Povežite se sa nama

FELJTON

SEDAM PUTA BRODOM OKO SVIJETA (IX): Najbolji ambasadori svoje države

Objavljeno prije

na

Moram da istaknem jednu specifičnu karakteristiku pomoraca: odnos prema državi uvijek je bio labav i neobavezan. U lošim i problematičnim periodima kroz koje prolaze države pomorci su uvijek imali alternative, koje su bile nezamislive drugim građanima. To je mogućnost da smo mogli ostati u mnogim zemljama u vrijeme kada je to bila misaona imenica i za najveće rukovodioce zemlje, i to sa velikim izborom zemalja, gradova i perspektive. Očekivale su nas dobrodošlicom. Ovo važi za Kanadu i Australiju. Nordijske zemlje i Sjeverna Evropa su nas tolerisale prijateljski. U Americi se to ostvarilo, ponekad i fiktivnom ženidbom, političkim azilom. Pošto smo dolazili iz komunističkih zemalja, taj vid prijema je praćen kroz vulgarnu propagandu. Od ženidbe i azila mogli ste da birate povoljniju soluciju. Naši ljudi su koristili sve ove mogućnosti. Ipak, ne smije se zaboraviti da su pomorci najbolji ambasadori svoje države. Pojedinačni slučajevi ne čine pravilo, ali malo je onih koji su izigrali ovu svetu obavezu prema svojoj državi. Voljeti i poštovati svoj kraj i svoju državu je uvijek bio uzvišeni čin svakog pomorca. Konstatacija o labavom odnosu se odnosi na vlast!

Sjever i primorje Crne Gore su dva različita svijeta. Kod nas, iz čistog primitivizma i notornog neobrazovanja političara, stalno se priča o zaostalom sjeveru i posebno se naglašava odlazak ljudi u druge krajeve, kao negativnom trendu. Oni ne znaju da je odlazak u drugi kraj radi bolje perspektive pojedinca ili porodice standarna norma civilizacije. U Americi samo 10 odsto ljudi umre u mjestu gdje se rodilo. Kod nas je to obrnuto stepenu kulture – 90 odsto. I mi smatramo da je to previše. Čovjek ide za boljim životom, a ne za glupavim mišljenjem političara ili kvazi intelektualaca. Oponiranje dokazano pozitivnoj svjetskoj praksi je besmisleno. Zemlja ne ostaje pusta. Naprosto se malo odmara od nereda. To zna svaki poljoprivrednik – i nijedan političar!

Pa da bi neko bio pomorac prije svega mora da bude psihološki stabilna ličnost. Da ima elementarni porodični odgoj. Tek onda slijedi školovanje i stvaranje osjećaja za profesiju. Oni koji ne zadovoljavaju ove kriterijume odmah otpadaju, poslije prvog broda. Kod političara to ide obrnutim redoslijedom. Što je manje stručan, lošije odgojen i dobro viče – ima bolje karakteristike za tu profesiju. I čim zna manje padeža, prije će postati ministar. Dok se ljudi uglavom školuju 15 – 20 godina, pomorsko školovanje traje cio radni vijek. Završeni fakultet i najveća stručna sprema kapetana duge plovidbe ili pomorskog strojara prve klase je samo prva stepenica na putu pravljenja karijere nautičara i mašinaca.

Polifonim sistemom školovanja kadra u budućnosti ova dva zvanja se objedinjuju u jedno, pa će školovanjem i dopunskim obrazovanjem imati naziv master deegre, po potrebi da radi u stroju ili na palubi, što određuje brodovlasnik. Tako će školovanje pomoraca biti na nivou astronauta, samo oni neće trenirati i raditi u bestežinskim uslovima života i rada, nego će biti izloženi svim ćudima prirode. Od početnog zvanja na brodu mornara – kroz praksu i dopunske ispite se postaje kormilar, vođa palube. Od čistača u stroju se postaje motorist, vođa stroja. Mehaničar u stroju i na palubi imaju univerzalno znanje iz struke, visoke kriterije koje dokazuju kroz praksu. Kuvari i konobari takođe.

Ne svi, ali najveći dio profesionalnih pomoraca su ljudi koji su posvećeni svom profesionalnom poslu, i to na najvećem nivou koji postoji u međunarodnoj podjeli rada. Nas karakterišu doživotno učenje i usavršavanje u struci. Kao profesija, u praksi smo svakodnevno usmjeravani i pod stručnom kontrolom najvećih svjetskih stručnjaka iz domena pomorske struke, klasifikacionih društava i osiguravajućih kompanija pomorskog transporta. IMO – kao organ Ujedinjenih nacija putem konvencija limitira način osposobljavanja u svim pomorskim zemljama.

Pomorci nijesu apolitični ljudi. Bolje od bilo koje druge profesije oni prate i poznaju sva aktuelna dešavanja u svijetu, nerijetko i na licu mjesta događaja, jer i sami djelimično u njima učestvuju. Bilo da se radi plovidbom u ratnim zonama ili dijelu svijeta gdje se događaju razne političke promjene. Pomni pratioci su ekonomskih kriza, piraterije, prirodnih katastrofa…

Pomorci su bili i velike žrtve raspada Jugoslavije, sankcija, ratova na Balkanu. Mi smo bili u sankcijama ljudi bez dokumenata – a upućeni da hljeb zarađujemo po svijetu. Ko ovo nije probao, taj ne zna kroz koje muke smo sve prolazili da dođemo do stranih brodova, do plate za izdržavanje porodica. Vitalnost pomoraca da nađe sebi radno mjesto nema pandana ni u jednoj struci na kopnu. Ljudi koji su bili na čelu crnogorskih pomorskih kompanija kao i njihove partije priuštili su nam golema stradanja i patnje smještajući nas na marginu društva. DPS je napravio fatalnu grešku. A državi medveđu uslugu. Uprkos svemu, koliko je meni poznato, politika je posljednje zanimanje kojima bi se bavio neki pomorac. Takođe, pomorci imaju averziju prema nastupu u javnoj komunikaciji. Posebno se to odnosi na sve vidove javnog informisanja. Među pomorcima nema pisaca, pjesnika.

Sada pokojni slikar kapetan Ante Prlenda, zapovjednik, porijeklom iz Dubrovnika sa stalnim mjestom boravka u Kotoru, nikad nije napravio nijednu izložbu. Omiljeni zapovjednik Marko Kordić bio je poznat kao dopisnik radio Titograda, emisije za pomorce. Pisao je sa svih meridijana svijeta. Upravitelj stroja Andro Bilafer pisao je za Monitor, Pomorstvo, zagrebačko More. Iz mase od oko 15.000 pomoraca, koliko je prodefilovalo samo kroz Jugooceaniju, zanemarljiv je njih koji su učestvovali u kulturnim aktivnostima i javnom životu. Sa druge strane, po materijalnom i kulturnom doprinosu svom kraju i svojoj zemlji prevazilazili su sve postojeće profesije.

Neučestvovanje u javnim nastupima ne znači da smo manje intelektualci, pogotovu ne inferiorni, od onih koji se ne vade iz sredstava javnog informisanja. Na profesionalnom planu mi smo itekako stručni i autoritativni sagovornici i osobe koje znaju da nose teret odgovornosti. Za nas ne postoje Veličine, koje su toliko bogate da nas mogu zbuniti ili impresionirati svojim nastupom, kao što to čine sa crnogorskim političarima. Od naših gazda, pa do stotine i hiljade poslovnih partnera u toku karijere, jedan stručan i sposoban pomorac – upravitelj stroja ili zapovjednik je svakome beskompromisni i ravnopravan partner. Autoritet se stiče znanjem. Za razliku od partijskih gladnih uši!

Mi smo posvećeni poslu svim svojim bićem. Profesiji. U ovoj konstataciji leži i činjenica da je u svaki naš posao uključena i sigurnost za goli život. Nama je iskonska priroda vječiti saputnik – od momenta od kada se udaljimo od kopna. Nas puno ne uznemiravaju okolna zbivanja. O potapanju naše flote, mi među sobom razgovaramo racionalnim tonom.

Zašto sam pisao o ovim karekteristikama pomoraca. Ne bih li izazvao interesovanje našeg predsjednika Vlade za stuštinski pokušaj obnavljanja pomorstva Crne Gore. Na principima na kojima počiva cijela svjetska trgovačka flota, koja prevozi svih 90% roba koje ljudi potrebuju na svijetu. To on može postići isključivo sa ljudima koji nijesu izglibali svoj autoritet bavljenjem politikom ili saradnjom sa vlastima radi isključivo lične koristi. Osobe koje godinama aktivno ne učestuju u pomorstvu i koje su davno zaboravile ono što su nekad znale ne mogu biti savjetnici, a pogotovo planeri, nikome. Pregazilo ih je vrijeme. I stručno i intelektualno. Premijer Igor Lukšić treba da se obrati pomorskim udruženjima i aktivnim pomorcima za savjet. To nije sramota, a vrlo je korisno. Naravno za državu. Za to nijesu potrebne pare. Samo malo dobre volje, strpljenja i vremena. U susretima bez filozofiranja. Više čovjeku vrijedi jedan stručan intimni prijatelj od deset kvazi stručnjaka bez kičme i obraza, kakve danas ima Vlada u komunikaciji za pomorstvo. Iskreno, moram priznati, teško je neznalici izabrati stručnog saradnika. I za to treba dara.

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XIX): Spomenik ustanku i rađanju države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonjića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Trinaestojulski ustanak crnogorskog naroda bio je više od ustanka, a njegova narodnooslobodilačka borba više od borbe za slobodu. Ustanak je bio embrion antifašističkog pokreta koji je zahvatio čitavu Evropu, narodnooslobodilačka borba je istovremeno bila revolucija iz koje je rođena nova država.

Na ustanak i Revoluciju podsjeća i Spomen park „Ustanka i Revolucije“ na Grahovu, podignut 1978. godine. Podignut na uzvišenju Umac, iznad varošice Grahovo, na mjestu na kojem je narodni heroj Sava Kovačević 13. jula 1941. godine sa grahovskim partizanaima napao i razoružao neprijateljsku kolonu.

U podnožju su, na proplanku, postrojeni njegovi junaci, koje simbolišu 272 kamene kocke sa upisanim imenima palih boraca ovog kraja. Kompleksom dominira bronzana skluptura visoka 7 metara, rad vajara Miodraga Živkovića, na kojoj Sava Mizara predvodi partizansku diviziju u proboj obruča na Sutjesci.

Teško da postoji grad koji je imao toliko istorije kao što je tokom Drugog svjetskog rata imao Kolašin. Osvajali su ga Njemci, Italijani i četnici. Oslobađali partizani. Za četiri godine 23 puta je prelazio iz ruke u ruku, Njemci i Italijani su ga bombardovali 18 puta.  Kolašin je jedno vrijeme bio „ratna prijestonica” Crne Gore. U njemu je 15. novembra 1943. godine na Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crna Gora obnovila svoju državnost. Na Trećem zasijedanju je odlučeno da Crna Gora uđe u sastav Federativne Demokratske Jugoslavije kao ravnopravna federalna jedinica…

Istorija pamti i zloglasni Kolašinski zatvor u kome su bili zatočeni zarobljeni rodoljubi ovoga kraja. O zatvoru i teroru koji je sprovođen prema crnogorskim rodoljubima svjedoči i Mihailo Lalić u svojim romanima. Podsjeća kako su ih u zoru okovane odvodili na Brezu i strijeljali. Na mjestu njihovog stradanja uređeno je Partizansko groblje sa humkama i spomenikom koji je uradio vajar Momčilo Vujisić.

Na glavnom gradskom trgu podignut je Spomenik žrtvama fašističkog terora, rad vajara Vojina Bakića. Na trgu je i Spomen dom ZAVNO-a, podignut da podsjeća na ratnu prijestonicu i rađanje nove slobodne države Crne Gore. Spomen dom je rad slovenačkog arhitekte Marka Mušiča i ubraja se među najljepše spomenike poslijeratne arhitekture.

Da predstavim sve spomenike koji su podignuti u slavu onih koji su stvarali Crnu Goru i ginuli sa njenim imenom na usnama, morao bih da napišem posebnu knjigu. Zato ću pomenuti samo neke od njih.

Spomenik palim borcima u Drugom svjetskom ratu u Nikšiću. Spomenik je rad Ljuba Vojvodića. Podignut je 1987. godine pod Trebjesom na mjestu gdje su Italijani strijeljali 32 zarobljena partizana.

Posebno mjesto zaslužuje Spomenik Revolucije u Virpazaru, rad Mirka Ostoje, zatim Spomenik Slobodi na Bijeloj Gori kod Ulcinja, rad Miodraga Živkovića. Spomenici na Žabljaku, u Bijelom Polju, Petrovcu, Kotoru… i dalje diljem Crne Gore.

Priču o spomenicima završavam „Bezmetkovićem”. Spomenik je podignut 1954. godine. Djelo vajara Luke Tomanovića i arhitekte Nikole Dobrovića. Podignut kao Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma, na Savini u Herceg Novom.

„Bezmetković” je više od spomenika i više od simbola. U njemu je sva istorija ovog naroda, milenijum njegove borbe za slobodu i sva njegova žrtva. „Bezmetković” je prkos i hrabrost, put do pobjede i stradanje na tom putu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVIII): PODSJEĆAJU I OPOMINJU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o „kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali“. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

Crna Gora je u Drugom svjetskom ratu ispisala neke od najsjanijih stranica svoje i savremene svjetske istorije. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, crnogogrski narod, prvi u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine diže oružani ustanak protiv okupatora, koji je prerastao u narodnooslobodilačku borbu. Malena Crna Gora je ličnim činom pokazala Evropi kojim putem treba da krene. Istorija je zabilježila da je više od deset posto stanovništva sposobnog da nosi pušku, učestvovalo u NOB-u, a više od 37.000 je položilo svoj život na oltar slobode. Od 1.322 narodna heroja u Jugoslaviji, Crna Gora je (iako sa nešto malo iznad dva odsto ukupnog stanovništva) dala 248 narodnih heroja. Skoro svaki peti.

Crna Gora je, radi podsjećanja na njihovu žrtvu, kao testament generacijama koje dolaze i opomenu da se rat nikada ne ponovi, u svim gradovima i mjestima stradanja, podigla spomenike – simbole njihove veličanstvene borbe za slobodu. Pomenuću samo neke, uz izvinjenje onima u čiju slavu su podignuti, što mi prostor ne dozvoljava da ih sve nabrojim.

Da počnem od Prijestonice Cetinje. Cetinje je Grad heroj. Viševjekovni simbol crnogorske slobode. Svaki šesti stanovnik cetinjskog sreza učestvovao je u NOB-u, a svaki četvrti borac je poginuo. Cetinje je dalo 49 narodnih heroja. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikovao je 9. maja 1975. godine Cetinje Ordenom narodnog heroja. Zato sam nabrajanje spomenika počeo sa Cetinjem jer je samo Cetinje jedan veliki spomenik slobodne Crne Gore, spomenik borbe i stradanja u svim minulim bitkama i ratovima. Da pomenem i spomen obilježja: Spomen kosturnica u Cetinju sa Mažuraniućevim stihovima „NITI PISNU NITI ZUBOM ŠKRINU ZATOČNICI MRIJET NAVIKNUTI” i sklupturom koju je uradio vajar Vanja Radauš, Spomen grobnica u Majstorima kod Cetinja, Spomenik na Rijeci Crnojevića, spomen biste narodnim herojima Gojku Kruški i Musi Butu Hodžiću na Balšića pazaru…

Centralni spomenik, u Glavnom gradu podugnut je na brdu Gorica kao „Spomenik Partizanu-borcu”. Spomenik je zapravo mauzolej, izrađen od bijelog crnogorskog mermera. Spomenik je projektovao arhitekta Vojislav Đokić. Karijatide – monumentalne sklupture boraca od bijelog mermera, uradio je vajar Drago Đurović. U kripti se nalaze posmrtni ostaci 97 boraca poginulih u NOB-eu. Među njima je 16 narodnih heroja. U centralnom dijelu kripte, između pločica sa imenima sahranjenih boraca, stoji natpis: „Oni su voljeli slobodu više od života“. Spomenik je, kako mu i priliči, svečano otvoren 13. jula 1957. godine – na dan Ustanka crnogorskog naroda. Spomenik Partizanu-borcu predstavlja jedan od simbola Glavnog grada, mjesto „hodočašća” svih generacija stasalih u Podgorici. Ovdje se polažu vijenci povodom najznačajnih praznika crnogorske dražvnosti, a nedaleko od njega ispaljuju počasne salve.

Na široj teritoriji Podgorice podignut je čitav niz većih i manjih spomen obilježja: u Golubovcima, Brskutu, na Marezi, Koniku, ispod Ljubovića, Farmacima, Čepurcima, na Bioču, Trijebču… brojne spomen ploče, spomen biste i druga spomen obilježja.

Na listi spomenika – spomen kosturnica visoko mjesto zauzima Spomenik na Stražici kod Pljevalja. Podignut je kao „Spomenik palim borcima u Pljevaljskoj bitki”. Spomenik je zajedničkog djelo: arhitekte Mirka Đukića, vajara Draga Đurovića i slikara Aleksandra Prijića i Fila Filipovića. Podignut je 1961. godine u znak sjećanja na borce koji su pali u čuvenoj Pljevaljskoj bitki koja se odigrala 1. decembra 1941. godine i u kojoj je poginulo 218 boraca.  Stražica je i spomenik svim palim borcima Narodnooslobolačkog rata Pljevaljskog kraja. Peti je po veličini spomenik u Crnoj Gori. Izgrađen na brdu Stražica, dominira Pljevljima, podsjeća i opominje. Centralni stub spomenika visok 27 metara izrasta iz kripte u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci palih boraca. Na području Pljevalja, pored memorijalnog centra na Stražici, podignuto je još oko 70 spomen obilježja posvećenih NOB-u od 1941. do 1945. godine: spomen kosturnice, spomenici, spomen česme, spomen piramide, spomen ploče…

Spomenik na Lazinama kod Danilovgrada podignut je na „strašnu mjestu” – na kojem su četnici Jakova N. Jovovića, 23. jula 1944. godine strijeljali 52 rodoljuba iz Bjelopavlića. Spomenik podsjeća da su četnici J. Jovovića u Bjelopavlićima otkrili skojevsku organizaciju. Skojevci, omladinci i drugi rodoljubi su pohapšeni. Suđeno im je pred četničkim Prijekim vojnim sudom u sastavu: dr Ilija Vujović, predsjednik i članovi generalštabni kapetan Vladimir Đukić, kapetan Mašan Adžić, pravnik Milovan Labović i kapetan Miloš Marijanović. Prijeki sud ih je osudio na smrt strijeljanjem. Presuda je izvršena istog dana.

Spomenik na Lazinama je podignut 1959. godine. Uradio ga je vajar Drago Đurović. Na postamentu, iznad grobnice u kojoj su sahranjeni posmrtni ostaci strijeljane omladine, stoji bronzana figura djevojke.  Jedna u ime svih koje su strijeljane. Kao da je čujem kako šalje posljednju poruku „Nema pobjede bez žrtava, nema slobode bez krvi” koja je uklesana na mermernoj ploči, zajedno sa imenima žrtava.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

VELIZAR RADONJIĆ: HRONIKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI (XVII): Vijenac slave za rodoljube

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz Hronike graditeljstva Crne Gore, Velizara Radonića, priče o ,,kratkim trenucima raskošne svjetlosti i o ljudima koji su tu svjetlost stvarali”. Nastavljamo sa pričom o izgradnji spomenika koji predstavljaju posebno značajan dio graditeljskog i kulturnog nasljeđa Crne Gore

 

U paleti spomen-obilježja crnogorskim rodoljubima posebno mjesto zauzimaju dva lovorova vijenca u slavu žrtava Prvog svjetskog rata. Djelo su najboljih crnogorskih vajara Rista Stijovića i Draga Đurovića.

Prvi je Lovćenska vila na Cetinju. Podignut u slavu crnogorskih dobrovoljaca koji su iz Sjedinjenih Američkih država krenuli da brane Crnu Goru od napada austrogarske vojske. Njihov brod je torpedovan u Medovskom zalivu. Pogunulo je više od 330 dobrovoljaca. Spomenik je otkriven 6. juna 1940. godine.

Lovćenska vila je rad vajara Rista Stijovića: figura žene, izlivena u bronzi – u desnoj ruci ispružen mač, a u lijevoj lovorov vijenac – vijenac slave kojim kruniše rodoljube i njihovu žrtvu. Stoji uspravno, na visokom četvrtastom mermernom stubu na čijim bočnim stranama bronzani reljefi predstavljaju sliku njihovog stradanja. Postavljena naspram Vlaške crkve, okrenuta prema Lovćenu po kojem je i dobila ime.

Drugi lovorov vijenac je u selu Vuksanlekić, u okolini Tuzi, na mjestu ozloglašenog logora koji je, 1917. godine, za vrijeme Prvog svjetskog rata osnovala austrijska vojska. Iz ovog logora je rijetko ko izašao živ.  Zbog njegove surovosti Austrijanci ga nikada nijesu prijavili Međunarodnom crvenom krstu pa je zatočenim crnogorskim rodoljubima bila uskraćena bilo koja vrsta međunarodne pomoći.

Na mjestu nekadašnjeg logora, u kome je tokom Prvog svjetskog rata život izgubilo 2.500 logoraša, nalazi se spomen-groblje na čijem kraju je podignuto centralno spomen-obilježje – visoka figura djevojke, urađena u bronzi. Otkriven je 7. decembra 1974. godine. Poput Stijovićeve Lovćenske vile i ova djevojka Draga Đurovića u Vuksanlekićima, u rukama drži lovorov vijenac slave za mučenike. Na postolju su ispisane riječi ,,Mučeništvo za slobodu – slavom vječno zahvalno potomstvo”. Spomenik u Vuksanlekićima je istovremeno i spomenik svim crnogorskim rodoljubima koji su tokom Prvog svjetskog rata svoje kosti ostavili u 68 austrijskih logora od Vuksanlekića do Boldogasonja i Neđmeđera.

Kad je već riječ o Prvom svjetskom ratu, grijeh bi bio preskočiti heroje Mojkovačke bitke. Bila je to posljednja velika bitka i posljednja velika pobjeda crnogorske vojske, prije kapitulacije Crne Gore. Bitka se odigrala 6. i 7. januara 1916. godine u okolini Mojkovca (Bojna njiva, Mjedeno gumno…). Crnogorska vojska je zaustavila mnogostruko brojniju i dobro naoružanu austougarsku vojsku i time omogućila bezbjedno povlačenje vojske Kraljevine Srbije preko Crne Gore i Albanije. Bila je to Pirova pobjeda. Pao je Lovćenski front, crnogorska vlada je potpisala kapitulaciju, a u znak ,,zahvalnosti” Srbija je 1918. godine, posredstvom Podgoričke skupštine, izglasala ukidanje crnogorske države, detronizovala crnogorsku dinastiju,  a Crnu Goru bezuslovno pripojila sebi.

Spomenik herojima Mojkovačke bitke podignut je 1966. godine, povodom 50 njene godišnjice. Spomenik je rad vajara Draga Đurovića i arhitekte Mirka Đukića. Na njemu je ispisan tekst: Ginuli su za slobodu i bratstvo zato i danas žive 1915 -1966.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo