Povežite se sa nama

FOKUS

SDP tajkunima na usluzi

Objavljeno prije

na

rankovujica

Ne dobije li Vlada tražene bankarske garancije do početka marta, od posla sa britanskim Cubus Lux-om neće biti ništa, najavljuje Vujica Lazović rasplet tendera za zakup Valdanosa.

,,Čekamo još neki dan da dobijemo te njihove bankarske garancije, ukoliko ne dođu poništićemo tender… Ukoliko dostave te bankarske garancije onda ćemo sjesti još jednom da preispitamo ugovor i poslije toga pristupimo njegovom potpisivanju”, jasan je potpredsjednik Vlade, doskorašnji predsjednik Savjeta za privatizaciju i, ujedno, od sredine 2007. godine predsjednik Tenderske komisije koja određuje sudbinu uvale Valdanos.

Trenutak. Prije nego ovu informaciju prenesete nekome, ili makar dopustite da ona utiče na vaše raspoloženje imajte na umu – saopštio nam je isti onaj Vujica Lazović koji je početkom decembra pretprošle godine najavio posao sa Cubus Lux: ,,Do kraja godine trebalo bi da se potpiše ugovor za Valdanos”. Makar mi u Monitoru smo shvatili da se radi o toj, 2009. godini. Zato sadašnje najave ne uzimamo zdravo za gotovo.

ČUDO PRIVATIZACIJE: Možete, sada, reći da ljudi – čak i potpredsjednici vlada – ne moraju baš uvijek biti potpuno ozbiljni i precizni. Druga bi stvar bila da sve to odvija, recimo, pred sudom.

I eto prilike da se podsjetimo kako je Lazović, u oktobru 2005. godine, u Osnovnom sudu u Podgorici – tokom istrage protiv Veselina Vukotića i Branka Vujovića – izjavio da je ,,prodaja Jugopetrola bila odlično odrađen posao, praktično najbolja privatizacija u regionu, kako zbog postignute cijene, tako i zbog i socijalnog programa i drugih elemenata”.

Lazović je još dodao, a mediji prenijeli, kako to nije samo njegovo mišljenje, kao člana (i te) Tenderske komisije, već i stav međunarodnih eksperata. Kojih? To ili Lazović nije pomenuo, ili mediji nijesu prenijeli. Manje, više – nije ni bitno. Podrazumijeva se da su Vukotić i Vujović oslobođeni sumnje da su Marka Harisona, pravnog savjetnika u privatizaciji Jugopetrola, nezakonito častili tri miliona eura.

A onda se, nekih pet godina kasnije, na sajtu Lazovićevog Savjeta za privatizaciju pojavilo mišljenje ekonomskih stručnjaka iz bivše SFRJ, sve sa imenima i prezimenima, koji kažu da kupac Jugopetrola, grčki Helenic petroleum, nije izvršio dokapitalizaciju preduzeća, iako je ona nakon privatizacije predstavljena kao jedna od njegovih ključnih obeveza. Problem je bila pravna nedorečenost Ugovora, u kojoj je Helenik našao sivu zonu koja mu omogućava da nekažnjeno uštedi 40-tak miliona. Sjetite se – to smo platili tri miliona.

Isti eksperti, takođe plaćeni našim novcem, zaključili su da sprovođenje socijalnog programa ,,nijesu mogli pouzdano procijeniti uslijed nedostatka potrebnih detaljnijih podataka”. Saznali su samo da je broj zapošljenih od godine privatizacije do kraja 2009. godine smanjen sa 690 na 252.

Kako veličanstvena potvrda Lazovićeve ocjene da je to ,,najbolja privatizacija u regionu… zbog socijalnog programa i drugih elemenata”. Taj su stav dijelile obje vladajuće partije koalicije DPS-SDP, pa je Lazović, u aprilu 2007. godine izabran za predsjednika Savjeta za privatizaciju. Pošto je tadašnji premijer Željko Šturanović zaključio da on nema potrebne kvalifikacije za taj posao.

SNAGA PRINCIPA: Nije to samo stvar ekonomije. U pitanju je čitav koncept.

Recimo – kada se govori o (ne)uspješnoj privatizaciji Jugopetrola Ranko Krivokapić, predsjednik SDP, voli da podsjeti kako njegova partija tada nije bila u Vladi. Nijesu, dakle, učestvovali u tom poslu. Šta je onda profesor Lazović radio u Tenderskoj komisiji koja je privatizovala monopolistu iz Kotora? To su, smrtnicima nedokučive, tajne visoke politike. Ili je, ipak, u pitanju nešto mnogo prizemnije i jeftinije.

Poslije Jugopetrola na red je došao Telekom. Vujica Lazović je bio predsjednik Skupštine akcionara kompanije koja je, takođe, prodata uz neslaganje SDP-a. ,,Ne treba da izvlačimo kapital iz Crne Gore”, objašnjavao nam je Krivokapić podsjećajući da je francuski Reno “ponovo postao uspješan kada ga je država nacionalizovala”.

Bio je toliko ubjedljiv da je DPS odlučila da proda sve, do posljednje akcije najprofitabilnijeg preduzeća koje je imala Crna Gora. I na isti posao privoli (natjera) sve crnogorske privatizacione poslove. Glupljeg, a obimnijeg posla nije bilo od kako su Parižani – prije nekih 300 godina, valjda – prestali kupovati akcije izmišljenih rudnika zlata u Sjevernoj Americi.

Ko vjeruje aktuelnom premijeru Igoru Lukšiću zna da mi, odnosno oni, negdje i danas čuvaju 100 miliona eura dobijenih od Dojče Telekoma. Sa njima ćemo, navodno, graditi autoput ka sjeveru Crne Gore. Do sada, dakle, nijesmo vidjeli ni centa koristi od tog posla. Izuzev što je ovdašnje tržište radne snage obogaćeno sa dvije trećine onih koje je u Telekomu zatekla privatizacija. Baš smo se ovajdili.

,,SDP je zaustavila prodaju Telekoma”, saopštio je Krivokapić u sred posla. Kad je firma, ipak, iznijeta na međunarodni pazar, naredio je svojima da se taktički povuku iz svih privatizacionih tijela. U Vladi su ostali. Neko mora biti savjest ovog društva.

A šta to znači uče nas, ko ako ne Krivokapić i Lazović.

Preskočimo privatizaciju KAP-a. Prekrupan je to zalogaj bio za ovakav SDP. Preskočimo i Bjelasicu, Avalu, Solanu, Fjord, bjelopoljsku Radu, HTP Boku ili, da oprostite, Prvu banku. Sitno je to. I naši ljudi. Skoro pa familija.

Fokusirajmo se na energetske igre između DPS, SDP i Mila Đukanovića.

Još se Vujica Lazović nije ni navikao na zvanje predsjednika Savjeta za privatizaciju, a već je morao da zaprijeti ostavkom – u slučaju da bude preglasana i Savjet prihvati ponudu Olega Deripaske, koga su podržavali Đukanović i Branimir Gvozdenović, da za 50 miliona kupi pljevaljsku Termoelektranu i manjinski udio u Rudniku uglja.

,,Nije opravdano prodavati 40 odsto energetskih proizvodnih kapaciteta u situaciji kada cijena struje pokazuje konstantan trend rasta”, naveo je Lazović objašnjavajući strategiju SDP – Rudnik uglja će se spojiti sa EPCG, a onda će zajedno procvjetati na zadovoljstvo građana Crne Gore. I mudrih socijaldemokrata na vlasti.

Lazović se potrudio da Krivokapića privoli za svoj koncept. Tako je predsjednik SDP, isti onaj što je u septembru 2006. (izborna klampanja) obećavao Pljevljacima: ,,Privatizacija Rudnika uglja skoro je završena, a zarada će omogućiti da Pljevlja postanu industrijski centar Crne Gore”, u februaru 2007. objašnjavao: ,,SDP je protiv prodaje elektrana, jer smatra da nema razloga za privatizaciju monopolskih djelatnosti, u kojima je osigurana zarada i njena redistribucija u socijalne fondove za potrebe građana Crne Gore”.

Prođoše dvije godine busanja u prsa socijaldemokratska, poče kriza, i jedne hladne januarske noći 2009. SDP donosi novu, istorijsku, odluku: Glavni odbor pristaje da se pet godina nakon dokapitalizacije EPCG kompanija proda manjinskom vlasniku.

Krivokapić nam je iste večeri pojasnio da je to baš ono za što su se on i njegovi najbliži saradnici zalagali od početka: ,,Evropskim rječnikom, briselskim rječnikom, to bi se trebalo zvati šargarepa za investitora koji dobija preciznu obavezu uvećavanja profita, ukupne efikasnosti Elektroprivrede u narednih pet godina i ako ispuni sve te uslove samo duguje priliku da nam vrati ono što smo prodali…”.

Da ne dužimo – događaji iz januara ove godine i još aktuelna pogađanja o budućoj cijeni struje koju ćemo plaćati, pokazuju ko je u priči Krivokapićevog SDP-a o štapu i šargarepi iz januara 2009. ispao – magarac. Ovi na vlasti nijesu.

MORALNE GROMADE: Zašto Tenderska komisija kojom (opet) predsjedava Lazović prihvata ponudu A2A koja je za 100 miliona eura manja od onoga što za akcije EPCG daje grčki konzorcijum, pitao se Vasilije Miličković, predsjednik Udruženja manjinskih akcionara Elektroprivrede. Ne krijući da ga na to pitanje tjera jasan finansijski interes.

Tenderska komisija odgovorila je – pitanjem. Bilo bi interesantno da pojedinici, koji se legitimišu u ime Udruženja akcionara, javnosti objasne kako su stekli novac i došli do tolikog broja akcija EPCG, pitao se profesor Lazović. Ne razlikujući valjda šta je interesantno, a šta važno.

Ne dugo zatim je, ipak, pokazao zavidan osjećaj za finese. Kada su ga iz MANS-a pitali koliko su on i njegove kolege plaćene za posao sa A2A Lazović je odbio da odgovori. Jesu to bile naše pare, ali nemamo pravo da budemo toliko radoznali.

,,Radi se o informacijama čijim bi se objelodanjivanjem ugrozila privatna i druga lična prava pojedinaca “, obrazložio je Lazović. Nekako se, ipak, saznalo da je on za ovaj posao nagrađen sa 17 hiljada eura.

,,Mislim da je Tenderska komisija, s obzirom na odrađeni posao, skromno nagrađena” – izjavio je. Šta su tačno uradili – ne može da nam kaže. ,,Bili smo obavezni da za neke ugovore potpišemo sa investitorima paragrafe o povjerljivosti, na njihovo insistiranje. To je česta praksa na Zapadu, jer kompanije ne žele da otkrivaju poslovne planove”, podučeni smo. Ima li na Zapadu prodavaca koji ne mogu da saznaju šta je bilo sa njihovom imovinom – ne zna se.

A predsjednik Skupštine briži mnoge brige. I privatizacione. ,,Ostalo je malo vremena da se nešto ispravi i spriječe teže posljedice”. Ovako je , prije sedam godina, Krivokapić reagovao na alarmantno stanje u Ski centru Durmitor. Treba li reći, od tada se na Savinom kuku ništa nije promijenilo. A o KAP-u, Željezari, Boksitima, Rudniku uglja i Elektroprivredi… predsjednik parlamenta sad šuti. Ima se kad, nije hitno.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MONITOR ISTRAŽUJE: Koliko vrijedi crnogorski pasoš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku. Znatno bolje rangirani od crnogorskog su i pasoši  nekih vidno problematičnih i nestabilnih zemalja kao što su Meksiko, Kolumbija, Venecuela, Ukrajina…

 

Kaže se da pasoš jedne zemlje vrijedi koliko i država koja ga je izdala. A i država vrijedi onoliko koliko je vani cinjenjen njen pasoš.

Vlasti Crne Gore neprekidno ističu mantru o „liderstvu“ Crne Gore u evroatlantskim integracijama i ponavlja kurtuazne ocjene stranih zvaničnika kako je Crna Gora priznata i cijenjena u NATO-u i EU. Vlada je takođe početkom ove godine pompezno najavila da je počeo kontroverzni i dosta osporavan u zemlji i vani „razvojni program prijema u CG državljanstvo radi investicija“. Za tu svrhu je Vlada, 28. maja 2019, potpisala ugovor sa Arton Capital, međunarodnom finansijskom konsultantskom agencijom koja je postala autorizirani agent za sprovođenje projekta ekonomskog državljanstva.

Na osnovu investiranja u Crnu Goru predviđeno je da do 2.000 stranih državljana u naredne tri godine stekne crnogorsko državljanstvo ukoliko ispuni određene kriterijume u smislu minimalne investicije (od 100 do 450 hiljada eura – zavisno od regiona) i da nisu pravosnažno osuđivani.

Arton Capital je poznat po svom detaljnom indeksu prohodnosti i atraktivnosti svjetskih pasoša. Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi tek na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku.Kada se bolje pogleda to i nije neki sjajan rezultat koji je preporučuje kao destinaciju za ekonomsko državljanstvo. Dovoljno je vidjeti da supasoši nekih vidno problematičnihi nestabilnih zemalja znatno bolje rangirani od crnogorskog, kao što je Meksiko (51.mjesto), Kolumbija (78.mjesto), Venecuela (74. mjesto), Ukrajina (63. mjesto), El Salvador (80. mjesto), Gvatemala (76.mjesto) itd.

Ako su pasoši ovih i mnogih drugih zemalja bolje kotirani od crnogorskog onda je jasno kakva je percepcija Crne Gore u svijetu.

Ono što je još interesantnije je kako se crnogorski pasoš kotira u regionu gdje je navodno Crna Gora „lider“ u razvoju i „na putu ka Evropi“ po riječima njenih vodećih političara. Ti isti političari vladajuće garniture su ranije isticali da će Crnoj Gori, kada povrati samostalnost, biti otvorena sva vrata svijeta dok će Srbija ostati zaglavljena u prošlosti zbog kosovskog i drugih problema i time biti izolirana od Zapada. Međutim, Srbija sa kojom je Crna Gora bila u državnoj zajednici do 2006. se kotira daleko bolje na Passport Index listi i nalazi se na 70. mjestu. Sa srpskim pasošem se može putovati bez vize ili sa vizom po dolasku u 131 zemlju. Makedonski pasoš se takođe bolje kotira od crnogorskog i nalazi se na 82. mjestu. Crna Gora je po istom indeksu bolja od Albanije (94. pozicija) i Bosne i Hercegovine (90.). Slično rangiranje ima i Henley & Partners Passport Index.

Međutim Sovereign Man Index (SMI) ima puno sofisticiraniji sistem evaluacije državljanstava koji se ne zasniva samo na broju država u koje se može ići bez vize već i na važnosti destinacija u koje se želi putovati sa dotičnim pasošem, kaoi broju posjetilaca i bruto društvenom proizvodu po glavi stanovnika zemlje nosioca pasoša. Tako na primjer, ako se sa pasošem A može putovati u Francusku i Kinu a sa pasošem B na Komorska Ostrva i Tuvalu onda će pasoš A imati prevagu nad pasošem B iako oba pasoša imaju pristup u po dvije zemlje. Po datim standardima ove rejting agencije čak i pasoši Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije imaju bolji status i vrijednost od crnogorskog pasoša.

Sovereign Man Index na osnovu niza parametara stavlja Crnu Goru na 79. mjesto vrijednosti njenog putnog dokumenta. Srpski pasoš na 54. poziciji je neuporedivo bolje rangiran od crnogorskog. Bosanski (69.pozicija) i makedonskog (73. pozicija) su takođe bolji od crnogorskog. Crna Gora je jedino bolja od Albanije koja je na 85. mjestu.

STC Index takođe daje prednost srpskom i bosanskom pasošu (mjesta 83 i 87) nad crnogorskim (90. pozicija). Oba indexa, SMI i STC takođe ocjenjuju gore pomenute pasoše haotičnih država Latinske Amerike znatno atraktivnijim od crnogorskog pasoša.

Kada se pogleda i težina dobijanja viza i druge povoljnosti za određene zemlje onda je priča o crnogorskom liderstvu i prepoznatljivosti još neubjedljivija. Primjer glavne zemlje NATO-a, Sjedinjenih Država, jasno pokazuje koje zemlje u regionu Amerikanci tretiraju povoljnije.

Crnogorski državljani američke vize za turistička putovanja dobijaju na tri godine sa više ulazaka. Iako Srbija, BiH i Makedonija nisu u NATO-u američki konzulati građanima tih zemalja još od kraja maja 2010. izdaju vize na minimum 10 godina sa više ulaza. Isto se odnosi na Hrvatsku dok su Slovencima američke vize odavno ukinute. Takođe procedura dobijanja vize i potrebna dokumentacija je jednostavnija za navedene zemlje. Osim američkih, i vize za druge prekomorske zemlje je lakše dobiti sa srpskim, bosanskim i makedonskim pasošima nego sa crnogorskim.

Jedino što čini crnogorski pasoš donekle atraktivnim za tzv. ekonomske investitore je da za Schengen zonu nije potrebna viza za turističke boravke do 90 dana, kao ni za teritoriju Ruske Federacije do 30 dana uprkos navodnom sukobu sa Moskvom koja je i najzaslužnija što Crna Gora uopšte ima svoj posebni pasoš, tj. državu.

Po pitanju radnih viza za crnogorske pomorce situacija je još gora. Već je izvještavano nekoliko puta u dnevnoj štampi o teškoćama dobijanja viza za crnogorske pomorce, koje su inače znatno kraćeg roka od nosilaca srpskih, hrvatskih, bosanskih i čak i albanskih pasoša. Monitoru je nekoliko pomoraca potvrdilo da se masovno aplicira za srpsko, bosansko i albansko državljanstvo, ko gdje i kako može, jer „Crnogorci imaju goru reputaciju i od Albanaca i Kolumbijaca“. Domaća i strana štampa je inače puna naslova o rekordnim ulovima narkotika na brodovima gdje su glavni akteri crnogorski pomorci.

Od evropskih zemalja vizu crnogorskim državljanima i dalje traže Velika Britanija i Republika Irska i njihovo ukidanje je bez izgleda do daljeg. Prije pet godina crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova je „ponovilo zainteresovanost za ukidanje viznog režima državljanima CG“ te će „u tom dijelu nastaviti odgovarajuće aktivnosti“ prema bezviznom režimu sa Britanijom. Za sada se golim okom ne vidi nikakva zainteresiranost a kamoli aktivnost crnogorske strane niti za Britaniju niti za druge prestižne destinacije. Istina, većina crnogorskih građana je zauzeta pukim preživljavanje i o putovanjima razmišljaju uglavnom u kontekstu odlaska na rad, većinom „na crno“.

Međutim, pitanje viznog režima i snage pasoša je stvar prestiža i reputacije svake države koja ozbiljno drži do sebe a pogotovo one koja nudi ekonomsko državljanstvo. Tako su Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE)pokrenuli projekat lobiranja i dizanja rejtinga emiratskog pasoša sa ciljem da do 2021.god. emiratski pasoš izbije među pet najatraktivnijih i najprohodnijih svjetskih pasoša. Rezultati su već prevazišli očekivanja jer su Emirati uspjeli od 2016. povećati rejting svoga pasoša sa 122 zemlje na sadašnjih 175 država gdje mogu putovati bez viza ili dobiti vizu po dolasku i time su izbili na prvo mjesto Passport Index-a.

Sa druge strane Srbija, BiH i Makedonija vode aktivne kampanje i lobiranja u Londonu i u drugim prestižnim svjetskim centrima zajedno sa svojim dijasporama na ukidanju viza i brendiranju svojih zemalja. Srbijansko Ministarstvo spoljnih poslova je u međuvremenu imalo znatnog uspjeha isposlovavši ukidanje viza srpskim državljanima za Japan, Indoneziju, Burmu, Kinu, Mongoliju, Kuvajt, nekoliko karipskih turističkih država kao i ublažavanje restriktivnog kanadskog viznog režima i gore pomenute olakšice za američku vizu.

Hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova je nakon koordinirane kampanje sa svojom dijasporom uspjelo skinuti Hrvatima vize za Kanadu još prije 10 godina. Hrvatska je prije toga vodila upornu i uspješnu kampanju za bezvizni režim sa Britanijom. Hrvatska je na 48. mjestu Sovereign Man indeksa, STC je stavlja na 31. mjesto dok je Passport Index pozicionira na broju 40. Hrvatima ostaje još jedino da se izbore za ukidanje američke i ruske vize. O snazi slovenačkog pasošu je izlišno uopšte i govoriti a kamoli ga porediti sa Crnom Gorom i bilo kojom drugom državom bivše Jugoslavije.

Za očekivati je prema dosadašnjem toku stvari da će Srbija, BiH i Makedonija takođe osigurati ukidanje viza za preostale destinacije puno brže i efikasnije od Crne Gore.

Arton Capital u svojoj ponudi inih državljanstava još nije uvrstio Crnu Goru ali pregledom ponude na njihovom website-u  vidi se da Crna Gora teško može biti konkurentna na tom polju. Arton Capital nudi kao ovlašćeni posrednik državljanstva Antigve & Barbuda, Dominike, Svete Lucije, Grenade i Svetog Kitsa & Nevisa. Pasoši svih pet karipskih država se na svim indeksima puno bolje kotiraju od Crne Gore dok prva tri ostrva nude ekonomsko državljanstvo za 100.000 američkih dolara što je manje od minimalnih 100.000 eura koje traži crnogorska vlada. Zadnja dva ostrva traže 150.000 dolara ali razlika u cijeni ne znači puno kad pasoši ovih državica imaju bolju prohodnost. Od evropskih destinacija Arton Capital posreduje za dobijanje državljanstava Malte i Kipra i cijena njihovih pasoša je puno veća od crnogorske. Za malteški pasoš treba izdvojiti milion eura a za kiparski čitavih dva miliona.

Koliko će crnogorski pasoš biti privlačan nekome iz inostranstva ostaje da se vidi u nadi da se neće ponavljati dosadašnji slučajevi „strateških partnera“ vlasti koji su već dobili CG pasoš. Zanimljiva je i uredba da za ekonomski program ne mogu aplicirati lica koja su pravosnažno osuđena. Po tome sudeći, lica sa međunarodnih potjernica koja su pod istragama ili tek treba da im se sudi izgleda mogu aplicirati bez problema kao i do sada.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAD VLAST KORUMPIRA: Jedan glas – dva stana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada je sa 2,6 miliona eura našeg novca častila stotinjak državnih funkcionera, dijeleći im stanove ili stambene kredite, iako su mnogima od njih listovi nepokretnosti već bili prepunjeni. Posebno problematično je to što su na spisku zaduženih kod Vlade upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu njen rad. Zove li se to korupcija

 

Ono što i nije smjelo biti tajna, konačno je objelodanjeno. Po nalogu premijera Duška Markovića, Komisija za stambenu politiku Vlade je krajem prethodne sedmice objavila spisak 95 funkcionera koji su tokom ove i prethodne dvije godine  dobili stanove ili stambene kredite po povoljnim uslovima. U prevodu – častili su ih našim novcem, pošto država pokriva  i do 80 odsto vrijednosti dodijeljenih kredita. Iz budžeta je za funkcionere ,,beskućnike” tako  izdvojeno 2,6 miliona eura.

Vlada je, međutim, i dalje nastavila da taji važne informacije u vezi sa  ovim poslom, pa još ne znamo  pod kojim uslovima i kriterijumima,  i uz kakva obrazloženja je dala kredite i stanove za ovih stotinjak funkcionera. A obrazloženja su sigurno zanimljiva. Tipa: direktoru Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) Sretenu Radonjiću dati  40 hiljada eura, jer je, kako je priznao u svom imovinskom kartonu – kuću od 110 kvadrata ,,dao sinu”. Stan od 96 kvadrata nije poklanjao nikom, ali  mu je valjda tijesan. Ni pomoćni objekat i pašnjaci ne pomažu stambenoj tuzi Radonjića.

Njegovu stambenu muku premijer Marković odlično poznaje, pošto je direktor ASK tast premijerovog sina. Častio ga je da ne pati. A i zaslužio je. Uz sve, Radonjić, kao direktor Agencije kojoj funkcioneri moraju prijaviti svu imovina, propustio je da u kartonu navede ovo malecko kreditiranje.

Radonjić nije jedini funkcioner koji je imao stanove i kuće, a koji je od Vlade dobio još jedan stančić, da mu se nađe, ili gotovo pa bespovratni stambeni kredit. Na spisku su ministri, poslanici, čelni ljudi institucija, kao i predstavnici pravosuđa. Posebno problematično je to, što su pojedini koji su čašćeni stanovima ili novcem od strane Vlade, iako su stambeno obezbijeđeni, upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu rad te iste Vlade. Poput tužilaca, sudija, policajaca, te čelnika Agencije za sprečavanje korupcije, policije i drugih institucija zaduženih za borbu protiv korupcije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KO NAS PREDSTAVLJA U SVIJETU: Režimski kadrovi opšte prakse glume diplomate

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora ima 28 ambasada. Zakon o vanjskim poslovima propisuje da se šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja iz reda diplomata. Zakon predviđa i da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 odsto. Nekarijernih, tj. partijskih ambasadora je već sada više od propisane norme, a najavljenim imenovanjima taj broj će se povećati

 

Novoizabranog ambasadora Crne Gore u Sarajevu Obrada Miša Stanišića ne treba posebno predstavljati domaćoj javnosti. Ko god je bar jednom odgledao skupštinski prenos zna o kakvom se redovu  DPS-a radi. Argumenti, dokazi, logika, očiglednost, to u raspravi ne pomaže, on je uvijek i po svaku cijenu na partijskoj liniji. Kada je otkrivena afera Snimak, Stanišić je ustvrdio: ,,Partija kojoj pripadam nikad nije donijela odluke koje se kose sa zakonima”.  Po zadrtosti se jedino može uporediti sa DPS podmlatkom u Skupštini.

Skupštinski Odbor za međunarodne odnose i iseljenike, na čijem je čelu DPS poslanik Andrija Nikolić, nedavno je jednoglasno podržao predlog da Stanišić postane ambasador. U obrazloženju se ne navode  izvrsne partijske preporuke, već se podsjeća da je Stanišić pola decenije, od 1993. godine  bio pomoćnik ministra inostranih poslova zadužen za kontakt sa iseljenicima. Pretpostavljeni mu je bio, sada ljuti politički protivnik, Miodrag Lekić.

Prema Ustavu, predsjednik Crne Gore imenuje ambasadore, na osnovu predloga Vlade i mišljenja pomenutog Odbora.

Kako je Milo Đukanović predsjednik države i lider DPS-a, on je političkog direktora svoje partije Tarzana Miloševića imenovao za novog ambasadora u Beogradu. Milošević, bivši košarkaš, pa poznati privrednik karijeru je počeo u Višegradu, potom se biznisom bavio u rodnom Bijelom Polju, politički uzlet je počeo kao predsjednik Opštine Bijelo Polje, i na toj funkciji je proveo dva mandata. Potom je izabran za ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja u vladi Mila Đukanovića, da bi prešao na sadašnju partijsku funkciju.

Sa dva najnovija imenovanja, crnogorska diplomatija od Triglava do Makedonije, na čelu svojih ambasada ima isključivo partijske kadrove. Ambasador u Sloveniji je Vujica Lazović, bivši potpredsjednik Đukanovićeve Vlade, SPD, pa SD kadar; Boro Vučinić, DPS ministar, nakon upravljanja ANB-om imenovan je za ambasadora u Hrvatskoj; Ferhat Dinoša, bivši lider DPS koalicionog partnera Demokratske unije Albanaca i ministar za ljudska i manjinska prava, ambasador je u Prištini.

Najave govore da će se ambasade Crne Gore i ubuduće ,,pojačavati” partijskim kadrovima. Vijesti su nedavno pisale da je poslanik Bošnjačke stranke i predsjednik odbora te partije u Podgorici Nedžad Drešević najozbiljniji kandidat za ambasadora Crne Gore u Tirani, očekuje se imenovanje i savjetnika predsjednika Skupštine Ivana Brajovića, Periše Kastratovića za ambasadora u Turskoj. Na optužbe da je sa funkcije savjetnika predsjednika parlamenta, Kastratović tokom prošle godine vodio predizbornu kampanju za SD u Beranama, iz parlamenta su  uzvratili cinizmom: ,,Da li i ko­li­ko slo­bod­nog vre­me­na sa­vjet­nik pred­sjed­ni­ka pro­vo­di kod ro­di­te­lja u Be­ra­na­ma, kao i to da li je član ne­ke po­li­tič­ke par­ti­je, pri­pa­da di­je­lu pri­vat­nog ži­vo­ta ko­ji ne bi smio bi­ti pred­met ni­či­jeg in­te­re­so­va­nja”.

Da diplomatska mreža Crne Gore mora biti profesionalnija i oslobođena uticaja vladajućih partija, bivše i karijerne diplomate upozoravaju odavno.  ,,Upravo je odabir diplomatskog kadra po partijskoj, a ne stručnoj liniji, jedan od glavnih problema u predstavljanju interesa Crne Gore u inostranstvu’’, isticali su krajem 2012. iz opozicionih partija SNP-a, DF-a čak i tadašnje  Pozitivne Crne Gore.

U junu prošle godine, nakon što je DPS-u poklonio Nikšić i Podgoricu, i spasio ih na državnom nivou, lider ugašene Pozitivne Darko Pajović, nagrađen je za zasluge ambasadorskom foteljom u Kini. Toliko mu dobro ide, da je početkom ove godine, pored Kine, Pajović, ukazom predsjednika Đukanovića, postao ambasador Crne Gore i u Indoneziji, na nerezidentnoj osnovi, a u junu i u Republici Koreji.

Ne pokazuje samo Pajović izuzetne ambasadorske kapacitete.  Dušanka Jeknić dobila je početkom godine zeleno svjetlo da bude ambasadorka Crne Gore u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Jeknić, koja je domaćoj javnosti poznatija po konzulatu u Milanu i italijanskoj optužnici za šverc cigatereta, iz Abu Dabija će biti nadležna i za Bahrein, Katar, Novi Zeland i Australiju!

Zanimljivo je da ambasada Crne Gore u Briselu, pored Belgije, pokriva Holandiju, Luksemburg i Tajland. Na čelu ove ambasade je od 2015. bivši državni sekretar za politička pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova i evropskih integracija Vladimir Radulović, koji je bio kadar SDP-a.

Sanja Vlahović, koja je nakon afere plagijat skrajnuta od strane DPS-a, a sa fotelje ministrice nauke i preraspoređena u diplomate , iz ambasade u Rimu, pored Italije, pokriva Maltu i San Marino. Borislav Banović, je od 2015. kao tada SDP-ov kadar,  ambasador u Londonu, a prošle godine Vlada ga je imenovala za stalnog predstavnika Crne Gore pri Međunarodnoj pomorskoj organizaciji. Bivši ministar zdravlja i funkcioner DPS-a Budimir Šegrt za sada je samo ambasador u Poljskoj.

Dok partijske diplomate pokrivaju po  više zemalja, godinama se govori o tome da u državama Skandinavije nijesu oduševljeni time što Crna Gora nema svoja predstavništva na sjeveru Evrope, s obzirom na značajnu finansijsku pomoć koju je Crna Gora dobijala i dobija od njih.  Sjedište ,,ambasada” Crne Gore za Dansku, Švedsku, Finsku i Norvešku je u Podgorici. Ambasador za ove četiri zemlje je Miroslav Ščepanović, direktor Direkcije za Evropu u Ministarstvu vanjskih poslova.

Iz Ministarstva vanjskih poslova, na čijem čelu je Srđan Darmanović, Monitoru su kazali da Crna Gora ima 37 diplomatsko-konzularnih predstavništava, odnosno 28 ambasada, šest misija i tri generalna konzulata, u kojima je ukupno zapošljeno 123 službenika.

Na pitanje o zaradama ambasadora iz Ministarstva su  odgovorili ovako : ,,Zarade se determinišu kao suma osnovne zarade i posebnog dodatka koji je proizvod bruto osnovice za obračun troškova života i indeksa troškova života, defnisanim po metodologiji Ujedinjenih nacija (PAI indeksom)”. Napomenuli su i da šefovi diplomatsko-konzularnih predstavništava redovno prilažu Izvještaje o prihodima i imovini.

Nije baš tako. Miodrag Vlahović, bivši ministar vanjskih poslova, potom ambasador u SAD, a sada ambasador Crne Gore u Vatikanu, godinama ne prijavljuje svoju imovinu. Ostali ambasadori su revnosni – Sanja Vlahović mjesečno prima 4.206 eura, Darko Pajović – 4.606 eura, Vujica Lazović – 3.878, Boro Vučinić oko 3.500 eura, Dušanka Jeknić – 4.746 eura…

Interesovalo nas je i da li su nekarijerne ,,diplomate’’ prije stupanja na funkciju imale obuku: ,,U susret preuzimanja dužnosti, svaki diplomata Crne Gore dužan je da obavi konsultacije u okviru Ministarstva vanjskih poslova, kao i u drugim resorima i institucijima, što je definisano internim procedurama koje imaju za cilj sveobuhvatnu pripremu za obavljanje diplomatske misije”, kazali su nam iz Ministarstva.

Na naše pitanje koliko je karijernih diplomata a koliko onih koji su posredstvom članstva u partiji izabrani za ambasadore, iz Ministarstva su nam odgovoril: ,,Na tragu odredbi člana 63 Zakona o vanjskim poslovima (Službeni list Crne Gore, br. 70/17), šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja se iz reda diplomata. Takođe, stavom 3 istog člana Zakona propisano je da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 posto. Nekarijerni šefovi crnogorskih DKP-a su lica sa izraženim profesionalnim iskustvom i zapaženim poslovnim rezultatima, koji svojim radom umnogome doprinose međunarodnom pozicioniranju i ostvarivanju vanjskopolitičkih prioriteta naše države”.

Diplomate s iskustvom znaju da politička imenovanja podrazumijevaju vrhunske naučnike, kulturne radnike, privrednike… Sjetite se gorepomenutih pa sami procijenite da li se ko od njih uklapa u navedeni profil.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo