Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

MONITOR: Pobjeda lijevo-zelene koalicije „Možemo“ u Zagrebu, pokazala je i izvjestan potencijal hrvatskog društva da izađe iz kruženja oko vječitih „istorijskih“ tema koje su dominirale politikom i HDZ-a i SDP-a. Može li se u većoj mjeri razbiti dominirajući dvopartizam u Hrvatskoj?

JAKOVINA: „Možemo“ je trenutno na ispitu u Zagrebu i na načinu kako će Zagrebom upravljati bit će jasno može li zaigrati važnu ulogu na nacionalnoj razini. Trebaju stvoritii mrežu podružnica. Dok to ne učine, važno je za oporbu da se SDP konsolidira, jer ovako korumpirana vlast neće imati kome biti predana. Zato je zagrebačkoj vlasti potrebno da u poteze pretvori najave iz kampanje. Šteta je što nemamo oporbu niti na jednoj razini koja će biti konstruktivna, podržati dobre poteze. Reforme u Hrvatskoj, kao i Jugoslaviji ranije, nikada nisu dobro prolazile i teško su se provodile. Inercija i strah od ozbiljnih poteza, to je gotovo pa dio karaktera. Da je drukčije, bilo bi manje politizacije prošlosti i manje nacionalističkog kopanja po onome što je bilo.

MONITOR: Kako gledate na podršku koju je Sergej Lavrov, prilikom susreta u Moskvi sa hrvatskim kolegom, ministrom Gordanom Grlićem Radmanom, dao bosanskim Hrvatima, riječima da su oni „diskiminisani“?

JAKOVINA: Pa i ministar vanjskih poslova RH Grlić Radman tada je zahvalio Rusima na potpori Hrvatskoj u vrijeme međunarodnog priznanja. Ruska politika se previše gleda crno-bijelo i zato krivo, i tako je u mnogim sredinama. Rusija nije predestinirana suradnica niti zaštitnica Srbije. Moskva vrlo često nije imala pozitivnu rolu u zbivanjima na Balkanu, ne samo 1948, već ni nedavno. Crna Gora jedan je primjer. Ali nije niti igrala po crno-bijelim podjelama naših (raznih) nacionalista.

MONITOR: Izjavili ste da ne postoje lideri na svjetskom nivou te da „europske države nemaju kapaciteta za liderstvo“?

JAKOVINA: Svijet je u previranjima i gledamo novu preraspodjelu bogatstava, utjecaja, pa i stvaranja novih lidera. Nadam se da lideri koji su promotori demokrature ili liberalnih politika ili klerikalnih, srednjovjekovnih, vrijednosti, neće prevladati. Ima ih puno, a borba protiv takvih politika nije dovoljno snažna.

MONITOR: Kolika se opasnost opstanka EU krije u podjeli na „centar i periferiju“ ili „Staru i Novu Evropu“ i „zasićenost proširenjem“, a koliko u posljedicama kompromisa Lisabonskog sporazuma?

JAKOVINA: Dijelom je EU i sada podijeljena na periferiju i centar. Poljska, koja od novih članica jedina ima šanse postati pravi centar i „pokretač“, jer je velika i važna zbog geografije, stanovništva, tržišta, svojim sadašnjim politikama to neće postati. EU predugo tolerira politike koje ruše zajedničke vrijednosti, kojima se krše ljudska prava, vladavina prava, koje su negacionističke prema prošlosti… to dijeli Europu i to produbljuje podjele koje su uvijek bile tu, ali su se unutar EU trebale smanjivati. To je prava podjela na „novu“ i „staru“ Evropu. Bez kompromisa i suglasja, EU neće biti u stanju graditi budućnost za 21. stoljeće, neće stvoriti Uniju koja će biti propulzivna i snažna. Evropa kao muzej nam ne treba, jer muzeji mogu biti zanimljivi, ali ne i posjećivani. Prazni muzej na rubu svijeta ne smije biti naša sudbina; moramo biti atraktivna, originalna, inovativna, dinamična, raznolika zajednička kuća, od Kavkaza do Atlantika, u prijateljskim odnosima sa Sjeverom Afrike. Prva nova članica takve zajednice trebala bi biti Crna Gora.

 

Hrvatska želi biti provincijalna

MONITOR: Prošlo je 30 godina otkako je Hrvatska proglasila nezavisnost. Vi ste dosta oštro ocjenjivali domete tog razdoblja – izjavili ste i to da je Hrvatska i dalje tamo gdje je bila – na evropskoj periferiji, sada EU. Ima li, ipak, neke razlike?

JAKOVINA: Bolno sam svjestan ograničenja našeg – ne samo hrvatskog – položaja, malenkosti, nepovoljne obrazovane strukture, rubnosti u Evropi, teške prošlosti, nedostatnih razvojnih kapaciteta… Ne mislim da možemo više u dogledno vrijeme doći u situaciju u kojoj smo bili početkom 50-ih kada je Milovan Đilas napisao kako su Južni Slaveni izašli na svjetsku pozornicu, s malim ulogom, ali „onih nekoliko nenabubanih, originalnih rečenica koje režiserima svjetske drame otmemo da iskažemo, ipak odjekuju, makar koliko nas stišavali“. Tada su ovi narodi stupili u svijet, izvan balkanskog, pa i europskog kruga, znatiželjni, otvoreni za novo.

Vrijeme je drukčije danas, Hrvatska je mala i želi biti puno više provincijalna. Nekada smo bili zemlja koja je proizvodila podmornice i gradila avione, danas ih ne znamo ni kupiti. Mislim ipak da još mora postojati ambicija i sposobnost da pokažemo da nešto znamo, želimo i možemo. Nisam siguran da se to više vidi, da postoji. Hrvatska je posve u rukama jedne partije i sve određuje partijska iskaznica. Sve, nema više nijednog ravnatelja ili direktora da nije u HDZ-u, a to je pogubno za malu zemlju malih kapaciteta.

Silno sam sretan što smo u EU. Bez EU Hrvatska bi bila izgubljena, ne toliko zato što zna što činiti unutar EU, već zato što je njezin nacionalizam donekle suzbijan u velikoj zajednici, jer bi bez nje antibalkanski i odbijački nacionalizam, Hrvatsku osamio, izolirao. Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima. Evropa bi trebala, naravno, biti poput Nizozemske, a ne Mađarske.

 

Hrvatska u BiH vodi politiku HDZ-a BiH

MONITOR: Hrvatska je veoma zainteresovana za ostvarivanje prava Hrvata u BiH. Vi ste to negdje nazvali „traumom propale politike Franje Tuđmana“. Hrvatski državni vrh je našao, kako je rekao predsjednik Zoran Milanović, „partnera“ u Miloradu Dodiku za razrješenje ove traume. Kako biste objasnili toliku javnu podršku Dodiku?

JAKOVINA: Hrvatski je nacionalizam, za razliku od srpskog, isključiv. Hrvatskim nacionalistima ne valja Krleža, jer je lijevo, ne paše Murtić, jer je podržavao Tita, ne paše im Andrić, jer je prestao biti Hrvat… Matica Hrvatska s novim vodstvom ove je godine, nakon 30 godina, pokrenula ideju o stvaranju jezičnog zakona, kojim bi se kažnjavali oni koji nedovoljno dobro govore ili koriste hrvatski. Pretpostavljam da je to usmjereno prije svega protiv onih koji bi ubacili koji srbizam u govor. Neće od svega toga biti ništa, ali pokazuje kakvim se poslovima bavi hrvatska nacionalistička „znanost“ i kultura. U takvom kontekstu Dodik i RS predstavljaju nešto drugo i samo naizgled zbunjujuće. HDZ-ova europska zastupnica i bivša visoka političarka HDZ-a BiH Željana Zovko, Dodika je nazvala najiskrenijim bosanskohercegovačkim političarem. Predsjednik Milanović ga zove političarem koji nije najveći problem BiH, a Plenković je posljednjih dana lansirao tezu o centraliziranoj BiH, o bošnjačkom pritisku. Sve će se to, tobože, razriješiti ako Hrvati u BiH sami budu birali člana Predsjedništva BiH. Istina, Bošnjaci koji ne žele glasati za nacionalističke, klerikalne, zatucane političare, glasali su za Komšića, jer su ga smatrali manjim „zlom“ ili bližim onim što i oni žele. Hrvatska u BiH vodi politiku HDZ-a BiH i nastoji riješiti samo jedno pitanje – glasanje na izborima. U tome je Dodik saveznik. Možda je to i tako – ta u Republici Srpskoj nema Hrvata, istjerani su, pa Dodik može puno toga obećavati. Bošnjaci i Hrvati žive zajedno i tamo se treba tražiti rješenje hrvatskog pitanja u BiH. Doduše, logika nekih je da bi mogućnost Hrvata da doista samo oni izaberu predstavnika, moglo srušiti bunkerski mentalitet HDZ-ovaca – mislim da vrijedi samo u teoriji. Za Republiku Hrvatsku, osobno mislim, svakako da je bolja ujedinjena BiH tri ravnopravna naroda, no ona koja velikosrpsku politiku i formalno dovodi na Unu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo