Povežite se sa nama

OKO NAS

PUT POD NOGE: I plava jezera Musala

Objavljeno prije

na

Hodanje je način da preispituješ sam sebe, jer što god da radiš možeš tražiti pomoć, ali koračati moraš sam. Niko drugi ne može pokretati tvoje noge dok koračaš, niti praviti korake umjesto tebe.

Zato šetam. Zbog toga ostavljam tragove svojih gojzerica davno utabanim planinarskim stazama ili mojim puteljcima kroz puste krajolike.

Zato i kad od sebe bježim, bježim u planine da se nađem i otkrijem želje koje propuštam dok kroz gradsku vrevu žurim ka izabranim ili nametnutim ciljevima.

Vladeta, sa kojim uživam obilazeći planine i ja, još tokom ljeta planirali smo uspon na najveći vrh Balkana – Musalu, Pirin i planinu bogova – Olimp. Nikako da krenemo, a oktobar već uveliko odmiče.

Pakujemo opremu – 19. oktobra popodne sijedamo u automobil i krećemo iz Podgorice. Vladetino društvo nas prati sa rakijom, sponzor mini ekspedicije sa Amundsen ekspedition votkom. Uz put pravimo plan – tri planine u dvije države za četiri dana koliko imamo slobodno. Možda uspijemo, možda i ne. Odlučiće planine, vremenski uslovi, nešto treće… Vozimo se ka Božaju, pa dalje – Albanija, Kosovo, Makedonija, Bugarska. Pričamo, ćutimo, slušamo muziku dok ljudi, automobili, gradovi, njive, šume… promiču pored nas. Ili mi pored njih.

Dva kafanska predaha i oko dva sata poslije ponoći u Borovecu smo. Smještamo se u hotel, raspravljamo, navijamo budilnike za rano ustajanje i lijegamo.

Jutro je prohladno. Ljubazni domaćin hotela Kostadin predlaže da zbog sigurnosti ostavimo automobil na njihovom parkingu. Zahvaljujemo se i sa rančevima krećemo kroz Borovec.

Već dva puta bila sam u tom gradu smještenom u podnožju Rile na 1.315 metara nadmorske visine. Vladeta je tu prvi put. Predlažem da ne gubimo dan i idemo gondolom do Jastrebeca, odakle i većina planinara kreće na uspon. Plan propada – gondole ne rade do početka skijaške sezone. Opet ću težim putem do najvišeg vrha Balkana. Nije mi žao. Imaću više vremena da razmišljam do doma na 2.925 metara, prelazeći svaki centimetar staze.

Krećemo tek poslije 10 sati. Vladeta ide ispred mene. Namjerno usporavam. Ljepota krajolika još nije nadjačala ženu u meni ljutu zbog rasprave. Nije to uradio ni umor. Rano je. Tek smo na početku staze. Sklona sam tome da mislim da moj saputnik od prvog trena zna čak i kako razmišljam. To se i tada pokazalo tačnim – zna da namjerno usporavam da bih ga nervirala. Govori mi to. Smijem se i ubrzavam. Satima hodamo stazom. Moramo stići makar do hiže Musala smještene na 2.389 metara nadmorske visine. Prolazimo kroz šumu strmom stazom. Izlazimo na široki makadamski put koji stalno presijeca riječicu.

Nijedno motorno vozilo nije prošlo tog dana. U Turističkoj organizaciji Boroveca objasnili su nam da je zabranjena vožnja Rilom, osim određenim danima kada se dopremaju potrepštine za ljude u domovima i materijal za novi, koji se pravi nekoliko stotina metara ispod vrha. Kazne su velike i svi se pridržavaju pravila. Čuvaju prirodu.

Razmišljam o našim planinama, asfaltu kojim smo ih prošarali, turističkim agencijama koje u ponudi imaju vožnju džipovima crnogorskim planinama…

Nismo zaslužili ovoliko ljepote. Ne čuvamo planine. Ponašamo se kao da neće trebati i generacijama koje će doći kad mi nestanemo sa ovog svijeta.

Hodamo. Teški rančevi su nam na leđima, vreće za spavanje zakačene za njih. Zemljani put ponovo vodi kroz šumu, prelazimo rijeku. Osjećam umor. Vladeta predlaže da još ne pravimo pauzu. Naći će bolje mjesto, sa više sunca. Našao je. Skidamo rančeve i sjedamo. Desetak minuta odmora i na noge. Srijećemo planinara koji užurbano grabi u suprotnom smjeru. Objašnjava da imamo još dva sata hoda. Poslije pola sata shvatam da su mi na mjestu gdje smo pravili pauzu ostale naočare za sunce. Muka mi je da se vraćam. On obećava da će ih naći u povratku.

Koračamo kroz predivan krajolik. Uspon na vrh Rile je lak, iako su kilometri staze za nama i pred nama. Razmišljam o doživljenom bolu. Kroz glavu mi prolaze riječi iz knjige Rebeke Solnit: „Nikada ne možeš da preboliš. Šetnja je način da se sa tim nosiš”. Koračam. Misli prestaju, osjećam samo bat naših koraka i gledam planinske visove koji nas okružuju.

Na padinama Rile izvori su nekoliko bugarskih rijeka. Rekli su nam da je jedan od prevoda imena planine – vodna. Zaustavljamo se pored rječice da natočimo vodu, trebaće nam do vrha.

Oko tri sata popodne smo u domu. Ispred njega je jezero, a hiža Musala je sa svih strana okružena vrhovima. Osjećam da udišem ljepotu tog predjela.

U domu nema nikoga. Domaćini su van sezone samo vikendom tu. Vrata spavaone otključana su, smještamo se na sprat. Uredno spremljeni kreveti, šporet, drva, sve je spremno za umorne hodače. Zauzimamo mjesta u ćošku, ostavljamo stvari, ložimo vatru i izlazimo napolje. Sa vrha silazi ekipa planinara iz Srbije, za njima nekoliko Njemaca. Ne zadržavaju se. Idu dalje. Ostajemo sami na planini. Sunce se gubi iza planinskog grebena. Pada noć. Spavamo. U gluvo doba noći budi me Vladetino komešanje i glasno ‘ko je’. Čujem korake. Neko se penje stepenicama, nije mi prijatno. U spavaonu ulazi planinar. Sat je iza ponoći. Pričamo sa njim par minuta i tonem u san.

Ujutro se pakujemo, ostavljamo u sobi višak stvari i krećemo ka vrhu Musala. Ime vrha potiče od riječi ‘Mus Alah’. Prvi put kad sam dolazila na Rilu objasnili su mi da to u prevodu znači – bliže Alahu. Naziv je dobio iz vremena turske vladavine, prije toga zvao se Tangra.

Rila je bogata ledničkim jezerima. Od hiže Musala do vrha ima oko sat i po hoda. Staza prolazi pored čarobno plavih jezera. Pola sata od vrha, na 2.710 metara još jedan je dom – hiža Everest. Ispod nje Ledeno jezero. Okovano planinskim stranama izgleda nestvarno, kao i Gorske oči – dva mala jezera jedno do drugog.

Od hiže krećemo preko kamenja i penjemo se uz sajlu. Gazimo snijeg i tu smo – krov Balkana. Sa njega se vide Mala Musala, jezera, domovi, okolne planine…

Fotografišemo se. Iz ranca vadimo Amundsen votku i nazdravljamo još jednom zajedničkom uspjehu.

Osamila sam se. Misli su mi u Danilovgradu – 21. je oktobar. Rođendan moje majke. Pijem gutljaj za njeno zdravlje. Ne voli moje planine, ali se raduje svakom usponu i svakom mom povratku. Mislima je grlim sa najvišeg vrha balkanskog poluostrva. Znam da majke to mogu da osjete i kada ih stotine kilometara dijele od djece. Širim zastavu sa imenom našeg sela Mosori. To voli.

Nakon pola sata počinju da dolaze planinari. Desetak ih je, sa svih strana. Svi nazdravljaju nakon što smo im objasnili da nas je sponzor ispratio baš sa tom votkom, nazvanom po Roaldu Amundsenu.

Već na vrhu Vladeta i ja zaključujemo da nemamo vremena za planinu bogova. Ostajemo joj dužni neki drugi put. Silazimo ka hiži. Domaćin je stigao, plaćamo noćenje, uzimamo stvari i grabimo ka Borovecu. Hodamo istom stazom, ali mi smo drugačiji – bogatiji za još jedno iskustvo i još jedan vrh u planinarskim knjižicama.

Negdje pored makadamskog puta našao je moje naočari. Popodne stižemo ispred hotela. Kostadin nas dočekuje. Objašnjava kuda da idemo do Pirina, da možemo spavati u domu Vihren. Krećemo.

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PREMIJER KRIVOKAPIĆ NAJAVIO OTVARANJE RUDNIKA BERANE: Spašavanje industrijskih ostataka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje ranije je najavio i izvršni direktor Rade Guberinić. On je kazao da je manadžment kompanije imao dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži Rješenje za beranski rudnik

 

Predsjednik Vlade Zdravko Krivokapić je ovih dana prilikom posjete Beranama podgrijao nadu ovdašnjih stanovnika da bi rudnik uglja mogao početi sa radom.

„Rudnik Berane trenutno ne radi, iako ima potpisan ugovor sa Elektroprivredom Crne Gore. Mi smatramo da taj rudnik treba da radi i doprinosi radu Termoelektrane Pljevlja, onoliko koliko bude radila Termoelektrana, a kroz zapošljavanje 100 do 120 radnika, imamo zbrinuto 400 porodica” – rekao je premijer. „Ako postoji problem i dobra volja za rješenje, doći ćemo brzo do toga rješenja” – kazao je Krivokapić.

On je o tome govorio u kontekstu najvećeg problema sjevera Crne Gore, a to su ekonomske migracije, a jedini lijek za taj problem je ulganje u nove investicije i razvoj.

Poslije šest godina, u trenutaku kada je izgledalo da posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama predstavlja rijedak primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji, ova kompanija se odjednom našla na koljenima.

Proizvodnja je prekinuta prošle godine. Šezdeset i šest rudara, nakon što su  upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo je bez posla dan prije međunarodnog praznika rada.

Direktor beranskog rudnika Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini.

Prema njegovim riječima, vlasnik se odlučio da održava rudnik do nekog rješenja. Zato je zadržao šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Rudnik uglja za Berane ima posebnu vrijednost. Osim što je u jednom trenutku zapošljavao 150 radnika, za njega je u reprolancu bilo vezano još 20 manjih firmi i njihovih zaposlenih.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je, potom, krajem prošle godine najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja. Govorili su i da imaju potencijalnog investitora.

Iz te kompanije nedavno je najavljeno da bi mogli sami opet da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja. Kažu da je ranije razmatrana mogućnost prodaje rudnika turskom investotoru, još na dugom štapu.

Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje ranije je najavio i izvršni direktor. On je kazao da je manadžment kompanije imao dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži moguće i najbolje rješenje za beranski rudnik.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PETINA RADNIH MJESTA U CRNOJ GORI  IZGUBLJENA, MNOGIMA SMANJENE PLATE: U sve dubljem beznađu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pad broja zaposlenih i smanjenja plata bilježe se u gotovo svim djelatnostima. Najteži je u sektorima koji zapošljavaju najviše građana – poljoprivredi, šumarstvu  ribarstvu, uslugama smještaja,  ishrane i poslovanja sa nekretninama

 

,,Ostao sam bez posla u jednom privatnom preduzeću prije par mjeseci. Ne razlikujem se od mnogih radnika u privatnom sektoru – pristao sam na rad bez ugovora, bez prava na godišnji odmor ili na slobodne dane. Kao podstanaru, bilo mi je važno samo da nešto zaradim.  Sada sam prinuđen da tražim sezonske poslove, i to preko veze“, kaže Monitorov sagovornik koji je želio da ostane anoniman. Neće, objašnjava, da zatvara vrata kod eventualnih novih poslodavaca.

Od početka pandemije virusa COVID-19, broj nezaposlenih u Crnoj Gori je sa 35 hiljada, koliko je iznosio  krajem marta prošle godine, porastao na 56 hiljada. Toliko ih je, prema evidenciji Zavoda za zapošljavanje, bilo krajem maja ove godine. Podaci Uprave za statistiku Monstat pokazali su da je broj zaposlenih, sa 187 hiljada, smanjen na 151 hiljadu. Ugašeno je svako peto radno mjesto, odnosno 20 odsto od ukupnog broja.

Pad broja zaposlenih bilježi se u svim djelatnostima, ali se naročito izdvajaju sektori ugostiteljstva, saobraćaja, trgovine i građevinarstva.

Brojne su i kompanije koje su se našle u krizi. Najveći pad prihoda, prema ranijim istraživanjima Unije poslodavaca Crne Gore (UPCG), doživjela su mala preduzeća.

U Vladinom Programu ekonomskih reformi za Crnu Goru za period od 2021. do 2023. godine, konstatuje se neminovan pad zaposlenosti, što će doprinijeti daljem produbljivanju socio-ekonomskih nejednakosti.

Spas u borbi protiv nezaposlenosti nadležni vide u masovnoj vakcinaciji građana, uspješnoj turističkoj sezoni, kao i nastavku sprovođenja subvencija privredi koje bi za posljedicu imale uvećanje broja radnih mjesta.

Iz Ministarstva ekonomskog razvoja (MER) kazali su da su radi  smanjenja nezaposlenosti, kroz drugi paket mjera, vrijednosti oko 166 miliona eura, predvidjeli subvencije za nova zapošljavanja kroz smanjenje dažbina. Kako je  izmjena Zakona o porezu na dohodak i doprinosa na obavezno socijalno osiguranje usvojena nedavno, početkom juna, učinkovitost te mjere tek treba da se sagleda.

Novina u programu subvencionisanja zarada, koji se sprovodi od aprila 2020. godine, kazali su još iz MER-a, je što će ovog puta svaki privredni subjekat imati poseban tretman, odnosno, procenat podrške će biti definisan shodno procentu pada prihoda u 2020. godini u odnosu na 2019. godinu. Tako se, objašnjavaju, osigurava da sredstva idu samo najugroženijima. Ovom mjerom, tvrde, Vlada će podržati oko šest hiljada ugroženih privrednih subjekata i oko 20 hiljada zaposlenih.

Iz UPCG-a upozoravaju da će, ukoliko turistička sezona ne bude najmanje 70 odsto u porastu, doći do većeg broja otkaza.

Ni oni  koji nisu ostali bez posla, nemaju mnogo čemu da se raduju. U odnosu na 2019, najveći rast prosječnih zarada ostvaren je u sektoru zdravstvene i socijalne zaštite, obrazovanja, kao i stručnih, naučnih i tehničkih djelatnosti. Najveći pad  dogodio se u sektorima poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, usluga smještaja i ishrane i sektoru poslovanja sa nekretninama. U granama koje održavaju u životu privredu Crne Gore i koje zapošljavaju najveći broj građana.

Vlada je, od početka godine, dva puta pomagala ranjivim kategorijama društva jednokratnom novčanom pomoći od 50 do 100 eura. Broj korisnika  bio je oko 96. 500  a dato je  preko šest miliona eura. Upućeni sagovornici Monitora upozoravaju da ovakva vrsta pomoći ne rješava problem.

Na pitanje kako bi ocijenili ekonomsku situaciju u kojoj se nalazi njihovo domaćinstvo, u poređenju sa periodom prije COVID-19 pandemije,  47, 9 odsto ispitanika kaže da se pogoršala. To su pokazali podaci Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG), iznijeti u njihovom posljednjem istraživanju javnog mnjenja pod nazivom Položaj radnika na tržištu rada i njihova percepcija sindikalnog organizovanja,. Istraživanje je pokazalo da su žene češće od muškaraca doživjele smanjenje plate.

Ponovo je aktuelizovano i pitanje neradne nedjelje. Iz UPCG-a  su od početka  protiv takvog rješenja, smatrajući da je neustavno, diskriminatorsko i sprovedeno bez valjane analize ekonomskog uticaja. Sada tvrde  da posljedice pogrešnog djelovanja Odbora za trgovinu Privredne komore Crne Gore (PKCG) i tadašnjeg Ministarstva ekonomije nije lako ispraviti.

Kako navode, problematičnost neradne nedjelje prije svega počiva na činjenici da se njome bavi Zakon o unutrašnjoj trgovini, čija svrha nije regulacija odnosa između poslodavca i zaposlenog. To je u domenu radnih prava koja su regulisana Zakonom o radu, Opštim kolektivnim ugovorom, Granskim kolektivnim ugovorom i Ugovorom o radu. Iz UPCG-a čekaju da Ustavni sud konačno donese odluku po Inicijativi za ocjenu ustavnosti spornog člana Zakona o unutrašnjoj trgovini, koji i propisuje neradnu nedjelju, koja je pokrenuta još 2019.

To nas vraća na  stariju činjenicu – da je država organizovala valjan sistem kontrole sprovođenja zakona, tako da svakom zaposlenom garantuje prava i potpunu zaštitu, pitanje neradne nedjelje ne bi ni moralo da bude pokrenuto.

Očigledno je da je komunikacija između institucija i građana  bila i ostala na niskom nivou. To potvrđuje i nedavna izmjena Zakona o radu. Iz USSCG-a su izrazili nezadovoljstvo jer se o njemu odlučivalo bez konsultacije sa socijalnim partnerima. ,,Nije zanemarljiv broj onih koji su, sniženjem starosne granice sa 67 na 66 godina, kao osnovom za prestanak radnog odnosa po sili zakona, dovedeni u nezavidan položaj. Da se pretpostaviti,  da je znatan broj njih kreditno zadužen i da će njihova egzistenicija biti dovedena u pitanje prelaskom na penziju koja će biti značajno niža od zarade koju primaju”, navode.

Posljedice neodgovornsti i nesposobnosti nadležnih su neminovne i očigledne.  Nezadrživo klizimo.

 

Besplatan rad je – ropstvo

Prema statističkoj službi EU Eurostatu, zaposleni u Crnoj Gori nedeljno rade 44,4 sata, što je za 8,2 sata više od EU prosjeka, gdje građani rade 36,2 sata nedeljno.

Taj prosjek smanjuju zaposleni u javnom sektoru, koji ne rade više od 40 sati nedeljno, dok u privrednim granama koje zapošljavaju najveći broj radnika – turizmu, ugostiteljstvu, građevini i trgovini – veliki broj radi i do 50 sati nedjeljno.

Većina zaposlenih plaćena je za svega 40 radnih sati, što znači da oko 10 sati rada nedjeljno ,,poklanja” poslodavcu. Mjesečno, za jednu platu  zaposleni radi 25 odsto više.

,,Na svaka četiri zaposlena van javnog sektora postoji prostor za još jedno novo radno mjesto, uz poštovanje zakona. Na taj način oni koji su već zaposleni mogli bi da rade pet dana nedeljno po osam sati i da im ostaje više vremena za sebe i porodicu. Naravno da bi se nezaposlenost značajno smanjila”, navodi u jednoj od svojih Fejsbuk objava građanski aktivista Aleksandar Dragićević.

Kako ističe, ukoliko neko želi da radi više od 40 sati nedeljno, onda je red da mu se prekovremeni sati plate po prekovremenoj satnici koja je u uređenim zemljama 1,5 od regularnog radnog sata. ,,To znači da prosječan radnik koji radi 50 sati nedeljno pokloni gazdama oko 200 eura mjesečno. Besplatan rad je ropstvo”, zaključuje.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KOLAŠIN KAO CENTAR ZA PRIPREME SPORTISTA:  Još samo ideja 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sportska infrastruktura u Kolašinu ista je decenijama. Lokalna vlast nije uspjela da se na vrijeme pripremi čak ni za održavanje MOSI. Ipak, u tom gradu i dalje hrabro sanjaju da će biti omiljena destinacija za pripreme sportista

 

Kolašin – centar za pripreme sportista. Ta ideja zvanično je prezentovana, ali i oročena na „što hitnije“ još 2013. godine.  Od tada do danas,  planinska varoš nije dobila nijedan novi sportski teren ili turistički objekat, namijenjen i prilagođen sportistima. Infrastruktura,  kojom su  tada dočekivali sportske ekipe na pripremama, ista je i ovog ljeta. Minulih godina je samo „šminkana“.

Sportistima su sada na raspolaganju tri fudbalska, košarkaški i rukometni teren.  U zvaničnim podacima pominju se i „tri zemljana teniska terena“, ali njih se sjećaju samo stariji u tom gradu. Lokacija na kojoj se nekad igrao tenis sada služi mještanima, za ispašu stoke, a odavno je privatno vlasništvo. U hali su rukometni, košarkaški i odbojkaški teren. Pored toga, postoje sportski tereni u dvorištu škola. Samo jedna kolašinska škola ima fiskulturnu salu, koja se,   povremeno,  iznajmljuje rekreativcima i sportistima. Srednja škola, na primjer, nikada nije ni imala prostor za izvođenje nastave fizičkog vaspitanja. Najčešći  problemi koje istuču lokalni sportisti, su, pored nedostatka prostora, i nedostatak opreme, sportskih rekvizita i sportsko-medicinski kadar.

Čak i po aršinima odgovornih za kolašinsku sportsku infrastrukturu, preostalo je ili nije ni započeto još mnogo skupog i obimnog posla. Bez pomoći države, objašnjavaju u Opštini, neće se moći  do „zaokruživanja“ svega što nedostaje do titule „centra za pripreme sportista“. Nedostaju, kažu u lokalnoj upravi,  između ostalog,  dva-tri  fudbalska terena. To je, objašnjavaju, bitno jer fudbalske ekipe idu na pripreme tamo gdje se priprema makar tri-četiri ekipe.  Trebalo bi graditi i stadion sa atletskom stazom.  Jedini bazen u Kolašinu je onaj u Hotelu Bjanka.

Fali i još smještajnih jedinica koje su organizovane tako da odogvaraju sportistima.  Više puta ponovljena vizija različitih  kolašinskih vlasti bila je da taj grad treba da bude baza za pripreme mlađih reprezentativnih selekcija u svim dvoranskim sportovima. Plan im je bio i da se u Kolašinu cijele godine okupljaju na pripremama pioniri, kadeti, juniori, mlađe selekcije…

Rezultati kolašinskih turističkih sezona još su daleko od tih planova. Istovremno, i pored svega nedostajućeg, sportisti ostvaruju značajan broj noćenja tokom ljeta. Za sada, to su, uglavnom, učesnici raznih kampova.  Basket kamp, na primjer, minule dvije sedmice značajno je popravio kolašinsku  turističku statistiku.

Sportska zona Kolašina ovog ljeta trebalo je da bude veliko gradilište. Da su se obećanja obistinila, u dijelu gdje su i sportska hala i ruinirani Dom mladih i Gorštaka, trebalo je da uveliko traju radovi na novim sportskim terenima. Za te potrebe u budžetu je planirano 200.000 eura, a pripremljen je i dio planske dokumentacije. Sve to u susret 2022. godini kada će Kolašin biti domaćim Međuopštinskih omladinskih sportskih igara (MOSI).

Sticajem okolnosti i ozbiljnih nesuglasica unutar lokalne vladajuće koalicije (DPS, Grupa birača, SD) na Lugu u Sportskoj zoni je već tri godine samo zemljana podloga. Ni za nju nije zaslužna lokalna uprava, jer je riječ o lokaciji gdje se deponuje iskopani materijal iz tunela Klisura, ispod Bjelasice.

Zbog neizgrađenih, a obećanih sportskih terena, minulih sedmica javnost je saznala i šta jedni o drugima misle čelnici DPS i GB u Kolašinu. Predsjednik  SO Milan Đukić (GB) i sekretarka za planiranje prostora Ljiljana Rakoćević (DPS), međusobno su se optuživali čak i za „nezakonite radnje“.

Đukić, koji je inicijator ideje da Kolašin bude domaćin MOSI, optužio je izvršnu vlast i svoje koalicione kolege za opstruiranje te ideje. Rakoćević njega za ucjene. Kolašinci čekaju epilog obećanja predsjednika SO da će biti vanrednih izbora, ukoliko ne bude „sređivanja stanja u oblasti planiranja prostora“.

Vrlo direktno Đukić je razotkrio kako su, pred parlamentarne izbore, pare građana trošene na asfaltiranja puteva partijskim aktivistima. Rakočević, s druge strane,  tvrdi da tereni nijesu izgrađeni,  jer je se kasnilo s radovima na kopanju tunela. To jest, nije bilo podloge na kojoj bi se gradilo. Tako je i objelodanjeno da je, navodno, kolašinska sportska infrastruktura u direktnoj vezi sa dinamikom radova na regionalnom putu Kolašin–Berane, čiji je tunel sastavni dio. U predizbornim, ali i onim „redovnim“ obećanjima lokalna vlast uslovljenost  lokalnog državnim projektom nije pominjala.

Sada je izvjesno da tereni na Lugu neće biti završeni ove godine, da je 200.000 eura opredijeljenih iz lokalnog budžeta malo. Takođe i da Kolašin ni ljeto neće biti ništa spremniji za sportiste.

U međuvremenu, nije bilo ni potrebne većine u Skupštini Crne Gore, koja bi dala zeleno svjetlo da država pomogne gradnju infrastrukture za MOSI. Poslanici Socijaldemokratske partije (SDP) amandamanom su predlagali da se iz državnog budžeta ove godine izdvoji 400.000 eura za tu namjenu.

Godinama se odlaže i rekonstrukcija Doma mladih i Gorštaka, objekta koji je  izgrađen 90-ih prošlog vijeka, gdje bi sportisti bili smješteni. Ta zgrada, kako je obećano 2013. godine, nakon rekonstrukcije, trebalo je da ima 50 soba za sportski turizam.  I dalje je ruina.

Uporedo sa krupnim obećanjima o profilisanju Kolašina kako omiljene destinacije za sportiste, najavljeno je i formiranje preduzeća odgovarajućeg  naziva – Centar za pripremu sportista, koji nikada nije formiran. Prije toga, postojalo je opštinsko preduzeće, sličnog imena, koje je od zaposlenih, par godina dok je postojalo, imalo samo direktora. Jedinu korist od tog „projekta“ imao je direktor koji je primao platu, a da nije imao nikava zaduženja.

Još više neodgovornosti lokalna vlast pokazala je minulih decenija u gazdovanju zemljištem u okviru Sportske zone. Opštinski čelnici su se 2007. godine odrekli značajnog dijela zemljišta u toj zoni, trampeći ga sa Zoranom Ćoćom Bećirovićem. On im je, zauzvrat, ustupio staru klanicu i zemljište oko nje, takođe još neprivedeno namjeni, zapušteno i zaraslo u korov.  Dio Sportske zone raščiščeno je i pred izbore 2010. godine, kada je besplatno podijeljeno na desetine placeva.

Jasno je da Kolašin u dogledno vrijeme neće biti bliži „tituli“ centra za pripreme sportista.  Ostaje nada da će se sportisti i rekreativci, ipak, bar u broju kao do sada, odlučivati  za boravak u toj varoši. Možda idealna klima na duže bude mogla da nadomjesti brojne nedostake infrastrukture.

                                                                                                            Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo