Nema istine o KAP-u bez saslušanja Đukanovića, Gvozdenovića, Lazovića, Lukšića, Vujanovića, Brkovića, Žugića, Jelića… Sve drugo je zabava za lakovjerne. I zataškavanje

Branko Vujović, nekadašnji ministar ekonomije u jednoj od vlada Mila Đukanovića i dugogodišnji direktor Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja, priveden je u ponedjeljak na saslušanje u Specijalno državno tužilaštvo (SDT). Vujović je sa još desetak bivših službenika Ministarstva ekonomije i Ministarstva finansija saslušan zbog izdavanja državnih garancija nekadašnjim vlasnicima Kombinata aluminijuma (KAP) za pet kredita ukupne vrijednosti 135 miliona eura.

Privedeni su nakon saslušanja otišli kući. SDT nije tražilo njihovo zadržavanje pošto su, prenose mediji, „tokom izviđaja prikupili sve dokaze”. Sumnjamo u istinitost tih navoda. Iako, zvanično, izviđaj o nezakonitim kreditnim garancijama za KAP traje od 2014, godine. A evo i zašto.

Sporni posao je osmišljen krajem 2009, kao dio Ugovora o poravnanju između Vlade  i tadašnjih vlasnika Kombinata, Centralno evropske aluminijske kompanije (CEAK), firme do danas nepoznate vlasničke strukture registrovana na Kipru, preko niza povezanih firmi u većinskom vlasništvu Olega Deripaske. Iako je njene interese u Crnoj Gori najčešće i najubjedljivije branio dugogodišnji Putinov ministar za vanredne situacije Sergej Šojgu.

Prethodno je, uoči prvomajskih praznika 2009, tadašnji premijer Đukanović izjavio da će o budućnosti KAP-a odlučivati radnici i Vlada, pošto većinski vlasnik nije u stanju da ispuni obaveze preuzete Ugovorom o privatizaciji iz 2005.  Isto je, sredinom maja, potvrdio i Branko Vujović: „Ispunjeni su uslovi da Vlada pokrene raskid kupoprodajnog ugovora”. Zapravo, to je bio nastavak priče iz marta iste godine, kada je potpredsjednik Vlade i potpisnik privatizacionog ugovora o prodaji KAP-a Branimir Gvozdenović saoštio kako je vladin ekspertski tim pripremio tužbu protiv CEAK-a i elektronskom poštom je uputio Arbitražnom sudu u Frankfurtu. Kao odgovor na tužbu koju su Deripaskini saradnici pripremili godinu ranije, zahtijevajući od Crne Gore odštetu od 300 miliona eura. Doduše, njegov kolega, potpredsjednik Vlade i predsjednik komisije koja je pripremala odštetni zahtjev,

Vujica Lazović tada je izjavio da je priprema tužbe tek „u završnoj fazi”. Ali i precizirao da je CEAK Crnoj Gori nanio štetu „od minimum 200 miliona eura”.

I sve je to palo u zaborav.

Zainteresovani su još tada znali kako nema priče o propasti Kombinata pod upravom CEAK-a bez svjedočanja pomenutog trojca – Đukanović, Gvozdenović, Lazović. Nakon čega bi se utvrdio i njihov status u predmetu (svjedoci ili optuženi). Plus Milan Roćen i Zoran Bećirović, kao najzaslužniji za dolazak Olega Deripaske u Podgoricu, na čuveni susret u kafeu Grand. Gdje je, kažu uz čivas, utanačena sudbina nekadašnje lokomotive industrijskog razvoja Crne Gore. Morali su toga postati svjesni i u SDT, u nekom momentu proteklih osam godina koliko, navodno, traje njihov izviđaj. Ipak, ništa.

Dođe oktobar 2009. I Ugovor o poravnanju. „Vlada je”, predočio je ministar ekonomije Branko Vujović, „preuzela obavezu da izda garanciju na kreditno zaduženje KAP-a u visini od 135 miliona eura”. Uz to će, saznali smo, država dati dodatnih 45 miliona kao subvencije za nabavku struje u naredne tri godine. U taj iznos nije uračunata već utrošena struja u vrijednosti 15–35 miliona koja je, takođe, pala na teret države.  

Zauzvrat CEAC je na Vladu prenijela polovinu akcija KAP-a i Rudnika boksita koje su, četiri godine ranije, platili 55 miliona. I povukla međunarodnu tužbu protiv Vlade i državnih fondova. Podrazumijeva se, i Vlada je odustala od  kontratužbe.

„Proizilazi da će građani Crne Gore platiti 200 miliona eura da se na arbitraži u Frankfurtu ne bi dokazivalo da li je Milo prevario Olega, Oleg Mila, ili su i jedan i drugi žrtve gramzivih i(li) nesposobnih saradnika”, konstatuje Monitor nakon što je objelodanjena sadržina Ugovora o poravnanju, bez trunke dileme o ishodu tog posla. Uz retoričko pitanje: „Da li je otkazivanje dugo najavljivane predstave vrijedno tolikog novca?”

U Tužilaštvu se ni tada (2009-2010. godina) nijesu zainteresovali za taj sporni posao. Možda ni danas ne znaju: uz Branka Vujovića, Ugovor o poravnanju potpisali su, u ime Crne Gore, i Branislav Jankovič, menadžer u Fondu za razvoj Crne Gore, Radoje Žugić, direktor Fonda PIO, i Zoran Jelić, direktor Zavoda za zapošljevanje Crne Gore. Nijesmo čuli da su u SDT-u, vezano za pale garancije (Crnu Goru je taj dil koštao 127,4 miliona) saslušani guverner CBCG (Žugić) ili član Senata Državne revizorske institucije (Jelić)!?

Tadašnja VDT Ranka Čarapić i njeni saradnici iz Tužilaštva ignorisali su i krivičnu prijavu protiv Đukanovića, Deripaske, te veće grupe njihovih bivših i sadašnjih saradnika – ministara, stručnjaka i menadžera, koju su sredinom 2011. podnijeli čelnici PzP Branko Radulović i Nebojša Medojević, spočitavajući im da su „preko privatizacije KAP-a oštetili Crnu Goru za više od 800 miliona eura”. Medojević i Radulović nijesu ni očekivali drugačiju reakciju: „Ovim potezom pripremamo teren nekoj budućoj vlasti da pred međunarodnim instancama dokaže da se radi o korupcionaškim poslovima”, naveli su tada. Još nije vrijeme, izgleda.

Identičnu sudbinu imala je i krivična prijava koju je dvije godine kasnije podnijela NVO MANS, uz nešto širu listu osumnjičenih.

Tužilaštvo je priču o datim garancijama pokušavalo da prečuje na isti način na koji su ostali neupućeni u brojne predprivatizacione nezakonitosti koje su pratile poslovanje Kombinata. Zaključno sa Ugovorom o reprogramu dugova kojim je podgorička Vektra postala strani povjerilac KAP-a. O tome bi Tužilaštvu imali šta da kažu, recimo, tadašnji premijer Filip Vujanović i Dragan Brković. Ali nije imao ko da ih pita. Zato je Đukanović komotno začikavao Tužilaštvo da provjere sve te poslove „ako sami ocijene da je potrebno”. Možemo li da zamislimo kako Milivoje Katnić zapitkuje Ranku Čarapić i Vesnu Medenicu – zašto to nijesu uradile?

U međuvremenu, između tužbi koje su podnijeli PzP i MANS, počele su da padaju date državne garancije. Tada smo saznali da Vlada Igora Lukšića nema nikakvu kontrolu nad novcem za čiiju nabavku je garantovala, u kompaniji u kojoj je država ravnopravni vlasnik polovine akcija. Zato nam je obavještenje o poslovanju firme iz Dajbaba (KAP je u to vrijeme već sveden samo na Elektrolizu) stiglo iz Njemačke. Uz račun na 22 miliona.

Potom je, 2013. godine, na svjetlo dana izašao i Izvještaj DRI, u kome su detaljno pobrojani i svi propusti Ministarstva finansija. Prije i poslije izdavanja garancija. Iako je izvještaj proslijeđen Tužilaštvu, tamo su još godinu čekali prije nego su otvorili izviđaj. Ministri finansija Lukšić (kada su garancije date) i njegov nasljednik Milorad Katnić (kada su padale) nijesu bili u grupi saslušanih početkom nedjelje.

Uglavnom, nije problem što je je saslušan Branko Vujović. Nego što nijesu i neki drugi, u ovoj priči, mnogo važniji od njega. A nepoznanica je samo – šta je to Specijalno državno tužilaštvo radilo od 2014. do danas. I ko će to, i kada, provjeriti.

Zoran RADULOVIĆ