Povežite se sa nama

INTERVJU

Realnost se ne mjeri himnom

Objavljeno prije

na

Dr Srđa Pavlović, profesor je na Katedri za istoriju i klasične studije Univerziteta Alberta u kanadskom gradu Edmontonu. Predaje kulturnu i političku istoriju južnih Slovena. U izdanju Purdue University Press nedavno se pojavila njegova knjiga o Podgoričkoj Skupštini i aneksiji Crne Gore 1918. godine, pod naslovom Balkan Anschlus. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Spaces of Identity (Prostori identiteta) i vodi višegodišnji istraživački projekat o pomirenju na prostoru bivše Jugoslavije. Profesor Pavlović objašnjava kuda, četiri godine nakon obnove nezavisnosti, ide Crna Gora: ,,Čin obnove nezavisnosti je, nesumnjivo, bio od ogromnog značaja za Crnu Goru. Veliki broj njenih građana, uključujući i mene, su se zalagali da se taj čin odigra i mnogo ranije. No, bez obzira na to kada su se želje mnogih ostvarile, uticaj koji je referendumska odluka imala na stanje u Crnoj Gori, kao i njenu međunarodnu poziciju je nemjerljiv. Takav čin je značajan za svaku državu, i za elitu koja uspješno zaokruži proces definisanja nezavisnosti. Vladajuća elita u Crnoj Gori je to uspjela da uradi. Stoga je napor vladajuće strukture da godišnjicu proglašenja crnogorske nezavisnosti predstavi kao repernu tačku u procjeni stepena i modaliteta društvenog razvoja sasvim legitiman sa stanovišta tehnologije vlasti. To je značajna politička valuta kojom se mnogo toga može platiti i kupiti. Nijedna elita na vlasti, pa ni ova u Crnoj Gori, nikada neće pristati da takvo dostignuće istorizuje i pozicionira ga onamo gdje ono, u stvari, pripada: u prošlost.”

MONITOR: Koliko je korisno rezultate referenduma o nezavisnosti uzimati kao tačku apsolutnog pozitivnog zaokreta?
PAVLOVIĆ: Prosto rečeno, nije se radilo o apsolutnom zaokretu, a vrijeme je pokazalo da ta druga faza razvoja nije baš apsolutno progresivna. Ne bi se smjela zanemariti činjenica da je, paralelno sa odlukom o nezavisnosti, referendum značajno produbio stare podjele u Crnoj Gori. Elita na vlasti konstantno plaši građane dubinom tih podjela i opasnostima koje prijete ako se pokuša napraviti most preko te ,,male rijeke.” Ovo je instrumentalizacija nacionalizma i strahova koji ga prate od strane elite na vlasti. Mislim da bi bilo korisnije uzeti neke druge parametre za mjerenje napretka, kao što su pitanja male efikasnosti institucija, zaštite manjina, slobode štampe, endemske korupcije i organizovanog kriminala, nedostatka osnovnih elemenata koji čine mrežu socijalne zaštite građana, itd. Ovo su, čini mi se, mjerodavniji parametri za trasiranje crnogorskog puta u budućnost. Sudeći po ovim mjerilima, Crna Gora tek treba da otvori procese istinske demokratizacije.

MONITOR: U kolikoj mjeri je situacija u kojoj se danas nalazi Crna Gora posljedica pristupa – država pa demokratija?
PAVLOVIĆ: Savremena crnogorska situacija je proizvod mnogo faktora, pa nije umjesno tražiti krivca za trenutne probleme u jednom diskursu, jednoj partiji ili pojedincu. Naravno, svaki od tih faktora je doprinio trenutnom teškom stanju. To važi i za one koji su zagovarali potrebu da se prvo napravi nezavisna država, a za demokratiju ćemo lako, kao i za one koji su zagovarali zajedničku državu. Obnavljanje crnogorske državnosti je bilo omeđeno politikom, ali i obojeno emocijama koje prate svaku manifestaciju nacionalizma. Mnogi su odlučili da podrže ono što im se tada činilo kao manje zlo u poređenju sa mračnom alternativom. Iako se retorika obnove državnosti često pozivala na postulate građanskog društva, ovaj proces nije nikada izašao iz okvira nacionalnog. Sinitagma ,,država pa demokratija” je bila instrumentalizacija diskursa nacionalizma u svrhu ostvarivanja političkog cilja. Manjina, kojoj sam i ja pripadao, je tvrdila da se pravljenje države ne smije odvajati od procesa uspostavljanja demokratije, te da je naknadna demokratska hirurgija gotovo uvijek neuspiješna. Vrijeme je nama dalo za pravo. Ta manjina je proglašavana mondijalistima, salonskim demokratama i konačno, u istinskom maniru nacionalizma, obilježena kao izdajnička i petokolonaška. Dobar je znak , to što sve veći broj suverenista uviđa da je istekao rok trajanja tezi ,,država pa demokratija” i da je državnost Crne Gore činjenica koja se ne može promijeniti. Prepoznavanje ove činjenice predstavlja prvi i pravi iskorak izvan okvira nacionalne vizure mišljenja i otklon od autoritarne vlasti koja manipuliše emotivnim sadržajima koncepta nezavisnosti.

MONITOR: Kakve su mogućnosti da Crna Gora bude uspostavljena kao demokratsko društvo?
PAVLOVIĆ: Crna Gora je suočena s izazovima uspostavljanja pravne države kako bi se proces demokratizacije uopšte mogao pokrenuti. Uspostavljanje demokratskog društva je dugotrajni napor koji zahtijeva izgrađivanje kritičkog odnosa prema sopstvenoj državi, vlasti i političkom sistemu. To je proces kreiranja kategorije javnosti, koja je svjesna sopstvene odgovornosti za stanje u društvu, ali i obaveze da se angažuje u procesu reformi, bile one političke, ekonomske, kulturne, ili neke druge. Uspostavljanje demokratskog društva podrazumijeva uklanjanje autoritarnog režima preko glasačke kutije, ma koliko taj proces ponekad izgledao uzaludan i obeshrabrujući.

MONITOR: Kako komentarišete činjenicu da se u Crnoj Gori stalno iznova otvaraju ,,identitetska pitanja” – crkva na Rumiji, himna, mošti Ivana Crnojevića…
PAVLOVIĆ: Primjeri koje ste pomenuli su dio rječnika nacionalizma. U Crnoj Gori su stavljeni u funkciju održavanja na vlasti strukture koja je odavno potrošila sve ostale valute. Elita je svjesna upotrebne vrijednosti identitetskih pitanja. Ona su idealan zaklon za mnoge nepravilnosti i služe za kreiranje tenzija kada se elita na vlasti nađe u neodbranjivoj poziciji. Tokom posljednjih četiri godine svaka kritika stanja u Crnoj Gori se kvalifikovala kao napad na temelje crnogorske državnosti. Vlast je usavršila model diskvalifikacije kritičara tako što ih odmah optuži za manjak patriotizma, ili čak i za izdajstvo. Ovo je moguće samo onda kada kritičari vlasti prihvate da učestvuju u takvom političkom cirkusu. Mnogi, na žalost, nasjedaju na ove nacional-patriotske izazove i time sebe i sopstvene političke planove kvalifikuju kao nacionalističke, a vlastima daju priliku da ih domaćoj javnosti i inostranim partnerima predstavi kao retrogradne. Treba, međutim, reći da vlast nema tapiju na korišćenje ovih simbola u političke svrhe. Opozicione partije su takođe strastveni potrošači ove simboličke geografije. Pozitivan je pomak to što nekadašnje unionističke partije jasno prepoznaju realnost crnogorske državnosti. Ovim činom se počinje definisati prihvatljiva alternativa autoritarnoj strukturi vlasti u Crnoj Gori.

MONITOR: Šta mislite o pokušajima šminkanja uloge crnogorskih čelnika u ratovima devedesetih?
PAVLOVIĆ: Šminkanje istorije nije crnogorski specijalitet, mada i u toj disciplini lagano preuzimamo primat u regionu. Konstrukcija istorijskog sjećanja od strane elita na vlasti i dvorskih istoričara nije novitet. Ovaj se proces može pratiti u Crnoj Gori u više faza od 1900-te do danas. Svaka promjena vlasti je rezultirala kreiranjem novih nacionalnih izdajnika i novih nacionalnih heroja. Na međunarodnim stručnim konferencijama istoričara ne postoji dilema o tome ko je Crnu Goru uveo u rat. Ona postoji jedino u Crnoj Gori, i to samo kao politički inducirana dilema. Ratna elita, koje je još na vlasti, će uraditi sve da sebe zaštiti, počevši od uopštenih izraza žaljenja kojima se dehumanizuju žrtve jer im se oduzima individualnost, pa do tragikomičnih suđenja izvršiocima naređenja. Elita i njeni pisari promovišu zaborav kao vrlinu, a kao spas od teške prošlosti nude nove integracione procese.

MONITOR: Omiljeni odgovor crnogorskih vlasti na pitanja o kriminalu i korupciji glasi: kriminala i korupcije ima, ali ni više ni manje nego drugdje. Je li tako?
PAVLOVIĆ: Ovdje se radi o zamjeni teza kako bi se pažnja odvukla sa konkretnih detalja na opšte stvari. Konkretna priča o organizovanom kriminalu i korupciji u Crnoj Gori i uticaju koji ima na politiku, ekonomiju i društvena zbivanja se pokušava razvodniti tako što se pretvori u regionalni problem koji neko drugi treba da rješava. Dok se bavimo ovim razvodnjavanjem, niko ne postavlja centralno pitanje: zašto vlast u Crnoj Gori do sada nije uradila ništa na rješavanju problema organizovanog kriminala i endemske korupcije u sopstvenoj sredini? Činjenica da pred sudovima dviju evropskih država postoje tužbe protiv crnogorskih političara i novobogataša, u kojima se u više navrata pominje predsjednik crnogorske vlade u negativnom kontekstu, su jasna indicija o dubini krize koja mori Crnu Goru. Generalizacija konkretnih problema kako se njima ne bi bavili je postala omiljena tehnika struktura na vlasti.

MONITOR: Koliko je važno i koliko moguće da opozicija na lokalnim izborima nastupi jedinstveno – je li bojkot bio bolji?
PAVLOVIĆ: Jedinstven nastup je važan i moguć ako se i kada se opozicione partije i njihovi glasači slože da je neophodno prepoznati realnost. Ta realnost je ne samo nezavisna Crna Gora, nego i znatni ekonomski i socijalni problemi, kriminalizacija društva, korupcija i urušavanje ekonomije. Ta realnost se mjeri ekonomskim parametrima, a ne himnom, moštima bivšeg vladara i sličnim signifikatorima nacionalnog identiteta. Ja nijesam pristalica bojkota, pošto vjerujem da se promjene mogu desiti jedino ako se aktivno učestvuje u političkom procesu, koliko god on mogao biti problematičan.

Kosara K. BEGOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo