Povežite se sa nama

INTERVJU

Rušenje iluzija

Objavljeno prije

na

goran-markovic-2

Goran Marković, čiji su roditelji Rade i Olivera Marković poznati srpski glumci, režirao je pedesetak dokumentarnih i 11 cjelovečernjih filmova, napisao desetak scenarija, šest pozorišnih predstava, režirao tri pozorišne predstave i napisao tri knjige. Dobitnik je više od 30 domaćih i stranih nagrada i priznanja. Najpoznatiji filmovi su mu Specijalno vaspitanje (1976), Nacionalna klasa (1979), Majstori, majstori (1980), Variola vera (1982), Tajvanska kanasta (1986), Sabirni centar (1989), Tito i ja (1992), Srbija, godine nulte (2000), Kordon (2002), Turneja (2008). Na ovogodišnjem 23. Filmskom festivalu Herceg Novi – Montenegro film festival, Goranu Markoviću je uručena nagrada za doprinos festivalu. Završetak projekcije njegovog filma Turneja hercegnovska publika je ispratila ,,na nogama” s gromkim aplauzom. Tim povodom autor ove antiratne komedije sa svojim autentičnim ,,rukopisom” postao je i naš sagovornik. MONITOR: Kako je nastala ,,Turneja” i šta vas je natjeralo da nakon uspješne pozorišne predstave i Sterijine nagrade za najbolji savremeni dramski tekst, zaokrenete cijelu stvar u film?
MARKOVIĆ: Dolazeći po jednu od svojih nagrada u Herceg Novi na Festival filma i režije 1995. susreo sam se s kolonama izbeglica. Tada sam se, iskren da budem, zgadio na svoju profesiju. Dok sam ,,morao” da održavam neku svečarsku formu u tom trenutku se u našem okruženju dešavala kataklizma. Sledeće godine napisao sam Turneju. Dakle, posle tog hercegnovskog festivala i suočenja s ratom u susedstvu, pao sam u neku vrstu depresije i bukvalno sam napisao komad na osnovu jedne istinite anegdote. Priča je bazirana na sudbini glumaca koji su pošli u Bosnu da igraju komad za šaku maraka. Tako da sam preformulisao scenario u dramski tekst i za njega čak dobio Sterijinu nagradu. Ovaj komad se igrao gotovo sto puta u Ateljeu 212.
Pošto nisam želeo da sarađujem sa režimom Slobodana Miloševića i sa tadašnjim RTS-om, (što je bio uslov da bi čovek snimio film) odlučio sam da filmski posao zamenim pozorišnim, i ta okolnost me je načinila piscem. U trenutku kada sam, dakle, debitovao u pozorištu bio sam već u svojoj pedesetoj godini, što je vrlo lako moglo da se završi katastrofalno.
Nakon 13 godina ,,odležanog” scenarija Turneje vratio sam se filmu. Turneja je za svog filmskog veka od godine dana, bila na 40 festivala, stalno je kandidat za neke ,,grdne” nagrade, i ispao je zaista dobar film.

MONITOR: Međunarodnim pozorišnim projektom ,,Posle pada” dokazujete da ste jedan od učesnika rušenja ,,međaša” balkanskog zida na berlinski način. Kako objašnjavate vrstu emocije koja je stvorila komad ,,Falsifikator”?
MARKOVIĆ: Rušenje iluzija ‘68, koja je bila veoma značajna godina u svetu, poznata je po tome da su tada rođene i umrle iluzije o boljem svetu. Mladi ljudi iz celokupne planete su se pobunili tražeći da žive u skladu sa idealima čovečnosti i to je ugušeno. Kada su sovjetski tenkovi ušli u Prag, koje sam lično video, zarekao sam se sebi da ću ceo život posvetiti borbi protiv mračne sile, protiv represije. Da ću se boriti protiv mehanizma koji ne dozvoljava ljudima da žive u skladu sa svojim željama i idealima.
I nakon toga, tokom života, dok sam radio filmove, nastojao sam da budem subverzivan prema toj mračnoj sili. U to vreme to je bio socijalizam. Trudio sam da vadim po jednu ciglu iz tog monolitnog zida. I onda kada je taj zid stvarno pao, u jednom trenutku pomislio sam da nemam više šta da radim. Da nemam više neprijatelja protiv koga se borim i koji me određuje. Ispostavilo se da je sledeća forma mračne sile nacionalizam, ratovi, i da je nastupilo još gore vreme od prethodnog tako da sam nastavio. I dalje postoji ta mračna silu koja menja oblike, i koja menja formu delovanja, kao nešto što je neuništivo, ali protiv čega se čovek mora boriti celog života, makar koliko to iluzorno bilo. Makar to bilo beznadežno. Ako se ne borite protiv toga, onda nemate šansu da budete čovek. To je moja filozofija.
Narudžbinu za Falsifikatora sam dobio od Nemačke, koja je svim evropskim zemljama poslala predlog i propozicije za učestvovanje u projektu Posle pada. Pad koji je mene najviše intrigirao i uzbudio je pad moje domovine – raspad Jugoslavije. Smatrao sam da je to moja tema i da je ona u vezi sa padom berlinskog zida, jer se upravo u tom tajmingu naša zemlje počela raspadati, kao i ceo socijalizam u svetu. Priču o početku pada Jugoslavije locirao sam u već pomenutu ‘68. godinu. Po meni se upravo te godine desilo prvo ,,ljuljanje” bratstva i jedinstva, a tumačim je i kao paradigmatičnu godinu i po drugim osnovama.
Moju priču prati i individulani pad jednog falsifikatora, koji je altruista i koji jedini veruje u opstanak te zemlje. Dakle, te dve paralele, taj lični pad i pad države, tema je drame koja se zove Falsifikator. Na jesen idemo u Drezden da pokažemo kako mi vidimo Pad, njihove zadate teme.

MONITOR: Kakvo je Vaše mišljenje o transformaciji hercegnovskog festivala. Imate li recept preživljavanja i na koji način je to realno za očekivati?
MARKOVIĆ: Svedok sam razvoja hercegnovskog festivala i on je kao i sve što se dešavalo na ruševinama Jugoslavije tražio formu preživljavanja. Počeo je kao festival režije, što je u to vreme u onoj velikoj Jugoslaviji bilo interesantno. Festival je ostao u Crnoj Gori, koja na žalost proizvodi ,,pola” filma godišnje, i zaista nije mogao da opstane kao lokalni festival, pa mislim da je današnja koncepcija iznuđena i zapravo jedino moguća. On okuplja filmove iz regiona, samo što se nameće pitanje, šta je to region? Jako je bitno da se taj fokus, na koji se festival pikira – izoštri. Imamo stotine festivala na svetu. Najvažnije je da festival ima potpuno jasnu koncepciju i fokus na koji ide. Na svakom festivalu se zna šta je šta. Hercegnovski festival je ,,napipao” neku vokaciju i potrebno je, po meni, da je se slepo toga drži inače će zaista prestati da postoji. Ako sledeće godine bude druga koncepcija, druge zemlje učesnice, druge nagrade, s tim će biti sve gotovo.

MONITOR: Šta mislite o crnogorskom kulturnoj klimi, kako je doživljavate i šta je to na šta treba posebno obratiti pažnju?
MARKOVIĆ: Vrlo je bitno da ova država stvori kulturnu klimu. Mislim da se za nju moraju stvoriti potrebni uslovi, da ne bi bila ,,banana” republika. Jedino tako izdignut nivo može da je učini važnom i da identitet crnogorske države učini stvarnim. To što postoji cetinjska Akademija je veoma pozitivno. Veliki broj odličnih glumaca je izašao odande. Vidim da rade i katedre za dramaturgiju i režiju, pa mislim da to ,,seme” treba negovati. Čak ako ne da odmah rezultate, ako sutra ne da vidljivu dimenziju uspeha, to ne treba da obeshrabruje, jer u pitanju je misija dugoročne investicije i to treba napokon razumeti.
Na ovom festivalu sam video projekciju studentskih filmova Branka Baletića. Jako je važno da i ti filmovi izađu na svetlost dana. Inače, šta sve to vredi. Ovo je dobro mesto da se takvo što organizuje. U okviru hercegnovskog festivala bi morala da postoji tradicionalna prezenatacija svega što je u vezi s crnogorskom kinematografijom. Ove godine je to održano, bilo je jako skromno, ali je to zaista veliki pomak za umetnike, škole umetnosti i samu zemlju.

MONITOR: Da li se filmskom umjetnošću može poslati konkretnija poruka u svijet?
MARKOVIĆ: Film je najbrži način da jedna zemlja uspostavi kulturni dodir sa svetom. Dok napravite simfonijski orkestar, pa dok se on pročuje, dok dođe dirigent, to traje decenijama. Dok odnegujete balet, potrebne su i godine i novac da bi to nešto spojilo i prikazalo u umetničkom smislu. A danas finansirate scenario i za pet ili deset meseci film je već u svetu, titlovan prikazuje vašu zemlju, takmiči se i odjednom ste kulturno prisutni. Film je najbrži način kulturne komunikacije. Na primer, neka se snime tri grozna filma, četvrti će napraviti čudo. Ne možete finansirati remek dela, koja će unapred davati tu garanciju uspeha. Iz jednog sasvim razumljivog razloga, jer je to prosto nemoguće.


U Srbiji su svi desničari

MONITOR: Šta se dogodilo u Srbiji poslije 5. oktobra, a šta je trebalo da se desi?
MARKOVIĆ: Oduvek sam bio borac protiv realnog socijalizma. Posle ‘68. godine, mrzeo sam taj svet, takozvane socijalističke zajednice, više nego išta. Danas shvatam, kako je nedostatak levih ideja u Srbiji poguban. U Srbiji su svi desničari. Manje ili više gledano, a najleviji su oni u centru, kao npr. Demokratska stranka. Defacto, na sceni postoji samo desnica. Meni prvi put pada na pamet da bi trebao da budem levičar. Najlevlje partije u Srbiji su anarhisti, a pošto mi to zaista ne odgovara, nemam mogućnost izbora neke leve struje u koju bi želeo da se učlanim. Zapravo, jedino ti ljudi, govorim o programima, jedino ti anarhisti pokušavaju da skrenu tok u levo.
Nije takav problem samo u Srbiji. Svuda su desničari na vlasti. I odjednom je taj pejzaž, koji se stvorio posle pada berlinskog zida, postao desničarski. Sada je Amerika s Obamom levlja od Evrope, što je zaprao paradoksalno. Miloševićeva diktatura, pored mnogobrojnih zala, koje je učinila, najveću šteta je nanela kada je uništila levicu. Zaista se nalazim u dilemi za koga bi glasao u Srbiji kada su svi – desno.

MONITOR: Kakva su Vaša predviđanja šta će biti posljedica recesije, represije i tranzicije današnje Srbije?
MARKOVIĆ: Ovaj talas socijalnih nemira u Srbiji, dobiće još veću radikalizaciju. Pretpostavljam da će te iste desne snage ,,najzad” pobediti na izborima i da ćemo postati prava profašistička država. Ja se već spremam da nađem način da preživim u tome. Nas očekuju još gori trenuci nego što su bili za vreme Slobodana Miloševića. Nadam se da se to neće završiti sa ,,Noći dugih noževa”, ali bojim se da je to jako opasno i da je blizu.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

HADŽEM HAJDAREVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ SARAJEVA: U BiH su fašisti u znatnoj mjeri u vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aktuelne probleme bosanskohercegovačke države i društva prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći

 

MONITOR: Koji su najveći problemi u današnjoj Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Nema tog problemoskopa, niti nekog, da se našalimo, ovozemaljskog problemjera kojim bi se preciznije moglo “odrediti”, “klasificirati”, “izračunati” aktualne probleme bosanskohercegovačke države i društva! Ja te probleme prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći… Vlasti u Zagrebu i Beogradu, preko svojih naciziranih satelitskih ispostava u Bosni, bjesomučno, od disolucije Jugoslavije pa sve do danas,  ustrajavaju na mentalnoj i svakoj drugoj kolonizaciji bh. društva, a kad se tome doda razroko ideološko nejedinstvo, nesnalaženje,  stranačko politička cirkusanija onih bosanskih snaga koje se vole prikazivati patriotskima, onda to “razvlačenje pameti”, kako se živopisno izrazio jedan od đeneralskih ratnih zločinaca, kao da će trajati do Dana sudnjega. Kako nikad nisu “definirani” uzroci i posljedice agresorsko-genocidnih politika/ratova od 1991. do 1995. godine, ostavljena je mogućnost da se suksecivno reaktualiziraju mnogi socijalnopolitički i socijalnopsihološki problemi u Bosni i na Balkanu. Devedesete  su bile nastavak Drugoga svjetskog rata; nanovo su orgijali i četnici i ustaše. Sadašnje veličanje osuđenih ratnih zločinaca, negiranje genocida, ignoriranje zločina i posljedica zločina, nije ništa drugo do prihvatanje fašizma kao vlastite nacionalne kulturne tečevine. Tako se ponašaju mnogi političari u Zagrebu, tako se ponaša vlast u Srbiji, tako se ponašaju njihovi profašistički sateliti u Bosni… To su najveći problemi države Bosne i Hercegovine!

MONITOR: Šta  BiH najviše nedostaje?

HAJDAREVIĆ: Osjećanje sigurnosti njenih građana. Mirovnim sporazumom skrpljenim u Daytonu nametnut je antigrađanski, naciokratski, idiotski koncept vlasti, u svemu, od politike do ekonomije, pa je dojučerašnjim ubicama, a koju godinu kasnije i “haškim pitomcima”, povjereno postdejtonsko “instaliranje vlasti”, čime je pometena normalnija i dugoročnija sigurnost bh. građanina. Pripadam onima koji su uvjereni da su granice države BiH na Drini, Savi, Uni visoke do nebesa, ništa njih nikad neće pomjeriti, ali nažalost svi ćemo prije pomrijeti,  negoli će bešćutne neonacističke protuhe ikada to shvatiti.

MONITOR: Jednom ste kazali da čovjek u Bosni više misli glavom nekog Beograda i Zagreba, neke Ankare, Moskve, Teherana, Brisela i Vašingtona nego glavom svoje države… 

HAJDAREVIĆ: To je jedan od fundamentalnih problema Bosne – ta drama “posuđenih identiteta”, ta (auto)kolonizacija svijesti, ti krvavoliki kleronacistički “uvjetni refleksi” naprema normalnog građanskoga života, ta usiljena pseudoznanstvena ideologizacija/mitologizacija i prošlosti i budućnosti… Često glava čovjeka u Bosni nije u državi u kojoj živi, nije u društvu iz kojeg potječe, nego je u nekom Beogradu, Zagrebu, nekom Istanbulu, Teheranu, Moskvi, Washingtonu… Morat će proći generacije i generacije, pa da se dekolonizira svijest razbosančenih dijelova bh. društva!

MONITOR: Nedavno je  grupa bosanskohercegovačkih intelektualaca, među njima i Vi,  uputila otvoreno pismo institucijama BiH u kojem  navode – potvrdite da BiH nije više pašaluk u kome se bespogovorno izvršavaju naredbe iz Stambola. 

HAJDAREVIĆ: Potpisujem i borim se za sve ono što uzdiže dostojanstvo zemlji Bosni i državi Bosni i Hercegovini. Nadam se da do izručivanja političkih neistomišljenika Turskoj, ili onih koji se etiketiraju takvima, neće doći… Dogodi li se, bio bi to veliki bosanski poraz i strašna sramota bosanskohercegovačke političke i svake druge pameti!

MONITOR: Šta bi BiH donijelo članstvo u EU ?

HAJDAREVIĆ: Mnogo bi šta dobroga. Prije svega, osjećali bismo se sigurnije. I u osobnom i u kolektivnom smislu. To bi donijelo veću zaštitu od bešćutnih, lakomih, kolonijalistički raspoloženih susjeda. Doprinijelo bi procesu postupne denacifikacije. Mirnije bismo lijegali u postelje i horniji dočekivali jutarnje sunce.

MONITOR:  U BiH se, kažu mnogi, danas najmanje čuje glas antifašista. Zašto?

HAJDAREVIĆ: Pa zato što je BiH država gdje su fašisti, u znatnoj mjeri, danas u vlasti! Dodatno je tragična činjenica da je Bosna najstradalničkiji prostor i u vrijeme Drugog svjetskog rata i u vrijeme agresorskog komšijskog fašizma devedesetih godina prošloga vijeka! Ali, ipak, čuje se glas antifašista, nije da se ne čuje, ne dao Bog da se ne čuje!

MONITOR: I dalje na ex jugoslovenskim prostorima nacionalistički govor nadjačava govor o pomirenju. Čemu to vodi? 

HAJDAREVIĆ: To vodi u daljnji društveni haos, u kontinuiranu, naciokratski dirigiranu ”strategiju haosa”, u neprestani strah i nesigurnost, vodi u produbljivanje bijede i siromaštva, vodi u masovno iseljavanje mladih sa svih prostora nekadašnje jugoslavenske državne zajednice!

MONITOR: Radite u Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu. Često se polemiše o tome kakvim jezikom govore Crnogorci, Srbi, Bošnjaci i Hrvati…

HAJDAREVIĆ: Jezik je žalosno ispolitiziran. Mada, valja znati, jezik je i jedno od ponajvažnijih političkih a ne samo komunikacijskih, edukacijskih, kulturnih, memorijskih i ostalih  životnih pitanja… Prihvatimo li opću civilizacijsku istinu da je pitanje jezika pitanje elementarne čovjekove slobode, onda je razumljivo da je on za jedne bosanski, ili crnogorski, ili hrvatski, ili, za neke, srpski jezik… Za mene, lično, u BiH svi govore jednim jezikom, i ja ga osjećam, čujem, čitam kao bosanski jezik, ali, kako je jezik najuže vezan za čovjekovu slobodu, onda nema nikojeg razloga da mi smeta  da neko u BiH kaže kako se njegov jezik zove srpski ili hrvatski jezik. Je li na onom čuvenom Bečkom dogovoru od 28. maja 1850. godine bilo ijednog Crnogorca, ijednog Bošnjaka? I Bosna i Crna Gora bile su izvan i Austro-Ugarske monarhije i tadašnje srpske kneževine. Koji su to životni prostori u srednjojužnoslavenskim govorima poslužili tadašnjim kodifikatorima nekog zajedničkog standarnog jezika? Pogledajte u geografsku kartu Balkana! Oni koji niječu ime bosanskoga i ime crnogorskoga jezika zapravo se osjećaju nesigurnima u vlastitom jezičkom identitetu!

MONITOR: Izjavili ste da su lingvisti na Balkanu danas ponajveći nacionalisti. 

HAJDAREVIĆ: To je tako. Ako se nekome negira pravo na jezik i ime maternjeg jezika, negira mu se i pravo na život i na vlastito postojanje, posvaja mu se nacionalna memorija, otima kultura, historijsko sjećanje, sve… To je fašizam!

MONITOR: Kako ocjenjujete stanje u kulturi u Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Stanje je vrlo neuređeno, često nacionalistički “usmjereno”, nesređeno, jadno. BiH je jedina država u Evropi koja nema državno ministarstvo za kulturu. Zato je BiH, kad su u pitanju institucije kulture, danas najzapušteniji prostoru Evropi. Ovdje, kao i na mnogim dijelovima Balkana, kultura nije, primarno, u funkciji kultiviranja, uzdizanja, spajanja, zdrave kulturne interakcije, nego je u funkciji nabildavanja “nacionalnih mišića” i, najčešće, mozaik živopisnih samolagarija o sebi, a sve prema projiciranim epskoguslarskim matricama i “natpjevavanjima”.

MONITOR: Objavili ste preko dvadeset pet knjiga. Kakve su šanse u BiH da pisac objavi novi rukopis i koliko se uopšte danas  čitaju knjige? 

HAJDAREVIĆ: Ja imam sreću da imam prijatelja koji ima izdavačku kuću i štampariju. Riječ je o sarajevskoj “Dobroj knjizi”. Inače, šanse za objavljivanje rukopisa su vrlo ograničene. Tu su na posebnom nesretnom udaru mladi talentirani autori. Neki tzv. kantonalni i entitetski ministri za kulturu u BiH više se ponašaju kao osioni blagajnici negoli kao kulturotvorni stratezi. Decenijama nas u Bosni guši i teror amaterizma. Pa, ipak, u cijelome ovom haosu, probije se i mnogo važnih, velikih književnih djela. Smio bih ustvrditi da se u Bosni ovih godina ispisuje jedna od najvećih književnosti u Evropi, pitanje je samo kako to na kvaltetan način prepoznati i prezentirati. Inače, prestalo me boljeti sve slabije nečitanje knjiga. Kome se ne čita, ima svoje ustavno i građansko pravo biti ograničen i biti glup!

 

Aluminij – tipična naciokratska priča 

 

MONITOR: Afera mostarski Aluminij trenutno je jedan od najaktuelnijih događaja u BiH …

HAJDAREVIĆ: Mostarski Aluminij je tipična naciokratska priča! Ovih dana svi pričaju o Aluminiju, a samo u Mostaru je, od vremena agresije na Bosnu do danas, propalo mnogo, možda i značajnijih privrednih giganata, kakvi su Soko, Hepok, Fabrika duhana Mostar, Pamučna industrija Đuro Salaj, Tvornica kompresora, GP Hercegovina. Samo je Aluminij zadržan da funkiconira kao “zlatna koka” partijsko-nacionalističkog kriminala u režiji jedne od nacionalističkih, antibosanskih partija – HDZ-a. Nije stradao ni jedan kooperant Aluminija u Hrvatskoj ili BiH, stradao je samo Aluminij, stradalo je, zapravo, nekoliko stotina porodica koje su vjerovale u Aluminij i u partitokratnu, antigospodarsku hadezeovsku priču i politiku. Pogledajte ko sad pregovara o Aluminiju. Lider nacionalističke političke stranke koja je uništila Aluminij! To je posao za ekonomske stručnjake, ali i za policiju, tužilaštva, sudove, proceduru prava i zakonitosti…

MONITOR: Hrvatski mediji tvrde da je aktuelna bošnjačka politika “iz osvete” uništila Aluminij.

HAJDAREVIĆ: Bošnjaci, ni koju deceniju iz Daytona, nisu mogli ni primirisati “Aluminiju”. Čak je finansijskoj policiji zabranjivan ulazak. Tzv. privredni gigant bio je organiziran po mjeri hadezeovske naciokracije i kriminala pod zašitom “nacionalnih interesa”. U pitanju je pljačkaški interes lokalne, mafijaške klike unutar HDZ BiH.

 

Klerofašizam je balkansko zlo

 

MONITOR: Školovali ste se i na sarajevskoj Gazi Husrev-begovoj medresi. Da li se u BiH i u našem regionu manipuliše vjerom?

HAJDAREVIĆ: Itekako se manipulira vjerom. I svi manipuliraju vjerom. Pokazalo se da je nacionalistički konfesionalizam na Balkanu više antivjera negoli ikakva vjera. Devedesete godine su svjedočile da su mnogi tzv. duhovnici bili promotori i zaštitnici zločina. Klerofašizam je najozbiljnija prijetnja budućnosti svih naših prostora. Klerofašizam je  zlo u kojemu su pozivi na Boga i vjerske svetinje u službi najperverznijega mogućeg sataništva. Koliko se u socijalističkoj Jugoslaviji pretjerivalo u službenom odnosu prema vjeri i instituciji vjere kroz crkve i druge vjerske zajednice, danas se otišlo u još opakiju krajnost – nacionalistički konfesionalizam je postao “mjera svih stvari”, a Bog i citati iz svetih knjiga opadaju s licemjernih propovjedničkih usana poput natruhla lišća, ili uprazno vise po uzdignutim, podnebesnim tornjevima.

                                         Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ENVER KAZAZ, KNJIŽEVNIK I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U  SARAJEVU: Talac borbe tri nacionalizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih političkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok

 

MONITOR: Prošle sedmice navršilo se deset mjeseci od izbora u BiH. Kakvi su rezultati aktuleni vlasti u tom periodu?

KAZAZ: Nove vlasti, zapravo, nema, osim u nekoliko kantona i u Republici Srpskoj. Pregovori oko njenog formiranja su zapeli oko članstva BiH u NATO-u. Hoće li Predsjedništvo BiH podržati novog mandatara Vijeća ministara iz Dodikovog SNSD-a, još uvijek se ne zna. Ali, može se već sada reći da je BiH u pregovorima oko formiranja vlasti zakočena na svom putu u NATO, jer je Bakir Izetbegović popustio pred Dodikovim zahtjevima i pristao na reduciranje Godišnjeg akcionog plana koji je uslov da ta vojna alijansa počne razmatrati uslove za prijem BiH u svoje članstvo. To znači da će BiH u narednom periodu biti primorana da pravi ustupke republičkosrpskim oligarhijama kad je u pitanju članstvo u NATO-u.

Dobra vijest iz BiH je da Vlada Kantona Sarajevo, formirana u složenoj koaliciji bez Izetbegovićeve nacionalističke SDA, radi odličan posao. Ona je uvela niz principa transparentnosti, odgovornosti i poštenja, a u nekim privrednim i ekonomskim mjerama pokazala zavidnu razinu efikanosti.

Kantoni pod kontrolom HDZ-a nisu formirali vlast, jer ta stranka na čelu sa Draganom Čovićem vodi borbu protiv SDA oko promjena izbornog zakona, tražeći da se tobožnjim etničkim legitminim predstavljanjem uvedu takve odredbe izbornog zakona prema kojemu će pripadnici svake od etnija moći glasati samo za svoje predstavnike. Jednostavno rečeno, HDZ računa da se na izbore izlazi s etničkim trakama oko ruke.

Sve u svemu BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih poltičkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da u BiH vladaju interesne krimi-etno grupe i da građani žive između straha i strepnje…

KAZAZ: Da, ta upozorenja imaju realne osnove, jer tri nacionalističke partije organizirane su kao tajkunski etnički karteli koji su privatizaciju pretvorili u pljačku društvene, tj. državne imovine, a institucije sistema poimaju kao sredstva za svoje bogaćenje.

Istodobno s tim nacionalizam razvija naracije o stalno nadolazećim sukobima, pa BiH živi, kako bi Ivan Lovrenović rekao, u stanju nezavršenog rata. A to znači da su sukobi s vojnog prebačeni u političko polje, te da naracija o njima služi kao maska za kriminal, korupciju, nepotizam i formiranje klase tajkuna koji su preko noći postali milioneri.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I ADVOKAT CENTRA ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Treba nam ubrzanje reformi koje će osnažiti ugled pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poštujući vladavinu prava kao osnovni princip, te podjelu vlasti kao njen bitan sastojak, mislim da se rješavanje stambenih pitanja kada se radi o sudskoj grani vlasti mora odigravati isključivo u okviru nje same. Drugačija praksa otvara prostor za legitimnu sumnju u politički uticaj izvršne vlasti na sudsku vlast

 

MONITOR: Da li bi opozicija trebalo da učestvuje u  radu Odbora za sveobuhvatnu reformu izbornog zakonodavstva, obzirom da je rok za reforme produžen i tako smanjeno vrijeme za pripremu fer izbora, i  da nije ispunjen zahtjev za formiranjem tehničke vlade? I da li je ta reforma uopšte dovoljna za odžavanje fer izbora, ili su potrebne sveobuhvatnije promjene? 

SEKULOVIĆ: Mislim da opozicija treba da učestvuje u radu Odbora za sveobuhvatnu reformu izbornog zakonodavstva. Neučesvovanje bi u ovom trenutku bilo teško opravdati međunarodnim partnerima. Naravno, imam u vidu činjenicu da opozicija nije jedinstvena po ovom pitanju i da prisustvujemo opozicionom ratu kakav je malo ko očekivao. U tom smislu držim, uz određenu ogradu jer je opoziciona scena nepredvidiva,  da će jedan dio opozicije prije izabrati strategiju povlačenja iz rada Odbora, kako bi privukao ili vratio dio opozicionih birača koji imaju jak antizapadni stav.

Međutim, i ako se ovo desi, drugi dio opozicije koji je prozapadno orijentisan bi trebao da uzme učešće. Naravno, da će taj put biti pun zamki, ali se na djelu mora pokazati kapacitet i snaga da se ovakvi procesi vode, odnosno da se preuzme odgovornost. U krajnjem, ako imate jasne agrumente  uvijek se možete povući, pri čemu teret neuspjeha prelazi na drugu stranu.

Ne treba imati iluziju da bilo koja reforma može dovesti do idealnih izbornih uslova. U svakoj državi vlast na određeni način ima startnu prednost, u našem kontekstu institucionalna prednost se ogleda primarno u činjenici da je država glavni poslodavac a da nemamo iskustvo sa demokratskom smjenom vlasti. Ono što se može realno očekivati od čitavog procesa – ukoliko on bude vođen politički razborito,- sa jasnom predstavom što se hoće i sposobnošću da se to u realnosti iznese – je ambijent koji izborni proces čini elementarno fer i poštenim.

MONITOR: Organizatori protesta Odupri se i opozicija potpisali su Sporazum o budućnosti u  kojem se, između ostalog, najavljuje bojkot svih izbora u slučaju da ne bude formirana tehnička vlada. Kako vidite ponašanja dijela opozicije, u tom smislu? 

SEKULOVIĆ: Mislim da priča oko tehničke vlade nije završena, samo što tu vlada prilična konfuzija. Iako sam saglasan da bi mandat takve vlade trebao biti što duži, ne mislim da je tragedija ukoliko umjesto dvanaest mjeseci bude recimo deset. Ono što je suština je da ulazak u takvu vladu mora biti dio paketa koji bi bio pripremljen ozbiljno, stručno i održivo, kako bi imala svoj efekat u dijelu pojačane kontrole izbornog procesa.

Poželjno bi bilo da iza takve ideje direkno ili indirektno stanu svi, jer se time jača legitimitet procesa i dobija se na političkoj težini. Kako će to u krajnjem izgledati, ostaje da se vidi, pri čemu zadržavam određenu rezervu zbog pomenutog ponašanja opozicije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo