Povežite se sa nama

INTERVJU

Drastičan iskaz bahatosti

Objavljeno prije

na

MONITOR: Za početak ovog razgovora zamolio bih Vas da ukratko opišete državu u kojoj gradonačelnik i njegov sin diplomata šamaraju novinare.
RASTODER
: Kada bih bio političar rekao bih da nadležne institucije treba da utvrde okolnosti u kojima je došlo do incidenta i postupe u skladu sa zakonom. Međutim, kao slobodan i nezavisan intelektualac ne mogu a da ne primijetim kontinuitet pritiska na medije koji nijesu pod direktnom kontrolom vladajuće elite, odnosno kontinuitet napora u prepariranju javnosti. Situacija postaje dramatičnija činjenicom da kritička javnost ima sve manje i manje prostora da iskaže svoj stav. No, ipak, ovaj slučaj moguće treba tretirati i kao dio unutrašnjeg političkog folklore u kojem gradonačelnik i njegov sin mogu postati ,,kolateralna šteta” u pokazivanju demokratskog lica vlasti, što bi po meni bilo najgore moguće rješenje, jer iz iskustva institucije koju predstavljam gradonačelnika Mugošu znam kao čovjeka od riječi i principa i ne baš previše diplomatičnog u komunikaciji s oponentima.

MONITOR: Sudeći prema reagovanju DPS-a, policije i tužilaštva gradonačelnik Miomir Mugoša za siledžijsko ponašanje neće snositi nikakve sankcije. Je li to, po Vašem mišljenju, samo novi dokaz da su državne institucije Crne Gore pod jakom kontrolom moćne grupe koja se odavno izdigla iznad zakona?
RASTODER: Sačekajmo da vidimo ishod, pa potom donosimo zaključke. Siguran sam da je ovoj vlasti stalo da ima demokratsku auru, bar prividno, te sam malo i iznenađen, a mislim da ni za društvo ukupno nije dobro, čitav spektar temeljnih odnosa demokratije javnost- vlast, posmatrati kroz ovaj slučaj iako je on drastičan iskaz bahatosti. Podsjećam vas da je iz vrha te vlasti stigla optužba za javni servis da je jednopartijski, dakle medija koji direktno kontroliše vlast, a reakcija na takvu izjavu bila je mlitava i neprimjetna iako mislim da je moguće jednako značajna sa stanovišta problematizovanja odnosa vlast- mediji , bar koliko i konkretni incident. Stiče se utisak da novinari tek pošto dobiju batine počinju problematizovati taj odnos.

MONITOR: Zar sve to neodovljivo ne asocira na onu pjesmu dalekovidog Zabranjenog pušenja o guzonjinom sinu?
RASTODER
: Naravno. Ali ovdje moram imati razumijevanje za oca koji je možda na trapav i neprimjeren način ušao u konflikt sljedeći razmaženog sina.

MONITOR: Da li su Vam, kao izvrsnom poznavaocu crnogorske prošlosti, poznati slični slučajevi ponašanja njenih vlastodržaca prema podanicima?
RASTODER
: Takvih primjera je toliko da bi njihovo pominjanje zauzelo jako mnogo prostora.

MONITOR: Je li Vas iznenadilo to što se povodom napada na novinare Vijesti nisu oglasili, na primjer, Crnogorski PEN centar, Helsinški komitet, akademici, univerzitetski profesori i ostali intelektualci?
RASTODER
: Ne. Više me iznenadila mnogo puta demonstrirana nesolidarnost novinarskog esnafa. Dogovorite se da, na primjer, u znak solidarnosti s kolegama nedjelju dana ne objavite niti jednu riječ političara u medijima, pa ćete vidjeti da će to imati mnogo veći efekat nego reakcija nekih institucija i pojedinaca koji objektivno samo čine intelektualnu ikebanu društva.

MONITOR: Često se i prije ovog incidenta moglo čuti da ovo vrijeme umnogome podsjeća na početak devedesetih kad je riječ o građanskoj hrabrosti – ljudi su zastrašeni od strane vlasti i bahatih moćnika, nezaštićeni su, izgubili su povjerenje u sudstvo, trpe mnogo toga što nema veze sa životom dostojnim čovjeka…
RASTODER
: Ima sličnosti, ali čir puca tek kad sazrene. Od smrada potom svi začepljuju nos, ali je mnogo bolje otvoriti oči na vrijeme.

MONITOR: Jedan od učesnika pomenutog incidenta je i crnogorski diplomata. Ovih dana imenovano je nekoliko crnogorskih ambasadora. Sve je to u javnosti propraćeno komentarima da se za diplomatske predstavnike biraju partijski podobni i za diplomatiju nesposobni kadrovi.
RASTODER
: To je jednostavno praksa u svim dijelovima društva. Mi smo partikrokratsko društvo I zna se koji su kriterijumi društvene promocije. Što se novoimenovanih ambasadora tiče treba imati na umu da je ovo jedna od najmlađih država na svijetu i da se diplomatije pojedinih zemalja stvaraju decenijama, pa i vjekovima. U tom kontekstu mislim da je gospodin Ramo Bralić dobar izbor za ambasadora u Turskoj. Ako aludirate na rješenja gdje ambasadori postaju osobe bez fakulteta onda prenebregavate činjenice da to nijesu ljudi koji treba da predstavljaju zemlju , već da budu ,,lična veza ” u realizaciji pojedinih poslova. Ako su se u tome dokazali i njihov izbor je ,,prirodan”.

MONITOR: Ovih dana najavljuje se osnivanje Dokumentaciono-arhivskog centra za prikupljanje činjenica o događajima iz perioda 1991-2001. godina. Šta Vi kao istoričar mislite da bi trebalo da bude konkretan zadatak Centra?
RASTODER: Mislim da to treba da definiše onaj koji ga osniva. Ako je cilj sakupljanje dokumenata za period 1991-2001, mada ja mislim da je prirodnije da ta granica bude 1989-2001, onda je po meni besmisleno osnivati neku novu instituciju a zaboraviti da Crna Gora ima jednu takvu instituciju na državnom nivou (Državni arhiv Crne Gore ) i 21 na lokalnom nivou i da je dovoljno sugerisati da u narednom periodu (recimo dvije godine) prioritet rada tih institucija bude sakupljanje, sređivanje i stavljanje na uvid građe iz navedenog perioda.Tamo za to postoje stručni i obučeni ljudi. Uostalom, to je zakonom definisan okvir poslova tih institucija. Ukoliko se, pak, želi osnivanje još jedne institucije koja će ,,jesti samu sebe” i postojati samo zato da se uposle partijski poslušnici i dio rodbine onda je to meni neracionalno trošenje državnih para u organizovanom ,,krečenju nedavne prošlosti” i svakako prilika da se ne uradi ništa.

MONITOR: Mišljenja su polarizovana oko toga ko treba da prikuplja dokumentaciju – civilni sektor ili neka državna institucija. Protivnici ideje da to radi državna institucija kažu da politička elita, koja ima I ratne ,,zasluge”, potpuno kontroliše proces utvrđivanja odgovornosti za ratne zločine i teška kršenja ljudskih prava i da se zbog toga ne može stvoriti ambijent za saznavanje pune istine i utvrđivanje cjelovite liste odgovornih, i to ne samo unutar političke elite, već i u redovima novinara ratnih huškača.
RASTODER: Sve zavisi od toga šta se hoće. Ako se želi samo građa odnosno dokumenti , rekao sam da za to postoje institucije koje su ovlašćene i zakonom obavezane da to rade. Ako se želi ,,istina” o dešavanjima iz ovog perioda onda je to dugoročan proces u kojem političari nemaju šta da traže. Postoji više modela. Jedan je onaj koji je napravio američki istoričar Charles Ingrao. On je okupio nas preko 100 naučnika iz regiona , koji su istraživali , diskutovali, ukrštali argumente i na osnovu čijeg rada je objavljena knjiga o ratnim dešavanjima na prostoru bivše SFRJ. Drugi je model da se pri nekoj od postojećih katedri, takvih inicijativa već ima, osnuju instituti i postdiplomske studije koje bi se prioritetno bavile tim temama.
Treći je model da se, recimo, za ove namjene odvoji samo 200.000 eura , što je cijenim 10 odsto sume potrebne za osnivanje nove institucije i raspiše konkurs sa grantovima do 10.000 eura. Dobili bismo 20 studija u kojima bi bili obrađeni svi aspekti dešavanja vezanih za ovaj period. Teme bi trebalo da definiše stručni tim, a one bi mogle glasiti na primjer: Mediji u Crnoj Gori i rat u Hrvatskoj ; Vlast u Crnoj Gori i ratovi u okruženju ; Kosovsko pitanje i crnogorska vlast; Zločini i Crna Gora; Manjine u Crnoj Gori i ratovi u okruženju; Političke stranke u Crnoj Gori i ratovi u okruženju; Stavovi vjerskih zajednica prema sukobima itd. itd. Tema je mnogo i mislim da ih treba prepustiti mladima koji tek dolaze i koji će na ovim pitanjima sticati najveća akademska zvanja. Tu, nažalost, za političare nema mjesta, osim onog manjeg dijela koji želi da uči i proširuje svoja znanja.

MONITOR: U organizaciji Bošnjačkog savjeta, čiji ste Vi predsjednik, nedavno je održan susret udruženja i organizacija koje okupljaju Bošnjake u dijaspori. O čemu se radi?
RASTODER: Predstavnici Bošnjaka porijeklom iz Crne Gore iz desetak država obišli su pojedina mjesta u domovini , a onda na okruglom stolu razgovarali o brojnim temama od zajedničkog interesa. Zaključili su da manifestacija postane tradicionalna. Osnovana je i radna grupa da ispita opravdanost reaktiviranja aerodroma Berane. Predstavnici dijaspore iskazali su spremnost da participiraju u realizaciji projekta izgradnje Kulturnog centra Bošnjaka Crne Gore u Podgorici. Oni su izrazili zabrinutost zbog stanja kulturne baštine Bošnjaka u Crnoj Gori, uz spremnost da pomognu u njenoj rehabilitaciji i valorizaciji. Takođe su se saglasili da se pri Bošnjačkom savjetu Crne Gore formira fond iz kojeg će se finansirati projekti iz oblasti kulture i tradicije. Na kraju je 14 predstavnika bošnjačkih organizacija iz dijaspore podnijelo zahtjev da se pokrene inicijativa za promjenu državnih simbola koji će biti prihvatljivi za sve građane Crne Gore.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo