Slađana Kukuličić je udovica sa petoro djece. Željela bi da ih obraduje jednostavnim poklonima za Novu godinu. Sanja kako im priprema neku svečaniju večeru u krugu porodice. Pa da ih lijepo obuče. ,,Željni su mi i voća i povrća i slatkiša. Voljela bih i da se lijepo obuku i da prošetaju” , priča sa tugom za Monitor.
Kaže da je zahvalna svima koji su joj pomagali dosad. Prihvatila je nadoknadu za nezaposlene majke i živi od 192 eura mjesečno. Čula je da će penziju da smanje na 145 eura. ,,Ja sa tim novcem mogu samo da platim stan, struju i vodu. Ne preostane mi više ništa. Ne mogu ni sve komunalije da platim, a kamoli da razmišljam o nekoj maloj gozbi za svoju djecu. Ni osnovno nemamo”. Valentina je ranije radila, ali je jedan od uslova za primanje nadoknade taj da ne bude prijavljena na Biro. ,,Imam i bebicu i djecu o kojima treba da mislim.”
Ova četrdesetdvogodišnjaknja strahuje zbog najave Vlade o smanjenju nadoknada za majke. Penziju je počela da prima u junu i dobija je tek pola godine. Kaže da je početkom 2016. sa drugim ženama ispred Socijalnog čekala po pet sati u redu kako bi predala potrebne papire. ,,Smrzavale smo se, čekale da dođemo na red, ali smo mislile da vrijedi jer ćemo na taj način nama i našoj djeci obezbijediti neku sigurnost”.
Ne može da vjeruje da bi neko mogao smanjiti nadoknade. ,,Najlakše je uzimati od siromašnih. Zašto funkcionerima ne smanje primanja, oni to ne bi osjetili”.
Možda bi oni koji donose takve odluke promijenili ponašanje, kaže Kukuličić, kad bi vidjeli gdje živi i bili primorani da se snalaze sa njenim primanjima: ,,Kućica je nalik na baraku. Na vrata stavim ćebe kako ne bi vjetar i hladan vazduh prodirali u kuću. Djeci je hladno. U toj situaciji teško je misliti na Novu godinu i radost koju bi ona trebala da predstavlja”.
Sjutra neće imati ni drva za ogrijev. Jedini izbor koji ima je da ode u šumu i nasiječe drva. Jedno ili dvoje djece mora ići sa njom kako bi joj pomogli oko sakupljanja. A tu se nakupe hladnoće i razbole. U posljednjih nekoliko dana je morala redovno odlaziti do Doma zdravlja, jer su joj sva djeca oboljela od virusa koji ovih dana hara Podgoricom.
Od skoro su uspjeli da putem donacija i uz pomoć komšije dobiju televizor i da uplate kablovsku, na kojoj će moći da prate crtaće i novogodišnji program.
Na pitanje šta bi voljela da kupi svojoj djeci kaže da bi bila zadovoljna poklon paketićima za djecu, a kako je Milica polumaturantkinja voljela bi da je može obradovati sa mobilnim telefonom, nekom trenerkom ili patikama – jer ona više nije dijete.
Snežana Vukašinović praznik planira da provede kod kuće sa svekrom, svekrvom i djecom. Na pitanje da li planira da okupi porodicu oko novogodišnje večere i da djeci kupi poklone odgovara da ona može da planira šta god hoće, ali da nema nikakvih sredstava za to. ,,Možemo da se okupimo ispred televizora i to je to. Dnevnicu sam utrošila na struju. I dalje dugujem hiljadu i petsto eura”. Zahvalna je svima koji su joj izašli u susret u emisiji koja je emitovana početkom novembra.
Jedina i prava pomoć bi po Snežaninom mišljenju trebala doći od države, koja rijetko kad pomaže samohranim majkama. Od socijalnih davanja prima ,,materijalno” od sto šezdeset eura koje daje za struju i hranu.
Nada se da neće smanjati ovaj iznos, kao što su najavili da će smanjiti primanja za majke. ,,Porodice sa dvije plate jedva sastavljaju kraj sa krajem. Ako to budu smanjili, ja ne znam šta ću. Nemam bližih rođaka ili porodicu od kojih bih mogla posuditi”. Istina je i da sve što dobije Snežana utroši na plaćanje zaostalih dugova i struje, i ako preostane, nešto malo hrane. Zato o bogatijoj novogodišnjoj trpezi neće biti ni govora.
,,Dok sam mogla, ja sam radila”, kaže Snežana. Kako joj se zdravstveno stanje pogoršalo okrenula se kući, djeci i roditeljima svog supruga koji je nedavno preminuo.
Za hranu se zadužuje u lokalnoj prodavnici. Vlasnica joj omogućuje da kupuje ,,na recku”. „Svi se ljute kad im ne vratite dug. A ja imam tri djevojčice o kojima moram brinuti”.
Nema mogućnosti da im kupi poklone. Prije neki dan najstarija djevojčica ju je pitala za novogodišnji poklon. ,,Nisam joj ništa odgovorila, ali mi je bilo teško”, objašnjava Snežana kako se osjećala u tom trenutku. Apelovala bi na ljude da joj pomognu oko hrane i poklona za djecu. Garderobu imaju.
U sličnoj situaciji se nalazi i porodica Šalja. Fatmir, otac četvoro djece, kaže da nema dovoljno hrane za sve njih. Ove godine neće slaviti Novu godinu jer ,,nemaju sa čim”. Radost iščekivanja novog djeteta ovom mladom bračnom paru kvari pomisao na oskudicu u kojoj će dočekati još jedno dijete. Struje nemaju.
Fatmirov sin, petogodišnji dječak, je lice sa invaliditetom. ,,Ne može da hoda i da priča. Treba puno pažnje i ljubavi za njega, a mi dajemo sve od sebe. Ali to nije dovoljno. Skoro je izašao iz bolnice u kojoj je bio deset dana. I prošlog mjeseca je proveo desetak dana u bolnici. Došao je ljekar iz Beograda koji ga je pregledao, ali nijesmo, zasad, saznali mnogo”.
Pomoć u vidu hrane i garderobe im je prijeko potrebna. Od države dobijaju 175 eura za dječaka. ,,I ne daj Bože da nam i to smanje, jer ćemo i mi i dječak ostati bez ičega”.
Ovaj dvadesetosmogodišnjak je raseljeno lice sa Kosova. Došao je u Crnu Goru 1999. Ovi mladi roditelji smatraju da su sposobni da sami izdržavaju svoju djecu i žele pomoć oko pronalaska posla. ,,Sada zavisim od pijace. Utovaram i istovaram kamione zaradim malo novca i to je to. Unajme me i na nekoliko dana, ali je to malo. Jak sam, mlad i spreman da radim.” Apeluje na ljude i državu da mu pomognu u pronalasku nekog posla, kako bi dostajanstveno mogao da izdržava svoju porodicu.
Aleksandra DRAGOVIĆ
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU2 sedmice