Povežite se sa nama

Izdvojeno

RUSIJA PUSTILA JERMENE NIZ VODU – POLITIČKA PREKOMPOZICIJA NA KAVKAZU: Masovni egzodus Jermena iz Nagorno – Karabaha

Objavljeno prije

na

Dan nakon vojne akcije vlasti u Bakuu, vlasti Karabaha su pristale na razoružavanje svojih jedinica. U oba slučaja ruska vojska nije ni prstom mrdnula da ispuni svoju misiju otkada je u Moskvi krajem 2020. god. potpisan sporazum o prekidu vatre između Jerevana i Bakua pod pokroviteljstvom ruskog predsjednika Vladimira Putina

 

Etnički Jermeni, koji već dva milenijuma nastanjuju enklavu Nagorno – Karabah unutar međunarodno priznatih granica Republike Azerbejdžan, su krajem nedjelje krenuli u masovni egzodus prema matičnoj Jermeniji. Egzodusu je prethodila jednodnevna operacija azerbejdžanske vojske 19. septembra protiv enklave čiji „garant bezbjednosti“ je bio ruski vojni kontigent od 2000 vojnika raspoređenih u enklavi i pet kilometara dugom Lačinskom koridoru koji spaja enklavu sa Jermenijom.

Akcija je pokrenuta nakon 10-mjesečne blokade koridora kojim je prekinut dotok hrane, ljekova i goriva u Karabah, čime je izazvana humanitarna kriza velikih razmjera i ljetos prvi slučajevi smrti od gladi. Dan nakon vojne akcije vlasti u Bakuu, vlasti Karabaha su pristale na razoružavanje svojih jedinica. U oba slučaja ruska vojska nije ni prstom mrdnula da ispuni svoju misiju otkada je u Moskvi krajem 2020. god. potpisan sporazum o prekidu vatre između Jerevana i Bakua pod pokroviteljstvom ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Tokom operacije na 19.-20. septembar u azerbejdžanskom granatiranju je pored par stotina lokalnih stanovnika poginulo i nekoliko ruskih vojnika, navodno zbog greške u odabiru meta, zbog čega je azerski komandant smijenjen. Dugotrajna ruska indolentnost je izazvala veliki gnjev u enklavi i samoj Jermeniji, gdje je ruska ambasada gađana kesama napunjenim svinjskom krvlju. Svjetske agencije su prikazale kolone automobila koje napuštaju glavni grad Karabaha Stepanakert, na čijem izlazu ih je pozdravljao veliki bilbord sa Putinovim likom u koga su lokalni stanovnici polagali velike nade za svoju bezbjednost.

Juče je predsjednik Republike Artsakh (kako Jermeni nazivaju Karabah)  Samvel Šahramanjan objavio da je potpisao dekret o raspuštanju svih državnih institucija od 1. januara. Rekao je da je odluka o raspuštanju države „zasnovana na prioritetu osiguranja fizičke bezbijednosti i vitalnih interesa ljudi”. Pozvao se na odluku Azerbejdžana da se „stanovnicima osigura besplatno, dobrovoljno i nesmetano putovanje” i ohrabrio stanovnike Nagorno-Karabaha, uključujući i one koji su trenutno van njega, da se „upoznaju sa uslovima reintegracije” u Azerbejdžan.

Prema zvaničnicima, više od polovine stanovništva od 120 hiljada do sada je pobjeglo iz provincije plašeći se osvete i represalija azerbejdžanskih vlasti ,uprkos opreznom pozivu premijera Jermenije Nikola Pašinjana da ostanu nakon obećanja Bakua da će dati amnestiju svima ,osim osumnjičenima za ratne zločine. Azerbejdžanska tv je prikazala noćne snimke sa vojnih dronova gdje se vide zapaljene kuće u sjevernom gradu Martakertu (Agdari) čiji vlasnici su odlučili da unište sve za sobom jer ne očekuju da će se ikada vratiti na svoja stoljetna ognjišta.

Dvodecenijski apsolutni vladar Azerbejdžana Ilham Alijev je nekoliko puta javno jamčio etničkim Jermenima „sva prava“ – građanska, vjerska, kulturološka ako se reintegriraju sa ostatkom zemlje. Ranije ponude o specijalnom statusu i autonomiji su povučene nakon 6-nedjeljnog rata u jesen 2020. godine, kada je Baku, uz tehničku pomoć Turske i Izraela, teško porazio tehnološki slabije i malobrojnije jermenske snage. Naknadno je premijer Pašinjan rekao  da očekuje u narednim danima da u Nagorno-Karabahu neće biti više Jermena i da će ih matica „primiti kao svoju braću i sestre“, te da je da je u regionu počelo „etničko čišćenje”.

Jermenija je kontrolisala region tri decenije, nakon što je u prvom ratu protiv Azerbejdžana (1991-1994) osvojila čitavu provinciju i još sedam drugih provincija oko enklave kao „sigurnosnu zonu“. Tada su okupirane teritorije etnički očišćene od Azera kojih je preko 800 hiljada protjerano. Osvojena područja oko Karabaha su postala sablasna naselja. Nakon početka građanskog rata u Siriji nekih 20-tak hiljada sirijskih Jermena je naseljeno u ta područja koja su velikim dijelom ostala pustoš. Kada su Azeri povratili te teritorije 2020. godine uključujući i četvrtinu provincije Nagorno – Karabah ,slijedila je surova osveta. Azerbejdžanski vojnici su snimili videa odsjecanja glava zatečenih Jermena kao i ubijanja zarobljenih jermenskih vojnika i širili snimke preko društvenih mreža. BBC je objavio i snimak nekadašnje crkve koja je doslovno sravnjena sa zemljom.

Zbog višedecenijskog animoziteta koji datira od kraja Prvog svjetskog rata i međusobnih pokolja skoro da nema Jermena koji se usuđuje osloniti na garancije Alijeva. Tim prije što ni sami Azeri nemaju nikakva prava u apsolutističkoj i naftom bogatoj državi ako se suprotstave vlastima na bilo koji način. Azerbejdžan je poznat po širokom kršenju ljudskih prava, progonu kritičkih novinara, opozicije i ignorisanju presuda Evropskog suda za ljudska prava.

Njemački i američki šefovi diplomatije su pozvali Alijeva da dopusti međunarodne posmatrače u Karabah, i da se poštuju ljudska prava manjina. Dosadašnji apeli za skidanje blokade na isporuke hrane i ljekova nisu urodili plodom. Američko Ministarstvo odbrane je prije napada 19. septembra, održalo simboličnu zajedničku vojnu vježbu sa vojskom Jermenije kao signal podrške Jerevanu u udaljavanju od „bratskog“ zagrljaja Kremlja. Poslat je i signal Bakuu da neće blagonaklono gledati na azerbejdžanske vojne upade na međunarodno priznatu teritoriju Jermenije, nakon što je Moskva odbila pravno obavezujući angažman Organizacije za kolektivnu bezbijednost da brani zemlje članice. A Kremlj je poslao signal svojim medijima, prema dokumentu koji je procurio, da svu krivicu za poraz na Kavkazu svali na vlasti u Jerevanu koje su „počinile ozbiljnu grešku“ zbog udaljavanja od Moskve.

Dodatno zabrinjavaju ratoborne najave Alijeva i njegovih saradnika kojima vraćanje Nagorno -Karabaha nije dovoljno već poteže pravo i na međunarodno priznatu teritoriju Jermenije. On se 25. septembra sreo sa svojim saveznikom turskim predsjednikom Redžepom Erdoganom na otvaranju vojne baze u Nahičevanu, koji je enklava Azerbejdžana koja se graniči sa Turskom i Iranom,  od matice odvojena jermenskom 40km širokom provincijom Sjunik na jugu zemlje. Alijev već duže vrijeme traži da Jermenija dopusti koridor kroz svoju teritoriju kojim će se Baku povezati sa Nahičevanom ali i Turskom. Jerevan je odgovorio da ne može dopustiti eksteritorijalnost na svojoj teritoriji i prolaz bez kontrola i carina. Alijev je nekoliko puta zaprijetio da će napraviti koridor po svaku cijenu ,željela to Jermenija ili ne.

Po završetku rata 2020.god. njegova vojska je učinila nekoliko upada na jermensku teritoriju kao upozorenje da Jerevan popusti. Jedini saveznik Jermenije se pokazao islamistički Iran koji je rekao da neće dopustiti gubitak granice sa Jermenijom. Upozorenjima Bakuu su se pridružile i neke zapadne zemlje, pa je juče Erdogan dva puta ponovio da ako se Jermenija ne složi sa otvaranjem Zangezurskog koridora da će se Nahičevan i Turska povezati preko Irana sa ostatkom Azerbejdžana.

U međuvremenu ,saobraćajne gužve od Karabaha prema Jermeniji se inteziviraju, sa porodicama naguranim u automobile, traktore i kamione – slike koje smo često gledali u bivšoj Jugoslaviji 90-tih godina.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

FOKUS

ANDRIJA MANDIĆ, OSVAJANJE VLASTI: Za srpski svet u Orbanovoj Evropi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nadolazeća desna Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić, mogla bi imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne. Umjesto da im se suprotstavi, postojeća većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između nekadašnjih DPS-a i DF-a. A to je siguran način da svi budemo na gubitku

 

 

Bio je to trijumfalan petak (12. jul) za predsjednika parlamenta. U Podgorici je, u odsustvu, nepravosnažno oslobođen optužbi za učešće u aferi poznatoj kao državni udar. Na Cetinju je, pod njegovim pokroviteljstvom, obavljena dodjela Trinaestojulskih nagrada. Andrija Mandić se potrudio da sve to ostane u sjenci njegove najnovije inicijative – obnova kapele na Lovćenu.

“Smatram da smo danas zreli kao društvo i zajednica da realizujemo tu ideju koja će dovesti do pomirenja i okupljanja ljudi u Crnoj Gori. I želim da iskoristim priliku da je kao predsjednik Skupštine Crne Gore javno iniciram. Poštujući Njegoševu želju, uspostavili bi novu moralnu vertikalu koja će učiniti da Crna Gora ozdravi i da u bolju budućnost zakorači svjesna sebe i svoje slavne istorije zatvarajući poglavlje podjela i netolerancija”, poručio je Mandić iz Vladinog doma u Prijestonici.

Pomirenje, ozdravljenje, uspostavljanje nove moralne vertikale… To je dio  nove retorike kojom  Mandić daruje  javnost od, otprilike, prošlogodišnjih predsjedničkih izbora. Na kojima je, kao trećeplasirani, pretrpio ozbiljan neuspjeh. Takav i toliko da bi ga malo ko, izuzev njega, politički preživio na ovdašnjoj javnoj sceni.

To je i najveće skeptike uvjerilo u upotrebnu vrijednost decenijskog političkog iskustva i neograničene logističke, finansijske i medijske podrške zvaničnog Beograda. Aleksandra Vućića, preciznije. I SPC. Pod uslovom da ta dva centra moći posmatramo kao zasebne entitete.

To, naravno, ima  cijenu. Mandić je plaća, veselo,  lično i preko političkog bloka koji predvodi. Intenzivno radeći na tome da destabilizuje Crnu Goru, naruši njene odnose sa susjedima i zapadnim partnerima. I, možda najvažnije, pojača zavisnost koalicionih partnera iz vladajuće većine od njega i njegovih domaćih i stranih saveznika sa transverzale Banjaluka – Beograd – Budimpešta – Moskva.

Ubjeđujući ih kako nemaju alternative, namećući svoja ideološka načela i projektujući novu/staru političku i društvenu realnost u Crnoj Gori. Kao umiveniju i moderniju verziju najgoreg čemu smo svjedočili 90-tih prošlog vijeka. Ako je neko zaboravio.

Sedmicu prije nego što je inicirao nadogradnju/rekonstrukciju Lovćena, Mandić je najavio rekonstrukciju Vlade. Koja bi u Skupštini CG mogla biti obavljena već ove nedjelje, a svakako do kraja jula,  podsticao je premijera Milojka Spajića. Ponavljajući popis obećanih/dogovorenih ministarskih i potpredsjedničkog mjesta u budućoj, osvježenoj, vladi koja će, prema prošlogodišnjem dogovoru, pripasti članicama koalicije Za budućnost Crne Gore (njegova NSD i NDP Milana Kneževića).

Stvar još nije obavljena, ali ovaj Mandić, za razliku od onog opozicionog, ima strpeljenja.

Nekadašnji, onaj koji se sa dostojanstvenim smješkom nosio sa nadimkom četnički vojvoda  (imenovan je u zvanje, ali nema dokaza da je položio obaveznu zakletvu) znao je da ustvrdi kako je “Crna Gora na ivici građanskog rata” a, kada mu stvari nijesu išle po volji, i da priprijeti. Pozivajući “ratne drugove iz ‘91. i ‘99. godine da budu spremni”.

Sadašnji dalaj lama, kako ga sa podsmijehom zovu politički oponenti, forsira priču po kojoj “u politici nikad nije dovoljno širine i praštanja”. Insistirajući na nekom svom viđenju pomirenja. Koje  sve više i otvorenije liči na pokušaj da se neistomišljenicima nametne svijest o neumitnosti da se pomire sa novom/starom realnošću. Srpskog svijeta ili velike Srbije – kako ko voli.

SPC kapela na Lovćenu – poput one na Rumiji, Ministarstvo prosvjete u rukama velikosrbskih nacionalista, dvojno državljanstvo građana Crne Gore i Srbije, posrbljavanje državnih simbola i službenog jezika, Rezolucija o Jasenovcu kao protivteža  rezoluciji UN o Srebrenici… To su neke od tema koje je Mandić skupa sa saradnicima, pogurao u fokus pažnje domaće i međunarodne javnosti. Uprkos uvjeravanjima, od kojih su neka stavljena na papir kao dio koalicionih sporazuma, da članice vladajuće većine neće pokretati sporna identitetska pitanja, koja dijele ovo izmučeno društvo.

Dok predsjednik parlamenta priča o pomirenju i moralnim vertikalama, teren prepoznaje bitno drugačiju priču.

Nakon što je, tokom intoniranje državne himne, namjestio sat potpomažući se srednjim prstom, Marko Kovačević, predsjednik opštine Nikšić postao je i poslanik. Onda je, kao dio zakonodavne vlasti, ponudio verziju  zajedničke budućnosti: “Mi smo strpljivi, čekaćemo, otvorenog srca, uz pitanje jesmo li braća. Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda ćemo bogami u budućnosti prema njima postupati kao i prema Turcima.”

Reče Kovačević. Koalicioni partneri nikom ponikoše. Par verbalnih ćoraka  tipa možda nije trebao, a onda je zahtjev za Kovačevićevo razrješenje sa mjesta predsjednika Opštine Nikšić skinut sa dnevnog reda glasovima odbornika većine. Među kojima Demokrate čine značajan dio.

Od njih smo čuli kako svoju političku odluku (glas za ili protiv razrješenja) vezuju za sudsku presudu. Pa neće biti protiv dok Kovačević ne bude osuđen. Ali neće, ni po koju cijenu, sa DPS-om i njegovim satelitima. Mada ni kod njih nema osuđujućih presuda. Za sada.

Da ne bude kako je Nikšić nekakva posebnost. Milan Knežević sa Vučićem prodaje lubenice. Samo zetske. Dario Vraneš već je pozicionirao Pljevlja kao sastojak srpskog sveta. U kojem se ne ističu državne zastave Crne Gore, a  premijer Srbije prisustvuje liturgijama i otkrivanju spomenika poginulom borcu iz jednog od skorašnjih svesrpskih ratova.

Mandić na Vučićevom svesrpskom saboru izražava nadu da će osim Srbije i RS ( koju čašćava titulom države) na narednim okupljanjima, kao srpska   država biti  kooptirana i Crna Gora. Vladimir Dajković, dio tima lokalnih vlasti u Podgorici koji je funkciju zaradio kao član tadašnjeg DF-a, predlaže uklanjanja spomenika Josipu Brozu Titu. Čovjeku koji simbolizuje antifašističku borbu na prostoru bivše SFRJ tokom Drugog svjetskog rata. Iz koje se rodila država za koju su mudri ljudi rekli da je bila balkanska preteča EU.

Bosna i Hercegovina i Crna Gora morale bi prepoznati o čemu se radi. Danas su ponovo napadnute upravo avnojevske (i antifašističke) tekovine utkane u njihovu državnost.

Inače, da su u vladajućoj većini iskreni protivnici nacionalne diskriminacije,  Dajković ne bi na vlasti proveo ni pet minuta nakon što je  pred TV kamerama izgovorio:  “Pa nego šta ću nego da zapošljavam Srbe… Naravno da ću ja kao srpski političar prvo da vodim računa o našem narodu. “  I onda gledaocima TV Pink povjerio da ga je baš briga da li će Rezolucija o Jasenovcu usporiti evropske integracije Crne Gore. “Mislim da će se EU prije raspasti nego što ćemo mi ući u nju. Zato smatram da Crna Gora više treba da se okrene Beogradu, Banjaluci…”. Eto glasa proevropskih vlasti okupljenih oko vlade Milojka Spajića.

Vođe PES-a i Demokrata znaju:  svako društvo,  pa i ono političko, bira svako za sebe. I prema sebi.  Šta ih – saglasnost ili strah – sprječava da se propitaju: gdje su granice prepakivanja građanske Crne Gore u  djelić teritorije srpskog svijeta. Važan, uglavnom, zbog obale mora. A s kojim bi Vučić i Milorad Dodik sjutra mogli trgovati  kao sa zetskim lubenicama. Red je da isto pitanje sebi postave i lideri albanskih nacionalnih partija – članica vladajuće koalicije.

Ako proširimo fokus sa Crne Gore, mogli bi lakše razumjeti zašto Mandić i društvo neštedimice izbacuju zahtjeve sa liste želja naslijeđene iz vremena vladavine Slobodana Miloševića. Kome su bili privrženi  vatrenije nego  danas Milojku Spajiću. Ko ne zna o čemu govorimo, neka se sjeti makar čuvenih saveznih izbora iz 2000. godine. I Crne Gore kao 27  izborne jedinice feuda bračnog para Milošević-Marković.

Zagovornike velikodržavnih snova, hrabri i raduje jačanje njima slične, pomamne  desnice na Zapadu i u Evropskoj uniji. One desnice koja razumije  jezik i stil vladanja Vladimira Putina, divi se Donaldu Trampu i pokušava iskopirati politiku Viktora Orbana. Dok potpiruje strah od Drugog i  bori se protiv svake različitosti.

Ta bi, nadolazeća, normalizovana Orbanova Evropa, računaju Vučić, Dodik i Mandić mogla imati razumijevanja za njihove aspiracije: političke, nacionalne, državne.  Oni što su, da bi iskazali lojalnost jednom korumpiranom režimu, klicali nikad više 1918. danas vide koliko nijesu bili u pravu. Upravo je Đukanovićev DPS pripremio teren na kome danas igraju Mandić i Knežević. Umjesto da im se jasno i glasno suprotstavi, većina u crnogorskom parlamentu pravi se da bira između dresova jedne i druge ekipe. To je siguran način da na kraju svi budemo poraženi.

Vlasnici naših sudbina  samo se prave da ne vide -alternative postoje. Koncentraciona vlada, vlada građanskog i(li) evropskog jedinstva, u koju bi ušle sve parlamentarne stranke koje to žele, poslužila bi  kao prelazno rješenje,  kao predah za presabiranje. Društvo bi se našlo u drugačijem kontekstu, koji budi zamrlu nadu da je moguća Crna Gora – za sve.

Kao i sve drugo –i sunovrat je izbor.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OZBILJNA DOJAVA DA JE KRIMINALNA GRUPA SPREMALA UBISTVO MILA ĐUKANOVIĆA: Šta je motiv?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitoru je iz dva zapadna diplomatska izvora potvrđeno da je  vijest o prijetnji istinita i potencijalno opasna. Jedan izvor, koji je htio ostati anoniman, je rekao da postoje indicije da se  navodno radi o ranijim neraščišćenim ilegalnim poslovima prethodne crnogorske vlasti sa ljudima iz bivšeg mafijaško-političkog establišmenta u Albaniji i na Kosovu. Za tu tvrdnju  nisu ponuđeni konkretni dokazi

 

 

Prošle subote je osvanula vijest da je bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović obavijestio nadležne institucije da je u posjedu informacija koje je dobio “od određenih međunarodnih zvaničnika iz obavještajne zajednice” da se na njega sprema atentat. Vijesti su dobile potvrdu informacije iz ureda bivšeg predsjednika dok im je noć prije odgovorila Uprava policije (UP) da “ne raspolažu podacima koji bi ukazivali na planirane aktivnosti” koje bi ugrožavale sigurnost bivšeg šefa države. Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) nije odgovorila na upite. Vijestima je izvor blizak Đukanoviću rekao je da ga je “visoki strani vojni zvaničnik sa Kosova obavijestio da organizovana kriminalna grupa iz jedne susjedne zemlje navodno planira da izvrši atentat, u sprezi sa bezbjednosnim službama jedne druge susjedne zemlje”.

Đukanoviću bliska Televizija je bila malo konkretnija. Ona je javila da je “američki vojni funkcioner koji radi na Kosovu, preko zapadnih obavještajnih kanala” alarmiran da je “jedna kriminalna grupa iz susjedstva, iz grada udaljenog stotinjak kilometara od Podgorice”, dobila ,,ugovor“ za likvidaciju. Za razliku od izvora Vijesti koji govori o sprezi sa bezbjedonosnim službama jedne druge susjedne zemlje, Televizija E je izvijestila o “moćnoj paradržavnoj ekipi iz zemlje sa kojom se Crna Gora graniči” kao naručiocu takvog “ugovora”. Taj zvaničnik je, preko posrednika sa Kosova, informacije navodno direktno saopštio Đukanoviću, a on onda državnim organima.

Đukanovićev ured je takođe medijima rekao da crnogorske sigurnosne službe nisu pozvale na razgovor ni Đukanovića, ni koordinatora njegovog obezbjeđenja, kako bi ukazali na potencijalnu opasnost. Štaviše, umjesto da mu obezbjeđenje kao štićenoj ličnosti bude pojačano, iz ureda je rečeno da je čak smanjeno tako “što je ukinuto obezbjedjenje na mjestu stanovanja bivšeg predsjednika u dnevnoj smjeni”. Na ove informacije su se opet nadovezali mediji bliski Đukanoviću da mu je i kod putovanja u inostranstvo pratnja svedena sa dva na jednog pripadnika obezbjeđenja koji uglavnom i nije u neposrednoj blizini osobe koju štiti.

U nedjelju 14. jula opet se oglasila Uprava policije saopštenjem u kojem stoji da je  “nakon medijske objave, u subotu 13. jula 2024. godine u popodnevnim časovima, UP  dobila odgovarajuću informaciju od strane Agencije”. U saopštenju se napominje  da se “vjerodostojnost informacije i dalje provjerava od strane ANB”. Policija je odmah, kako kaže “po prijemu informacije” pojačala obezbjeđenje Đukanoviću i obavijestila tužilaštvo koje je formiralo predmet.

Televizija E je objavila da je ANB, po njenim izvorima iz tajne službe, imala informaciju “još u srijedu popodne 10. jula, direktno iz kabineta bivšeg predsjednika Crne Gore, o alarmantnoj bezbjednosnoj prijetnji”.

Međutim, ANB 10.jula nije obavijestila ni  Upravu policije ni tužilaštvo.

Bivši gradonačelnik Podgorice i poslanik Demokratske partije socijalista (DPS) Ivan Vuković je prozvao ANB da mu je trebalo dva dana i tekst iz Vijesti da obavijesti policiju. ANB je zakonom zadužena da vrši procjenu sigurnosti štićenih osoba na osnovu koje se i članom 18 Zakona o predsjedniku pružaju sigurnosne usluge bivšem predsjedniku.

U početku je dio javnosti, sa skepsom primio pomenute informacije, pogotovo jer je dan ranije, tj. 12. jula donesena oslobađajuća prvostepena presuda za sve optužene u slučaju poznatom kao Državni udar. Zavjerenici su, navodno pod patronatom ruske obavještajne službe, trebali nasilno preuzeti vlast nakon završetka parlamentarnih izbora 2016.godine. tako što bi prije toga proglasili pobjedu ondašnje opozicije predvođene Demokratskim frontom (DF). Prema farsičnom scenariju optužnice koju je sastavio tadašnji Glavni specijalni tužilac (GST) Milivoje Katnić a javnim nastupima potvrđivao srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, zavjerenici su takođe trebali ili uhapsiti ili ubiti Đukanovića koji je tada bio premijer. Sam Đukanović je na dan izbora 2016. godine rekao da je on za te planove saznao taj dan iz medija. I ostali državni funkcioneri su bili potpuno neznaveni mimo sveznajućeg i produhovljenog Katnića. Ni vojska ni policija nisu stavljeni u stanje visoke pripravnosti što bi bilo normalno da je takav scenario stvarno postojao.

Međutim, ovoga puta je, po izvještajima, stvar ozbiljna. Monitoru je iz dva zapadna diplomatska izvora potvrđeno da je prijetnja provjereno istinita i potencijalno opasna. Jedan izvor, koji je htio ostati anoniman, je rekao da postoje indicije da se navdno  radi o ranijim neraščišćenim ilegalnim poslovima prethodne crnogorske vlasti sa ljudima iz bivšeg mafijaško-političkog establišmenta u Albaniji i na Kosovu. Za sada nisu ponuđeni konkretni dokazi.

Mediji bliski Đukanoviću i njegovom bivšem režimu,  pokušali su prebaciti loptu na teren navodnih srpsko-ruskih zavjera protiv Đukanovića. ANB je navodno imala i operativne podatke o grupi iz Srbije, među kojima je bilo i bivših službenika Žandarmerije i policije, koji su planirali, sa plaćenim egzekutorima iz Albanije, likvidaciju Đukanovića. Kao podrška tom narativu oglasnuo se i bivši smijenjeni predsjednik Albanije i lider Partije Slobode Ilir Meta. On je na svom Facebook profilu objavio, a crnogorski mediji prenijeli, da “iza planova (atentata) stoje oni kojima je propao projekat državnog udara prije nekoliko godina…oni koji nastoje da potkopaju evroatlantsku budućnost Crne Gore i regiona.” Meta je poručio da “stoji” uz Mila Đukanovića, “njegovu porodicu i DPS” uz uvjerenje da će njegov kolega “i dalje nepokolebljivo davati doprinose ubrzanju integracionih i evropeizacijskih procesa Crne Gore, učvršćivanju mira, stabilnosti i bezbjednosti na Zapadnom Balkanu”.

Meta je  inače akter velikog broja korupcionaških afera u Albaniji, bivši doušnik komunističke tajne službe Sigurimi i poznati “ugrađevinar” u raznim poslovima po Albaniji. Lokalna televizija Top Channel je početkom 2011. god. pustila snimak tajno napravljen u Ministarstvu ekonomije gdje Meta, tadašnji potpredsjednik Vlade, traži od ministra Dritana Priftija da interveniše u tenderu za koncesije za hidroelektranu i presudi u željenom pravcu za 700 hiljada eura i 7 odsto dionica kompanije. Nakon toga traži da se licitacija za prodaju mazuta dodijeli željenoj firmi a da će ministar ekonomije dobiti milion eura. Na videu se Meta hvali są odličnim odnosima koje ima sa šeficom pravosuđa Špresom Becaj čiju ćerku je zaposlio u diplomatiji i da može uticati na odluke sudova. To se ispostavilo tačnim jer ga je naredne godine albanski sud oslobodio optužbi za korupciju i pored snimka. Paralele sa stanjem u pravosuđu u  Crnoj Gori tokom Đukanovićeve vladavine su očigledne. Pitanje je da li je bivšem crnogorskom predsjedniku ovakva “podrška” uopšte trebala.

Pregledom Interneta izlazi još jedno albansko “prijateljstvo” Đukanovića iz novembra 2021.godine. Radi se o albanskom multimilioneru i naftnom tajkunu i nekadašnjem vlasniku italijanskog fudbalskog kluba Parma Rezartu Tačiju. Albansko specijalno tužilaštvo (SPAK) i sud u Palermu su otvorili istragu tada zbog pranja 18.4 miliona eura sa osobom povezanom sa italijanskom mafijom. Izvještaj o istražnim radnjama suda u Palermu sadrži transkript razgovora Rezarta Tačija i italijanskih državljana u kome Tači pominje predsjednika Đukanovića u kontekstu intervencije da se preko računa koji će otvoriti u Prvoj Banci iz Crne Gore obavi međunarodni transfer novca i za to plati provizija. Dvojica Tačijevih saradnika su u zatvoru dok je on u bjekstvu i trenutno mu se sudi u odsustvu. “To je  još jedna u kontinuitetu laži i obmana kojima se već decenijama uzaludno pokušava diskreditovati Đukanović”, objavio je tada kabinet predsjednika  Đukanovića. I Prva banka je negirala da ima ikakve veze sa tim krivičnim djelom.

Crna Gora i njeno prethodno rukovodstvo (zajedno sa rukovodstvom Srbije) se pominju u raznim obavještajnim izvještajima NATO-a i obavještajnih službi pojedinih zemalja članica stacioniranih na Kosovu u kojima su praćene ilegalne aktivnosti šefova nekadašnje gerilske Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). NATO obavještajci su konstantno ukazivali na neometan šverc drogę, goriva, cigareta i trafiking ljudi od strane OVK bosova zahvaljujući dobrim vezama koje oni imaju u Crnoj Gori i Srbiji.

Nepoznanica je u kojoj mjeri su informacije zapadnih službi o Đukanovićevoj ugroženosti  podijeljene  sa ANB-om i da li je to urađeno na vrijeme. Postoji i mogućnost da je možda kabinet ili drugi u blizini bivšeg predsjednika požurio sa javnim iznošenjem informacija.

Nesporno je da postoji opasnost po život bivšeg predsjednika. Dužnost je države da učini sve da on bude bezbjedan uz sva prava koje mu jamče zakoni i ustav Crne Gore.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZLOUPOTREBA SISTEMA JAVNIH NABAVKI U ZDRAVSTVU: Preko beba do ekstraprofita

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvoznici hranu za odojčad praktično poklanjaju porodilištima. Uz jasnu ekonomsku računicu. Onu hranu koju novoronđeče konzumira u porodilištu, mora koristiti do kraja perioda dohranjivanja. Zato  apotekama kutija „poklonjene“ hrane za bebe košta do 20 eura

 

 

Komisija za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki je u junu prošle godine odlučivala u sporu između tri firme koje se bave uvozom hrane za odojčad. Spor je nastao oko ponuđene cijene hiljadu kutija hrane za bebe – Farmegra je dala ponudu od 0,01 euro, Gruppp tessile cijena 0,00001 euro, a Glosarij cijenu po kutiji od 0.00.

Pomenute tri firme uvoze hranu za porodilišta u Crnoj Gori, a kako se tenderi za nabavku hiljadu ili 2.000 paketa hrane za odojčad kreću u rasponu od nula od 0,01 euro, tenderi se završavaju tako što se najbolji ponuđač određuje žrijebanjem.

U apotekama i prodavnicama cijena ove hrane: Humana, Hipp, Aptamil,  za jednu kutiju kreće se od 15 do preko 20 eura, u zavisnosti od gramaže i proizvođača.

,,Dobavljači se pozivaju na svoje proizvođače koji im dozvoljavaju da praktično doniraju tu hranu, ali nigdje ne kažu da ćete tu hranu kad počnete da je upotrebljavate stalno morati da koristitie. Vi sa 2.000 kutija možete da dovedete u zavistan položaj 4-5.000 beba, dosta je jedanput da se tom hranom nahrane. I onda roditelji dolaze u situaciju da to plaćaju 100 i 200 puta skuplje nego što je tobož država obezbijedila kroz tenderske procedure. Zato tvrdim da su i u ovom slučaju ti tenderi potpuno beskorisni i nemaju nikakve svrhe u javnom zdravstvu”, kaže za Monitor Goran Marinović, bivši direktor Montefarma.

Iz kompanije Farmerga objašnjavaju da se procijenjena vrijednost nabavke utvrđuje na osnovu metodologije koju propisuje Ministarstvo zdravlja, a da je naručilac Zdravstvena ustanova apoteke Montefarm tenderskom dokumentacijom utvrdio tehničku specifikaciju predmeta nabavke kojom je predvidio da procijenjena vrijednost nabavke za partiju  – dječija hrana i hrana za bebe od 0 do šest mjeseci iznosi 0,01 eura.

,,Naša kompanija uz saglasnost proizvodjača u predmetnim postupcima javnih nabavki nudi dječiju hranu i hrana za bebe od 0 do šest mjeseci po raspisanoj cijeni”, kazali su iz Farmerge.

I iz Kompanije Glosarij su kazali da ,,Imajući u vidu  da  procijenjena vrijednost nabavke, određena od strane naručioca na tenderima, iznosi  0,01 EUR po pakovanju hrane za bebe (ukoliko bi ponuđač dao veću cijenu, ponuda bi bila neispravna), Glosarij d.o.o. Podgorica, kao društveno odgovorna kompanija obezbijedila je saglasnost proizvođača da se proizvodi: dijetetska dječija hrana i hrana za bebe od 0 do 6 mjeseci u postupcima javne nabavke kod Montefarma ponude po zahtijevanoj  minimalnoj cijeni, sa ciljem da se obezbijede formule za bebe u porodilištima, čije majke iz određenih razloga ne mogu da doje”.  Iz kompanije Gruppp tessile, sa sjedištem u Tuzima, odgovore nijesmo dobili.

Ekonomista Mirza Krnić, iz Preokreta, za Monitor komentariše ovakve tendere: ,,Firme treba da učestvuju na tenderima radi ekonomske logike i ostvarivanja svoje osnovne funkcije, a ne radi iskazivanja društvene odgovornosti. U najmanju ruku je čudno da se prije svega raspiše ovakav tender, a onda da se uopšte neko javi na isti. Ukoliko postoji prethodni dogovor, tim gore jer se stvara sumnja da  postoji neki aranžman mimo ovog tendera. Čak i ako je najbolja namjera posrijedi, stvara se sumnja u validnost ovakvog tendera. Stoga za donacije treba osmisliti zakonsko rješenje koje ga omogućava, a da je pritom jasno da se radi o dobroj namjeri i filantropiji, a ne o korupciji”.

Krnić dodaje: ,,Ukoliko neka firma želi da donira hranu za bebe, zašto im se to ne omogući, pa i promoviše u javnosti to humano djelo? Umjesto toga, raspisuje se tender i firme se tjeraju da prolaze kroz komplikovan proces i troše svoje resurse. Što ako se pojavi više firmi koje će ispoštovati specifikaciju? Kako će se vrednovati ponude i koja firma će biti ocijenjena kao najbolja ako svaka omogući istu cijenu od npr. 0,01 euro i isti kvalitet?”

Iz Montefarma su nam kazali da se upravo to i dešava, te da rješenje nalaze u izboru najboljeg ponuđača putem žrijeba.

Iz Montefarma su nam kazali da je do prije 10 godina hrana za odojčad za KCCG i bolnice koje imaju porodilišta dobijana kao donacija. Da bi se izbjegle neregularnosti i mogućnost stvaranja monopola, već deceniju ona se nabavlja putem tendera. Monterfam je propisao da cijena ne smije da bude veća od 0,01 euro, pa u skladu sa tim i stižu ponude. Kako su ponude uglavnom iste, najbolji ponuđač se bira putem žrijebanja. Što se tiče Montefarma sva zakonske obaveze su ispunjene.

I dok se porodilištima ova hrana poklanja, kada bebe izađu roditelji nastavljaju da kupuju ovu nimalo jeftinu hranu čije se cijene kreću, u zavisnosti od gramaže od 15 do 24 eura.

Iz Farmerge su nam kazali da ,,što se tiče snabdijevanja apoteka i drugih prodajnih mjesta, naša kompanija prodaje proizvode po komercijalnim cijenama koje su u skladu sa tržišnim uslovima”. I u Glosariju isti odgovor: ,,Glosarij d.o.o. Podgorica snabdijeva apoteke hranom za bebe pod komercijalnim uslovima, gdje su cijene formula definisane od strane proizvođača”.

Marinović kaže da sve jeste legalno, ali ne i humano. Objašnjava da je u Pravilniku o metodologiju za procjenu vrijednosti predmeta javne nabavke iz 2020. godine, procijenjeno je da se procijenjena vrijednost javne nabavke zasniva na vrijednosti nabavke istovjetnog predmeta iz prethodnih godina.

,,Znači ako ste prethodnih godina dali nerealnu, odnosno cijenu koja uopšte ne odgovara tržišnim, a ne odgovara jer je obično cijena bila 1 cent ili 2 centa, a u maloprodaju ista ta kutija dječje hrane košta 10, 15, 20 eura, automatski se vidi problem i postavlja se pitanje humanog karaktera cijele ove priče. On se zasniva na sljedećem: Djeca, odnosno bebe, koje počnu u porodilištu da koriste jednu vrstu dječje hrane, vezane su za tu vrstu hrane dok ne prestanu da je koriste. Što će reći- dijete će tu hranu koristiti 6, 8 mjeseci ili godinu dana i neće ni jednu drugu ni moći  podnositi. Tako na neki način vi stvarate zavisnika od određenog proizvoda. Da li je taj humani karakter ispoljen na ovaj način, da li je na ovaj način pokazano da smo u službi zdravlja, u ovom slučaju najosjetljivije kategorije, a to su bebe? Država bi trebala da se prema tome odredi”, ističe Marinović.

On daje računicu koja govori da ako je tenderska cijena 1 cent, veleprodajna marža je šest odsto, a maloprodajna 18 odsto, to znači da ta kutija dječje hrane u maloprodaju, apoteci ne može da pređe preko jedan i po cent. Pita se kako je onda moguće da to isto košta i po dvadeset i više eura.

,,To govori o potpunoj besmislenosti vršenja javnih nabavki na ovakav način.  Ne možete tenderom da procijenite 1.000 kutija na 2 eura, a onda istih 1.000 kutija da prodajete 20.000 eura. Ne možete da dovodite u zavistan položaj ni jednu bebu u Crnoj Gori, a zavistan položaj je kad je navučete na određenu vrstu hrane”, zaključuje Marinović.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo