Povežite se sa nama

INTERVJU

Ritam uspjeha

Objavljeno prije

na

Dragoljuba Đuričića kritičari svrstavaju u 50 najznačajninih bubnjara na svijetu. Snimio je između 750 i 800 kompozicija, što bi značilo 75 do 80 albuma. Radio je i kao studijski muzičar a muziku je komponovao i za pozorište. Poznat je i kao ilustrator. Na pitanje za koliko je pozorišnih prestava potpisao muziku, kaže: ĐURIČIĆ: U pozorištu sam uradio muziku za oko 22 predstave, jedan balet i jedan mjuzikl. Od najpoznatijih izdvajam predstave ”Zapali me”, “Alisa u zemlji čuda”, “Anilina čarobna soba”, “Art” (sve u režiji Alise Stojanović), “Sirano De Beržerak” (režija Bule Goncić), “Ulični psi” (režija Omar Abu El Rub), “Policajci” (režija Darjan Mihajlović), “Djetinjarije” (režija Dušan Petrović), “Popcorn” i “Bliže” (autor muzike s Kokijem Dimuševskim). Početkom devedesetih, kada sam se vratio iz Amerike, napravio sam inovaciju u pozorišnoj muzici. Tada sam s grupom Leb i sol krenuo u pravljanje svjetske karijere. Pošto smo ovdje ostavili žene, a istovemeno je počeo i rat, odlučili smo se na povratak. Uprkos svemu, uspio sam u nekoliko navrata biti na Brodveju, pa sam imao priliku promatrati oko čega se pozorišna muzika kreće. U karijeri od 12 godina s grupom Leb i sol uradio sam muziku za još četrdesetak predstava za pozorište. S obzirom na to da je majka Vlatka Stefanovskog glumica, otac pozorišni reditelj, brat dramski pisac a najbolji prijatelj Slobodan Unkovski, komponovati muziku za pozorište bilo je takoreći neizbježno.

MONITOR: Koje ste knjige ilustrovali?
ĐURIČIĆ: Prije dvadesetak godina jedna djevojka iz Užica, koja je donijela album isječaka iz novina o meni i mojoj karijeri, pobudila je moju pažnju. Tada se nalazila u nekoj vrsti psihičke nesređenosti, pa sam pomislio da joj mogu pomoći. Napisao sam joj razglednicu s neke turneje, čisto da je iznenadim. Epilog priče je da smo do današnjih dana ostali dobri prijatelji, s tim što je moj ulog u naše druženje rezultirao time da je ona postala jedna od najboljih pjesnikinja haiku poezije na svijetu. Njeno ime je Tatjana Debeljački, a njenu sam prvu zbirku pjesama ”Kuća od stakla” sam ilustrovao. Takođe sam radio ilustracije za Biljanu Petrović, kao i za knjigu “Rubato” Vladana Savića.

MONITOR: U katalogu firme ”Premier”, koja proizvodi bubnjeve, uvršteni ste u 50 najznačajnijih svjetskih bubnjara. Da li i kako osjećate taj status?
ĐURIČIĆ: Ljudi vole da svrstavaju muzičare u neke statističke kolone. Mislim da su to sve marketinški potezi. Takva se klasifikacija i meni dogodila, zato što sam u jednom regionu Balkana jako koristan firmi Premier. Zanimljiva je priča kako je do toga došlo. Od kada sam počeo da sviram, punih 25 godina čekao sam priliku da zasviram u Londonu. Ne postoji nijedan svjetski muzičar koji nije svirao u Ronnie scot's klubu u Londonu ili koji se nakon svirke tamo nije vinuo u visine. Imao sam sreće da je kritičar Independenta Džon Kapaldi, napisao sjajan prikaz mojeg nastupa. Pohvalio je moju svirku i naglasio da sam jedan od najekskluzivnijih i najzanimljivijih bubnjara koji je svirao u ovom klubu u posljednjih deset godina. Mjesec dana poslje toga, došli su ljudi iz kluba i poklonili mi set bubnjeva Premier, uz obavezu da na njima sviram i da ih promovišem godinu dana.

MONITOR: Koji su Vaši najznačajniji saradnci s kojima ste do sada radili. Možete li nekoga posebno izdvojiti kao glavnog ”krivca” u formiranju Vašeg umjetničkog izraza?
ĐURIČIĆ: Imao sam sreću što sam se nalazio na pravim mjestima u pravom trenutku. Odsvirao sam, na ovaj ili onaj način, sve najvažnije stvari s ex-yu prostora. Ne postoji ni jedan veliki gitarista bivše Jugoslavije s kojim nisam imao bar jedan uspješan koncert. Ljudi koji su na meni ostavili najviše traga svakako su Vlatko Stefanovski, Kornelije Kovač i Dado Topić. U estradnom smislu to je Zdravko Čolić s kojim sam sarađivao 12 godina u dva navrata. Nijedan njegov veliki koncert nije prošao bez mene. Sa Leb i sol svirao sam takođe u dva navrata, sedam ipo, pa šest godina. Yu grupa je prva grupa koja je napravila početke zvanične rok muzike u tadašnjoj Jugoslaviji. S njima sam svirao pjesme koje su ličile na kosovsko-srpski melos, s prizvukom roka. S Leb i sol smo svirali etno-jazz-rok, kada taj termin nije ni postojao. Svirao sam i s Đorđem Balaševićem, koji je značajan u etno smislu ravničarskog dijela Evrope koji se zove Panonija.

MONITOR: Udarali ste tempo šetačima tokom građanskih protesta u Beogradu (96/97). Da se opet u Srbiji (ili Crnoj Gori) dogode demonstracije zbog nekog nezadoljstva, kako biste reagovali?
ĐURIČIĆ: Jako je teško iz bilo kojeg ugla promatrati ono vrijeme demonstarcija i građanskih protesta, ali sam ponosan što sam dio istorije jedne zemlje. Ljudi i dalje ne mogu da shvate da je sve to urađeno bez ikakvog interesa. Nikada više neće biti takvih uličnih žurki. Zaboravljali su i protiv koga i za koga se to događa.
Narod je kod nas vazda isti. On će se priviknuti na ono što mu je ponuđeno. Iskreno mislim da više nema tih emocija i da se onakve demonstracije nikada neće ponoviti. Lično, jedva čekam da se na ovim prostorima uspostave države u kojima neće biti potrebe za liderom niti mjesta za primitivizam.
Skoro sam vidio demonstacije u Srbiji, gdje je neko odlučio da se jednom pjevaču plati 100 hiljada eura za nastup. Građani su izašli s transparentima tražeći da plate njima i da ne žele pjevača.

MONITOR: Imate li stav o prilikama i neprilikama koje se zovu svakodnevica Crne Gore i kako osjećate kulturnu klimu Vašeg rodnog grada – Herceg Novog?
ĐURIČIĆ: Nema države koja će preko noći postati kulturna. Ovdje u Crnoj Gori vidim genijalne stvari. Kad se pojavi televizijska kamera svi trče da ”uđu” u kadar. Svi su tada vrlo pametni i vrlo važni, a u stvari niko ništa ne kaže. Grad Herceg Novi ima jako puno kulturnih dešavanja, uzmite samo koliko je regionalnih festivala ali, na žalost, nigdje se ne vide rezultati.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

PATRICIJA POBRIĆ, ZVIŽDAČ BEZ SERTIFIKATA: Nisu me slomili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nastaviću da se borim. Da radim sa mladima, najviše sa djecom iz socijalno ugroženih porodica, kako bi im pomogla da steknu obrazovanje i  samopouzdanje. Oni neće prodati ličnu. I to je moja pobjeda

 

Nakon što je jedini optuženi u slučaju Ramada pravosnažno osuđen na uslovnu kaznu pa potom zadržao posao u Vladi, prošle nedjelje su i njegovi pomagači – lažni svjedoci, nepravosnažno osuđeni na uslovnu kaznu. Tako je, od svih aktera afere Ramada, izistinski kažnjena samo naša sagovornica Patricija Pobrić, nekadašnja menadžerka u hotelu Ramada. Ona je prijavila zluopotrebu ržavog novca i izgubila posao. Dok su oni koji su učestvovali u zloputrebama i niihovom (uzaludnom) prikrivanju dobili uslovne kazne, a neki i unaprjeđenja umjesto optužnice.

MONITOR: Osjećate li se krivom?

POBRIĆ: Ne osjećam. . Mada je istina da u ovom sistemu, ako govoriš istinu i braniš pravdu, ispadneš kriv. Onda imaju pravo da te vrijeđaju.Meni su govorili da sam lažov, izdajnik, neprijatelj države i demokratije… Tako da, možda, i jesam kriva.

Ali, kad pogledate, sličan tretman imaju praktično svi koje se bore za pravdu, ili govore o zloupotrebama i kriminalu pod okriljem vlasti. I to nije samo naš fenomen. I Asanž je kriv. I Snouden je kriv… Mnogi su krivi zbog toga što ne žele da se pomire sa zloupotrebama moćnika. Živimo u takvom svijetu.

MONITOR: Pravosnažne sudske presude potvrdile su kako ste od početka slačajaR amada govorili istinu. Koliko vam je pomogla ta potvrda iz sudnice?

POBRIĆ: Nije mnogo. Oni koji su me poznavali od početka su znali da govorim istinu. I dokumentacija koja je pratila Ramada proces bila je uredna, lako razumljiva i nedvosmislena. Ko god je htio mogao je da vidi da sam u pravu.

Ipak, sudski epilog je, moram priznati, za mene bio neočekivan. Ne vjerujem u ovdašnje sudstvo i očekivala sam oslobađajuće presude. Tako i ovaj mali progres, mali uspjeh koji se desio – da je neko, ipak, osuđen za učinjene zloupotrebe – doživljavam kao napredak, kao jedan pozitivan događaj. Izrečene kazne su, naravno, druga priča.

A ja sam iz svega ovoga izašla čista.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MENTOR LUNJI, GRAĐEVINSKI  INŽENJER IZ ULCINJA: Legalizovanje divlje gradnje opasnije od zemljotresa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako za nelegalni objekat nije urađen glavni projekat uzimaju se u obzir podaci o konstrukciji objekta na osnovu izjave vlasnika bespravnog objekta!? To u prevodu znači da bi podatke od kojih direktno zavisi stabilnost objekta trebalo da dobijemo od vlasnika objekta, koji može biti domaćica, ekonomista, pravnik, kuvar… Ljudi koji nemaju  nikakve veze sa građevinom

 

MONITOR: Da li su crnogorski propisi o gradnji i zaštiti od zemljotresa usklađeni sa svjetskim standardima?

LUNJI: Mi smo još u tzv. sivoj zoni kad je primjena standarda u pitanju. Još su na snazi JUS standardi stari više od tri decenije, ali uporedo se primjenjuju i evropski standardi poznati kao Evrokod (Eurocode). Evrokodovi, iako puno složeniji za primjenu, što im je po mom mišljenju najveća mana, imaju tu prednost da se stalno dopunjuju i da se radi na njima. Na JUS standardima niko ne radi više već par decenija i nikako ne mogu biti konkuretni na tržištu. Mislim da će se sljedeće godine i zvanično prestati sa upotrebom starih standarda, što je dobra vijest. Ipak, prelazak na nove standarde treba da bude dio novog zakona o izgradnji, pošto zakon danas omogućuje da reviziju projekata rađenim po Eurocodu rade ljudi koji nikad u životu po tim stadnardima nisu projektovali, a imaju licencu revidenta dobijenu na osnovu iskustva po JUS standardima. To znači da garant  kvaliteta obezbjeđuju ljudi neprimpremljeni za taj posao, što stvara uslove za provlačenje ozbiljnih propusta u projektovanju.

MONITOR: Šta je najbitnije prilikom gradnje nekog objekta da bi se moglo reći da je seizmički siguran u slučaju zemljotresa?

LUNJI: Uglavnom to što većina građjana već zna. Dobar projekat i kvalitetan nadzor. Dobar projekat podrazumijeva jasan koncept konstrukcije, dobar proračun i kvalitetno detalisanje armature. No i najbolji projekat se može upropastiti nekvalitetnim nadzorom.Takođe, ni najbolji nadzor ne može spasiti nekvalitetan projekat.

MONITOR: Šta podrazumijeva dobro projektovan objekat?

 LUNJI: Dobro projektovan objekat  je objekat čije ponašanje tokom zemljotresa možemo da predvidimo. To se uglavnom obezbjeđuje simetričnim rasporedom nosećih elemenata – stubova i zidova, ujednačenim rasporedom mase objekta kao i uniformnim rasporedom krutosti nosećih elemenata (što se postiže preko ujednačenosti njihovih dimenzija). Uglavnom sve jednostavni principi koji se lako mogu definisati preko kvalitetne saradnje između konstruktivaca i arhitekata još u fazi izrade arhitektonske ideje.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LAZAR DRAGOJEVIĆ, GLUMAC: Ulaznica za neko lijepo mjesto

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za upis na Akademiju sam se borio, upisao je iz petog pokušaja i tako naučio da bez rada i truda nema uspjeha

 

MONITOR: Na nedavno završenom Podgorica Film Festivalu prikazan je film”Odvedi me na neko lijepo mjesto” Ene Sendijarević, u kojem tumačite jednu od glavnih uloga. Film je osvojio Srce Sarajeva, ali i nagrade na filmskim festivalima u Seulu, Roterdamu, Tirani… Sada kada film niže zaslužene uspjehe, kažite mi o procesu rada i izboru da vi tumačite glavnu ulogu.

DRAGOJEVIĆ: Sve je počelo pozivom kasting agentice Timke Grahić iz Bosne i Hercegovine koja je tada radila ranu fazu kastinga za dugometražni holandski film. Nakon što smo snimili moje predstavljanje, rekla je da će mi javiti ako budem izabran za audiciju. Mjesec dana nakon prvog susreta, uslijedio je i drugi, ovog puta u prisustvu rediteljke Ene Sendijarević, koja je nakon dvije audicije meni dodijelila jednu od tri glavne uloge – Denisa. Kroz proces sam učio glumu pred kamerama. Mnogo se razlikuje od teatarske glume, jer kao što u teatru postoje pravila, tako postoje i na filmu. Jedno od glavnih načela glume pred kamerama koje sam naučio tokom prvog procesa, kojeg se pridržavam i kojeg ću se pridržavati jeste: Less is more. Sva poenta glume jeste ne glumiti, nego jednostavno biti ja u datim okolnostima.

MONITOR: Film ima humoristični ton, a teme koji obrađuje je život mladih, njihova neprilagođenost, nasilje, migracije, ženska seksualnost… Koliko je važno danas obrađivate baš ove teme, na indirektan način analizirati svakodnevicu i sve probleme kroz koje mladi sa ovih prostora prolaze?

DRAGOJEVIĆ: Mnogo mladih ljudi sa naših prostora svoju sreću traži van granica Balkana. U zemlji u kojoj trenutno živim i studiram, vrše se mnoge podjele koje pritiskaju i guše mladu generaciju poput likova koje ste imali priliku vidjeti u filmu Take me somewhere nice. Zbog toga, mladi se često zatvaraju u sebe, dobijaju razne komplekse zbog kojih se vrlo često ponašaju i nasilno, dobijaju potrebu da se izraze, ali zbog osuđivačke sredine, mišljenje ostaje duboko u njima i nerijetko postaje toksično. Ena je to prikazala u filmu na direktan i indirektan način, uglavnom humorom. I sam Gogolj je u sred svojih predstava na kratko šou prekidao, upitavši publiku čemu se smiju, a nakon što publika ne bi znala odgovor, on bi rekao: Sebi se smijete i nastavljao sa performansom.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 13. decembra
Ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo