Povežite se sa nama

OKO NAS

Sirotinjska groznica

Objavljeno prije

na

Posljednjih mjeseci po Crnoj Gori kao pečurke niču radnje za otkup zlata. U Podgorici ih je desetak, pokrile su čitav grad od centra do periferije, otkupljuju sve od nakita, lomljenog zlata do zlatnih zuba. Poručuju – Ovdje vaše zlato pretvaramo u novac.

Ova alhemija se proširila, pa kad pokušate da se otarasite ,,trgovaca” koji idu od vrata do vrata nudeći razne kućne drangulije, riječima da nemate para, oni spremno odgovaraju – možete platiti zlatom.

Da je prava pomama za zlatom svjedoče i brojni flajeri koji sa bandera poručuju ko po najvećoj cijeni otkupljuje taj plemeniti metal. I u štampi možete pročitati oglase: Vršim otkup zlata u svim gradovima Crne Gore; Otkup zlata po najboljoj cijeni u regionu…

,,Cijena je bila malo viša, sada je pala. Prvo da izmjerimo zlato, pa da kiselinom vidimo kvalitet. Cijena se kreće oko 20 eura, 21 euro plafon”, kaže otkupljivač zlata koji se oglašava u štampi.

U Ulici Miljana Vukova u Podgorici, poznatijoj kao Zlatarska ulica, kažu da se cijena stalno mijenja, ali da je tu oko 20 eura za 14-karatno zlato, koje oni otkupljuju.

U novootvorenim prodavnicama za otkup navode da se cijena kreće od 16 do 36 eura. Zavisi od finoće zlata, količine, dogovora.

Koliko je cijena zlata porasla govori i podatak da se 2004. godine gram u zlatarama otkupljivao za četiri eura. Nakit koji se tada prodavao u zlatarama bio je do šest puta skuplji od cijene koju ste mogli dobiti kada prodajete zlato. Sada je otkupna cijena samo duplo manja od grama zlata u nakitu. U posljednjih pet godina zlato je poskupilo gotovo 100 odsto.

,, Uvijek se govorilo da je zlato novac. Ranije su, posebno žene, i kada su donosile zlato dio mijenjale za neki sitniji komad, da imaju bar nešto zlata kući. Sada prodaju. Što da vam kažem – dođe žena i proda burmu pokojnog muža da bi djeci kupila hljeb”, priča prodavačica u jednoj od zlatara.

U zlatarama kažu da su uvijek otkupljivali zlato, jer im je prvenstveno potrebno za opravku, za izradu novog nakita. U posljednje vrijeme sve im manje ljudi donosi zlato za otkup. Smatraju da su tome krive prodavnice za otkup.

,,Ranije su bili cigari, pa gorivo, pa kladionice, evo sada na sve strane otkupljuju zlato. To je pranje para. Ko zna gdje to zlato završava. No, nije naše da se time bavimo, postoji država i inspekcije”, kažu.

U prodavnicama za otkup zlata ne kriju da posao dobro ide. ,,Posla ima na našu sreću, a na žalost građana koji prodaju zlato”, kaže jedna od prodavačica.

Za prodaju zlata neophodna je lična karta, a po završenom poslu dobijate priznanicu. Radnice u ovim prodavnicama kažu da nijesu ovlašćene da daju bilo kakve informacije. Daju nam broj telefona vlasnika. Na pozvani broj, ženski glas kratko saopštava: ,,Žao mi je, ali nisam zainteresirana za davanje informacija”.

Antonio Klarić, koji je otvorio 13 takvih poslovnica u Crnoj Gori, izjavio je prije par mjeseci Vijestima, da mu, zahvaljujući zlatarima, razne inspekcije ne izlaze iz radnji. On je kazao da zlato samo otkupljuju i izvoze ga u inostranstvo, najčešće u Zimbabve.

Firme za otkup dragocjenih metala uredno su registrovane u Ministarstvu ekonomije.

,,To je slika društva. Veliki broj tih prodavnica vidim kao još jednu mogućnost da se od građana uzmu i posljednje zalihe. Ljudi se odriču uspomena, darova. To je jedan vid odgovora građana na ovakav sistem vladanja u kojem samo odabrani mogu imati posao i zaraditi za hljeb Ostali su prinuđeni da za osnovne potrebe prodaju to malo zlata što im je ostalo. Možda se i ta radna mjesta u tim pečurkama broje u ona koje je Đukanović obećao. Plašim se da će takvih i sličnih prodavnica biti sve više”, kaže za Monitor Vasilije Miličković, biznismen koji ovim plemenitim metalom trguje na berzi.

Brokerske kuće, kockarnice, kladionice, sada prodavnice za otkup zlata – samo su još jedan domišljati način da se što temeljnije isprazne džepovi osiromašenih građana.

Ko nema zlata, ipak može ponešto zaraditi. Ako ima kosu.

,,Kupujem prirodnu šišanu kosu dužine 55 cm”, navodi se u oglasu u dnevnoj štampi.

U podgoričkom frizerskom salonu Ko vas šiša kažu da su par dana prošle godine u ovom salonu kosu otkupljivala dva momka iz Ukrajine. Ukrajinci su se time bavili i u Nikšiću i Baru, a sada to rade u drugim salonima.

,,Oni tu kosu obrađuju, koriste je za nadogradnju, za perike. Cijena zavisi od dužine i gustine, kilo kose do 35 cm košta 100 eura, do 15 cm oko 150, a dužine preko 50 cm oko 200 eura. Ali kada se to skupi ispadne malo novca”, kažu u salonu Ko vas šiša.

I pored primamljivih cijena, gospođe koje su prodavale kosu uglavnom nijesu bile zadovoljne iznosom dobijenog novca. Za kosu koja u Ukrajini ili Italiji košta i do 1000 eura, ovdje se dobija nekoliko desetina ili stotina eura.

Da je kriza odavno odnijela šalu svjedoči i podatak da je još 2005. na jednoj podgoričkoj televiziji emitovan oglas: ,,Prodajem bubreg”.

,,Zbog očuvanja porodice i novčanih problema morao sam da ponudim bubreg na prodaju”, povjerio se medijima čovjek koji je dao oglas.

Prošle godine je javljeno da je nakon što je jedan bosanski državljanin umro na letu između Abu Dabija i Istanbula, bosanska policija uhapsila državljanina Crne Gore iz Rožaja zbog sumnje da je organiziovao nedozvoljeno presađivanje organa.

Prije dvije godine bivši radnik IGM Opeka u Beranama Zdravko Kastratović najavio je da su on i većina njegovih kolega prinuđeni da prodaju bubrege, kako bi preživjela njihova djeca.

Nikšićanin M. P., dugogodišnji novinar, prije tri godine javno je saopštio da ga je nevolja natjerala da ponudi bubreg u zamjenu za izmirenje kredita. On je kazao da mu se petočlana porodica nalazi u ekonomskoj krizi i da ne traži novac, već da mu osoba kojoj je potreban taj vitalni organ otplati kredit. Iz Ministarstva zdravlja su tada poručili da je prodaja organa nezakonita.

Internešnel herald tribjun je prošle godine objavio da se crno tržište na kom se prodaju ljudski organi posljednjih godina, u vremenu ekonomske krize, sa Dalekog istoka i Južne Amerike preselilo u Evropu. Pogođen je i naš region ophrvan siromaštvom.

U vrijeme krize sve je na prodaju.

Vladi bolji krediti od zlata

Cijena zlata u vrijeme krize dostiže rekorde. Posljednjih godina rasla kupovina zlata bila je višestruko unosnija od ulaganja u hartije od vrijednosti ili štednje.

Vasilije Miličković kaže da su na cijeni metali – zlato, srebro, platina koji imaju zaštitnu i štednu funkciju, te da je to jedan vid zaštite od velikog štampanja novca.

No, iako se očekivalo da će do kraja prošle godine cijena zlata dostići rekordnu vrijednost od 1900 eura po unci – pala je.

,,Dnevne oscilacije vrijednosti zlata na berzi su do dva odsto gore-dolje. Cijena zlata je od 30. septembra prošle godine do ove nedjelje pala za 11,4 odsto. Nakon ovog pada očekuje se rast i sada je vrijeme kada se na berzi kupuje zlato. Zlato je rizično ponekad za kratkoročna ulaganja, ali kao zaštita i kada se čuva duže na njemu se ne može izgubiti”, kaže Miličković.

Kriza je donijela povećanu prodaju zlata u regionu. Otkup zlata je postao najunosniji legalni biznis. U Hrvatskoj se zlato otkupljuje čak i u poštama.

Finansijski stručnjaci su i ranije upozoravali da bi Vlada Crne Gore trebalo da razmotri potrebu postojanja zlatnih rezervi u zemlji i eventualno osnuje fond koji bi mogao da otkupi određene količine zlata koje se nude na tržištu.

Crnogorske zlatne rezerve iznose 38.477 unci i založene su do 2017. Nalaze se u švajcarskoj Credit Suisse banci kao zaloga za kredit od 150 miliona eura.

Krajem prošle godine pomoćnik ministra finansija Nemanja Pavličić, komentarišući povećan otkup zlata u svijetu, izjavio je ,,Crna Gora ne mora da ima rezerve zlata”. On je poručio da se bolje osloniti na ,,instrumente upravljanja gotovinom emitovanjem državnih zapisa i drugih kratkoročnih instrumenata, držanjem određenog nivoa depozita, mogućnosti korišćenja overdraft kredita”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREMIJER KRIVOKAPIĆ NAJAVIO OTVARANJE RUDNIKA BERANE: Spašavanje industrijskih ostataka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje ranije je najavio i izvršni direktor Rade Guberinić. On je kazao da je manadžment kompanije imao dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži Rješenje za beranski rudnik

 

Predsjednik Vlade Zdravko Krivokapić je ovih dana prilikom posjete Beranama podgrijao nadu ovdašnjih stanovnika da bi rudnik uglja mogao početi sa radom.

„Rudnik Berane trenutno ne radi, iako ima potpisan ugovor sa Elektroprivredom Crne Gore. Mi smatramo da taj rudnik treba da radi i doprinosi radu Termoelektrane Pljevlja, onoliko koliko bude radila Termoelektrana, a kroz zapošljavanje 100 do 120 radnika, imamo zbrinuto 400 porodica” – rekao je premijer. „Ako postoji problem i dobra volja za rješenje, doći ćemo brzo do toga rješenja” – kazao je Krivokapić.

On je o tome govorio u kontekstu najvećeg problema sjevera Crne Gore, a to su ekonomske migracije, a jedini lijek za taj problem je ulganje u nove investicije i razvoj.

Poslije šest godina, u trenutaku kada je izgledalo da posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama predstavlja rijedak primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji, ova kompanija se odjednom našla na koljenima.

Proizvodnja je prekinuta prošle godine. Šezdeset i šest rudara, nakon što su  upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo je bez posla dan prije međunarodnog praznika rada.

Direktor beranskog rudnika Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini.

Prema njegovim riječima, vlasnik se odlučio da održava rudnik do nekog rješenja. Zato je zadržao šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Rudnik uglja za Berane ima posebnu vrijednost. Osim što je u jednom trenutku zapošljavao 150 radnika, za njega je u reprolancu bilo vezano još 20 manjih firmi i njihovih zaposlenih.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je, potom, krajem prošle godine najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja. Govorili su i da imaju potencijalnog investitora.

Iz te kompanije nedavno je najavljeno da bi mogli sami opet da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja. Kažu da je ranije razmatrana mogućnost prodaje rudnika turskom investotoru, još na dugom štapu.

Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje ranije je najavio i izvršni direktor. On je kazao da je manadžment kompanije imao dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži moguće i najbolje rješenje za beranski rudnik.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PETINA RADNIH MJESTA U CRNOJ GORI  IZGUBLJENA, MNOGIMA SMANJENE PLATE: U sve dubljem beznađu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pad broja zaposlenih i smanjenja plata bilježe se u gotovo svim djelatnostima. Najteži je u sektorima koji zapošljavaju najviše građana – poljoprivredi, šumarstvu  ribarstvu, uslugama smještaja,  ishrane i poslovanja sa nekretninama

 

,,Ostao sam bez posla u jednom privatnom preduzeću prije par mjeseci. Ne razlikujem se od mnogih radnika u privatnom sektoru – pristao sam na rad bez ugovora, bez prava na godišnji odmor ili na slobodne dane. Kao podstanaru, bilo mi je važno samo da nešto zaradim.  Sada sam prinuđen da tražim sezonske poslove, i to preko veze“, kaže Monitorov sagovornik koji je želio da ostane anoniman. Neće, objašnjava, da zatvara vrata kod eventualnih novih poslodavaca.

Od početka pandemije virusa COVID-19, broj nezaposlenih u Crnoj Gori je sa 35 hiljada, koliko je iznosio  krajem marta prošle godine, porastao na 56 hiljada. Toliko ih je, prema evidenciji Zavoda za zapošljavanje, bilo krajem maja ove godine. Podaci Uprave za statistiku Monstat pokazali su da je broj zaposlenih, sa 187 hiljada, smanjen na 151 hiljadu. Ugašeno je svako peto radno mjesto, odnosno 20 odsto od ukupnog broja.

Pad broja zaposlenih bilježi se u svim djelatnostima, ali se naročito izdvajaju sektori ugostiteljstva, saobraćaja, trgovine i građevinarstva.

Brojne su i kompanije koje su se našle u krizi. Najveći pad prihoda, prema ranijim istraživanjima Unije poslodavaca Crne Gore (UPCG), doživjela su mala preduzeća.

U Vladinom Programu ekonomskih reformi za Crnu Goru za period od 2021. do 2023. godine, konstatuje se neminovan pad zaposlenosti, što će doprinijeti daljem produbljivanju socio-ekonomskih nejednakosti.

Spas u borbi protiv nezaposlenosti nadležni vide u masovnoj vakcinaciji građana, uspješnoj turističkoj sezoni, kao i nastavku sprovođenja subvencija privredi koje bi za posljedicu imale uvećanje broja radnih mjesta.

Iz Ministarstva ekonomskog razvoja (MER) kazali su da su radi  smanjenja nezaposlenosti, kroz drugi paket mjera, vrijednosti oko 166 miliona eura, predvidjeli subvencije za nova zapošljavanja kroz smanjenje dažbina. Kako je  izmjena Zakona o porezu na dohodak i doprinosa na obavezno socijalno osiguranje usvojena nedavno, početkom juna, učinkovitost te mjere tek treba da se sagleda.

Novina u programu subvencionisanja zarada, koji se sprovodi od aprila 2020. godine, kazali su još iz MER-a, je što će ovog puta svaki privredni subjekat imati poseban tretman, odnosno, procenat podrške će biti definisan shodno procentu pada prihoda u 2020. godini u odnosu na 2019. godinu. Tako se, objašnjavaju, osigurava da sredstva idu samo najugroženijima. Ovom mjerom, tvrde, Vlada će podržati oko šest hiljada ugroženih privrednih subjekata i oko 20 hiljada zaposlenih.

Iz UPCG-a upozoravaju da će, ukoliko turistička sezona ne bude najmanje 70 odsto u porastu, doći do većeg broja otkaza.

Ni oni  koji nisu ostali bez posla, nemaju mnogo čemu da se raduju. U odnosu na 2019, najveći rast prosječnih zarada ostvaren je u sektoru zdravstvene i socijalne zaštite, obrazovanja, kao i stručnih, naučnih i tehničkih djelatnosti. Najveći pad  dogodio se u sektorima poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, usluga smještaja i ishrane i sektoru poslovanja sa nekretninama. U granama koje održavaju u životu privredu Crne Gore i koje zapošljavaju najveći broj građana.

Vlada je, od početka godine, dva puta pomagala ranjivim kategorijama društva jednokratnom novčanom pomoći od 50 do 100 eura. Broj korisnika  bio je oko 96. 500  a dato je  preko šest miliona eura. Upućeni sagovornici Monitora upozoravaju da ovakva vrsta pomoći ne rješava problem.

Na pitanje kako bi ocijenili ekonomsku situaciju u kojoj se nalazi njihovo domaćinstvo, u poređenju sa periodom prije COVID-19 pandemije,  47, 9 odsto ispitanika kaže da se pogoršala. To su pokazali podaci Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG), iznijeti u njihovom posljednjem istraživanju javnog mnjenja pod nazivom Položaj radnika na tržištu rada i njihova percepcija sindikalnog organizovanja,. Istraživanje je pokazalo da su žene češće od muškaraca doživjele smanjenje plate.

Ponovo je aktuelizovano i pitanje neradne nedjelje. Iz UPCG-a  su od početka  protiv takvog rješenja, smatrajući da je neustavno, diskriminatorsko i sprovedeno bez valjane analize ekonomskog uticaja. Sada tvrde  da posljedice pogrešnog djelovanja Odbora za trgovinu Privredne komore Crne Gore (PKCG) i tadašnjeg Ministarstva ekonomije nije lako ispraviti.

Kako navode, problematičnost neradne nedjelje prije svega počiva na činjenici da se njome bavi Zakon o unutrašnjoj trgovini, čija svrha nije regulacija odnosa između poslodavca i zaposlenog. To je u domenu radnih prava koja su regulisana Zakonom o radu, Opštim kolektivnim ugovorom, Granskim kolektivnim ugovorom i Ugovorom o radu. Iz UPCG-a čekaju da Ustavni sud konačno donese odluku po Inicijativi za ocjenu ustavnosti spornog člana Zakona o unutrašnjoj trgovini, koji i propisuje neradnu nedjelju, koja je pokrenuta još 2019.

To nas vraća na  stariju činjenicu – da je država organizovala valjan sistem kontrole sprovođenja zakona, tako da svakom zaposlenom garantuje prava i potpunu zaštitu, pitanje neradne nedjelje ne bi ni moralo da bude pokrenuto.

Očigledno je da je komunikacija između institucija i građana  bila i ostala na niskom nivou. To potvrđuje i nedavna izmjena Zakona o radu. Iz USSCG-a su izrazili nezadovoljstvo jer se o njemu odlučivalo bez konsultacije sa socijalnim partnerima. ,,Nije zanemarljiv broj onih koji su, sniženjem starosne granice sa 67 na 66 godina, kao osnovom za prestanak radnog odnosa po sili zakona, dovedeni u nezavidan položaj. Da se pretpostaviti,  da je znatan broj njih kreditno zadužen i da će njihova egzistenicija biti dovedena u pitanje prelaskom na penziju koja će biti značajno niža od zarade koju primaju”, navode.

Posljedice neodgovornsti i nesposobnosti nadležnih su neminovne i očigledne.  Nezadrživo klizimo.

 

Besplatan rad je – ropstvo

Prema statističkoj službi EU Eurostatu, zaposleni u Crnoj Gori nedeljno rade 44,4 sata, što je za 8,2 sata više od EU prosjeka, gdje građani rade 36,2 sata nedeljno.

Taj prosjek smanjuju zaposleni u javnom sektoru, koji ne rade više od 40 sati nedeljno, dok u privrednim granama koje zapošljavaju najveći broj radnika – turizmu, ugostiteljstvu, građevini i trgovini – veliki broj radi i do 50 sati nedjeljno.

Većina zaposlenih plaćena je za svega 40 radnih sati, što znači da oko 10 sati rada nedjeljno ,,poklanja” poslodavcu. Mjesečno, za jednu platu  zaposleni radi 25 odsto više.

,,Na svaka četiri zaposlena van javnog sektora postoji prostor za još jedno novo radno mjesto, uz poštovanje zakona. Na taj način oni koji su već zaposleni mogli bi da rade pet dana nedeljno po osam sati i da im ostaje više vremena za sebe i porodicu. Naravno da bi se nezaposlenost značajno smanjila”, navodi u jednoj od svojih Fejsbuk objava građanski aktivista Aleksandar Dragićević.

Kako ističe, ukoliko neko želi da radi više od 40 sati nedeljno, onda je red da mu se prekovremeni sati plate po prekovremenoj satnici koja je u uređenim zemljama 1,5 od regularnog radnog sata. ,,To znači da prosječan radnik koji radi 50 sati nedeljno pokloni gazdama oko 200 eura mjesečno. Besplatan rad je ropstvo”, zaključuje.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KOLAŠIN KAO CENTAR ZA PRIPREME SPORTISTA:  Još samo ideja 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sportska infrastruktura u Kolašinu ista je decenijama. Lokalna vlast nije uspjela da se na vrijeme pripremi čak ni za održavanje MOSI. Ipak, u tom gradu i dalje hrabro sanjaju da će biti omiljena destinacija za pripreme sportista

 

Kolašin – centar za pripreme sportista. Ta ideja zvanično je prezentovana, ali i oročena na „što hitnije“ još 2013. godine.  Od tada do danas,  planinska varoš nije dobila nijedan novi sportski teren ili turistički objekat, namijenjen i prilagođen sportistima. Infrastruktura,  kojom su  tada dočekivali sportske ekipe na pripremama, ista je i ovog ljeta. Minulih godina je samo „šminkana“.

Sportistima su sada na raspolaganju tri fudbalska, košarkaški i rukometni teren.  U zvaničnim podacima pominju se i „tri zemljana teniska terena“, ali njih se sjećaju samo stariji u tom gradu. Lokacija na kojoj se nekad igrao tenis sada služi mještanima, za ispašu stoke, a odavno je privatno vlasništvo. U hali su rukometni, košarkaški i odbojkaški teren. Pored toga, postoje sportski tereni u dvorištu škola. Samo jedna kolašinska škola ima fiskulturnu salu, koja se,   povremeno,  iznajmljuje rekreativcima i sportistima. Srednja škola, na primjer, nikada nije ni imala prostor za izvođenje nastave fizičkog vaspitanja. Najčešći  problemi koje istuču lokalni sportisti, su, pored nedostatka prostora, i nedostatak opreme, sportskih rekvizita i sportsko-medicinski kadar.

Čak i po aršinima odgovornih za kolašinsku sportsku infrastrukturu, preostalo je ili nije ni započeto još mnogo skupog i obimnog posla. Bez pomoći države, objašnjavaju u Opštini, neće se moći  do „zaokruživanja“ svega što nedostaje do titule „centra za pripreme sportista“. Nedostaju, kažu u lokalnoj upravi,  između ostalog,  dva-tri  fudbalska terena. To je, objašnjavaju, bitno jer fudbalske ekipe idu na pripreme tamo gdje se priprema makar tri-četiri ekipe.  Trebalo bi graditi i stadion sa atletskom stazom.  Jedini bazen u Kolašinu je onaj u Hotelu Bjanka.

Fali i još smještajnih jedinica koje su organizovane tako da odogvaraju sportistima.  Više puta ponovljena vizija različitih  kolašinskih vlasti bila je da taj grad treba da bude baza za pripreme mlađih reprezentativnih selekcija u svim dvoranskim sportovima. Plan im je bio i da se u Kolašinu cijele godine okupljaju na pripremama pioniri, kadeti, juniori, mlađe selekcije…

Rezultati kolašinskih turističkih sezona još su daleko od tih planova. Istovremno, i pored svega nedostajućeg, sportisti ostvaruju značajan broj noćenja tokom ljeta. Za sada, to su, uglavnom, učesnici raznih kampova.  Basket kamp, na primjer, minule dvije sedmice značajno je popravio kolašinsku  turističku statistiku.

Sportska zona Kolašina ovog ljeta trebalo je da bude veliko gradilište. Da su se obećanja obistinila, u dijelu gdje su i sportska hala i ruinirani Dom mladih i Gorštaka, trebalo je da uveliko traju radovi na novim sportskim terenima. Za te potrebe u budžetu je planirano 200.000 eura, a pripremljen je i dio planske dokumentacije. Sve to u susret 2022. godini kada će Kolašin biti domaćim Međuopštinskih omladinskih sportskih igara (MOSI).

Sticajem okolnosti i ozbiljnih nesuglasica unutar lokalne vladajuće koalicije (DPS, Grupa birača, SD) na Lugu u Sportskoj zoni je već tri godine samo zemljana podloga. Ni za nju nije zaslužna lokalna uprava, jer je riječ o lokaciji gdje se deponuje iskopani materijal iz tunela Klisura, ispod Bjelasice.

Zbog neizgrađenih, a obećanih sportskih terena, minulih sedmica javnost je saznala i šta jedni o drugima misle čelnici DPS i GB u Kolašinu. Predsjednik  SO Milan Đukić (GB) i sekretarka za planiranje prostora Ljiljana Rakoćević (DPS), međusobno su se optuživali čak i za „nezakonite radnje“.

Đukić, koji je inicijator ideje da Kolašin bude domaćin MOSI, optužio je izvršnu vlast i svoje koalicione kolege za opstruiranje te ideje. Rakoćević njega za ucjene. Kolašinci čekaju epilog obećanja predsjednika SO da će biti vanrednih izbora, ukoliko ne bude „sređivanja stanja u oblasti planiranja prostora“.

Vrlo direktno Đukić je razotkrio kako su, pred parlamentarne izbore, pare građana trošene na asfaltiranja puteva partijskim aktivistima. Rakočević, s druge strane,  tvrdi da tereni nijesu izgrađeni,  jer je se kasnilo s radovima na kopanju tunela. To jest, nije bilo podloge na kojoj bi se gradilo. Tako je i objelodanjeno da je, navodno, kolašinska sportska infrastruktura u direktnoj vezi sa dinamikom radova na regionalnom putu Kolašin–Berane, čiji je tunel sastavni dio. U predizbornim, ali i onim „redovnim“ obećanjima lokalna vlast uslovljenost  lokalnog državnim projektom nije pominjala.

Sada je izvjesno da tereni na Lugu neće biti završeni ove godine, da je 200.000 eura opredijeljenih iz lokalnog budžeta malo. Takođe i da Kolašin ni ljeto neće biti ništa spremniji za sportiste.

U međuvremenu, nije bilo ni potrebne većine u Skupštini Crne Gore, koja bi dala zeleno svjetlo da država pomogne gradnju infrastrukture za MOSI. Poslanici Socijaldemokratske partije (SDP) amandamanom su predlagali da se iz državnog budžeta ove godine izdvoji 400.000 eura za tu namjenu.

Godinama se odlaže i rekonstrukcija Doma mladih i Gorštaka, objekta koji je  izgrađen 90-ih prošlog vijeka, gdje bi sportisti bili smješteni. Ta zgrada, kako je obećano 2013. godine, nakon rekonstrukcije, trebalo je da ima 50 soba za sportski turizam.  I dalje je ruina.

Uporedo sa krupnim obećanjima o profilisanju Kolašina kako omiljene destinacije za sportiste, najavljeno je i formiranje preduzeća odgovarajućeg  naziva – Centar za pripremu sportista, koji nikada nije formiran. Prije toga, postojalo je opštinsko preduzeće, sličnog imena, koje je od zaposlenih, par godina dok je postojalo, imalo samo direktora. Jedinu korist od tog „projekta“ imao je direktor koji je primao platu, a da nije imao nikava zaduženja.

Još više neodgovornosti lokalna vlast pokazala je minulih decenija u gazdovanju zemljištem u okviru Sportske zone. Opštinski čelnici su se 2007. godine odrekli značajnog dijela zemljišta u toj zoni, trampeći ga sa Zoranom Ćoćom Bećirovićem. On im je, zauzvrat, ustupio staru klanicu i zemljište oko nje, takođe još neprivedeno namjeni, zapušteno i zaraslo u korov.  Dio Sportske zone raščiščeno je i pred izbore 2010. godine, kada je besplatno podijeljeno na desetine placeva.

Jasno je da Kolašin u dogledno vrijeme neće biti bliži „tituli“ centra za pripreme sportista.  Ostaje nada da će se sportisti i rekreativci, ipak, bar u broju kao do sada, odlučivati  za boravak u toj varoši. Možda idealna klima na duže bude mogla da nadomjesti brojne nedostake infrastrukture.

                                                                                                            Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo