Povežite se sa nama

INTERVJU

Rušenje iluzija

Objavljeno prije

na

Goran Marković, čiji su roditelji Rade i Olivera Marković poznati srpski glumci, režirao je pedesetak dokumentarnih i 11 cjelovečernjih filmova, napisao desetak scenarija, šest pozorišnih predstava, režirao tri pozorišne predstave i napisao tri knjige. Dobitnik je više od 30 domaćih i stranih nagrada i priznanja. Najpoznatiji filmovi su mu Specijalno vaspitanje (1976), Nacionalna klasa (1979), Majstori, majstori (1980), Variola vera (1982), Tajvanska kanasta (1986), Sabirni centar (1989), Tito i ja (1992), Srbija, godine nulte (2000), Kordon (2002), Turneja (2008). Na ovogodišnjem 23. Filmskom festivalu Herceg Novi – Montenegro film festival, Goranu Markoviću je uručena nagrada za doprinos festivalu. Završetak projekcije njegovog filma Turneja hercegnovska publika je ispratila ,,na nogama” s gromkim aplauzom. Tim povodom autor ove antiratne komedije sa svojim autentičnim ,,rukopisom” postao je i naš sagovornik. MONITOR: Kako je nastala ,,Turneja” i šta vas je natjeralo da nakon uspješne pozorišne predstave i Sterijine nagrade za najbolji savremeni dramski tekst, zaokrenete cijelu stvar u film?
MARKOVIĆ: Dolazeći po jednu od svojih nagrada u Herceg Novi na Festival filma i režije 1995. susreo sam se s kolonama izbeglica. Tada sam se, iskren da budem, zgadio na svoju profesiju. Dok sam ,,morao” da održavam neku svečarsku formu u tom trenutku se u našem okruženju dešavala kataklizma. Sledeće godine napisao sam Turneju. Dakle, posle tog hercegnovskog festivala i suočenja s ratom u susedstvu, pao sam u neku vrstu depresije i bukvalno sam napisao komad na osnovu jedne istinite anegdote. Priča je bazirana na sudbini glumaca koji su pošli u Bosnu da igraju komad za šaku maraka. Tako da sam preformulisao scenario u dramski tekst i za njega čak dobio Sterijinu nagradu. Ovaj komad se igrao gotovo sto puta u Ateljeu 212.
Pošto nisam želeo da sarađujem sa režimom Slobodana Miloševića i sa tadašnjim RTS-om, (što je bio uslov da bi čovek snimio film) odlučio sam da filmski posao zamenim pozorišnim, i ta okolnost me je načinila piscem. U trenutku kada sam, dakle, debitovao u pozorištu bio sam već u svojoj pedesetoj godini, što je vrlo lako moglo da se završi katastrofalno.
Nakon 13 godina ,,odležanog” scenarija Turneje vratio sam se filmu. Turneja je za svog filmskog veka od godine dana, bila na 40 festivala, stalno je kandidat za neke ,,grdne” nagrade, i ispao je zaista dobar film.

MONITOR: Međunarodnim pozorišnim projektom ,,Posle pada” dokazujete da ste jedan od učesnika rušenja ,,međaša” balkanskog zida na berlinski način. Kako objašnjavate vrstu emocije koja je stvorila komad ,,Falsifikator”?
MARKOVIĆ: Rušenje iluzija ’68, koja je bila veoma značajna godina u svetu, poznata je po tome da su tada rođene i umrle iluzije o boljem svetu. Mladi ljudi iz celokupne planete su se pobunili tražeći da žive u skladu sa idealima čovečnosti i to je ugušeno. Kada su sovjetski tenkovi ušli u Prag, koje sam lično video, zarekao sam se sebi da ću ceo život posvetiti borbi protiv mračne sile, protiv represije. Da ću se boriti protiv mehanizma koji ne dozvoljava ljudima da žive u skladu sa svojim željama i idealima.
I nakon toga, tokom života, dok sam radio filmove, nastojao sam da budem subverzivan prema toj mračnoj sili. U to vreme to je bio socijalizam. Trudio sam da vadim po jednu ciglu iz tog monolitnog zida. I onda kada je taj zid stvarno pao, u jednom trenutku pomislio sam da nemam više šta da radim. Da nemam više neprijatelja protiv koga se borim i koji me određuje. Ispostavilo se da je sledeća forma mračne sile nacionalizam, ratovi, i da je nastupilo još gore vreme od prethodnog tako da sam nastavio. I dalje postoji ta mračna silu koja menja oblike, i koja menja formu delovanja, kao nešto što je neuništivo, ali protiv čega se čovek mora boriti celog života, makar koliko to iluzorno bilo. Makar to bilo beznadežno. Ako se ne borite protiv toga, onda nemate šansu da budete čovek. To je moja filozofija.
Narudžbinu za Falsifikatora sam dobio od Nemačke, koja je svim evropskim zemljama poslala predlog i propozicije za učestvovanje u projektu Posle pada. Pad koji je mene najviše intrigirao i uzbudio je pad moje domovine – raspad Jugoslavije. Smatrao sam da je to moja tema i da je ona u vezi sa padom berlinskog zida, jer se upravo u tom tajmingu naša zemlje počela raspadati, kao i ceo socijalizam u svetu. Priču o početku pada Jugoslavije locirao sam u već pomenutu ’68. godinu. Po meni se upravo te godine desilo prvo ,,ljuljanje” bratstva i jedinstva, a tumačim je i kao paradigmatičnu godinu i po drugim osnovama.
Moju priču prati i individulani pad jednog falsifikatora, koji je altruista i koji jedini veruje u opstanak te zemlje. Dakle, te dve paralele, taj lični pad i pad države, tema je drame koja se zove Falsifikator. Na jesen idemo u Drezden da pokažemo kako mi vidimo Pad, njihove zadate teme.

MONITOR: Kakvo je Vaše mišljenje o transformaciji hercegnovskog festivala. Imate li recept preživljavanja i na koji način je to realno za očekivati?
MARKOVIĆ: Svedok sam razvoja hercegnovskog festivala i on je kao i sve što se dešavalo na ruševinama Jugoslavije tražio formu preživljavanja. Počeo je kao festival režije, što je u to vreme u onoj velikoj Jugoslaviji bilo interesantno. Festival je ostao u Crnoj Gori, koja na žalost proizvodi ,,pola” filma godišnje, i zaista nije mogao da opstane kao lokalni festival, pa mislim da je današnja koncepcija iznuđena i zapravo jedino moguća. On okuplja filmove iz regiona, samo što se nameće pitanje, šta je to region? Jako je bitno da se taj fokus, na koji se festival pikira – izoštri. Imamo stotine festivala na svetu. Najvažnije je da festival ima potpuno jasnu koncepciju i fokus na koji ide. Na svakom festivalu se zna šta je šta. Hercegnovski festival je ,,napipao” neku vokaciju i potrebno je, po meni, da je se slepo toga drži inače će zaista prestati da postoji. Ako sledeće godine bude druga koncepcija, druge zemlje učesnice, druge nagrade, s tim će biti sve gotovo.

MONITOR: Šta mislite o crnogorskom kulturnoj klimi, kako je doživljavate i šta je to na šta treba posebno obratiti pažnju?
MARKOVIĆ: Vrlo je bitno da ova država stvori kulturnu klimu. Mislim da se za nju moraju stvoriti potrebni uslovi, da ne bi bila ,,banana” republika. Jedino tako izdignut nivo može da je učini važnom i da identitet crnogorske države učini stvarnim. To što postoji cetinjska Akademija je veoma pozitivno. Veliki broj odličnih glumaca je izašao odande. Vidim da rade i katedre za dramaturgiju i režiju, pa mislim da to ,,seme” treba negovati. Čak ako ne da odmah rezultate, ako sutra ne da vidljivu dimenziju uspeha, to ne treba da obeshrabruje, jer u pitanju je misija dugoročne investicije i to treba napokon razumeti.
Na ovom festivalu sam video projekciju studentskih filmova Branka Baletića. Jako je važno da i ti filmovi izađu na svetlost dana. Inače, šta sve to vredi. Ovo je dobro mesto da se takvo što organizuje. U okviru hercegnovskog festivala bi morala da postoji tradicionalna prezenatacija svega što je u vezi s crnogorskom kinematografijom. Ove godine je to održano, bilo je jako skromno, ali je to zaista veliki pomak za umetnike, škole umetnosti i samu zemlju.

MONITOR: Da li se filmskom umjetnošću može poslati konkretnija poruka u svijet?
MARKOVIĆ: Film je najbrži način da jedna zemlja uspostavi kulturni dodir sa svetom. Dok napravite simfonijski orkestar, pa dok se on pročuje, dok dođe dirigent, to traje decenijama. Dok odnegujete balet, potrebne su i godine i novac da bi to nešto spojilo i prikazalo u umetničkom smislu. A danas finansirate scenario i za pet ili deset meseci film je već u svetu, titlovan prikazuje vašu zemlju, takmiči se i odjednom ste kulturno prisutni. Film je najbrži način kulturne komunikacije. Na primer, neka se snime tri grozna filma, četvrti će napraviti čudo. Ne možete finansirati remek dela, koja će unapred davati tu garanciju uspeha. Iz jednog sasvim razumljivog razloga, jer je to prosto nemoguće.


U Srbiji su svi desničari

MONITOR: Šta se dogodilo u Srbiji poslije 5. oktobra, a šta je trebalo da se desi?
MARKOVIĆ: Oduvek sam bio borac protiv realnog socijalizma. Posle ’68. godine, mrzeo sam taj svet, takozvane socijalističke zajednice, više nego išta. Danas shvatam, kako je nedostatak levih ideja u Srbiji poguban. U Srbiji su svi desničari. Manje ili više gledano, a najleviji su oni u centru, kao npr. Demokratska stranka. Defacto, na sceni postoji samo desnica. Meni prvi put pada na pamet da bi trebao da budem levičar. Najlevlje partije u Srbiji su anarhisti, a pošto mi to zaista ne odgovara, nemam mogućnost izbora neke leve struje u koju bi želeo da se učlanim. Zapravo, jedino ti ljudi, govorim o programima, jedino ti anarhisti pokušavaju da skrenu tok u levo.
Nije takav problem samo u Srbiji. Svuda su desničari na vlasti. I odjednom je taj pejzaž, koji se stvorio posle pada berlinskog zida, postao desničarski. Sada je Amerika s Obamom levlja od Evrope, što je zaprao paradoksalno. Miloševićeva diktatura, pored mnogobrojnih zala, koje je učinila, najveću šteta je nanela kada je uništila levicu. Zaista se nalazim u dilemi za koga bi glasao u Srbiji kada su svi – desno.

MONITOR: Kakva su Vaša predviđanja šta će biti posljedica recesije, represije i tranzicije današnje Srbije?
MARKOVIĆ: Ovaj talas socijalnih nemira u Srbiji, dobiće još veću radikalizaciju. Pretpostavljam da će te iste desne snage ,,najzad” pobediti na izborima i da ćemo postati prava profašistička država. Ja se već spremam da nađem način da preživim u tome. Nas očekuju još gori trenuci nego što su bili za vreme Slobodana Miloševića. Nadam se da se to neće završiti sa ,,Noći dugih noževa”, ali bojim se da je to jako opasno i da je blizu.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, AKADEMIK IZ SARAJEVA: Ubica se vraća na mjesto zločina

Objavljeno prije

na

Objavio:

U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je  jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima

 

 

 

MONITOR: Imate li uvida, da li je Rezolucija o Srebrenici počela da se primjenjuje jer se odnosi na 11. jul koji je proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici?

BAJTAL: Nemam uvida da li je Rezolucija počela da se primjenjuje, ali da iritira  počinioce genocida, to je sasvim očigledno. Pokušaj da se priglupim matematičkim akrobacijama rezultata glasanja, njeno usvajanje minimizira i „pobednički“ interpretira, pokazuje velikosrpske ideologe smiješnim  i politički pregrijanim akterima. Ali, u cijeloj priči oko Rezolucije je nepobitno jasno, da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Ukratko i ljudski govoreći, krv Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.

MONITOR: Nekoliko dana pred 11. jul, održan je u Prijedoru defile kadeta i vojnih predstavnika Vojske Srbije koji je izazvao burna reagovanja i neslaganja. Zašto se Prijedor bira, dvije godine za redom, za mjesto gdje će se demonstrirati „srpsko jedinstvo“ ako se dobro zna za oko tri hiljade ubijenih Bošnjaka iz Prijedora?

BAJTAL: Upravo zato. Ubica se vraća na mjesto zločina. Prijedor je simbolički važno mjesto te genocidne politike, s koga nam, upravo tim vojnim paradiranjem, njeni nosioci prešutno, ali jasno poručuju: Učinili smo strašni zločin. Pa, šta? Na to morate da se naviknete, ili da se kupite odavde. Konačno, i tome dosljedno, nekažnjeni stadionski transparenti „Nož, žica, Srebrenica“; i horska javna pjevanja: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“, nedvosmisleno poručuju da Oni od ideje „Srbija do Tokija“, ne odustaju. Ta dotokijska Srbija, je suština klero-militarističke nakane koja eufemistički progovara iz doktrine o „srpskom svetu“.

MONITOR: U vladi BiH je došlo do konfuzije u vezi sa dozvolom za dolazak kadeta iz Srbije. Željko Komšić je to nazvao agresijom, Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe provokacijom…Kako je moguće da je, na kraju, stvar sa dozvolom bila jasna kada je Avaz objavio informaciju iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije?

BAJTAL: S „informacijom“ i bez nje – ništa ni novo ni slučajno. Našao se način da se još jednom podigne režimski spasonosna prašina za srbijanskog izvođača i njegove manje-entitetske podizvođače, koji su politiku srozali na etno-sluganski imperativ sistematskog sluđivanja i uznemiravanja bosanske javnosti. Na tome već decenijama vješto i istrajno rade. Samo to ih, uprkos golemom nezadovoljstvu gladnih i poniženih masa, održava u vlastodržačkim foteljama.

MONITOR:  Dodik najavljuje „razdruživanje“ o kojem je sačinjen i dokument. Kao povod prvo je naveo usvajanje Rezolucije, a sada više pažnje ponovo obraća na mogućnost da međunarodna zajednica utiče da se pitanje imovine BiH konačno riješi i to, kako on tvrdi, na štetu RS. Da li je „imovina“ ključna riječ za Dodika?

BAJTAL: Iskustvo postojanja države Bosne i Hercegovine, ne poznaje nikakvo „združivanje“, pa je i priča o „razdruživanju“ nelogična i besmislena. Povijesno, prije i poslije Dejtona, postoji samo BiH. I ništa više. Šta je tu združeno? Ništa! Pa kako onda „razdružiti“ nezdruženo?

Da, „imovina“ je Dodikov ključni problem. Da budem precizan i jasan – ne državna – nego njegova privatna imovina čiju vrijenost strane agencije i entitetska opozicija procjenjuju na milijarde eura, optužujući ga za njeno sumnjivo sticanje. U isto vrijeme, građani manjeg bh. entiteta bijedno tavore.  U tom sumornom košmaru, kaže službena statistika, nasilje, broj ubistava i samubistava, u manjem entitetu, u stalnom su porastu. Taj očigledni  životni problem, pokušava se maskirati nametanjem etno-tema i fabrikovanjem lažnih  problema; maštarijama o entitetu kao državi; o njenoj samostalnosti, o „razdruživanju“; medijski orkestriranom kuknjavom o „državnoj imovini“; halabukom o Rezoluciji, i čemu sve ne.

MONITOR: Dodik najavljuje i da će ponovo biti stavljen na glasanje krajnje kontroverzni prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija koji je, zbog pritiska spolja, bio povučen. Tvrdi se da je u tom Prijedlogu jasan uticaj zakonodavstva Rusije u toj oblasti. Već je zakonskim inicijativama pogoršano stanje u medijima i ljudskim pravima u RS. Ima li rješenja?

BAJTAL: Nema rješenja. Bar za sada.  Sve to  spada u opus pomenutog fabrikovanja lažnih i maskiranja stvarnih životnih problema građana tog entiteta. Besmisao je poprimio mitske razmjere tako da još samo laž može da ga održava. Otuda tobožnji neprijatelji na sve strane: neprofitne ganizacije, opozicija, ustaše, katolici, muslimani, Amerikanci, Zapad, Teheran, šiptari … Sve nesrpsko je  – antisrpsko, i samorazumljivi neprijatelj srpstva.  Jedino rješenje je odlazak tog blefera s vlasti i konačna demokratizacija javne i političke sfere djelovanja. Povijesno gledano, nikad ni jedna diktatura nije bila sposobna da riješi nijedan životni problem koji je sama stvorila. Samo ih je usložnjavala i gomilala, a krivnju kukavički nemoralno prebacivala na oponente i kritičare režima.

MONITOR: U Skupštini Srbije bi uskoro trebalo da se glasa o ratifikaciji Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda, donijetoj kao prateći dokument Svesrpskog sabora održanog u Beogradu. Da li su ovakvi dokumenti tek „mahanje papirima“ ili i oni doprinose padu međuetničkog povjerenja u BiH?

BAJTAL: Rušenje tog povjerenja i razbijanje bilo kog oblika ljudskog zajedništva, je primarna programska zadaća tih i njima sličnih dokumenata. Ne zaboravite da SANU Momorandum, Vol. 2. imperativno nalaže: “Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske… Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženja pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. (…) Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…“  U tome je jedini smisao i suština te besmislene Deklaracije.

MONITOR: Kako  ocjenjujete rezultate izbora za EU parlament, očekivanu pobjedu Laburista u UKi neočekivano loš rezultat ultradesnog Nacionalnog okupljanja na izborima u Francuskoj? Da li će oni ostaviti  dugoročnije posljedice na sve teže odluke koje EU i Evropa očekuju?

BAJTAL: Ja iskustveno, i u principu, ne vjerujem ni jednoj i ničijoj politici. O svakoj sudim samo na osnovu njenog praktičnog djelovanja i životnih rezultata, a nipošto po njenom egoističkom samoreklamerstvu. Treba sačekati da vidimo „šta se iza brda valja“.

 

Počinioci genocida bi da,  preimenovanjem Srebrenice, pokušaju izbrisati  mjesto genocida

MONITOR: Kako vidite skorašnju izjavu Predsjednika RS, Milorada Dodika, da u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek i najnoviju-u nizu ranijih sličnih inicijativa o Srebrenici, da opština Srebrenica promjeni ime?

BAJTAL: Izuzetno neinteligentna i cinična izjava istovremeno. Ni prva ni posljednja. A koja  iz ugla vremenske retrospektive sistematskog lažiranja stvarnosti, precizno govori kako je takva glupost samo karika u dugom lancu planski osmišljenog negiranja i relativiziranja genocida. Najprije je to bio „strašan i nepotreban zločin“, pa onda, „veliki zločin“, poslije samo „zločin“, da bi se došlo do zadivljujuće maštovite lagarije kako „u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek“. Ništa novo. Svojevremeno, njegov idol Milošević, izjavi u Hagu da je „o Bosni i Hercegovini sve čista laž“, a Karadžić, na istom sudu, i ne trepnuvši, lupi kako „Sarajevo nije bilo u opsadi“, i da „Sarajevo nije bilo ni okrznuto“. Očito, Bosanci su sami sebe granatirali na Markalama (Sarajevo)  i Kapiji (Tuzla), itd.itd. Sami sebe ubijali, sami sebe silovali, sami sebe raseljavali. I tako iz decenije u deceniju; iz mjeseca u mjesec; iz dana u dan; iz sata u sat, ređaju se cinično prozirne i bezobrazno očigledne – laži. Bez kraja i smisla.

Ostalo je još samo da se preimenovanjem Srebrenice, shodno njegovoj postrezolucijskoj neporecivosti, pokuša izbrisati i samo mjesto genocida. O tome se radi. I sad, oni se čude kako to da su od svijeta prokuženi. Jer vjeruju da su genijalni lažovi, kako ih je to, svojom doktrinom laži kao „srpskog državnog interesa“, sistematski vaspitavao „otac nacije“ Dobrica Ćosić. Otuda, logikom te pedagogije laži, svjedočimo čitavom serijalu psihijatrijski simptomatičnih nebuloza, izmišljotina i besmislica najgore vrste. One jasno govore o ideološkim projektima i djelatnim aksiomima velikosrpske politike, koju logički možemo sažeti u dva neizrečena stava njegovane mašinerije laži: „Nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako mi kažemo da je bilo“. Odnosno, „Uradićemo sve što smo naumili, negiraćemo sve što uradimo“. I decenijama čine upravo to. Na taj način Gospođa Laž je postala gebelsovski samorazumljiv princip velikosrpske politike. Čak iskustveno dokazana konstanta. Jedina po kojoj je čitav svijet prepoznaje i pamti.

 

Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne

MONITOR: Dodikov saveznik, Viktor Orban je u velikoj i nenajavljenoj „mirovnoj“ turneji-Kijev, Moskva, Peking… Turneju je započeo po početku predsjedavanja Mađarske Savjetom EU. BiH još nije dobila datum za otpočinjanje pregovora. Može li mađarsko polugodišnje predsjedavanje EU, u tome pomoći BiH?

BAJTAL: Sve što bude u njegovoj moći, kršćanski ostrašćeni Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne, koji je poguban za njegovog psovački-nekultivisanog, vjerovatno ucijenjenog i antievropski instruisanog krimi-partnera. Veže ih sluganska, blefersko-interesna antibosanska i anticivilizacijska naci(onali)stička logika firerovski zadojene mržnje i netrpeljivosti spram svega univerzalnog i ljudskog. Žulja ih bosansko, civilizacijsko, kulturno-religijsko i ljudsko šarenilo Bosne. Ne uklapa se u pljačkaški-profitabilnu jednostranost njihove klero-etničke isključivosti i omraze.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOSAV RAKO NIKČEVIĆ, ZELENI CRNE GORE: Žedni i siromašni, pored obilja vode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Realizacijom ideja iz studije Rječni slivovi Crne Gore – integralna projekcija razvoja, država bi mogla imala novi prihod od 20 milijardi godišnje od voda, agrokompleksa, šumskog ekosistema i visokoplaninskog turizma

 

 

U zgradi Rektorata Univerziteta Crne Gore u petak će biti održan okrugli sto Rječni slivovi Crne Gore – integralna projekcija razvoja. Istoimeno istraživanje je polazna tačka diskusije. Na ovom obimnom, preko 600 stranica, naučnom projektu radili su: Husein Vuković dipl. ing.. građevine, hidrotehnika; Predrag Bulajić dipl. ing. elektrotehnike; Selman Murić, dipl. ing, arhitekture; Dr Ranko Milović, dipl. ing. mašinstva; prof. dr Mihailo Burić, dipl. ing. geologije; prof. dr Ratko Ristić, dipl. ing. šumarstva, erozija i bujice; Željko Vidaković dipl. ing. agronomije; Sladjana Jaćimović dipl. ing. zaštite životne sredine; Mr Mijat Nikčević dipl. ing. arhitekture; Milivoje Miško Vujačič, dipl. pravnik; mr Demir Redžić, dipl. ing. arhitekture; mr Omer Markišić dipl. ekonomista; mr Milena Franeta dipl. ekonomista.

O projektu razgovaramo sa vođom multidisciplinarnog projektnog tima Radisavom Rakom Nikčevićem, dipl. ing. šumarstva, iz Zelenih Crne Gore.

,,U ovom stručno-naučnom radu su sabrani rječni slivovi Crne Gore.  Voda je osnovni resurs a njena valorizacija ima karakter generatora razvoja prostora. Naime, multifunkcije vode – voda kao roba, za vodosnabdijevanje, za navodnavanje, kao potpuno novi eko sistem, voda kao ljepota i ukras u prostoru, voda kao energija sa najprofitabilnijom hidroelektro energijom čiji se profit kreće oko 70 odsto na ukupan prihod.

Ova ekipa koja je uradila projekat uradila je i detaljne planove za hidroakumulacije na Morači, Komarici, gornjem toku Lima, Cijevni. Samo preko površinskih tokova kroz Crnu Goru prelazi 25 milijardi kubika vode. Od te količine vode u energetskom smislu mi koristimo u jednom protoku manje od 12 odsto, a u reverzibilnoj instalisanosti manje od tri odsto. Praktično nijesmo ni počeli. Ta voda brzo prođe kao bujični tok, a mi ostajemo i žedni i siromašni i nekoristimo taj krucijalni resurs”, kaže Nikčević na početku razgovora.

MONITOR: Kada bi se vaš plan realzovao, kako bi izgledala Crna Gora?

 NIKČEVIĆ: Sada od hidroenergije koristimo nešto više od milijardu  kilovata, tada bi imali novih 52 milijarde kilvata. Gledajući u tržišnom izrazu to bi bio prihod od preko 10 milijardi eura, a profit od oko sedam milijardi eura godišnje, samo od energije.

A u paketu kada bi se pored vode realizovao i agro kompleks, šumski eko sistem i visokoplaninsko dobro, to bi bilo oko 20 milijardi svake godine. Sada imamo kao pet, a nemamo ni toliko. To bi bio skokoviti rast koji bi mogao da se desi za pet godina, i od jednog siromaštva, kakvo je danas, mogli bi doseći bogatstvo i ljepotu.

Ponavljam, država bi imala novi prihod od 20 milijardi godišnje od voda, agrokompleksa, šumskog ekosistema i visokoplaninskog turizma. Crna Gori je najbonitetniji planinsko-turistički prostor Evrope  južno od Alpi. U izradi ovog rada, koji definišemo kao stručno -naučnu istinu i patriotski čin, puno toga što nijesmo dovoljno znali naučili smo od onih koji znaju a to su u prvom redu iskustva sa Alpi kao sistem od koje može učiti cijeli svijet pa i mi i preporučujemo da to primijenimo u praksi.  Izdvojili smo te punktove visokoplaninskog turizma, đe još nijesu neuki i zlonamjerni došli.

MONITOR: Da li imamo planera, strategije, političke volje za to?

NIKČEVIĆ: Planera imamo, za to je potvrda i ovaj naš plan sa veoma stručnim ljudima. Imamo dovoljno i iskustva. Naše najveće znanje je da znamo šta znamo i šta nam nedostaje i znamo od koga možemo da konzumiramo to znanje koje imaju drugi. Sve smo to mi inkorporirali u ovom našem projektu, to je ta sinteza.

Što se tiče političke volje, u jednom od poglavlja našeg rada kažemo ovo je transfer tehnologije, ali da će biti potreban i nužan transfer tehnologije države. Država jedna Norveška, Austrija, Japan Kina gdje je ezgaktno pokazano kako to funkcioniše.

MONITOR: Taj transfer sporo ide.

NIKČEVIĆ: Ovo je tehnologija, a poznata i uspješna tehnologija se ne izučava, ona se primjenjuje, ona se transferiše. Mi tvrdimo da je sve to ostvarivo. Čak i u političkom smislu. Ohrabruje nas što se ovaj projekat promoviše na najvećoj nastavno-naučnoj instanci Crne Gore, državnom univerzitetu. Ako ne dođe do ubrzanog razumijevanja aktuelnih vlasti onda se članovi ovog tima, koji u osnovi čine Zelene Crne Gore, nose idejom da oni osnuju svoju političku partiju. I da uzmu vlast. Narodu je više dosta kojekakvih floskula da bi se očuvala gola vlast. Kad bi se to transformisalo Crna Gora bi vrlo brzo bila i bogata i uspješna.

MONITOR: Analizirali ste i dali ideje za sve rječne slivove u Crnoj Gori?

NIKČEVIĆ: Sve su opštine zastupljene i svi slivovi u Crnoj Gori, čak i sliv Bijelog Drima koji niko ni u jednom dokumentu do sada nije pominjao. Od sjevera slivovi do jadranskog sliva i sliva Skadarskog jezera sa regulacijom jezera.

Plan je da se Skadarsko jezero vrati u prvobitno, prirodno stanje, a to je stanje prije 1846. godine. Kada se jezero zvalo jezero i nikada nije prelazilo kotu od tri i po metra. Tada je 15 hektara poplavilo i stvorila se bara i otada se zove Skadarsko blato. To smo dobili elementarnom nepogodom i samo bi vratili to prirodno stanje. Dosad je bilo puno govora o tome između Turske i Crne Gore, Jugoslavije i Albanije, Crne Gore i Albanije, ali se ništa nije uradilo. Naša obaveza je da se branimo od elementarne nepogode.

MONITOR: Kako bi se to riješilo?

NIKČEVIĆ: Hidrotehničkim kanalom od Virpazara, kroz Crmničko polje, kroz Vrsutu, izašlo bi u more između Čanja i Sutomora. To bi išlo duboko u more, a mogli bi i da prodajemo tu vodu. Urađeno je idejno rješenje i moglo bi da propusti sve vode koje dolaze naglo. Znamo da je 2011. bila poplava i kota je podignuta na 10,44 metara, ne bi bilo plavljena a sve vode možemo zaustaviti i držati u džepu Morače i možemo uvijek da intervenišemo da ostavimo rezervu. Sve bi bilo sinhrono.

MONITOR: Kakav je plan za šume, s obzirom na to da se nemilice uništavaju?

NIKČEVIĆ:  Kao pomoćnih ministra sam 2003. napravio program za revitalizaciju šumarstva. Program je usvojila tadašnja Vlada, ali nije prošlo mnogo on se počeo sabotirati od sektora šumarstva i on je propao. Od tada, a može se reći od 1989, da je ta regresija počela. Šumarstvu se ni ime ne pominje nego je zatureno u nekom ministarstvu ruralnog razvoja. Najveći problem je što je struka potpuno zgažena. Najnoviji Nacrt zakona o šumama koji sam gledao tu nema ništa pozitivno. To ne da ne valja, nego je katastrofično.

MONITOR: Da li u novom Prostornom planu vidite neke iskorake?

NIKČEVIĆ: Prostorni plan je plan za valorizaciju nekog prostora, koji treba da bude razvojni. Od svega toga u našim planovima već 30 godina nema ništa. Imamo na primjer dva državna plana Bjelasica i Komovi i durmitorsko područje, radili su neki Kanađani u konekciji sa našom firmom. Oni nijesu u tom planu potrefili ni strane svijeta, tako se Boan našao u sred Sinjajevine. Ovo što se po tom planu počelo raditi na Durmitoru i Bjelasici je laički pristup na sedmi stepen. Novi prostorni plan se ne može popraviti, moraju se raditi novi planovi. Tu ništa nije riješeno, ni putni koridori da valja, ni strateški pristup vodama i šumama, morskom dobru, ni razvoj industrije, bukvalno ništa to je kopi pejst.

MONITOR: Da li se posljednje četiri godine promijenio odnos vlasti prema prirodi i ekologiji?

NIKČEVIĆ: Nama ekologiju vode laici, profesori biologije koji nemaju drugog posla. Volio bih da se varam ali moje poimanje je da su i novi počeli da se inficiraju funkcionalnom pameću. Kažu ja sam ministar pa sam pametan, a po pravili nije tako. To je onda ne mali problem. U tom dijelu ovi nijesu bolji nego oni do 2020.

MONITOR: Da li ćemo resurse bar sačuvati za sljedeće generacije?

NIKČEVIĆ: To je kao kada je bivša vlast prodala Sveti Stefan i Miločer pa su rekli- nijesmo mi to prodali nego dali u zakup 99 godina. A to je najmanje tri ljudska pasa. Naglašavamo da su koncesije kolonijalni odnos svugdje i svagda bile i ostale.

Smatramo da sve to može da ide brzo. U ovom projektu sve radimo sami, samo primjenjujemo i kupujemo postojeće znanje i angažujemo ljude. Kroz ovaj projekat u Škrčkim jezerima planirano je 7.000 turističkih ležajeva. To nam je nauk iz Alpa, gdje se  u nacionalnom parku može planirati, projektovati i graditi sve ono što doprinosi vizuelno, estetski, ekološki i ekonomski. Ovi naši projekti su na tom fonu. U tom našem planu nije recepcija na Velikom Škrckom jezeru, nego na Maloj Crnoj Gori, osam kilometara južno. A nema auta, nego se ide autom na električni pogon. Revitalizovali bi rijeku Sušicu, pravili bi sedam kaskada kao na Plitvicama. I onda neko, ko o tomo nema pojma ,kaže- to ne može. Pa ne može sa njegovom pameću ali može sa svjetskom pameću, koju smo mi primijenili.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CENTRA ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Korak naprijed, nazad dva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Donosioci odluka treba da stalno imaju na umu loše iskustvo iz prethodnog perioda kada su, nakon sporadičnih uspjeha, antireformske snage ovjenčane slavom “lidera evropske integracije” uspijevale da zaustave reformske procese i udalje nas od EU

 

 

MONITOR: CDT je saopštio da je IBAR razlog za slavlje, ali da posao tek slijedi. Kako vidite prve dane nakon dobijanja IBAR-a – Rezolucija o Jasenovcu, otkazivanje premijerskog sata, ponovno odlaganje nakon reakcije opozicije, nedolazak Šarla Mišela…?

KOPRIVICA: Nevjerovatno je kako je ovo društvo sposobno da poništi sopstveni uspjeh. Ovo što je uradila Skupština zapravo jeste dio onog stereotipa koji nam je sjajno prikazao Živko Nikolić: “…koja radi više protiv sebe, do tebe”.

Jednako je nevjerovatno negiranje štete koju je ova gnusna politička trgovina nanijela pozitivnoj atmosferi i kreiranoj dobroj energiji samo dan nakon dobijanja IBAR-a, a i moguće stvarne štete čije smo prve manifestacije vidjeli otkazivanjem Mišelove posjete i reakcijama iz Hrvatske.

Nekad je zaista teško razumijeti tu neizmjernu i fatalnu ljubav prema vlasti. Ostaje samo da se nadamo da je PES naučio ovu političku lekciju i da je u stanju da razumije gdje bi nas ovakvi ili slični potezi mogli odvesti ukoliko budu ponovljeni.

MONITOR: Očekujete li, nakon svega, da će se krenuti u pravom smjeru?

KOPRIVICA: Crna Gora je poznata po tome da ima “sposobnost” da nakon pozitivnog koraka uradi jednako ubjedljiva dva koraka nazad.

Donosioci odluka treba da stalno imaju na umu loše iskustvo iz prethodnog perioda kada su, nakon sporadičnih uspjeha, antireformske snage ovjenčane slavom “lidera evropske integracije” uspijevale da zaustave reformske procese i udalje nas od EU.

Mi smo u prethodnih 12 godina od otvaranja pregovora propustili brojne šanse birajući strategiju fingiranja reformi, prepisivanja, kozmetičkih prepravki i zataškavanja problema i suštinskog skretanja sa EU puta.

Nadamo se da aktuelna vlast neće koristiti isti model ponašanja već da će pokazati istinsku reformsku snagu i prestati sa dvoličnim ponašanjem – da se sa jedne strane “kune” u ovaj proces, a sa druge strane da grubo trguje sa njegovim ključnim vrijednostima.

Odgovor na Vaše pitanje svodi se na to da li će PES imati snage da (p)ostane zaista reformska snaga ili će se pogubiti u političkim trgovinama.

MONITOR:Odbor za izbornu reformu nastavio je sa radom. Očekujete li da se ovaj posao koji odavno čeka Crnu Goru pomjeri sa mrtve tačke?

KOPRIVICA: Odbor za sveobuhvatnu izbornu reformu u prvih šest mjeseci svog postojanja i rada, nije uspio da usvoji čak ni plan i dinamiku rada. Za izradu konkretnih zakonskih tekstova potrebni su posvećenost, naporan rad i vrijeme provedeno na ovom poslu, sve ono što do sada nije postojalo.

Nažalost, nastavljena je praksa uslovljavanja rada na jednoj od najvažnijih reformi manje bitnim razlozima. Nakon što je tokom ranijih pokušaja izborne reforme, tadašnja opozicija rad ovog Odbora  zaustavljala nazivom školskog predmeta u okviru koga se izučava maternji jezik, usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti i dugim temama, sadašnja opozicija je razlog za gotovo tromjesečnu pauzu pronašla u donošenju odluke o uvođenju prinudne uprave u opštini Šavnik.

Pauza zbog pregovora o povlačenju ove odluke je trajala gotovo tri mjeseca, a  podsjetiću vas da su mnogo komplikovanije odluke i pregovori završavani u kraćem roku. Npr. Dejtonski mirovni sporazum, koji je prekinuo rad u BIH, u završnoj fazi je pregovaran 20 dana.

Ukoliko se partije nastave ponašati po ovom obrascu teško je očekivati uspješan završetak rada i ovog saziva Odbora. Teško je u dužem roku kvalitetno odglumiti “posvećenost  jednoj od najvažnijih društvenih reformi” pa ćemo vrlo brzo moći precizno znati ko je taj ko je u procesu radi sticanja političkih poena na unutrašnjem i međunarodnom polju, a ko je spreman da se “žrtvuje” za tu najvažniju reformu.

MONITOR: Šta je neophodno uraditi?

KOPRIVICA: Izbore sprovodi izrazito politizovana izborna administracija. Formalan balans zastupljenost vlasti i opozicije u organima za sprovođenje izbora nije doveo do profesionalnosti i neutralnosti. Naprotiv, obilježje partijski kontrolisane izborne administracije od samog početka su kontroverzne i politički motivisane odluke, naročito u osjetljivim političkim situacijama u kojima bi nezavisna institucija trebalo da gradi svoj javni kredibilitet. Sve to potvrđuje neophodnost profesionalizacije i depolitizacije izborne administracije.

Prioritet mora biti i unapređenje tačnosti i ažurnosti biračkog spiska. Ključni razlog nepovjerenja u birački spisak je to da veliki broj iseljenika i dalje ima fiktivno prebivalište u Crnoj Gori i na osnovu toga koristi pravo glasa. Drugim riječima, glavna mana našeg biračkog spiska zapravo se sastoji u neažurnosti registara i evidencija iz kojih se on izvodi, i tu se nalazi prostor za pokretanje reforme i sređivanje biračkog spiska.

Netransparentno finansiranje partija je problem koji decenijama unazad postoji u našim izbornim ciklusima. Takođe, brojni su javno izneseni dokazi o postojanju neprijavljenog novca sumnjivog porijekla u kampanjama, korišćenju institucionalne prednosti vlasti, postojanje funkcionerskih kampanja, partijskog zapošljavanja…  To znači da bismo morali da uvedemo nova pravila i bolje mehanizame nadzora nad finansiranjem partija, ali i da uvedemo odvraćajuće sankcije kako se partijama ne bi više “isplatilo” da krše zakon. Ovo je i “IBAR zakon” koji smo nekako uspjeli staviti na stand by i ostaje da vjerujemo da nikome ne pada ne pamet da ignoriše ovu našu jako važnu obavezu.

U eri digitalizacije medija i prebacivanja kampanja u online prostor posebno je došla do izražaja slaba ili nikakva regulacija novih medija i nepostojanje mehanizama za borbu protiv uticaja dezinformacija na kreiranje javnog mišljenja i upliva lažnih vijesti u izborne procese.

Jedan od važnijih zadataka naše izborne reforme i stavljanje na dnevni red pitanje uvođenja preferencijalnog glasanja tj, otvorenih lista. To je praksa demokratskih društava i sredstvo za suprotstavljanje partitokratiji.

Dalje, ambijent za učešće žena u politici se u posljednjih nekoliko godina od nepovoljnog pretvorio u neprijateljski, što demotiviše žene da se politički angažuju. Podsjetiću da su  da su političke partije bezobzirno gazile zakonske odredbe koje uređuju procenat žena na pojedinim listama i nijhov ulazak u parlament. To više ne smije biti slučaj.

Ne smijemo zaboraviti  da je zaštita izbornih prava presudna za uspostavljanje pravnog okvira koji doprinosi sprovođenju demokratskih izbora. Stoga, ne samo da se moraju uspostaviti efikasni mehanizmi za efikasne pravne ljekove za zaštitu izbornih prava, već bi trebalo da postoji dovoljno krivičnih ili administrativnih kazni za sprečavanje kršenja zakona i sprečavanje povrede prava glasa.

MONITOR: Ocijenili ste da je predstojeća izborna reforma jedinstvena prilika za početak uvođenja mehanizama zaštite izbornih procesa od dezinformacija. Hoće li ta prilika biti iskoriščena?

KOPRIVICA: Ako ova vlast bude iskreno reformska i ako EU bude dosljedno insistirala na sprovođenju svojih politika u Crnoj Gori – onda će morati!

Nedavno usvojeni medijski zakoni samo površno adresiraju ove probleme. Prepisane rečenice iz evropskih regulativa nemaju stvarni uticaj bez temeljite reforme cijelog sistema zakona. U ovoj oblasti, nema nikakve sumnje da nova rješenja neće donijeti mjerljive rezultate.

Takođe, usklađivanje sa savremenim politikama EU,  Zakonom o digitalnim uslugama, Zakonom o digitalnim tržištima , nije bilo ni na dnevnom redu.

Trasa kojom se izborna reforma treba kretati je definisana ovim EU politikama.

Prioritet ne treba da bude propisivanje kazni za dezinformacije, već uvođenje reda i transparentnosti u izborne kampanje, uključujući regulaciju medijske kampanje, digitalnih platformi i društvenih mreža, uz povećane obaveze transparentnosti za političke partije, naročito u digitalnom mikrotargetiranju, u skladu sa standardima zaštite ličnih podataka.

Potrebno je razmotriti i ukidanje ili preciziranje odredbi o izbornoj ćutnji i skraćenje perioda zabrane objavljivanja rezultata istraživanja javnog mnjenja radi suzbijanja lažnih istraživanja. Moguće je i podstaći uvođenje internih redakcijskih pravila za urednički nadzor i verifikaciju sadržaja u medijima tokom izbornih kampanja.

Ovdje je važno i unaprijediti kapacitete postojećih institucija za primjenu novih odredbi i definisati nadležnu instituciju za nadzor nad medijima u izborima. Po uzoru na dobra uporedna iskustva treba uvesti mehanizme monitoringa informacionog okruženja u izbornim kampanjama, uključujući dezinformacije, strane uticaje i govor mržnje.

Ovdje treba dodati da su Evropska služba za spoljne poslove i američki State Department pokrenuli  krajem maja zajednički Koordinacioni mehanizam za Zapadni Balkan, fokusiran isključivo na manipulacije informacijama i miješanje iz inostranstva uključujući dezinformacije i propagandu. Apsurdno je da su ključni vanjski partneri Crne Gore više posvećeni rješavanju ovog problema nego crnogorske političke elite.

Nadamo se da su politički subjekti, a naročito oni iz vlasti, svjesni koliko nas napornog posla čeka, te da ležanje na lovorikama IBAR-a, donošenje rezolucija, te ignorisanje potrebnih reformi znače poguban scenario za Crnu Goru.

MONITOR: Kako vidite zahtjeve dijela parlamentarne većine za uvođenje dvojnog državljanstva sa Srbijom?

KOPRIVICA: CDT smatra da sve što je saopšteno o uvođenju dvojnog državljanstva, u ovoj fazi ne zavrjeđuje nikakav detaljniji komentar. Smatramo da nam nije mjesto u “javnoj raspravi” o neustavnom predlogu i ne želimo biti “korisni idioti” koji testiraju nebulozne probne balone vlasti.

Kada vidimo predlog na papiru, javnost neće ostati uskraćena za analizu svakog njegovog detalja od strane naše organizacije, ali ni za  jasan stav o tome gdje ovakvi predlozi i ovakvo “pomirenje” mogu da povedu našu državu i društvo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo