Povežite se sa nama

INTERVJU

Realnost se ne mjeri himnom

Objavljeno prije

na

Dr Srđa Pavlović, profesor je na Katedri za istoriju i klasične studije Univerziteta Alberta u kanadskom gradu Edmontonu. Predaje kulturnu i političku istoriju južnih Slovena. U izdanju Purdue University Press nedavno se pojavila njegova knjiga o Podgoričkoj Skupštini i aneksiji Crne Gore 1918. godine, pod naslovom Balkan Anschlus. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Spaces of Identity (Prostori identiteta) i vodi višegodišnji istraživački projekat o pomirenju na prostoru bivše Jugoslavije. Profesor Pavlović objašnjava kuda, četiri godine nakon obnove nezavisnosti, ide Crna Gora: ,,Čin obnove nezavisnosti je, nesumnjivo, bio od ogromnog značaja za Crnu Goru. Veliki broj njenih građana, uključujući i mene, su se zalagali da se taj čin odigra i mnogo ranije. No, bez obzira na to kada su se želje mnogih ostvarile, uticaj koji je referendumska odluka imala na stanje u Crnoj Gori, kao i njenu međunarodnu poziciju je nemjerljiv. Takav čin je značajan za svaku državu, i za elitu koja uspješno zaokruži proces definisanja nezavisnosti. Vladajuća elita u Crnoj Gori je to uspjela da uradi. Stoga je napor vladajuće strukture da godišnjicu proglašenja crnogorske nezavisnosti predstavi kao repernu tačku u procjeni stepena i modaliteta društvenog razvoja sasvim legitiman sa stanovišta tehnologije vlasti. To je značajna politička valuta kojom se mnogo toga može platiti i kupiti. Nijedna elita na vlasti, pa ni ova u Crnoj Gori, nikada neće pristati da takvo dostignuće istorizuje i pozicionira ga onamo gdje ono, u stvari, pripada: u prošlost.”

MONITOR: Koliko je korisno rezultate referenduma o nezavisnosti uzimati kao tačku apsolutnog pozitivnog zaokreta?
PAVLOVIĆ: Prosto rečeno, nije se radilo o apsolutnom zaokretu, a vrijeme je pokazalo da ta druga faza razvoja nije baš apsolutno progresivna. Ne bi se smjela zanemariti činjenica da je, paralelno sa odlukom o nezavisnosti, referendum značajno produbio stare podjele u Crnoj Gori. Elita na vlasti konstantno plaši građane dubinom tih podjela i opasnostima koje prijete ako se pokuša napraviti most preko te ,,male rijeke.” Ovo je instrumentalizacija nacionalizma i strahova koji ga prate od strane elite na vlasti. Mislim da bi bilo korisnije uzeti neke druge parametre za mjerenje napretka, kao što su pitanja male efikasnosti institucija, zaštite manjina, slobode štampe, endemske korupcije i organizovanog kriminala, nedostatka osnovnih elemenata koji čine mrežu socijalne zaštite građana, itd. Ovo su, čini mi se, mjerodavniji parametri za trasiranje crnogorskog puta u budućnost. Sudeći po ovim mjerilima, Crna Gora tek treba da otvori procese istinske demokratizacije.

MONITOR: U kolikoj mjeri je situacija u kojoj se danas nalazi Crna Gora posljedica pristupa – država pa demokratija?
PAVLOVIĆ: Savremena crnogorska situacija je proizvod mnogo faktora, pa nije umjesno tražiti krivca za trenutne probleme u jednom diskursu, jednoj partiji ili pojedincu. Naravno, svaki od tih faktora je doprinio trenutnom teškom stanju. To važi i za one koji su zagovarali potrebu da se prvo napravi nezavisna država, a za demokratiju ćemo lako, kao i za one koji su zagovarali zajedničku državu. Obnavljanje crnogorske državnosti je bilo omeđeno politikom, ali i obojeno emocijama koje prate svaku manifestaciju nacionalizma. Mnogi su odlučili da podrže ono što im se tada činilo kao manje zlo u poređenju sa mračnom alternativom. Iako se retorika obnove državnosti često pozivala na postulate građanskog društva, ovaj proces nije nikada izašao iz okvira nacionalnog. Sinitagma ,,država pa demokratija” je bila instrumentalizacija diskursa nacionalizma u svrhu ostvarivanja političkog cilja. Manjina, kojoj sam i ja pripadao, je tvrdila da se pravljenje države ne smije odvajati od procesa uspostavljanja demokratije, te da je naknadna demokratska hirurgija gotovo uvijek neuspiješna. Vrijeme je nama dalo za pravo. Ta manjina je proglašavana mondijalistima, salonskim demokratama i konačno, u istinskom maniru nacionalizma, obilježena kao izdajnička i petokolonaška. Dobar je znak , to što sve veći broj suverenista uviđa da je istekao rok trajanja tezi ,,država pa demokratija” i da je državnost Crne Gore činjenica koja se ne može promijeniti. Prepoznavanje ove činjenice predstavlja prvi i pravi iskorak izvan okvira nacionalne vizure mišljenja i otklon od autoritarne vlasti koja manipuliše emotivnim sadržajima koncepta nezavisnosti.

MONITOR: Kakve su mogućnosti da Crna Gora bude uspostavljena kao demokratsko društvo?
PAVLOVIĆ: Crna Gora je suočena s izazovima uspostavljanja pravne države kako bi se proces demokratizacije uopšte mogao pokrenuti. Uspostavljanje demokratskog društva je dugotrajni napor koji zahtijeva izgrađivanje kritičkog odnosa prema sopstvenoj državi, vlasti i političkom sistemu. To je proces kreiranja kategorije javnosti, koja je svjesna sopstvene odgovornosti za stanje u društvu, ali i obaveze da se angažuje u procesu reformi, bile one političke, ekonomske, kulturne, ili neke druge. Uspostavljanje demokratskog društva podrazumijeva uklanjanje autoritarnog režima preko glasačke kutije, ma koliko taj proces ponekad izgledao uzaludan i obeshrabrujući.

MONITOR: Kako komentarišete činjenicu da se u Crnoj Gori stalno iznova otvaraju ,,identitetska pitanja” – crkva na Rumiji, himna, mošti Ivana Crnojevića…
PAVLOVIĆ: Primjeri koje ste pomenuli su dio rječnika nacionalizma. U Crnoj Gori su stavljeni u funkciju održavanja na vlasti strukture koja je odavno potrošila sve ostale valute. Elita je svjesna upotrebne vrijednosti identitetskih pitanja. Ona su idealan zaklon za mnoge nepravilnosti i služe za kreiranje tenzija kada se elita na vlasti nađe u neodbranjivoj poziciji. Tokom posljednjih četiri godine svaka kritika stanja u Crnoj Gori se kvalifikovala kao napad na temelje crnogorske državnosti. Vlast je usavršila model diskvalifikacije kritičara tako što ih odmah optuži za manjak patriotizma, ili čak i za izdajstvo. Ovo je moguće samo onda kada kritičari vlasti prihvate da učestvuju u takvom političkom cirkusu. Mnogi, na žalost, nasjedaju na ove nacional-patriotske izazove i time sebe i sopstvene političke planove kvalifikuju kao nacionalističke, a vlastima daju priliku da ih domaćoj javnosti i inostranim partnerima predstavi kao retrogradne. Treba, međutim, reći da vlast nema tapiju na korišćenje ovih simbola u političke svrhe. Opozicione partije su takođe strastveni potrošači ove simboličke geografije. Pozitivan je pomak to što nekadašnje unionističke partije jasno prepoznaju realnost crnogorske državnosti. Ovim činom se počinje definisati prihvatljiva alternativa autoritarnoj strukturi vlasti u Crnoj Gori.

MONITOR: Šta mislite o pokušajima šminkanja uloge crnogorskih čelnika u ratovima devedesetih?
PAVLOVIĆ: Šminkanje istorije nije crnogorski specijalitet, mada i u toj disciplini lagano preuzimamo primat u regionu. Konstrukcija istorijskog sjećanja od strane elita na vlasti i dvorskih istoričara nije novitet. Ovaj se proces može pratiti u Crnoj Gori u više faza od 1900-te do danas. Svaka promjena vlasti je rezultirala kreiranjem novih nacionalnih izdajnika i novih nacionalnih heroja. Na međunarodnim stručnim konferencijama istoričara ne postoji dilema o tome ko je Crnu Goru uveo u rat. Ona postoji jedino u Crnoj Gori, i to samo kao politički inducirana dilema. Ratna elita, koje je još na vlasti, će uraditi sve da sebe zaštiti, počevši od uopštenih izraza žaljenja kojima se dehumanizuju žrtve jer im se oduzima individualnost, pa do tragikomičnih suđenja izvršiocima naređenja. Elita i njeni pisari promovišu zaborav kao vrlinu, a kao spas od teške prošlosti nude nove integracione procese.

MONITOR: Omiljeni odgovor crnogorskih vlasti na pitanja o kriminalu i korupciji glasi: kriminala i korupcije ima, ali ni više ni manje nego drugdje. Je li tako?
PAVLOVIĆ: Ovdje se radi o zamjeni teza kako bi se pažnja odvukla sa konkretnih detalja na opšte stvari. Konkretna priča o organizovanom kriminalu i korupciji u Crnoj Gori i uticaju koji ima na politiku, ekonomiju i društvena zbivanja se pokušava razvodniti tako što se pretvori u regionalni problem koji neko drugi treba da rješava. Dok se bavimo ovim razvodnjavanjem, niko ne postavlja centralno pitanje: zašto vlast u Crnoj Gori do sada nije uradila ništa na rješavanju problema organizovanog kriminala i endemske korupcije u sopstvenoj sredini? Činjenica da pred sudovima dviju evropskih država postoje tužbe protiv crnogorskih političara i novobogataša, u kojima se u više navrata pominje predsjednik crnogorske vlade u negativnom kontekstu, su jasna indicija o dubini krize koja mori Crnu Goru. Generalizacija konkretnih problema kako se njima ne bi bavili je postala omiljena tehnika struktura na vlasti.

MONITOR: Koliko je važno i koliko moguće da opozicija na lokalnim izborima nastupi jedinstveno – je li bojkot bio bolji?
PAVLOVIĆ: Jedinstven nastup je važan i moguć ako se i kada se opozicione partije i njihovi glasači slože da je neophodno prepoznati realnost. Ta realnost je ne samo nezavisna Crna Gora, nego i znatni ekonomski i socijalni problemi, kriminalizacija društva, korupcija i urušavanje ekonomije. Ta realnost se mjeri ekonomskim parametrima, a ne himnom, moštima bivšeg vladara i sličnim signifikatorima nacionalnog identiteta. Ja nijesam pristalica bojkota, pošto vjerujem da se promjene mogu desiti jedino ako se aktivno učestvuje u političkom procesu, koliko god on mogao biti problematičan.

Kosara K. BEGOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA I BIVŠI UREDNIK LIBERALA: Selektivni i u osudi nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kao društvo podijeljeni smo i veoma selektivni po pitanju nasilja. Zavisno od toga  „čija” je žrtva ili nasilnik. A svi bi trebalo da budemo  jedinstveni i osudimo svaku vrstu nasilja.  Ne samo kod nas. Ovo što se dešava u Gazi je strašno. Niko ko ima “zrnce” ljudskosti u sebi, bez obzira na bilo kakve interese, ne smije da ćuti i ne osudi brutalna iživljavanja i ubijanja nevinih od strane izraelskog režima. Mnogi  u Crnoj Gori, naročito na početku žestokih napada, su ćutali na događaje u Gazi

 

MONITOR: Popis je krenuo, nakon ispunjenih preduslova iz Sporazuma vlasti, opozicije i predstavnika vijeća nacionalnih manjina. Ipak, kampanja o nacionalnom izjašnjavanju se nastavlja.  Kako to komentarišete?

PEPIĆ: Najsmješnija pamet je naknadna pamet. Dobro je što je popis konačno krenuo. Ali ne smijemo zaboraviti da taj popis kasni već više od dvije godine. Zašto se jedno, po pravilu  statističko- tehničko pitanje problematizuje?

Moram reći i to da je, bez obzira na prolongiranje , dobro što je premijer . Spajić odložio početak popisa za 30 dana. I što se koliko- toliko došlo do kompromisa. No,primjećujem da će popis,  bez obzira na rezultate, poslužiti više za identitetska pitanja i prepucavanja i ” dokazivanja ” kojih je više , ili manje. Nažalost, nacija i vjera, postali su zanimanje.  Da je sreće, identitetska pitanja ne bi trebalo da nam budu  toliko od značaja. Dobro bi bilo kada bi popis iskoristili u svrhe razvitka našeg društva. Da vidimo , koliko nas uopšte ima  i  čime raspolažemo.

Pritom,  jasno je da popisno ” izjašnjavanje ” građana ne može da nam ukaže sa kakvom imovinom se raspolaže. Nema načina da se  popisom  utvrdi kako su nekI  bliski vlastima  stekli više imovine. Da je i volje i sreće, time bi se bavile druge službe.

Bilo bi mi drago da se rezultati popisa iskoriste na pravi način. A ne da nam on posluži, što me  plaši,  za  prebrojavanje nacionalnih i vjerskih krvnih zrnaca.

MONITOR: Nakon prepiski između Vesne Medenice sa sutkinjama, tužiteljkama i predsjednicom Agencije za sprečavanje korupcije, ovonedjeljne Skaj prepiske svjeoče o razgovorima između bivših službenika policije i vrha kriminalnih grupa o rezultatu izbora 2020, pa i planiranju da se neki od poslanika ukloni. Govori se o Nebojši Medojeviću, jednom od lidera bivšeg DF. Šta to kazuje?

PEPIĆ: Ne bi trebalo da nas, koji smo na razne načine pratili pomnije javnu CG društveno – političku scenu, ili bolje rečeno, koji smo osjećali i uvidjeli da nešto nije u redu u višedecenijskoj vlasti DPS- a i Mila Đukanovića mogu iznenaditi  ove i ovakve prepiske putem Skaj aplikacije.

Dobro je poznato da je ta i takva vlast stvorila i izuzetno dobro koristila taj i takav ” sistem vrijednosti”. Dobro je bilo poznato da je Vesna Medenica ” treću granu vlasti”  stavila u zaštitu  Đukanovića i njemu bliskih. I da ništa  što je zadiralo u organizovani kriminal na visokom nivou, nije moglo da se pred sudskim instancama , ne samo pravosudno  dokaže , nego ni pokrene. Ako hoćemo da budemo iole iskreni , moglo se znati, da i neki od policijskih službenika, nijesu bili u službi očuvanja javnog reda i mira , već više u lancu  očuvanja Đukanovićeve i moći  bogatstva.

Svako  ko i je ukazivao na to  nalazio se na udaru i djelova policije i djelova sudstva. Počesto i na meti nekih ” žestokih momaka” . Tako da me ove i ovakve prepiske – ne čude.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR KRAUS, PREDSJEDNIK SAVEZA ANTIFAŠISTA SRBIJE: U Srbiji je dominantan populizam koji čini sve da zadrži vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni, svrsishodan cilj izbora u Srbiji trebao bi da bude  približavanje zeleno-lijevih i socijal-liberalnih političkih opcija – i ne samo njih

 

MONITOR: Nedavno je prošlo 80 godina od Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Tih dana se u Teheranu održavala i konferencija glavnih savezničkih lidera-Staljina, Ruzvelta i Čerčila. Tvrdi se da je tada izdejstvovano priznanje Titovog pokreta kao dio kompromisa između trojice lidera. Kako  ocjenjujete značaj ovog događaja i njegov legat danas?

KRAUS: Da, pre nekoliko dana, tačnije, ove godine 26.11. u Jajcu je svečano obeležena 80-ta godišnjica od održavanja II zasedanja AVNOJ-a. I na teritoriji Jugoslavije, kao i na međunarodnom planu, 1943. godina je bila prelomna godina II Svetskog rata. Te godine su vođene najveće bitke u NOB-u, na Neretvi i Sutjesci. Posle bitke na Neretvi, praktično je bio poražen kolaboracionistički četnički pokret, a tokom bitke na Sutjesci je Čerčilov šef britanske vojne misije Bil Dikin imao jasan uvid ko se i kako bori protiv Nemaca. Dikin je prisustvovao i II zasedanju AVNOJ-a, na kojem su donete istorijske odluke, pa i one o tzv.avnojevskim granicama i federativnom uređenju zemlje, kao i budućem ustrojstvu države kao republike. Velika trojica su u Teheranu, prihvatajući partizanski pokret kao saveznički, samo potvrdili stvarno stanje na terenu. Nije to bila nikakva diplomatska pobeda jednog pokreta otpora već savezničko prihvatanje jedinog narodno-oslobodilačkog pokreta, koji u to vreme broji oko 300.000 naoružanih i u vojne formacije organizovanih boraca i borkinja. Socijalistička Jugoslavija je razbijena dejstvom mnogobrojnih unutrašnjih i spoljašnjih činilaca, u kojima je tema granica bila samo jedna-doduše kobna kao okidač za ratove 90-tih odnosno za aktuelizovanje ideologije Velike Srbije. Bez avnojevskih granica, danas svakako jedan broj postojećih država ne bi postojao.

MONITOR: U Firenci je ovih dana održan samit ultra desnih partija. Domaćin je bio Mateo Salvini, potpredsjednik Vlade Italije. Inspirisala ih je  pobjeda ultra desnog Gerta Vildersa u Holandiji. Pripremaju se da na  izborima za EU parlament u 2024-oj budu treća grupacija po brojnosti. Postoji li opasnost da se to desi?

KRAUS: Povodom nedavne pobede Vildersa u Holandiji i pomenutog skupa u Firenci, postoje veoma opravdani strahovi, i to ne samo u Evropi. Mislim da je stanje alarmantno. Izbori u Poljskoj su ohrabrenje, a do izbora 2024-e, verujem da će doći do nekih inicijativa kako bi se ovaj prodor ekstremne desnice zaustavio. U biti, radi se o krizi kapitalizma, a levica još ne nudi stvarnu alternativu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILAN PAPPE,  JEDAN OD NAJPOZNATIJIH  EKSPERATA ZA BLISKI ISTOK: Palestinci i Izraelci moraju živjeti zajedno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na neki način, tekući rat u Gazi je poglavlje u  priči koja je započela etničkim čišćenjem i nikada nije okončana u decenijama  nakon 1948

 

U  Torinu je nedavno boravio poznati istoričar, esejist i publicista  Ilan Pappe jedan od najpoznatijih  eksperata za Bliski istok, što je bio razlog za  susret i  kraći razgovor o aktuelnoj situaciji. Trenutno je  jedan od rijetkih istraživača, istoričara, autora, izraelskog porijekla, koji na precizan, jasan  i analitičan način barata istorijskim činjenicama i pokušava čitaocima sa  naučnog aspekta približiti kompleksnu situaciju u Gazi i na Zapadnoj obali.

Pappé od 1990.  godine predaje istoriju na Univerzitetu Exeter u Velikoj Britaniji.  Zbog opozicionih stavova  morao je napustiti svoju zemlju Izrael, jer je bio odveć kritičan prema cionizmu. Jedan je od predstavnika takozvane nove izraelske istoriografije, struje “nepodobnih” istoričara za   one vlade Evrope i Zapada  koje nastavljaju zagovarati, može se reći,  lažnu verziju  rata protiv Palestine.

Pappé je poznat po tome što je dokumentirao “etničko čišćenje” iz 1948. nad Palestincima, Nakbu/Katastrofu kako je nazivaju  preživjeli,  mračnu povijesnu stranicu s kojom se izraelska država nikada nije htjela suočiti.

Razlozi za susret sa Ilanom Pappeom su brojni. Izmedju ostalog i publikovanje nove knjige Ten Myths About IsraelDeset mitova o Izraelu.

Knjiga govori prevashodno o deset falš ideja na koje se oslanja okupacija Palestine i  koje je istoričar pobio sa sjajnom preciznošću i  hrabrošcu. Pappe demonstrira  iz kog ugla  treba gledati na realnost, ukazujući da je permanentno uznemiravanje vlasti urgentno i neophodno. I moguće.

Pappe je boravio  u Torinu  na poziv torinskog udruženja BDS koje je pokrenulo  ekonomsku  kampanju, boycott, disinvestment and sanctions (bojkot, dezinvestiranje i sankcije prema Izraelu)  te  univerzitetskog i studentskog pokreta Projekt Palestina. Govorio je pred brojnom publikom. Bilo je više  od 500 slušaoca, a toliko je ostalo pred vratima prepune sale.

Izdvajamo par redova iz  samog početka knjige Deset mitova o Izraelu.

“Palestina je uvijek bila zemlja izmedju rijeke i mora. I još je uvijek. Na njenu promenjljivu sudbinu nije uticala geografija vec demografija. Kolonizatorski pokret  koji se ustoličio krajem 19 vijeka, sada  predstavlja pola populacije i kontroliše drugu polovinu uz pomoć ideološke  matrice rasizma i politike aparthejda. Mir nije pitanje demografskih promjena, niti ponovnog crtanja mapa: Mir je eliminacija postojeće ideologije i politike”

LIFEGATEU: Profesore Pappé, govorili ste o Nakbi-Katastrofi kao događaju “etničkog čišćenja” i dokumentirali ste postojanje PLANA D-  Dalet plana (Akcioni plan izraelske vojske –  Plan B  iz septembra 1945, Plan iz maja 1946 i  Plan Yehoshua iz 1948)  ili kako su protjerivanja i masakri Palestinaca tih godina bili projektovani za stolom od grupe cionistički orjentiranih Izraelaca. Kako  ostvariti taj “plan” danas, dok je u toku  rat u Pojasu Gaze? Postoji li nešto od tog plana što je i danas aktuelno ?

PAPPE: Godinu 1948.  palestinski Arapi su definirali kao “katastrofu”, tacnije Nakbu. Godinama kasnije uvijek su tvrdili da Nakba nikada nije završena. Na neki način, tekući rat u Gazi je poglavlje u toj priči, koja je započela etničkim čišćenjem i nikada nije okoncana u decenijama  nakon 1948. Temeljna ideja uvijek je ista: Izrael želi osvojiti nove teritorije,  ali bez Palestinaca koji zive na njima. Ne mogu biti siguran da postoji plan poput Plana D iz tog vremena, ali koraci za konsolidaciju tog plana su isti. Prvo se stanovnici pojasa Gaze protjeruju sa sjevera na jug, zatim se predlaže prognati ih  u Egipat, na Sinaj ili nagovoriti da odu u druge zemlje. Drugim riječima, zločini protiv čovječnosti dokumentirani 1948, nastavljaju se i danas.

Maurizio BONGIOANNI –LifeGateu
Prevod:  Vesna ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo