Povežite se sa nama

OKO NAS

REGULACIJA SLIVA RIJEKE BOJANE I VODOSTAJA SKADARSKOG JEZERA: ,,Testament” Envera Hodže

Objavljeno prije

na

Ove zime žitelji Zetske ravnice i naselja duž rijeke Bojane mogli su da odahnu. Nije bilo poplava kao prije tri godine kada je Skadarsko jezero dostiglo najveći ikada izmjereni nivo, što je prouzrokovalo ogromne materijalne štete stanovništvu u Crnoj Gori i Albaniji, a Bojana sedmicama plavila naselja u svom gornjem toku. Samo pukom srećom nije došlo do izlivanja te rijeke u donjem toku, što bi dovelo do ugrožavanja nekoliko hiljada ljudi u Štoju i Ulcinjskom polju.

Ta drama potvrdila je mišljenje stručnjaka da su glavni faktori koji su uzrokovali poplave promjene korita Drima, glavne pritoke Bojane, kao i zasutost korita ove rijeke koja zbog povećanog nivoa padavina i dotoka ne može da primi svu količinu vode koja se odliva iz Skadarskog jezera. U ekstremnim situacijama Drim unosi u Bojanu i do nekoliko hiljada metara kubnih vode, što profil njezinog korita ne može da apsorbuje. Ulcinjani i Skadrani za ovaj fenomen koriste termin ,,prevrije”. Jer, njezina propusna moć je samo oko 2600 metara kubnih u sekundi, što je 2,5 puta manje nego što je potrebno da bi se spriječile eventualne poplave i njihove posljedice. Činjenica je takođe da taj poduhvat izuzetno mnogo košta i da ga ove dvije države ne mogu finansirati iz svojih budžeta. Zato su dvije vlade sredinom decembra 2010. godine potpisale Memorandum o razumijevanju. No, ako se zna kakva opasnost prijeti i posebno ako se ima u vidu stanje na terenu, malo je toga do sada učinjeno na crnogorskoj strani. Tek neki projekti i elaborati, sanirani nasipi u dužini od devet kilometara, pročišćavan desni rukavac Bojane. Ostaje, ipak, ključna stvar: produbljivanje i proširivanje korita Bojane. Problem koji je prisutan već 155 godina, odnosno od kada je Drim (u zimu 1858/59) probio

jedan rukavac južno od Skadra i počeo se, osim kod Lješa u Jadransko more, ulivati i u Bojanu. Nakon što je na ušću Bojane u more potonuo italijanski brod, 1858. godine, nanosima velikih količina trske i mulja, stvoreno je ostrvo Ada. Od tada je nastao novi problem: ulaz u Bojanu na desnom kraku je postao veoma težak, jer je dubina na njemu tek od četiri do osam stopa (1,20 do 2,40 m). I ne samo to, već od svakog nevremena taj se pravac mijenja. Zbog toga je bio veoma otežan ulaz brodovima koji su tada ulazili u Bojanu i plovili do Sv. Srđa đe bi istovarali svoje terete ili bi oni bili prekrcani na brodove manjeg gaza (marcilijane, fuste, brigantine ili lundre, koje su potom plovile dalje u Skadarsko jezero). U arhivama se čak navodi da su Bojanom ulazile u Jezero galere sottile, brod tanak i lak, sa malim gazom, koji je služio isključivo u vojničke svrhe. Već osam decenija na Bojani nema većih brodova, ali priča kako tu rijeku dugu 44 kilometra treba učiniti plovnom za veće brodove i kako Jezero može biti prekrasno zimovalište za jahte ne prestaju se ponavljati. Posebno u svim strategijama razvoja i u još češćim predizbornim kampanjama.

Nedavno je u Tirani objavljen tajni dnevnik bivšeg komunističkog diktatora Envera Hodže iz kojeg se vidi da je posljednjih mjeseci svoga života i on imao planove za ovo područje i da je zbog toga bio spreman da popravi odnose sa posttitoističkom Jugoslavijom. Hodža je navodio da „treba produbiti Bojanu i regulisati ukupni vodni sistem Drima, Bojane i Skadarskog jezera izgradnjom još jedne hidrocentrale na Drimu” kako bi Albanija dobila veliki dio plodnog ravničarskog zemljišta oko Skadra. Iz tog razloga, formirana je zajednička jugoslovensko-albanska komisija koja je obavila značajna istraživanja, ali nije „Hodžin amanet” ispunila. Prema mišljenju dr Mihaila Burića, konačno je došlo vrijeme da se reguliše vodostaj na „Velikom blatu”, ili „Veljoj vodi” pošto je to najveći hidrografski objekat crnogorskog kopna, zaštićeno Ramsarsko područje, nacionalni park i značajan ekonomski resurs. On je uvjeren da bi najefikasnije rješenje bilo odvodnjavanje Jezera tunelom, naročito ako se uzme u obzir koliko ono košta, kao i karakteristike Bojane.

„Na nekim mjestima, kao kod Fraskanjela, dno korita rijeke je čak oko 15 metara ispod nivoa mora, a na ušću u Jadransko more na dva-tri metra. Pri rješavanju ovog problema treba imati u vidu i da će se Bojana vremenom pomjerati prema teritoriji Crne Gore. Zato treba definisati državnu granicu putem stabilnih geodetskih tačaka i preduzeti posebne poduhvate za zaštitu desne obale. Takođe, prokopavanje korita Bojane dovelo bi do promjene uslova toka i izmijenjenih erozionih dejstava, čime bi se ugrozilo ostrvo Ada”, kaže profesor Burić.

Po njegovom mišljenju radi se o suptilnom stručnom i hidrotehničkom poduhvatu, koji treba realizovati sa puno znanja. Projekat regulacije rijeke Bojane mora uzeti u obzir postojanje uzvodnih hidroelektrana, ulogu mostova koji pri visokim vodostajima predstavljaju branu, ulogu plime i oseke, a posebno produbljivanje korita koje je već dosta ispod nivoa mora, kaže Burić. Time bi bila sasvim izvjesna ugroženost ostrva Ada, ,,kao i aktiviranje regresivne erozije koja bi sigurno djelovala na prirodnu branu jezera”.

,,To bi bilo izraženo do te mjere da bi se s vremenom postavilo i pitanje opstanka jezera. Sve navedeno ukazuje da rješenje poplava regulacijom korita rijeke Bojane nije održivo, pri čemu se tunel pokazuje kao tehnički i ekonomski najracionalnije rješenje”, zaključuje Burić.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo