Povežite se sa nama

INTERVJU

Drastičan iskaz bahatosti

Objavljeno prije

na

Serbo-Rastoder

MONITOR: Za početak ovog razgovora zamolio bih Vas da ukratko opišete državu u kojoj gradonačelnik i njegov sin diplomata šamaraju novinare.
RASTODER
: Kada bih bio političar rekao bih da nadležne institucije treba da utvrde okolnosti u kojima je došlo do incidenta i postupe u skladu sa zakonom. Međutim, kao slobodan i nezavisan intelektualac ne mogu a da ne primijetim kontinuitet pritiska na medije koji nijesu pod direktnom kontrolom vladajuće elite, odnosno kontinuitet napora u prepariranju javnosti. Situacija postaje dramatičnija činjenicom da kritička javnost ima sve manje i manje prostora da iskaže svoj stav. No, ipak, ovaj slučaj moguće treba tretirati i kao dio unutrašnjeg političkog folklore u kojem gradonačelnik i njegov sin mogu postati ,,kolateralna šteta” u pokazivanju demokratskog lica vlasti, što bi po meni bilo najgore moguće rješenje, jer iz iskustva institucije koju predstavljam gradonačelnika Mugošu znam kao čovjeka od riječi i principa i ne baš previše diplomatičnog u komunikaciji s oponentima.

MONITOR: Sudeći prema reagovanju DPS-a, policije i tužilaštva gradonačelnik Miomir Mugoša za siledžijsko ponašanje neće snositi nikakve sankcije. Je li to, po Vašem mišljenju, samo novi dokaz da su državne institucije Crne Gore pod jakom kontrolom moćne grupe koja se odavno izdigla iznad zakona?
RASTODER: Sačekajmo da vidimo ishod, pa potom donosimo zaključke. Siguran sam da je ovoj vlasti stalo da ima demokratsku auru, bar prividno, te sam malo i iznenađen, a mislim da ni za društvo ukupno nije dobro, čitav spektar temeljnih odnosa demokratije javnost- vlast, posmatrati kroz ovaj slučaj iako je on drastičan iskaz bahatosti. Podsjećam vas da je iz vrha te vlasti stigla optužba za javni servis da je jednopartijski, dakle medija koji direktno kontroliše vlast, a reakcija na takvu izjavu bila je mlitava i neprimjetna iako mislim da je moguće jednako značajna sa stanovišta problematizovanja odnosa vlast- mediji , bar koliko i konkretni incident. Stiče se utisak da novinari tek pošto dobiju batine počinju problematizovati taj odnos.

MONITOR: Zar sve to neodovljivo ne asocira na onu pjesmu dalekovidog Zabranjenog pušenja o guzonjinom sinu?
RASTODER
: Naravno. Ali ovdje moram imati razumijevanje za oca koji je možda na trapav i neprimjeren način ušao u konflikt sljedeći razmaženog sina.

MONITOR: Da li su Vam, kao izvrsnom poznavaocu crnogorske prošlosti, poznati slični slučajevi ponašanja njenih vlastodržaca prema podanicima?
RASTODER
: Takvih primjera je toliko da bi njihovo pominjanje zauzelo jako mnogo prostora.

MONITOR: Je li Vas iznenadilo to što se povodom napada na novinare Vijesti nisu oglasili, na primjer, Crnogorski PEN centar, Helsinški komitet, akademici, univerzitetski profesori i ostali intelektualci?
RASTODER
: Ne. Više me iznenadila mnogo puta demonstrirana nesolidarnost novinarskog esnafa. Dogovorite se da, na primjer, u znak solidarnosti s kolegama nedjelju dana ne objavite niti jednu riječ političara u medijima, pa ćete vidjeti da će to imati mnogo veći efekat nego reakcija nekih institucija i pojedinaca koji objektivno samo čine intelektualnu ikebanu društva.

MONITOR: Često se i prije ovog incidenta moglo čuti da ovo vrijeme umnogome podsjeća na početak devedesetih kad je riječ o građanskoj hrabrosti – ljudi su zastrašeni od strane vlasti i bahatih moćnika, nezaštićeni su, izgubili su povjerenje u sudstvo, trpe mnogo toga što nema veze sa životom dostojnim čovjeka…
RASTODER
: Ima sličnosti, ali čir puca tek kad sazrene. Od smrada potom svi začepljuju nos, ali je mnogo bolje otvoriti oči na vrijeme.

MONITOR: Jedan od učesnika pomenutog incidenta je i crnogorski diplomata. Ovih dana imenovano je nekoliko crnogorskih ambasadora. Sve je to u javnosti propraćeno komentarima da se za diplomatske predstavnike biraju partijski podobni i za diplomatiju nesposobni kadrovi.
RASTODER
: To je jednostavno praksa u svim dijelovima društva. Mi smo partikrokratsko društvo I zna se koji su kriterijumi društvene promocije. Što se novoimenovanih ambasadora tiče treba imati na umu da je ovo jedna od najmlađih država na svijetu i da se diplomatije pojedinih zemalja stvaraju decenijama, pa i vjekovima. U tom kontekstu mislim da je gospodin Ramo Bralić dobar izbor za ambasadora u Turskoj. Ako aludirate na rješenja gdje ambasadori postaju osobe bez fakulteta onda prenebregavate činjenice da to nijesu ljudi koji treba da predstavljaju zemlju , već da budu ,,lična veza ” u realizaciji pojedinih poslova. Ako su se u tome dokazali i njihov izbor je ,,prirodan”.

MONITOR: Ovih dana najavljuje se osnivanje Dokumentaciono-arhivskog centra za prikupljanje činjenica o događajima iz perioda 1991-2001. godina. Šta Vi kao istoričar mislite da bi trebalo da bude konkretan zadatak Centra?
RASTODER: Mislim da to treba da definiše onaj koji ga osniva. Ako je cilj sakupljanje dokumenata za period 1991-2001, mada ja mislim da je prirodnije da ta granica bude 1989-2001, onda je po meni besmisleno osnivati neku novu instituciju a zaboraviti da Crna Gora ima jednu takvu instituciju na državnom nivou (Državni arhiv Crne Gore ) i 21 na lokalnom nivou i da je dovoljno sugerisati da u narednom periodu (recimo dvije godine) prioritet rada tih institucija bude sakupljanje, sređivanje i stavljanje na uvid građe iz navedenog perioda.Tamo za to postoje stručni i obučeni ljudi. Uostalom, to je zakonom definisan okvir poslova tih institucija. Ukoliko se, pak, želi osnivanje još jedne institucije koja će ,,jesti samu sebe” i postojati samo zato da se uposle partijski poslušnici i dio rodbine onda je to meni neracionalno trošenje državnih para u organizovanom ,,krečenju nedavne prošlosti” i svakako prilika da se ne uradi ništa.

MONITOR: Mišljenja su polarizovana oko toga ko treba da prikuplja dokumentaciju – civilni sektor ili neka državna institucija. Protivnici ideje da to radi državna institucija kažu da politička elita, koja ima I ratne ,,zasluge”, potpuno kontroliše proces utvrđivanja odgovornosti za ratne zločine i teška kršenja ljudskih prava i da se zbog toga ne može stvoriti ambijent za saznavanje pune istine i utvrđivanje cjelovite liste odgovornih, i to ne samo unutar političke elite, već i u redovima novinara ratnih huškača.
RASTODER: Sve zavisi od toga šta se hoće. Ako se želi samo građa odnosno dokumenti , rekao sam da za to postoje institucije koje su ovlašćene i zakonom obavezane da to rade. Ako se želi ,,istina” o dešavanjima iz ovog perioda onda je to dugoročan proces u kojem političari nemaju šta da traže. Postoji više modela. Jedan je onaj koji je napravio američki istoričar Charles Ingrao. On je okupio nas preko 100 naučnika iz regiona , koji su istraživali , diskutovali, ukrštali argumente i na osnovu čijeg rada je objavljena knjiga o ratnim dešavanjima na prostoru bivše SFRJ. Drugi je model da se pri nekoj od postojećih katedri, takvih inicijativa već ima, osnuju instituti i postdiplomske studije koje bi se prioritetno bavile tim temama.
Treći je model da se, recimo, za ove namjene odvoji samo 200.000 eura , što je cijenim 10 odsto sume potrebne za osnivanje nove institucije i raspiše konkurs sa grantovima do 10.000 eura. Dobili bismo 20 studija u kojima bi bili obrađeni svi aspekti dešavanja vezanih za ovaj period. Teme bi trebalo da definiše stručni tim, a one bi mogle glasiti na primjer: Mediji u Crnoj Gori i rat u Hrvatskoj ; Vlast u Crnoj Gori i ratovi u okruženju ; Kosovsko pitanje i crnogorska vlast; Zločini i Crna Gora; Manjine u Crnoj Gori i ratovi u okruženju; Političke stranke u Crnoj Gori i ratovi u okruženju; Stavovi vjerskih zajednica prema sukobima itd. itd. Tema je mnogo i mislim da ih treba prepustiti mladima koji tek dolaze i koji će na ovim pitanjima sticati najveća akademska zvanja. Tu, nažalost, za političare nema mjesta, osim onog manjeg dijela koji želi da uči i proširuje svoja znanja.

MONITOR: U organizaciji Bošnjačkog savjeta, čiji ste Vi predsjednik, nedavno je održan susret udruženja i organizacija koje okupljaju Bošnjake u dijaspori. O čemu se radi?
RASTODER: Predstavnici Bošnjaka porijeklom iz Crne Gore iz desetak država obišli su pojedina mjesta u domovini , a onda na okruglom stolu razgovarali o brojnim temama od zajedničkog interesa. Zaključili su da manifestacija postane tradicionalna. Osnovana je i radna grupa da ispita opravdanost reaktiviranja aerodroma Berane. Predstavnici dijaspore iskazali su spremnost da participiraju u realizaciji projekta izgradnje Kulturnog centra Bošnjaka Crne Gore u Podgorici. Oni su izrazili zabrinutost zbog stanja kulturne baštine Bošnjaka u Crnoj Gori, uz spremnost da pomognu u njenoj rehabilitaciji i valorizaciji. Takođe su se saglasili da se pri Bošnjačkom savjetu Crne Gore formira fond iz kojeg će se finansirati projekti iz oblasti kulture i tradicije. Na kraju je 14 predstavnika bošnjačkih organizacija iz dijaspore podnijelo zahtjev da se pokrene inicijativa za promjenu državnih simbola koji će biti prihvatljivi za sve građane Crne Gore.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Teže je nego devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne znam da li će SPC i DPS napraviti komrpomis. Ne znam ni da li je kompromis dobar. Znam samo da je Crna Gora propustila šansu da bude građanska, demokratska, razvijena država

 

MONITOR:  Otkako se  u zemlji priča o Zakonu o vjerskim zajednicama, kao da je sve drugo stalo. Kako vidite ovu situaciju ?

KOVAČEVIĆ: Ne mogu da sagledam situaciju u cjelini  ali percipiram  vanjsku utišanost  i unutrašnju uznemirenost. Možda ovom utisku doprinosi  i život u Kotoru koji me nakon kratkog izbivanja ( novogodišnji praznici ) sačekao  sablasno pust i miran. Tog dana kada sam se vratila,  na Trgu od oružja  ispred stuba srama,  neosvijetljena   ogromna jelka,kolona  ljudi u tamnom sa upaljenim svijećama. Hodaju u tišini, nose djecu, beba u kolicima…nema kraja. Kao da sam neprikladna uletjela u  scenu filma  iz srednjevjekovnog života. Ostala sam bez daha a u mislima vraćena na  sjednicu Parlamenta na kojem je izglasan zakon , nezakonito uhapšen  čitav poslanički klub,pokazana  arogancija  jednoumnika  I predaja moći opozicije  u ruke predstavnicima crkve, suspendovana politika.  Vidim posledicu I razumijem.  U nizu dešavanja koje nam godinama priređuje vladajuća elita utišani su ljudi,učeni godinama da svojim ušima ne vjeruju, da svojim očima dobro ne vide,kakvo crno kritičko mišljenje, adaptirani na nepravdu i laž, bez nade  uhvatili su se onog koji godinama stvara povjerenje  I  iracionalnog,  “odbranu” svetog, zaštićeni  moćnom institucijom.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja Roditelji: Vršnjačko nasilje je slika našeg društva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Djeca uče od nas, mi smo im primjeri u svemu,  mi smo jedini odgovorni za njihovo ponašanje. Uzaludna je sva priča o tome da nešto treba da se radi ovako ili onako ako im mi svakodnevno pokazujemo svojim ponašanjem suprotno

 

MONITOR: Krajem prošle godine u Podgorici je predstavljen Nacionalni plan za djelovanje protiv vršnjačkog nasilja. Šta je njime predviđeno?

MIHAILOVIĆ: Nacionalni akcioni plan I sve ono što je njime predviđeno i na čemu se već radi rezultat je rada i zalaganja velikog broja organizacija, institucija i ustanova posljednjih godinu i sa kojima sarađujemo kroz projekat Koalicija protiv vršnjačkog nasilja u crnogorskim školamai da pokušamo da unaprijedimo postojeći ambijent kako bi djeca u Crnoj Gori bila bolje zaštićena od vršnjačkog nasilja. Da, potpuno smo svjesni da ga nikada nećemo ni mi u Crnoj Gori ni bilo ko u potpunosti iskorijeniti, ali je stanje bilo takvo da je zabrinjavalo koliko se nije reagovalo na nasilje, koliko se nije prepoznavalo i koliko je propusta bilo u postupanju. Na prevenciji se ipak radilo, ali je i taj dio morao da pretrpi određena unaprjeđenja. Dakle, Nacionalnim akcionim planom je definisan niz koraka na svim nivoima – od promjene zakona u dijelu odgovornosti svih, i obavezno roditelja, promjene upustva, odnosno smjernica po kojima se mora postupati i obavezivanja svih u školama da ga primjenjuju (do sada je često bilo mrtvo slovo na papiru), uvođenja evidencije o slučajevima vršnjačkog nasilja koja do sada nije postojala, uspostavljanje tijela koje će pratiti stanje iprimjenu svega usvojenog … Takođe, prepoznalo se da bi bilo potrebno mijenjati zakon u dijelu koji se odnosi na PP službe, odnosno da se omogući da iškole sa manjim brojem učenika imaju psihologe i ako treba pedagoge. Uz sve to, predloženo je, ina tome će se insistirati, da centri za socijalni rad budu partneri u posebno izazovnim slučajevima kada roditelji nijesu zainteresovani da sarađuju i da centri pomažu školama, ali im podrška moraju biti i domovi zdravlja koji moraju početi da obezbjeđuju tretmane i podršku porodicama čija su djeca i žrtve ,ali i počinioci nasilja.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Prof. dr Jovan Komšić,, redovni profesor sociologije u penziji na Univerzitetu u Novom Sadu: Događanje pravoslavnog naroda 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srpska pravoslavna crkva je duhovno bodrila i asistirala u svim fazama realizacije ideološko-političkog projekta državnog objedinjavanja svih srpskih zemalja – milom ili silom

 

MONITOR: Povodom burnih reagovanja u Srbiji protiv crnogorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, analitičari kažu da se  SPC, opozicija i vlast, takmiče u nacionalizmu i da se otvoreno zalažu za Veliku Srbiju. Vaš komentar?

KOMŠIĆ: Kao drevne organizacije, crkve uopšte, pa i SPC, od svog nastanka do današnjih dana, igraju otvoreniju ili, pak, prikriveniju igru moći. Nažalost, aktuelna zbivanja podsećaju na arheološku “iskopinu” srednjevekovnih obrazaca borbe crkve i države za titularnog agenta vrhunaravne vlasti. U sporu “dva mača” oko investiture (13-18. vek), papska crkva je svoje pravo sile i silu prava temeljila na maksimi: “Čija je vera, njegova je teritorija” (Cuius religio, eius regio). Na tragu Ciceronove pohvale “oslobodiocima otadžbine”, uticajni teolozi su čak zagovarali i pravo na tiranoubistvo. S druge strane, evropski kraljevi, carevi, kneževi… su svoje pravo supremacije racionalizovali principom: “Čija je zemlja, njegova je i religija” (Cuius regio, eius religio), uključujući i pravo na progonstvo pape iz Rima u Avinjon.

Na svoj način, o postmodernom re-miksu promenljivih epozoda predmoderne harmonije i sporova crkvene i svetovne vlasti svedoče trodecenijska iskustva tranzicionog “povratka korenima”, započetog pogubnom “Antibirokratskom revolucijom”, 1988-89. godine. Dakle, kad je o SPC reč, ona je duhovno bodrila i asistirala u svim fazama realizacije ideološko-političkog projekta državnog objedinjavanja svih srpskih zemalja – milom ili silom. U procesima političke i versko-nacionalne homogenizacije 90-ih, sličnu ulogu imale su Katolička crkva “u Hrvata”, kao i Islamska zajednica kod Bošnjaka i Albanaca.

MONITOR: Ishodi su poznati.

KOMŠIĆ: Da, ishodi su poznati. Umesto nedosanjanih velikonacionalnih snova, danas su u regionu suvereno pravo sile i sila prava rezervisani za novonastale nacionalne države, međunarodno-pravno priznate u okvirima bivših jugoslovenskih republika. Stoga, u svesrpskom slučaju, definitivno otpada svaka mogućnost dominacije principa: “Čija religija – njegova teritorija”. Osim nove, vratolomne avanture – pohvale mačenoscima – eskalacije međunacionalnog i međudržavnog konflikta – haotične destabilizacije čitavog regiona Zapadnog Balkana…!?

Srećom, tekući “kulturološki ratovi” i “događanje” pravoslavnog naroda, uz pokoji “gaf” crkvenih velikodostojnika i akademskih “veličina”, što prete svrgavanjem vladara i zveckanjem oružjem na srpsko-crnogorskoj granici i slično, odigravaju se (još) u nenasilnim formama “borbi za pravo i pravdu”.

Sociološki gledano, objašnjenje “funkcionalnosti” takvih međusobica doskorašnja “dva oka u glavi” može se jedino naći u lukavom planu vlastodržačkog uma da se socijalna nezadovoljstva ogromnog dela populacije u obe države, izazvana uzurpacijama javnog dobra, sve većim dohodovnim i imovinskim razlikama, siromaštvom i svekolikim nesigurnostima, preusmere na “sabornosno” identitetski teren, sa opasno zapaljivim, “vatrometnim” epizodama netrpeljivosti malih razlika.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo