Povežite se sa nama

OKO NAS

SJEĆANJE NA NEKADAŠNJE KOLAŠINSKE DOČEKE NOVE GODINE: Kad je slavlje pripadalo svima

Objavljeno prije

na

kolasin-1-(2)

Uprkos tome što u varoši postoje dva elitna, mnogo manjih hotela i na desetine restorana, većina Kolašinki i Kolašinaca će i ovu Novu godinu dočekati u svojim domovima, uz televizijski program. Izuzetak su oni mlađi, koji će zabavu potražiti u nekom od kafića. Ipak, svi turističko- ugostiteljski objekti u tom gradu, već sada je izvjesno, biće puni. Njihovi gosti tradicionalno su turisti i to, sudeći prema cjenovniku, uglavnom oni dubljeg džepa. Goste će, opet, tradicionalno, bar u hotelima Bjanka i Four Points by Sheraton, zabavljati Grandove zvijezde. Tako je već par decenija, a razlog zbog čega Kolašinci tokom ,,najluđe noći” ostaju kući, pored besparice, je činjenica da su odavno ,,izgubili svoja omiljena mjesta za izlaske”.

Rijetka su mjesta u ovom gradu gdje se porodično može proslaviti, čak iako kućni budžet to dozvoljava.

Nakon privatizacije za većinu u varoši, kažu, zatvorena su vrata hotela Bjelasica i motela na Babljaku. Hotel, koji se sada zove Bjanka odavno je, cijenama usluga, daleko izvan domašaja mještana, a motela, na ulazu u grad, pored magistrale, je ruina, čije se renoviranje ili rušenje odlaže godinama. Ostale su samo uspomene starijih na vrijeme kada su na novogodišnju radost i dobar provod pravo imali gotovo svi. Bilo je to vrijeme kada se biralo i društvo sa kojim će se zakoračiti u novu godinu.

Sagovornik Monitora nekadašnji uspješni sportista Boro Milošević, podsjeća da tih godina nada i osmijeh nijesu pripadali samo izabranima. „Umjeli smo da se organizujemo i da se veselimo, bez potrebe za dokazivanjem, da napravimo doček Nove godine veličanstvenim. Bila su to prisna druženja i veselja starograđana, turista je tada bilo malo. Slavilo se od srca, iskreno i imali smo čemu da se radujemo i u čemu da uživamo. Kada se stari hotel Bjelasica zatvorio zbog renoviranja, preselili smo se u motel na Babljaku. Tamo nam nije bilo ništa lošije”, kaže Milošević.

U nekadašnjoj Bjelasici, sjeća se on, bile su dvije velike sale. U jednoj je bila kafana, u drugoj restoran, a dijelio ih je veliki podijum za ples. Na podijumu, kaže sagovornik Monitora, tokom večeri izređali bi se svi.

,,Bila je privilegija da se dobije mjesto u restoranu jer se to smatralo elitnim dijelom. Međutim, zadovoljstvo je bilo kasnije preći u kafanu. Dešavalo se da, pred Novu godinu, po tri dana čekam na recepciji hotela da rezervišem mjesto za doček. Nijesmo smjeli da dovodimo svoje cure jer njima nije bilo dozvoljeno da izlaze, a mi, muško društvo bi započeli sa slavljem u noć 31. decembra i povezali slavlje sve do sredine januara. Bračni parovi slavili su posebno. Tek poslije ponoći svi bismo sastavili stolove i slavili zajedno”, sjeća se on novogodišnjih slavlja tokom druge polovine prošlog vijeka.

S obzirom na to da je bio istaknuti sportista, sa društvom je imao, kaže, privilegiju da zapjeva i neke, u to vrijeme, ,,nepoželjne” pjesme. Milošević, ima utisak, da mladi sada slave vještački, kao da se mora, utrkujući se ko će se ljepše obući i više novca potrošiti.

„Vrijeme moje mladosti i ondašnjih slavlja bilo je obilježeno pristojnom i skromnom garderobom. Žene su u ono vijeme bile nekako ljepše, diskretno našminkane i obučene sa ukusom i stilom. Nije bilo nekog dokazivanja, svi smo bili tu na jednom mjestu, komšije, prijatelji, rođaci, drugovi… Bez interesa i bez bilo kakvog navalentnog ponašanja i nametanja statusa, tu smo bili samo da se zajedno proveselimo. Svako je tada od svoje plate mogao sebi priuštiti novogodišnji doček gdje želi u gradu.”

Ne pamti Milošević da je tokom tih zlatnih kolašinskih godina ikada u noći slavlja intervenisala policija niti da je bilo krupnijih incidenta. Još se, međutim, sjeća da se pažljivo birala muzika za doček. Pored, tada u Jugoslaviji, poznatih muzičara, Kolašince je dobro zabavljao i lokalni bend Galaksija.

,,Najžalije mi je što današnja omladina neće imati priliku da doživi makar jednu novogodišnju noć kakvu smo mi imali godinama u nizu. Danas mladi za doček biraju kafiće, skučene, zadimljene prostore, nema one prisne atmosfere. Kao da je izlazak postao takmičenje. Drugačiji je sistem vrijednosti, odnos prema sebi i drugima, sve je drugačije. Prava i velika slavlja prestala su sa zatvaranjem ‘naše’ Bjelasice, a uporedo i sa svim nesrećama koje su zadesile region, a ovaj grad ekonomski i duhovno opustošile”, smatra Milošević.

Lokalni hroničari imaju dosta podataka o tome kako su se njihovi preci veselili tokom 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka. U to vrijeme postojala su dva muzička društva Crveni karanfili i Bijela ruža. Prvo je bilo sastavljeno od starijih Kolašinaca. U njemu su svirali kapelnik Vaso Minić, Drago Divaca, Momčilo Lukin Rakočević, Stevan i Vasilije Begović, Milo Petkov Rakočević i Velizar Janketić.

Konkurentski sastav Bijela ruža činili su mlađi Kolašinci i oficiri iz kasarne na Brezi. Svi ti oficiri bili su ,,kolašinski zetovi”.

,,Oba sastava svirala su u hotelu Bjelasica. Crveni karanfili kao predratni svirači zabavljali su goste samo do ponoći, a potom svirajući šetali gradom i, od kuće do kuće, čestitali Novu godinu. U hotelu su poslije njih nastupali članovi Bijele ruže, koji su svirali do zore. Poslije svirke i oni su ulazili u kuće sugrađana sa lijepim željama za sledeću godinu. Pamti se kako su se tada djeca više radovala tim muzičarima, nego Djeda Mrazu”, zapisali su lokalni hroničari o posleratnim kolašinskim novogodišnjim slavljima.

Muzičari su imali običaj i da u zoru zapjevaju serenade pod nekim prozorom. U Bjelasici nekoliko dana poslije 31. decembra organizovana su slavlja za zaposlene u hotelu, koja su takođe, bila poznata po dobroj atmosferi.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo