Povežite se sa nama

INTERVJU

Država zaboravila selo

Objavljeno prije

na

MONITOR: Stalno se ponavlja da je nakon turizma poljoprivreda druga po važnosti strateška grana u Crnoj Gori. U praksi nije tako. Zašto?

NENEZIĆ: Poljoprivreda ima multifunkcionalni značaj svuda u svijetu i ne posmatra se samo kroz prizmu ekonomsko – finansijskih pokazatelja. Iako je u zemljama Evropske unije udio poljoprivrede u bruto proizvodu 1.8 odsto, u SAD od 15.000 milijardi bruto nacionalnog proizvoda 0.12 odsto zauzima poljoprivreda, izdvajanja iz budžeta u EU i SAD višestruko premašuju ove procente. Poljoprivreda i agro industrija u Crnoj Gori učestvuju sa oko 20 odsto u BDP, a izdvajanje iz budžeta je ispod dva odsto. Poljoprivreda Crnoj Gori, uz kvalitetna ulaganja i snažnu podršku države i uz komplementarni turuzam i plasman proizvoda turistima koji posjećuju našu zemlju, može donijeti preko 500 miliona eura godišnje. Tek onda bi za takvu poljoprivredu mogli reći da je druga po važnosti strateška grana razvoja Crne Gore.

Selo je u posljednjih pola vijeka bilo potpuno zapušteno. Podatak da je sredinom prošlog vijeka bilo 78 odsto seoskog stanovništva, a danas, kako se procjenjuje, oko 20 posto dovoljno govori o brizi države za selo i

poljoprivredu. Danas je crnogorsko selo napušteno sa većinskim staračkim domaćinstvima i veoma malim prihodima iz poljoprivrede. Podgorica je postala najveći imigracioni centar Crne Gore.

MONITOR: Koji su, trenutno, najveći problemi poljoprivrednika?
NENEZIĆ: U posljednjih 15-tak godina najveći problem je bio kako dokazati i pokazati da crnogorska poljoprivreda može proizvoditi zdravstveno bezbjedne, kvalitetne i konkurentne poljoprivredno-prehrambene proizvode. Ako se sjetimo 90- tih godina i redova za mlijeko, hljeb i druge osnovne životne namirnice i pitanja koje je bilo na usnama većine građana Crne Gore – ko će da nas hrani ako ne budemo u zajednici sa Srbijom – pa do danas, kada razmišljamo kako da povećamo svoj udio na crnogorskom tržištu i dio svojih proizvoda izvezemo na susjedna tržišta, smatram da je nateži dio puta iza nas. Danas najveći broj preduzeća iz oblasti agro – industrije ima uvedene zahtjevne i međunarodno priznate standarde HACCP, ISO 9001 i mnoge druge, koji treba da su motor razvoja crnogorske poljoprivrede. Snažna podrška države, povoljni krediti sa dužom ročnošću i niskim kamatama, organizovan otkup poljoprivrednih proizvoda uz značajnije uključivanje preduzeća iz agro-industrije, mogli bi pružiti poljoprivrednim proizvođačima osjećaj sigurnosti i povećati produktivnost.

MONITOR: U crnogorskim prodavnicama je i dalje vrlo malo domaćih prehrambenih proizvoda. Zašto?

NENEZIĆ: Naši poljoprivredno – prehrambeni proizvodi izuzetno su kvalitetni i konkurentni na tržištu. Crnogorsko zemljište je 13 puta manje zagađeno od zemljišta u EU. Voda i vazduh su takođe kvalitetniji nego u regionu, osim na nekoliko lokacija koje su ekološke crne tačke. Sve to garantuje visok kvalitet proizvoda, ali to nije dovoljno da bi se crnogorski proizvodi značajnije pozicionirali na tržištu. Osim neadekvatne ambalaže i lošeg marketinga, postoje i drugi razlozi kao što su forsiranje proizvoda koji nijesu iz Crne Gore od strane velikih trgovinskih lanaca ( posebno lanaca čija matična država nije Crna Gora), slaba carinska i vancarinska zaštita.

MONITOR: Malo se izvozi, a u velikim količinama uvozimo čak i ono čime Crna Gora obiluje. Zašto, na primjer – crnogorsko tržište ne može biti pokriveno makar mlijekom iz domaće proizvodnje?
NENEZIĆ: Mislim da prvo treba da osvojimo domaće tržište, smanjimo zavisnost od uvoza, a tek kasnije da razmišljamo o izvozu. U robnoj razmjeni sa inostranstvom podaci su takvi da se u prvi mah čini da je u pitanju greška. Dati 40 miliona eura za uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda, 20 miliona eura za uvoz vode – podaci su koji obeshrabruju.
Malo je poznata činjenica da Crna Gora ima najveću proizvodnju mlijeka po glavi stanovnika u regionu, oko 250 litara, (više i od Srbije, Hrvatske,
Bosne i Hercegovine, Rumunije, Španije i mnogih drugih zemalja). Od tog mlijeka se mljekarama isporuči nepuno 20 posto, a kada bi se plasman mlijeka prema mljekarama povećao do 50 odsto bile bi zadovoljene bilansne potrebe Crne Gore za mlijekom.

MONITOR: U kojoj je oblasti poljoprivrede najgore stanje?
NENEZIĆ: Strategijom razvoja crnogorske poljoprivrede nijedna grana
poljoprivrede nije dobila prioritet. Crna Gora treba jasno da odredi sektore koji imaju prirodne preduslove za povećanje proizvodnje i za stvaranje konkurentnog proizvoda kao što su mlijeko, meso, voda, voće i povrće. Oni uz organsku proizvodnju mogu biti osnov poljoprivredne proizvodnje i prepoznatljivosti Crne Gore i kao takvi će dobiti značajnu pomoć države.

Neplatiše i nakupci

 

MONITOR: Poljoprivrednici se žale da naplaćuju ono što su prodali. Ko su najgore platiše?
NENEZIĆ: Sve je veći problem naplatiti ono što prodate. Veliki trgovinski sistemi, koji su naš izlaz na tržište, su najveći dužnici. U situaciji ste da ne znate šta je bolje: prestati davati robu I smanjiti proizvodnju ili nastaviti isporuku velikim trgovinama i vjerovati da će se sve jednog dana naplatiti. No, imamo i izuzetno korektne kupce koji preuzetu robu plaćaju u dogovorenim terminima. Za poljoprivredne proizvođače nakupci su takođe problem. Proizvodi od proizvođača do krajnjeg kupca nekad poskupe i preko 100 posto. Rješenje vidim u davanju u zakup tezgi na zelenim pijacama proizvođačima po povlašćenim uslovima, a samim tim, izbjegavajući nakupce, građani bi dobijali jeftiniji proizvod.

MONITOR: Smanjena je i kreditna podrška banaka. Kako se poljoprivrednici snalaze?
NENEZIĆ
: I ranije su banke nerado odobravale kredite farmerima. Lakše su odobravale kredite od milion eura novokomponovanim biznismenima, nego 10-tak hiljada eura poljoprivrednom proizvođaču. Za kredit od 10 hiljada bilo je potrebno obezbijediti hipoteku, tri ili četiri žiranta i na svako kašnjenje u vraćanju kredita obračunavana je zatezna kamata, dok za kredite od jedan do 10 miliona eura nije bila potrebna hipoteka, niti je bilo moguće dati. Danas su bankama najveći problem ti biznismeni, dok su u najvećem broju farmeri vratili kredite. Osnivanje garantnog fonda po ugledu na neke nama susjedne zemlje omogućilo bi efikasno kreditiranje poljoprivrednika i agroindustrije, a Vlada treba da iz budžeta subvencionira kamatu na prihvatljivi nivo.

MONITOR: Ni država ne pruža poljoprivrednicima dovoljnu pomoć.
NENEZIĆ: Država je radnicima koji su ostajali bez posla I bili žrtve tranzicije dobili i finansijsku pomoć i povezivanje radnog staža, što je potpuno opravdano. Farmeri su samo tražili povezivanje radnog staža po uslovima koji danas važe, bez ikakve finansijske pomoći države. Nijesmo naišli na razumijevanje. Problem vidim i u lošoj organizovanosti farmera i u slabom interesovanju medija za naše probleme. Što se tiče premija i subvencija koje dobijamo, moram istaći da budžet za poljoprivredu Crne Gore iznosi malo preko jedan posto ( ispod 20 miliona eura), dok je u susjednim državama znatno veći. Hrvatska će u ovoj godini za poljoprivredu izdvojiti preko 620 miliona eura, a naši proizvodi treba da budu konkurentni hrvatskim? To je nemoguće.
Dok izdvajanja za poljoprivredu ne budu kao kod drugih zemalja i dok socijalni status farmera ne takav da on može živjeti od svoga rada i da ne mora brinuti kada ne bude radno sposoban, da ima beneficirani radni staž i zasluženu penziju, ne možemo reći da imamo razvijenu i konkurentnu poljoprivredu. Seljak se u danas Evropi zove briselski činovnik.

Zašto nuditi otvoreno tržište


MONITOR
: Šta je sa CEFTA sporazumom, da li se poštuje?
NENEZIĆ: U vezi integracija imam veliku rezervu, jer sam svjestan njihovih negativnih posljedica na poljoprivredu. Mi smo uvijek voljeli ,,da smo veći katolici i od pape”. Tako je i kada je u pitanju CEFTA. Dok druge zemlje analiziraju negativne uticaje, postavljaju uslove ( Srbija), ukidaju važenje određenih odredaba tog sporazuma kada one štete njihovoj zemlji (BiH), mi sve prihvatamo među prvima. Zbog čega nuditi nekome otvoreno tržište Crne Gore bez carina i bilo kakvih drugih opterećenja? Mi nijesmo dovoljno razvijeni da pretežno pokrijemo svoje tržište, a kamoli da izvozimo u zemlje CEFTE. Nijesam za zatvaranje granica Crne Gore, ali ni za potpunu otvorenost.

MONITOR: Zemlje okruženja i EU pomažu poljoprivredi izlaznim subvencijama i povoljnim kreditima. Je li liberalna ekonomija negativno uticala i na poljoprivredu?
NENEZIĆ: Ideja zagovornika liberalne ekonomije se nije potvrdila nigdje u praksi, osim u Hong Kongu ( po njihovim riječima) i oni uporno I neprekidno bombarduju javnost svojim utopijskim, liberalnim, viđenjem ekonomije. Zalažu se za nulte carinske stope, za ukidanje subvencija poljoprivredi! A EU, SAD, Japan, Kanada i mnoge druge razvijene zemlje su najveći protekcionosti na svijetu. Da li znate da je efektivna kamatna stopa veća u zemljama EU nego u Crnoj Gori? Svi smo svjedoci da je cijena sira uvezenog iz zemalja EU u 2008. godini bila blizu 10 eura, a da je danas nešto preko četiri eura. Zbog čega je tako snižena cijena sira? Zbog izvoznih subvencija, normalno.

MONITOR: Da li Crna Gora treba da se zaštiti od proizvoda koji se izvozno subvencioniraju?
NENEZIĆ: Za proizvode koji se proizvode u Crnoj Gori DA. Pozivam zagovornike liberalne ekonomije da organizujemo okrugli sto i ukrstimo argumente, da im postavimo pitanje da li je subvencionirana i struja za KAP? Da li je KAP privatna firma? Nikada nijesam čuo njihovu reakciju na to. Zbog čega?

Marijana BOJANIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo