Povežite se sa nama

INTERVJU

Rušenje iluzija

Objavljeno prije

na

Goran Marković, čiji su roditelji Rade i Olivera Marković poznati srpski glumci, režirao je pedesetak dokumentarnih i 11 cjelovečernjih filmova, napisao desetak scenarija, šest pozorišnih predstava, režirao tri pozorišne predstave i napisao tri knjige. Dobitnik je više od 30 domaćih i stranih nagrada i priznanja. Najpoznatiji filmovi su mu Specijalno vaspitanje (1976), Nacionalna klasa (1979), Majstori, majstori (1980), Variola vera (1982), Tajvanska kanasta (1986), Sabirni centar (1989), Tito i ja (1992), Srbija, godine nulte (2000), Kordon (2002), Turneja (2008). Na ovogodišnjem 23. Filmskom festivalu Herceg Novi – Montenegro film festival, Goranu Markoviću je uručena nagrada za doprinos festivalu. Završetak projekcije njegovog filma Turneja hercegnovska publika je ispratila ,,na nogama” s gromkim aplauzom. Tim povodom autor ove antiratne komedije sa svojim autentičnim ,,rukopisom” postao je i naš sagovornik. MONITOR: Kako je nastala ,,Turneja” i šta vas je natjeralo da nakon uspješne pozorišne predstave i Sterijine nagrade za najbolji savremeni dramski tekst, zaokrenete cijelu stvar u film?
MARKOVIĆ: Dolazeći po jednu od svojih nagrada u Herceg Novi na Festival filma i režije 1995. susreo sam se s kolonama izbeglica. Tada sam se, iskren da budem, zgadio na svoju profesiju. Dok sam ,,morao” da održavam neku svečarsku formu u tom trenutku se u našem okruženju dešavala kataklizma. Sledeće godine napisao sam Turneju. Dakle, posle tog hercegnovskog festivala i suočenja s ratom u susedstvu, pao sam u neku vrstu depresije i bukvalno sam napisao komad na osnovu jedne istinite anegdote. Priča je bazirana na sudbini glumaca koji su pošli u Bosnu da igraju komad za šaku maraka. Tako da sam preformulisao scenario u dramski tekst i za njega čak dobio Sterijinu nagradu. Ovaj komad se igrao gotovo sto puta u Ateljeu 212.
Pošto nisam želeo da sarađujem sa režimom Slobodana Miloševića i sa tadašnjim RTS-om, (što je bio uslov da bi čovek snimio film) odlučio sam da filmski posao zamenim pozorišnim, i ta okolnost me je načinila piscem. U trenutku kada sam, dakle, debitovao u pozorištu bio sam već u svojoj pedesetoj godini, što je vrlo lako moglo da se završi katastrofalno.
Nakon 13 godina ,,odležanog” scenarija Turneje vratio sam se filmu. Turneja je za svog filmskog veka od godine dana, bila na 40 festivala, stalno je kandidat za neke ,,grdne” nagrade, i ispao je zaista dobar film.

MONITOR: Međunarodnim pozorišnim projektom ,,Posle pada” dokazujete da ste jedan od učesnika rušenja ,,međaša” balkanskog zida na berlinski način. Kako objašnjavate vrstu emocije koja je stvorila komad ,,Falsifikator”?
MARKOVIĆ: Rušenje iluzija ‘68, koja je bila veoma značajna godina u svetu, poznata je po tome da su tada rođene i umrle iluzije o boljem svetu. Mladi ljudi iz celokupne planete su se pobunili tražeći da žive u skladu sa idealima čovečnosti i to je ugušeno. Kada su sovjetski tenkovi ušli u Prag, koje sam lično video, zarekao sam se sebi da ću ceo život posvetiti borbi protiv mračne sile, protiv represije. Da ću se boriti protiv mehanizma koji ne dozvoljava ljudima da žive u skladu sa svojim željama i idealima.
I nakon toga, tokom života, dok sam radio filmove, nastojao sam da budem subverzivan prema toj mračnoj sili. U to vreme to je bio socijalizam. Trudio sam da vadim po jednu ciglu iz tog monolitnog zida. I onda kada je taj zid stvarno pao, u jednom trenutku pomislio sam da nemam više šta da radim. Da nemam više neprijatelja protiv koga se borim i koji me određuje. Ispostavilo se da je sledeća forma mračne sile nacionalizam, ratovi, i da je nastupilo još gore vreme od prethodnog tako da sam nastavio. I dalje postoji ta mračna silu koja menja oblike, i koja menja formu delovanja, kao nešto što je neuništivo, ali protiv čega se čovek mora boriti celog života, makar koliko to iluzorno bilo. Makar to bilo beznadežno. Ako se ne borite protiv toga, onda nemate šansu da budete čovek. To je moja filozofija.
Narudžbinu za Falsifikatora sam dobio od Nemačke, koja je svim evropskim zemljama poslala predlog i propozicije za učestvovanje u projektu Posle pada. Pad koji je mene najviše intrigirao i uzbudio je pad moje domovine – raspad Jugoslavije. Smatrao sam da je to moja tema i da je ona u vezi sa padom berlinskog zida, jer se upravo u tom tajmingu naša zemlje počela raspadati, kao i ceo socijalizam u svetu. Priču o početku pada Jugoslavije locirao sam u već pomenutu ‘68. godinu. Po meni se upravo te godine desilo prvo ,,ljuljanje” bratstva i jedinstva, a tumačim je i kao paradigmatičnu godinu i po drugim osnovama.
Moju priču prati i individulani pad jednog falsifikatora, koji je altruista i koji jedini veruje u opstanak te zemlje. Dakle, te dve paralele, taj lični pad i pad države, tema je drame koja se zove Falsifikator. Na jesen idemo u Drezden da pokažemo kako mi vidimo Pad, njihove zadate teme.

MONITOR: Kakvo je Vaše mišljenje o transformaciji hercegnovskog festivala. Imate li recept preživljavanja i na koji način je to realno za očekivati?
MARKOVIĆ: Svedok sam razvoja hercegnovskog festivala i on je kao i sve što se dešavalo na ruševinama Jugoslavije tražio formu preživljavanja. Počeo je kao festival režije, što je u to vreme u onoj velikoj Jugoslaviji bilo interesantno. Festival je ostao u Crnoj Gori, koja na žalost proizvodi ,,pola” filma godišnje, i zaista nije mogao da opstane kao lokalni festival, pa mislim da je današnja koncepcija iznuđena i zapravo jedino moguća. On okuplja filmove iz regiona, samo što se nameće pitanje, šta je to region? Jako je bitno da se taj fokus, na koji se festival pikira – izoštri. Imamo stotine festivala na svetu. Najvažnije je da festival ima potpuno jasnu koncepciju i fokus na koji ide. Na svakom festivalu se zna šta je šta. Hercegnovski festival je ,,napipao” neku vokaciju i potrebno je, po meni, da je se slepo toga drži inače će zaista prestati da postoji. Ako sledeće godine bude druga koncepcija, druge zemlje učesnice, druge nagrade, s tim će biti sve gotovo.

MONITOR: Šta mislite o crnogorskom kulturnoj klimi, kako je doživljavate i šta je to na šta treba posebno obratiti pažnju?
MARKOVIĆ: Vrlo je bitno da ova država stvori kulturnu klimu. Mislim da se za nju moraju stvoriti potrebni uslovi, da ne bi bila ,,banana” republika. Jedino tako izdignut nivo može da je učini važnom i da identitet crnogorske države učini stvarnim. To što postoji cetinjska Akademija je veoma pozitivno. Veliki broj odličnih glumaca je izašao odande. Vidim da rade i katedre za dramaturgiju i režiju, pa mislim da to ,,seme” treba negovati. Čak ako ne da odmah rezultate, ako sutra ne da vidljivu dimenziju uspeha, to ne treba da obeshrabruje, jer u pitanju je misija dugoročne investicije i to treba napokon razumeti.
Na ovom festivalu sam video projekciju studentskih filmova Branka Baletića. Jako je važno da i ti filmovi izađu na svetlost dana. Inače, šta sve to vredi. Ovo je dobro mesto da se takvo što organizuje. U okviru hercegnovskog festivala bi morala da postoji tradicionalna prezenatacija svega što je u vezi s crnogorskom kinematografijom. Ove godine je to održano, bilo je jako skromno, ali je to zaista veliki pomak za umetnike, škole umetnosti i samu zemlju.

MONITOR: Da li se filmskom umjetnošću može poslati konkretnija poruka u svijet?
MARKOVIĆ: Film je najbrži način da jedna zemlja uspostavi kulturni dodir sa svetom. Dok napravite simfonijski orkestar, pa dok se on pročuje, dok dođe dirigent, to traje decenijama. Dok odnegujete balet, potrebne su i godine i novac da bi to nešto spojilo i prikazalo u umetničkom smislu. A danas finansirate scenario i za pet ili deset meseci film je već u svetu, titlovan prikazuje vašu zemlju, takmiči se i odjednom ste kulturno prisutni. Film je najbrži način kulturne komunikacije. Na primer, neka se snime tri grozna filma, četvrti će napraviti čudo. Ne možete finansirati remek dela, koja će unapred davati tu garanciju uspeha. Iz jednog sasvim razumljivog razloga, jer je to prosto nemoguće.


U Srbiji su svi desničari

MONITOR: Šta se dogodilo u Srbiji poslije 5. oktobra, a šta je trebalo da se desi?
MARKOVIĆ: Oduvek sam bio borac protiv realnog socijalizma. Posle ‘68. godine, mrzeo sam taj svet, takozvane socijalističke zajednice, više nego išta. Danas shvatam, kako je nedostatak levih ideja u Srbiji poguban. U Srbiji su svi desničari. Manje ili više gledano, a najleviji su oni u centru, kao npr. Demokratska stranka. Defacto, na sceni postoji samo desnica. Meni prvi put pada na pamet da bi trebao da budem levičar. Najlevlje partije u Srbiji su anarhisti, a pošto mi to zaista ne odgovara, nemam mogućnost izbora neke leve struje u koju bi želeo da se učlanim. Zapravo, jedino ti ljudi, govorim o programima, jedino ti anarhisti pokušavaju da skrenu tok u levo.
Nije takav problem samo u Srbiji. Svuda su desničari na vlasti. I odjednom je taj pejzaž, koji se stvorio posle pada berlinskog zida, postao desničarski. Sada je Amerika s Obamom levlja od Evrope, što je zaprao paradoksalno. Miloševićeva diktatura, pored mnogobrojnih zala, koje je učinila, najveću šteta je nanela kada je uništila levicu. Zaista se nalazim u dilemi za koga bi glasao u Srbiji kada su svi – desno.

MONITOR: Kakva su Vaša predviđanja šta će biti posljedica recesije, represije i tranzicije današnje Srbije?
MARKOVIĆ: Ovaj talas socijalnih nemira u Srbiji, dobiće još veću radikalizaciju. Pretpostavljam da će te iste desne snage ,,najzad” pobediti na izborima i da ćemo postati prava profašistička država. Ja se već spremam da nađem način da preživim u tome. Nas očekuju još gori trenuci nego što su bili za vreme Slobodana Miloševića. Nadam se da se to neće završiti sa ,,Noći dugih noževa”, ali bojim se da je to jako opasno i da je blizu.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA I BIVŠI UREDNIK LIBERALA: Selektivni i u osudi nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kao društvo podijeljeni smo i veoma selektivni po pitanju nasilja. Zavisno od toga  „čija” je žrtva ili nasilnik. A svi bi trebalo da budemo  jedinstveni i osudimo svaku vrstu nasilja.  Ne samo kod nas. Ovo što se dešava u Gazi je strašno. Niko ko ima “zrnce” ljudskosti u sebi, bez obzira na bilo kakve interese, ne smije da ćuti i ne osudi brutalna iživljavanja i ubijanja nevinih od strane izraelskog režima. Mnogi  u Crnoj Gori, naročito na početku žestokih napada, su ćutali na događaje u Gazi

 

MONITOR: Popis je krenuo, nakon ispunjenih preduslova iz Sporazuma vlasti, opozicije i predstavnika vijeća nacionalnih manjina. Ipak, kampanja o nacionalnom izjašnjavanju se nastavlja.  Kako to komentarišete?

PEPIĆ: Najsmješnija pamet je naknadna pamet. Dobro je što je popis konačno krenuo. Ali ne smijemo zaboraviti da taj popis kasni već više od dvije godine. Zašto se jedno, po pravilu  statističko- tehničko pitanje problematizuje?

Moram reći i to da je, bez obzira na prolongiranje , dobro što je premijer . Spajić odložio početak popisa za 30 dana. I što se koliko- toliko došlo do kompromisa. No,primjećujem da će popis,  bez obzira na rezultate, poslužiti više za identitetska pitanja i prepucavanja i ” dokazivanja ” kojih je više , ili manje. Nažalost, nacija i vjera, postali su zanimanje.  Da je sreće, identitetska pitanja ne bi trebalo da nam budu  toliko od značaja. Dobro bi bilo kada bi popis iskoristili u svrhe razvitka našeg društva. Da vidimo , koliko nas uopšte ima  i  čime raspolažemo.

Pritom,  jasno je da popisno ” izjašnjavanje ” građana ne može da nam ukaže sa kakvom imovinom se raspolaže. Nema načina da se  popisom  utvrdi kako su nekI  bliski vlastima  stekli više imovine. Da je i volje i sreće, time bi se bavile druge službe.

Bilo bi mi drago da se rezultati popisa iskoriste na pravi način. A ne da nam on posluži, što me  plaši,  za  prebrojavanje nacionalnih i vjerskih krvnih zrnaca.

MONITOR: Nakon prepiski između Vesne Medenice sa sutkinjama, tužiteljkama i predsjednicom Agencije za sprečavanje korupcije, ovonedjeljne Skaj prepiske svjeoče o razgovorima između bivših službenika policije i vrha kriminalnih grupa o rezultatu izbora 2020, pa i planiranju da se neki od poslanika ukloni. Govori se o Nebojši Medojeviću, jednom od lidera bivšeg DF. Šta to kazuje?

PEPIĆ: Ne bi trebalo da nas, koji smo na razne načine pratili pomnije javnu CG društveno – političku scenu, ili bolje rečeno, koji smo osjećali i uvidjeli da nešto nije u redu u višedecenijskoj vlasti DPS- a i Mila Đukanovića mogu iznenaditi  ove i ovakve prepiske putem Skaj aplikacije.

Dobro je poznato da je ta i takva vlast stvorila i izuzetno dobro koristila taj i takav ” sistem vrijednosti”. Dobro je bilo poznato da je Vesna Medenica ” treću granu vlasti”  stavila u zaštitu  Đukanovića i njemu bliskih. I da ništa  što je zadiralo u organizovani kriminal na visokom nivou, nije moglo da se pred sudskim instancama , ne samo pravosudno  dokaže , nego ni pokrene. Ako hoćemo da budemo iole iskreni , moglo se znati, da i neki od policijskih službenika, nijesu bili u službi očuvanja javnog reda i mira , već više u lancu  očuvanja Đukanovićeve i moći  bogatstva.

Svako  ko i je ukazivao na to  nalazio se na udaru i djelova policije i djelova sudstva. Počesto i na meti nekih ” žestokih momaka” . Tako da me ove i ovakve prepiske – ne čude.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR KRAUS, PREDSJEDNIK SAVEZA ANTIFAŠISTA SRBIJE: U Srbiji je dominantan populizam koji čini sve da zadrži vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni, svrsishodan cilj izbora u Srbiji trebao bi da bude  približavanje zeleno-lijevih i socijal-liberalnih političkih opcija – i ne samo njih

 

MONITOR: Nedavno je prošlo 80 godina od Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Tih dana se u Teheranu održavala i konferencija glavnih savezničkih lidera-Staljina, Ruzvelta i Čerčila. Tvrdi se da je tada izdejstvovano priznanje Titovog pokreta kao dio kompromisa između trojice lidera. Kako  ocjenjujete značaj ovog događaja i njegov legat danas?

KRAUS: Da, pre nekoliko dana, tačnije, ove godine 26.11. u Jajcu je svečano obeležena 80-ta godišnjica od održavanja II zasedanja AVNOJ-a. I na teritoriji Jugoslavije, kao i na međunarodnom planu, 1943. godina je bila prelomna godina II Svetskog rata. Te godine su vođene najveće bitke u NOB-u, na Neretvi i Sutjesci. Posle bitke na Neretvi, praktično je bio poražen kolaboracionistički četnički pokret, a tokom bitke na Sutjesci je Čerčilov šef britanske vojne misije Bil Dikin imao jasan uvid ko se i kako bori protiv Nemaca. Dikin je prisustvovao i II zasedanju AVNOJ-a, na kojem su donete istorijske odluke, pa i one o tzv.avnojevskim granicama i federativnom uređenju zemlje, kao i budućem ustrojstvu države kao republike. Velika trojica su u Teheranu, prihvatajući partizanski pokret kao saveznički, samo potvrdili stvarno stanje na terenu. Nije to bila nikakva diplomatska pobeda jednog pokreta otpora već savezničko prihvatanje jedinog narodno-oslobodilačkog pokreta, koji u to vreme broji oko 300.000 naoružanih i u vojne formacije organizovanih boraca i borkinja. Socijalistička Jugoslavija je razbijena dejstvom mnogobrojnih unutrašnjih i spoljašnjih činilaca, u kojima je tema granica bila samo jedna-doduše kobna kao okidač za ratove 90-tih odnosno za aktuelizovanje ideologije Velike Srbije. Bez avnojevskih granica, danas svakako jedan broj postojećih država ne bi postojao.

MONITOR: U Firenci je ovih dana održan samit ultra desnih partija. Domaćin je bio Mateo Salvini, potpredsjednik Vlade Italije. Inspirisala ih je  pobjeda ultra desnog Gerta Vildersa u Holandiji. Pripremaju se da na  izborima za EU parlament u 2024-oj budu treća grupacija po brojnosti. Postoji li opasnost da se to desi?

KRAUS: Povodom nedavne pobede Vildersa u Holandiji i pomenutog skupa u Firenci, postoje veoma opravdani strahovi, i to ne samo u Evropi. Mislim da je stanje alarmantno. Izbori u Poljskoj su ohrabrenje, a do izbora 2024-e, verujem da će doći do nekih inicijativa kako bi se ovaj prodor ekstremne desnice zaustavio. U biti, radi se o krizi kapitalizma, a levica još ne nudi stvarnu alternativu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILAN PAPPE,  JEDAN OD NAJPOZNATIJIH  EKSPERATA ZA BLISKI ISTOK: Palestinci i Izraelci moraju živjeti zajedno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na neki način, tekući rat u Gazi je poglavlje u  priči koja je započela etničkim čišćenjem i nikada nije okončana u decenijama  nakon 1948

 

U  Torinu je nedavno boravio poznati istoričar, esejist i publicista  Ilan Pappe jedan od najpoznatijih  eksperata za Bliski istok, što je bio razlog za  susret i  kraći razgovor o aktuelnoj situaciji. Trenutno je  jedan od rijetkih istraživača, istoričara, autora, izraelskog porijekla, koji na precizan, jasan  i analitičan način barata istorijskim činjenicama i pokušava čitaocima sa  naučnog aspekta približiti kompleksnu situaciju u Gazi i na Zapadnoj obali.

Pappé od 1990.  godine predaje istoriju na Univerzitetu Exeter u Velikoj Britaniji.  Zbog opozicionih stavova  morao je napustiti svoju zemlju Izrael, jer je bio odveć kritičan prema cionizmu. Jedan je od predstavnika takozvane nove izraelske istoriografije, struje “nepodobnih” istoričara za   one vlade Evrope i Zapada  koje nastavljaju zagovarati, može se reći,  lažnu verziju  rata protiv Palestine.

Pappé je poznat po tome što je dokumentirao “etničko čišćenje” iz 1948. nad Palestincima, Nakbu/Katastrofu kako je nazivaju  preživjeli,  mračnu povijesnu stranicu s kojom se izraelska država nikada nije htjela suočiti.

Razlozi za susret sa Ilanom Pappeom su brojni. Izmedju ostalog i publikovanje nove knjige Ten Myths About IsraelDeset mitova o Izraelu.

Knjiga govori prevashodno o deset falš ideja na koje se oslanja okupacija Palestine i  koje je istoričar pobio sa sjajnom preciznošću i  hrabrošcu. Pappe demonstrira  iz kog ugla  treba gledati na realnost, ukazujući da je permanentno uznemiravanje vlasti urgentno i neophodno. I moguće.

Pappe je boravio  u Torinu  na poziv torinskog udruženja BDS koje je pokrenulo  ekonomsku  kampanju, boycott, disinvestment and sanctions (bojkot, dezinvestiranje i sankcije prema Izraelu)  te  univerzitetskog i studentskog pokreta Projekt Palestina. Govorio je pred brojnom publikom. Bilo je više  od 500 slušaoca, a toliko je ostalo pred vratima prepune sale.

Izdvajamo par redova iz  samog početka knjige Deset mitova o Izraelu.

“Palestina je uvijek bila zemlja izmedju rijeke i mora. I još je uvijek. Na njenu promenjljivu sudbinu nije uticala geografija vec demografija. Kolonizatorski pokret  koji se ustoličio krajem 19 vijeka, sada  predstavlja pola populacije i kontroliše drugu polovinu uz pomoć ideološke  matrice rasizma i politike aparthejda. Mir nije pitanje demografskih promjena, niti ponovnog crtanja mapa: Mir je eliminacija postojeće ideologije i politike”

LIFEGATEU: Profesore Pappé, govorili ste o Nakbi-Katastrofi kao događaju “etničkog čišćenja” i dokumentirali ste postojanje PLANA D-  Dalet plana (Akcioni plan izraelske vojske –  Plan B  iz septembra 1945, Plan iz maja 1946 i  Plan Yehoshua iz 1948)  ili kako su protjerivanja i masakri Palestinaca tih godina bili projektovani za stolom od grupe cionistički orjentiranih Izraelaca. Kako  ostvariti taj “plan” danas, dok je u toku  rat u Pojasu Gaze? Postoji li nešto od tog plana što je i danas aktuelno ?

PAPPE: Godinu 1948.  palestinski Arapi su definirali kao “katastrofu”, tacnije Nakbu. Godinama kasnije uvijek su tvrdili da Nakba nikada nije završena. Na neki način, tekući rat u Gazi je poglavlje u toj priči, koja je započela etničkim čišćenjem i nikada nije okoncana u decenijama  nakon 1948. Temeljna ideja uvijek je ista: Izrael želi osvojiti nove teritorije,  ali bez Palestinaca koji zive na njima. Ne mogu biti siguran da postoji plan poput Plana D iz tog vremena, ali koraci za konsolidaciju tog plana su isti. Prvo se stanovnici pojasa Gaze protjeruju sa sjevera na jug, zatim se predlaže prognati ih  u Egipat, na Sinaj ili nagovoriti da odu u druge zemlje. Drugim riječima, zločini protiv čovječnosti dokumentirani 1948, nastavljaju se i danas.

Maurizio BONGIOANNI –LifeGateu
Prevod:  Vesna ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo