Povežite se sa nama

OKO NAS

Sirotinjska groznica

Objavljeno prije

na

Posljednjih mjeseci po Crnoj Gori kao pečurke niču radnje za otkup zlata. U Podgorici ih je desetak, pokrile su čitav grad od centra do periferije, otkupljuju sve od nakita, lomljenog zlata do zlatnih zuba. Poručuju – Ovdje vaše zlato pretvaramo u novac.

Ova alhemija se proširila, pa kad pokušate da se otarasite ,,trgovaca” koji idu od vrata do vrata nudeći razne kućne drangulije, riječima da nemate para, oni spremno odgovaraju – možete platiti zlatom.

Da je prava pomama za zlatom svjedoče i brojni flajeri koji sa bandera poručuju ko po najvećoj cijeni otkupljuje taj plemeniti metal. I u štampi možete pročitati oglase: Vršim otkup zlata u svim gradovima Crne Gore; Otkup zlata po najboljoj cijeni u regionu…

,,Cijena je bila malo viša, sada je pala. Prvo da izmjerimo zlato, pa da kiselinom vidimo kvalitet. Cijena se kreće oko 20 eura, 21 euro plafon”, kaže otkupljivač zlata koji se oglašava u štampi.

U Ulici Miljana Vukova u Podgorici, poznatijoj kao Zlatarska ulica, kažu da se cijena stalno mijenja, ali da je tu oko 20 eura za 14-karatno zlato, koje oni otkupljuju.

U novootvorenim prodavnicama za otkup navode da se cijena kreće od 16 do 36 eura. Zavisi od finoće zlata, količine, dogovora.

Koliko je cijena zlata porasla govori i podatak da se 2004. godine gram u zlatarama otkupljivao za četiri eura. Nakit koji se tada prodavao u zlatarama bio je do šest puta skuplji od cijene koju ste mogli dobiti kada prodajete zlato. Sada je otkupna cijena samo duplo manja od grama zlata u nakitu. U posljednjih pet godina zlato je poskupilo gotovo 100 odsto.

,, Uvijek se govorilo da je zlato novac. Ranije su, posebno žene, i kada su donosile zlato dio mijenjale za neki sitniji komad, da imaju bar nešto zlata kući. Sada prodaju. Što da vam kažem – dođe žena i proda burmu pokojnog muža da bi djeci kupila hljeb”, priča prodavačica u jednoj od zlatara.

U zlatarama kažu da su uvijek otkupljivali zlato, jer im je prvenstveno potrebno za opravku, za izradu novog nakita. U posljednje vrijeme sve im manje ljudi donosi zlato za otkup. Smatraju da su tome krive prodavnice za otkup.

,,Ranije su bili cigari, pa gorivo, pa kladionice, evo sada na sve strane otkupljuju zlato. To je pranje para. Ko zna gdje to zlato završava. No, nije naše da se time bavimo, postoji država i inspekcije”, kažu.

U prodavnicama za otkup zlata ne kriju da posao dobro ide. ,,Posla ima na našu sreću, a na žalost građana koji prodaju zlato”, kaže jedna od prodavačica.

Za prodaju zlata neophodna je lična karta, a po završenom poslu dobijate priznanicu. Radnice u ovim prodavnicama kažu da nijesu ovlašćene da daju bilo kakve informacije. Daju nam broj telefona vlasnika. Na pozvani broj, ženski glas kratko saopštava: ,,Žao mi je, ali nisam zainteresirana za davanje informacija”.

Antonio Klarić, koji je otvorio 13 takvih poslovnica u Crnoj Gori, izjavio je prije par mjeseci Vijestima, da mu, zahvaljujući zlatarima, razne inspekcije ne izlaze iz radnji. On je kazao da zlato samo otkupljuju i izvoze ga u inostranstvo, najčešće u Zimbabve.

Firme za otkup dragocjenih metala uredno su registrovane u Ministarstvu ekonomije.

,,To je slika društva. Veliki broj tih prodavnica vidim kao još jednu mogućnost da se od građana uzmu i posljednje zalihe. Ljudi se odriču uspomena, darova. To je jedan vid odgovora građana na ovakav sistem vladanja u kojem samo odabrani mogu imati posao i zaraditi za hljeb Ostali su prinuđeni da za osnovne potrebe prodaju to malo zlata što im je ostalo. Možda se i ta radna mjesta u tim pečurkama broje u ona koje je Đukanović obećao. Plašim se da će takvih i sličnih prodavnica biti sve više”, kaže za Monitor Vasilije Miličković, biznismen koji ovim plemenitim metalom trguje na berzi.

Brokerske kuće, kockarnice, kladionice, sada prodavnice za otkup zlata – samo su još jedan domišljati način da se što temeljnije isprazne džepovi osiromašenih građana.

Ko nema zlata, ipak može ponešto zaraditi. Ako ima kosu.

,,Kupujem prirodnu šišanu kosu dužine 55 cm”, navodi se u oglasu u dnevnoj štampi.

U podgoričkom frizerskom salonu Ko vas šiša kažu da su par dana prošle godine u ovom salonu kosu otkupljivala dva momka iz Ukrajine. Ukrajinci su se time bavili i u Nikšiću i Baru, a sada to rade u drugim salonima.

,,Oni tu kosu obrađuju, koriste je za nadogradnju, za perike. Cijena zavisi od dužine i gustine, kilo kose do 35 cm košta 100 eura, do 15 cm oko 150, a dužine preko 50 cm oko 200 eura. Ali kada se to skupi ispadne malo novca”, kažu u salonu Ko vas šiša.

I pored primamljivih cijena, gospođe koje su prodavale kosu uglavnom nijesu bile zadovoljne iznosom dobijenog novca. Za kosu koja u Ukrajini ili Italiji košta i do 1000 eura, ovdje se dobija nekoliko desetina ili stotina eura.

Da je kriza odavno odnijela šalu svjedoči i podatak da je još 2005. na jednoj podgoričkoj televiziji emitovan oglas: ,,Prodajem bubreg”.

,,Zbog očuvanja porodice i novčanih problema morao sam da ponudim bubreg na prodaju”, povjerio se medijima čovjek koji je dao oglas.

Prošle godine je javljeno da je nakon što je jedan bosanski državljanin umro na letu između Abu Dabija i Istanbula, bosanska policija uhapsila državljanina Crne Gore iz Rožaja zbog sumnje da je organiziovao nedozvoljeno presađivanje organa.

Prije dvije godine bivši radnik IGM Opeka u Beranama Zdravko Kastratović najavio je da su on i većina njegovih kolega prinuđeni da prodaju bubrege, kako bi preživjela njihova djeca.

Nikšićanin M. P., dugogodišnji novinar, prije tri godine javno je saopštio da ga je nevolja natjerala da ponudi bubreg u zamjenu za izmirenje kredita. On je kazao da mu se petočlana porodica nalazi u ekonomskoj krizi i da ne traži novac, već da mu osoba kojoj je potreban taj vitalni organ otplati kredit. Iz Ministarstva zdravlja su tada poručili da je prodaja organa nezakonita.

Internešnel herald tribjun je prošle godine objavio da se crno tržište na kom se prodaju ljudski organi posljednjih godina, u vremenu ekonomske krize, sa Dalekog istoka i Južne Amerike preselilo u Evropu. Pogođen je i naš region ophrvan siromaštvom.

U vrijeme krize sve je na prodaju.

Vladi bolji krediti od zlata

Cijena zlata u vrijeme krize dostiže rekorde. Posljednjih godina rasla kupovina zlata bila je višestruko unosnija od ulaganja u hartije od vrijednosti ili štednje.

Vasilije Miličković kaže da su na cijeni metali – zlato, srebro, platina koji imaju zaštitnu i štednu funkciju, te da je to jedan vid zaštite od velikog štampanja novca.

No, iako se očekivalo da će do kraja prošle godine cijena zlata dostići rekordnu vrijednost od 1900 eura po unci – pala je.

,,Dnevne oscilacije vrijednosti zlata na berzi su do dva odsto gore-dolje. Cijena zlata je od 30. septembra prošle godine do ove nedjelje pala za 11,4 odsto. Nakon ovog pada očekuje se rast i sada je vrijeme kada se na berzi kupuje zlato. Zlato je rizično ponekad za kratkoročna ulaganja, ali kao zaštita i kada se čuva duže na njemu se ne može izgubiti”, kaže Miličković.

Kriza je donijela povećanu prodaju zlata u regionu. Otkup zlata je postao najunosniji legalni biznis. U Hrvatskoj se zlato otkupljuje čak i u poštama.

Finansijski stručnjaci su i ranije upozoravali da bi Vlada Crne Gore trebalo da razmotri potrebu postojanja zlatnih rezervi u zemlji i eventualno osnuje fond koji bi mogao da otkupi određene količine zlata koje se nude na tržištu.

Crnogorske zlatne rezerve iznose 38.477 unci i založene su do 2017. Nalaze se u švajcarskoj Credit Suisse banci kao zaloga za kredit od 150 miliona eura.

Krajem prošle godine pomoćnik ministra finansija Nemanja Pavličić, komentarišući povećan otkup zlata u svijetu, izjavio je ,,Crna Gora ne mora da ima rezerve zlata”. On je poručio da se bolje osloniti na ,,instrumente upravljanja gotovinom emitovanjem državnih zapisa i drugih kratkoročnih instrumenata, držanjem određenog nivoa depozita, mogućnosti korišćenja overdraft kredita”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo