Trebalo je minulim radom zaslužiti da taj poziv ne dobijete. Bilo je pitanje čaršijskog reda, ako je već stigao, poziv odbiti. Posljednja linija odbrane samopoštovanja svakog od onih koji su pristali da se nađu na Đukanovićevoj tajnoj večeri, bile bi riječi – ne računajte na mene. Račun ne laže: Đukanović kontroliše glavninu crnogorske izvorno suverenističke inteligencije. To je danas jedan od najznačajnijih resursa njegove moći. Bez njih on ne bi, ni uz sadjejstvo svih policija i mafija svijeta, uspio da ovako satre društvo. Njegov režim bio bi možda još brutalniji i nasilniji, ali ne ovako uspješna i dugovječna diktatura. Crnogorska je inteligencija sada dobila pozivnicu da posluži kao jezgro za uspostavljanje režimizma, lažnog crnogorskog nacionalizma, kao novog bedema Đukanovićeve diktature. Na svakome je da izabere hoće li pristati da bude oruđe političkog krila mafije.

To je najznačajnija poruka susreta Đukanovića sa odabranim crnogorskim glavama.

Upotreba identiteta, kao štita moći, nije naš izum ni novitet. Nebrojeni su kroz istoriju grozničavi snovi pretočeni u okove, opijenost nacionalnim idealima pretvorena u klanice za interese moćnih. „U riječ rodoljublje strpali su pomije svojih fraza, svoju žeđ za moći, svoju licemjernu romantiku, svoju glupost i svoju trgovačku lakomost. I prikazali nam to kao blistav ideal… Shvataš li?” Remark. Naš slučaj specifičan je po tome što su dobri izgovori za služenje režimu odavno presušili.

Ništa nije slučajno. Đukanovićevo desničarenje se uklapa u opšti trend. U razvijenim zemljama Zapada, neke ekstremno desničarske ideje – civilizacijski rasizam, netrpeljivost prema strancima – ušle su u glavne političke tokove. Ti smrtonosni opiljci zla kruže svijetom, srastaju sa sistemom, postaju navika običnih ljudi. Najumnije glave Zapada upozoravaju da će račun krize koju je izazvao sistem neoliberalne pohlepe i mahnitost krupnog kapitala biti izručen njegovim žrtvama: radnicima i srednjem sloju Zapada i sirotinji širom svijeta. Da globalni gospodari sve čine da svoje žrtve međusobno zavade to je očigledno.

Kod nas je sve brutalnije. Na crnogorskom dvoru vlada panika od pomisli na onu noć kad familija zamrkne bez vlasti. Pogrešna je procjena da je Đukanović fiksirano za ili protiv evropskih integracija Crne Gore. On je jedino iskreno posvećen očuvanju svoje moći i potrazi za garancijom da i nakon eventualnog dogovorenog povlačenja, ta moć suštinski ostane neokrnjena. Zbog tog svetog cilja biće i za i protiv bilo čega pod ovim suncem. Zato se kocka sudbinom Crne Gore. Ona je Đukanovićev ulog u pregovorima oko njegove budućnosti: on je taj koji može da zavađa i miri, pali vatre mržnje i gasi ih. To je glas koji je otišao u svijet sa tajne večere.

Đukanović ima moć i umije da je iskoristi. Sve će učiniti da kriza koju je proizveo ojača njegov status. Nikad ne treba potcijeniti učinak koji mogu izazvati manipulacije identitetom. Identitet je važan ljudima, tu se lako dižu emocije, što olakšava proizvodnju osjećaja ugroženosti, bez obzira na stvarnost. I bez obzira na cijenu.

Da je devedesetih uspio režimski projekat velike Srbije, Crne Gore danas ne bi bilo. Ako zaživi Đukanovićeva zamisao nacionalizma, kao režimizma, Crna Gora će postati neodrživa država. Zajedno će sa njegovom diktaturom – nestati.

Drukčije bi bilo da Đukanoviću nije dozvoljeno da okreči ratnu prošlost. Dvadeseta je godišnjica napada na Dubrovnik. Taj pohod mnogima je onda izgledao kao besciljna, luđačka avantura. Sad se lijepo vidi. Rat za mir bio je zavjesa za sistemsku unutrašnju okupaciju Crne Gore koju ni jedan strani zavojevač ne bi ovako stručno obavio. Najprljaviju ulogu u pretvaranju Crne Gore u ratni plijen Đukanovića i mafije obavio je nekada antiratni SDP Ranka Krivokapića. Ni tajnovita večera bez njega nije mogla proći: služio je kao loš izgovor učenim glavama da lakše priđu gospodarevim skutima.

Ta noć je samo izoštrila sliku: Đukanović želi da nas uz pomoć identitetske čarolije upregne da bijemo bitku protiv samih sebe, za njegov račun. On ne može drugačije. Mi drugačije moramo.

Esad KOČAN