Povežite se sa nama

INTERVJU

Rušenje iluzija

Objavljeno prije

na

Goran Marković, čiji su roditelji Rade i Olivera Marković poznati srpski glumci, režirao je pedesetak dokumentarnih i 11 cjelovečernjih filmova, napisao desetak scenarija, šest pozorišnih predstava, režirao tri pozorišne predstave i napisao tri knjige. Dobitnik je više od 30 domaćih i stranih nagrada i priznanja. Najpoznatiji filmovi su mu Specijalno vaspitanje (1976), Nacionalna klasa (1979), Majstori, majstori (1980), Variola vera (1982), Tajvanska kanasta (1986), Sabirni centar (1989), Tito i ja (1992), Srbija, godine nulte (2000), Kordon (2002), Turneja (2008). Na ovogodišnjem 23. Filmskom festivalu Herceg Novi – Montenegro film festival, Goranu Markoviću je uručena nagrada za doprinos festivalu. Završetak projekcije njegovog filma Turneja hercegnovska publika je ispratila ,,na nogama” s gromkim aplauzom. Tim povodom autor ove antiratne komedije sa svojim autentičnim ,,rukopisom” postao je i naš sagovornik. MONITOR: Kako je nastala ,,Turneja” i šta vas je natjeralo da nakon uspješne pozorišne predstave i Sterijine nagrade za najbolji savremeni dramski tekst, zaokrenete cijelu stvar u film?
MARKOVIĆ: Dolazeći po jednu od svojih nagrada u Herceg Novi na Festival filma i režije 1995. susreo sam se s kolonama izbeglica. Tada sam se, iskren da budem, zgadio na svoju profesiju. Dok sam ,,morao” da održavam neku svečarsku formu u tom trenutku se u našem okruženju dešavala kataklizma. Sledeće godine napisao sam Turneju. Dakle, posle tog hercegnovskog festivala i suočenja s ratom u susedstvu, pao sam u neku vrstu depresije i bukvalno sam napisao komad na osnovu jedne istinite anegdote. Priča je bazirana na sudbini glumaca koji su pošli u Bosnu da igraju komad za šaku maraka. Tako da sam preformulisao scenario u dramski tekst i za njega čak dobio Sterijinu nagradu. Ovaj komad se igrao gotovo sto puta u Ateljeu 212.
Pošto nisam želeo da sarađujem sa režimom Slobodana Miloševića i sa tadašnjim RTS-om, (što je bio uslov da bi čovek snimio film) odlučio sam da filmski posao zamenim pozorišnim, i ta okolnost me je načinila piscem. U trenutku kada sam, dakle, debitovao u pozorištu bio sam već u svojoj pedesetoj godini, što je vrlo lako moglo da se završi katastrofalno.
Nakon 13 godina ,,odležanog” scenarija Turneje vratio sam se filmu. Turneja je za svog filmskog veka od godine dana, bila na 40 festivala, stalno je kandidat za neke ,,grdne” nagrade, i ispao je zaista dobar film.

MONITOR: Međunarodnim pozorišnim projektom ,,Posle pada” dokazujete da ste jedan od učesnika rušenja ,,međaša” balkanskog zida na berlinski način. Kako objašnjavate vrstu emocije koja je stvorila komad ,,Falsifikator”?
MARKOVIĆ: Rušenje iluzija ‘68, koja je bila veoma značajna godina u svetu, poznata je po tome da su tada rođene i umrle iluzije o boljem svetu. Mladi ljudi iz celokupne planete su se pobunili tražeći da žive u skladu sa idealima čovečnosti i to je ugušeno. Kada su sovjetski tenkovi ušli u Prag, koje sam lično video, zarekao sam se sebi da ću ceo život posvetiti borbi protiv mračne sile, protiv represije. Da ću se boriti protiv mehanizma koji ne dozvoljava ljudima da žive u skladu sa svojim željama i idealima.
I nakon toga, tokom života, dok sam radio filmove, nastojao sam da budem subverzivan prema toj mračnoj sili. U to vreme to je bio socijalizam. Trudio sam da vadim po jednu ciglu iz tog monolitnog zida. I onda kada je taj zid stvarno pao, u jednom trenutku pomislio sam da nemam više šta da radim. Da nemam više neprijatelja protiv koga se borim i koji me određuje. Ispostavilo se da je sledeća forma mračne sile nacionalizam, ratovi, i da je nastupilo još gore vreme od prethodnog tako da sam nastavio. I dalje postoji ta mračna silu koja menja oblike, i koja menja formu delovanja, kao nešto što je neuništivo, ali protiv čega se čovek mora boriti celog života, makar koliko to iluzorno bilo. Makar to bilo beznadežno. Ako se ne borite protiv toga, onda nemate šansu da budete čovek. To je moja filozofija.
Narudžbinu za Falsifikatora sam dobio od Nemačke, koja je svim evropskim zemljama poslala predlog i propozicije za učestvovanje u projektu Posle pada. Pad koji je mene najviše intrigirao i uzbudio je pad moje domovine – raspad Jugoslavije. Smatrao sam da je to moja tema i da je ona u vezi sa padom berlinskog zida, jer se upravo u tom tajmingu naša zemlje počela raspadati, kao i ceo socijalizam u svetu. Priču o početku pada Jugoslavije locirao sam u već pomenutu ‘68. godinu. Po meni se upravo te godine desilo prvo ,,ljuljanje” bratstva i jedinstva, a tumačim je i kao paradigmatičnu godinu i po drugim osnovama.
Moju priču prati i individulani pad jednog falsifikatora, koji je altruista i koji jedini veruje u opstanak te zemlje. Dakle, te dve paralele, taj lični pad i pad države, tema je drame koja se zove Falsifikator. Na jesen idemo u Drezden da pokažemo kako mi vidimo Pad, njihove zadate teme.

MONITOR: Kakvo je Vaše mišljenje o transformaciji hercegnovskog festivala. Imate li recept preživljavanja i na koji način je to realno za očekivati?
MARKOVIĆ: Svedok sam razvoja hercegnovskog festivala i on je kao i sve što se dešavalo na ruševinama Jugoslavije tražio formu preživljavanja. Počeo je kao festival režije, što je u to vreme u onoj velikoj Jugoslaviji bilo interesantno. Festival je ostao u Crnoj Gori, koja na žalost proizvodi ,,pola” filma godišnje, i zaista nije mogao da opstane kao lokalni festival, pa mislim da je današnja koncepcija iznuđena i zapravo jedino moguća. On okuplja filmove iz regiona, samo što se nameće pitanje, šta je to region? Jako je bitno da se taj fokus, na koji se festival pikira – izoštri. Imamo stotine festivala na svetu. Najvažnije je da festival ima potpuno jasnu koncepciju i fokus na koji ide. Na svakom festivalu se zna šta je šta. Hercegnovski festival je ,,napipao” neku vokaciju i potrebno je, po meni, da je se slepo toga drži inače će zaista prestati da postoji. Ako sledeće godine bude druga koncepcija, druge zemlje učesnice, druge nagrade, s tim će biti sve gotovo.

MONITOR: Šta mislite o crnogorskom kulturnoj klimi, kako je doživljavate i šta je to na šta treba posebno obratiti pažnju?
MARKOVIĆ: Vrlo je bitno da ova država stvori kulturnu klimu. Mislim da se za nju moraju stvoriti potrebni uslovi, da ne bi bila ,,banana” republika. Jedino tako izdignut nivo može da je učini važnom i da identitet crnogorske države učini stvarnim. To što postoji cetinjska Akademija je veoma pozitivno. Veliki broj odličnih glumaca je izašao odande. Vidim da rade i katedre za dramaturgiju i režiju, pa mislim da to ,,seme” treba negovati. Čak ako ne da odmah rezultate, ako sutra ne da vidljivu dimenziju uspeha, to ne treba da obeshrabruje, jer u pitanju je misija dugoročne investicije i to treba napokon razumeti.
Na ovom festivalu sam video projekciju studentskih filmova Branka Baletića. Jako je važno da i ti filmovi izađu na svetlost dana. Inače, šta sve to vredi. Ovo je dobro mesto da se takvo što organizuje. U okviru hercegnovskog festivala bi morala da postoji tradicionalna prezenatacija svega što je u vezi s crnogorskom kinematografijom. Ove godine je to održano, bilo je jako skromno, ali je to zaista veliki pomak za umetnike, škole umetnosti i samu zemlju.

MONITOR: Da li se filmskom umjetnošću može poslati konkretnija poruka u svijet?
MARKOVIĆ: Film je najbrži način da jedna zemlja uspostavi kulturni dodir sa svetom. Dok napravite simfonijski orkestar, pa dok se on pročuje, dok dođe dirigent, to traje decenijama. Dok odnegujete balet, potrebne su i godine i novac da bi to nešto spojilo i prikazalo u umetničkom smislu. A danas finansirate scenario i za pet ili deset meseci film je već u svetu, titlovan prikazuje vašu zemlju, takmiči se i odjednom ste kulturno prisutni. Film je najbrži način kulturne komunikacije. Na primer, neka se snime tri grozna filma, četvrti će napraviti čudo. Ne možete finansirati remek dela, koja će unapred davati tu garanciju uspeha. Iz jednog sasvim razumljivog razloga, jer je to prosto nemoguće.


U Srbiji su svi desničari

MONITOR: Šta se dogodilo u Srbiji poslije 5. oktobra, a šta je trebalo da se desi?
MARKOVIĆ: Oduvek sam bio borac protiv realnog socijalizma. Posle ‘68. godine, mrzeo sam taj svet, takozvane socijalističke zajednice, više nego išta. Danas shvatam, kako je nedostatak levih ideja u Srbiji poguban. U Srbiji su svi desničari. Manje ili više gledano, a najleviji su oni u centru, kao npr. Demokratska stranka. Defacto, na sceni postoji samo desnica. Meni prvi put pada na pamet da bi trebao da budem levičar. Najlevlje partije u Srbiji su anarhisti, a pošto mi to zaista ne odgovara, nemam mogućnost izbora neke leve struje u koju bi želeo da se učlanim. Zapravo, jedino ti ljudi, govorim o programima, jedino ti anarhisti pokušavaju da skrenu tok u levo.
Nije takav problem samo u Srbiji. Svuda su desničari na vlasti. I odjednom je taj pejzaž, koji se stvorio posle pada berlinskog zida, postao desničarski. Sada je Amerika s Obamom levlja od Evrope, što je zaprao paradoksalno. Miloševićeva diktatura, pored mnogobrojnih zala, koje je učinila, najveću šteta je nanela kada je uništila levicu. Zaista se nalazim u dilemi za koga bi glasao u Srbiji kada su svi – desno.

MONITOR: Kakva su Vaša predviđanja šta će biti posljedica recesije, represije i tranzicije današnje Srbije?
MARKOVIĆ: Ovaj talas socijalnih nemira u Srbiji, dobiće još veću radikalizaciju. Pretpostavljam da će te iste desne snage ,,najzad” pobediti na izborima i da ćemo postati prava profašistička država. Ja se već spremam da nađem način da preživim u tome. Nas očekuju još gori trenuci nego što su bili za vreme Slobodana Miloševića. Nadam se da se to neće završiti sa ,,Noći dugih noževa”, ali bojim se da je to jako opasno i da je blizu.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

MARIJA POPOVIĆ KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE:  Svi se plaše izbora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbora se plaše svi. Oni koji pokušavaju održati postojanje 43. Vlade žele da raznim oblicima partijskih djelovanja poboljšaju svoju poziciju, a onda i zadobiju što veću podršku. Neki podgrijavanjem nacionalizma žele povratiti svoje biračko tijelo, dok drugi populizmom, zadobijaju sve veće simpatije onih koji su u raznim rascjepima odavno zaboravljeni, najviše u ekonomskom smislu

 

MONITOR: Uz političku i institucionalnu krizu koje se ne rješavaju, sve je manje ministara u tehničkoj Vladi, nakon što je ministarka evropskih integracija podnijela ostavku. Kako to komentarišete?  

POPOVIĆ KALEZIĆ: Institucionalna, pravna i politička kriza dovodi do rasipanja pa i unutar 43. Vlade, koju ne bismo mogli nazvati tehničkom, ali bi bilo dobro da u neko dogledno vrijeme, dođe do formiranja takve, koja će služiti za prevazilaženje trenutnih, najnužnijih problema, i koja će uspjeti pripremiti valjano pravno i institucionalno tlo za raspisivanje i održavanje izbora.

Trenutna Vlada je najviše zadobila povjerenje i mogućnost djelovanja, upravo zbog obećanja da će izvršavati zadatake iz evropske agende, a sve u cilju zatvaranja poglavlja i što bržeg priključenja EU. Nažalost, nijesmo imali prilike vidjeti da se krenulo u tom pravcu, pa se umjesto reformi izbornog zakonodavstva i pravosuđa, krenulo ka drugim ciljevima, poput zaključenja Temeljnog ugovora, predstavljanja plana (bez plana) Otvorenog Balkana, a onda i pripreme zarad održavanja popisa stanovništva. Podnošenje ostavke ministarke evropskih integracija, gospođe Marović, koja je zauzimala tri visoke pozicije unutar vladajuće skupine, od već navedene  funkcije, preko glavne pregovaračice do potpredsjednice Vlade, budi sumnju na skretanje sa evropskog puta, pogotovo što je u svojim navodima i objavljenoj analizi bila eksplicitna u stavu da se ne slaže oko ideje Otvorenog Balkana, smatrajući da nije jasno šta Crna Gora dobija tom inicijativom. Nijesmo uspjeli čuti argumentovanu reakciju čelnika Vlade na tvrdnje gospođe Marović. Ako jednoj ministarki evropskih poslova ova inicijativa nije jasna i do kraja demistifikovana, šta mogu očekivati građanke i građani ove zemlje. O inicijativi Otvoreni Balkan se zna tek toliko da će pospiješiti regionalnu saradnju, dok sve ostalo ostaje pod znakom pitanja. Umjesto da se bavimo dugogodišnjim težnjama ispunjavanja mjera i aktivnosti iz otvorenih poglavlja, mi smo skrenuli ka inicijativi Otvoreni Balkan o kojoj vrlo malo znamo. Krajnje loše je osipanje ministara/ki  i to dodatno otežava situaciju, sa posebnim akcentom na Ministarstvo evropskih integracija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR LEV KREFT, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Ne radi se o tome ko će da ovlada svijetom nego da li će svijeta biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odnos prema proruskim osjećajima na Balkanu treba staviti u odnos sa protivljenjem sadašnjim mjerama u EU, uz izražavanje antiameričkih pogleda na nesamostalnost EU u sukobu imperija

 

MONITOR: U Sloveniji su održani referendumi koji su partije na vlasti nazvale „tri puta ZA“. Za potvrđivanje u Parlamentu usvojenih zakona kojima se, kako je u kampanji rečeno, obezbjeđuje nezavisnost javnog servisa, dostojanstvena starost i efikasna vlada. Kako ocjenjujete kvalitet ovih zakona i da li će oni biti sprovodivi?

KREFT: Ti su zakoni različitih izvora, zajednički im je kontekst odbacivanja rešenja koja su donesena za vreme vladavine Janeza Janše odnosno desne koalicije. Lako sprovodiv je zakon o vladi koji donosi rešenja potrebna da bi se udomila koalicija zajedno sa njezinim predstavama o zajedničkom programu, posebno na strani Levice. Zakon koji govori o državnoj brizi za starije nepotpun je kao i onaj kojeg zamenjuje, a glavna poenta mu je da se rešenja dosada važećeg zakona neće sprovoditi još godinu dana jer dovode stariju populaciju u lošiju potporu nego što je bila ranije. Znači, kupuje se vreme da se doradi zakonodavstvo za populaciju koja postaje većinska. Treći zakon je politički najznačajniji, pa je i pobudio najviše pozornosti, jer se odnosi na RTV Slovenije kao javni servis, i na njezinu depolitizaciju, dakle protiv rešenja kojim su dovedeni u rukovodstvo ljudi verni i potčinjeni Slovenačkoj demokratskoj stranci i njezinom predsedniku Janši. Potvrda sva tri zakona na referendumu u korist sadašnje vlade i njezino koalicije bila je moguća jer se biračko telo još uvek deli na osnovi animoziteta prema ranijoj vladavini.

 

MONITOR: Slovenija od juna ima novu vladu premijera Roberta Goloba, koju čine pobjednici aprilskih izbora – Pokret Sloboda, Socijaldemokrate i Ljevica. Kako ocjenjujete njihov učinak u ovih nekoliko mjeseci?

KREFT: Za sada radi se o dve glavne preokupacije. Prva je iskoristiti početak, dok je koalicija još popularna, za odstranjivanje rezultata ranije koalicije Slovenačke demokratske stranke i Nove Slovenije, uz uspostavljanje vlastitih načina ovladavanja situacijom bez nedemokratskih alata i postupaka, ali dovoljno efikasnih; druga je – praćenje krize uslovljene ruskim napadom na Ukrajinu i angažmanom Evropske unije u tom ratu na strani napadnutog, što dovodi i Sloveniju u poteškoće, za sada pre svega vezane za moguću nestašicu i već uspostavljenu skupoću svih energenata. A to dovodi u pitanje sve privredne ciljeve vezane za rast nacionalnog bruto proizvoda kao i za potrošnju stanovništva. Vlada subvencioniše koliko može i jedno i drugo kako bi smanjila strah od recesije; više od toga zavisi od kraja i uslova okončanja rata u Ukrajini.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

MONITOR: Da li je dobro rješenje, koje se predlaže kao minimum – izbor makar jednog sudije u taj sud?

PERIĆ: Jedino kvalitetno rješenje je izbor četiri kvalitetna kandidata kako bi se Ustavni sud kompletirao. Taj sud već sada ima ogroman broj zaostalih slučajeva i čak da ga odblokirate odmah, moguće da bi trebale godine da se taj zaostatak smanji na podnošljivu mjeru koju sud čini elementarno dostupnim da odluke u odnosu na nove žalbe, odnosno podneske donosi u razumnom roku. Značaj ovog suda je posebno važan iz dva razloga: prvi, on bi mogao staviti van snage neustavno zakonodavno ponašanje bilo koje većine, i drugi – on je krajnja instanca u rješavanju izbornih sporova bez čega po zakonu ne mogu biti proglašeni odnosno utvrđeni konačni rezultati izbora. Bojim se da je ovakvo stanje instrument u rukama svih većina nakon 30. avgusta i da se oni bez velikog pritiska njega neće odreći. Da li je to vrhunac neodgovornosti – jeste, stoga i treba insistirati da od njihovih političkih interesa oslobađamo institucije, ovog puta Ustavni sud.

MONITOR: Danas govorimo o mnogim kontroverznim, odnosno neusaglašenim,odlukama u pravosuđu. Od pritvora Vesne Medenice, koji sudovi različito vide, ili ignorišu upute viših instanci, do, recimo, presude o Solani, kojom se odluka Savjeta za privatizaciju da se radi o državnom zemljištu poništava. Kako vidite stanje u pravosuđu?

PERIĆ: Očigledno je da prethodna vlast  još ima kontrolu u pravosuđu. Nova vlast nije razumjela da vladavina prava podrazumijeva i vladavinu znanja – onog pravnog. Jednako je važno i poznavanje kadrovske baze sa kojom raspolaže crnogorsko pravosuđe da bi iz nje mogli selektovati najbolja rješenja, ali je tu pokazana više nego zabrinjavajuća površnost.

Nijedna većina u prethodne dvije godine nije pokazala interesovanje da okupi pravnu pamet, napravi smislenu dugoročnu strategiju kako do pune vladavine prava u praksi, već se pribjeglo „Twitter vojevanju”. S takvim postavkama, stanje ne može biti drugačije. Čini se da je potrebna drugačija konstelacija političkih odnosa koja bi vrhunila i tu vrstu spremnosti za drugačiji pristup, ozbiljniji svakako, i da dobijemo strukture koje imaju u isto vrijeme i znanja i riješenosti za ovu borbu, jer jedno bez drugog je besmisleno – što bi opet vodilo neučinkovitosti.

MONITOR: Ko sve ne želi izbore i zašto?

PERIĆ: Parlamentrne strukture ne želi na izbore koje neće prilagoditi trenutku koji njima ne odgovara. Ponavaljam, značajan dio građana ne želi da glasa niti jednu od postojećih parlamentarnih partija. Dakle, problem političkog legitimiteta je očit.

Sada već ustanovljena samovolja novih vlastodržaca je dovela do toga da mi više nemamo jasnih pravila u izbornom procesu: nemamo Ustavni sud u punom kapacitetu, izborne jedinice možete mijenjati usred izbornog procesa, Zakonom o lokalnoj samoupravi možete mijenjati ono što bi se smjelo mijenjati samo izbornim zakonima, do mile volje možete produžavati mandate odbornicima i sljedstveno tome i poslanicima, a na kraju imate i instrumente blokade da nikada ne priznate izbore. Kada imate ovako moćan, a pritom neustavan arsenal opstrukcionih mogućnosti i intenzivno ga koristite, jasno je da ćete učiniti sve da tajming izbora prilagodite trenutku koji je najpovoljniji za vaš rejting.

Datum izbora će određivati istraživanje javnog mnjenja, a ne Ustav ili potreba građana. Ovu praksu su ustanovile potonje dvije većine. Prvo jedna, a potom i druga.

MONITOR: Kako vidite rezultate lokalnih izbora i svega što se nakon toga desilo, od Šavnika do Podgorice?

PERIĆ: Lokalni izbori su pokazali da prethodna vlast bez obzira na darove nove ima problem ogromnog odliva podrške. Pitanje je samo gdje će ona završiti. Ujedno građani su poslali snažnu poruku da ne žele besmislene rasprave već nove političke mogućnosti.

U Šavniku situacija nije crno-bijela. Izvinite, ali birački spisak kontroliše MUP koji opet kontroliše nova vlast, odnosno većina, a onda predstavnici djelova te nove vlasti na terenu žele da ponište pravo onih koji su upisani u taj isti birački spisak. Ako je neko fiktivni birač ili nema osnov da bude upisan, to treba utvrditi odmah i brisati tu osobu iz ove zbirke ličnih podataka, a ne da upisujete pod vrlo sumnjivim okolnostima ljude u birački spisak i onda ih sprečavate da glasaju.

Moramo znati šta znači vladavina prava – to je poštovanje zakona, i kada vam odgovara i kada ne odgovora. Jasno je da je DPS ovdje radio izborni inžinjering – ali ga nije mogao uraditi sam, jer on ne kontroliše MUP. Makar nam tako govore iz aktuelne vlasti.

MONITOR: „Preokret“ nije uspio da pređe cenzus u Podgorici. Šta vidite kao razlog?

PERIĆ: Više je faktora, ali bih krenuo s druge strane. Ukupno oko 2 posto birača u dva grada na kojima smo učestvovali na izborima su dali podršku sasvim drugačijoj političkoj artikulaciji. Prvi koraci su po pravilu malih gabarita, ali moguće značajne simbolike. Pokazali smo da može drugačije.

Razmotrili smo organizacione momente u kojima smo mogli više a koji su skopčani i sa ograničenim finansijama. Kada je riječ o programu, vjerujem da je on zaista potreban Podgorici, Danilovgradu i Crnoj Gori i cijenim da smo ga artikulisali na pristojan način.Nije nam pomogao ni ambijent izrazito polarizovane scene u kojoj su oba pola bazirali svoju strategiju na podgrijavanju straha da nećemo preći cenzus. Kao i u mnogim drugim slučajevima u ove dvije godine – pokazali su da imaju raskošan destruktivni potencijal na koji mi nismo uspjeli odgovoriti ovog puta. Tu je naša odgovornost, prvo moja, ali nadam se da su neke lekcije savladane.

Istinski žalim što moram konstatovati i da smo, uz nekoliko izuzetaka, u 2022. godini doslovno prvi put u našem višestranačju imali problem da ostvarimo ono što nam zakon garantuje a na što novinarski kodeks obavezuje medije – elementarno ravnopravan tretman. Obrazloženje medija, među kojima ima i onih čiji rad poštujem i u kojima rade kredibilni i ljudi i novinari, da je to bila posljedica malog fizičkog prostora, govori da se moramo vratiti postulatima demokratije: svaka lista koja se potvrdi pred izbornom komisijom predstavlja politički iskaz određenog broja građana i ako ne možete da ih tretirate ravnopravno makar u sučeljavanjima – nemojte da ih organizujete. Argumenti da ste komercijalan medij onda ruši postavku da ste podređeni javnom interesu. Nemam nikakav problem ni da kažem da smo imali nekad eksplicitno, a nekada implicitno saopštenu poruku da smo nepoželjni u nekoliko medija.

Imam obavezu čuvati dignitet onih koji su nam dali podršku i ne pristajati na njihovo bagatelisanje, tim prije jer smatram da se radi o samosvjesnim i na više ravni veoma vrijednim građankama i građanima. Do tada, oglašavaćemo se onamo gdje imamo mogućnost. Nažalost, partitokratija je dobrim dijelom zagospodarila našim prostorom, čak i onamo gdje je ne bi smjelo biti. Kako drugačije objasniti činjenicu da se logika političkih feuda uzima kao datost? U ovoj borbi treba mnogo takta i još više istrajnosti. Riješenosti za oboje imamo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo