Problemi sa kojima se suočavaju pripadnici romske i egipćanske populacije u Crnoj Gori i šire, najčešće je ekstremno siromaštvo.

Rasprostranjeno siromaštvo uništava živote Roma, romske porodice žive odvojene od društva u zapanjujućim uslovima, a njihova djeca zbog izostanka obrazovanja nemaju velike šanse za budućnost, pokazao je izvještaj Agencije Evropske unije za osnovna prava (FRA). Istraživanje pokazuje da 80 odsto ispitanih Roma živi na granici siromaštva.

Prema istim podacima 30% ispitanih Roma živi u domaćinstvima bez tekuće vode, a da 46% nema nužnik, tuš niti kupatilo. Poražavajući podaci pokazuju da 30% romske djece živi u domaćinstvima u kojima su bar jednom u posljednjih mjesec dana odlazila gladna na spavanje.

Sa komadom hljeba kao jedinim sigurnim obrokom u toku dana, bez obuće i sa malo odjeće u potpunoj nemaštini živi samohrana majka Arijeta Tatari (52), uz povremenu pomoć komšija. U julu mjesecu 2012. godine izgorjela im je baraka tokom požara koji je zahvatio skoro pa cijeli kamp na Koniku, sada kaže, živi, u kontejneru od oko 12 metara kvadratnih sa svoja dva sina i kćerkom.

Iako mala prostorija porodice Tatari nije adekvatna ni za spavanje, u istoj imaju i dva stara kauča, mali televizor, stari kasetofon kao i stari frižider koji je često prazan, polomljena komoda gdje stoji izgužvana garderoba, namirnice i posuđe.

,,Nemamo ni najosnovnije uslove, ni hranu, obuću, odjeću. Bila sam na Kosovu kako bih preuzela odgovarajuću dokumentaciju i predala Centru za socijalni rad radi regulisanja socijalne pomoći. Međutim, rekli su mi da mi nedostaje još dokumenata. Ja nemam čim opet da pođem na Kosovo, a i da odem ko zna da li bih uspijela da donesem to što oni traže”, priča majka troje djece i dodaje da je bez ikakvih primanja, a da preživljavaju od vlastite zarade koja je jako mala.

Stariji sin Januz (22) kaže da na Tuškoj pijaci obavlja fizičke poslove i da time zarađuje pet do šest eura dnevno, a ima dana kada se kući vraća i praznih džepova. ,,Ako zaradim imamo da jedemo, ako ne, spavamo gladni”, kaže on.

Majka Arijeta uz žaljenje nabraja svoje bolesti koje joj pored siromaštva otežavaju život.

„Bolujem od jetre, imam kamen na želucu i bubregu. Komšije nikada ne dolaze praznih ruku, tu su da pomognu. Kada imaju viška ili im ostane malo hrane, sjete se mene i moje djece pa nam daju da ručamo”, priča Tatarijeva zahvalno i dodaje da joj mladi Romi iz Mesdžida na Koniku takođe pomažu sa namirnicama.

Arijetin mlađi dvadesetogodišnji sin Ljuljzim ne bira posao, radi sve samo da bi zaradio, a i to što zarađuje je, kaže, minimalno.

,,Idem po gradskim kontejnerima, cijepam drva, radim i sve ostale fizičke poslove. Ko god me pozove da radim ja odradim, a sve to za parče hljeba. Posla nekad ima, ponekad nema. Dnevno zaradim do sedam eura”, priča mladi Ljuljzim za Monitor. Volio bi, kaže, da radi u nekom preduzeću i da ima stalan posao kako ne bi zavisio od privatnog posla kojeg nema svakoga dana.

,,Volio bih da se zaposlim u Komunalnom, da makar čistim ulice, ali ne mogu ni to da radim jer nemam crnogorsko državljanstvo”, priča razočarano.

Najmlađa u porodici Fatima Tatari (8) pohađa jednu od gradskih škola u Podgorici. Ona je ove godine završila četvrti razred i raduje se početku naredne školske godine. Fatima je dijete sa smetnjama u razvoju. Naime, tek početkom trećeg razreda uz pomoć i podršku medijatora koji je bio zadužen za nju, obezbijeđen joj je personalni asistent u nastavi.

,,Uz svakodnevni rad učiteljice i individualni rad asistentice, ona je sada uspješnija u školovanju. Zadovoljna sam postignutim rezultatima, a nadam se da će tako biti i narednih godina”, ponosno priča majka ove djevojčice.

Porodica Tatari nema kupatilo. Jedinu prostoriju koju imaju koriste kao kuhinju, dnevni boravak, spavaću sobu, tu se i kupaju. ,,Tada svi moramo da izađemo napolje dok se neko od nas okupa u plastičnom koritu”, pričaju postiđeno i tužno svi u glas.

Ova porodica nakon 17 godina života u kampu nestrpljivo čeka stan koji im je obećan.

,,To će za nas biti nešto najbolje do sada. Imaćemo naše kupatilo, spavaću sobu, dnevni boravak kao i kuhinju”, u iščekivanju su kazali.

„Država mora da uloži značajnije napore radi donošenja i sprovođenja mjera afirmativne politike kako bi omogućila socijalnu inkluziju Roma i njihovu jednakost sa ostalim građanima Crne Gore. Takođe, država treba da se vodi politikom – ništa za Rome bez Roma, što u prevodu znači da se treba pružiti prilika mladim obrazovanim Romima, da rade na progresu Roma”, kaže romski politikolog Almir Tahiri. On ističe da Crna Gora ne može da napreduje u evropskim integracijama ukoliko dio njenog stanovništva ostane socijalno isključen i na marginama društva.

„Mnogi Romi u Crnoj Gori se i dalje suočavaju sa siromaštvom, kršenjem ljudskih prava, diskriminacijom u obrazovanju, stanovanju, zdravstvu i zapošljavanju, kao i različitim postupanjima koja ugrožavaju njihov život, povređuju dostojanstvo i onemogućavaju integraciju”, podsjeća.

Posljednje istraživanje javnog mnjenja o percepciji diskriminacije, koje je Centar za građansko obrazovanje (CGO) sproveo u februaru 2016. godine, pokazalo je da su Romi u vrhu liste najdiskriminisanijih grupa u crnogorskom društvu.

Suzana Šaćiri (32) jedna od siromašnijih Romkinja na Koniku izdržava osmočlanu porodicu, koja živi u izuzetno teškim uslovima. Sakuplja sekundarne sirovine i korisnica je socijalne pomoći. Ima šestoro djece od kojih se petoro školuju. Njen suprug Bekim tražio je posao, ali ga nije mogao naći.

,,Mlad sam i želim da radim kako bih obezbjedio osnovna sredstva djeci. Tražio sam posao u Komunalnom preduzeću, ali su mi rekli da im nijesu potrebni radnici. Svakodnevno posjećujem gradske kontejnere gdje nalazim koru hljeba. Ima nas mnogo siromašnih, nekad pronađemo nešto, a nekad ništa. Onda nam jedino preostaje da gladni zaspimo”, objašnjava otac šestoro djece.

U neuslovnoj kući od 30 metara kvadratnih, bez kupatila, sa svojom djecom Šaćirijeva, kaže, provede svaki dan i to više gladna i žedna nego sita.

„Naši su prozori polomljeni i fiksirani ekserima, zimi ih zaštićujemo najlon kesama, a ljeti umjesto otvaranja prozora skidamo najlone kako bi smo se rashladili “, priča Šaćirijeva.

Ovu porodicu najviše plaše kasni sati, pogotovo ono vrijeme kada moraju da zaspu, jer im se, kako kažu, drvena raštelovana vrata koja se jedva drže na baglama, ne zaključavaju.

Posljednji podaci Monstata pokazuju da u Crnoj Gori živi 6.251 Rom i 2.054 Egipćana. Na početku Dekade Roma 2005-2015 većina pripadnika ove populacije živjela je u ekstremno teškim uslovima, i u jednako teškoj situaciji su i danas. Za rješavanje siromaštva potrebna je, prije svega politička volja, a zatim i volja ostalih nadležnih aktera.

Enis EMINOVIĆ