Povežite se sa nama

OKO NAS

Restis diže sidro

Objavljeno prije

na

Dešavanja u vezi sa beranskim Rudnikom mrkog uglja govore da je grčki milijarder Viktor Restis možda već digao ruke od ovog posla u Crnoj Gori. Radnicima je tek ovih dana, nakon štrajka, isplaćena jedna od četiri zaostale plate, a radni staž im nije povezan od novembra 2011.

Dvadesetak radnika je konačno prekinulo tišinu. Oni u pismu ministru ekonomije poručuju da je jedino njima stalo da se ovaj rudnik održi i da se pokrene proizvodnja, jer od toga zavisi sudbina i njih i njihovih porodica.

„Prošlo je više od pet godina od kada je Rudnik privatizovan, a do danas se nije krenulo ni sa geološkim istraživanjima, koja je trebalo da se završe za šest mjeseci, dok se o pokretanju proizvodnje i ne razmišlja”, pišu beranski rudari.

Oni svjedoče da se za održavanje rudnika ne uplaćuju ni minimalna sredstva. Na pogonu separacije već mjesecima nema struje niti minimuma uslova da se oprema sačuva od otuđivanja. Zbog neulaganja u održavanje i nemogućnosti da se pravovremeno reaguje, dovedene su u pitanje vitalne funkcije rudnika. Radna snaga se ne obnavlja, tako da od trideset sedam zaposlenih radnika, sada radi njih svega dvadeset pet, što nije dovoljno za održavanje kompanije i pokrivanje dva stražarska mjesta. Stražari rade po dvjesta pedeset sati i više, što po zakonu nije dozvoljeno”, navode rudari u pismu resornom ministru Vladimiru Kavariću.

Oni upozoravaju vlasti i Upravni odbor, na čijem čelu je Predrag Drecun, da će, ukoliko se ubrzo ne nađe neko rješenje, biti prinuđeni da radikalizuju proteste silaženjem i štrajkom u jami.

„Kako smo Vas više puta opširno upoznali sa veoma teškom situacijom u Balkan enerdži PJ Rudnik mrkog uglja Berane, a do sada nijesmo imali Vašu podršku, nadamo se da ćete se sada lično zauzeti kako bi se ova neodrživa situacija prevazišla”, pišu rudari svome ministru.

Nevolja je što ministar ne zna šta da im odgovori. To očigledno ne zna ni premijer Đukanović, a kamoli njegov podređeni. Treba se podsjetiti da je u prethodnom mandatu lično on kao krajnji rok odredio maj 2009. godine da se Grci odrede da li će pokretati proizvodnju u Beranama ili neće. Đukanović se u međuvremenu povlačio sa mjesta premijera, a sve ga je dočekalo onako kako je ostavio.

Da je poštovan kupoprodajni ugovor, u beranskom rudniku sada je trebalo da radi dvjesta radnika i da se iskopava dvjesta hiljada tona uglja. Trebalo je već i da bude izgrađena termoelktrana. Taman da nadomjesti deficit električne energije i ublaži situaciju koja je zadesila sjever Crne Gore zbog nedavnih vremenskih nepogoda.

Umjesto milionskih investicija, na koje su se obavezali u vrlo preciznim rokovima, kupci i dalje navodno vrše „geološka ispitivanja”, uz potpunu i prećutnu saglasnost Vlade, iz koje je obično dobijan komentar tipa – „bolje bilo kakav investitor neko nikakav”.

Rudnik uglja u Beranama Grcima je prodat poslije devet neuspjelih tendera. Djelovalo je previše lijepo da bi bilo istinito. Milion i po eura je odmah uplaćeno i najavljena velika investiciona ulaganja. Ni manje ni više nego 120 miliona. Dvadeset u prve četiri godine, a preostalih stotinu miliona za izgradnju termoelektrane snage 110 megavat sati.

Grci su najavili pokretanje proizvodnje u roku od šest mjeseci, čim završe geološka ispitivanja. Onda je prošlo prvih šest mjeseci, a proizvodnja nije pokrenuta. Zatim je prošlo još šest mjeseci, a od proizvodnje opet nije bilo ništa. Grci su saopštili da im je potrebno još neko vrijeme za „dodatna geološka ispitivanja”. Tako, sve do danas. Novi vlasnici su u nekoliko navrata sami kod sebe uzimali kredit da bi od toga navodno isplaćivali plate radnicima, a kao zalogu davali imovinu rundika.

Grčka firma Balkan enerdži je malo prije kupovine rudnika u Beranama, avgusta 2007. godine, registrovana u Podgorici za poslove proizvodnje, prometa i usluga. Zvanično je saopšteno da je to navodno podružnica grčkog koncerna Restis Group čiji je vlasnik milijarder Viktor Restis. Grčki milijarder istovremeno je osnivač i vlasnik First financial bank AD Podgorica. Drugi po redu manjinski vlasnik banke Petros Statis je jedan od upisanih osnivača Balkan enerdži. Kod ove banke, vrata do vrata u Podgorici, firma Balkan enerdži podizala je kredite i bez problema zalagala rudnik, iako je to bilo u suprotnosti sa kupoprodajnim ugovorom.

Mreža za afirmaciju nevladinog sektora je prije godinu, u januaru 2012, podnijela krivične prijave specijalnom državnom tužiocu za organizovani kriminal protiv više bivših i sadašnjih visokih javnih funkcionera zbog sumnje da su zloupotrijebili službeni položaj u korist kompanija grčkog biznismena Viktora Restisa kroz dva privatizaciona aranžmana – na ostrvu Sveti Stefan i u beranskom rudniku uglja.

,,Dokumentacija koju posjedujemo ukazuje da je Restis grupi, kao novom vlasniku Rudnika uglja i kao zakupcu Svetog Stefana, omogućeno da ne poštuje zakonske obaveze, da ne investira sredstva. Naprotiv, investitoru su činjeni ustupci i naknadno su donošeni aneksi kojima su im pomjerani rokovi za završetak obaveza. Ovakvo ponašanje Vlade, koja mora da kontroliše ugovorne obaveze, je nedopustivo i ukazuje na spregu pojedinaca iz Vlade sa navodnim strateškim investitorom” – rekao je tada zamjenik izvršnog direktora MANS-a Dejan Milovac.

Uprava policije je nedugo potom saopštila da nije dobila nikakav nalog od Specijalnog tužioca u vezi sa ovim krivičnim prijavama i ispitivanjem privatizacije beranskog Rudnika uglja. Iz MANS-a je rečeno da bi za njih bila novost da je Ranka Čarapić odlučila da se umiješa u svoj posao.

Kakve su namjere firme Balkan enerdži, teško je doznati. Sve je manje izvjesno da će ikada biti pokrenuta proizvodnja u beranskom rudniku. Ono što su neki od rudara odavno pričali, zaposleni u rudniku u pismu ministru ekonomije su nedavno potvrdili. Nikada nije bilo nikakvih geoloških ispitivanja i nikada za protekle četiri godine nije zabodena ni jedna sonda.

Zašto bi se i zabadala kada se zna: sa 167 miliona tona u čitavom basenu, Berane je grad koji bukvalno leži na uglju. Čitav grad leži na velikoj ugljenoj ploči debljine 4,5 do devet metara, pa i više na pojedinim mjestima. Ploča je na dubini od oko dvjesta metara. Na toj dubini su i rudarski hodnici jame Petnjik.

Odavno su domaći stručnjaci precizno izračunali kolike su dostupne rezerve na svim nalazištima. Grci, kojima je po ugovoru bilo dozvoljeno da samo iz jame Petnjik u narednih dvadeset godina izvade tek 3,8 miliona tona uglja, pričom o potrebi novih geoloških ispitivanja samo su zamajavali javnost i kupovali vrijeme. Za pet i po godina nijesu izvadili ni grumen uglja, a pri tome su potrošili oko pet miliona eura! Kava je računica u pitanju? Osim ako se ne radi o klasičnom pranju novca, na šta sve ponajprije miriše.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo