Povežite se sa nama

INTERVJU

Pukanić je znao šta se događa

Objavljeno prije

na

U ono egzaltirano vrijeme, u prvim mjesecima nakon pada Slobodana Miloševića, Boža Prelević, tada član NVO G-17 i koministar policije u prelaznoj vladi Srbije, napravio je specijalne policijske jedinice za vođenje istraga o političkim ubistvima. Bilo je onih koji su smatrali da to nije prioritet, pa je u novoj vladi Prelević imenovan za savjetnika ministra policije Dušana Mihajlovića. Vladu je napustio 5.oktobra 2002. upozoravajući da najvažnije stvari ne idu u dobrom pravcu. Otišao je u advokaturu. MONITOR: Šta je stalo na put vašoj inicijativi da se , u vrijeme kada ste bili koministar policije, otkrije pozadina političkih ubistava?
PRELEVIĆ: Nasleđe političkih predaka koji su zaneti vlastitim interesima finansijskim i političkim stvarali jednu moćnu hidru koja je pak imala svoje interese a koja nije mogla biti lako uklonjena, što zbog netransparentnosti, što zbog umiljatosti novim vlastima. Jasno je da se ta hidra bolje pripremila za 6. oktobar nego DOS. Imali su pristup svemu i svakome, ali i nameru da ne budu otkriveni odnosno da nastave biznis. Miloševićevo doba je donelo jedno zastrašujuće uništavanje i imploziju zemaljskih institucija zarad nebeskog naroda, koje je nastavljeno i nakon 5. oktobra.

MONITOR: Da li ste preduzimali mjere iz vašeg resora da se razotkriju i druga ubistva – ona gde je jasnija bila veza vlasti i organizovanog kriminala, kao što je slučaj sa ubistvom Radovana Stojičića “Badže”?
PRELEVIĆ: Slučaj Badže me podseća na samoubistvo albanskog predsednika čije su poslednje reči bile: ,,Ne pucajte drugovi”. Ali, drugovi, avaj, imali su drugačije viđenje, pa su pisanu diskusiju pročitali na sahrani.

MONITOR: Petog oktobra 2002. izašli ste iz Vlade Srbije sa mjesta savjetnika ministra policije. Neke razloge ste tada naveli. Da li je to bilo sve?
PRELEVIĆ: Bilo je još toga za dodati, ali je interesantno da sam predvideo razvoj događaja ne zato što sam pametan, nego zato što je epilog bio predvidiv za onog koji gleda. Ko se oslanja na verovanje ili ko je zanet drugim stvarima nema vremena da uoči opasnost.

MONITOR: Da li je tema ,,duvanska mafija” bila tema za tužilaštvo i policiju u vrijeme vašeg angažmana?
PRELEVIĆ: Naravno, sa više aspekata. Napad na budžet, organizovani kriminal sa mnogo para, korupcija, crno tržište, saradnja sa službama bezbednosti. Od svega toga najcrnje je stvaranje, etabliranje jedne finansijsko-političke grupe koja stvara sopstvene čuvare, bankare, političare, novinare, analitičare, carinike, popove. I tako dobijete paradržavu koja postaje često jača od države, a čija hrana postaju građani i njihov novac. Ne delujemo li poprilično ,,oglodano”?

MONITOR: Pisanje ,,Nacionala” iz 2001. naišlo je na velike kritike sa raznih strana. Da li je ubistvo Ive Pukanića ,,dokaz” da je on u nečemu bio u pravu?
PRELEVIĆ: U mnogo čemu. To nije nepoznato ni policijama regiona, ni Evropi, mada su se i neke evropske zemlje i svetske kompanije u tome zaigrale.

MONITOR: Pre Pukanićevog ubistva bio je i jedan oružani napad na njega koji je najčešće tumačen kao posljedica njegovog razvoda. Danas je jasnije o čemu se radilo, ali i to da je dio reakcija u stvari bilo ,,spinovanje” i ,,zametanje tragova”?
PRELEVIĆ: Ni Pukanić nije bio naivan, znao je o čemu se radi. Njegovo ubistvo je i drugima preporuka da je ,,zdravo za organizam” da pišu o ekologiji i retkim pticama, narodnim običajima. Izgleda da Pukanić nije živeo ,,zdravo”, da je pisao o neomiljenim temama i jednostavno organizam ,,nije izdržao”. Raduje me reakcija policije koja je stručno obradila mesto zločina, našla tragove i započela istragu, počela regionalnu saradnju. To se po pravilu ne dešava kada stradaju ,,naši drugovi”!

MONITOR: Da li bi tužilaštva u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj morala da sprovedu neki vid istrage u vezi sa izjavama i intervjuima Ratka Kneževića i Stanka Subotića?
PRELEVIĆ: Već rade na tome. Videćemo rezultate. Nije ni mafija bez aduta. Njeno otkrivanje je neprijatno za mnoge. Svedok saradnik je pokazalo se opasan instrument. Veliki ulozi su u igri. Pa i ugled država koje vode istragu. Ili jesu države ili su saradnici mafije.

MONITOR: Pored najtežih optužbi koje su obojica iznijeli u javnost, interesantno je da Subotić u intervjuu ,,Jutarnjem listu” iznosi podatak da je DS finansirao sa deset miliona eura. Da li je to jedna vješto upućena poruka srpskoj vlasti?
PRELEVIĆ: Ja u to ne verujem. Ne bar u poslednjih nekoliko godina. Inače zna se ko je Canetov poznanik po sopstvenom priznanju, koje se desilo na suđenju za ubistvo premijera. Cane u Srbiji ima dosta prijatelja i poznanika što nije nelegitimno. Prozivanje DS meni liči na naznaku nervoze što je opet i razumljivo, ali te stvari treba u zakonitom postupku utvrditi a ne o njima pričati. Pričanje je odraz nemoći. Trebalo bi ili pokrenuti postupak i utvrditi istinu ili reći da nema dokaza. ,,Španska serija” će samo doneti nove žrtve.

MONITOR: I u ovom slučaju spekuliše se da bi zaštićeni svjedoci otkrili istinu. Prema vašem sudijskom iskustvu, da li bi to bilo dovoljno za donošenje valjanih odluka?
PRELEVIĆ: Nemam takva saznanja o svedočenju zaštićenih svedoka. Ovde je bitno ko je krajnji naručilac svih onih ubistava, pa i Pukanićevog.

MONITOR: Da li su Kneževic i Subotić ,,solisti”? Subotić se stalno poziva na bliskost sa Đukanovićem i tragičnu sudbinu Zorana Đinđića, a Kneževiću se pripisuje ,,pozadina” u vidu nekih zapadnih faktora zainteresovanih da se raščisti sa organizovanim kriminalom na Balkanu?
PRELEVIĆ: Naravno da nisu solisti, to se vidi po njihovom razvoju. Potpuno je jasno da to nije uobičajen put. Šta ga čini neuobičajnim i da li je to dozvoljeno ili ne utvrđuje sud. Koji je Kneževićev motiv ne znam, ali mu se hrabrost ne može sporiti posle Pukanićeve sudbine. Da li je on egzibicionista, da li se zasitio života i odlučio malo da počine ili je inicijalna kapisla koja pokreće spiralu čiji zamah vodi životu bez nikotina odnosno čistijem balkanskom vazduhu, pročišćenom od kriminala – to je pitanje, ali i ispit za vlasti zemalja regiona i njihove uloge u otkrivanju odnosno zataškavanju. Subotićevo samopovezivanje sa Đinđićem je meni bljutavo i preteće. Kada se to desilo da su oni u istoj ravni? Pri čemu je Zoran pokojni. Zna se kog genija je bila teza da su novinari pripremali Zoranovo ubistvo. To je glupost. Novinari umeju da rade za razne centre, da diskvalifikuju ljude, da lažu, da izvrću, ali oroz poteže neko beskrupolozniji.

MONITOR: Šta danas mislite o akciji Sablja o njenim dometima i posljedicama?
PRELEVIĆ: Dobra je to bila akcija uz sve mane koje su se dešavale. Nama ne treba akcija od tri meseca nego od 30 godina, a za to nema ni daha ni ljudi, čak i kada ima političke volje.


Balkanska priča

MONITOR: Verujete li da ćemo u dogledno vrijeme izaći iz krimi-politikantskog konteksta priče o duvanskoj mafiji i biti bliže saznanju koliko je ona određivala politička kretanja i lične sudbine?
PRELEVIĆ: Zavisi od rezultata istrage! Taj slučaj duvanske mafije je savršeni primer za fakultet. Šta tu imamo? Duvanske kompanije, malo ljudi iz vlasti, malo iz kriminala, malo iz službi bezbednosti, malo iz of shore kompanija, poneki carinik i malo milijardi na malo računa. Sve u svemu MALO! Ali to je priča, reći ćemo balkanska. Trebaju nam imena počinilaca. I bez toga je sve ovo samo novinska priča i državna bruka. Balkanska? Naravno ne. Pogledajte svetsku krizu koju su izazvali pohlepni, ,,ugledni” američki biznismeni. Da li je sem onog piramidalnog jadnika neko odgovarao? Možda sam nešto propustio? Ne, niko nije odgovarao jer su Amerikanci bili zauzeti širenjem demokratije u svetu, pa su propustili da regulišu sopstveno tržište. HILJADE MILIJARDI je šteta. Sećam se samo koliko su nas davili što se u studentskom gradu prodaju piratski CD-ovi što se iz Vašingtona vidi. Ovo je nesavršen svet i kriminal se dešava svuda gde mu to država omogući.


Haos u medijima

MONITOR: Bili ste član radne grupe za izmjene i dopune zakona o informisanju. Kako je bilo moguće da se danas dođe do ovako restriktivnog prijedloga?
PRELEVIĆ: Formiranje grupe je dobra ideja. Donošenje predloga zakona van i suprotno radu grupe je loša manifestacija sile. Pretpostavljam da je predlog modela rezultat jednog haosa u medijima. Slažem se da vi ne možete nekažnjeno pljuvati po drugima i tvrditi da je to sloboda, ali sa druge strane mislim da će takav model medije u Srbiji odvesti u drugu neželjenu krajnost.

MONITOR: U Crnoj Gori tri stalno tužena medija bi trebalo da plate 13 miliona eura ukoliko za sve tužbe budu osuđena.U Srbiji je klima prema medijima vrlo loša, a ubistva novinara ostaju nerazjašnjena. Ima li razumljivog objašnjenja?
PRELEVIĆ: Klima je loša u medijima. Ali i oko medija. Treba naći dobar balans, a za to vam treba samo vladavina prava i institucije. Samo to evo nemamo par hiljada godina. Ne treba gubiti nadu. Vreme se ubrzava. Strašno ubrzava. Život sve kraće traje. Ko će da misli sad još i na vladavinu prava, bolje da idemo negde na muziku. A muzika i pesma stalno ista, čini mi se nešto o čojstvu i poštenju. Ojha bre,da pače.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo