Povežite se sa nama

FELJTON

SEDAM PUTA BRODOM OKO SVIJETA (IX): Najbolji ambasadori svoje države

Objavljeno prije

na

Moram da istaknem jednu specifičnu karakteristiku pomoraca: odnos prema državi uvijek je bio labav i neobavezan. U lošim i problematičnim periodima kroz koje prolaze države pomorci su uvijek imali alternative, koje su bile nezamislive drugim građanima. To je mogućnost da smo mogli ostati u mnogim zemljama u vrijeme kada je to bila misaona imenica i za najveće rukovodioce zemlje, i to sa velikim izborom zemalja, gradova i perspektive. Očekivale su nas dobrodošlicom. Ovo važi za Kanadu i Australiju. Nordijske zemlje i Sjeverna Evropa su nas tolerisale prijateljski. U Americi se to ostvarilo, ponekad i fiktivnom ženidbom, političkim azilom. Pošto smo dolazili iz komunističkih zemalja, taj vid prijema je praćen kroz vulgarnu propagandu. Od ženidbe i azila mogli ste da birate povoljniju soluciju. Naši ljudi su koristili sve ove mogućnosti. Ipak, ne smije se zaboraviti da su pomorci najbolji ambasadori svoje države. Pojedinačni slučajevi ne čine pravilo, ali malo je onih koji su izigrali ovu svetu obavezu prema svojoj državi. Voljeti i poštovati svoj kraj i svoju državu je uvijek bio uzvišeni čin svakog pomorca. Konstatacija o labavom odnosu se odnosi na vlast!

Sjever i primorje Crne Gore su dva različita svijeta. Kod nas, iz čistog primitivizma i notornog neobrazovanja političara, stalno se priča o zaostalom sjeveru i posebno se naglašava odlazak ljudi u druge krajeve, kao negativnom trendu. Oni ne znaju da je odlazak u drugi kraj radi bolje perspektive pojedinca ili porodice standarna norma civilizacije. U Americi samo 10 odsto ljudi umre u mjestu gdje se rodilo. Kod nas je to obrnuto stepenu kulture – 90 odsto. I mi smatramo da je to previše. Čovjek ide za boljim životom, a ne za glupavim mišljenjem političara ili kvazi intelektualaca. Oponiranje dokazano pozitivnoj svjetskoj praksi je besmisleno. Zemlja ne ostaje pusta. Naprosto se malo odmara od nereda. To zna svaki poljoprivrednik – i nijedan političar!

Pa da bi neko bio pomorac prije svega mora da bude psihološki stabilna ličnost. Da ima elementarni porodični odgoj. Tek onda slijedi školovanje i stvaranje osjećaja za profesiju. Oni koji ne zadovoljavaju ove kriterijume odmah otpadaju, poslije prvog broda. Kod političara to ide obrnutim redoslijedom. Što je manje stručan, lošije odgojen i dobro viče – ima bolje karakteristike za tu profesiju. I čim zna manje padeža, prije će postati ministar. Dok se ljudi uglavom školuju 15 – 20 godina, pomorsko školovanje traje cio radni vijek. Završeni fakultet i najveća stručna sprema kapetana duge plovidbe ili pomorskog strojara prve klase je samo prva stepenica na putu pravljenja karijere nautičara i mašinaca.

Polifonim sistemom školovanja kadra u budućnosti ova dva zvanja se objedinjuju u jedno, pa će školovanjem i dopunskim obrazovanjem imati naziv master deegre, po potrebi da radi u stroju ili na palubi, što određuje brodovlasnik. Tako će školovanje pomoraca biti na nivou astronauta, samo oni neće trenirati i raditi u bestežinskim uslovima života i rada, nego će biti izloženi svim ćudima prirode. Od početnog zvanja na brodu mornara – kroz praksu i dopunske ispite se postaje kormilar, vođa palube. Od čistača u stroju se postaje motorist, vođa stroja. Mehaničar u stroju i na palubi imaju univerzalno znanje iz struke, visoke kriterije koje dokazuju kroz praksu. Kuvari i konobari takođe.

Ne svi, ali najveći dio profesionalnih pomoraca su ljudi koji su posvećeni svom profesionalnom poslu, i to na najvećem nivou koji postoji u međunarodnoj podjeli rada. Nas karakterišu doživotno učenje i usavršavanje u struci. Kao profesija, u praksi smo svakodnevno usmjeravani i pod stručnom kontrolom najvećih svjetskih stručnjaka iz domena pomorske struke, klasifikacionih društava i osiguravajućih kompanija pomorskog transporta. IMO – kao organ Ujedinjenih nacija putem konvencija limitira način osposobljavanja u svim pomorskim zemljama.

Pomorci nijesu apolitični ljudi. Bolje od bilo koje druge profesije oni prate i poznaju sva aktuelna dešavanja u svijetu, nerijetko i na licu mjesta događaja, jer i sami djelimično u njima učestvuju. Bilo da se radi plovidbom u ratnim zonama ili dijelu svijeta gdje se događaju razne političke promjene. Pomni pratioci su ekonomskih kriza, piraterije, prirodnih katastrofa…

Pomorci su bili i velike žrtve raspada Jugoslavije, sankcija, ratova na Balkanu. Mi smo bili u sankcijama ljudi bez dokumenata – a upućeni da hljeb zarađujemo po svijetu. Ko ovo nije probao, taj ne zna kroz koje muke smo sve prolazili da dođemo do stranih brodova, do plate za izdržavanje porodica. Vitalnost pomoraca da nađe sebi radno mjesto nema pandana ni u jednoj struci na kopnu. Ljudi koji su bili na čelu crnogorskih pomorskih kompanija kao i njihove partije priuštili su nam golema stradanja i patnje smještajući nas na marginu društva. DPS je napravio fatalnu grešku. A državi medveđu uslugu. Uprkos svemu, koliko je meni poznato, politika je posljednje zanimanje kojima bi se bavio neki pomorac. Takođe, pomorci imaju averziju prema nastupu u javnoj komunikaciji. Posebno se to odnosi na sve vidove javnog informisanja. Među pomorcima nema pisaca, pjesnika.

Sada pokojni slikar kapetan Ante Prlenda, zapovjednik, porijeklom iz Dubrovnika sa stalnim mjestom boravka u Kotoru, nikad nije napravio nijednu izložbu. Omiljeni zapovjednik Marko Kordić bio je poznat kao dopisnik radio Titograda, emisije za pomorce. Pisao je sa svih meridijana svijeta. Upravitelj stroja Andro Bilafer pisao je za Monitor, Pomorstvo, zagrebačko More. Iz mase od oko 15.000 pomoraca, koliko je prodefilovalo samo kroz Jugooceaniju, zanemarljiv je njih koji su učestvovali u kulturnim aktivnostima i javnom životu. Sa druge strane, po materijalnom i kulturnom doprinosu svom kraju i svojoj zemlji prevazilazili su sve postojeće profesije.

Neučestvovanje u javnim nastupima ne znači da smo manje intelektualci, pogotovu ne inferiorni, od onih koji se ne vade iz sredstava javnog informisanja. Na profesionalnom planu mi smo itekako stručni i autoritativni sagovornici i osobe koje znaju da nose teret odgovornosti. Za nas ne postoje Veličine, koje su toliko bogate da nas mogu zbuniti ili impresionirati svojim nastupom, kao što to čine sa crnogorskim političarima. Od naših gazda, pa do stotine i hiljade poslovnih partnera u toku karijere, jedan stručan i sposoban pomorac – upravitelj stroja ili zapovjednik je svakome beskompromisni i ravnopravan partner. Autoritet se stiče znanjem. Za razliku od partijskih gladnih uši!

Mi smo posvećeni poslu svim svojim bićem. Profesiji. U ovoj konstataciji leži i činjenica da je u svaki naš posao uključena i sigurnost za goli život. Nama je iskonska priroda vječiti saputnik – od momenta od kada se udaljimo od kopna. Nas puno ne uznemiravaju okolna zbivanja. O potapanju naše flote, mi među sobom razgovaramo racionalnim tonom.

Zašto sam pisao o ovim karekteristikama pomoraca. Ne bih li izazvao interesovanje našeg predsjednika Vlade za stuštinski pokušaj obnavljanja pomorstva Crne Gore. Na principima na kojima počiva cijela svjetska trgovačka flota, koja prevozi svih 90% roba koje ljudi potrebuju na svijetu. To on može postići isključivo sa ljudima koji nijesu izglibali svoj autoritet bavljenjem politikom ili saradnjom sa vlastima radi isključivo lične koristi. Osobe koje godinama aktivno ne učestuju u pomorstvu i koje su davno zaboravile ono što su nekad znale ne mogu biti savjetnici, a pogotovo planeri, nikome. Pregazilo ih je vrijeme. I stručno i intelektualno. Premijer Igor Lukšić treba da se obrati pomorskim udruženjima i aktivnim pomorcima za savjet. To nije sramota, a vrlo je korisno. Naravno za državu. Za to nijesu potrebne pare. Samo malo dobre volje, strpljenja i vremena. U susretima bez filozofiranja. Više čovjeku vrijedi jedan stručan intimni prijatelj od deset kvazi stručnjaka bez kičme i obraza, kakve danas ima Vlada u komunikaciji za pomorstvo. Iskreno, moram priznati, teško je neznalici izabrati stručnog saradnika. I za to treba dara.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XIII): Razdvajanje porodice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

I Mandići su se povukli iz organiziranoga stranačkog života; zanimijivo da se devedesetih Slavica Mandić aktivirala kao novinski komentator: najprije u tjedniku pacifističke inicijative Arkzinu, a potom u tjedniku (pa dnevniku) Dan Joška Kulušića, legendarnog urednika Slobodne Dalmacije, koji je potkraj osamdesetih nakladu Slobodne Dalmacije podigao na stotinjak tisuća primjeraka, da bi početkom devedesetih, nakon duljeg otpora, bio smijenjen kao jugonostalgičar, nelojalan HDZ-u.

Igor je osamdesetih bio stalno uposlen u kući Vjesnik, po kazni u prezrenom odjelu Revije i stripovi. U novim uvjetima je komercijalno najuspješnije izdanje tog odjela, Erotika, počelo naglo gubiti nakladu i dohodovnost, urušile su se i nekoć vrlo dobre plaće.

Međutim, nekadašnja zabrana suradnje u glavnom glasilu kuće izgubila je smisao, Igoru su se otvorila vrata suradnje u novinama Vjesnik. Uglavnom je pisao o knjigama, ponekad kakav politički neutralan feljton. Klonio se politike, bio je svjestan da bi mu njegov „meki odnos” prema Srbima mogao samo donijeti ozbiljne probleme u uvjetima zahuktale nacionalne homogenizacije i rata.

Ja sam 1992. godine dobio ponudu da predajem Novinarsku stilistiku na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Prihvatio sam, ali sam odustao od stalnog upošljavanja koje su mi nudili, predavao sam u svojstvu gostujućeg predavača. Primijetio sam kako profesori (posebno Mario Plenković) inzistiraju na temama i projektima koji imaju malo veze s novinarstvom (većina njih se nije ni bavila u prethodnom životu novinarstvóm, uglavnom su nekoć u medijskim kućama bili urednici i savjetnici); štoviše, inzistira se na širem terminu „komunikologija”, koji potiskuje novinarstvo.

Stoga sam odlučio da na svoje seminare dovodim ponajbolje hrvatske novinarke i novinare i studentima omogućim da u izravnom kontaktu s njima, slušajuci njihova iskustva, upoznaju različite novinarske stilove. Jedan od gostiju bio mi je i Igor Mandić. Meni i mojoj generaciji on je bio legenda novinarstva, mislio sam kako je to samo po sebi razumijivo.

Međutim, kad je sat počeo, shvatio sam kako ta mlada generacija studenata zapravo ništa ne zna o Mandiću: nije ga već petnaestak godina bilo na hrvatskim televizijama ni u novinama, a beogradsku Dugu nitko od studenata nije čitao. Potrudio sam se stoga da studentima približim kolika je bila Mandićeva popularnost kad sam ja krenuo na studij. U jednoj anketi početkom sedamdesetih, koju su ispunjavali polaznici koji su se javili na novinarsko doškolovanje, Mandić je dobio cak 70 odsto glasova kao najveći novinarski uzor i idol.

Osjetio sam kako studenti i dalje ne percipiraju posve njegovu ulogu ne samo u novinstvu, već ni u hrvatskoj kulturi (ipak je do tada bio objavio desetak knjiga). Ali studenti nisu čitali te knjige, a nisu ih baš privlačile ni Vjesnikove stranice, na kojima je Igor započeo novu seriju svojih tekstova (Vjesnik je odmah nakon izbora došao pod šapu HDZ-a, naklada se počela strmoglavijivati).

Rekao je u jednom trenutku studentima: – Znate, ja sam prije dvadeset godina bio popularan kao Tanja Torbarina danas!

Bilo mi ga je žao, Tanja Torbarina jest bila silno popularna u tom trenutku, ali Igor je ipak prema Tanji pravi enciklopedist: Tanja je imala samo duhovitost oštrokonđe, pritom se sve više kontaminirala nacionalizmom (koji je tad bio kurentan); kako bude nacionalizam opadao, njezini tekstovi će biti manje čitani.

Osim toga, Tanja je uporno odbijala nastupe na televiziji, dobro je izgledala, ali imala je loš, unjkav glas, i toga je bila jako svjesna. A bez televizije u tim vremenima bez interneta teško je bilo postati jako, jako poznat, masovno popularan. Igor je, pak, bio vrstan vizualni komunikator, kojega su kamere voljele, a govorio je elokventno i duhovito. Šteta što su mu proteklih dvanaest godina vrata zagrebačke televizije bila čvrsto zabravljena.

Studenti su ga ipak na kraju sata dobro prihvatili; ni nova generacija nije bila rezistentna prema Igorovu šarmu, razvila se živahna diskusija u kojoj se on snalazio kao riba u vodi. Nakon seminara nas smo dvojica išli pješice od fakulteta do Jelačićeva trga; Igor je bio jako zadovoljan; pogotovo jer su među studentima, budućim novinarima, dominirale djevojke. – Ima ih nekoliko jako zgodnih! – razbudio se mužjak u njemu. Očito, nedostajali su mu kontakti s publikom, bio je u nekoj vrsti izolacije, čak anonimnosti, na kakvu nije navikao (a bio je nekad popularan kao Tanja Torbarina danas).

Inače, moja se životna situacija 1991. bas zakomplicirala: 1990. otkriveno je da moj sin Luka ima Aspergerov sindrom, a supruga Jasmina je ostala 1991. bez uredničkog posla u Grafickom zavodu Hrvatske. Izdavački dio njezine firme je propao, direktor Židovec je prešao u Ministarstvo unutarnjih poslova; postao je pomoćnik ministra. Molio sam ga da nam pomogne oko dobivanja domovnice za Jasminu; oglušio se. Potrajat će njezin neregulirani državljanski status sve do 1993. godine, kad će glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda Brozović pomoci da mi žena dobije hrvatsko državljanstvo.

U rujnu 1991. otpratio sam Jasminu i djecu u Beograd; mislili smo da je to samo privremeno; u Zagrebu su počinjale uzbune, bilo je isključeno da bi Jasmina s preosjetjivim Lukom mogla trčati u podrum. S druge strane, u Beogradu je mogla računati na podršku roditelja i na pripomoć sestre, prevoditeljice, koja je obožavala našu djecu. Pomoć joj je stalno bila potrebna, jer smo i ona i ja željeli da ona i dalje ima vremena za čitanje i pisanje, za rad na sebi (bez obzira na to hoće li joj to biti plaćeno), a ne da bude samo frustrirana kućanica. U Zagrebu to više nismo mogli osigurati, nismo imali dovoljno novca da plaćamo kućnu pomoćnicu; a tko bi tek našao izdavača spremnog da tiska njezine autorske priloge? Kako bi uopće mogla javno djelovati, a da ne mora neprekidno govoriti o svojoj lojanosti državi i režimu, često na ponižavajuci način?

Naša ušteđevina, planirana za moguće krizne situacije, ostala je većim djelom blokirana u vidu „stare devizne štednje”. Jedva smo skupili nekolio tisuća maraka da Jasmina ima uza se, u nuždi. Valjda će meni dostajati plaća, a možda kapne i poneki honorar.

Situacija se u Hrvatskoj ujesen 1991. zakuhala, počeo je ozbiljan rat. Jasmina i ja smo svakodnevno razgovarali telefonom, bar nakrako, dok su veze funkcionirale, potom prenosili poruke preko prijatelja i Sarajeva i Ljubljane. Pisali smo pisma skoro svaki dan, u početku su stizala uredno; potom sa sve većim zakašnjenjima. Blii su to za mene, a i za nju i djecu, teški mjeseci.

Posebno su mi išli na jetra neki „dobronamjerni prijatelji”, čak i rođaci, koji su dolazili s mudrim savjetima kako bi bilo najbolje da se razvedemo, jer – eto – zajednička je država propala, veze kao naša postale su nemoguće, nužno će propasti! Poludio bih na takve „dobronamjerne savjete”, najprostačkije bih opsovao i protisnuo kroz zube: – Pa nisam se ja vjenčavao za naciju, nego za osobu! Ma fućka mi se za nacije i države, meni su moja djeca i obitelj najvažniji na svijetu!

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI (XII): Slom socijalizma i urušavanje Jugoslavije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Brže nego što je itko od nas očekivao, cijeli se socijalistički sustav na svjetskoj razini urušio na izmaku osamdesetih. Igor se kao fanatični antikomunist kroz osamdesete borio za demokratizaciju i pluralizam, a sad je izgubio protivnika koji je donedavno izgledao moćan, neuništiv. Sad su se odjednom pojavili ljudi koji su oštrinom nadmašivali Igora. Koji nisu gubili vrijeme na Krležu, izravno su išli na Tita!

Igora je posebno deprimiralo što je strasno nabujao nacionalizam; do 1990. on se družio s beogradskim nacionalistima, ali osim neprekidnog fraziranja o veličini Srbije i krvoloku Brozu, to su bili ponajviše duhoviti, literarno talentirani judi; Igor je mogao naći neku zajedničku žicu s njima. Međutim, kad sam razgovarao s njim 1990. godine, nije mi izgledao baš optimistično. Beograd se sve više zatvarao, privilegirani gosti iz drugih sredina baš i nisu više bili dobrodošli kao nekad, pogotovo ako ne mogu dokazati čisto srpsko etničko podrijetlo. Sve se više zveckalo oružjem; sjećam se svojih razgovora s nekima od vodećih srpskih nacionalista poput Koste Čavoškog, pa i inače smirenog, uglednog jezikoslovca Pavla Ivića.

– Ako Jugoslavija ne bude rekonstruirana po mjeri Srbije, kao najveće republike, neminovan je razlaz. A o izgledu konačnih granica neće odlučivati avnojevska i komunistička arbitrarna rješenja, već će one biti nanovo krojene, ako treba i oružanim sukobima, metodom kost na kost!

Suradnja s beogradskim medijima devedesetih već postaje otežana. Devedesete sam dao više intervjua za beogradsku i novosadsku televiziju te NIN i Zum reporter. Dominirala su pitanja vezana za budućnost Jugoslavije, za izglede srpsko-hrvatskih odnosa.

Sjećam se jedne tribine u Studentskom gradu na Novom Beogradu. Govorili smo o romanu Timor mortis velikog srpskog prozaika i teatrologa Slobodana Selenića. Volio sam Selenićeve romane, ali Timor mortis me prenerazio srbovanjem i netrpeljivošću prema Hrvatima. U Danasu sam napisao veliki, ogorčeni tekst u kojem sam pokazivao kako je Selenić svoju uobičajenu polifonu naraciju zamijenio nacionalističkim monologom, što je oštetilo i narativnu strukturu romana, koji je postao plošan, reduktivan u svakom pogledu.

Na tribini je osim autora, koji je sve vrijeme mirno sjedio, nastupio i Petar Džadžić, akademik, ugledni kritičar i profesor. U tom igrokazu ja sam valjda imao ulogu tužitelja, Džadžić branitelja. Branitelj je sve sveo na jednostavne činjenice: Selenić govori o srpskim žrtvama u doba ustaškog režima, a kolega Visković se ne može pomiriti s tom historijskom istinom i sve prenosi na problem narativne organizacije, prikrivajući tim kvazinaratološkim diskursom svoj hrvatski nacionalizam.

To je potaknulo i neke slušatelje iz prepunog auditorija koji su baš očekivali polemički okršaj; počeli su vikati kako sam ja ustaša i da se vratim u svoj Latinluk. Bilo mi je krajnje neugodno, utoliko više što me nije uzeo u obranu ni voditelj tribine, a ni autor Selenić, Džadžića da i ne spominjem.

Replicirao sam kako su se svi moji stari borili na partizanskoj strani, protiv ustaša, pa me prigovori za ustašofiliju doista ne pogađaju. I nastavio:

– A kad već govorimo o etničkim stereotipima, postoji i jedan lijep o spskom gostoprimstvu. Šteta što ga večeras neki od vas zdušno demantiraju!

Selenić, inače pametan i elokventan, cijelu je večer ukipljeno sjedio kraj mene i jedva koju riječ da je progovorio.

U nekakvim čudnim okolnostima, godine 1993., kad je poštanski promet između Srbije i Hrvatske bio gotovo obustavljen, na redakciju časopisa Republika, koji sam uređvao, stigao je primjerak novosadskog časopisa Polja u kojemu je bio intervju sa Slobodanom Selenićem. Onako, malo tužno sam ga prevrtao, površno čitajući, ali vidio sam da Selenić gotovo flagelantski govori o toj svojoj nacionalističkoj fazi i kako mu se čini da je Visković ipak bio u pravu. Posve neočekivano, zaprepastio sam se, jer meni se činilo kako se moj omiljeni pisac otisnuo na bespuće nacionalizma, bez povratka. Danas sam siguran kako taj broj Polja nije slučajno došao u redakciju Republike.

Što se događalo s Igorom ‘90. ili ‘91. godine nikad mi nije govorio, upadljivo je izbjegavao tu temu. Čini mi se da je imao neugodnosti u Srbiji, ali nije ih htio kapitalizirati u mladoj hrvatskoj demokraciji, kad su se svi oko nas odricali svojih prijatelja iz Srbije. Poznato mi je kako je ostao bez TV emisije, do koje mu je bilo dosta stalo (nije je sačuvalo ni to što je u njoj govorio i „četnik početnik” Kapor).

Više ni jedan ni drugi nismo pisali za srpske medije (iako sam početkom devedesetih imao nekih ponuda od novoosnovanog magazina Vreme). Mene je stariji sin, još osnovac, zamolio da ne surađujem:

– Tata, ne zna nitko ovdje u Zagrebu da je Vreme drukčiji magazin, da su oni protiv Miloševića. Zamisli, što će mi reći u školi ako doznaju da mi otac surađuje u beogradskim novinama!

Zaustavija se i platni promet, a započinje i inflacijski stampedo koji potpuno obezvređuje honorare. Dobro, moji honorari u Beogradu nisu nikad ni bili astronomski, ali Igor je imao ozbiljne štete.

Na samom početku devedesete započelo je izborno agitiranje, bližili su se prvi izbori; ja sam odlučio prihvatiti poziv Ivice Račana i angažirati se u Stranci demokratskih promjena SKH. Nakon velikog skupa HDZ-a u dvorani Lisinski, gdje se okupila proustaška emigracija iz Sjeverne Amerike i gdje je Tuđman izjavio kako je NDH izraz povijesnih nastojanja hrvatskog naroda, činilo mi se kako jedino reformirani, socijaldemokratski SDP može biti adekvatna protuteža.

Govorio sam na velikom predizbornom mitingu u Domu sportova (uz još dvadesetak govornika, odreda poznatih imena umjetničkog, znanstvenog, sportskog i estradnog života). Nakon mitinga sjedio sam u restoranu Kod Drageca, u podrumu Muzeja za umjetnost i obrt, uz Račana, Edu Murtića i Ljubu Bobana. Račan je bio ohrabren atmosferom mitinga, iznosio je optimistična predviđanja o ishodu izbora; nešto smo razgovarali i o mogućnosti koaliranja sa Savkom i Tripalom, bar jednim, lijevim dijelom Koalicije, iako je Račan mislio da to neće biti potrebno. SDP će i sam imati dovoljno zastupnika. Čudio sam se njegovu pretjeranom optimizmu.

Igor se, pak, našao na popisu intelektualaca koji podupiru Koaliciju narodnog sporazuma. Osim tog agitaciskog proglasa koji je potpisao s nekoliko stotina drugih istaknutih sudionika javnoga života, baš i nije javno istupao ni agitirao za bilo koju stranku. Susreli smo se u Maksimiru na predizbornom skupu Koalicije narodnog sporazuma. Otišao sam da vidim kako će im miting izgledati, kakva će biti atmosfera. Imao sam dosta znanaca i prijatelja u redovima Koalicije, pa i neke pozive da im se i sâm priključim. Ipak, nisam; ostao sam uz SDP.

Zapanjio me slab odaziv publike, jedva 2-3 tisuće ljudi, velika maksimirska livada zjapila je prazninom. Očito je bilo da će nacionalisticka Hrvatska glasati za HDZ, kao tvrdi izbor. Za stranku koja u NDH vidi, između ostalog, i izraz hrvatskih državotvornih aspiracija. Dakle, HDZ pobjeđuje čak i u Zagrebu kao urbanoj metropoli. A kako je tek u manjim mjestima?!

Primijetio sam Igora uz pozornicu, prišao sam mu. Bio je bezvoljan. Pitao sam ga znači li negov potpis na Savkinoj listi da je zainteresiran za zastupničku kandidaturu, samo se nasmijao:

– Ja sam ti ovdje samo Slavičina pratnja. Moja žena se jako angažirala, svaki dan je u izbornom stožeru Koalicije. Inače, u Koaliciji su okupljeni ljudi zbrda-zdola; ima tu judi koji su veće Hrvatine od hadezeovaca. To je Savka inzistirala da Koalicija mora imati svoje ljute nacionaliste, pa su tu ušle Veselice s Gabelicom. Ali i u HSLS-u ima više tvrdih nacionalista nego liberala. Ja ne vidim sebe u takvoj politici.

Slutnje o slomu Koalicije narodnog sporazuma su se, nažalost, ispunile. Zahvaljujući većinskom izbornom sustavu (za koji je Račan verojatno mislio kako će donijeti prednost SDP-u) HDZ je sa četrdesetak postotaka glasova osvojio premoćnu vecinu.

Ja sam još neko vrijeme nakon izgubljenih izbora odlazio na sastanke koje je Račan organizirao u Kockici, a onda mi je postalo jasno da se SDP raspada ne nalazeći odgovore na fundamentalna pitanja. Nemam živaca za mlaćenje prazne slame!

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIMIR VISKOVIĆ: O DRUGIMA, O SEBI: Antikomunističko pročišćenje (XI)

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi dio autobiografsko-memoarskih zapisa iz knjige O drugima, o sebi, hrvatskog književnog kritičara i leksikografa Vladimira Viskovića

 

Koliko je Mandić svjestan tog konteksta kad potkraj 1982. godine započinje seriju od svojih četrdesetak tekstova o Krleži? Urednici Duge i njezini čitatelji sasvim će sigurno oduševljeno primiti Igorove ikonoklastičke tekstove. Meni se, međutim, uopće nisu sviđali; pisani svadljivo, ostrašćeno, bez adekvatne književnoteorijske argumentacije, ti tekstovi bili su, po mojem mišljenju, ispod razine standardne Mandićeve esejistike.

Nisu me fascinirale ni svojom hrabrošću: kritiku Krležinog političkog ,,oportunizma” već je prove Lasić, i to u Hrvatskoj, što je bilo puno smjelije nego u Srbiji (Igor je samo zaoštrio Lasićeve teze). Doduše, i Lasić je to radio iz inozemstva, ovdašnji političari i ideološki cenzori mogli su mu staviti soli na rep. Više je riskirao Stankov izdavač Vjeran Zuppa nego sam autor u svome egzilu (između Pariza i Amsterdama).

S druge strane, Igoru je situacija na medijskoj sceni bila neusporedivo naklonjenija; činilo mi se kako srpski nacionalisti (kojih je Duga bila svojevrsni organ) baš uživaju u Igorovu razvlačenju Krležinih crijeva. Zasigurno su ga mnogi tapšali po ramenima u znak odobravanja. Zapravo, smionije bi bilo u Dugi o Krleži napisati nešto afirmativno nego ga napadati u Mandićevoj maniri. Uostalom, veliki pisac Oskar Davičo morao je otići iz Beograda u Sarajevo, između ostalog, zbog vjernosti krležijanstvu.

Prema Igorovu antikrležijanstvu bio sam rezerviran jer su mi još bili svježi u memoriji Mandićevi apologetski tekstovi o Krleži objavljeni prije samo nekoliko godina. Pa nije valjda Krležin književni stil izgubio svu svoju umjetničku vrijednost u samo nekoliko godina!

Rekao sam sve to Igoru otvoreno: – Nimalo mi se to što pišeš ne sviđa! Zapravo te iskorištavaju, zloupotrebljavaju!

Igor se samo nasmijao: – Ma, Krleža je tu sporedan! Pišući o njemu, ja govorim o boljševičkoj vladavini! O Titu!

  • Pa, meni Krleža nije toliko nebitan! Ja sam ipak prije svega književni kritičar i mislim da se Krleža ne može svesti samo na ideologiju!
  • Naše čišćenje od titoizma u ovom trenutku je najbitnije!

Nije se Mandić previše osvrtao na moje riječi; on je znao što tim serijalom želi postići. Pragmatično gledano, imao je osiguranu temu za velik broj tekstova, publika Duge je to dobro prihvaćala, a i njegov krug beogradskih prijatelja uživao je u Igorovu obračunu s Fricom. Ne bih rekao da se Mandić pri tome bilo kome dodvoravao svojim antikrležijanstvom; on je vjerovao kako je antikomunističko pročišćenje važnije od njegove mladenačke fascinacije velikim piscem.

Druga važna tema kojom se Mandić bavio početkom osamdesetih bio je feminizam. To su godine kad se na intelektualnoj sceni Jugoslavije pojavljuje jak feministički pokret, dobro zastupljen i među novinarkama koje dominiraju u tadašnjim medijima. Igor sebe deklarira kao antifeminista ismijavajući feministički društveni angažman. Feministice su uglavnom ljevičarke, a on sebe (bar u tom trenutku) želi predstaviti kao konzervativnoga građanskog desničara. Fokus njegove kritike je na tekstovima medijski najeksponiranije jugoslavenske feministice Slavenke Drakulić. Oboje surađuju i na stranicama Duge (iako je Slavenka profesionalno vezana prije svega za Start i Danas).

Budući da i jedno i drugo posjeduju izrazit smisao za polemiku, razmijenit će niz duhovitih i strastvenih novinskih polemičkih tekstova, a Slavenka će u Mandiću i Tenžeri prepoznati glavne „mudologe” u našem intelektualnom životu (što je nešto kao sinonim za „mušku šovinisticku svinju”).

Igor će naposijetku kao protivnik feminizma postati i komični lik u vrlo popularnom, NIN-ovom nagradom ovjenčanom, romanu Forsiranje romana reke Dubravke Ugrešić. Pratio sam te polemike jer su mi i Slavenka i Dubravka bile dobre prijateljice. Nije tu bilo neke velike mržnje, sve je bilo s dosta humora.

Razgovarao sam povremeno s Igorom o tom njegovu „antifeminizmu”, što mu to treba? Bio sam sjestan kako se više radi o njegovu intelektualnom pozerstvu, nego o dubokim uvjerenjima. Uostalom, poznavao sam dobro i njegovu ženu Slavicu, koja u njihovoj vezi nije imala nimalo inferiornu ulogu submisivne ženice.

Igora je, očito, zabavljalo da zauzme „antiprotivan gard” zločestog dečka i zabavlja svoju publiku duhovitim svađama. Bilo mu je jasno da sam ja na feminističkoj strani, ali nije to bilo važno. Glavno da je svima zabavno.

Godine 1984. sabrao je svoje antifeminističke tekstove u knjigu Što, zapravo, hoće te žene?, koja je izišla u zagrebačkom Znanju, kod Zlatka Crnkovića, paralelno s knjigom njegove „ljute oponentice” Slavenke Drakulić Smrtni grijesi feminizma. Zanimijivo da je Igor bio promotor knjige Slavenke Drakulic, te je od promocije načinio svojevrsni hepening: došao je na promociju s kuhačom u ruci i mahao njome započevši govor, zorno ilustrirajući svoju tezu kako su žene sposobne samo za kuhanje, pa je i njihova književnost „kuhinjska književnost”, a ne nekakvo „žensko pismo”. No, nakon toga je ishvalio Slavenkinu knjigu i samu Slavenku kao vrsnu novinarku i spisateljicu.

Godine 1988. sabrao je sve svoje tekstove o Krleži u knjizi Zbogom, dragi Krleža i objavio je kod svoga prijatelja, „salonskog desničara” (fašistofila) Dragoša Kalajića u izdavačkom poduzeću Književne novine. Ja sam u zagrebačkom Danasu odmah objavio opsežan tekst o Mandićevu „oprostaju s Krležom” na pune dvije stranice (valjda jest kartica rukopisnog teksta). Već sam bio glavni urednik enciklopedije o Krleži (Krležijane) pa se od mene na neki način i očekivalo da kažem nešto o knjizi koja napada Krležu.

Nisam želio da sada ispadne kako ja preuzimam ulogu dežurnog čuvara „Krležina mauzoleja”, ali kao čovjek upućen u Krležin život i rad mislio sam da trebam iznijeti svoje stavove i ocijeniti knjigu s tog obzora. Ipak se radi o Igoru Mandiću, koji nije bilo tko. Iznio sam otvoreno sve svoje zamjerke; prije svega upozorio na nekonzistentnost sudova pisca knjige, koji je najprije petnaestak godina neumjereno slavio Krležu, a potom ga strastveno negirao. Kojem Mandiću ukazati povjerenje, mladom ili starom? Doduše, priznao sam mu da u njegovoj vehementnoj negacijskoj gesti ima nešto krležijansko; ipak je on Krležino duhovno dijete, što ni sam ne taji.

Susreo sam Mandića nakon objavijivanja te kritike; nije se ljutio na mene: – Nije bitno samo je li tekst pozitivan ili negativan, već i tko ga piše, gdje tekst objavljuje. Tvoj stav sam znao, nisam očekivao da ćeš napisati išta drukčije. A ipak priznaješ ozbiljnost uvida pa pokazuješ i poštovanje prema autoru! – nasmijao se, ne bez ironije.

Znam da sam o Mandićevoj knjizi govorio na nekoj zagrebačkoj tribini, najverojatnije Književnom petku, ali kako sam govorio i prigodom objavijivanja drugog izdanja, sjećanja mi se pretapaju, više nisam siguran što se odigralo 1988. godine, što dvadesetak godina kasnije. U svakom slučaju, te 1988. nismo se zakrvili, ostali smo u korektnom odnosu, iako to još nije bio odnos punog prijateljsta koje ćemo razviti tek nakon smjene vlasti, devedesetih godina.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo