Stalno sretam sumnjive umjetnike mlade i stare, bucmaste i askete, kvazi boeme i bildere, cvetajeve i plastičare, sanjare i nabiguzice… i to gdje – najviše u masmedijima. Nemam ništa protiv. Kriška slave nije neki grijeh. Ali, kad iste, ili slične, prepoznam u monografijama, e onda imam itekako protiv, jer nikako da ih sretnem u njihovim djelima. A i kako bih, kad su ili prošla i svenula i u njihovim sjećanjima ili traju taman koliko konferencije za štampu na kojima čujemo sve osim djelo… ali vidimo da furaju trend pjevačica i voditeljki jednako komercijalnih i onih drugih (ne)zavisnih medija. No cilj tog profila umjetnika nije djelo, već spomenik koji dižu sebi za života.

Moj put do škole, fakulteta, izlazaka, što se tiče Nikšića… uvijek je vodio pored nekog groblja, prvo pored starog, pa pored divljeg ispod manastira (odnosno crkve Sv. Vasilija) a potom pored novog, kojim su uništili sjećanje na moje djetinjstvo, jer sam se oduvijek hvalio da sam imao najveće dvorište za odrastanje, a to su Trebjesa i livade sa južne strane najpoznatijeg brda, naravno, ne po arheološkim nalazištima već po gorkom pivu, od čijeg se učinka putuje dalje od praistorije. I da se nije u meni budio pisac lako je bilo prepoznati dramatičnost tragi-komičnih staraca, bakica i damica, koji nadgledaju radove na vječnoj kući. Onda dovode kumove, rodbinu ili začekuju prolaznike da se pohvale spomenikom… u san se ne snili, kako je govorila jedna moja sujevjerna drugarica, cokćući još uvijek ne napumpanim i napućenim usnicama, dok smo mi, bezdušni tinejdžeri, zbijali šale i „šmekali” novog „živog mrtvaca” koji se cjenka sa majstorima, pjeni sa „komunalcima” oko par centimetara manje ili više „vječnog imanja” i tsl. Odavno već ne primjećujem „ponosne mrtvace”, jer groblje se širi tolikom brzinom, da je neumjesno i gledati, a kamoli zbijati šale na račun ludaka koji sebi za života grade dvore i hvale se sa njihovim komforom. Međutim, mnogi od njih su se nalegli u medijima, a prije svega u monografijama. No, to nije ništa novo. To je grdno crnogorsko nasljeđe.

No, nema mi logike da se štampa toliko monografija i „vječnosti” iz oblasti dramskih umjetnosti. Sirotinjska je istorija crnogorskog teatra i filma. Poprilično oslonjena na izvanjce i tuđi – mili – kapital. Ali, nijedna istorija, pa ni grčka ili rimska antika, sumnjam da ima više monografija od naše, sirjačke. Ima tu kataloške vrijednosti, zanimljivih izleta u istorijskom, socrealističkom ruhu, ali rijetko onog pitkog, teorijsko-analitičkog, pa zašto ne i kritičkog, istorijskog osvrta. Nego, sve serdari i vojvode, a u uvodu „vladike” i „kraljevi”, jer nijesu oni za zaključka i epiloga, onog neophodnog da se navede ako je štošta ostalo nerečeno (Nikad mi nije bilo jasno zašto mi prije djela tutkaju uvode i uputstva, pa makar se to radilo o lavirintima post i postmodernizma). Pričali su mi „prijatelji” jednog nikšićkog gradonačelnika koji se (po „kafanama – jedinim institucijama koje su kontinuirano uspješno radile, i duhovno i materijalno u gradu pod Trebjesom još od Ilira) hvalio – da ga u pozorište mogu samo puškom utjerati. Sumnjam da je bio junak koji bi se stavio ispred mrkih cijevi i smijao kao Ljubo Čupić, ali je bar bio iskren da nema pojma o umjetnosti. Ipak, i on je popustio i napisao uvod. Odnosno, potpisali su ga ispod apologije – dostignućima lokalne uprave, a nikako poetike, jer ne može se razmišljati o poetici dok pišeš pred streljačkim vodom pozorišne umjetnosti. (Ljubo, Ljubo, uzeće ti slavu!) No, suština je da nije izdržao izazovu „vječnosti”, iako da je bio imalo pragmatičniji, znao bi da je već ušao u istoriju teatra sa prethodnom „antiteatarskom” (naravno ne u beketovskom smislu, koje je, uzgred, jedan profesor dramaturgije u Crnoj Gori zvao „beketanje”, ne uzmi mu bože u grijeh) izjavom, jednako sramnom i iskrenom, groteskno lijepom, ali sasvim dovoljnom za vječnost.

Nemam živaca za stare umjetnike, pa me makar proglasili diskriminatorom. Oni obilaze svoje grobnice, na kojima već piše: akademik, književnik, reditelj, glumac… kurac-palac – rezervni zastavnik iz čuvene bilećke podoficirske škole itd. Te stare hulje, seronje mahnite u svojoj pohlepi, ne bude mi sažaljenje zbog presahle energije, već gađenje sa potrebom da kradu tuđe ideje, tuđe energije i sa nevjerovatnom željom da proglase sve što rade „prvim i potonjim”. Ali sve to treba opravdati, a čime će ako neće monografijama, čije će promocije obrisati one svinjarije koje u u ime sopstvene poetike i politike činili nad nedužnim gledaocima i čitaocima.

A uvode pišu premijeri, predsjednici, ministri, opozicione vođe i ostali stručni ljudi. Sasvim prepredeno iz tri razloga: prvi, što se moraju dati pare za „uvodničare”, naravno a ne za (ne)djelo; drugi – što će mediji itekako pridati značaja tim izmišljenim (auto)biografijama; i treći – što će potomstvo premetati prađedovsko znamenje koje su odobrili premijeri, predsjednici, ministri i vođe opozicionih partija, i busati se kao što se današnje generacije busaju ordenjem vladika, knjaževa i kraljeva raznih dinastija. No, nijesu krivi preci i potomci, krivi su oni koji, vjerovatno iz razloga prijateljstva, ali i nezamjeranja ili kupovanja glasova, kao i vječnosti, makar i nepripadajućim i neznavenim uvodnicima. Vjerovatno bih, naivno, trebao zamoliti uvodničare da to ne rade, jer bacaju sjenku na iole vrijednosti nekih značajnih monografija za istoriju i nauku, no, ne vjerujem da bi se tek tako dodrekli medijske pažnje, kao i njihovi najamnici.

No, ipak im je uzalud – neki ljudi se rode tvrdoglavi, pa će u svojim monografijama zabilježiti da recimo XX vijek crnogorskog pozorišta i filma može najviše pohvaliti upravo onim što je opjevano u u epskim monografijama, ali se najmanje može pohvaliti svojom poetikom, onim što daje identitet jednom nacionalnom teatru ili filmu. Ti pokušaji su sasijecani u korijenu, a stvaraoci otpravljani trbuhom za kruhom. A da su ostali, zar bi „živi i vječni mrtvaci” – mogli imati svoje monografije? No, vremena se mijenjaju, Crnogorci moraju da rade u Crnoj Gori, jer nema mjesta više ni za Srbe u Beogradu, ni Hrvate u Zagrebu, a Sarajevo su naselili oni što ih Sarajevo ne poznaje, kako se žali domicijelna raja.

Biće monografija dok je umjetnika, umjetnost nije važna… bar ođe.

Obrad Nenezić, dramaturg

Komentari