Povežite se sa nama

KULTURA

REVALORIZACIJA KULTURNIH DOBARA: Baština procijenjena poslije šest decenija

Objavljeno prije

na

Proces revalorizacije kulturnih dobara koji traje u kontinuitetu bezmalo šest decenija, Ministarstvo kulture je konačno okončalo. Vlada je na sjednici održanoj 31. jula usvojila Izvještaj o implementaciji projekta Revalorizacije kulturnih dobara Crne Gore.

Zadatak projekta bio je da se provjeri kulturna vrijednost svih kulturnih dobara koja su od 1948. godine imala taj status. Projekat revalorizacije traje od aprila 2013. godine, I trebalo je da bude završen prije tačno godinu. No, to je malo kašnjenje ako se ima u vidu da država, tokom više od pola vijeka, nije do sada u više navrata uspjela da ispuni zakonske obaveze popisa i uvida u stanje kulturnih dobara.

U radu na projektu, koji je koštao blizu pola miliona eura, Uprava za zaštitu kulturnih dobara je formirala 49 stručnih timova i jedan monitoring tim, u okviru kojih je bilo angažovano više od 250 pojedinaca.

Generalna direktorka Direktorata za kulturnu baštinu Lidija Ljesar za Monitor kaže da je projekat završen i da je njime ,,data analiza revalorizovanih 1764 kulturnih dobara, kroz koja je obrađeno 93 odsto od ukupnog broja kulturnih dobara koja su obuhvaćena projektom. U toku je izrada elaborata za preostalih sedam odsto kulturnih dobara, a koja će, u skladu sa zaključcima Vlade, biti finalizovana u narednih 90 dana”.

Šta su rezultati projekta: Obrađena su 1764 kulturna dobra, a nakon stručne i naučne ocjene njihovih svojstava, po predlogu stručnih timova, njih 97 odsto zadržalo je status kulturnog dobra.

Iz Direktorata za kulturnu baštinu i Uprave za zaštitu kulturnih dobara rekli su za Monitor da je za tri odsto kulturnih dobara elaboratima predloženo da se preispita status kulturnog dobra. Zbog, kako su naveli, devalviranja njihove kulturne vrijednosti, odnosno gubitka osobenosti i svojstava po kojima su bila značajna i prepoznatljiva, a kod nekih i zbog trajnog gubitka materijalnih ostataka kulturnog dobra.

Status kulturnog dobra nije zadržalo 16 nepokretnih objekata. Sa teritorije Opštine Herceg Novi: Manastir u ruševinama, Turska stražarnica, Tvrđava Vrbanja, Razvaline turske tvrđave – Igalo, Hotel Boka, Turski čardaci, Razvaline turske tvrđave na Savini, Gomila – Babunci-Luštica, Gradište (podzemna građevina), Hasanov Grob, Mokrine, Mogile–Igalo, Mogile Nedajno, Velika i mala gomila, Mrkova, Tumulusi Žanjice i sa teritorije Opštine Kotor: Neznabožačko groblje Morinj i Prahovac i vatra.

Čak trideset pokretnih kulturnih dobara je pod znakom pitanja. Sa teritorije Opštine Bar četiri – Zavičajni muzej Bar (Barski logor, maketa barskog logora formiranog 1942, Dresina nadzornika pruge kolosijeka 0,75cm, Zbirka šinskih polja sa gvozdenim pragovima, Zbirka osovina sa bandažama i gibnjevima); tri sa teritorije Opštine Budva – vjerske zajednice (Zbirka crkve Svetog Nikole, Bečići, Ikona Blagovijesti, crkve Sv. Save, Reževići, Zbirka crkve Svete Petke, Podmaine); devet sa teritorije Prijestonice Cetinje – NMCG (Zbirka razne konjske opreme, Zbirka Njegoševih fotokopiranih dokumenata, Zbirka filmova, Zbirka fotografija, Zbirka muzejskog namještaja, Zbirka Njegoševih maraka, Zlatan nakit (lanac) sa završecima u obliku ćilibarskih životinjskih glava, Zbirka spomenica, Zbirka maketa; dva sa teritorije Opštine Nikšić – Zavičajni muzej Nikšić (Prirodnjačka zbirka, Berat); četiri sa teritorije Opštine Herceg Novi – Zavičajni muzej i vjerske zajednice (Napoleonov srebrnjak, Numizmatička zbirka, Turski ferman, Zbirka crkve Sv. Gospođe, Ubli); dva sa teritorije Opštine Kotor – Pomorski muzej i OJU Muzeji Kotor (Biste – dva muzejska predmeta, Darvinovo pismo), tri sa teritorije Glavnog grada Podgorice – JU Muzeji i Galerije i nekadašnji Marksistički centar (Prirodnjačka zbirka, Praistorijska zbirka, Nepotpuna garnitura stilskog namještaja); jedan sa teritorije Opštine Tivat – vjerske zajednice (Oltarska slika Svetog Antuna Padovanskog) i dva iz privatnog vlasništva (Zlatan prsten Skarabej, Metalni krst).

,,U ovoj fazi implementacije Projekta, ovi prijedlozi ne podrazumijevaju da su predmetna kulturna dobra po automatizmu izgubila status kulturnog dobra, jer će Uprava za zaštitu kulturnih dobara prije donošenja rješenja o prestanku statusa još jednom sprovesti dodatna istraživanja autentične dokumentacije o kulturnim dobrima, na osnovu koje bi se kod pojedinih stvorila mogućnost rekonstrukcije, u skladu sa Zakonom o zaštiti kulturnih dobara”, kaže Ljesar.

Pored kritika da je ovaj projekat, koji je iz Ministarstva kulture ocijenjen kao najznačajniji rađen u posljednjih nekoliko decenija, kasnio godinu dana, mogle su se čuti i opaske da je Ministarstvo podmetnulo Vladi na usvajanje nezavršen projekat. Kako je ministar Branislav Mićunović iz ministarske prešao u ambasadorsku fotelju, bilo mu je bitno da se projekat na brzu ruku okonča. Da li je sve rađeno po propisima pitali smo i v.d. ministra kulture Duška Markovića, ali nam nije odgovorio na pitanja.

Monitor je već pisao o konspirativnosti projekta i da su mnogi u toku rada na njemu dobijali otkaze. Stručnjaci sa kojima je Monitor razgovarao, a koji su bili uključeni u realizaciju projekta, navodili su da su glavne mane u realizaciji ovog projekta od nacionalnog značaja te što je od 250 ljudi uključenih u izradu bilo mnogo onih izvan struke, kao i mladih koji su se prvi put susreli sa ovim poslom. Pored stručnih referenci učesnika projekta, kao mane isticali su i kvalitet tehničke i foto dokumentacije.

Stručnjaci koje smo kontaktirali nakon završetka projekta tvrde da pojedini elaborati nijesu završeni, a da timovi za pojedine oblasti nijesu ni formirani. Zamjerka, naših sagovornika, je i ta što smatraju da su pojedini članovi stručnih timova za svoj rad dobijali samo par stotina eura, a pojedini i po desetine hiljada.

Projekat Revalorizacija kulturnih dobara autorski je projekat generalne direktorke Direktorata za kulturnu baštinu Lidije Ljesar. Pored toga što je autorka projekta, Ljesareva je i član radnih timova za revalorizaciju kulturnih dobara, a i edukator na seminarima za stručne kadrove koji učestvuju u tom projektu. Kako je izrada projekta valorizacije i revitalizacije kulturnih dobara posao u nadležnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara, pitali smo ih da li je Ljesar akumuliranjem funkcija u realizaciji svog projekta u sukobu interesa?

,,Generalni direktor Direktorata za kulturnu baštinu Ministarstva kulture, mr Lidija Ljesar, kao autor Projekta i predloženi stručni timovi X i XXIX, i kao mentor u dijelu davanja stručnog mišljenja i smjernica za primjenu metodologije Projekta, nije dobila nikakvu finansijsku nadoknadu. Tumačenjem Komisije za sprječavanje sukoba interesa, kojoj se gospođa Ljesar obratila u skladu sa Zakonom, dato je mišljenje da angažovanje u smislu autora projekta, člana stručnog tima i mentora nije u sukobu interesa”, odgovorili su nam iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, na čijem je čelu Anastazija Miranović.

U rezimeu Izvještaja i implementaciji projekta revalorizacije, koji je Vlada usvojila, zaključuje se da je – implementacija ovog procesa većim dijelom bila uspješna. A onda se daje i šira slika – da se ovim projektom potvrđuje ,,da je kulturna baština jedan od čeonih ekonomskih resursa i temelja za buduće uspjehe, kojom se, u procesu ekonomske globalizacije kojoj težimo, čuvamo od kulturne globalizacije”. U posljednjoj rečenici u Izvještaju tvrdi se da je ovaj projekat ,,dao odgovor na pitanje šta je kulturna baština Crne Gore, koje kulturne vrijednosti treba čuvati u nasljeđe budućim generacijama”.

Članovi timova

,,U sastav stručnih timova i monitoring tima, uključeno je 29 zaposlenih u Ministarstvu kulture i Upravi za zaštitu kulturnih dobara: Anastazija Miranović, Andrea Mugoša, Aleksandar Dajković, Đorđe Popović, Dobrila Vlahović, Jelena Vidović, Jelena Žarić, Jovana Lalošević, Lidija Vujović, Maja Ćetković, Melida Suljević, Mile Baković, Milica Martić, Milica Nikolić, Mitra Cerović, Nela Cimeša, Petra Zdravković, Sofija Hajrizaj, Sanja Šoljaga, Tanja Bogdanović, Tanja Vujović, Tatijana Mijović, Vesna Prlja, Zorica Tomanović, Milojka Petrušić, Ratka Đurović, Lidija Mijanović, Bratislav Radunović i Zorica Čubrović”, obavijestili su nas iz Direktorata za kulturnu baštinu i Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Njihov angažman u 2013. godini plaćen je 56,631.28 eura.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

KULTURA

Usud ljepote u knjizi Pastirica zvjezdanog stada

Objavljeno prije

na

Objavio:

(O novoj knjizi Miraša Martinovića, izdanje autora, Herceg Novi 2025.)

 

 

Ljepota je kroz istoriju umjetnosti i filozofije predstavljala jednu od najfascinantnijih i najkontradiktornijih pojava. Ujedno dar i kazna, uzvišenost i prokletstvo, ljepota u književnosti često biva prikazana kao izvor radosti, ali i patnje. Upravo taj paradoks ljepote prožima i poetske cikluse Miraša Martinovića, Pastirica na zemlji i Pastirica na nebu, u kojima ljepota nije samo fizička karakteristika, već ontološka kategorija, nešto što se ne može sasvim obuhvatiti riječima, ali se može naslutiti kroz simbole sna, zvijezda i neba.

Poput stava Vladana Desnice da je izuzetna ljepota jednaka izuzetnom umjetničkom djelu, i da je ljepota talenat kao i svaki drugi,  Martinović izgrađuje lik pastirice kao arhetipsku figuru, nositeljku posebnog dara – dara ljepote koji  zrači instinktivnom samosviješću. Egzistencija lirskog subjekta  je dvostruka: ona „gleda kolo zemaljsko, a igra kolo nebesko“. Pastirica nije samo lijepa – ona je simbol jedne više stvarnosti, poveznica između zemaljskog i nebeskog, svijeta smrtnika i vječnosti.

Međutim,  ljepota ne donosi spokoj, naprotiv ukazuje se kao usud (Moje prokletsvo / Usud / moja ljepota).Značajna je i pozicioniranost lekseme usud – naslov je početne pjesme i završni  stih posljednje, čime  se motivski i značenjski zaokružuje knjiga.  U svakoj pjesmi djevojačka sreća uzmiče i ostaje samo trag sna − Sanjali me mladići   /Nigdje dospjela  / u snu ostala. / Sunca čekala / mjesec dočekala. Igra svjetlosti i tame, očekivanja i razočaranja, svjedoči o nemogućnosti da se ljepota u potpunosti živi na zemlji…

Ljepota je krhka, ona nadilazi fizičko i postaje sudbonosna. Jer, ko nosi ljepotu – umire zbog ljepote. U tom iskazu leži srž Martinovićeve poetike: ljepota nije zaštićeni dar, ona je ranjivost, otvorenost svijetu i njegovim zabludama. Zato Martinović u svojoj lirici nudi dvojnu stvarnost – pastirica živi i na zemlji i na nebu. To nije rastrzanost, već pokušaj sinteze, pomirenja suprotnosti. U njoj se ogleda drevna težnja umjetnosti da uhvati ono prolazno i uzdigne ga u vječnost. I zato, iako Lim teče (panta rei), iako sve prolazi, ljepota ostaje kao trajan, gotovo sveti trag – neuhvatljiva, ali vječna.

U pjesničkom svijetu Miraša Martinovića, ljepota nije samo estetska kategorija, već egzistencijalna sudbina. Ona se ne može posjedovati bez posljedica. Njena svjetlost baca sjenu, a njena uzvišenost vodi u tragiku. Međutim, baš ta dvoznačnost ljepote, njena istovremena blizina i nedostižnost, ono je što pjesništvu daje snagu i dubinu. Upravo te neostvarene želje pastirice sudbinske ljepote, pjesnik je pretočio u pjesme.

Zato se i motiv zvijezda javlja kao simbol utočišta. Iako su zvijezde ukrale njenu ljepotu, pastirica je „najsigurnija u snovima“, na nebu „najbezbjednija“ jer je „nebu zaručena“. Ona ne pripada ovom svijetu – ili barem ne pripada u potpunosti. Ona je izvanvremenska i izvanprostorna pojava, slična paloj zvijezdi:
Ponekad mi se učini da sam pala zvijezda / Kao da nisam od ovoga svijeta. To nije bijeg od stvarnosti, već duboka potreba da se pronađe prostor u kojem ljepota može opstati – bilo u snu, bilo u nebeskoj dimenziji.

Jedna od ključnih pjesama koja ovu težnju izražava,  jeste pjesma o tri sestre. Dvije žele bogatstvo i sigurnost, a treća, najtiša, kaže:
Ja bih nebo najvolija. Ova izjava otkriva duboku metafizičku čežnju – težnju za nebeskim, za onim što nadilazi materijalno, za vrijednošću koja se  može izmjeriti samo duhom i osjećanjem vječnosti.

U pojedinim elementima ima tona usmene književnosti, posebno u refrenima (Kud se djenu / Zlatni prsten / Odnese ga Lim / Kud odoše moje čežnje / Odnese ih Lim / Kud se snovi raspršiše  /Odnese ih Lim.). Osobi izuzetne ljepote nije predodređena  ispunjenost ljubavlju     (Vezla i čekala /U čekanju nestajala / A on se / Ne pojavi).  Međutim,  ni nebeska egzistencija nije garant  smiraja (Zato  Njena duša /Luta nesmirena  /Možda nije odlazila / Duša nikud).

Pjesma Porod, iako vrlo kratka, nosi duboku simboliku i višeslojno značenje. Ova lirska minijatura može se tumačiti kao poetska alegorija o sudbini, i neminovnosti, ali i kao pjesnički komentar o tome kako se životne odrednice prenose s pojedinca na svijet.

U lirici Miraša Martinovića, ljepota  lebdi, kao trag snova koji nas podsjeća na ono što je bilo ili što je moglo biti. Njegova pastirica nije samo književni lik, već simbol svakog bića koje traži smisao, sigurnost i ljepotu u svijetu.

Mr Anka VUČINIĆ GUJIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

OTAC TVOJ MEDITERAN , BORIS JOVANOVIĆ KASTEL: Mediteran ide s njim

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ljetos, u predvečerje , kada Kotor umoran od sunca utone u meku svjetlost zalaska, terasa Pomorskog muzeja – na promociji ove Kastelove knjige – bila je pozornica. Njegovi stihovi  izricali su  slojevitu i mijenjajuću sliku Mediterana u kojoj se istorija, mitovi, običaji, jezici, mirisi i slike preslažu

 

 

„Teško je objasniti što nas nagoni da uvijek ponovo pokušavamo složiti mediteranski mozaik, sačiniti još jednom katalog njegovih sastavnica, provjeriti šta znači svaka od njih ili koliko vrijedi jedna spram druge: Evropa, Magreb i Levant; judejstvo, kršćanstvo i islam; Talmud, Biblija i Kuran; Atena i Rim; Jeruzalem, Aleksandrija, Konstantinopol, Venecija… Španjolska u raznim razdobljima, zanosnim i okrutnim, Južni Slaveni na Jadranu i još mnogo toga“. Ovo riječi su iz Mediteranskog Brevijara Predraga Matvejevića . Sličnim poetskim hukom, i crnogorski gospar, Boris Jovanović Kastel daruje nam mediteransko kulturološki kaleidoskop,  Otac tvoj Mediteran .

Ljetos, u predvečerje , kada Kotor umoran od sunca utone u meku svjetlost zalaska, terasa Pomorskog muzeja – na promociji ove Kastelove knjige – bila je pozornica. Njegovi stihovi  izricali su  slojevitu i mijenjajuću sliku Mediterana u kojoj se istorija, mitovi, običaji, jezici, mirisi i slike preslažu. Dok  su se nizale besjede: „Ples i pijanstvo smrti“, „Dvije minđuše iz muzeja u Palermu“,  „Mediteran Evropi“, „Epizoda sa Posejdonom“…  prostorom su kružile ptice i svojom pjesmom ušivale sumrak na rubovima neba.

U tim trenucima činilo se da prostor, u svom prirodnom okruženju, ne samo sluša, već i odgovara, u saglasju. Harmonija koja se te večeri stvorila nije bila unaprijed komponovana, niti dogovorena – bila je iskonska, kada su pjesnik i priroda govorili istim jezikom. U toj Kući pomorske memorije,  riječ postaje zvuk i slika, a ptice –  saputnice poezije. I vjerujem da je i to istinski Mediteran: mjesto gdje  stih diše uz poj ptice kao Kastelova „Beskrajna pjesma“ „ na kolutu papira nedovršena“.

Pjesma „Voda“ jedna je od onih  strukturalnih poveznica koje spajaju mediteransku simboliku , arhetipsku figuru majke (stvoriteljice, mučenice, svetice) i kolektivno iskustvo patnje i postojanosti. Kastelova „voda“ nije samo element prirode –  ona je životnica, zaštitnica, svjedokinja, stradalnica.  Govori da je njena briga nevidljiva, ali presudna. Ona oprašta, iako je ljudi izdaju, ona šuti – a čovjek glasnogovori;  voda trpi – čovjek razara. Ovdje se jasno upućuje i na ljudsku moralnu sljepoću:

Ćutala je voda, svetica

                                   Prekrivajući usta talasa dlanom

                                  Dok su oštrili bajonete,

                                  Psovali apostole

                                  I kitili se ukradenim lentama.“   

„Voda“ govori o kapacitetu Mediterana da voli, nosi i čuva čovjeka, ali i o: ljudskoj nezahvalnosti i zaboravu svetosti prirode. Kao posljednji moralni stub, ona štiti sve dok može, a kad više ne može, ostaju „uvele dojke“, simbol isušene i iscrpljene majke Zemlje. More Mediterana, pjesma o njemu i govor njemu, neodvojivi su.

„ More ne otkrivamo sami i ne gledamo ga samo svojim očima. Vidimo ga i onako kako su ga gledali drugi, na slikama koje su nam ostavili, u pričama koje su ispričali: upoznajemo ga i prepoznajemo u isto vrijeme“, kaže  Matvejević .

Kastelova poezija plovi tim vodama. Mi smo joj okrenuti licem, na putu k njoj. Na njegovoj mapi puteva „ kad odem od sebe/ vratiću se sebi“ događa se  čin nošenja sebe kao vlastitog prtljaga, pokazujući da, gdje god da se zaputi, Mediteran ide s njim: u mirisu majčine dušice, vijavice, u sjenama slovenske mitologije, u feničanskoj krvi što još struji u bršljanu starog vijeka. Sve se to miješa s fjakom  i formira gustu mrežu identiteta koju ne možeš presjeći. Čovjek se može igrati bijega , može poželjeti novo rođenje, ali na kraju ga „tegovi sa kantara riblje pijace“  prizemljuju.

Ako je Gaston Bašlar s pravom pisao o pjesnicima vode, vazduha, vatre, gdje je  reduktivnim interpretativnim  metodama imenovao zlatnu rudu poetsko – značenjskog rasipništva,  o Borisu Jovanovaću Kastelu može se govoriti kao  pjesniku vode i Mediterana. Motiv putovanja vodenim prostorima pjesnik proživljava kao opsesivnu životnu i pjesničku temu. Tolika je snaga njenog prisustva i  mnogostrukost njenog upornog obnavljanja da se može reći: ona je njega izabrala.

U zbirci Otac tvoj Mediteran,  progovara glas strasnog prizivača transcendencije onog „ zaumnog svijeta“ iz davno prošlih vremena koji je, zahvaljujući Kastelovoj riječi, proslovio.

„Nazvao si poeziju vijaduktom

Između mita i istine

I otišao u zaborav, Oktavio.

Ako je istorija ispjevana prošlost

A istina suza

Na korici knjige u pustinji                      

Onda će more naježeno pred nama

Biti oratorijum iskupljenja“….

( Iz pjesme Oktavio)

 

I u ranijim pjesničkim iskazima Kastel  poziva na „putovanje“ geografskim daljinama i  umjetničko – filosofskim svjetovima, na put vodama Mediterana zadat

kao prava mjera egzistencijalnog, moralnog i duhovnog iskušenja – onako kako bi

poetski bio preveden Kantov  zahtjev: „Zvjezdano nebo nad nama, moralni zakon u nama“.

Plovidba i „hod nevidovni“ nemaju kod Kastela karakter apstraktnog drumskog nepregleda, to je put pema unutra, upravo onakav kakvog ga vidi i Mak Dizdar ,/ „odakle smo tamo zaista odavno/ u sebe ovakvi došli, u sebe ovakve /kakvi se nismo/ni skrili/ ni snili/ na duboko oranje bez pluga/ i žitku sjetvu/tamo gdje je već uzorano/ono što nikad orano nije/gdje je već posijano/bez sijača tamo/ hajdemo/                      Mak Dizdar – pjesnička zbirka „Modra rijeka“.

Tek kada se shvati da i Kastelov pjesnički put vodi prema unutra –  prema svim bunarima,  rijekama i morima, svim vodama čovjekovovog bića –  može se njegovo putovanje onovremenskim i ovovremenskim prostorima Mediterana shvatiti kao njegova trajna pjesnička preokupacija pretočena u riječ  vremenu i vječnu.

Zorica JOKSIMOVIĆ

 

.

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

Dodir sa samim sobom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stijepo Mijović KočanAntej pjeva na svojoj zemlji, HNV Crne Gore, Tivat, 2024.

 

 

Malo pjesnika danas piše na način Stijepe Mijovića Kočana. On govori o zemlji, zavičaju, domovini, oni govore o onome što se danas »nosi«. I izmišljaju razne teorije o svemu tome. On ne izmišlja ništa, on grabi stihove koji se nalaze tu oko njega.

Izbor pjesama u ovoj zbirci učinio je, te predgovor napisao, Miraš Martinović. Mogao je napraviti i drukčiji izbor, jer je Kočanovo djelo različitih tematika, ali je u pjesniku prepoznao borca za slobodu, kako onu duhovnu tako i onu tjelesnu. Jedino ako ga digneš s njegove zemlje, što se dogodilo Anteju, uspio si ga pobijediti. No, on se ne da, te poput Anteja u boljim danima pjeva na svojoj zemlji mirno ploveći prema kraju života. Ovdje treba još nešto primijetiti. Ana Vuksanović napravila je prijevod i prilagodbu na hrvatski predgovora Miraša Martinovića. Neki drugi to ne bi učinili. Rekli bi da se ionako razumijemo, pokazavši time da ne mare ni za što osim za neku svoju malu korist.

Što nam to pruža ovako koncipirana zbirka izabranih pjesama? Dodir sa samima sobom, ja bih odmah jasno rekao. Svi smo negdje ponikli, svi sa sobom nosimo tu prtljagu pa makar pošli na kraj svijeta. Kočan je ponikao u Konavlima, mjestašcu Đurinići. Ima i taj predjel prelijepe nam domovine, i tih nekoliko kućica svoju boju i svoj život. Prelijevaju se u donesenim pjesmama, takorekuć možemo opipati stvarni život u tim krajevima. On nije nikada bio jednostavan. Trebalo se mučiti i znojiti da bi opstao kao svoj na svome. Ponajbolje to svjedoči pjesma Pokojni djed kopa. Dok on to radi, turisti nahrupljuju prema Dubrovniku da bi se odmarali ili gubili vrijeme, kako god hoćemo. »ali on, ovdje, ukliješten u škripe/ kao da povija krhko stablo/ smokva između njegovih dlanova otvara se, raste/ dolci za njegovim stopama bude se i počinju hodati« Što bismo, unatoč muci, htjeli biti: djed ili dokoni turisti?

Na ovaj zadnji upit može nam odgovoriti pjesma Pohvala lovorikama uz rodni dom: »Farizeji i sibile te kojekakvi drugi književnici i proroci/ ovjenčavali su lovorom carske i pjesničke glave i svoje/ no naše lovorike nikad/ nisu iskusile takva poniženja/ blune i vjeroučitelji zaobilazili su ovaj zabačeni kraj« Dodajmo ovim stihovima i sljedeće: »Rastu na neobradivu kamenjaru/ ispod kojeg žilama odkrivaju zemljana prostranstva/ a granama i lišćem skupljaju vjetrove i bobice za kosove/ šumore još iz eolitika davno prije pračovjeka/ a dječaku su mirisale iz božićnog pečenja« Zbio je u ove stihove Kočan sve ono što misli o svijetu i o sebi. Trebamo biti izvorni, ako želimo uspjeti. A izvorište svih nas je ognjište. Ono je srce doma, na njemu se grijemo, oko njega se okupljamo. Nije važno kakav oblik ima u ovo suvremeno vrijeme, ono je tu da nas drži zajedno. Kočan je do srži njime napojen.

Nije stoga čudno da pjesnik dobro zna tko mu je i tko još uvijek nasrće na ovaj njegov svijet. Govori o tome na više mjesta, ali nekako nigdje snažnije kao u pjesmi Zidanje crkve. Osluhnimo sljedeće stihove: »I sve te razorene crkve/ bljeskom pri pogotku osvjetljuju u meni moju crkvu/ koju bijah zapustio i zanemario i bje se urušila/ te kako koji zvonik pada kako koje zvono mre/ tako je moja crkva u meni veća i uznositija/ tako od čvršće građe/ tako je svaki novi plotun/ utiskuje sve snažnije u moje biće u moje bilo/ u memoriju« Da, trebamo znati tko smo i što smo te to pamtiti. Tek kao takvi bit ćemo i sami upamćeni. Kaže nam to i dubrovačko pravo zbog kojega je Stjepin djed Kočanović morao ponijeti i prezime Mijović jer se priženio. Kada sve to znamo, onda se nećemo zaljubljivati u Avu Gardner začarani njezinom ljepotom, dok »i ne sluteći da je u tom trenutku slavna i sjajna ljepotica/ bila već sita svega/ pijana/ i nesretna« (Sreća)

Uživajući u iznesenom podneblju Kočanov djed je bio vrstan majstor u kamenu, a njegov otac u drvetu. On nije ni u jednom ni u drugom, nego je vrstan u oblikovanju opisa našeg bivstvovanja na ovoj zemlji, polazeći od pojedinačnoga prema općem. Oni su gradili zidove i stvari, on gradi kuću od riječi na dohvat svima nama.

Miljenko STOJIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo