Povežite se sa nama

MONITORING

Salata od hobotnice

Objavljeno prije

14 godina

na

sadrzaj-milo-djukanovic

MILO ĐUKANOVIĆ: Iako je prije više od godinu dana napustio državnu funkciju, predsjednik vladajuće DPS najmoćniji je Crnogorac. Brojne afere, veze sa kriminalnom balkanskom hobotnicom, nijesu smanjile njegov uticaj. Možda mu i ta aura – opasnog društva – daje dodatnu moć. Više od dvije decenije Đukanović je u vrhu vlasti, koju je u prvim godinama dijelio sa još nekoliko ljudi. Ali nakon unutarpartijskog raskola 1997. preuzima sve poluge – političke, ekonomske i one tranzitne, zbog čega će se naći na međunarodnim optužnicama. Sa familijom posjeduje ogromnu ekonomsku moć. Iako iz malene, siromašne države, našao se među 20 najbogatijih političara svijeta i na sajtu Top dvadeset.

Svo bogatstvo stekao je u endemskom konfliktu interesa – bio je na vrhu Vlade i države, a istovremeno se bavio preduzetničkim aktivnostima – banka, univerzitet, nekoliko firmi, to je ono što ima po registrima u Crnoj Gori. Koliko je Đukanović iznio napolje, posjeduje li of šor kompanije, utvrdiće možda neki nezavisni istražitelji kad padne piramida moći koja je počela da se kruni. Koliko će proći do sloma, ostaje da se nagađa.

Njegova politička zvijezda počela je da tamni kad su ga ostavili dugogodišnji prijatalji sa Zapada. Kako je Crna Gora napredovala ka NATO i EU, Đukanović je sve više bivao zapreka. Stvorio je sistem korupcije i kriminala, koji je počeo da bode oči tek kad je Crna Gora postala uporište moćnih kriminalnih grupa i čvorište puteva tranzitnih roba, od cigareta do kokaina.

Đukanovićeva nova rokada krenula je nakon susreta sa pomoćnikom državnog sekretara Džejmsom Stajnbergom, u jesen 2009. Navodno je tada Stajnberg tražio od Đukanovića da se povuče. Iako je to demantovano, krenula je izlazna varijanta. Pritisak Amerikanaca neki dovede u vezu sa akcijama DEA protiv narko klanova iz Crne Gore, koji su postal planetarni problem.

Posljednjih nedjelja očita su gibanja u DPS-u. Šef policije Veselin Veljović i šef tajne službe Vladan Joković, napuštaju te funkcije zbog insistiranja premijera Igora Lukšića da neko odgovara za aferu Listing. Optimisti tvrde da su ove smjene udar na Đukanovića, ali on ima kovertiran sljedeći potez. Na mjesta Veljovića i Jokića dolaze provjereni partijski vojnici. Đukanovićevo glavno oružje, pored ekonomske moći, upravo je partija u kojoj ima vojsku od 90.000 ljudi. Kako se povukao sa državne funkcije, dodatno je ojačao partiju.

MILAN ROĆEN: iako samo ministar vanjskih poslova, po brojnim procjenama odmah je poslije Đukanovića na čelu partijske vojske. Aparatčik stare vlasti, dugogodišnji čovjek iz sjenke, diplomata koji je svoje moskovske godine služio i u Miloševićevo vrijeme, zanesen kosovskim mitom, kasnije se u skladu sa partijskim trendovima prebacio na Lovćen, kod Balšića. Bio je i Đukanovićev ambasador u Moskvi. Tvrdi se da ima jake veze sa tamošnjim političkim, bezbjednosnim i biznis vrhom. Roćena krive za sumnjive ruske investicije, koje su devastirali našu privredu. Prema nekim zapadnim diplomatama, on je direktna veza sa bezbjednosnim strukturama Kremlja, zbog čega ni Brisel ni Vašington nijesu bili oduševljeni kada je preuzeo spoljne poslove i evropske integracije. Roćen se međutim, javno deklariše, kao najveći pobornik ,,evroatlantskog” puta.

Tvrdi se da aktuelna smjena prvog čovjeka ANB ima veze sa Milanom Roćenom. Navodno, on ruši Jokovića, da bi oslabio uticaj Duška Markovića u tajnoj službi, da bi svu moć prenio na paralelnu bezbjednosnu formaciju koja se upravo uspostavlja u Ministarstvu odbrane. Postavljenje Mevludina Nuhodžića na mjesto direktora ANB-a ide u prilog tvrdnji da se, umjesto profesionalizacije, politizuje nacionalna bezbjednosna agencija. Lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević optužio je Roćena da ,,formalno sjedi na čelu kriminalnog klana”. Dovodi ga u vezu sa građevinskom firmom Bemaks, koja je u posljednjih nekoliko godina doživjela procvat. ,,Nikad nijesam kombinovao politiku sa biznisom”, tvrdio je Roćen, pozivajući Medojevića da se odrekne poslaničkog imuniteta i na sudu dokaže ,,izmišljotine” o njegovim vezama sa Bemaksom, iza kojih navodno stoji ekipa iz glasovitog kafića Grand – Ranko Ubović i Aleksandar Mijalović, dok za većinskog vlasnika važi Veselin Kovačević. Neki čak tvrde da su u Bemaksu i novci kontroverznog trgovca kurentnim robama sa Kosova Nasera Keljmendija, protiv koga se navodno vodi međunarodna istraga zbog umiješanosti u šverc narkoticima.

Izgleda da je iza svakog moćnog muškarca ,,štedljiva supruga”. Tako je, zahvaljujući umijeću supruge Roćen uspio da kupi stan od oko 150 kvadrata i za dvije godine vrati kredit od 100 hiljada eura.

BRANISLAV BRANO MIĆUNOVIĆ: ,,Siva eminencija ilegalnih aktivnosti u Crnoj Gori”, ocijenili su švajcarski tužioci. Mićunović se na toj međunarodnoj optužnici za šverc cigareta našao rame uz rame sa bivšim premijerom Milom Đukanovićem i njegovim mlađim bratom Acom. Mićunović je, uz Đukanovića, bio i na italijanskoj optužnici za šverc cigareta.

Prema pisanju beogradskog Centra za istraživačko novinarstvo, Crna Gora je za vrijeme sankcija tokom 1990-ih, imala oko 300 miliona dolara godišnje od nezakonite trgovine cigaretama i naftom. Nakon izbijanja afere Balkanski ratnik, u kojoj je zaplijenjeno više tona kokaina, italijansko tužilaštvo je saopštilo da je klan Darka Šarića za šverc narkotika koristio infrastrukturu tranzita cigareta stvorenu devedesetih. Glavnooptuženi u aferi Balkanski ratnik Darko Šarić navodno je bio u bliskim odnosima sa Mićunovićem. To je saopšteno nedavno na suđenju u Beogradu.

Zvanično, Mićunović u Crnoj Gori ne posjeduje mnogo. U upravi je firme Džekpot, koja ima brojne kockarnice po elitnim hotelima. Posjeduje parcele na Svetom Stefanu, zemlju na Žabljaku i stotine hiljada kvadrata zemlje i poslovne prostore u rodnom Nikšiću. Sa njim se dovodi u vezu firma Anagusta, kojom ovdje formalno upravljaju njegovi bratanići Predrag i Nenad. U Budvi su u poslovima i sa klanom Svetozara Marovića, sa čijim sinom Mićunovići posjeduju Marinu. Špekuliše se da brze jahte tamo usidrene mogu koristiti i za unosne svrhe, a ne samo za ekstravagantno uživanje vlasnika i turista.

Mićunović se smatra i jednim od vlasnika Lutrije Crne Gore koja je zvanično u rukama njegovog prijatelja Save Grbovića. Predstavnici MANS-a optužili su nedavno Ministarstvo finansija da Nacrtom o izmjenama zakona o igrama na sreću favorizuje firme povezane sa Mićunovićem. Ranije je samo za njegovu parcelu na Svetom Stefanu budvanska opština o svom trošku radila DUP, legalizujući mu tako na divlje sagrađenu osmospratnicu.

Branislav Mićunović je blizak prijatelj broja jedan, Mila Đukanovića. To se prijateljstvo javno pokazivalo minulog ljeta, ispred zidina Starog grada provodili su noći, razgovarajući, vjerovatno, o integracijama, poglavlju 23, 24. Jedan pouzdan izvor Monitora tvrdio je da Mićunoviću nijesu bile mile vijesti o Đukanovićevom povlačenju, koje je prokomentarisao navodno riječima – ,,On se možda može povući, a ja…”

STANKO SUBOTIĆ CANE: još je jedan od Đukanovićevih prijatelja sa međunarodnih optužnica. Insajderi tvrde da je Subotić Đukanovićeva crna kutija – da zna sve o mračnim poslovima sa duvanom i ostalim robama, koji su punili budžet Crne Gore i private imperije. Subotić je nedavno u Srbiji i osuđen za šverc cigareta na šest godina zatvora. Navodno je bio Mićunovićev blizak saradnik, zadužen za pranje novca.

Subotić u Crnoj Gori zvanično ima turističku kompaniju Telmot Travel. Njegova Vila Montenegro, hotel sa pet zvjezdica na Svetom Stefanu, bila je stjecište crnogorske političke i ekonomske elite. Prema svjedočenju žrtve trgovine ženama, Moldavke S.Č. na tom su mjestu organizovane zastrašujuće žurke, na kojima je ona mučena. Subotić je to demantovao. Zanimljivo, ta je vila ove godine promijenila vlasnika, uprkos zabrani raspolaganja srpskog pravosuđa, koju naša država očito nije poštovala. Sumnja se da Subotić ima vlasništva u nekim od ovdašnjih medija. Posjedovao je distributersku kuću Futura plus koja je prodata klanu Šarić. Subotić nije realizovao brojne biznis planove koje je imao sa Crnom Gorom posljednjih godina, ali njegova moć, iako je osuđen u Beogradu, ovdje još nije ugrožena.

IGOR LUKŠIĆ: aktuleni premijer je manje moćan od bivšeg, od svog ministra vanjskih poslova i ljudi iz sive zone. To o suštini poretka govori bolje od istraživanja i analiza. U Crnoj Gori je vlast izmještena iz institucija, kao što su i unosni poslovi izmješteni iz legalnih tokova.

Lukšić je svoju snagu ove godine izgradio prije svega zahvaljujući podršci inostranstva, posebno Njemačke. Mladom premijeru je Evropa, navodno, namijenila ulogu da raščisti stvari, prije svega organizovani kriminal. Teška uloga. Kad je Lukšić preuzeo Vladu, počela su hapšenja u Budvi. Ali se stalo. Dok su se u regionu vodili sudski procesi zbog poslova koji su direktno vezani za Crnu Goru, kao što je proces Subotiću i Šariću, vrh ledenog brijega ovdje nije taknut. Doduše, pod pritiskom domaće i međunarodne javnosti pokrenuti su neki procesi kao što je onaj protiv Safeta Kalića i brata Darka Šarića.

Lukšić je ove godine slavio rezultate svoje Vlade, iako je kriza ozbiljna. Vlada se zaduživala u inostranstvu, a priliv stranih investicija znatno je smanjen. Propala su dva kapitalna projekta – auto put i HE na Morači.

Krajem godine izbila je afera listing, kada je objavljeno da je navodno Lukšić imao telefonske razgovore sa Darkom Šarićem. Afera je protumačena kao udar na premijera od strane Đukanovićevih struktura. Lukšić je insistirao na ostavkama čelnih ljudi policijskih i bezbjednosnih struktura, ali umjesto da profesionalizuije službe, Lukšić je spreman da na prazna mjesta postavi Đukanovićeve partijske ratnike – Božidara Vuksanovića i Mevludina Nuhodžića.

U aferi Listing potpuno je izokrenuta suština priče. Te 2008. Darko Šarić je bio ugledni biznismen, u milionskim poslovima sa državnim. Oprao je preko lanca firmi od Pljevalja do Kotora u ovdašnjim bankama i drugim transakcijama desetine miliona eura. U to doba Lukšić je bio ministar finansija. Razgovarao ne razgovarao sa VIP Šarićem – isto mu se piše.

OLEG DERIPASKA: Milijarder, trgovac metalima i drugim robama, ruski magnat od najvećeg povjerenja Vladimira Putina. Deripaska je u Crnu Goru ušao u vrijeme kada je ambasador u Rusiji bio Milan Roćen, koji ga je dočekao na podgoričkom aerodromu, neposredno prije nego što je napravio dil u kafeu Grand sa Milom Đukanovićem o preuzimanju crnogorskog metalurškog lanca – Kombinata aluminijuma i Rudnika Boksita (2005). Dobio je strateška crnogorska preduzeća i ogromne subvencije, iako se protiv Deripaske vodi na Zapadu više sudskih postupaka zbog poslovnih prevara ogromne vrijednosti.

Deripaska je obećao modernizaciju KAP-a. Ništa od toga, ali je Kombinat u međuvremenu zadužio za više stotina miliona eura, uz garancije države. Premijer Lukšić je u novogodišnjem govoru saopštio da bi KAP mogli preuzeti novi vlasnici, ovaj put iz Indije.

Poslije Deripaske, od KAP-a će ostati crna ekološka rupa i stotine miliona dugova. Mnogi sumnaju da je po srijedi tipična ortačka privatizacija, i da je iza lanca of šor kompanija koje posjeduju KAP, pored Olega, i dio lokalnih oligarha, ako ne i sam vrh piramide.

Deripaska voli lijepe predjele. Pa je svoju jahtu ovog ljeta vezivao u Mankovom Porto Montenegro, u kome posjeduje manjinski paket akcija.

DUŠKO KNEŽEVIĆ: Jedan od najbogatijih crnogorskih biznismena deklariše se kao prijatelj Mila Đukanovića. Sumnja se da je dio Đukanovićevog novca u Duškovim rukama. Posjeduje više firmi, od kojih je najpoznatija Atlas Grupa.

Preko Atlas grupe Knežević posjeduje Atlas mont banku, Medicinski i spa centar Meljine, kompleks Kamenovo bič od 33 hiljade kvadrata, Televiziju i radio Atlas, fabriku vode Aqua Monta, Invest banku Montenegro, kao i velelepno zdanje u Podgorici, još u izgradnji, Atlas kapital centar. Atlas kapital je planiran na 93 hiljade kvadrata, a u izgradnju Knežević je sa stranim investitorima iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, navodno uložio ogroman novac.

Knežević je ranije objavio da ima milijardu i da će je duplirati. Ne ide mu kako je planirao. Još nije prodata ni polovina apartmana Atlas kapital centra, a njegove agencije kvadrat prodaju od 2800 eura do četiri hiljade, jeftinije nego ranije. Posjeduje i vrijedne nekretnine u Srbiji, poput hotela Mažestik. U Srbiji je 2005. godine prodao svoju Atlas banku Pireus banci, koja je nakon toga odobrila kredit od 1.5 miliona eura firmi Kapital invest Mila Đukanovića.

ACO ĐUKANOVIĆ: mlađi brat višestrukog premijera, većinski je vlasnik Prve banke, najbrže rastuće finansijske institucije na Balkanu, a možda i šire. Za samo nekoliko mjeseci kada su malu Nikšićku banku preuzela braća, ona je narasla preko stotinu puta. Gotovo sve javne institucije i preduzeća prenijele su tamo svoje račune. Banka se pominje u aktuelnim sudskim procesima. Šarići su dobijali kredite od Prve u vremenu kada nije smjela da daje kredite. Banka umalo nije srušila finansijski sistem zemlje, jer je izdala mnogo kredita sa lošim kolateralima prijateljima i partijskim uglednicima.

Mlađi Đukanović, o čemu je Monitor pisao, u Crnoj Gori posjeduje stotine hiljada kvadrata zemlje i desetine hiljada kvadrata stambenog i poslovnog prostora na najatraktivnijim lokacijama, a uknjižio je i spomenike kulture. Posjeduje preko 10 odsto Rudnika uglja i većinsko vlasništvo nad Republičkim zavodom za projektovanje i planiranje. Američki ICIJ je njegovo bogatstvo procijenio na 167 miliona dolara. Prema zvaničnim i Monitoru dostupnim podacima, mlađi Đukanović u Crnoj Gori ima mnogo više od toga. A bogatstvo svakodnevno raste.

DUŠKO MARKOVIĆ: Dugogodišnji najbliži saradnik Mila Đukanovića, zna tajne režima – kako se švercovalo, ratovalo, kako su padele glave, dobijali izbori, prisluškivali neprijatelji… Dugogodišnji šef ANB-a, preuzeo je u Lukšićevoj vladi mjesto potpredsjednika i ministarstvo pravde, koje bi trebalo da ima značajnu ulogu u procesu EU integracija. Iako na važnim pozicijama, oslabljen je krajem godine. Prema tvrdnjama insajdera, Markovićev kadar u ANB-u, Vladan Joković, morao je da napusti tu poziciju.

Marković je, prema nekim tvrdnjama, bio jedan od Đukanovićevih favorite za mjesto predsjednika Vlade, ali se na kraju opredijelio za Lukšića. Ministar pravde ima dobre odnose sa stranim zvaničnicima, iako su članovi njegove službe, u vrijeme dok je vodio ANB, bili sumnjičeni za veze sa kriminalnim strukturama. Marković je to negirao, tvrdeći da on reformiše službu, a da su veze sa kriminalcima samo radni zadatak njegovih ljudi.

VESNA MEDENICA: Prva dama pravosuđa duže od decenije pokriva važne funkcije. Medenica je predsjednica Vrhovnog suda i Sudskog savjeta postala nakon obavljanja funkcije državne tužiteljice.

U vrijeme dok je bila na čelu tužilaštva nije pokrenuta nijedna ozbiljna istraga, a prašina se skupljala na predmetima sa optužbama na račun vlasti. Da je partijski, DPS, kadar, redovno su joj spočitavali iz opozicije. Njen izbor za predsjednicu Vrhovnog suda svojevremeno je Liberalna partija okarakterisala kao ,,signal da DPS želi pošto poto da zadrži kontrolu nad Vrhovnim sudom jer na to mjesto šalje svog možda najboljeg poslušnika”.

Sa najveće sudske funkcije Medenca se protiv ,,trulih dasaka u sudstvu” , neefikasnosti i sporosti pravosuđa borila lijepom statistikom. Nije se obazirala na upozorenja da se radi samo o kozmetici, a ne suštinskim promjenama. Upozorenja sa međunarodnih i domaćih adresa o političkom uticaju na sudstvo damski je ignorisala. S dužnom ignorancijom se odnosila i prema medijima.

Predsjednica Vrhovnog suda zaradila je, kažu najave, diplomatsko mjesto u Roćenovoj Moskvi. Ili će, pak, tamo ministar vanjskih poslova opet da se vrati.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ
Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

VLADIN PRIJEDLOG IZMJENA ZAKONA O UNUTRAŠNJIM POSLOVIMA: Veting ili privatizacija bezbjednosti

Objavljeno prije

4 dana

na

27 Decembra, 2025

Objavio:

Ukoliko predloženi model zaživi, Crna Gora rizikuje da dobije sistem u kojem se o sudbini policijskih službenika odlučuje u zatvorenim postupcima, bez saslušanja, obrazloženja i  efikasne pravne zaštite

 

 

Vlada je 16. decembra  usvojila Predlog izmjena i dopuna Zakona o unutrašnjim poslovima i uputila ga Skupštini na usvajanje. Na juriš. Bez održavanja sjednice i rasprave, samo  “na osnovu pribavljene saglasnosti većine članova”. Sve u paketu sa još stotinjak zakona koje su, prema najavama premijera Milojka Spajića, naumili po prvi put usvojiti ili izmijeniti i dopuniti u prednovogodišnjem pohodu na parlament.

“Zakon o unutrašnjim poslovima koji je u skupštinsku proceduru poslala Vlada Crne Gore, nije ništa drugo do kopija prijedloga zakona koji je, pred kraj proljećnjeg zasijedanja, Skupština razmatrala na prijedlog poslanika Demokrata, Duška Stjepovića”, saopštio je funkcioner SD-a i poslanik Evropskog saveza Nikola Zirojević, obznanivši naum vlasti da zimus oposle ono što im ljetos nije pošlo za rukom.

Više detelja o sadržaju predloženih izmjena dobili smo iz nevladinog sektora i sindikata koji okuplja pripadnike Uprave policije.

Ponuđeni prijedlog nije usklađen sa pravom EU i međunarodnim konvencijama, nije prošao javnu raspravu, niti je u njegovom obrazloženju navedeno da je dobio saglasnost Evropske komisije, obznanili su iz Akcije za ljudska prava (HRA), uz zahtjev da se on povuče iz procedure. “Ovakva rješenja jasno pretvaraju policiju u instrument političke lojalnosti, ugrožavajući profesionalnost i depolitizaciju ove institucije i samim tim i povjerenje građana”.

Nadovezali su se iz Nezavisnog sindikata policije Crne Gore. “„Pet izabranih ljudi i onaj koji ih je izabrao imali bi moć da u svakom trenutku odlučuju o sudbinama policajaca. Svaki pokušaj drugačijeg mišljenja mogao bi dovesti do gubitka posla. Gdje su tu demokratija, sloboda i ljudska prava?“, zapitali su se. Uz konstataciju: „Na ovaj način vraćamo se 20 do 30 godina unazad, u period kada su policijski službenici radili po ugovorima koji su se produžavali na mjesec, dva ili tri. U takvim uslovima zaposleni su zavisni od tuđe dobre volje, podložni manipulacijama i nesigurni u izvršavanju zadataka, što direktno utiče na kvalitet njihovog rada.“

Ko bude imao strpljenja da pregleda Vladin prijedlog, shvatiće da su izrečene primjedbe još i blage u odnosu na ponuđeni sadržaj.

Prema  Prijedlogu, policijskim službenicima prestaje radni odnos ukoliko se utvrdi postojanje “bezbjednosne smetnje”. Slično rješenje postoji i u sadašnjoj verziji Zakona, ali je zakonopisac sada odlučio da  procedure pojednostavi do banalnosti. Odnosno, do direktne  opasnosti po funkcionisanje ključne karike državnog sistema bezbjednosti – policije. Pošto bi ona, faktički, postala privatno vlasništvo ministra unutrašnjih poslova i njegovih političkih nalogodavaca.

Ključnu, zapravo jedinu, ulogu u tom procesu imala bi Komisija za provjeru bezbjednosnih smetnji. Nju imenuje ministar a ponuđeni prijedlog zakona ne propisuje bilo kakve kvalifikacije koje bi članovi Komisije morali da ispunjavaju.

Navodi se samo  (član 128) da Komisiju čini pet članova “od kojih su tri službenici Policije, jedan službenik organizacione jedinice koja vrši poslove unutrašnje kontrole rada Policije i jedan službenik iz druge organizacione jedinice”. Da bi postali članovi Komisije, uz naklonost ministra, kandidati moraju dobiti potvrdu o nepostojanju bezbjednosnih smetnji.

Dakle, i oni treba da prođu provjeru za koju je zadužena druga komisija. Nju takođe imenuje ministar unutrašnjih poslova, samo što ne znamo koliko članova broji i odakle oni dolaze. Jedino što nam o njima kaže predloženi zakon jeste  da njeni članovi “nijesu kandidati za članove Komisije za provjeru bezbjednosnih smetnji.”

A ko provjerava eventualne bezbjednosne smetnje članova ove posebne komisije? O tome predložene izmjene  ne govore ništa, pa je osnovano pretpostaviti da će u tom poslu glavnu riječ imati ministar. Sa ili bez pomoći potpredsjednika vlade zaduženog za odbranu i bezbjednost. Trenutno  to su ministar MUP-a Danilo Šaranović i potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić. Obojica iz Demokrata Crne Gore.

Demokrate, zapravo, već neko vrijeme promovišu postupak “vetinga” među pripadnicima policije, ali im ta rabota ne ide onako kako su planirali. Pokazalo se da je mnogo lakše suspendovati službenike UP na osnovu komisijski utvrđenih bezbjednosnih smetnji, nego te optužbe dokazati. Makar i pred Disciplinskom komisijom unutar istog resora. Posebno kada “utvrđene bezbjednosne smetnje” ostaju tajna i za suspendovane policajce ali i za disciplinskog tužioca i članove Disciplinske komisije. Pa onda ovi drugi (tužioc i sudije u tom postupku) bježe sa zakazanih ročišta izgovarajući se bolešću ili službenim putem.

Još kada se desi, kao što se dešavalo, da Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) od koje je, prema sadašnjem Zakonu, obavezno pribaviti bezbjednosnu procjenu službenika/funkcionera koji se našao na skeneru sadašnje Komisije, zaključi da je dotični čist – problemi postanu još veći.

Da bi se sve to preduprijedilo, procedura skratila a postigao željeni ishod, zakonopisac je osmislio revolucionaran metod koji, nakon raspada Sovjetskog saveza, teško da je viđen bilo gdje u Evropi.

U najkraćem: policajac potpiše saglasnost da ministrova petočlana Komisija izvrši procjenu njegove bezbjednosne podobnosti. Šta biva ukoliko policijski službenik/funkcioner odbije traženu saglasnost u predloženom dokumentu – ne piše. Ne postoji odredba koja objašnjava da li se postupak tada obustavlja, da li se odbijanje saglasnosti smatra bezbjednosnom smetnjom ili  može li  biti osnov za prestanak radnog odnosa. Ni da li se postupak tada obustavlja, da li se odbijanje saglasnosti smatra bezbjednosnom smetnjom ili da li ono može biti osnov za prestanak radnog odnosa.

Možda su zaboravili. A možda je u pitanju odstupnica za provlačenje podobnih službenika sa mrljama u profesionalnom ili privatnom životu. Ova pravna praznina očigledno ostavlja širok prostor za diskreciono tumačenje i potencijalne zloupotrebe.

Komisija dotičnog kandidata, nakon pribavljanja njegove saglasnosti, provjerava uvidom u evidencije (nije precizirano koje), prikupljanjem podataka od UP i, u određenim slučajevima, pribavljanjem mišljenja ANB.

Tu počinju ozbiljni proceduralni noviteti.

Prema važećem propisu, ukoliko ANB u roku od 60 dana ne odgovori na traženi upit o podobnosti službenika MUP-a ili UP, podrazumijeva se da je on prošao njihovu kontrolu. Ubuduće, Komisija bi imala pravo da svoju ocjenu donese bez mišljenja ANB-a. U međuvremenu, istraživani policajac nema pravo da se izjasni o prikupljenim navodima, nema uvid u dokaze, niti mu se saopštavaju razlozi zbog kojih je, eventualno, utvrđena bezbjednosna smetnja za nastavak službe. Predloženi zakon izričito navodi da se istraživano lice obavještava o postojanju smetnje „bez obaveze da mu se otkriju razlozi“.

I onda mu ministar da otkaz. Što ne mora da uradi, ako neće. Predlog zakona ne sadrži eksplicitnu formulaciju da policijski službenik koji ne prođe provjeru dobija otkaz bez disciplinskog postupka. Međutim, kombinacija normi proizvodi upravo takav efekat. Zakon jasno propisuje da se policijskom službeniku na osnovu odluke Komisije može dati otkaz, ali nigdje ne pominje da se prije toga mora sprovesti disciplinski postupak, niti da se nalaz Komisije mora provjeravati u kontradiktornom procesu. Unutar ili van sistema bezbjednosti.

Znači li to da  policajac može biti istjeran iz službe samo zbog toga što su ministar i njegovi probrani saradnici zaključili da je sumnjiv, svojeglav ili –čujali smo već takve primjedbe – opoziciono nastrojen?

U Nezavisnom sindikatu policije kažu – da.  “Poznavanje naše istorije, mentaliteta i načina odlučivanja jasno pokazuje da ove izmjene mogu dovesti do ozbiljnih zloupotreba“, navode.

Slične ocjene stižu i iz HRA. “U praksi, ovakvo rješenje omogućava trajno isključenje pojedinaca iz UP na osnovu tajnih, neprovjerljivih i potencijalno politički motivisanih procjena”, ocjenjuju, dodatno upozoravajući da Vlada pokušava omogućiti retroaktivnu primjenu tog rješenja. Započeti disciplinski postupci, odugovlačeni mjesecima a neki i blizu dvije godine (kada nastupa njihova zastara), bili bi obustavljeni.  Na štetu osumnjičenih. Koji bi ostali bez mogućnosti da brane svoj profesionalni i lični integritet.

“Takvo pogoršanje pravnog položaja zaposlenih dodatno narušava pravnu sigurnost i pravičan postupak”, navodi HRA.

Vidjećemo da li su osnovane primjedbe o predloženim izmjenama Zakona o unutrašnjim poslovima ostavile neki utisak na predlagače. Ako jesu, njihov bi prijedlog mogao biti povučen iz procedure prije nego ovaj tekst stigne do čitalaca Monitora. I to bi bilo najbolje rješenje. U suprotnom, ostaje nada u intervencije sa EU adresa.

Što god se desi, ostaje potreba da se policijski sistem, i ne samo on, očisti od korupcije i kriminalnih uticaja. Međutim, ako predloženi model zaživi, Crna Gora rizikuje da dobije sistem u kojem se o sudbini policijskih službenika odlučuje u zatvorenim postupcima, bez saslušanja, obrazloženja i efikasne pravne zaštite. To nije samo pitanje prava policajaca ,već pravne i svake druge sigurnosti  građana.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NAKON SMRTI NJEMAČKOG DRŽAVLJANINA  NA SAVINOM KUKU: Najavljena tragedija

Objavljeno prije

4 dana

na

27 Decembra, 2025

Objavio:

Smrt mladog reprezentativca Njemačke Sebastijana Hertnera, prilikom pada sa žičare na Savinom kuku, aktuelizovala je pitanje  problematične žičare, stare preko 30 godina. I (ne)odgovornosti

 

 

Fudbaler i nekadašnji mladi reprezentativac Njemačke Sebastijan Hertner (34) poginuo je u subotu prilikom pada sa žičare na Savinom kuku. U nesreći je povrijeđena i njegova 30-godišnja supruga.

,,S velikom tugom objavljujemo tragičnu smrt našeg kapitena Sebastijana Hertnera tokom odmora. Skrhani smo i duboko ožalošćeni”,  saopštili su iz fudbalskog kluba ETSV Hamburg na društvenim mrežama.

Par je došao u turistički obilazak Crne Gore, a do nesreće je došlo u subotu 20. decembra nakon 13 časova kada je korpa u kojoj su se nalazili udarila u praznu korpu ispred. Prilikom sudara Hertner je ispao sa visine od nekoliko desetina metara i pao na kamenito tlo. Kasnije je utvrđeno da je smrt bila trenutna.

Nakon tragedije još troje turista je bilo četiri sata zaglavljeno na žičari. ,,Može se reći da je ovo možda igra sudbine. Godinama se bavim skijanjem rekreativno, ali ovakav slučaj nisam video da je dečko ispao iz korpe i tolikom brzinom preleteo sa te visine i poginuo na licu mesta”, izjavio je za Novosti Aleksandar Todorović. On je istakao da je sa još dvoje turista bio zaglavljen u korpi na nepristupačnom terenu Durmitora čak četiri sata.

Nakon incidenta ponovo je aktuelizovan slučaj problematične žičare stare preko 30 godina kao priče o najavljenoj tragediji. Mediji su prenijeli ogorčenje pojedinih Žabljačana zbog nebrige odgovornih za održavanje žičare. Kao i negodovanje građana zbog ćutanja Vlade  i ministara koji bi se nijesu pojavili  na Durmitoru nakon nesreće.

Građanski i ekološki aktivista Aleksandar Dragićević je naglasio da je za Crnu Goru posebno poražavjuće to što se ni nakon 24 sata od nesreće, niko iz Vlade nije oglasio. ,,Nije se oglasio ni vlasnik objekta Razvojna banka, nijedna ostavka nije ponuđena,a iz Vlade nije upućeno ni zvanično saučešće, niti prema porodici stradalog, niti prema Ambasadi Savezne Republike Njemačke”, kazao je on.

Predsjednik Jakov Milatović je u ime građana Crne Gore uputio porodici nastradalog i građanima Njemačke izraze iskrenog saučešća i izrazio nadu da nadležni preduzimaju potrebne mjere kako bi se u najkraćem roku utvrdile sve okolnosti ovog tragičnog događaja.

Uslijedila je i ostavka. Marinko Purić podnio je ostavku na mjesto direktora Turističkog centra Durmitor zbog nesreće koja se desila na skijalištu Savin kuk.  ,,Ovu odluku sam donio onog trenutka kad sam došao na lice mjesta nesreće i vidio da je jedna osoba nesrećno stradala. Sačekao sam da se završi uviđaj i izviđaj kako bih obavijestio javnost o ostavci. Tragični događaj u kojem je izgubljen jedan ljudski život predstavlja izuzetno težak osjećaj za svaku instituciju u okviru koje se desio i svakog čovjeka koji je dio te institucije. Iako, prema svim raspoloživim činjenicama i dokumentaciji, ne postoji lična niti profesionalna krivica u mom radu, iz prethodno navedenih razloga donio sam pomenutu odluku”,  saopštio je Purić.

On je kazao da za rad žičara i skijališta posjeduju svu propisanu dokumentaciju. Uprkos tome, prema njegovim riječima, odlazi sa direktorske funkcije uz duboko žaljenje zbog tragičnog događaja, sa izraženim saučešćem porodici stradalog i sa nadom da će institucije do kraja rasvijetliti sve okolnosti ovog slučaja.

Iz Uprave policije su saopštili da su prikupili obavještenja od više lica: ,,Odgovornih i zaposlenih u Ski centru ‘Savin kuk’, izuzeli potrebnu dokumentaciju, a naložena su i odgovarajuća vještačenja”.

Po nalogu tužiteljke  Osnovnog državnog tužilaštva u Pljevljima Merime Obućine, vještaci mašinske struke će utvrditi uzrok zbog kojeg je korpa sa mladim parom udarila u onu ispod nje, nakon čega je Hertner  ispao sa visine od oko 40 metara.

Skupštinski odbor za antikorupciju jednoglasno je donio odluku o održavanju kontrolnog saslušanja više zvaničnika radi „utvrđivanja odgovornosti i provjera upravljanja, održavanja i bezbjednosti skijališta”. Biće saslušani – ministarka turizma Simonida Kordić, ministarka javnih radova Majda Adžović, predstavnik Razvojne banke u čijem je vlasništvu žičara, predsjednik opštine Žabljak Radoš Zugić, te predstavnik Turističkog centra Durmitor .

Žičara na Savinom kuku građena je od 1989. do 1992. godine. Prva upozorenja na problematično stanje dobijena su u analizi ,,Koncept strategije razvoja zimskog turizma u Crnoj Gori”, koju je 2011. godine, uz podršku Njemačkog društva za međunarodnu saradnju (GIZ), objavio Mihael Štajnbah.

U toj analizi navodi se da bi žičare na Savinom kuku morale biti zatvorene da se nalaze bilo gdje u Zapadnoj i Centralnoj Evropi. ,,Svi liftovi i žičare na skijalištu Savin kuk, na Žabljaku, bez izuzetka se nalaze u bijednom stanju i jedva zadovoljavaju međunarodne sigurnosne uslove. Ako se želi obezbijediti budućnost tog skijaškog područja, neophodno je investirati u potpuno nove, savremene ski liftove, jer u takvom stanju, skijaško područje neće moći dugo da funkcioniše”, upozoreno je još 2011.
Upozorava se i da je ,,tokom zime 2009/2010. godine lavinom uništen drugi potporni stub gornje žičare, ali preduzetnik/operator ga nikad nije zamijenio. Ipak, žičara još radi”, navodi se.

Uz preporuke hitnih i mjera za naredne tri do pet godina, Štajnbah je poručio i da će, “ako postoji želja da na Žabljaku narednih godina i dalje opstane skijaška djelatnost… već u kratkom roku biti potreban investicioni obim od oko 10 miliona za zamjenu žičara sa sjedalima, koje su manje-više zrele za otpad”.

Dragićević je podsjetio da je Vlada i prije 11 godina objavila informaciju o stanju skijališta u Crnoj Gori, te da je tada ukazano da žičara “Savin kuk 2” mora biti zamijenjena.

,,U oktobru 2014. godine Vlada Crne Gore objavila je informaciju o stanju skijališta u Crnoj Gori, u kojoj se, između ostalog, navodi da je za potrebe Vlade angažovana slovenačka kompanija ProAlpina, specializovana za skijališta.Ta kompanija je jasno ukazala da bilo kakva rekonstrukcija, revitalizacija ili dalje korišćenje postojeće žičare nije moguća, te da se ona mora u potpunosti zamijeniti novom ili polovnom žičarom koja je usklađena sa evropskim standardima bezbjednosti. Uprkos tom jasnom upozorenju, u prethodnih 11 godina ništa nije učinjeno”, kazao je Dragićević.

Prema mišljenju UNESCO-a iz 2019., svaka nova dogradnja ili izgradnja dodatnih ski-liftova ugrozila bi status zaštićene baštine, ali je dozvoljena potpuna rekonstrukcija postojeće žičare Savin kuk u istim gabaritima.

U decembru 2020. tada odlazeća Vlada Duška Markovića donijela je odluku da novu žičaru, namijenjenu ski centru Savin kuk, prebaci skijalištu Žarski u Mojkovcu, koji je i dalje čeka izgradnju. Oprema propada nakon oštrog protivljenja Žabljačana. Tada je iz odlazeće vlasti objašnjeno da im je iz UNESCO rečeno da se ne može graditi žičara šestosjed i da je to isključivi razlog zbog čega se odustalo od njenog postavljanja na Savinom kuku.

Vijesti su 2019. godine pisale o stanju žičara na Savinom kuku. U zapisniku o tehničkoj ispravnosti, koji je tada dostavljen redakciji, navedeno je da žičare nisu ispravne i da ne bi smjele da se upotrebljavaju, ,,jer bi to moglo dovesti do fatalnih posljedica”.

I pored brojnih upozorenja, nadležni tvrde da su žičara i skijalište imali svu propisanu dokumentaciju za rad: važeća rješenja i dozvole za prevoz putnika žičarom, zapisnike inspekcijskih nadzora, izvještaje o ispitivanju čeličnih užadi, urednu evidenciju rada instalacija, izvještaj o elektroinstalacijama, privremeno odobrenje za rad skijališta za 2025. godinu, kao i izvedbeni projekat rekonstrukcije žičare Savin kuk 2 iz 2015. godine.

Tokom ljetnjih mjeseci žičarom je prevezeno više od 100.000 putnika. Jedn od očevidaca nesreće izjavio je ,,Ne smijem da zamislim šta bi se desilo za vrijeme praznika, kada bi na žičari bilo na stotine turista”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZETA REKLA NE IZGRADNJI POSTROJENJA ZA PRERADU OTPADNIH VODA U BOTUNU: Cijena straha i manipulacije

Objavljeno prije

2 sedmice

na

19 Decembra, 2025

Objavio:

Kako god da završi  botunska epizoda, Podgorica neće bankrotirati zbog toga. I gradonačelnik će, gotovo izvjesno, ostati na svojoj funkciji. To ne znači da će stanovnici Glavnog grada imati manje problema  nego do sada. Naprotiv

 

 

Nešto više od 60 odsto stanovnika opštine Zeta sa pravom glasa iskoristilo je, u nedjelju, mogućnost da odgovori na referendumsko pitanje: “Da li ste za izgradnju sistema za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu?”. Ogromna većina glasača (98,5 odsto) zaokružila je “ne”. Po zatvaranju birališta, uslijedilo je slavlje koje je, povremeno nošen na rukama i ramenama najvatrenijih sljedbenika, predvodio Milan Knežević.

“Neizgradnjom kolektora spasićemo živote”, poentirao je predsjednik SO Zeta Mihailo Asanović. Mnogo manje dramatično, pa zato i manje vidljivo, bilo je obraćanje Delegacije EU u Crnoj Gori. “Daleko od toga da predstavlja zagađivača, postrojenje (za prečišćavanje otpadnih voda – prim. Monitora) pruža ključno rješenje za dugogodišnji problem neprečišćenih otpadnih voda oko 150.000 građana, koje zagađuju rijeku Moraču, Zetsku dolinu, područje Skadarskog jezera i Jadransko more”, navedeno je u saopštenju kojim se, još jednom, priča o izgradnji postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu (PPOV) pokušava vratiti u racionalne okvire.  Uzalud, čini se.

Moglo bi se analizirati koliko je odluka stanovnika Zete činjenično (ne)utemeljena, ekološki (ne)opravdana ili, iz perspektive zdravlja ljudi i javnih finansija, (ne)održiva. Onda bi na red moglo doći i to da li je odluka s lokalnog referenduma u opštini Zeta obavezujuća za Glavni grad i državu. Ali, sve to smo čuli već nebrojeno puta. Pa je, možda, vrijeme da se okrenemo budućnosti, pokušavajaći da – kroz moguća scenarija – sagledamo posljedice višegodišnje drame u Botunu.

Iako djeluje kako su vrata za dogovor definitivno zatvorena, gradonačelnik Podgorice Saša Mujović ne gubi nadu da će se PPOV ipak graditi na planiranoj lokaciji, “jer je to nešto što je dobro i za Podgoricu, i za Zetu, i za cijelu Crnu Goru“.

Mujović ostaje neodređen na pitanje da li se pristup gradilištu može obezbijediti upotrebom sredstava prinude prema mještanima na barikadama, navodeći da je on pristalica stava da svi treba da rade svoj posao i ponesu svoje parče odgovornosti.  “Ako nam je zaista cilj da budemo dio Evrope, nemam dilemu da li treba graditi kolektor na definisanoj lokaciji i da li treba postupiti onako kako se postupa u Evropi”, kazao je, insistirajući da planirana i davno ugovorena gradnja mora početi u narednih desetak dana, do 31. decembra. U suprotnom, srušiće se postojeća finansijska konstrukcija projekta čija je vrijednost veća od 70 miliona eura.

Međunarodni finansijeri koji su obezbijedili kredit i grant za ovaj projekat insistiraju da novo odlaganje nije moguće, kazao je Mujović za Monitor. “Na sastanku početkom juna, kada smo se izborili za još jedno, ko zna koje po redu, pomjeranje rokova, jasno nam je predočeno da novih razgovora na tu temu više neće biti”.

Kako se kraj godine bliži, oprez nalaže da razmotrimo i slučaj da radovi u Botunu ipak ne počnu u roku koji nam je predočen kao poslednji trenutak. Ili, da ih uopšte ne bude na planiranoj lokaciji. U tom slučaju: Moračom će, nizvodno od postojećeg podgoričkog kolektora, nastaviti da teku otpadne vode iz gradske kanalizacije; sanacija bazena crvenog mulja sa svim mogućim otrovima koji su pratili rad nekadašnjeg Kombinata aluminijuma ostaće obećanje na dugom štapu; u Botunu i komšiluku nastaviće se ilegalna eksploatacija (krađa) šljunka iz rječnog korita i sa priobalnih parcela; zatrovana rijeka devastiranog korita nosiće probleme nizvodno,  u Skadarsko jezero i na obalu Jadranskog mora; EU će nastaviti da žmuri na evidentne ekološke probleme ili, možda, neće… Ništa novo, uglavnom.

Stvarna novina mogle bi biti finansijske posljedice nerealizovanog projekta. I to ne one dugoročne, u koje bi bili uračunati troškovi liječenja bolesti izazvanih zatrovanim okruženjem ili nedostatak vode u cjevovodima Regionalnog vodovoda od koje zavise mještani i gosti duž crnogorske obale. Nego konkretne posljedice nerealizovanih ugovora o finansiranju, projektovanju i izgradnji PPOV.

Postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda, uz postrojenja za tretman i spaljivanje  ostataka kanalizacionog mulja (spaljivanje svih organskih ostataka) projektovani su kao dio sistema za tretman otpadnih voda na teritoriji Podgorice. Projekat je započet još u vrijeme kada je Podgoricom upravljao Miomir Mugoša i do sada je urađeno dosta toga. Uz poprilične troškove.

“Završili smo tri od četiri faze projekta”, pohvalio se nedavno Ivan Vuković, nekadašnji gradonačelnik Podgorice (DPS) i potpisnik važećeg ugovora za projektovanje i izgradnju postrojenja u Botunu. “ Izgradili smo više od 20 kilometara kanalizacione mreže tamo gdje je nije bilo, novi most u blizini postojećeg postrojenja i položili smo novu kolektorsku cijev, koja se nalazi blizu lokacije na kojoj bi novo postrojenje trebalo da se nalazi”, precizirao je.

Prema dostupnim informacijama koje nijesu kompletne, urađen je i projekat planiranog postrojenja u Botunu i kupljen dio opreme koju bi trebalo instalirati na toj lokaciji. “Iz kredita i grantova je, ukupno, do sada povučeno oko 29 miliona eura”, predočio je ljetos Aleksandar Nišavić, izvršni direktor preduzeća Vodovod i kanalizacija Podgorica koje je nosilac ovog projekta.

Ukoliko se odustane od projekta u Botunu većina tog novca otišla bi u vjetar, odnosno niz Moraču. Novi projekat morao bi se raditi ispočetka, od ispitivanja zemljišta do uticaja projekta na okruženje. Značajan dio već nabavljene opreme ostao bi neupotrebljiv, pošto se ona proizvodi po narudžbi, u skladu sa lokalnim specifičnostima projekta.

Za očekivati je i da bi izvođači, turski konzorcijum Kuzu-Alkatas, zahtijevao da im se isplati ugovorena cijena za posao koji su dobili na međunarodnom tenderu. U pitanju je 47,3 miliona eura koji pokrivaju projektovanje, izgradnju, puštanje u rad, obuke zaposlenih i tehničko upravljanje u prvim godinama rada.

Sa naše strane bi se, vjerovatno, insistiralo da se izvođaču ne isplati kompletan ugovoreni iznos, pa bi se čekao sudski epilog te priče. Ili bi se tražio kompromis, recimo, u vidu nastavka saradnje na nekoj drugoj lokaciji. Nekad.

Ugovor o izgradnji i projektovanju PPOV Botun sklopljen je po modelu FIDIC Svjetske banke i u njemu nema kalendarskog roka (konkretan datum) kada radovi moraju početi, već je početak ugovora vezan za datum “uvođenja u posao” koji formalno određuje naručilac (tzv. Commencement Date). Prema tome,  taj ugovor ne bi trebao biti ni razlog za prekid započetih aktivnosti ako radovi ne počnu u preostalih desetak dana.

Problem je finansiranje projekta. Novac je obezbijeđen kreditom  KfW banke (35 miliona) i donacijama EU preko programa Investicioni okvir za Zapadni Balkan (WBIF) u ukupnoj vrijednosti od, približno, 33 miliona.

Kredit od KfW uzela je vlada Duška Markovića 2017. godine uz fiksnu kamatu od dva odsto, na 20 godina, sa početkom otplate 2027. (grejs period 10 godina). Javnosti nijesu poznati podaci o tome da li su realizacija ili naplata tog kredita vezani za rokove početka/završetka radova u Botunu. Znamo da je Vlada ta sredstva prenijela opštini Podgorica, većim dijelom bez obaveze vraćanja. Ono što je trebao da vrati u državnu kasu (oko petine kredita), Glavni grad je kompenzovao ustupajući državi prostor nekadašnje kasarne Morača.

Proizilazi da, ako nema klauzula nepoznatih javnosti, kredit KfW ne proizvodi direktne finansijske posljedice za Podgoricu i njene građane. Čak ni u slučaju da se zvanično odustane od radova u Botunu.   Pretpostavka je, pošto dokumenta nijesu javna, da je najveći problem u doniranim sredstvima WBIF.

Slični grantovi, uobičajeno, funkcionišu po principu roka prihvatljivosti troškova: ako se poslovi ne realizuju u ugovorenom periodu, EU ne refundira potrošeni novac. Ali, ni to nijesu penali ili kazne o kojima govore ovdašnji političari, već gubitak bespovratnih sredstava. Uz neizbježne reputacione rizike i vjerovatnoću da bi reprizu projektovanja i izgradnje PPOV na nekoj drugoj lokaciji morali platiti isključivo svojim novcem.

„Ako ne želimo bankrot Glavnog grada, ne postoji zamjena za Botun“, insistira Mujović ponavljajući da radovi moraju početi do kraja godine. Gradonačenik i njegovi saradnici navode kako bi, u slučaju  odustajanja ili premještanja planiranog postrojenja na drugu lokaciju, Podgorica mogla izgubiti do 200 miliona eura. Uz pomenuta potraživanja izvođača za projektovanje, već isporučenu opremu i izgubljenu dobit, gubitak evropskog granta, nove troškove planiranja, projektovanja, preusmjeravanja izgrađene kanalizacione infrastrujture ka novoj lokaciji, iz gradske uprava straše nas  i “potencijalnom tužbom drugorangiranog ponuđača”. Kako je njihova ponuda težila  oko 97 miliona eura, sabiranjem svih tih stavki zaista se može doći do iznosa od 200 miliona. Pa i više.

Ali, taj scenario ne djeluje realno. I treba ga posmatrati kao dio pritska na oponente i javnost, ne bi li se ojačale vlastite pozicije.

“Ili ću ja staviti tačku na kolektor  ili kolektor na mene. Borba je neizvjesna”, kazao je gradonačelnik Podgorice u septembru, najavljujući ostavku ukoliko misija Botun doživi neuspjeh.  Sada slušamo revidiranu verziju tog iskaza.

“U slučaju da ne počne gradnja i da Podgorica bude u obavezi da plati penale i odštetu, pa da budžet za 2026. godinu bude desetkovan, da umjesto 160 miliona koliko je projektovano, Grad ima na raspolaganju 10-20 miliona ili ni toliko, apsolutno nisam spreman da nastavim moju funkciju”, rekao je Saša Mujović pojašnjavjajući raniju izjavu: “Ne želim da budem gradonačelnik sa vezanim rukama, sa minornim budžetom, prljavim ulicama, lošom infrastrukturom i bez mogućnosti da se bilo šta uradi…”.

Jedino što je sada izvjesno u priči o projektu izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda je da, kako god da završi njena botunska epizoda, Podgorica neće bankrotirati zbog toga. I gradonačelnik će, gotovo izvjesno, ostati na svojoj funkciji. To ne znači da će stanovnici Glavnog grada imati manje problema  nego do sada. Naprotiv.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo