Zahvaljujući izdavačkim pregnućima Instituta, sa djelima Holanđanina Den Dolarda o Crnoj Gori ponovo je upoznata naša javnost. Djela o našoj zemlji slavnog Norvežanina Henrika Angela, zahvaljujući prevodu u organizaciji Instituta, i na engleski jezik, postala su poznata u prestižnim evropskim prestonicama. „Svi koji su pročitali Angelove knjige poželji su da dođu u Crnu Goru”, kaže Radmila Perović

Da li je moguće, zapitaćete se, čitajući tekst knjige Zemlja iza božjih leđa Den Dolarda, da jedan stranac, rođen u polderima, močvarnim ravnicama sjevera Holandije, piše: „Postoji više Crnih Gora nego što svijet zna. Postoji raskošna morska obala, s plažama i stjenovitim rtovima, sa smokvama i kiparisima, šarolika kao turski pojas. Postoji divan plavi pehar, pjenušav zaliv Boke kotorske, sa svojim svečanim manastirima na ostrvima i kapetanskim kućama rasutim obalom, nalik na dvorce… Ali, postoji i skamenjeno more, zatalasano od Lovćena preko Cetinja, do granice sa Hercegovinom. Legendarna Crna Gora.

Ali, postoji i jedan drugi kraj, koji malo ko poznaje, postoji zemlja iza božjih leđa, kako je zovu sami Crnogorci, zapuštena, siromašna, zaboravljena… Prostrana visoravan pašnjaka prošarana velikim bijelim kamenjem. Snijeg, ako zakasni, padne u novembru i otopi se u aprilu ako proljeće porani. Pa opet nigdje ovce nemaju tako teška runa, nigdje vidici nisu tako uzbudljivo daleki i plavi, i nigdje brzaci nisu tako bogati pastrmkom kao na ovoj goloj visoravni, na sjeveru od Nikšića…”

I baš tu, na prisojnoj padini plitke doline, u selu Bijela, smjestio je Dolard priču svog romana. Priču o inženjeru Lazaru Jaukoviću i njegovom mostu na Đurđevića Tari, kojeg je gradio, rušio i pored kojeg je ubijen. Priču o narodu koji je strahovao „od smrti u postelji…”

Dolard je sebe nazivao lutalicom, a ne putnikom, jer „putnici su površni posmatrači koji nemaju osjećaj za kulturu naroda kojeg posjećuju”. Pedesetih godina prošlog vijeka Dolard će posjetiti Jugoslaviju, objaviti Turistički vodič kroz tu zemlju, ali će tek njegove reportaže i romani probuditi pažnju holandske javnosti za ovaj dio juga Evrope. A Dolarda učiniti jednim od najčitanijih pisaca holandske čitalačke publike.

Prvo izdanje Zemlje iza božjih leđa, na našem jeziku objavljeno još  1961. Godine, već odavno je rasprodato. Prošle godine u izdanju NVO Crnogorski međunarodni institut za štampu iz Nikšića, roman je  ponovo preveden na naš jezik. Raniji prevod bio je sa engleskog, a sada je Jelica Novaković Lopušina roman Zemlja iza božjih leđa, na crnogorski jezik prevala sa originalnog – holandskog.

Ovom knjigom nastavljena je dugogodišnja izdavačka djelatnost Radmile Perović i njenog Instituta. Posvećenost rukopisima kojima se predstavlja Crna Gora, njena herojska istorija, prirodne ljepote, ljudi, običaji… Sve viđeno očima stranaca.

Profesionalnu karijeru Radmila Perović je započela kao profesorica ruskog jezika u rodnim Banjanima. „Djed je bio učitelj, tetke i stričevi, svi su radili u prosveti. Iako sam govorila da neću nastaviti tu praksu, ipak moje prvo radno mjesto bilo je u divnoj, seoskoj školi u Crkvicama”, sjeća se Perović. Karijeru je nastavila u beogradskim medijima Politici i Nin-u. Prvo kao saradnik u marketingu, a onda i kao novinarka.

Na poziv norveškog Instituta za žurnalizam i istaživačko novinarstvo otputovaće u grad Bude 2001. Njen rad Položaj nezavisnih medija u godinama konflikta 1990–2000 biće nagrađen prvim mjestom. A nju će oduševiti fascinantna ljepota te zemlje, ali i rukopis Henrika Angela o Crnoj Gori. Uspjeće Radmila, iako je bilo – jedna prazna, a u drugoj ništa – da organizuje Jelenu Vičentić, da sa norveškog na crnogorski jezik prevede Herojski narod, priče o Crnoj Gori – Angelova predavanja i članci o Crnoj Gori, a potom Kroz Crnu Goru na skijama. Knjigu koja je, kada je objavljena 1895, u Norveškoj postala besteler. I Sinovi crnih planina, dugo omiljeno štivo norveške omladine. „Preko Angela, Crna Gora je postala zemlja koju je većina ljudi mogla da nađe na karti i nešto o njoj kaže. To je bio temelj bliskih spona koje su se kasnije razvile između Norveške i Crne Gore”, kaže Radmila Perović.

Nesebičnu pomoć imala je i od Crnograca u dijaspori, spremnih da njene projekte podrže i finansiraju. Među njima veliku zaslugu imao je Rade Marić, biznismen, porijeklom iz Crne Gore, a danas stanovnik Londona.

Radmila je čula za Henrika Angela od Norvežanina Aksela Bikseta, profesora sociologije, koji je za sebe govorio da je u prošlom životu bio Crnogorac. „Znala sam da je neki Norvežanin donio skije u Crnu Goru, ali tada još nisam bila ni pročitala njegovu knjigu, koja je, čini mi se, 60-ih prevedena kod nas. Od Bikseta sam saznala da je napisao tri knjige o Crnoj Gori i da je jako slavljen kod Sjevernjaka. I tako je počelo.”

Uspjela je i da obezbijedi prevod ovih knjiga na engleski jezik. Prevodilac tog izdanja, pri Crnogorskom međunarodnom institutu za štampu, bio je Jan Ivan Hugen. Krenuo je uspješan angažman upoznavanja svijeta sa knjigama Henrika Angela i Crnom Gorom.

Angelove knjige će biti predstavljene po prestižnim evropskim gradovima. „Nijesam srela, evo otkad se bavim promocijom van granica Crne Gore, nikog od intelektualaca, diplomata, istoričara, koji je u rukama imao Angelove knjige, a da nije pokazao želju da dođe u Crnu Goru”, tvrdi Perović.

Nezaboravna je promocija Sinova crnih planina na Univerzitetu Oksford. Studenti sa raznih krajeva svijeta pokazali su veliki interes za onu Crnu Goru u koju je Henrik Angel dolazio u doba kada je ona još bila knjaževina, pa potom kraljevina. Evropska država i pored svih pošasti koje su je okruživale. Zemlja koja je odolijevala i Osmanskoj imperiji i Austrougarskoj monarhiji, narod kome je pripadao trijumf junaštva i ljubavi prema otadžbini.

Radmilina misija nastavljena je. U organizaciji norveške ambasade,  2011. godine u čuvenom londonskom Vojnom pomorskom klubu o knjigama Henrika Angela govorila je tri puta. Tri predavanja održala je i u Parizu, potom u Norveško-švedskom kulturnom centru, pa u rezidenciji Norveške ambasade u Beču. Takođe, tri puta u poznatom Skijaškom muzeju u Oslu. Ovdje je prisutnima mogla i da pokaže prve skije sa kojima je Angel došao u Crnu Goru. O Crnoj Gori i piscu Henriku Angelu govorila je i u Hramu od knjige, gdje se okuplja intelektualna elita Osla. U rezidencijama Norveške ambasade u Beogradu… Prezentacije je uvijek pratio i dokumentarni film o Henriku Angelu, dijelom sniman i u Crnoj Gori.

O angažmanima Radmile Perović pisali su poznati norveški mediji. Ona je pisala o uspješnim ljudima u dijaspori, ali i o znamenitostima rodnih Banjana. Pisala je i o Angelu: „Ono što će ga kasnije načiniti crnogorskim herojem, sasvim slučajno ponio je sa sobom, svoje skije. Nije mogao pretpostaviti da će na dalekom jugu biti potrebne”, kaže za Monitor  Radmila Perović. „Put ga je vodio preko Beča i Trsta, a odatle parobrodom uz obalu Dalmacije do Bokokotorskog zaliva. Bila je to ljubav na prvi pogled.”

Skijama će se te davne 1983. sjuriti niz padine Lovćena prema Cetinju. Glas Crnogoraca tih dana piše: „Ima nekoliko dana da se bavi u našoj sredini gospodin Henrik Angel, vojnički kapetan iz Norveške. Došao je iz Kotora na ližama kojima se u Norveškoj ide ili bolje reći leti po snijegu. To su metar i po dugi drveni poplati kojima se može i po najvećem snijegu i uz brdo oditi.”

Angelovo skijaško umijeće impresioniralo je knjaza Nikolu, pa je motivisan time naručio nekoliko pari skija iz Beča za svoje oficire i naložio Norvežaninu da osnuje prvu skijašku školu. Zahvaljujući tome što je knjaz Nikola naručio skije, a njegova porodica i dvor bili prvi koji su ih oprobali, skije su ubrzo postale moda. Ostaće zabilježeno: 1893. osnovana je prva škola skijanja u Crnoj Gori, na Cetinju.

Tako, zahvaljujući neobičnom gostu, Crna Gora se može nazvati kolijevkom skijanja na Balkanu. Ali i svaki Crnogorac ponosno podići glavu čitajući žal Henrika Angela: „Ako bih mogao da poželim veliku nagradu, poželio bih da imam Bjornosov lijepi i zavodljivi jezik (znameniti sunarodnik pjesnik, nobelovac prim.op). Tada bih naučio svoje sunarodnike da otadžbina nije samo pojam koji nastaje rođenjem, sebičnošću. Ne. Opisao bih narod Crne Gore i njegove bitke, tako da u duši svakog Norvežanina razbukti vatra…”

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO