Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Režimizam

Objavljeno prije

na

Trebalo je minulim radom zaslužiti da taj poziv ne dobijete. Bilo je pitanje čaršijskog reda, ako je već stigao, poziv odbiti. Posljednja linija odbrane samopoštovanja svakog od onih koji su pristali da se nađu na Đukanovićevoj tajnoj večeri, bile bi riječi – ne računajte na mene. Račun ne laže: Đukanović kontroliše glavninu crnogorske izvorno suverenističke inteligencije. To je danas jedan od najznačajnijih resursa njegove moći. Bez njih on ne bi, ni uz sadjejstvo svih policija i mafija svijeta, uspio da ovako satre društvo. Njegov režim bio bi možda još brutalniji i nasilniji, ali ne ovako uspješna i dugovječna diktatura. Crnogorska je inteligencija sada dobila pozivnicu da posluži kao jezgro za uspostavljanje režimizma, lažnog crnogorskog nacionalizma, kao novog bedema Đukanovićeve diktature. Na svakome je da izabere hoće li pristati da bude oruđe političkog krila mafije.

To je najznačajnija poruka susreta Đukanovića sa odabranim crnogorskim glavama.

Upotreba identiteta, kao štita moći, nije naš izum ni novitet. Nebrojeni su kroz istoriju grozničavi snovi pretočeni u okove, opijenost nacionalnim idealima pretvorena u klanice za interese moćnih. „U riječ rodoljublje strpali su pomije svojih fraza, svoju žeđ za moći, svoju licemjernu romantiku, svoju glupost i svoju trgovačku lakomost. I prikazali nam to kao blistav ideal… Shvataš li?” Remark. Naš slučaj specifičan je po tome što su dobri izgovori za služenje režimu odavno presušili.

Ništa nije slučajno. Đukanovićevo desničarenje se uklapa u opšti trend. U razvijenim zemljama Zapada, neke ekstremno desničarske ideje – civilizacijski rasizam, netrpeljivost prema strancima – ušle su u glavne političke tokove. Ti smrtonosni opiljci zla kruže svijetom, srastaju sa sistemom, postaju navika običnih ljudi. Najumnije glave Zapada upozoravaju da će račun krize koju je izazvao sistem neoliberalne pohlepe i mahnitost krupnog kapitala biti izručen njegovim žrtvama: radnicima i srednjem sloju Zapada i sirotinji širom svijeta. Da globalni gospodari sve čine da svoje žrtve međusobno zavade to je očigledno.

Kod nas je sve brutalnije. Na crnogorskom dvoru vlada panika od pomisli na onu noć kad familija zamrkne bez vlasti. Pogrešna je procjena da je Đukanović fiksirano za ili protiv evropskih integracija Crne Gore. On je jedino iskreno posvećen očuvanju svoje moći i potrazi za garancijom da i nakon eventualnog dogovorenog povlačenja, ta moć suštinski ostane neokrnjena. Zbog tog svetog cilja biće i za i protiv bilo čega pod ovim suncem. Zato se kocka sudbinom Crne Gore. Ona je Đukanovićev ulog u pregovorima oko njegove budućnosti: on je taj koji može da zavađa i miri, pali vatre mržnje i gasi ih. To je glas koji je otišao u svijet sa tajne večere.

Đukanović ima moć i umije da je iskoristi. Sve će učiniti da kriza koju je proizveo ojača njegov status. Nikad ne treba potcijeniti učinak koji mogu izazvati manipulacije identitetom. Identitet je važan ljudima, tu se lako dižu emocije, što olakšava proizvodnju osjećaja ugroženosti, bez obzira na stvarnost. I bez obzira na cijenu.

Da je devedesetih uspio režimski projekat velike Srbije, Crne Gore danas ne bi bilo. Ako zaživi Đukanovićeva zamisao nacionalizma, kao režimizma, Crna Gora će postati neodrživa država. Zajedno će sa njegovom diktaturom – nestati.

Drukčije bi bilo da Đukanoviću nije dozvoljeno da okreči ratnu prošlost. Dvadeseta je godišnjica napada na Dubrovnik. Taj pohod mnogima je onda izgledao kao besciljna, luđačka avantura. Sad se lijepo vidi. Rat za mir bio je zavjesa za sistemsku unutrašnju okupaciju Crne Gore koju ni jedan strani zavojevač ne bi ovako stručno obavio. Najprljaviju ulogu u pretvaranju Crne Gore u ratni plijen Đukanovića i mafije obavio je nekada antiratni SDP Ranka Krivokapića. Ni tajnovita večera bez njega nije mogla proći: služio je kao loš izgovor učenim glavama da lakše priđu gospodarevim skutima.

Ta noć je samo izoštrila sliku: Đukanović želi da nas uz pomoć identitetske čarolije upregne da bijemo bitku protiv samih sebe, za njegov račun. On ne može drugačije. Mi drugačije moramo.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Budućnost prošlosti  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bila je to, u stvari, sedmica koja je ličila na raspad Jugoslavije. Mi i oni. I opet, uprkos Balaševiću i svemu onome što nam je zajedničko i blisko

 

Sedmica je mirisala na prošlost. Ne znaš jesi li je zauvijek izgubio ili je opet živiš.

Javili su – umro je Đorđe Balašević. Zvučalo je kao da je umro cijeli onaj svijet u kom smo odrasli.  Sve one prve ljubavi, smijanja u školskim klupama i izvučene uši od strane kakvog strogog prosvjetnog radnika, studentske kantine, vozovi koji mirišu na sendviče brižnih majki. Ej, mi smo bar imali putovanja, perone, suze, cmakanja, crveni pasoš bez mane, što bi reko pjesnik. Da, Balašević je dio našeg identiteta. Nešto lično naše. Bez obzira koji njegov stih smo izabrali da čujemo opet, te noći kad su rekli da je umro, izgledalo je  kao da se u nebo vinuo dio nas. Najbolji.

Kad su društvenim mrežama krenule suze zbog Balaševićeve smrti, kad ih je preplavilo more njegovih pjesama, činilo se da živi nešto zajedničko, nešto blisko,  što nas snažno veže. I dalje. I da ono najljepše od Jugoslavije, i poslije njenog ubijanja devedesetih, ostaje u ljudima od Triglava do Đevđelije. Sve je nekako mirisalo na dvorišta u kojima se nijesmo dijelili. Bar ne po imenima. Na iste one kućne enterijere, roditelje koji dolaze sa posla u 15 sati, crno bijele televizore koji sniježe dok ih ne lupneš.

A onda je, iste te sedmice, emitovan film Dara iz Jasenovca. Nepotpuna slika, napravljena od komadića, opet, naših krvavih prošlosti. Krenulo je. Mržnja je natopila iste one društvene mreže, koje su dan ranije ličile na neku drugu, bolju prošlost, koju dijelimo. Na neke bolje nas.  Nije ni čudo što se film svidio Aleksandru Vučiću. A i finansirao ga je, i incirao njegov nastanak. Da, isti onaj Vučić koji je je  devedesetih govorio: ,,Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana“.  I nije bio jedini. Svidio se film i Miloradu Dodiku. I on je finansirao. I tu prošlost, dijelimo.  Možda sad ide onaj stih: Ma, jebite se devedesete… vas mogu jedino psovati. Za vama niko neće žaliti, niti vam stihove kovati. Jednu ste mladost sludele. Budite sretne ako vam i strofu udele pred crkvom pravih vrednosti.

Bila je to, u stvari, sedmica koja je ličila na raspad Jugoslavije. Opet, mi i oni. Uprkos Balaševiću i svemu onome što nas veže. I dalje su stare utvare tu. Najavljuje se budućnost prošlosti, one najgore. Prepoznaje ih i teren.

Vučićevi operativci u Nikšiću. A i pelcuje nas. Pa, Daka Davidović. Pa Đukanović i njegovi, sa crnogorskim zastavama čak i na banderama za struju. Kasno je da se paniči, dali smo šansu da se ludilo ozvaniči, možda bi rekao pjesnik. Ili: Dogod je ovih frikova sa punom vrećom trikova, ništa što vredi neće vredeti.

Može možda i Putuj Evropo, nemoj više čekati na nas. Opet stižu upozorenja iz međunarodne zajednice. Stara vlast ostavila nam je u amanet ne samo ratove, podjele i opustošenu zemlju, nego i  specijalnog državnog tužioca. Koji već dva mandata montira. Ostavila je i specijalce u policiji, sudovima, ambasadama, u svim institucijama. I nije lako sve to demonirati.  No, treba sistem demontirati, a ne premontirati. Prekrajajući zakone i ubacujući partijske vojnike s drugim predznakom. Izbor novog šefa policije ličio je više na izbor za pjesmu Evrovizije. Ono, vlastodršci se nijesu libili da javno daju glas. Seven points gouz to Brđanin.

Red je da raščistimo sa prošlošću. Tačnije sa sobom. Nekadašnji saradnik Monitora iz Zagreba Ladislav Tomičić poslije premijernog televizijskog prikazivanja filma Dara iz Jasenovca napisao je: „Kakav god da bio, a gledao ga nisam, filmom Dara iz Jasenovca Hrvatskoj su još jednom gurnuti pod njušku ustaški zločini, koji su sigurno bili strašniji nego što ih bilo koji film može prikazati. Imajući na umu odnos moderne Hrvatske prema ustaškom režimu – Hrvatskoj taj film treba. Srbiji pak taj film ne treba jer je namijenjen produciranju ionako dovoljno isproducirane mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima. Srbiji je potrebniji film o Srebrenici. Sve u svemu, živimo u nakaradnim društvima. I Srbi i Hrvati. To se neće promijeniti za naših života. Govoreći o filmu kao umjetnosti, loši filmovi ne trebaju nikom”.

Eto od toga, hoćemo li prestati da u glavama vrtimo loše filmove, i pretačemo ih u stvarnost,  zavisi sudbina svih nas.  Kad jednom utvrdimo sve zločine, i kad osudimo posebno one učinjene u naše ime, počećemo da ličimo na ljude koji su odrasli uz Balaševića. Ljude sa dušama.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Opet po žrtvama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Klijenti nekadašnje Hypo banke kojima su ovih dana ponovo blokirani računi za iznos od 7,5 do 8,7 hiljada eura uzdaju se još u Ustavni sud. Prije nego krenu „put Strazbura“. Pitanje je, međutim, da li izvršne i monetarne vlasti mogu  priču posmatrati skrštenih ruku, kao da ih se ona nimalo ne tiče

 

Jesu li preče evropske integracije ili izbavljenje od samovolje Milivoja Katnića? Da li će predstojeći nikšički boj zakazan za 14. mart označiti dalji sunovrat ili uskrsnuće Đukanovićevog DPS-a? Kako će se Vučićeve vakcine primiti u Crnoj Gori? Ko je bio naš najskuplji ministar poljoprivrede u ovom vijeku? A ko će biti novi patrijarh, mitropolit, odnosno, direktor Uprave policije?

Među velikim i sudbonosnim pričama, negdje pri dnu stranice, provukla se i jedna mala, za istoriju nevažna vijest: njih 113 ponovo se našlo u okovima dužničkog ropstva. Skupa sa djecom, roditeljima i bračnim drugovima. Baš kada su pomislili da su se, konačno, spasili bijede. I da mogu da se vrate normalnom životu.

Odlukom Osnovnog i Višeg suda, uz pomoć advokata i javnih izvršitelja, oni će nekadašnjoj Hypo banci i njenoj Heti (danas su to Addiko banka i HoldCo East) platiti blizu miliona eura sudskih troškova za spor koji, suštinski, nijesu izgubili. Naprotiv.

Priča nije nepoznata. Nakon osamostaljenja, dok su uz pozitivne ekonomske pokazatelje rasla i optimistička očekivanja  naših stanovnika, menadžment austrijske Hypo banke riješio je da zaradi još neki milion špekulativnim „deviznim kreditima“ koji su odobravani tokom 2007. i 2008. godine.  Klijenti banke, njih 500 – 700, dobijali su stambene kredite u domaćoj valuti (eurima) ali je zaduženje vođeno u švajcarskim francima (CHF).

Mamac je bila činjenica da su ti krediti, zbog niže kamate, bili jeftiniji. Klijentima nije rečeno da je kurs švajcarske valute tada bio „na istorijskom minimumu“ i da su sva predviđanja išla u smjeru skorog jačanja franka u odnosu na euro.

Prije nego osudimo „lakome klijente“ – a to su i kod nas i u regionu radile čak i neke institucije – sjetimo se koliko smo puta iz radnje izašli sa onim što nam je preporučio vješti prodavac umjesto onoga za šta smo došli.

Stvari su, što se dužnika Hypo banke tiče, ubrzo krenule po zlu. U dramatičnim razmjerama. Analiza CEZAP-a pokazuje dio njihovih nevolja. „Klijent koji je uzeo CHF kredit 2007. godine u iznosu od 120 hiljada eura, a vraća uredno kredit već sedam godina i vratio je preko 86 hiljada eura, danas duguje, na ime glavnice bez kamata, oko 170 hiljada eura!”

Država je ostala ravnodušna na dužničke muke (ljudi su gubili imovinu, živce, zdravlje pa i živote) pa je njih nešto više od 300 riješilo da, sredinom 2013. godine, pomoć potraže na sudu. Onako,  kako su to prije njih uradili klijenti sličnih banaka u Hrvatskoj, Srbiji, BiH, Mađarskoj, Rumuniji, Poljskoj…

Dvije godine i šest-sedam ročišta kasnije, Skupština je (2015) usvojila Zakon o konverziji kredita u CHF-u u eure. Primjenom tog Zakona, tokom 2016. ispunjeni su glavni zahtjevi unesrećenih klijenata Hypo banke. I njih 113 odlučuje da povuče tužbu, ne sluteći da će ih (i) to skupo koštati. Pošto Hypo, Heta i njihovi advokati namjeravaju da preko suda, na ime troškova parničkog postupka, naknade dio izgubljene dobiti. U čemu su im crnogorski sudovi pružili svesrdnu pomoć.

Zatečeni klijenti Hypo banke kojima su ovih dana ponovo blokirani računi za iznos od 7,5 do 8,7 hiljada eura uzdaju se još u Ustavni sud. Prije nego krenu „put Strazbura“. Pitanje je, međutim, da li izvršne i monetarne vlasti mogu cijelu priču posmatrati „skrštenih ruku“, kao da ih se ona baš nimalo ne tiče.

Dok su monetarne vlasti država u okruženju upozoravale potencijalne korisnike na rizike uzimanja kredita konvertovanih u CHF – slikovito pominjući glavobolju i veliku štetu – CBCG je, skupa sa Vladom, poslovanje Hypo banke pratila bez riječi upozorenja.

Nije nevažno podsjetit: austrijska banka je u CG registrovana uz pomoć advokatske kancelarije „prve sestre“ Ane Kolarović – Đukanović. Potpredsjednik banke i član odbora direktora banke tokom posla sa CHF kreditima bio je Petar Ivanović, budući ministar poljoprivrede. Jedan od najvećih kredita u švajcarcima, i možda jedini odobren uz višegodišnji grejs period, uzela je firma Global Montenegro u kojoj je suvlasnik Milo Đukanović. I još ga ne vraća. Darko Šarić je bio klijent sa VIP statusom…

Da li je država zbog toga imala obavezu da ćuti, a sudovi da presude u korist povlašćene banke i njenih saradnika? Čak i nakon toga što je Sud pravde EU u septembru 2017. godine presudio da krediti konvertovani u CHF imaju „nepoštene odredbe“.

Ili je za sve krivo samo njih 113. Skupa sa porodicama i prijateljima. Pa neka p(l)ate.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ko nas mrzi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nove nevolje vlasti pravdaju starim izgovorima: DPS, UDBA, mafija… Oni, međutim, više ne drže vodu. Njihova je obaveza da počinioce otkriju i privedu pravdi. Ako su dorasli poslu koga su se prihvatili

 

Poruke mržnje nanovo su zapljusnule Crnu Goru.

„Nikšić biće Srebrenica“, osvanulo je na kamenom zidu Hadži Ismailove džamije. Nepoznati autori su i na fasadi, da pritvrde naum, ispisali „Srebrnica“, „Turci“ i nacrtali krst sa ocilima. Vrlo sličan onome koji je, nepuna 24 sata ranije, na Osmanagića džamiji u Podgorici, uočio Rifat Fejzić, Reis islamske zajednice u Crnoj Gori.

Oko toga se slučaja potom povela polemika. Jedni su tvrdili da krst sa četiri s stoji na zidu starovaroške džamije već pet godina. Drugi su bili sigurni da je riječ o svježem ili osvježenom djelu, starog ili novog mržnjopisca. Prvi su se pozivali na video zapis iz 2016. na kome se vidi kako je džamija bila naružena nepripadajućim simbolima. A drugi na iskustvo svakodnevnog boravka u podgoričkoj bogomolji. Reis Fejzić je naposljetku  prihvatio odgovornost, što godinama nije uspio da vidi krst na zidu kraj kapije džamije.

Ovim povodom nijesu se oglašavali samo oni kojima je u opisu posla da sprečavaju nasilje. I pronalaze počinioce.

Priče iz Podgorice i Nikšića nadovezale su se na vijest s kraja prošle nedjelje da je sa kapije Cetinjskog manastira, pod okriljem mraka, neko polomio i odnio krst. Dok je beranski Savjet za imenovanje ulica u dalju proceduru uvrstio prijedlog da se jedna ulica nazove po presuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću.

Ove rede, imenima ratnih zločinaca neće se prozvati nijedna od beranskih ulica. Ali su i ti i takvi pokušaji dovoljni da prizovu pitanje: zar opet? To možda i nije toliko strah koliko razočarenje.

U Pljevljima pamte i gore trenutke od stihoklepnje „polećela crna ptica Pljevlja bića Srebrenica“, koja je ljetos ostavljena u prostorijama Islamske zajednice, nakon što su njena vrata polomljena kamenicama. A zidovi naruženi već pominjanim porukama i simbolima.

Najvažnije i najteže je u ovakvim situacijama sačuvati pribranost i ne preuzimati ulogu presuditelja. Na svakoj strani ima moćnih i prljavih svaštočina, spremnih da podmetnu jedni drugima. Problem je što nova vlast ne preuzima odgovornost za otkrivanje počinilaca već poseže za izgovorima. DPS, UDBA, mafija… Poruke iz opozicionih dana više ne drže vodu. I što vrijeme bude odmicalo sve manje će. Nove vlasti već su potrošile 1/12  mandata i njihova je obaveza da uspostave red i sigurnost uzemlji, ili da priznaju da ne kontrolišu situaciju u Crnoj Gori.

Ova vlast nema neke osobite kredite iz prošlosti za trošenje. Nije slučajno u njenom okrilju „žena četnik“ mogla postati ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta; čovjek koji javno negira genocid u Srebrenici, vrijeđa manjine a Crnogorcima sa tzv. patriotskih skupova poručuje da su neonacisti – predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode; vlasnica štikli „za gaženje bezbožnika“ (sa zmijskim printom) predsjednica UO Nacionalnih parkova CG;  a deklarisani četnik, sa svom kostimografijom, predsjednik komisije za imenovanje ulica u dugo jedinom opzicionom gradu na sjeveru države.

To su neki od razloga zašto, inače dobrodošle, verbalne osude zlokobnih gestova, aktuelnim vlastima nijesu dovoljne za sticanje povjerenja najranjivijih. Ova vlada promašila je neke važne kapije. Oglušila se na upozorenja da je formirana kršeći dobre običaje o zastupljenosti pripadnika svih vjera i nacija. Istovremeno, čim je sklopljena, pohitala je da povjeri javnu funkciju djelatnici koja se proslavila šovinističkim tvitom na račun prethodnika: „Kažu da cijela Vlada za godinu ne može pojesti jednu njegušku pršutu“.

Krivokapić i Abazović moraju biti svjesni tereta sa kojim se nosi većina koju predstavljaju. Po istom obrascu po kome se svaki pošteni građanin Crne Gore na pomen DPS-a uhvati za novčanik, da provjeri je li još na mjestu, i „raspojasana tradicionalnost“ pojedinih prvaka vladajuće većine podsjeća da devedesete nijesu bile davno. I da još traju.

Crna Gora danas nije manje podijeljena nego 30. avgusta. Mnogi građani koji su se od prvog do posljednjeg  dana DPS-a na vlasti suprotstavljali režimu, sve više osjećaju gorak ukus pobjede. Vrhovi nove vlasti moraju znati da njihovo    nipodaštavanje CPC, podstiče kod Crnogoraca snažnu ogorčenost koja nema nikakve veze sa navodnim žalom za Đukanovićevim vremenima.

Odgovorni u Vladi dužni su da se oglase informacijom da su otkriveni počinioci najnovijih nevaljalstava. Ili da su posao predali sposobnijima od sebe. U protivnom, mržnja kojoj svjedočimo će rasti i iznutra gušiti Crnu Goru. A san o zemlji, domovini svih, biće sve dalji.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo