Povežite se sa nama

OKO NAS

SAMOHRANI RODITELJI I DRŽAVA: Bez pomoći

Objavljeno prije

na

Troškovi boravka i ishrane djece iz jednoroditeljskih porodica u javnim predškolskim ustanovama smanjeni su za 50 odsto. Ta odredba, koju je predložilo Udruženje Roditelji, primjenjuje se od 8. jula ove godine, kada je stupio na snagu izmijenjeni Zakon o predškolskom obrazovanju i vaspitanju.

Ovo udruženje je amandmanom tražilo smanjenje cijene za djecu samohranih roditelja, kako bi se pomoglo jednoroditeljskim porodicama u Crnoj Gori, koje su, u većini slučajeva, u nezavidnom položaju.

Ivana Dukić, koordinatorka ove grupe roditelja u okviru udruženja, primjećuje da je evidentno neprepoznavanje ove kategorije roditelja u zakonskim okvirima te to predstavlja prepreku za pružanje pomoći.

Da samohrani roditelji nemaju adekvatan sistem podrške obezbijeđen od strane institucija primijećeno je i u Izvještaju EK o napretku Crne Gore za 2015: „Podrška za samohrane roditelje je vrlo ograničena u pogledu finansijske pomoći i dostupnih usluga”.

U Crnoj Gori postoji oko 14.000 jednoroditeljskih porodica koje nijesu prepoznate kao posebna grupa u zakonima, a njihove socijalne i materijalne potrebe tek treba rješavati. Navedeni podatak o broju samohranih roditelja je, pri tom, tek procjena na osnovu broja razvedenih brakova, pošto precizna evidencija ne postoji.

Prema podacima MONSTAT-a stopa razvedenih brakova bilježi trend rasta od 1990, pa je tako u 2015. godini stopa veća za cijelih 78,3% u odnosu na 1990. Prošle godine razvedeno je 577 brakova, od čega je u 48% razvedenih brakova bilo jedno ili dvoje djece, a u 8,8% troje i više djece. U 79,8% slučajeva djeca su dodijeljena majkama, a očevima u 12,3% slučajeva.

Dukićeva ukazuje da mehanizmi zaštite samohranih roditelja skoro da ne postoje. ,,Znamo samo za dvije odredbe – da ne mogu biti otpušteni do djetetove sedme godine, što bi bilo odlično da nema ovoliko rada na crno, i sada ova nova odredba o nižoj cijeni vrtića”.

Po mišljenju ovog udruženja država prije svega treba da jasno definiše pojam samohranog roditelja. Zakon o socijalnoj i dječijoj zatiti kaže da je samohrano lice ,,roditelj koji je razveden ili je drugi roditelj umro ili je nepoznat, a izdržava dijete, odnosno vrši produženo roditeljsko pravo, do zasnivanja bračne ili vanbračne zajednice”.

,,Kako regulisati prava žena koje su dijete dobile u vanbračnoj zajednici, a otac je poznat, ili onih koje presudom o razvodu dijele starateljstvo nad maloljetnim djetetom? Potrebno je pronaći način naplate alimentacije, tačnije obaveze drugog roditelja da pomaže u izdržavanju djeteta”, kaže Dukićeva.

Ona dodaje da treba Zakonom o radu samohranim roditeljima najprije omogućiti prednost pri zapošljavanju. ,,Fleksibilnost i razumijevanje poslodavca je neophodna, da bi takav roditelj mogao dati svoj maksimalni doprinos kako u porodici, tako, i na radnom zadatku”.

Neplaćanje doprinosa za izdržavanje djeteta je najveći problem samohranih roditelja. Podaci istraživanja Sigurne ženske kuće iz 2014. godine pokazuju da trećina očeva u Crnoj Gori duže od dvije godine nije isplaćivala novac za izdržavanje djece, a 70% duže od godinu. ,,Važno je znati i da je minimalna alimentacija 60 eura, što je izuzetno mali iznos, a koji se dodjeljuje često jer je kod nas vrlo lako prikazati nerealnu zaradu ili čak i to da neko ne radi, iako je u radnom odnosu (zbog rada na crno)”.

Pri tom, ukazuje Dukićeva, Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti, recimo, ne pruža garancije za materijalno obezbjeđenje samohranim roditeljima. Tako samohrane majke nerijetko ostaju bez ikakvih primanja. „Upravo ih alimentacija koju ne primaju sprečava da ispune uslove za dobijanje „socijalne pomoći” odnosno u tome ih sprečava alimentacija – čak iako je drugi roditelj ne plaća, odnosno izbjegava tu obavezu”.

Osim povoljnijeg boravka u vrtiću, samohranim roditeljima, podsjećaju iz Udruženja, značili bi najavljeni popodnevni sati rada vrtića.

Moramo biti svjesni, poručuje Ivana Dukić, da i pored toga što je klasična porodica najpoželjniji oblik funkcionisanja porodice, prisutan je porast jednoroditeljskih porodica, kod nas i u Evropi. ,,Ne možemo ih zanemarivati, već im treba pružiti podršku, kako bi djeca izrasla u zdrave osobe i građane svoje zemlje. Zdrava i stabilna porodica je osnovna pretpostavka zdravog razvoja pojedinca, a šire posmatrajući i čitave zajednice, pa zbog toga porodica zaslužuje posebnu brigu i podršku društva “, zaključuje Dukićeva.

Na evidenciji Zavoda za zapošljavanje se krajem 2015. nalazilo 1.335 osoba koje su se izjasnile kao razvedene i 266 njih koji su rekli da su udovci, odnosno udovice. Iz Zavoda smatraju da je ključni problem u zapošljavanju samohranih roditelja smanjena mobilnost usljed obaveza prema porodici.

Zbog ekonomskih problema ostali izgledaju manje važni, iako to nijesu, a odnose se na psiho-socijalne potrebe djece i roditelja. „Evidentno je da dešavanja koja su dovela do toga da porodica postane jednoroditeljska, vrlo često izazivaju različite traume, što povećava rizike koji utiču na kvalitet roditeljstva i pravilan razvoj djece.”

Malo slobodnog vremena koje roditelj i dijete mogu zajedno provesti je još jedan problem, a zbog brige roditelja o egzistenciji često rezultira emocionalnim poteškoćama. ,,Čitava ta situacija veoma je zbunjujuća za dječiji um, i veoma često dolazi do povlačenja u sebe, ili afektnih ponašanja. I tako se ulazi u začarani krug, roditelj se bori za egzistenciju i nema vremena da se posveti psihološkim problemima djeteta ali i svojim”, zaključuje Ivana Dukić.

Briga države zato je presudna.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

NEVOLJE  RODITELJA DJECE SA AUTIZMOM: Prepušteni sebi

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored Centra za autizam u Podgorici, zbog nedostatka kadra i malog broja tretmana, roditelji djece su prinuđeni da svoju djecu vode u Beograd. Boravak tamo ih mjesečno košta od 800 do 1.200 eura. ,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji”, kaže Radmila Vukadinović

 

Tog maja, prije pet godina, građani Podgorice su sa strepnjom tragali za Ognjenom Rakočevićem. Lijepa priča o solidarnosti nije imala srećan kraj – jedanaestogodišnji dječak je pronađen u Morači. Tragedija je pokrenula širu priču o autizmu i neuslovima za liječenje i život osoba sa ovim razvojnim poremećajem.

Nakon dvije godine, krajem marta, otvoren je u Podgorici Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju prihologiju Ognjen Rakočević.

Na otvaranju prvog nacionalnog centra ove vrste tadašnji ministar zdravlja Kenan Hrapović je obećao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. Tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

O tome kakvo je stanje danas, četiri godine nakon otvaranja Centra, svoje i iskustvo, kako kaže, većine roditelja djece sa smetnjama u razvoju za Monitor govori Radmila Vukadinović.

Prošle godine, njen sin koji je tada imao dvije godine i sedam mjeseci, dobija uput za liječenje na Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora Đorđe Kostić u Beogradu. ,,Sin je imao problema sa govorom i ponašanjem. Kao roditelji koji se, u tom trenutku, prvi put susreću sa problemom te vrste, nama sve to djeluje strašno i bezizlazno. Dr Ivan Krgović, dječiji psihijatar nam detaljno opisuje problem, savjetuje nas da pođemo na Institut, jer je ključ napretka našeg sina u kontinuiranom svakodnevnom radu, što Centar za autizam u Podgorici nama i ne može da pruži. Maksimalan broj tretmana koji možemo da dobijemo u Centru je jednom nedeljno, što je premalo. Zahvaljujući dr Krgoviću, krećemo za Beograd”, priča Vukadinovićeva.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROTESTI RADNIKA U SVIJETU, KOD NAS MUK: Kad nam (ne) živi rad

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je tokom pandemije izgubila preko 30.000 radnika, a najviše u trgovini, ugostiteljstvu i administrativnim uslužnim djelatnostima

 

„Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad, srce gromko nek nam zbori, da nam živi, živi rad“, stihovi su koje su širom bivše Jugoslavije pjevali tokom praznika rada. Velikim radničkim paradama nekada je obilježavan 1. maj, dok su građani sa porodicama piknikovali na izletištima. Bilo nekad.

Tokom ovogodišnjeg praznika rada, obilježenog nakon teške zdravstvene i ekonomske krize, radnici u Crnoj Gori, ali i cijelom svijetu nijesu imali mnogo razloga za slavlje. U razvijenim zapadnim zemljama (poput Belgije, Francuske, Njemačke, Švedske, Engleske) i onim manje razvijenim (Turska, Indonezija, Kuba, Filipini) radnici su masovno izašli na ulice uprkos COVID-19 krizi i protestovali zbog izgubljenih radnih mjesta. Policija je gotovo u svim zemljama reagovala zbog kršenja zdravstvenih mjera, a najbrutalnije su scene viđene u Turskoj, gdje je na stotine građana uhapšeno u nasilnim demonstracijama.

Za to vrijeme situacija u Crnoj Gori je, stiče se utisak, prilično relaksirana kada je riječ o radnicima. Sindikati su otkazali tradicionalnu radničku paradu zbog zdravstvenih mjera, dok su se njihovi predstavnici oglasili sa nekoliko komentara. Međutim, uprkos zdravstvenim mjerama tokom cijele godine svjedoci smo brojnih auto-kolona, političkih i vjerskih okupljanja, kojima su se takođe branila (i brane) neka prava i uvjerenja. Radničke organizacije su, ipak, odlučile da ostanu pasivne iako je za godinu dana posao izgubilo preko 30.000 radnika.

„I ove, kao i prošle godine, aktivisti i članovi Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG) prinuđeni su da Međunarodni praznik rada obilježe bez tradicionalne prvomajske protestne šetnje, poštujući mjere za sprečavanje širenja koronavirusa i štiteći na taj način prvenstveno one svoje kolege koji su od marta 2020. godine, na prvoj liniji odbrane od ove pošasti… Uz želju da što prije dobijemo borbu sa nevidljivim neprijateljem i što prije pažnju sa dnevnopolitičkih previranja usmjerimo na očuvanje radnih mjesta, ekonomsku stabilnost i dostizanje socijalne pravde, Unija slobodnih sindikata Crne Gore svim radnicima čestita Prvi maj – Međunarodni praznik rada“, navodi se u prvomajskom proglasu USSCG-a.

Prema podacima Zavoda za statistiku (MONSTAT) na kraju 2020. godine bilo je blizu 28.000 manje zaposlenih (ukupno 176.693), u odnosu na 2019. godinu, kada je bilo zaposleno 203.545 radnika. Prema istim podacima do marta 2021. bez posla je ostalo još 6.000 radnika. Samo u Podgorici je za godinu dana bez posla ostalo više od 10.000 stanovnika. Najviše otpuštanja, prema statistici MONSTAT-a bilo je u trgovinama, uslugama smještaja i ishrane i preduzećima koja su pružala administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti. Trgovina je privredna grana u Crnoj Gori koja, pored državne uprave, zapošljava najviše ljudi. Najviše radnika je otpušteno u tom sektoru, iako su, tokom cijele pandemije, prodavnice radile svakog dana. Naravno, radno vrijeme je bilo skraćeno, ali neke druge privredne grane, poput ugostiteljstva, nijesu radile uopšte po nekoliko sedmica.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

NEMA KRAJA REKONSTRUKCIJI PUTA BERANE – KOLAŠIN: Tunel potopljen, sumnje isplivale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Završetak radova na putu preko Bjelasice kasniće godinu i koštaće nekoliko miliona više. U međuvremenu, jačaju sumnje da se u taj posao ušlo zbog privatnih interesa kompanija čiji su vlasnici bliski partijama iz prethodne Vlade

 

Tunel Vranjak na regionalnom putu između Berana i Kolašina, kroz planinu Bjelasicu, konačno je probijen, ali su probijeni i svi rokovi za završetak puta. Iako je trebalo da bude izgrađen prošle godine, dionica puta Lubnice – Jezerine, kako je najavljeno, biće završena tek krajem ove godine.

Prolongiranje roka za završetak radova uslovile su podzemne vode koje su se pojavljivale nekoliko puta tokom izgradnje tunela. U Upravi za saobraćaj tvrde da je taj problem trajno saniran nakon proboja tunela kroz Bjelasicu, ali ostaje nejasno zašto se u tako složen projekat ušlo bez adekvatnih priprema i istraživanja. Pa su  nepredviđene okolnosti i dodatni radovi povećali cijenu za čak tri miliona.

Radovi na putu Jezerine – Lubnice izvode se na ukupnoj dužini 14,44 kilometra i podijeljeni su na četiri dionice. Iz Direkcije javnih radova kažu da na prvoj dionici Lubnice rade rekonstrukciju puta u dužini od 6,61 kilometar i izgradnju galerije duge 80 metara. Na drugoj dionici Jelovica rekonstruisaće put od oko tri kilometra, a na četvrtoj put dužine manje od jednog kilometra. Najkompleksnija je treća dionica Klisura, na kojoj se rekonstruiše put od 3,87 kilometara i gradi tunel Vranjak dužine 2.814 metara.

Radovi na izgradnji tunela nedavno su opet bili zaustavljeni usljed pojave obimne količine podzemne vode, dotoka i do 200 litara u sekundi. Fotografije koje svjedoče o tome, tačnije o još jednoj poplavi u tunelu, objavio je nedavno na svom fejsbuk-profilu Boris Raonić iz Građanske alijanse. „Radovi je trebalo da budu završeni prije pola godine, a da se potom, sa završetkom puta, gradi žičara koja povezuje ski-centre Kolašin 1450 i Kolašin 1600. Ali, niko se nije sjetio da ispita teren. Kada su počeli da rade, vidjeli su da ima podzemnih voda dotoka 200 litara u sekundi“, napisao je Raonić.

On tvrdi da je pad tunela promijenjen da bi išao prema planiranoj mHE, a da će čitav projekat stajati više od 50 miliona. Raonić ističe da je izvođač radova blizak jednoj partiji u BiH, koja ima sestrinsku firmu u Crnoj Gori. Riječ je o kompaniji Euroasfalt iz Sarajeva, čiji je vlasnik Hamid Ramić, jedan od finansijera SDA. U Crnoj Gori se šuška da je Ramić donator i Bošnjačke stranke, čiji je kadar Osman Nurković, ministar saobraćaja i pomorstva u Vladi Duška Markovića, u čijem mandatu je Euro asfalt u Crnoj Gori dobio poslove vrijedne čak 60 miliona evra.

Cjelokupni projekat kojim se skraćuje put između Berana i Kolašina se finansira iz kredita Evropske banke za obnovu i razvoj. U Upravi za saobraćaj kažu da je za sada za rekonstrukcije ove dionice  potrošeno 32 miliona, a da je u ovogodišnjem budžetu planirano još 13. Međutim, nepredviđene okolnosti uslovile su povećanje troškova. ,,Cjelokupna vrijednost ugovora će biti negdje oko 48 miliona. Znači, biće tri miliona eura više nego što je planirano u početku. Sljedeće godine, nakon završenog tehničkog pregleda i dobijanja upotrebne dozvole platićemo izvođaču još tri miliona”, kazao je Dušan Kokić iz Uprave za saobraćaj.

Monitor je odavno postavio pitanje zašto se u ovaj posao ušlo bez adekvatnih istraživanja i zašto je, kako je na to ranije upozorila NVO Akcija za socijalnu pravdu, dozvoljeno da se u trup državnog puta ugrađuju cijevi za mini elektrane u Beranama, koje gradi Hidroenergija Montenegro.

Valjalo bi podsjetiti da je prvu dionicu puta, od Berana do Lubnica, u dužini od trinaest kilometara, gradila kompanija Bemax. Ta kompanija je istovremeno na istoj trasi gradila male hidroelektrane, otkupivši većinski paket akcija firme Hidroenergija Montenegro od Olega Obradovića. Bemax je taj posao iskoristio da o državnom trošku u trup puta ugradi cijevi za mHE.

Za taj poduhvat trebale su im velike količine eksploziva, posebno na dionici preko krševitog prevoja Zdravac. Nevolja je bila u tome što su istom trasom prolazile cijevi gradskog vodovoda, a Bemax ih je eksplozivom oštetio čak jedanaest puta. Računajući i onda kada je, eksplozivnom šalitrom zamućena voda, stigla do slavina u gradu, gdje je (prema zvaničnim podacima) otrovano oko dvije i po hiljade stanovnika Berana, a pretpostavlja se da je još toliko prebolovalo trovanje ne potražeći ljekarsku pomoć.

Bemaxu je zbog toga i suđeno ali su, u nedostatku dokaza, kompanija i njen izvršni direktor Veselin Kovačević, oslobođeni optužbi. Bemax je nesmetano nastavio da gradi državni put i svoje male hidroelektrane. Sve njihove hidroelektrane nalaze se sa strane Bjelasice koja pripada Beranama, odnosno slivu rijeke Lim. Počevši od one najveće, Jezerine, pa nizvodno rijekom Bistricom, prema Limu. Njihov prvobitni plan je bio na na tom potezu izgrade čak osam hidroelektrana, ali su ih na dionici bližoj gradu, mještani sela Buče omeli u tome, organizujući, prvi u Crnoj Gori, žestoke proteste.

Put Berane – Kolašin, preko Bjelasice, ima status regionalnog puta i širine je šest metara. Teško je zamisliti neku veću frekvenciju saobraćaja na toj saobraćajnici, posebno teretnih vozila i autobusa. Isto kao što je teško zamisliti kako će se na najvišim dionicama održavati put u zimskom periodu.

Najteže od svega je, ipak, pronaći ekonomski interes da se na jednom regionalnom putu probija tunel dužine skoro tri kilometra. Zato u NVO Akcija za socijalnu pravdu sumnjaju da se u poduhvat izgradnje puta ušlo zbog ineresa kompanije Bemax i vlasnika malih elektrana.

A onda su se još isprepletali partijski interesi, kada je posao povjeren Euroasfaltu. Šira javnost se sa njenim poslovanjem upoznala prošle godine, kada im se krajem prošle godine urušio veliki most u izgradnji na zaobilaznici oko Rožaja. Iz Uprave za saobraćaj tvrde da će nastalu štetu, mjerenu milionima, snositi ,,Euroasfalt, njegovi podizvođači i firme koje su vršile nadzor”.

Sada iz NVO Akcija za socijalnu pravdu traže i reviziju posla oko puta Berane – Kolašin i tunela Vranjak. I da se potom  kompletna dokumentacija dostavi nadležnom tužilaštvu.

                                                                                             Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo