Povežite se sa nama

INTERVJU

Drastičan iskaz bahatosti

Objavljeno prije

na

MONITOR: Za početak ovog razgovora zamolio bih Vas da ukratko opišete državu u kojoj gradonačelnik i njegov sin diplomata šamaraju novinare.
RASTODER
: Kada bih bio političar rekao bih da nadležne institucije treba da utvrde okolnosti u kojima je došlo do incidenta i postupe u skladu sa zakonom. Međutim, kao slobodan i nezavisan intelektualac ne mogu a da ne primijetim kontinuitet pritiska na medije koji nijesu pod direktnom kontrolom vladajuće elite, odnosno kontinuitet napora u prepariranju javnosti. Situacija postaje dramatičnija činjenicom da kritička javnost ima sve manje i manje prostora da iskaže svoj stav. No, ipak, ovaj slučaj moguće treba tretirati i kao dio unutrašnjeg političkog folklore u kojem gradonačelnik i njegov sin mogu postati ,,kolateralna šteta” u pokazivanju demokratskog lica vlasti, što bi po meni bilo najgore moguće rješenje, jer iz iskustva institucije koju predstavljam gradonačelnika Mugošu znam kao čovjeka od riječi i principa i ne baš previše diplomatičnog u komunikaciji s oponentima.

MONITOR: Sudeći prema reagovanju DPS-a, policije i tužilaštva gradonačelnik Miomir Mugoša za siledžijsko ponašanje neće snositi nikakve sankcije. Je li to, po Vašem mišljenju, samo novi dokaz da su državne institucije Crne Gore pod jakom kontrolom moćne grupe koja se odavno izdigla iznad zakona?
RASTODER: Sačekajmo da vidimo ishod, pa potom donosimo zaključke. Siguran sam da je ovoj vlasti stalo da ima demokratsku auru, bar prividno, te sam malo i iznenađen, a mislim da ni za društvo ukupno nije dobro, čitav spektar temeljnih odnosa demokratije javnost- vlast, posmatrati kroz ovaj slučaj iako je on drastičan iskaz bahatosti. Podsjećam vas da je iz vrha te vlasti stigla optužba za javni servis da je jednopartijski, dakle medija koji direktno kontroliše vlast, a reakcija na takvu izjavu bila je mlitava i neprimjetna iako mislim da je moguće jednako značajna sa stanovišta problematizovanja odnosa vlast- mediji , bar koliko i konkretni incident. Stiče se utisak da novinari tek pošto dobiju batine počinju problematizovati taj odnos.

MONITOR: Zar sve to neodovljivo ne asocira na onu pjesmu dalekovidog Zabranjenog pušenja o guzonjinom sinu?
RASTODER
: Naravno. Ali ovdje moram imati razumijevanje za oca koji je možda na trapav i neprimjeren način ušao u konflikt sljedeći razmaženog sina.

MONITOR: Da li su Vam, kao izvrsnom poznavaocu crnogorske prošlosti, poznati slični slučajevi ponašanja njenih vlastodržaca prema podanicima?
RASTODER
: Takvih primjera je toliko da bi njihovo pominjanje zauzelo jako mnogo prostora.

MONITOR: Je li Vas iznenadilo to što se povodom napada na novinare Vijesti nisu oglasili, na primjer, Crnogorski PEN centar, Helsinški komitet, akademici, univerzitetski profesori i ostali intelektualci?
RASTODER
: Ne. Više me iznenadila mnogo puta demonstrirana nesolidarnost novinarskog esnafa. Dogovorite se da, na primjer, u znak solidarnosti s kolegama nedjelju dana ne objavite niti jednu riječ političara u medijima, pa ćete vidjeti da će to imati mnogo veći efekat nego reakcija nekih institucija i pojedinaca koji objektivno samo čine intelektualnu ikebanu društva.

MONITOR: Često se i prije ovog incidenta moglo čuti da ovo vrijeme umnogome podsjeća na početak devedesetih kad je riječ o građanskoj hrabrosti – ljudi su zastrašeni od strane vlasti i bahatih moćnika, nezaštićeni su, izgubili su povjerenje u sudstvo, trpe mnogo toga što nema veze sa životom dostojnim čovjeka…
RASTODER
: Ima sličnosti, ali čir puca tek kad sazrene. Od smrada potom svi začepljuju nos, ali je mnogo bolje otvoriti oči na vrijeme.

MONITOR: Jedan od učesnika pomenutog incidenta je i crnogorski diplomata. Ovih dana imenovano je nekoliko crnogorskih ambasadora. Sve je to u javnosti propraćeno komentarima da se za diplomatske predstavnike biraju partijski podobni i za diplomatiju nesposobni kadrovi.
RASTODER
: To je jednostavno praksa u svim dijelovima društva. Mi smo partikrokratsko društvo I zna se koji su kriterijumi društvene promocije. Što se novoimenovanih ambasadora tiče treba imati na umu da je ovo jedna od najmlađih država na svijetu i da se diplomatije pojedinih zemalja stvaraju decenijama, pa i vjekovima. U tom kontekstu mislim da je gospodin Ramo Bralić dobar izbor za ambasadora u Turskoj. Ako aludirate na rješenja gdje ambasadori postaju osobe bez fakulteta onda prenebregavate činjenice da to nijesu ljudi koji treba da predstavljaju zemlju , već da budu ,,lična veza ” u realizaciji pojedinih poslova. Ako su se u tome dokazali i njihov izbor je ,,prirodan”.

MONITOR: Ovih dana najavljuje se osnivanje Dokumentaciono-arhivskog centra za prikupljanje činjenica o događajima iz perioda 1991-2001. godina. Šta Vi kao istoričar mislite da bi trebalo da bude konkretan zadatak Centra?
RASTODER: Mislim da to treba da definiše onaj koji ga osniva. Ako je cilj sakupljanje dokumenata za period 1991-2001, mada ja mislim da je prirodnije da ta granica bude 1989-2001, onda je po meni besmisleno osnivati neku novu instituciju a zaboraviti da Crna Gora ima jednu takvu instituciju na državnom nivou (Državni arhiv Crne Gore ) i 21 na lokalnom nivou i da je dovoljno sugerisati da u narednom periodu (recimo dvije godine) prioritet rada tih institucija bude sakupljanje, sređivanje i stavljanje na uvid građe iz navedenog perioda.Tamo za to postoje stručni i obučeni ljudi. Uostalom, to je zakonom definisan okvir poslova tih institucija. Ukoliko se, pak, želi osnivanje još jedne institucije koja će ,,jesti samu sebe” i postojati samo zato da se uposle partijski poslušnici i dio rodbine onda je to meni neracionalno trošenje državnih para u organizovanom ,,krečenju nedavne prošlosti” i svakako prilika da se ne uradi ništa.

MONITOR: Mišljenja su polarizovana oko toga ko treba da prikuplja dokumentaciju – civilni sektor ili neka državna institucija. Protivnici ideje da to radi državna institucija kažu da politička elita, koja ima I ratne ,,zasluge”, potpuno kontroliše proces utvrđivanja odgovornosti za ratne zločine i teška kršenja ljudskih prava i da se zbog toga ne može stvoriti ambijent za saznavanje pune istine i utvrđivanje cjelovite liste odgovornih, i to ne samo unutar političke elite, već i u redovima novinara ratnih huškača.
RASTODER: Sve zavisi od toga šta se hoće. Ako se želi samo građa odnosno dokumenti , rekao sam da za to postoje institucije koje su ovlašćene i zakonom obavezane da to rade. Ako se želi ,,istina” o dešavanjima iz ovog perioda onda je to dugoročan proces u kojem političari nemaju šta da traže. Postoji više modela. Jedan je onaj koji je napravio američki istoričar Charles Ingrao. On je okupio nas preko 100 naučnika iz regiona , koji su istraživali , diskutovali, ukrštali argumente i na osnovu čijeg rada je objavljena knjiga o ratnim dešavanjima na prostoru bivše SFRJ. Drugi je model da se pri nekoj od postojećih katedri, takvih inicijativa već ima, osnuju instituti i postdiplomske studije koje bi se prioritetno bavile tim temama.
Treći je model da se, recimo, za ove namjene odvoji samo 200.000 eura , što je cijenim 10 odsto sume potrebne za osnivanje nove institucije i raspiše konkurs sa grantovima do 10.000 eura. Dobili bismo 20 studija u kojima bi bili obrađeni svi aspekti dešavanja vezanih za ovaj period. Teme bi trebalo da definiše stručni tim, a one bi mogle glasiti na primjer: Mediji u Crnoj Gori i rat u Hrvatskoj ; Vlast u Crnoj Gori i ratovi u okruženju ; Kosovsko pitanje i crnogorska vlast; Zločini i Crna Gora; Manjine u Crnoj Gori i ratovi u okruženju; Političke stranke u Crnoj Gori i ratovi u okruženju; Stavovi vjerskih zajednica prema sukobima itd. itd. Tema je mnogo i mislim da ih treba prepustiti mladima koji tek dolaze i koji će na ovim pitanjima sticati najveća akademska zvanja. Tu, nažalost, za političare nema mjesta, osim onog manjeg dijela koji želi da uči i proširuje svoja znanja.

MONITOR: U organizaciji Bošnjačkog savjeta, čiji ste Vi predsjednik, nedavno je održan susret udruženja i organizacija koje okupljaju Bošnjake u dijaspori. O čemu se radi?
RASTODER: Predstavnici Bošnjaka porijeklom iz Crne Gore iz desetak država obišli su pojedina mjesta u domovini , a onda na okruglom stolu razgovarali o brojnim temama od zajedničkog interesa. Zaključili su da manifestacija postane tradicionalna. Osnovana je i radna grupa da ispita opravdanost reaktiviranja aerodroma Berane. Predstavnici dijaspore iskazali su spremnost da participiraju u realizaciji projekta izgradnje Kulturnog centra Bošnjaka Crne Gore u Podgorici. Oni su izrazili zabrinutost zbog stanja kulturne baštine Bošnjaka u Crnoj Gori, uz spremnost da pomognu u njenoj rehabilitaciji i valorizaciji. Takođe su se saglasili da se pri Bošnjačkom savjetu Crne Gore formira fond iz kojeg će se finansirati projekti iz oblasti kulture i tradicije. Na kraju je 14 predstavnika bošnjačkih organizacija iz dijaspore podnijelo zahtjev da se pokrene inicijativa za promjenu državnih simbola koji će biti prihvatljivi za sve građane Crne Gore.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: RTCG ostaje pod političkom kontrolom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Boris Raonić će nastaviti da vraća uslugu Spajiću, ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica u RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve

 

 

MONITOR: Ostavku generalnog direktora RTCG Borisa Raonica i njegov istovremeni izbor za v.d generalnog direktora okarakterisali ste kao ,,početak realizacije dogovorenog plana”. Šta jei cilj tog plana i ko je u njemu učestvovao?

ĐUROVIĆ: Plan koji je dogovoren između nezakonito imenovanog generalnog direktora RTCG  Borsa Raonića, predsjednika Vlade i PES-a Milojka Spajića, predsjednika Skupštine i NSD Andrije Mandića i predsjednika DNP Milana Kneževića je da Raonić bude ponovo izabran na funkciju generalnog direktora RTCG, ali ovaj put na manje nezakonit način. Raonić nije ispunjavao uslove za generalnog direktora RTCG na osnovu prethodnog zakona jer nije imao 10 godina radnog iskustva u VII 1 stepenu kvalifikacije. Zato je Spajić neposredno pred usvajanje medijskih zakona izvršio izmjene da bi zakon prilagodio limitima Raonića i omogućio mu ponovni izbor na funkciju. Podsjećam, Raonić je završio pravni fakultet 2018. godine, a  uslov propisan prethodnim zakonom i nacrtom važećeg zakona od 10 godina radnog iskustva on nije mogao ispuniti. Zato je Spajić potrebno radno iskustvo spustio na pet godina.

Ovo neodoljivo podsjeća na ono što je  DPS radio 30 godina dok je bio vlast, kada su se propisi prilgođavali pojedincima koji su morali da vraćaju uslugu poltičkim mentorima tokom trajanja svog mandata. Tako će i Raonić nastaviti da vraća uslugu Spajiću ali i Mandiću i Kneževiću koji imaju svoje članove Savjeta, Veselina Drljevića (predsjednika Savjeta) i Naoda Zorića, preko kojih značajno utiču na način rada RTCG, zapošljavanje urednika i odgovornih lica i RTCG preko kojih ostvaruju svoje poltičke ciljeve.

MONITOR: Može li proces koji vodi tužilaštvo uticati na taj naum?

ĐUROVIĆ: Taj proces neće uticati na naum Spajića, Raonića, Mandića i Kneževića jer je očigledano i Tužilaštvo pod političkim uticajem u ovom slučaju. Proces izviđaja zbog nepoštovanja sudske pravosnažne presude traje više od godinu. Namjerno je odugovlačen u Specijalnom državnom tužilaštvu. Sada je predmet vraćen Osnovnom državnom tužilaštvu koje neće ništa uraditi u skorijem periodu. Raonić je podnio ostavku i odlučio da bude u v.d. stanju do ponovnog izbora, jer očekuje skore nove pravosnažne presude po tužbama Nikole Markovića i Srđana Čovića kojima će se potvrditi da je u dva navrata bio nezakonito imenovan na funkciju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NEMANJA VOJINOVIĆ, REDITELJ: Slika svijeta u nestajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dokumentarni film nije komercijalna umjetnost, ali ima tu moć da otvori prozor u neke nove svjetove i postavi pitanja za koja komercijalna umjetnost nema vremena ili strpljenja

 

Dugometražni dokumentarni film „Flašaroši“ Nemanje Vojinovića prikazan je u Podgorici, na Underhillfestu – međunarodnom festivalu dokumentarnog filma. Gosti su bili reditelj filma Nemanja Vojinović i producentkinja Marija Stojnić. Film je na Sarajevo film festivalu osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film, kao i nagrade na Slobodnoj zoni i na Martovskom festivalu…

MONITOR: Na samom početku filma gledaoci su upoznati da se u blizini Beograda, u nekada moćnog središta neolitske, vinčanske kulture, donedavno nalazila jedna od najvećih deponija u svijetu. Kada ste počeli da se interesujete za ovu priču i kad ste došli na ideju da snimite ovo ostvarenje?

VOJINOVIĆ: Prva inspiracija za film došla je nakon što sam video foto reportažu sa deponije u Vinči. Bila je to fotografija sakupljača koji stoji na brdu otpada dok u pozadini leti na hiljade galebova. Mislio sam da je to neka daleka zemlja trećeg sveta, a zapravo je tu u Beogradu, u Vinči.  Vinčanska kultura mi je bila motivacija i početna tačka razmišljanja o filmu – kako je moguće da je na mestu najstarije evropske kulture sada jedna od najvećih deponija na svetu. Zašto gajimo takav nemar spram kulturno-istorijskom značajnom prostoru? Prvobitna ideja je bila da napravim vizuelno snažan esejistički film o konzumerizmu i istorijskoj vertikali vinčanskog prostora u tri sloja. Prošlost vinčanske kulture, savremeni sloj konzumerizma i modernog načina života kroz slike deponije, sa pitanjem šta će buduće generacije za nekih hiljadu godina da pomisle o našoj civilizaciji.  Onda sam otišao na deponiju i stajao na istovaru, na vrhu brda od preko pedeset metara smeća. Iznad mene preletale su na hiljade galebova, dok je teška mašinerija jurila po istovaru i mlela sve pred sobom. Okrenuo sam se, a iza mene bio je jedan potpuno nepoznati svet. Na stotine radnika, manuelnih reciklera koji sa džakovima na leđima jure ka istovaru ili se vraćaju u svoje baze punih džakova plastičnih flaša. Otvorio se jedan paralelni, nevidljivi svet, haotičan sistem u kome deluje da svako ima svoje mesto. Ljudi su me „osvojili“ i poželeo sam da prikažem neistraženi univerzum flašaroša.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, AKADEMIK IZ SARAJEVA: Ubica se vraća na mjesto zločina

Objavljeno prije

na

Objavio:

U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je  jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima

 

 

 

MONITOR: Imate li uvida, da li je Rezolucija o Srebrenici počela da se primjenjuje jer se odnosi na 11. jul koji je proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici?

BAJTAL: Nemam uvida da li je Rezolucija počela da se primjenjuje, ali da iritira  počinioce genocida, to je sasvim očigledno. Pokušaj da se priglupim matematičkim akrobacijama rezultata glasanja, njeno usvajanje minimizira i „pobednički“ interpretira, pokazuje velikosrpske ideologe smiješnim  i politički pregrijanim akterima. Ali, u cijeloj priči oko Rezolucije je nepobitno jasno, da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Ukratko i ljudski govoreći, krv Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.

MONITOR: Nekoliko dana pred 11. jul, održan je u Prijedoru defile kadeta i vojnih predstavnika Vojske Srbije koji je izazvao burna reagovanja i neslaganja. Zašto se Prijedor bira, dvije godine za redom, za mjesto gdje će se demonstrirati „srpsko jedinstvo“ ako se dobro zna za oko tri hiljade ubijenih Bošnjaka iz Prijedora?

BAJTAL: Upravo zato. Ubica se vraća na mjesto zločina. Prijedor je simbolički važno mjesto te genocidne politike, s koga nam, upravo tim vojnim paradiranjem, njeni nosioci prešutno, ali jasno poručuju: Učinili smo strašni zločin. Pa, šta? Na to morate da se naviknete, ili da se kupite odavde. Konačno, i tome dosljedno, nekažnjeni stadionski transparenti „Nož, žica, Srebrenica“; i horska javna pjevanja: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“, nedvosmisleno poručuju da Oni od ideje „Srbija do Tokija“, ne odustaju. Ta dotokijska Srbija, je suština klero-militarističke nakane koja eufemistički progovara iz doktrine o „srpskom svetu“.

MONITOR: U vladi BiH je došlo do konfuzije u vezi sa dozvolom za dolazak kadeta iz Srbije. Željko Komšić je to nazvao agresijom, Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe provokacijom…Kako je moguće da je, na kraju, stvar sa dozvolom bila jasna kada je Avaz objavio informaciju iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije?

BAJTAL: S „informacijom“ i bez nje – ništa ni novo ni slučajno. Našao se način da se još jednom podigne režimski spasonosna prašina za srbijanskog izvođača i njegove manje-entitetske podizvođače, koji su politiku srozali na etno-sluganski imperativ sistematskog sluđivanja i uznemiravanja bosanske javnosti. Na tome već decenijama vješto i istrajno rade. Samo to ih, uprkos golemom nezadovoljstvu gladnih i poniženih masa, održava u vlastodržačkim foteljama.

MONITOR:  Dodik najavljuje „razdruživanje“ o kojem je sačinjen i dokument. Kao povod prvo je naveo usvajanje Rezolucije, a sada više pažnje ponovo obraća na mogućnost da međunarodna zajednica utiče da se pitanje imovine BiH konačno riješi i to, kako on tvrdi, na štetu RS. Da li je „imovina“ ključna riječ za Dodika?

BAJTAL: Iskustvo postojanja države Bosne i Hercegovine, ne poznaje nikakvo „združivanje“, pa je i priča o „razdruživanju“ nelogična i besmislena. Povijesno, prije i poslije Dejtona, postoji samo BiH. I ništa više. Šta je tu združeno? Ništa! Pa kako onda „razdružiti“ nezdruženo?

Da, „imovina“ je Dodikov ključni problem. Da budem precizan i jasan – ne državna – nego njegova privatna imovina čiju vrijenost strane agencije i entitetska opozicija procjenjuju na milijarde eura, optužujući ga za njeno sumnjivo sticanje. U isto vrijeme, građani manjeg bh. entiteta bijedno tavore.  U tom sumornom košmaru, kaže službena statistika, nasilje, broj ubistava i samubistava, u manjem entitetu, u stalnom su porastu. Taj očigledni  životni problem, pokušava se maskirati nametanjem etno-tema i fabrikovanjem lažnih  problema; maštarijama o entitetu kao državi; o njenoj samostalnosti, o „razdruživanju“; medijski orkestriranom kuknjavom o „državnoj imovini“; halabukom o Rezoluciji, i čemu sve ne.

MONITOR: Dodik najavljuje i da će ponovo biti stavljen na glasanje krajnje kontroverzni prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija koji je, zbog pritiska spolja, bio povučen. Tvrdi se da je u tom Prijedlogu jasan uticaj zakonodavstva Rusije u toj oblasti. Već je zakonskim inicijativama pogoršano stanje u medijima i ljudskim pravima u RS. Ima li rješenja?

BAJTAL: Nema rješenja. Bar za sada.  Sve to  spada u opus pomenutog fabrikovanja lažnih i maskiranja stvarnih životnih problema građana tog entiteta. Besmisao je poprimio mitske razmjere tako da još samo laž može da ga održava. Otuda tobožnji neprijatelji na sve strane: neprofitne ganizacije, opozicija, ustaše, katolici, muslimani, Amerikanci, Zapad, Teheran, šiptari … Sve nesrpsko je  – antisrpsko, i samorazumljivi neprijatelj srpstva.  Jedino rješenje je odlazak tog blefera s vlasti i konačna demokratizacija javne i političke sfere djelovanja. Povijesno gledano, nikad ni jedna diktatura nije bila sposobna da riješi nijedan životni problem koji je sama stvorila. Samo ih je usložnjavala i gomilala, a krivnju kukavički nemoralno prebacivala na oponente i kritičare režima.

MONITOR: U Skupštini Srbije bi uskoro trebalo da se glasa o ratifikaciji Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda, donijetoj kao prateći dokument Svesrpskog sabora održanog u Beogradu. Da li su ovakvi dokumenti tek „mahanje papirima“ ili i oni doprinose padu međuetničkog povjerenja u BiH?

BAJTAL: Rušenje tog povjerenja i razbijanje bilo kog oblika ljudskog zajedništva, je primarna programska zadaća tih i njima sličnih dokumenata. Ne zaboravite da SANU Momorandum, Vol. 2. imperativno nalaže: “Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske… Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženja pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. (…) Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…“  U tome je jedini smisao i suština te besmislene Deklaracije.

MONITOR: Kako  ocjenjujete rezultate izbora za EU parlament, očekivanu pobjedu Laburista u UKi neočekivano loš rezultat ultradesnog Nacionalnog okupljanja na izborima u Francuskoj? Da li će oni ostaviti  dugoročnije posljedice na sve teže odluke koje EU i Evropa očekuju?

BAJTAL: Ja iskustveno, i u principu, ne vjerujem ni jednoj i ničijoj politici. O svakoj sudim samo na osnovu njenog praktičnog djelovanja i životnih rezultata, a nipošto po njenom egoističkom samoreklamerstvu. Treba sačekati da vidimo „šta se iza brda valja“.

 

Počinioci genocida bi da,  preimenovanjem Srebrenice, pokušaju izbrisati  mjesto genocida

MONITOR: Kako vidite skorašnju izjavu Predsjednika RS, Milorada Dodika, da u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek i najnoviju-u nizu ranijih sličnih inicijativa o Srebrenici, da opština Srebrenica promjeni ime?

BAJTAL: Izuzetno neinteligentna i cinična izjava istovremeno. Ni prva ni posljednja. A koja  iz ugla vremenske retrospektive sistematskog lažiranja stvarnosti, precizno govori kako je takva glupost samo karika u dugom lancu planski osmišljenog negiranja i relativiziranja genocida. Najprije je to bio „strašan i nepotreban zločin“, pa onda, „veliki zločin“, poslije samo „zločin“, da bi se došlo do zadivljujuće maštovite lagarije kako „u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek“. Ništa novo. Svojevremeno, njegov idol Milošević, izjavi u Hagu da je „o Bosni i Hercegovini sve čista laž“, a Karadžić, na istom sudu, i ne trepnuvši, lupi kako „Sarajevo nije bilo u opsadi“, i da „Sarajevo nije bilo ni okrznuto“. Očito, Bosanci su sami sebe granatirali na Markalama (Sarajevo)  i Kapiji (Tuzla), itd.itd. Sami sebe ubijali, sami sebe silovali, sami sebe raseljavali. I tako iz decenije u deceniju; iz mjeseca u mjesec; iz dana u dan; iz sata u sat, ređaju se cinično prozirne i bezobrazno očigledne – laži. Bez kraja i smisla.

Ostalo je još samo da se preimenovanjem Srebrenice, shodno njegovoj postrezolucijskoj neporecivosti, pokuša izbrisati i samo mjesto genocida. O tome se radi. I sad, oni se čude kako to da su od svijeta prokuženi. Jer vjeruju da su genijalni lažovi, kako ih je to, svojom doktrinom laži kao „srpskog državnog interesa“, sistematski vaspitavao „otac nacije“ Dobrica Ćosić. Otuda, logikom te pedagogije laži, svjedočimo čitavom serijalu psihijatrijski simptomatičnih nebuloza, izmišljotina i besmislica najgore vrste. One jasno govore o ideološkim projektima i djelatnim aksiomima velikosrpske politike, koju logički možemo sažeti u dva neizrečena stava njegovane mašinerije laži: „Nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako mi kažemo da je bilo“. Odnosno, „Uradićemo sve što smo naumili, negiraćemo sve što uradimo“. I decenijama čine upravo to. Na taj način Gospođa Laž je postala gebelsovski samorazumljiv princip velikosrpske politike. Čak iskustveno dokazana konstanta. Jedina po kojoj je čitav svijet prepoznaje i pamti.

 

Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne

MONITOR: Dodikov saveznik, Viktor Orban je u velikoj i nenajavljenoj „mirovnoj“ turneji-Kijev, Moskva, Peking… Turneju je započeo po početku predsjedavanja Mađarske Savjetom EU. BiH još nije dobila datum za otpočinjanje pregovora. Može li mađarsko polugodišnje predsjedavanje EU, u tome pomoći BiH?

BAJTAL: Sve što bude u njegovoj moći, kršćanski ostrašćeni Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne, koji je poguban za njegovog psovački-nekultivisanog, vjerovatno ucijenjenog i antievropski instruisanog krimi-partnera. Veže ih sluganska, blefersko-interesna antibosanska i anticivilizacijska naci(onali)stička logika firerovski zadojene mržnje i netrpeljivosti spram svega univerzalnog i ljudskog. Žulja ih bosansko, civilizacijsko, kulturno-religijsko i ljudsko šarenilo Bosne. Ne uklapa se u pljačkaški-profitabilnu jednostranost njihove klero-etničke isključivosti i omraze.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo