Povežite se sa nama

INTERVJU

Drastičan iskaz bahatosti

Objavljeno prije

na

Serbo-Rastoder

MONITOR: Za početak ovog razgovora zamolio bih Vas da ukratko opišete državu u kojoj gradonačelnik i njegov sin diplomata šamaraju novinare.
RASTODER
: Kada bih bio političar rekao bih da nadležne institucije treba da utvrde okolnosti u kojima je došlo do incidenta i postupe u skladu sa zakonom. Međutim, kao slobodan i nezavisan intelektualac ne mogu a da ne primijetim kontinuitet pritiska na medije koji nijesu pod direktnom kontrolom vladajuće elite, odnosno kontinuitet napora u prepariranju javnosti. Situacija postaje dramatičnija činjenicom da kritička javnost ima sve manje i manje prostora da iskaže svoj stav. No, ipak, ovaj slučaj moguće treba tretirati i kao dio unutrašnjeg političkog folklore u kojem gradonačelnik i njegov sin mogu postati ,,kolateralna šteta” u pokazivanju demokratskog lica vlasti, što bi po meni bilo najgore moguće rješenje, jer iz iskustva institucije koju predstavljam gradonačelnika Mugošu znam kao čovjeka od riječi i principa i ne baš previše diplomatičnog u komunikaciji s oponentima.

MONITOR: Sudeći prema reagovanju DPS-a, policije i tužilaštva gradonačelnik Miomir Mugoša za siledžijsko ponašanje neće snositi nikakve sankcije. Je li to, po Vašem mišljenju, samo novi dokaz da su državne institucije Crne Gore pod jakom kontrolom moćne grupe koja se odavno izdigla iznad zakona?
RASTODER: Sačekajmo da vidimo ishod, pa potom donosimo zaključke. Siguran sam da je ovoj vlasti stalo da ima demokratsku auru, bar prividno, te sam malo i iznenađen, a mislim da ni za društvo ukupno nije dobro, čitav spektar temeljnih odnosa demokratije javnost- vlast, posmatrati kroz ovaj slučaj iako je on drastičan iskaz bahatosti. Podsjećam vas da je iz vrha te vlasti stigla optužba za javni servis da je jednopartijski, dakle medija koji direktno kontroliše vlast, a reakcija na takvu izjavu bila je mlitava i neprimjetna iako mislim da je moguće jednako značajna sa stanovišta problematizovanja odnosa vlast- mediji , bar koliko i konkretni incident. Stiče se utisak da novinari tek pošto dobiju batine počinju problematizovati taj odnos.

MONITOR: Zar sve to neodovljivo ne asocira na onu pjesmu dalekovidog Zabranjenog pušenja o guzonjinom sinu?
RASTODER
: Naravno. Ali ovdje moram imati razumijevanje za oca koji je možda na trapav i neprimjeren način ušao u konflikt sljedeći razmaženog sina.

MONITOR: Da li su Vam, kao izvrsnom poznavaocu crnogorske prošlosti, poznati slični slučajevi ponašanja njenih vlastodržaca prema podanicima?
RASTODER
: Takvih primjera je toliko da bi njihovo pominjanje zauzelo jako mnogo prostora.

MONITOR: Je li Vas iznenadilo to što se povodom napada na novinare Vijesti nisu oglasili, na primjer, Crnogorski PEN centar, Helsinški komitet, akademici, univerzitetski profesori i ostali intelektualci?
RASTODER
: Ne. Više me iznenadila mnogo puta demonstrirana nesolidarnost novinarskog esnafa. Dogovorite se da, na primjer, u znak solidarnosti s kolegama nedjelju dana ne objavite niti jednu riječ političara u medijima, pa ćete vidjeti da će to imati mnogo veći efekat nego reakcija nekih institucija i pojedinaca koji objektivno samo čine intelektualnu ikebanu društva.

MONITOR: Često se i prije ovog incidenta moglo čuti da ovo vrijeme umnogome podsjeća na početak devedesetih kad je riječ o građanskoj hrabrosti – ljudi su zastrašeni od strane vlasti i bahatih moćnika, nezaštićeni su, izgubili su povjerenje u sudstvo, trpe mnogo toga što nema veze sa životom dostojnim čovjeka…
RASTODER
: Ima sličnosti, ali čir puca tek kad sazrene. Od smrada potom svi začepljuju nos, ali je mnogo bolje otvoriti oči na vrijeme.

MONITOR: Jedan od učesnika pomenutog incidenta je i crnogorski diplomata. Ovih dana imenovano je nekoliko crnogorskih ambasadora. Sve je to u javnosti propraćeno komentarima da se za diplomatske predstavnike biraju partijski podobni i za diplomatiju nesposobni kadrovi.
RASTODER
: To je jednostavno praksa u svim dijelovima društva. Mi smo partikrokratsko društvo I zna se koji su kriterijumi društvene promocije. Što se novoimenovanih ambasadora tiče treba imati na umu da je ovo jedna od najmlađih država na svijetu i da se diplomatije pojedinih zemalja stvaraju decenijama, pa i vjekovima. U tom kontekstu mislim da je gospodin Ramo Bralić dobar izbor za ambasadora u Turskoj. Ako aludirate na rješenja gdje ambasadori postaju osobe bez fakulteta onda prenebregavate činjenice da to nijesu ljudi koji treba da predstavljaju zemlju , već da budu ,,lična veza ” u realizaciji pojedinih poslova. Ako su se u tome dokazali i njihov izbor je ,,prirodan”.

MONITOR: Ovih dana najavljuje se osnivanje Dokumentaciono-arhivskog centra za prikupljanje činjenica o događajima iz perioda 1991-2001. godina. Šta Vi kao istoričar mislite da bi trebalo da bude konkretan zadatak Centra?
RASTODER: Mislim da to treba da definiše onaj koji ga osniva. Ako je cilj sakupljanje dokumenata za period 1991-2001, mada ja mislim da je prirodnije da ta granica bude 1989-2001, onda je po meni besmisleno osnivati neku novu instituciju a zaboraviti da Crna Gora ima jednu takvu instituciju na državnom nivou (Državni arhiv Crne Gore ) i 21 na lokalnom nivou i da je dovoljno sugerisati da u narednom periodu (recimo dvije godine) prioritet rada tih institucija bude sakupljanje, sređivanje i stavljanje na uvid građe iz navedenog perioda.Tamo za to postoje stručni i obučeni ljudi. Uostalom, to je zakonom definisan okvir poslova tih institucija. Ukoliko se, pak, želi osnivanje još jedne institucije koja će ,,jesti samu sebe” i postojati samo zato da se uposle partijski poslušnici i dio rodbine onda je to meni neracionalno trošenje državnih para u organizovanom ,,krečenju nedavne prošlosti” i svakako prilika da se ne uradi ništa.

MONITOR: Mišljenja su polarizovana oko toga ko treba da prikuplja dokumentaciju – civilni sektor ili neka državna institucija. Protivnici ideje da to radi državna institucija kažu da politička elita, koja ima I ratne ,,zasluge”, potpuno kontroliše proces utvrđivanja odgovornosti za ratne zločine i teška kršenja ljudskih prava i da se zbog toga ne može stvoriti ambijent za saznavanje pune istine i utvrđivanje cjelovite liste odgovornih, i to ne samo unutar političke elite, već i u redovima novinara ratnih huškača.
RASTODER: Sve zavisi od toga šta se hoće. Ako se želi samo građa odnosno dokumenti , rekao sam da za to postoje institucije koje su ovlašćene i zakonom obavezane da to rade. Ako se želi ,,istina” o dešavanjima iz ovog perioda onda je to dugoročan proces u kojem političari nemaju šta da traže. Postoji više modela. Jedan je onaj koji je napravio američki istoričar Charles Ingrao. On je okupio nas preko 100 naučnika iz regiona , koji su istraživali , diskutovali, ukrštali argumente i na osnovu čijeg rada je objavljena knjiga o ratnim dešavanjima na prostoru bivše SFRJ. Drugi je model da se pri nekoj od postojećih katedri, takvih inicijativa već ima, osnuju instituti i postdiplomske studije koje bi se prioritetno bavile tim temama.
Treći je model da se, recimo, za ove namjene odvoji samo 200.000 eura , što je cijenim 10 odsto sume potrebne za osnivanje nove institucije i raspiše konkurs sa grantovima do 10.000 eura. Dobili bismo 20 studija u kojima bi bili obrađeni svi aspekti dešavanja vezanih za ovaj period. Teme bi trebalo da definiše stručni tim, a one bi mogle glasiti na primjer: Mediji u Crnoj Gori i rat u Hrvatskoj ; Vlast u Crnoj Gori i ratovi u okruženju ; Kosovsko pitanje i crnogorska vlast; Zločini i Crna Gora; Manjine u Crnoj Gori i ratovi u okruženju; Političke stranke u Crnoj Gori i ratovi u okruženju; Stavovi vjerskih zajednica prema sukobima itd. itd. Tema je mnogo i mislim da ih treba prepustiti mladima koji tek dolaze i koji će na ovim pitanjima sticati najveća akademska zvanja. Tu, nažalost, za političare nema mjesta, osim onog manjeg dijela koji želi da uči i proširuje svoja znanja.

MONITOR: U organizaciji Bošnjačkog savjeta, čiji ste Vi predsjednik, nedavno je održan susret udruženja i organizacija koje okupljaju Bošnjake u dijaspori. O čemu se radi?
RASTODER: Predstavnici Bošnjaka porijeklom iz Crne Gore iz desetak država obišli su pojedina mjesta u domovini , a onda na okruglom stolu razgovarali o brojnim temama od zajedničkog interesa. Zaključili su da manifestacija postane tradicionalna. Osnovana je i radna grupa da ispita opravdanost reaktiviranja aerodroma Berane. Predstavnici dijaspore iskazali su spremnost da participiraju u realizaciji projekta izgradnje Kulturnog centra Bošnjaka Crne Gore u Podgorici. Oni su izrazili zabrinutost zbog stanja kulturne baštine Bošnjaka u Crnoj Gori, uz spremnost da pomognu u njenoj rehabilitaciji i valorizaciji. Takođe su se saglasili da se pri Bošnjačkom savjetu Crne Gore formira fond iz kojeg će se finansirati projekti iz oblasti kulture i tradicije. Na kraju je 14 predstavnika bošnjačkih organizacija iz dijaspore podnijelo zahtjev da se pokrene inicijativa za promjenu državnih simbola koji će biti prihvatljivi za sve građane Crne Gore.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

HADŽEM HAJDAREVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ SARAJEVA: U BiH su fašisti u znatnoj mjeri u vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aktuelne probleme bosanskohercegovačke države i društva prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći

 

MONITOR: Koji su najveći problemi u današnjoj Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Nema tog problemoskopa, niti nekog, da se našalimo, ovozemaljskog problemjera kojim bi se preciznije moglo “odrediti”, “klasificirati”, “izračunati” aktualne probleme bosanskohercegovačke države i društva! Ja te probleme prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći… Vlasti u Zagrebu i Beogradu, preko svojih naciziranih satelitskih ispostava u Bosni, bjesomučno, od disolucije Jugoslavije pa sve do danas,  ustrajavaju na mentalnoj i svakoj drugoj kolonizaciji bh. društva, a kad se tome doda razroko ideološko nejedinstvo, nesnalaženje,  stranačko politička cirkusanija onih bosanskih snaga koje se vole prikazivati patriotskima, onda to “razvlačenje pameti”, kako se živopisno izrazio jedan od đeneralskih ratnih zločinaca, kao da će trajati do Dana sudnjega. Kako nikad nisu “definirani” uzroci i posljedice agresorsko-genocidnih politika/ratova od 1991. do 1995. godine, ostavljena je mogućnost da se suksecivno reaktualiziraju mnogi socijalnopolitički i socijalnopsihološki problemi u Bosni i na Balkanu. Devedesete  su bile nastavak Drugoga svjetskog rata; nanovo su orgijali i četnici i ustaše. Sadašnje veličanje osuđenih ratnih zločinaca, negiranje genocida, ignoriranje zločina i posljedica zločina, nije ništa drugo do prihvatanje fašizma kao vlastite nacionalne kulturne tečevine. Tako se ponašaju mnogi političari u Zagrebu, tako se ponaša vlast u Srbiji, tako se ponašaju njihovi profašistički sateliti u Bosni… To su najveći problemi države Bosne i Hercegovine!

MONITOR: Šta  BiH najviše nedostaje?

HAJDAREVIĆ: Osjećanje sigurnosti njenih građana. Mirovnim sporazumom skrpljenim u Daytonu nametnut je antigrađanski, naciokratski, idiotski koncept vlasti, u svemu, od politike do ekonomije, pa je dojučerašnjim ubicama, a koju godinu kasnije i “haškim pitomcima”, povjereno postdejtonsko “instaliranje vlasti”, čime je pometena normalnija i dugoročnija sigurnost bh. građanina. Pripadam onima koji su uvjereni da su granice države BiH na Drini, Savi, Uni visoke do nebesa, ništa njih nikad neće pomjeriti, ali nažalost svi ćemo prije pomrijeti,  negoli će bešćutne neonacističke protuhe ikada to shvatiti.

MONITOR: Jednom ste kazali da čovjek u Bosni više misli glavom nekog Beograda i Zagreba, neke Ankare, Moskve, Teherana, Brisela i Vašingtona nego glavom svoje države… 

HAJDAREVIĆ: To je jedan od fundamentalnih problema Bosne – ta drama “posuđenih identiteta”, ta (auto)kolonizacija svijesti, ti krvavoliki kleronacistički “uvjetni refleksi” naprema normalnog građanskoga života, ta usiljena pseudoznanstvena ideologizacija/mitologizacija i prošlosti i budućnosti… Često glava čovjeka u Bosni nije u državi u kojoj živi, nije u društvu iz kojeg potječe, nego je u nekom Beogradu, Zagrebu, nekom Istanbulu, Teheranu, Moskvi, Washingtonu… Morat će proći generacije i generacije, pa da se dekolonizira svijest razbosančenih dijelova bh. društva!

MONITOR: Nedavno je  grupa bosanskohercegovačkih intelektualaca, među njima i Vi,  uputila otvoreno pismo institucijama BiH u kojem  navode – potvrdite da BiH nije više pašaluk u kome se bespogovorno izvršavaju naredbe iz Stambola. 

HAJDAREVIĆ: Potpisujem i borim se za sve ono što uzdiže dostojanstvo zemlji Bosni i državi Bosni i Hercegovini. Nadam se da do izručivanja političkih neistomišljenika Turskoj, ili onih koji se etiketiraju takvima, neće doći… Dogodi li se, bio bi to veliki bosanski poraz i strašna sramota bosanskohercegovačke političke i svake druge pameti!

MONITOR: Šta bi BiH donijelo članstvo u EU ?

HAJDAREVIĆ: Mnogo bi šta dobroga. Prije svega, osjećali bismo se sigurnije. I u osobnom i u kolektivnom smislu. To bi donijelo veću zaštitu od bešćutnih, lakomih, kolonijalistički raspoloženih susjeda. Doprinijelo bi procesu postupne denacifikacije. Mirnije bismo lijegali u postelje i horniji dočekivali jutarnje sunce.

MONITOR:  U BiH se, kažu mnogi, danas najmanje čuje glas antifašista. Zašto?

HAJDAREVIĆ: Pa zato što je BiH država gdje su fašisti, u znatnoj mjeri, danas u vlasti! Dodatno je tragična činjenica da je Bosna najstradalničkiji prostor i u vrijeme Drugog svjetskog rata i u vrijeme agresorskog komšijskog fašizma devedesetih godina prošloga vijeka! Ali, ipak, čuje se glas antifašista, nije da se ne čuje, ne dao Bog da se ne čuje!

MONITOR: I dalje na ex jugoslovenskim prostorima nacionalistički govor nadjačava govor o pomirenju. Čemu to vodi? 

HAJDAREVIĆ: To vodi u daljnji društveni haos, u kontinuiranu, naciokratski dirigiranu ”strategiju haosa”, u neprestani strah i nesigurnost, vodi u produbljivanje bijede i siromaštva, vodi u masovno iseljavanje mladih sa svih prostora nekadašnje jugoslavenske državne zajednice!

MONITOR: Radite u Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu. Često se polemiše o tome kakvim jezikom govore Crnogorci, Srbi, Bošnjaci i Hrvati…

HAJDAREVIĆ: Jezik je žalosno ispolitiziran. Mada, valja znati, jezik je i jedno od ponajvažnijih političkih a ne samo komunikacijskih, edukacijskih, kulturnih, memorijskih i ostalih  životnih pitanja… Prihvatimo li opću civilizacijsku istinu da je pitanje jezika pitanje elementarne čovjekove slobode, onda je razumljivo da je on za jedne bosanski, ili crnogorski, ili hrvatski, ili, za neke, srpski jezik… Za mene, lično, u BiH svi govore jednim jezikom, i ja ga osjećam, čujem, čitam kao bosanski jezik, ali, kako je jezik najuže vezan za čovjekovu slobodu, onda nema nikojeg razloga da mi smeta  da neko u BiH kaže kako se njegov jezik zove srpski ili hrvatski jezik. Je li na onom čuvenom Bečkom dogovoru od 28. maja 1850. godine bilo ijednog Crnogorca, ijednog Bošnjaka? I Bosna i Crna Gora bile su izvan i Austro-Ugarske monarhije i tadašnje srpske kneževine. Koji su to životni prostori u srednjojužnoslavenskim govorima poslužili tadašnjim kodifikatorima nekog zajedničkog standarnog jezika? Pogledajte u geografsku kartu Balkana! Oni koji niječu ime bosanskoga i ime crnogorskoga jezika zapravo se osjećaju nesigurnima u vlastitom jezičkom identitetu!

MONITOR: Izjavili ste da su lingvisti na Balkanu danas ponajveći nacionalisti. 

HAJDAREVIĆ: To je tako. Ako se nekome negira pravo na jezik i ime maternjeg jezika, negira mu se i pravo na život i na vlastito postojanje, posvaja mu se nacionalna memorija, otima kultura, historijsko sjećanje, sve… To je fašizam!

MONITOR: Kako ocjenjujete stanje u kulturi u Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Stanje je vrlo neuređeno, često nacionalistički “usmjereno”, nesređeno, jadno. BiH je jedina država u Evropi koja nema državno ministarstvo za kulturu. Zato je BiH, kad su u pitanju institucije kulture, danas najzapušteniji prostoru Evropi. Ovdje, kao i na mnogim dijelovima Balkana, kultura nije, primarno, u funkciji kultiviranja, uzdizanja, spajanja, zdrave kulturne interakcije, nego je u funkciji nabildavanja “nacionalnih mišića” i, najčešće, mozaik živopisnih samolagarija o sebi, a sve prema projiciranim epskoguslarskim matricama i “natpjevavanjima”.

MONITOR: Objavili ste preko dvadeset pet knjiga. Kakve su šanse u BiH da pisac objavi novi rukopis i koliko se uopšte danas  čitaju knjige? 

HAJDAREVIĆ: Ja imam sreću da imam prijatelja koji ima izdavačku kuću i štampariju. Riječ je o sarajevskoj “Dobroj knjizi”. Inače, šanse za objavljivanje rukopisa su vrlo ograničene. Tu su na posebnom nesretnom udaru mladi talentirani autori. Neki tzv. kantonalni i entitetski ministri za kulturu u BiH više se ponašaju kao osioni blagajnici negoli kao kulturotvorni stratezi. Decenijama nas u Bosni guši i teror amaterizma. Pa, ipak, u cijelome ovom haosu, probije se i mnogo važnih, velikih književnih djela. Smio bih ustvrditi da se u Bosni ovih godina ispisuje jedna od najvećih književnosti u Evropi, pitanje je samo kako to na kvaltetan način prepoznati i prezentirati. Inače, prestalo me boljeti sve slabije nečitanje knjiga. Kome se ne čita, ima svoje ustavno i građansko pravo biti ograničen i biti glup!

 

Aluminij – tipična naciokratska priča 

 

MONITOR: Afera mostarski Aluminij trenutno je jedan od najaktuelnijih događaja u BiH …

HAJDAREVIĆ: Mostarski Aluminij je tipična naciokratska priča! Ovih dana svi pričaju o Aluminiju, a samo u Mostaru je, od vremena agresije na Bosnu do danas, propalo mnogo, možda i značajnijih privrednih giganata, kakvi su Soko, Hepok, Fabrika duhana Mostar, Pamučna industrija Đuro Salaj, Tvornica kompresora, GP Hercegovina. Samo je Aluminij zadržan da funkiconira kao “zlatna koka” partijsko-nacionalističkog kriminala u režiji jedne od nacionalističkih, antibosanskih partija – HDZ-a. Nije stradao ni jedan kooperant Aluminija u Hrvatskoj ili BiH, stradao je samo Aluminij, stradalo je, zapravo, nekoliko stotina porodica koje su vjerovale u Aluminij i u partitokratnu, antigospodarsku hadezeovsku priču i politiku. Pogledajte ko sad pregovara o Aluminiju. Lider nacionalističke političke stranke koja je uništila Aluminij! To je posao za ekonomske stručnjake, ali i za policiju, tužilaštva, sudove, proceduru prava i zakonitosti…

MONITOR: Hrvatski mediji tvrde da je aktuelna bošnjačka politika “iz osvete” uništila Aluminij.

HAJDAREVIĆ: Bošnjaci, ni koju deceniju iz Daytona, nisu mogli ni primirisati “Aluminiju”. Čak je finansijskoj policiji zabranjivan ulazak. Tzv. privredni gigant bio je organiziran po mjeri hadezeovske naciokracije i kriminala pod zašitom “nacionalnih interesa”. U pitanju je pljačkaški interes lokalne, mafijaške klike unutar HDZ BiH.

 

Klerofašizam je balkansko zlo

 

MONITOR: Školovali ste se i na sarajevskoj Gazi Husrev-begovoj medresi. Da li se u BiH i u našem regionu manipuliše vjerom?

HAJDAREVIĆ: Itekako se manipulira vjerom. I svi manipuliraju vjerom. Pokazalo se da je nacionalistički konfesionalizam na Balkanu više antivjera negoli ikakva vjera. Devedesete godine su svjedočile da su mnogi tzv. duhovnici bili promotori i zaštitnici zločina. Klerofašizam je najozbiljnija prijetnja budućnosti svih naših prostora. Klerofašizam je  zlo u kojemu su pozivi na Boga i vjerske svetinje u službi najperverznijega mogućeg sataništva. Koliko se u socijalističkoj Jugoslaviji pretjerivalo u službenom odnosu prema vjeri i instituciji vjere kroz crkve i druge vjerske zajednice, danas se otišlo u još opakiju krajnost – nacionalistički konfesionalizam je postao “mjera svih stvari”, a Bog i citati iz svetih knjiga opadaju s licemjernih propovjedničkih usana poput natruhla lišća, ili uprazno vise po uzdignutim, podnebesnim tornjevima.

                                         Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ENVER KAZAZ, KNJIŽEVNIK I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U  SARAJEVU: Talac borbe tri nacionalizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih političkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok

 

MONITOR: Prošle sedmice navršilo se deset mjeseci od izbora u BiH. Kakvi su rezultati aktuleni vlasti u tom periodu?

KAZAZ: Nove vlasti, zapravo, nema, osim u nekoliko kantona i u Republici Srpskoj. Pregovori oko njenog formiranja su zapeli oko članstva BiH u NATO-u. Hoće li Predsjedništvo BiH podržati novog mandatara Vijeća ministara iz Dodikovog SNSD-a, još uvijek se ne zna. Ali, može se već sada reći da je BiH u pregovorima oko formiranja vlasti zakočena na svom putu u NATO, jer je Bakir Izetbegović popustio pred Dodikovim zahtjevima i pristao na reduciranje Godišnjeg akcionog plana koji je uslov da ta vojna alijansa počne razmatrati uslove za prijem BiH u svoje članstvo. To znači da će BiH u narednom periodu biti primorana da pravi ustupke republičkosrpskim oligarhijama kad je u pitanju članstvo u NATO-u.

Dobra vijest iz BiH je da Vlada Kantona Sarajevo, formirana u složenoj koaliciji bez Izetbegovićeve nacionalističke SDA, radi odličan posao. Ona je uvela niz principa transparentnosti, odgovornosti i poštenja, a u nekim privrednim i ekonomskim mjerama pokazala zavidnu razinu efikanosti.

Kantoni pod kontrolom HDZ-a nisu formirali vlast, jer ta stranka na čelu sa Draganom Čovićem vodi borbu protiv SDA oko promjena izbornog zakona, tražeći da se tobožnjim etničkim legitminim predstavljanjem uvedu takve odredbe izbornog zakona prema kojemu će pripadnici svake od etnija moći glasati samo za svoje predstavnike. Jednostavno rečeno, HDZ računa da se na izbore izlazi s etničkim trakama oko ruke.

Sve u svemu BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih poltičkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da u BiH vladaju interesne krimi-etno grupe i da građani žive između straha i strepnje…

KAZAZ: Da, ta upozorenja imaju realne osnove, jer tri nacionalističke partije organizirane su kao tajkunski etnički karteli koji su privatizaciju pretvorili u pljačku društvene, tj. državne imovine, a institucije sistema poimaju kao sredstva za svoje bogaćenje.

Istodobno s tim nacionalizam razvija naracije o stalno nadolazećim sukobima, pa BiH živi, kako bi Ivan Lovrenović rekao, u stanju nezavršenog rata. A to znači da su sukobi s vojnog prebačeni u političko polje, te da naracija o njima služi kao maska za kriminal, korupciju, nepotizam i formiranje klase tajkuna koji su preko noći postali milioneri.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I ADVOKAT CENTRA ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Treba nam ubrzanje reformi koje će osnažiti ugled pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poštujući vladavinu prava kao osnovni princip, te podjelu vlasti kao njen bitan sastojak, mislim da se rješavanje stambenih pitanja kada se radi o sudskoj grani vlasti mora odigravati isključivo u okviru nje same. Drugačija praksa otvara prostor za legitimnu sumnju u politički uticaj izvršne vlasti na sudsku vlast

 

MONITOR: Da li bi opozicija trebalo da učestvuje u  radu Odbora za sveobuhvatnu reformu izbornog zakonodavstva, obzirom da je rok za reforme produžen i tako smanjeno vrijeme za pripremu fer izbora, i  da nije ispunjen zahtjev za formiranjem tehničke vlade? I da li je ta reforma uopšte dovoljna za odžavanje fer izbora, ili su potrebne sveobuhvatnije promjene? 

SEKULOVIĆ: Mislim da opozicija treba da učestvuje u radu Odbora za sveobuhvatnu reformu izbornog zakonodavstva. Neučesvovanje bi u ovom trenutku bilo teško opravdati međunarodnim partnerima. Naravno, imam u vidu činjenicu da opozicija nije jedinstvena po ovom pitanju i da prisustvujemo opozicionom ratu kakav je malo ko očekivao. U tom smislu držim, uz određenu ogradu jer je opoziciona scena nepredvidiva,  da će jedan dio opozicije prije izabrati strategiju povlačenja iz rada Odbora, kako bi privukao ili vratio dio opozicionih birača koji imaju jak antizapadni stav.

Međutim, i ako se ovo desi, drugi dio opozicije koji je prozapadno orijentisan bi trebao da uzme učešće. Naravno, da će taj put biti pun zamki, ali se na djelu mora pokazati kapacitet i snaga da se ovakvi procesi vode, odnosno da se preuzme odgovornost. U krajnjem, ako imate jasne agrumente  uvijek se možete povući, pri čemu teret neuspjeha prelazi na drugu stranu.

Ne treba imati iluziju da bilo koja reforma može dovesti do idealnih izbornih uslova. U svakoj državi vlast na određeni način ima startnu prednost, u našem kontekstu institucionalna prednost se ogleda primarno u činjenici da je država glavni poslodavac a da nemamo iskustvo sa demokratskom smjenom vlasti. Ono što se može realno očekivati od čitavog procesa – ukoliko on bude vođen politički razborito,- sa jasnom predstavom što se hoće i sposobnošću da se to u realnosti iznese – je ambijent koji izborni proces čini elementarno fer i poštenim.

MONITOR: Organizatori protesta Odupri se i opozicija potpisali su Sporazum o budućnosti u  kojem se, između ostalog, najavljuje bojkot svih izbora u slučaju da ne bude formirana tehnička vlada. Kako vidite ponašanja dijela opozicije, u tom smislu? 

SEKULOVIĆ: Mislim da priča oko tehničke vlade nije završena, samo što tu vlada prilična konfuzija. Iako sam saglasan da bi mandat takve vlade trebao biti što duži, ne mislim da je tragedija ukoliko umjesto dvanaest mjeseci bude recimo deset. Ono što je suština je da ulazak u takvu vladu mora biti dio paketa koji bi bio pripremljen ozbiljno, stručno i održivo, kako bi imala svoj efekat u dijelu pojačane kontrole izbornog procesa.

Poželjno bi bilo da iza takve ideje direkno ili indirektno stanu svi, jer se time jača legitimitet procesa i dobija se na političkoj težini. Kako će to u krajnjem izgledati, ostaje da se vidi, pri čemu zadržavam određenu rezervu zbog pomenutog ponašanja opozicije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo