Povežite se sa nama

INTERVJU

Drastičan iskaz bahatosti

Objavljeno prije

na

MONITOR: Za početak ovog razgovora zamolio bih Vas da ukratko opišete državu u kojoj gradonačelnik i njegov sin diplomata šamaraju novinare.
RASTODER
: Kada bih bio političar rekao bih da nadležne institucije treba da utvrde okolnosti u kojima je došlo do incidenta i postupe u skladu sa zakonom. Međutim, kao slobodan i nezavisan intelektualac ne mogu a da ne primijetim kontinuitet pritiska na medije koji nijesu pod direktnom kontrolom vladajuće elite, odnosno kontinuitet napora u prepariranju javnosti. Situacija postaje dramatičnija činjenicom da kritička javnost ima sve manje i manje prostora da iskaže svoj stav. No, ipak, ovaj slučaj moguće treba tretirati i kao dio unutrašnjeg političkog folklore u kojem gradonačelnik i njegov sin mogu postati ,,kolateralna šteta” u pokazivanju demokratskog lica vlasti, što bi po meni bilo najgore moguće rješenje, jer iz iskustva institucije koju predstavljam gradonačelnika Mugošu znam kao čovjeka od riječi i principa i ne baš previše diplomatičnog u komunikaciji s oponentima.

MONITOR: Sudeći prema reagovanju DPS-a, policije i tužilaštva gradonačelnik Miomir Mugoša za siledžijsko ponašanje neće snositi nikakve sankcije. Je li to, po Vašem mišljenju, samo novi dokaz da su državne institucije Crne Gore pod jakom kontrolom moćne grupe koja se odavno izdigla iznad zakona?
RASTODER: Sačekajmo da vidimo ishod, pa potom donosimo zaključke. Siguran sam da je ovoj vlasti stalo da ima demokratsku auru, bar prividno, te sam malo i iznenađen, a mislim da ni za društvo ukupno nije dobro, čitav spektar temeljnih odnosa demokratije javnost- vlast, posmatrati kroz ovaj slučaj iako je on drastičan iskaz bahatosti. Podsjećam vas da je iz vrha te vlasti stigla optužba za javni servis da je jednopartijski, dakle medija koji direktno kontroliše vlast, a reakcija na takvu izjavu bila je mlitava i neprimjetna iako mislim da je moguće jednako značajna sa stanovišta problematizovanja odnosa vlast- mediji , bar koliko i konkretni incident. Stiče se utisak da novinari tek pošto dobiju batine počinju problematizovati taj odnos.

MONITOR: Zar sve to neodovljivo ne asocira na onu pjesmu dalekovidog Zabranjenog pušenja o guzonjinom sinu?
RASTODER
: Naravno. Ali ovdje moram imati razumijevanje za oca koji je možda na trapav i neprimjeren način ušao u konflikt sljedeći razmaženog sina.

MONITOR: Da li su Vam, kao izvrsnom poznavaocu crnogorske prošlosti, poznati slični slučajevi ponašanja njenih vlastodržaca prema podanicima?
RASTODER
: Takvih primjera je toliko da bi njihovo pominjanje zauzelo jako mnogo prostora.

MONITOR: Je li Vas iznenadilo to što se povodom napada na novinare Vijesti nisu oglasili, na primjer, Crnogorski PEN centar, Helsinški komitet, akademici, univerzitetski profesori i ostali intelektualci?
RASTODER
: Ne. Više me iznenadila mnogo puta demonstrirana nesolidarnost novinarskog esnafa. Dogovorite se da, na primjer, u znak solidarnosti s kolegama nedjelju dana ne objavite niti jednu riječ političara u medijima, pa ćete vidjeti da će to imati mnogo veći efekat nego reakcija nekih institucija i pojedinaca koji objektivno samo čine intelektualnu ikebanu društva.

MONITOR: Često se i prije ovog incidenta moglo čuti da ovo vrijeme umnogome podsjeća na početak devedesetih kad je riječ o građanskoj hrabrosti – ljudi su zastrašeni od strane vlasti i bahatih moćnika, nezaštićeni su, izgubili su povjerenje u sudstvo, trpe mnogo toga što nema veze sa životom dostojnim čovjeka…
RASTODER
: Ima sličnosti, ali čir puca tek kad sazrene. Od smrada potom svi začepljuju nos, ali je mnogo bolje otvoriti oči na vrijeme.

MONITOR: Jedan od učesnika pomenutog incidenta je i crnogorski diplomata. Ovih dana imenovano je nekoliko crnogorskih ambasadora. Sve je to u javnosti propraćeno komentarima da se za diplomatske predstavnike biraju partijski podobni i za diplomatiju nesposobni kadrovi.
RASTODER
: To je jednostavno praksa u svim dijelovima društva. Mi smo partikrokratsko društvo I zna se koji su kriterijumi društvene promocije. Što se novoimenovanih ambasadora tiče treba imati na umu da je ovo jedna od najmlađih država na svijetu i da se diplomatije pojedinih zemalja stvaraju decenijama, pa i vjekovima. U tom kontekstu mislim da je gospodin Ramo Bralić dobar izbor za ambasadora u Turskoj. Ako aludirate na rješenja gdje ambasadori postaju osobe bez fakulteta onda prenebregavate činjenice da to nijesu ljudi koji treba da predstavljaju zemlju , već da budu ,,lična veza ” u realizaciji pojedinih poslova. Ako su se u tome dokazali i njihov izbor je ,,prirodan”.

MONITOR: Ovih dana najavljuje se osnivanje Dokumentaciono-arhivskog centra za prikupljanje činjenica o događajima iz perioda 1991-2001. godina. Šta Vi kao istoričar mislite da bi trebalo da bude konkretan zadatak Centra?
RASTODER: Mislim da to treba da definiše onaj koji ga osniva. Ako je cilj sakupljanje dokumenata za period 1991-2001, mada ja mislim da je prirodnije da ta granica bude 1989-2001, onda je po meni besmisleno osnivati neku novu instituciju a zaboraviti da Crna Gora ima jednu takvu instituciju na državnom nivou (Državni arhiv Crne Gore ) i 21 na lokalnom nivou i da je dovoljno sugerisati da u narednom periodu (recimo dvije godine) prioritet rada tih institucija bude sakupljanje, sređivanje i stavljanje na uvid građe iz navedenog perioda.Tamo za to postoje stručni i obučeni ljudi. Uostalom, to je zakonom definisan okvir poslova tih institucija. Ukoliko se, pak, želi osnivanje još jedne institucije koja će ,,jesti samu sebe” i postojati samo zato da se uposle partijski poslušnici i dio rodbine onda je to meni neracionalno trošenje državnih para u organizovanom ,,krečenju nedavne prošlosti” i svakako prilika da se ne uradi ništa.

MONITOR: Mišljenja su polarizovana oko toga ko treba da prikuplja dokumentaciju – civilni sektor ili neka državna institucija. Protivnici ideje da to radi državna institucija kažu da politička elita, koja ima I ratne ,,zasluge”, potpuno kontroliše proces utvrđivanja odgovornosti za ratne zločine i teška kršenja ljudskih prava i da se zbog toga ne može stvoriti ambijent za saznavanje pune istine i utvrđivanje cjelovite liste odgovornih, i to ne samo unutar političke elite, već i u redovima novinara ratnih huškača.
RASTODER: Sve zavisi od toga šta se hoće. Ako se želi samo građa odnosno dokumenti , rekao sam da za to postoje institucije koje su ovlašćene i zakonom obavezane da to rade. Ako se želi ,,istina” o dešavanjima iz ovog perioda onda je to dugoročan proces u kojem političari nemaju šta da traže. Postoji više modela. Jedan je onaj koji je napravio američki istoričar Charles Ingrao. On je okupio nas preko 100 naučnika iz regiona , koji su istraživali , diskutovali, ukrštali argumente i na osnovu čijeg rada je objavljena knjiga o ratnim dešavanjima na prostoru bivše SFRJ. Drugi je model da se pri nekoj od postojećih katedri, takvih inicijativa već ima, osnuju instituti i postdiplomske studije koje bi se prioritetno bavile tim temama.
Treći je model da se, recimo, za ove namjene odvoji samo 200.000 eura , što je cijenim 10 odsto sume potrebne za osnivanje nove institucije i raspiše konkurs sa grantovima do 10.000 eura. Dobili bismo 20 studija u kojima bi bili obrađeni svi aspekti dešavanja vezanih za ovaj period. Teme bi trebalo da definiše stručni tim, a one bi mogle glasiti na primjer: Mediji u Crnoj Gori i rat u Hrvatskoj ; Vlast u Crnoj Gori i ratovi u okruženju ; Kosovsko pitanje i crnogorska vlast; Zločini i Crna Gora; Manjine u Crnoj Gori i ratovi u okruženju; Političke stranke u Crnoj Gori i ratovi u okruženju; Stavovi vjerskih zajednica prema sukobima itd. itd. Tema je mnogo i mislim da ih treba prepustiti mladima koji tek dolaze i koji će na ovim pitanjima sticati najveća akademska zvanja. Tu, nažalost, za političare nema mjesta, osim onog manjeg dijela koji želi da uči i proširuje svoja znanja.

MONITOR: U organizaciji Bošnjačkog savjeta, čiji ste Vi predsjednik, nedavno je održan susret udruženja i organizacija koje okupljaju Bošnjake u dijaspori. O čemu se radi?
RASTODER: Predstavnici Bošnjaka porijeklom iz Crne Gore iz desetak država obišli su pojedina mjesta u domovini , a onda na okruglom stolu razgovarali o brojnim temama od zajedničkog interesa. Zaključili su da manifestacija postane tradicionalna. Osnovana je i radna grupa da ispita opravdanost reaktiviranja aerodroma Berane. Predstavnici dijaspore iskazali su spremnost da participiraju u realizaciji projekta izgradnje Kulturnog centra Bošnjaka Crne Gore u Podgorici. Oni su izrazili zabrinutost zbog stanja kulturne baštine Bošnjaka u Crnoj Gori, uz spremnost da pomognu u njenoj rehabilitaciji i valorizaciji. Takođe su se saglasili da se pri Bošnjačkom savjetu Crne Gore formira fond iz kojeg će se finansirati projekti iz oblasti kulture i tradicije. Na kraju je 14 predstavnika bošnjačkih organizacija iz dijaspore podnijelo zahtjev da se pokrene inicijativa za promjenu državnih simbola koji će biti prihvatljivi za sve građane Crne Gore.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo