vladeta predlaže da još ne pravimo pauzu. Naći će bolje mjesto, sa više sunca. Našao je. Skidamo rančeve i sjedamo. Desetak minuta odmora i na noge. Srijećemo planinara koji užurbano grabi u suprotnom smjeru. Objašnjava da imamo još dva sata hoda. Poslije pola sata shvatam da su mi na mjestu gdje smo pravili pauzu ostale naočare za sunce. Muka mi je da se vraćam. On obećava da će ih naći u povratku.

Koračamo kroz predivan krajolik. Uspon na vrh Rile je lak, iako su kilometri staze za nama i pred nama. Razmišljam o doživljenom bolu. Kroz glavu mi prolaze riječi iz knjige Rebeke Solnit: „Nikada ne možeš da preboliš. Šetnja je način da se sa tim nosiš”. Koračam. Misli prestaju, osjećam samo bat naših koraka i gledam planinske visove koji nas okružuju.

Na padinama Rile izvori su nekoliko bugarskih rijeka. Rekli su nam da je jedan od prevoda imena planine – vodna. Zaustavljamo se pored rječice da natočimo vodu, trebaće nam do vrha.

Oko tri sata popodne smo u domu. Ispred njega je jezero, a hiža Musala je sa svih strana okružena vrhovima. Osjećam da udišem ljepotu tog predjela.

U domu nema nikoga. Domaćini su van sezone samo vikendom tu. Vrata spavaone otključana su, smještamo se na sprat. Uredno spremljeni kreveti, šporet, drva, sve je spremno za umorne hodače. Zauzimamo mjesta u ćošku, ostavljamo stvari, ložimo vatru i izlazimo napolje. Sa vrha silazi ekipa planinara iz Srbije, za njima nekoliko Njemaca. Ne zadržavaju se. Idu dalje. Ostajemo sami na planini. Sunce se gubi iza planinskog grebena. Pada noć. Spavamo. U gluvo doba noći budi me Vladetino komešanje i glasno ‘ko je’. Čujem korake. Neko se penje stepenicama, nije mi prijatno. U spavaonu ulazi planinar. Sat je iza ponoći. Pričamo sa njim par minuta i tonem u san.

Ujutro se pakujemo, ostavljamo u sobi višak stvari i krećemo ka vrhu Musala. Ime vrha potiče od riječi ‘Mus Alah’. Prvi put kad sam dolazila na Rilu objasnili su mi da to u prevodu znači – bliže Alahu. Naziv je dobio iz vremena turske vladavine, prije toga zvao se Tangra.

Rila je bogata ledničkim jezerima. Od hiže Musala do vrha ima oko sat i po hoda. Staza prolazi pored čarobno plavih jezera. Pola sata od vrha, na 2.710 metara još jedan je dom – hiža Everest. Ispod nje Ledeno jezero. Okovano planinskim stranama izgleda nestvarno, kao i Gorske oči – dva mala jezera jedno do drugog.

Od hiže krećemo preko kamenja i penjemo se uz sajlu. Gazimo snijeg i tu smo – krov Balkana. Sa njega se vide Mala Musala, jezera, domovi, okolne planine…

Fotografišemo se. Iz ranca vadimo Amundsen votku i nazdravljamo još jednom zajedničkom uspjehu.

Osamila sam se. Misli su mi u Danilovgradu – 21. je oktobar. Rođendan moje majke. Pijem gutljaj za njeno zdravlje. Ne voli moje planine, ali se raduje svakom usponu i svakom mom povratku. Mislima je grlim sa najvišeg vrha balkanskog poluostrva. Znam da majke to mogu da osjete i kada ih stotine kilometara dijele od djece. Širim zastavu sa imenom našeg sela Mosori. To voli.

Nakon pola sata počinju da dolaze planinari. Desetak ih je, sa svih strana. Svi nazdravljaju nakon što smo im objasnili da nas je sponzor ispratio baš sa tom votkom, nazvanom po Roaldu Amundsenu.

Već na vrhu Vladeta i ja zaključujemo da nemamo vremena za planinu bogova. Ostajemo joj dužni neki drugi put. Silazimo ka hiži. Domaćin je stigao, plaćamo noćenje, uzimamo stvari i grabimo ka Borovecu. Hodamo istom stazom, ali mi smo drugačiji – bogatiji za još jedno iskustvo i još jedan vrh u planinarskim knjižicama.

Negdje pored makadamskog puta našao je moje naočari. Popodne stižemo ispred hotela. Kostadin nas dočekuje. Objašnjava kuda da idemo do Pirina, da možemo spavati u domu Vihren. Krećemo.

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ANDRIJEVICA I MALE HIDROELEKTRANE: Preko suda do stvarnog prihoda

Objavljeno prije

na

Objavio:

U krivičnoj prijavi Opštine navodi se da je Hidroenergija Andrijevica  za oporezivanje prijavila samo vrijednost objekta mašinskih kućica, a ne i vrijednost opreme dvije male HE.  Kazali su da se tako za dvije godine došlo do 47.950 eura neprikazanog poreskog duga

 

 

Opština Andrijevica podnijela je krivičnu prijavu ODT Berane protiv kompanije Hidroenergija Andrijevica doo radi utaje poreza, čime je, kako je rečeno, budžet ove sjeverne opštine  u 2022. i 2023. godini oštećen za 47.950 eura. Sve to se dogodilo prije uvođenja privremenih mjera, odnosno prinudne uprave, pa je pitanje da li će Odbor povjerilaca podržati naum da se u ovom postupku ide do kraja i stvari istjeraju na čistac.

Prema pregledu u Centralnom registru privrednih subjekata stopostotni vlasnik Hidroenergije je Miloš Bojović. Kompanija je registrovana 2015. godine, a promjena statuta je izvršena u oktobru 2020. godine, neposredno poslije političkih promjena na državnom i na lokalnom nivou u ovom gradu.

U prijavi se navodi da odgovorni u doo Hidroenergija Andrijevica , u poreskoj prijavi koju su dostavili nadležnom opštinskom poreskom organu, nijesu prikazali stvarnu vrijednost malih hidroelektrana Štitska rijeka i Umski potok i da su na taj način, umanjujući osnov za plaćanje poreza na nepokretnosti, pričinili krivično djelo.

Iz  doo Hidroenergija Andrijevica su 4. aprila 2022. godine podnijeli nadležnom opštinskom organu poresku prijavu za građevinske objekte malih hidroelektrana Štitska rijeka i Umski potok prikazujući da njihova knjigovodstvena vrijednost iznosi 131.750 eura. Nakon toga je nadležni opštinski organ donio rješenje i preduzeću po ovom osnovu utvrdio porez na ove objekte u iznosu od 1.317 eura na godišnjem nivou (jedan odsto knjigovodstvene vrijednosti).

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRVOSTEPENA PRESUDA ZA UBISTVO ŠEJLE BAKIJE: 40 godina zatvora za femicid

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tridesetjednogodišnji Ilir Đokaj osuđen je u podgoričkom Višem sudu na kaznu zatvora od 40 godina za teško ubistvo bivše nevjenčane supruge Šejle Bakije

 

Tridesetjednogodišnji Ilir Đokaj osuđen je u podgoričkom Višem sudu na kaznu zatvora od 40 godina za teško ubistvo bivše nevjenčane supruge Šejle Bakije (19), 30. septembra 2021. godine, na Karabuškom polju u Tuzima.

Sudija Veljko Radovanović izrekao je Đokaju jedinstvenu kaznu zatvora za teško ubistvo, ubistvo u pokušaju – ranio je Šejlinog oca, i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija. Djelo je, kako je kazao sudija Radovanović, izvršeno sa umišljajem i iz niskih pobuda.

Sudija je rekao da je sud nesumnjivo, na osnovu provedenih dokaza, odbrane okrivljenih, izjava svjedoka i materijalnih dokaza, utvrdio da je okrivljeni sa umišljajem, iz niskih pobuda i osjećaja sebičnosti, ubio Šejlu,koja je odbijala da obnovi ljubavnu vezu s njim.

Odlučujući o visini kazne, sud je cijenio da nije bilo olakšavajućih okolnosti, dok je od otežavajućih okolnosti imao u vidu raniju osuđivanost optuženog, kao i činjenicu da je ubistvo izvršeno ispred kuće oštećene u prisustvu njene porodice, kazao je sudija Radovanović u obrazloženju presude. Sudija je podsjetio da optuženi nije priznao izvršenje krivičnog djela, pa mu sud tu činjenicu nije mogao uzeti kao olakšavajuću okolnost.

Advokat Srđan Lješković, branilac okrivljenog Ilira Đokaja, izjavio je novinarima nakon što je sud izrekao presudu, da je ta presuda donijeta pod pritiskom javnosti, te da sudovi olako donose ovakve presude od 40 godina zatvora. ,,Naravno da će odbrana izjaviti žalbu, posebno što je svaki naš zahtjev za izvođenje dokaza odbijen. Smatram da dokaze koje smo predložili, da smo ih izveli, sigurno je da bi presuda bila sasvim drugačija”, zaključio je advokat Lješković, ističući da se možda radi o ubistvu ili nehata ili na mah, a da je siguran da nije ubistvo iz niskih pobuda.

,,S obzirom na to da je odluka prvostepena, očekujem da će odbrana uložiti žalbu Apelacionom sudu Crne Gore, ali vjerujem da je ovakva presuda u ovom trenutku kakva-takva satisfakcija porodici”, izjavila je advokatica oštećene porodice Tijana Živković.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

POČELA SEZONA POŽARA NA SJEVERU: Nespremni, tradicionalno

Objavljeno prije

na

Objavio:

I na početku ovogodišnje sezone požara, država ima samo jedan avion koji može biti podrška vatrogascima u gašenju požara. Ne uvijek.  Sa vatrenom stihijom bore se samo pripadnici Službe zaštite i spašavanja  uz pomoć neobučenih i neopremljenih mještana

 

 

Požar u dijelu Nacionalnog parka (NP) Durmitor i dijelu Prošćenskih planina, u vrijeme pisanja ovog teksta, bio je, prema informacijama iz mojkovačke Službe zaštite i spašavanja (SZS), pod kontrolom. Dok poslednje informacije pred štampanje ovog broja Monitora govore da je ugašen. Da obuzdaju vatrenu stihiju, nakon nekoliko dana,  vatrogasci, zaposleni u NP Durmitor i mještani uspjeli su tek u srijedu poslije podne. Izgorjelo je, prema prvim nezvaničnim procjenama, više od pet hektara stare i mlađe borove šume u NP.

Na telefonske pozive Monitora  direktor NP Durmitor Pero Popović nije  odgovarao, a mojkovački vatrogasci,  kako kažu, ne znaju da procijene kolika je šteta napravljena flori i fauni zaštićenog područja.

Zvanična saopštenja iz Javnog preduzeća za Nacionalne parkove Crne Gore (JPNPCG), tokom trajanja požara,  bila su, na momente,  dramatična. U više  navrata tražili su pomoć Direktorata za vanredne situacije Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP)  i Vojske. “Naši zaposleni su danima na terenu sa minimalnim sredstvima za gašenje požara, pa samim tim rizikuju svoje zdravlje i život. Direktorat za vanredne situacije MUP-a je reagovao u nedjelju i poslao kanader, međutim ovdje je potrebna duža i temeljnija intervencija iz vazduha,  jer je teren nepristupačan i vatra se brzo širi. Ugrožen je biljni i životinjski svijet NP. Apelujem i pozivam državne organe i službe da nam pomognu jer je riječ o požaru koji prijeti da će progutati ogromna prostranstva u parku i van njega”, poručio je utorak, 9. aprila,  direktor Popović.

Podrška u obuzdavanju vatrene stihije stigla je kratkotrajno samo dva puta, u nedjelju, 7. aprila, kada je požar primijećen, i u srijedu,  kada je u dva navrata avionom Direktorata gašen požar. Mojkovački vatrogasci pretpostavljaju da je požar zahvatio dio NP, odnosno, dio Prošćenskih planina još u petak, dva dana nakon što je primijećen.  Kasnije, kako kaže komandir SZS Marinko Medojević za Monitor, vatru je bilo teško kontrolisati, jer je vjetar raznosio na  prostor od 10 do 16 hektara šuma i pašnjaka.  On izbjegava da komentariše koliko bi štete i posla za vatrogasce bilo manje da se učestalije i sa više kanadera intervenisalo iz vazduha.

„Teško je to reći, jer je vjetar činio svoje, a vatra se spustila duboko u kanjon Tare.  Naš zadatak je bio da odbranimo 10-ak stambenih obejekata u mjestu Stup, do kojih se požar primakao.  Naše  ekipe bile   su danima na toj lokaciji. Avion je došao u nedjelju, ali vjetar je bio jak, pa je bilo malo koristi od  gašenja iz vazduha. Međutim, u srijedu, tokom dva naleta,  mnogo više je učinjeno, pa je u poslijepodnevnim satima, zajedničkim snagama, požar konačno lokalizovan“, ispričao nam je Medojević.

Ovogodišnju sezonu požara država ponovo dočekuje sa samo jednim ispravnim protivpožarnim avionom. Kako je, početkom marta,  agenciji MINA kazao vršilac dužnosti (vd) generalnog direktora Direktorata za zaštitu i spašavanje Miodrag Bešović, flotu Direkcije aviohelikopterske jedinice čine dva dvomotorna srednja višenamjenska helikoptera i tri jednomotorna turboelisna protivpožarna aviona. „Trenutno je ispravan jedan protivpožarni avion, a kada je u pitanju predstojeća požarna sezona radimo na tome da se letjelice u fazi popravke i servisiranja stave u funkciju i očekujemo da će jedan dio njih biti spreman“, rekao je tada  Bešović. On je objasnio i da  budžetom za ovu godinu nije planirana nabavka novih vazduhoplova, ali  da će pokušati da „u skladu sa mogućnostima,  kroz međunarodne grantove bude nabavljen  jedan protivpožarni  avion“.

Dok izostaje značajnija  podrška „iz vazduha“, i pored poboljšanja opreme minulih godina, vatrogasci u sjevernim opštinama  i dalje se žale da nijesu dovoljno opremljeni i spremni da se uhvate u koštac sa učestalim požarima. U Crnoj Gori je  660 vatrogasaca-spasilaca i 177 specijalizovanih vatrogasnih vozila. Ekološki aktivisti godinama unazad  tvrde da su nedostatak opreme i ljudstva, nepostojanje adekvatnog sistema civilne zaštite i značajnijeg broja obučenih volontera, najslabije tačke sistema zaštite i spašavanja u Crnoj Gori.

„Nijesmo adekvatno uključili nove tehnologije, poput dronova za gašenje i praćenje požara, nemamo dovoljno modernih vozila, naši avioni za borbu protiv požara su konstantno prizemljeni ili oštećeni. Godinama nijesmo obnovili tu flotu, a bez podrške iz vazduha borba protiv požara u periodu suša je skoro nemoguća“,  izjavio je nedavno ekološki i građanski aktivista Aleksandar  Dragićević.

Sistem zaštite i spašavanja u Crnoj Gori uspostavljen je nakon obnove nazavisnosti 2006. godine, u skladu sa evropskim principom decentralizacije vlasti. Trebalo bi da ga čine  građani, preduzetnici, organi i službe lokalnih samouprava i državni organi.  Nekad vrlo efikasan sistem, nažalost, nikad nije uspješno obnovljen, a sa zvaničnih adresa su objašnjavali da je razlog za to manjak novca.

U svakoj lokalnoj samoupravi,  jednom godišnje,  predsjednici  opština donose naredbe o preventivnim mjerama zaštite od požara.  Tim aktima  daju  su uputstva i rok njihove realizacije za građane, preduzeća i lokalne službe. Naredbama je, između ostalog, zabranjeno loženje vatre na otvorenom prostoru u periodu kad su vremenski uslovi povoljni za izbijanje požara, trijebljenje imanja paljenjem bez prethodnog dogovora sa SZS, naređuje se kontinuirano održavanje i uređivanje okućnica, formiranje protivpožarnog pojasa oko objekata… Upravu za šume predsjednici opština obavezuju na “čišćenje i uklanjanje posječenog drveća i otpadnih grana u kompleksima šuma” i da operativne karte za svaki šumski kompleks i upotrebljivi šumski put na području opštine i dostave SZS.

Svaki novi požar pokaže da niti ima masovnije pomoći vatrogascima niti se veći dio preventivnih mjera poštuje. Sudeći po tome što neme sankcija za one koji se ne pridržavaju mjera, jasno je i da se ne sprovodi ni kontrola poštovanja izdatih naredbi. Nekoliko desetina požara koji su bili aktivni od početka aprila na sjeveru države, prema procjeni vatrogasaca, izazvani su ljudskim faktorom, uglavnom nepažljivim paljenjem vatre pri čišćenju imanja.  Sve su lokalizovali pripadnici SZS,  tek ponegdje uz pomoć mještana.

Tokom 10-ak minulih dana  vatrogasci su gasili požare u  mjestu   Bjelogrivac na Bjelasici, a gorjelo je i u Lepencu i Slatini. U istom periodu i bjelopoljski vatrogasci su imali mnogo posla, a najintenzivniji je bio požar na  Obrovu.  Tokom minulog vikenda SZS u tom gradu  intervenisala je  na 14 lokacija. Ugroženi su bili stambeni i pomoćni objekti, u Goduši škola i borova šuma, na Slijepač mostu trafostanica, na Mjatovom  kolu  trafostanica i  u  Panjskoj  luki i Obrovu stubovi dalekovoda  i repetitor.

Krajem marta, u velikom požaru u pljevaljskom selu Pandurica, udaljenom od grada 40-ak km izgorjela je kuća i pomoćni objekat. Iz pljevaljske SZS su objasnili da je u tom požaru gorjela trava, nisko rastinje, ali i značajan dio smrčeve šume. Istovremno aktivni su bili požari i u  Čavanju i Pušonjskom dolu  u Mjesnoj zajednici  (MZ) Kosanica i selu Mataruge, gdje je vatra došla na stotinjak metara od kuća. Prije nekoliko dana izgorio je hektar šume i na području kolašinske opštine, na prostoru Bukovičkog potoka i Sušca. Šta je sljedeće?

                                                                   Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo