Povežite se sa nama

SVIJET

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE: STRAH OD TRAMPA: Nervni slom izvršne vlasti

Objavljeno prije

na

Strah se širi Sjedinjenim Američkim Državama. Strah od predsjednika Donalda Trampa. Upravo se u prodaji pojavila nova knjiga legendarnog američkog novinara Boba Vudvorda „Strah: Tramp u Bijeloj kući”. Zasnovana na svjedočenjima „insajdera” iz administracije, knjiga prikazuje predsjednika Trampa kao lidera opasno neupućenog u svjetska pitanja, a njegovu Bijelu kuću kao disfunkcionalnu i razorno zaokupljenu unutrašnjim sporovima.

Prethodno je anonimni izvor iz Trampove administracije ispričao Njujork tajmsu (NYT) da se visoki zvaničnici protive odlukama predsjednika jer ne dijele njegovo mišljenje. Svaki dan dosadanjih 20 mjeseci Trampovog haotičnog predsjednikovanja doveo je u pitanje njegove intelektualne i moralne kapacitete da vodi SAD. Prilog NYT je ponegdje doživljen kao podrivanje predsjednikove legitimne vladavine i graničenje s izdajom.

Situaciju u Bijeloj kući komentarisao je i bivši Trampov glavni strateg Stiv Benon upoređujući je sa stanjem uoči američkog građanskog rata za vrijeme vladavine Abrahama Linkolna. Benon je mislio na krizu u vlasti SAD iz 1862, kada je general Džordž Maklelan izjavio da predsjednik Linkoln ne treba da bude glavni komandant.

Vudvord je zajedno sa kolegom Karlom Bernstajnom u Vašington postu razotkrio aferu Votergejt koja je dovela do ostavke predsjednika Ričarda Niksona u avgustu 1974. Napisao je i knjige o mnogim liderima, uključujući Džordža Buša i Baraka Obamu.

U knjizi zasnovanoj na stotinama sati intervjua s ljudima iz neposredne Trampove okoline Vudvord opisuje predsjednikovu paranoju i bijes povodom istrage o vezama njegove kampanje s Rusijom; nastojanja najbližih saradnika da kontrolišu njegov temperament u stvarima rata i mira i međunarodnih odnosa, sve do toga da ga šef kabineta naziva „idiotom”, a sekretar za odbranu kaže kako se šef države ponaša kao đak šestog-sedmog razreda.

Vudvord donosi eksplozivne detalje o funkcionisanju administracije i, između ostalog, otkriva da su saradnici predsjednika od njega krili osjetljiva dokumenta i odluke kako ih ne bi potpisao jer su smatrali da bi mogli nanijeti štetu SAD. Knjiga otkriva haotičnu administraciju koja ima “nervni slom izvršne vlasti”, navela je britanska medijska kuća BBC.

BBC ističe da se u knjizi kaže i da je Tramp naredio Pentagonu da organizuje atentat na sirijskog predsednika Bašara al Asada “pošto je upotrijebio hemijsko oružje protiv civila 2017. godine.”

Vudvordovi pokušaji da dobije intervju sa Trampom nisu urodili plodom. Predsjednik je pokušao da razgovara s novinarom pošto je ovaj već završio rukopis knjige.

Tramp je navode iz Vudvordove knjige nazvao gomilom izmišljotina i laži. Citati pripisani sekretaru za odbranu Džimu Matisu i šefu kabineta Bijele kuće Džonu Keliju su, prema Trampu, “izmišljene podvale, prevara javnosti” .

Dan poslije objave da je Vudvord napisao knjigu o Trumpovoj administraciji, dnevnik NYT je u potezu bez presedana, objavio autorski tekst anonimnog visokog zvaničnika Bijele kuće koji je poručio američkoj javnosti da je “dio otpora” u administraciji. Cilj je da zemlja bude zaštićena od “najgorih namjera” predsjednika SAD, naveo je autor.

Pisac uvodnika, za kojeg u NYT mediju navode da je visoki zvaničnik administracije čiji su identitet zaštitili jer bi mu u suprotnom posao bio ugrožen, naglasio je da on nije dio popularnog lijevog “otpora” u SAD, već je klasični konzervativac. „Korijen problema je predsjednikova nemoralnost. Svako ko radi s njim zna da nije odan niti jednom poznatom visokom principu koji bi ga vodio pri donošenju odluka. Iako je izabran kao republikanac, pokazao je veoma malo sklonosti za ideje koje dugo zastupaju republikanci: slobodno mišljenje, slobodno tržište i slobodni ljudi… Kada se tome doda njegov veliki marketing, s porukom da su mediji ‘neprijatelj naroda’, impulsi predsjednika Trumpa su generalno antidemokratski…”, naveo je autor.

Prema uvodniku, Trampov je “nagao, neprijateljski, sitničarski i neefikasan” stil vladanja. “Sastanci s njim variraju s teme na temu i izvan su tračnica, često počne da se ponavlja i bjesni, a njegova impulsivnost rezultira nedovoljno promišljenim odlukama, na bazi loših informacija, često i nesmotrenim odlukama, koje mi potom moramo da povlačimo” piše u tekstu.

“Bukvalno nikad ne možeš procijeniti hoće li on promijeniti mišljenje sljedećeg minuta”, požalio se autoru uvodnika nedavno jedan visoki zvaničnik poslije sastanka u Ovalnoj sobi na kome je predsjednik odlučio da odustane od velike političke odluke koju je donio samo sedmicu ranije. .

Tog zvaničnika brine, pored ostalog, Trampova naklonost prema autokratama umjesto prema saveznicima. U suštini – administracija je u “dva kolosjeka”, gdje predsjednikove akcije, kao što su njegov pomirljivi ton prema “autokratama i diktatorima” poput Vladimira Putina i Kim Džong Una – obuzdavaju i preusmjeravaju “odrasli u sobi”, naveo je pisac uvodnika.

Uvodničar je naveo i da se, “imajući u vidu nestabilnost kojoj su mnogi bili svjedoci”, šaputalo o povlačenju amandmana 25. na Ustav SAD čime bi počeo komplikovan proces uklanjanja predsjednika od strane njegovog osoblja jer smatraju da nije u stanju da obavlja dužnost. No, kako je naveo, “niko ne želi da se strmoglavi u ustavnu krizu”. Zato će, poručuje, nastaviti da usmjeravaju administraciju u pravom smjeru dok, kako kaže, “na ovaj ili onaj način ne bude gotovo”.

Tramp je uvodnik u NYT nazvao “kukavičkim” i “izdajničkim”. Potom je tvitovao: “Ukoliko kukavička anonimna osoba zaista postoji, Tajms mora, u svrhu nacionalne bezbjednosti, da njega ili nju preda i prijavi vladi.”

Uveliko se špekuliše ko bi iz Bijele kuće mogao biti autor uvodnika. Imena idu od potpredsjednika Majka Pensa, zbog upotrebe jedne rijetke riječi koju u javnom diskursu samo on upotrebljava, “zvijezda vodilja” ili portparolke Sare Hakbi Sanders.

Iako Tramp uglavnom ignoriše sporna pitanja, u američkim medijima sve se više pominje mogućnosti da bude pravno gonjen. “Ukoliko su ove isplate (porno glumici i manekenki) krivično djelo u slučaju Majkla Koena, zašto nisu i za Donalda Trampa”, pitao je Koenov advokat Leni Dejvis.

Trampov advokat, nekadašnji gradonačelnik Njujorka Rudi Ðulijiani ističe da nema “nijednog navoda o bilo kakvim nepravilnostima koje je počinio predsjednik”. Drugi pravni eksperti smatraju da je veoma malo vjerovatno da Tramp bude sudski gonjen dok je predsjednik.

Teoretski je moguće da se Tramp suoči s postupkom opoziva u Kongresu SAD zbog “teških prekršaja”. No, za to je potrebno da opozicione demokrate osvoje u novembru većinu u oba doma u Kongresu te da za taj potez pridobiju i dio republikanaca.

Zasad su demokrate u prednosti u anketama. Posebno pogubno po konzervativce može biti što je entuzijazam medu glasačima demokrata znatno veći nego medu republikancima. Trampovi saveznici poput bivšeg savjetnika Benona o pokušavaju da podignu ulog na izborima i tvrde da će oni biti referendum o potencijalnom impičmentu predsjednika.

Republikanci su dosad na Trampove kontroverze reagovali uglavnom izbjegavanjem da se dublje upuštaju u sporna pitanja. No, izbjegavali su i da se distanciraju od predsjednika, pošto im donosi glasove njegovih odanih pristalica.

Smjena

Izrazi “izdaja, podmićivanje ili drugi krivični prekršaji i drugi prestupi” postali su standard kojim bi predsjednik SAD mogao biti smijenjen s te funkcije. Kako nalaže sistem, Predstavnički dom vodi postupak za optužbe koje se dovode u vezu sa velikom porotom. Tada Senat raspravlja o optužbi i glasa hoće li predsjednika osloboditi ili osuditi. Osuda rezultira smjenom predsjednika.

Nijedan predsednik SAD nije do sada opozvan. Postupak je pokrenut u slučaju predsjednika Endrju Džeksona 1868. i Billa Klintona 1998. Obojicu je opozvao Predstavnički dom, ali ih je Senat oslobodio optužbi.

Pravosudni odbor Predstavničkog doma – što je formalno polazište za takav postupak u Kongresu – 1974. donio je nekoliko rješenja za opoziv predsjednika Niksona. Nikson je podnio ostavku prije nego što je proces krenuo dalje.

Ove godine je među demokratama postojala konstantna ideja o opozivu predsjednika Trampa. No, mala je vjerovatnoća da će se dogoditi sve dok republikanci kontrolišu oba doma Kongresa.

Zato je, smatra Maks But, konzervativni kolumnista Vašington posta i ljuti Trampov protivnik, vrijeme da ovaj bude uklonen s funkcije predsjednika putem 25. amandmana, jer očigledno “nije u stanju da ispuni ovlašćenja i dužnosti svog ureda”.

Amandman 25. je dodat ustavu 1967. Najvažniji je njegov četvrti odjeljak koji određuje proces za nesmetanu smenu predsednika sa pozicije šefa države. Odluku da “predsednik nije u stanju da vrši ovlašćenja i dužnosti svog kabineta” donose potpredsednik i većina glavnih službenika izvršnih odelenja – trenutno njih 15 – i omogućava potpredsedniku preuzimanje kabineta.

Amandman je “zamišljen kao zaštita od samog predsednika, da on ne preraste u neku vrstu nesposobne ličnosti čime bi se zahtevalo poništavanje izbora, te ga suspenduje s dužnosti, trenutno, ali ne i privremeno”, tumači Majkl Gerhart, profesor ustavnog prava na Pravnom fakultetu Univerziteta Severna Karolina.

Kit E. Vitington, profesor sa Univerziteta Prinston smatra da pozivanje na 25. amandman “izaziva duboku zabrinutost u pogledu legitimnosti izbornog procesa”. “Zamislite da želite da smenite predsednika, a onda se predsednik ne složi sa tim. Lako je zamisliti da ovaj predsednik ne želi da tiho ode i da će poslati poruku svom američkom narodu – da je namerno smenjen sa te pozicije. Taj postupak bi posebno omeo ovu zemlju.”

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVA VLADA U IZRAELU: Može li koalicija nespojivih donijeti promjene  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedina koheziona sila koja novu većinu drži na okupu je ubjeđenje da poslije 12 godina na vlasti, Netanjahu mora da ode. Ovaj nestabilni koalicioni miks, sadrži partiju lijevo od centra, radikalne ljevičare i ekstremne desničare, sekularne i ultrareligiozne jevrejske partije, a prvi put u istoriji Izraela, i palestinsku partiju koja je, da bi sve izgledalo jos nestvarnije, ekstremno islamske orijentacije

 

 

Do koje je mjere Izrael podijeljena zemlja ilustruje i činjenica da su imali četiri parlamentarna izbora u toku dvije godine u kojima nije bilo pobjednika. Prva tri nijesu izrodila većinu u Knesetu, a posljednji izbori u martu su prije nekoliko dana ‘krunisani’ vladom koju je sa jednim glasom prednosti oformio novi premijer Naftali Benet na čelu koalicije od osam partija.

Ideološki raspon članica ove koalicije je takav da se smatra da je jedina koheziona sila koja ih drži na okupu, ubjeđenje da poslije 12 kontinuiranih godina na vlasti, Netanjahu mora da ode.

Nestabilni koalicioni miks, sadrži partiju lijevo od centra, radikalne ljevičare i ekstremne desničare, sekularne i ultrareligiozne jevrejske partije, a prvi put u istoriji Izraela, i Palestinsku partiju koja je, da bi sve izgledalo još nestvarnije, ekstremno islamske orijentacije!

Slijdeći zdravi razum, bilo bi logiočno pretpostaviti da članovi nove izraelske vlade ne mogu opstati dugo zajedno ni u istoj prostoriji, a kamo li voditi drzavu.

Od kada je 2. juna objavljeno formalno sklapanje ove koalicije, podržavali su je oni koji su se brinuli za budućnost Izraela, svjesni da bi dalje ponavljanje izbora bez jasnog ishoda dovelo Izrael do stanja opasne nestabinosti.

Za četvrt vijeka na izraelskoj politickoj sceni Netanjahu je stvorio jaku podršku u ekonomski i politički moćnim krugovima. Očekivalo se da će iza scena uspjeti da atraktivnom političkom ponudom ili svotom novca pridobije nekog od Benetovih koalicionih partnera i dovede do urušavanja njegove koalicije.

Govorilo se i o mogućim brutalnijim metodama, o tome da specijale službe čuvaju Beneta i Lapida od eventualnih pokušaja atentata.

Benet je iz ultradesničarske nacionalističke Jamina partije (Jamina – u prevodu ‘Desnica’). Bliski Netanjahuov politčki saradnik ga je okarakterisao kao jedinog izraelaskog politicara koga on zna, koji ima ‘desničarskija’ ubjeđenja od Netanjahua. Da li između politike Netanjahua i buduće politike Benenta ima dovoljno razlike da bi se uopšte moglo govoriti o promjeni, tek će se vidjeti.

Drugo goruće pitanje je da li će Benetova vlada, sastavljena od partija sa dijametralno suprotnim pozicijama o gotovo svim važnim pitanjima, moći da donese bilo koju bitnu odluku?

Benet, čiji su se roditelji doselili u Izrael iz Amerike, je bogataš koji je svoje milione stekao u SAD baveći se IT tehnologijom.

On je van Izraela malo poznat i nema značajnog iskustva na međunarodnoj areni. Uprkos tome, smatra se da mora biti realista sa izuzetnim pregovarčkim talenatom kad je uspio da dovede na vlast raznorodnu koaliciju i Netanjahua otjera u opoziciju.

Benet je vješto stavio forkus na domaću ekonomiju, koja je u uzdrmana i zbog dvogodišnjeg nedostatka legitimne vlade i državnog budžeta i to u vrijeme pandemije.

Smatra se da je, uz animozitet prema Netanjahuu, izbor ovog bitnog i nekrontroverznog prioriteta, ono što je uspjelo da poveže naizgled nepovezivu Benetovu vladu.

U govoru u Knesetu, prije glasanja o povjerenju, Benet je koaliciju prestavio kao jedinu opciju za pomjeranje Izraela sa trajne mrtve tačke.

„Zaustavili smo voz prije nego što se srušio u provaliju”, rekao je. „Došlo je vrijeme za nove lidere iz svih djelova populacije, koji će da zaustave ovo ludilo”.

Kontekst za Benetovo de fakto pozivanje na restauraciju demokratije i reprezentacije svih djelova populacije je činjenica da su godine na vlasti učinile da Netanjahu „zaboravi” da treba da zastupa i polaže račune biračima.

Analitičari način njegove vladavine nazivaju poluautoritarnim iz čega logično slijedi da Natanjahu smatra da je nezamjenljiv. Političke protivnike nazivao je teroristima a igorisanje zakona i javnog mnjenja je postao trejd mark njegovog ‘vladanja’

U stilu lošeg gubitnika, čitavih pola sata Netanjahu je pred Knesetom blatio Beneta upućujući delegatima dramatična upozoreaja o tome da je bez njega kritično ugrožena bezbjednost Izraela.

Benet je na političku scenu došao kao lider ilegalnih kolonista čiji su interesi i vizija svijeta pretočeni u program Jamina partije. Njegova politička filozofija sadržana je u izjavi koju je koristio u izbornoj kampanji da će aneksirati većinu Zapadne obale i da ce „arapskim gradovima” kao što su Ramala, Nablus i Dženin dati „samoupravu” ali pod izraelskom kontrolom. „Uradiću sve od sebe da nikad ne dobiju državu”, uvjeravao je svoju bazu esktremista.

Sastav koalicije koju Benet predvodi je takav da su šanse da ijedan od Bentovih ključnih političkih stavova prođe – nikakve! Akademik sa jednog od Izraelskih univerziteta kaže da se, po pravilu, ekstremisti kad dođu na vlast, pomjere prema centru.

Ovo bi bio razlog za optimizam. Ako koalicija preživi, biće zanimljivo posmatrati metamorfozu Beneta koji je u prošlosti davao ovakve izjave: „U životu sam ubio mnogo Arapa, i to ne vidim kao problem” i koji je zagovarao ubijanje palestinskih zatvorenika i nenaoružanih stanovnika Gaze za vrijeme protesta blizu granice sa Izraelom.

Biće zanimljivo pratiti i usaglašavanje Benetovih stavova o rješavanju palestinskog pitanja sa Jairom Lapidom, liderom partije lijevo od centra, koji zastupa pregovaranje sa Palestncima i stvaranje nezavisnih država za Jevreje i za Palestince.

Koalicija je stvorena zahvaljujući Lapidovoj ponudi Benetu da bude premijer prve dvije godine, a Lapid dvije godine poslije. Ovo je bila prilika iz snova za Beneta čija je partija dobila sedam od 120 mjesta u Parlamentu i 10 mjesta manje od Lapidove partije. Ova nevjerovatna ponuda je i ilustracija cijene koju je Lapid bio spreman da plati da vidi leđa Netanjahuu.

Koalicija sadrži članove ekstremno različitih političkih boja i većina su u prošlosti držali ministarke pozicije u Netahjahuovim vladama. Izuzetak je Mansur Abas iz palestinske Raam partije koja ima četiri mjesta u parlamentu. Abasova partija zastupa tradicionalne vrijednsti i život striktno u skladu sa islamom. Po ovome, kao i po promovisanju homofobije se ne razlikuje od predstavnika esktremnih jevrejskinh partija u koaliciji.

Abasova politička vizija izaziva burno negodivanje i među Palestincima, državljanima Izraela i među njihovim sunarodnicima u okupiranim teritorijama na zapadnoj obali, u Istočnom Jerusalimu i u Gazi.

Abasov fokus je na povećanje dražavnog ulaganja u zdravstvo, obrazovanje, održavanje reda i sl. u gradoima gdje su Palestinci većina i koji su tradicionalno marginalizovani u odnosu na djelove sa jevrejskim stanovnistvom.

Abas ne pominje građanska i politička prava Palestinaca koja su ozbiljno ugrožena i unutar Izraeala, po riječima organizacija kao što su Amnesti Internešenel i Hjuman Rajts Voč, koji je nedavno optužio Izrael da praktikuje aparthejd i u svojim granicama i u okupiranoj Palestini.

Činjenica da je Abas u istoj vladi sa Benetom, koji zagovara aneksiju okupirane Palestne i hvali se ubijanjem Palestinaca je prilično šokantna. Abas priznaje da će morati da pravi teške izbore: „Moramo da nađemo balans između našeg identiteta kao Palestinaca i Arapa i kao državljana Izraela, između građanskih i nacionalističkih aspekata”, kaze Abas.

Palestinski lideri smatraju da se ništa neće promijeniti i da će novi premijer sprovoditi Netanjahuovu desničarsku agendu. Kažu da bi nova vlada zaslužila naziv ‘vlada promjene’, ako bi se odlučila na radikalnu promjenu stava o pravu Palestinaca na samoopredjeljenje i na uspostavljanje nezavisne palestinske države sa Istočnim Jerusalimom kao glavnim gradom.

Za razliku od politike prema Palestini, očekuju se znatne promjene na širem spoljnopolitičkom planu. Prvenstveno u pristupu Izraela prema svojim glavnim saveznicima SAD i EU. I Lapid i Benet zastupaju blisku saradnju i napuštanje konfrontacije sa SAD, koja je karakterisala Izraelsko – Američke odnose za vrijeme Obame.

Dobri odnosi sa Demokratima, poslije otvorenog neprijatelstva prema njima od strane Netanjahua, za vrijeme Trampa, tek treba da zaživi, a počinje se sa prilično niske osnove.

Rad na političkoj, vojnoj i sigurnosnoj koordinaciji sa Bajdenovom vladom je najurgetniji posao kojim Banetova vlada mora da se pozabavi zbog presudnog uticaja koji to ima na sve aspekte funkcionisanja Izraela, uključujuci ekonomiju i nacionalnu bezbjednost.

Oživljavanje nuklearnih pregovora sa Iranom od strane Bajdena, Netanjahu je bio totalno odbacio. Benent i Lapid planiraju da pokušaju da utiču na neke aspekte ovog dogovora.

Dio komentarora kaže da uprkos tome što je Benet slične političke orijentacije kao njegov prethodnik, on će u Knesetu zavisiti od ljudi koji imaju umjerenija politička uvjerenja.

U SAD-u, ključnoj drazavi za Izrael, Netanjahu je imao direktnu kontrolu nad nekoliko moćnih proizraelskih lobija koji imaju značajan uticaj na američku spoljnu politiku.

Smatra se da Benet nije, ili još dugo nece biti, političar koji ce moći da povlači konce i nameće mišljenja u Vašingtonu. To će neminovno dovesti do opadanja moći stare proizraelske garde i jačanje umjerenijih lobista i političara, čiji je uticaj inače u porastu među mlađim Amerikancima, a pogotovu među mađim Jevrejima.

Benet koaliciju kojoj je na čelu naziva ‘vlada promjene’, a pesimisti i kritičari kažu da se ne radi o suštinskim promjenama jer nijedna od članica koalicije ne teži promjenama, već samo da dobiju što više para iz državne kase za grupaciju koju predstavljaju.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PALESTINA I IZRAEL: Održivost primirja uz fitilj okupacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada je predstavnica UN Kanadjanka Lin Hejstings, pitana na nedavnom presu u Gazi, ima li razlike između izraelskog napada iz 2014. i ovog najnovijeg, rekla je da je glavna razlika u intenzitetu raketiranja. U 11 dana ovog napada Izrael je ispalio više raketa nego u prvih 25 dana napada 2014.

 

Najnovija agresija protiv Gaze je zaustavljena u  petak, 21. maja uz posredovanje Egipta,  odlukom predsjednika SAD-a, Džo Bajdena.

Poslije podužeg premišljanja i blokiranja četiri UN odluke o prekidu vatre, pošto je  izgubljeno na desetine života, Bajden je shvatio da ne može ignorisati na-
dolazeći talas osuda Izraela iz redova sopstvene partije.

Zahtjevi glasnog i progre-sivnog podmlatka američkih Demokrata da politička podrška i godišnja vojna pomoć Izraelu od 3,8 milijardi dolara, ne može biti bezuslovna, skratila je pomor i destrukciju u Gazi na ‘svega’ 11 dana.

Kada je predstavnica UN Ka-nađanka Lin Hejstings, pitana na nedavnom presu u Gazi, ima li razlike između izraelskog napada iz 2014. i ovog najnovijeg, rekla je da je glavna razlika u in-tenzitetu raketiranja. U 11 dana ovog napada Izrael je ispalio više raketa nego u prvih 25 dana napada 2014.

Statistike koje je UN pre-zentirao javnosti sa lica mjesta, koji dan poslije sklapanja primirja, su mučne i za čuti, a kamoli za doživjeti.

Ubijenih je u Gazi 248, od kojih je 66 djece i 39 žena, a ranjenih ima oko 2000.

Na Zapadnoj obali je u protestima nenaoružanih Palestinaca koji su buknuli kao reakcija na pokušaje etničkog čišćenja palestinskih porodica iz okupiranog Šeik Džara dijela okupiranog Istočnog Jerusalima i na napade izraelske policije na vjernike i Al Aksa džamiju, je-dno od najsvetijih mjesta islama, ubijen je 31 Palestinac, a ranjenih ima na stotine.

Na izraelskoj strani, rakete iz Gaze su ubile 10 odraslih i dvoje djece.

Brojne UN škole širom Gaze su trenutno jedini smještaj za najmanje 66.000 ljudi koji su se u njih sklonili od izraelskog raketiranja, nadajući se da će tu naći kakvu-takvu zaštitu.

Da bi se dobila puna slika očajne humanitarne situacije u Gazi, treba imati na umu kumulativni efekat četiri velika izraelska vojna napada od 2008, u kojima je izgubljeno na hiljade života civila, a djelovi Gaze su sravnjeni sa zemljom i nikada nijesu obnovljeni. Izrael kontroli-še opsadu Gaze od 2007. i ne dozvoljava ulazak građevinskih i mnogih drugih materijala i namirnica neophodnih za svakodnevni život.

Izrael odbacuje optužbe da je raketiranjem civilnih objekata, koje uključuje i  soliter u kome su bile smještene brojne međunarodne medijske kuće kao što je američki AP i Al Jazeera, potencijalno počinio ratne zločine. Izrael tvrdi da ima sofisticirano, precizno oružje i da je sve pogođene objekte koristio Hamas, koji je na vlasti u Gazi, a koje Izrael, SAD i EU smatraju terorističkom organizacijom.

Ako ovo ikada budu ra-zmatrali sudovi, biće za-nimljivo čuti od Izraela objašnjenje za štetu koju je nanio 51-oj obrazovnoj ustanovi, uključujući 46 škola, dva ob-daništa, UN trening centara i djelova Islamskog univerziteta.

Priliv ogromnog broja po-vrijeđenih i istraumiranih ljudi, predstavlja enorman izazov za zdravstvene službe Gaze. On je i  inače na ivici kolapsa zbog godina blokade i epidemije kovida koja je paralizovala  zdravstvo mnogih modernijih i bogatih zemalja, koje nijesu pod stalnim vojnim napadima.

Zdravstveni objekti su često na meti izraelskih napada i ovaj nedavni nije bio izuzetak. Po podacima UN-a oštećeno je najmanje sest bolnica i 11 domova zdravlja, uključujući i jedinu laboratoriju za Kovid-19 testitanje u čitavoj Gazi.

Kao i u prethodnim napadima, izraelske precizne rakete su oštetile električnu mrežu Gaze, što je onesposobilo vodovodne i kanalizacione sisteme. Trenutno je 250.000 ljudi bez vode za piće, a struja nestaje i po više od 20 sati dnevno.

Dok stanovnici Gaze, oplakuju izgubljene članove porodica i prijatelje i počnju da raščišćavaju solitere koje su izraelske rakete pretvorile u planine razlomljenog betona i gvožđa, anlitičari po-kušavaju da predvide kako će se stvari razvijati u bliskoj i daljoj budućnosti. Kakve će pozicije zauzeti glavni igrači, kao što su SAD u čijim su rukama ključevi i rata i mira.

Pesimisti, koji su nažalost možda i jedini realisti, smatraju da neće proći puno vremena prije nego što se uruši krhki prekid vatre i nastavi se sa nasiljem.

Benjamin Netanjahu je u susretu u utorak sa američkim dr-žavnim sekretarom Antonijem Blinkenom, koga je Bajden otpremio u region ne da se bavi traženjem trajnog rješenja, nego da zaustavi eskalaciju nasilja koje narušava imidž progresivca koji on želi da projektuje u sopstvenoj partiji, poručio je Hamasu da će na eventualni prekid primirja odgovor biti žestok.

Ova izjava ima zlokoban prizvuk jer je lako vidjeti da za primirje nema dovoljno dobre volje i da se razlog za nastavljanje devastacije Gaze može lako upriličiti. Sa ili bez ispaljivanja raketa iz Gaze.

UN-u, Palestincima, a i dugim koji su u toku, je ovo jasno, pa ističu da je bez otklanjanja uzroka, kao sto je 54 godine duga okupacija, i bez implementacije međunarodnih zakona od strane Izraela, svako rješenje privremeno. Raketiranje je prestalo sa obje strane, ali je fitilj okupacije još tu u neokrnjenoj formi.

Izrael i njegovi patroni daju sve od sebe da se okupacija što manje pominje kao uzrok trenutnog ‘konflikta’ ili ako ćemo pravo, agresije Izraela i otpora  Palestinaca.

Kako eliminisati okupaciju iz percepcije javnosti o palestin-sko- izraelskoj realnosti? Izrael i njegovi politički i medijski saveznici u ovome imaju puno iskustva. Jedna SAD analitičarka je opisala da se radi o metodu ,,štoperice”. Izrael i saveznici su u sličaju posljednjeg ‘konflikta’ jednostavno propagandnu što-pericu namjestili tako da sve počinje sa ispaljivanjem prvih Hamasovih raketa na Izrael.

Sve prije toga, 73 godine kolonizacije, 54 godine okupacije, nasilje u Š)eik Džari i ramazansko nasilje u Al Aksi, se jednostavno izbacuju iz priče i predaje mraku zaborava.

Ali, Palestinci ne zab-oravljaju! I da hoće, Izraelci im ne daju. Na-
silje, ubijanje, ranjavanje, otimanje zemlje, ponižavanje je svakodnevica svakog Palestinca i ne vidi im se kraja.

Novina koja se desila u za-dnjih nekoliko nedjelja,  je da su se Palestinci ujedinili ‘odozdo’, ne zahvaljujući, već uprkos zavađenom rukovodstvu Fataha na Zapadnoj obali i Hamasa u Gazi.

Izrael je da bi lakše vladao podijelio Palestince u nekoliko grupa, čiji se stepen obe-spravljenosti znatno razlikuje.

Jedna grupa su Palestinci koji su građani Izraela i koji sačinjavaju 20 posto negove populacije. Oni žive u Izraelu, u kome puna zakonska prava ima samo njegova jevrejska populacija, ali za razliku od Palestinaca sa Zapadne obale ne žive pod vojnom okupacijom i vojnim sudovima, ili za razliku od Gazana ne žive pod opsadom i redovnim vojnim napadima. Palestinci koji žive u okupiranom Istočnom Jerusalimu, koga je Izrael de fakto aneksirao, nijesu građani Izraela, ali imaju slobodu kretanja  i više drugih prava nego njihovi sunarodnici u drugim okupiranim djelovima Palestine.

Prvi put se dešava da su Palestinci u Iraelu izašli na ulice i počeli da traže puna prava i za sebe i za svoje sunarodnike u okupiranim, aneksiranim i opsjednutim djelovima.

Ulice izraelskih gradova ličile su na ulice gradova u okupiranoj Palestini, u kojima ekstremno desničarske nacionalističke grupe i izraelska policija brutalno napadaju svoje građane koji demonstriraju.

Dugogodisnja politika seg-regacije izraelskih i okupiranih Palestinaca je posljednjih  nekoliko nedjelja krahirala i čitava palestinska nacija je 18 maja učestvovala u generalnim štrajku. Pokazalo se, da uprkos decenijama separacije postoji dovoljno jedinstva i zajedničkih političkih aspiracija da se stvori ujedinjeni politički front za oslobođenje i nacionalno samoopredjeljenje.

Ovo je za Izrael bio potpuno novi scenario i jedna od naj-militarizovanijih zemalja na svijetu je doživjela da izgubi kontrolu nad događanjima na sopstvenoj teritoriji.

Superiornost i pola vijeka vojne okupacije Palestinaca, stvorili su kod Izraela refleks da i na najmanji izazov njihovoj supremaciji reaguju dodatnim nasiljem.

Trenutna reakcija Izraela je potpuno u skladu sa oče-kivanjima. Čim je Bajden stavio tačna na destrukciju Gaze krenulo je obuzdavanje otpora Palestinaca protiv okupacije i sistema apartheida koji, kako nedavni izvještaj Hjuman Rajts Voč kaže, Izrael praktikuje prema Palestincima i unutar svojih gra-nica i u okupiranim djelovima.

Izraelski kolonisti u pratnji okupacione vojske su već obnovili posjete vjerskom kompleksu Al Akse, kao i napade na vjernike muslimane. U posljednjih nekoliko dana u policijskim operacijama je uhapšeno preko 1.500 Palestinaca izraelskih državljana, zbog učestvovanja u protestima.

Na Zapadnoj obali napadi od strane ilegalnih jevrejsih kolonista i vojske na zemljoradnike, škole i sela su svakodnevni, kao i vijesti o ubijanju i ranjavanju, uglavnom palestinske omladine.

Kakva budućnost čeka Palestince i Izraelce? No-vinar iz Gaze, kaže da je novi napad Izraela pitanje dana. ‘Naći će razlog’, kaže i svaliće krivicu na Hamas. On govori iz gorkog iskustva i u društvu je sa mnogima koji prate i analiziraju trendove. I ne smatraju da ima puni razloga za optimizam.

Oni smatraju da smo svjedoci suštinske promjene i da povratka na pređašnje stanje nema. Pa-lestinci su ujedinjeni uzaludnim čekanjem na pravdu putem mirovnih pregovora i deklaracija međunarodnih institucija. Sve žešća je opozicija Izraelu od rastućih globalnih pokreta solidarnosti sa Palestinom. Na čelu SAD-a je predsjednik koji je puno podložniji pritiscima  iz svoje partije i javnostii. To je ko-mbinacija koja može primorati Izrael da sa raketa pređe na diplomatiju.
Za one koji ne prestaju da se nadaju, činjenica da su Palestinci raketama iz domaće radinosti uspjeli da se suprotstave vojno daleko superiornijoj sili je razlog za ponos i za optimizam.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ERUPCIJA NASILJA U PALESTINI: Crvena linija je u okupiranom Jerusalimu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lekcija iz dosadašnje istorije je da puno palestinske krvi treba da se prolije da bi se privukla pažnja vlada i medija Zapadnog svijeta

 

Ljudska prava i životi Palestinaca su ugoroženi svakodnevno, decenijama, od strane izraelskih kolonizatora i vlasti. Ponašanje Izraela, cijenjene organizacije kao što su Hjuman rajts voč i Amnesti internešnal nazivaju aparthejdom a potencijalno i ratnim zlocinima. Ono je rezultiralo gotovo potpunim nedostatkom infomacija o zbivanjima u Palestini ili dominacijom izraelskog narativa kome je cilj da javnost što manje zna o izraelskim napadima na ilegalna naselja na okupiranoj palestinskoj Zapadnoj obali i u istočnom Jerusalemu, položaju Palestinaca koji žive pod okupacijom više od pola vijeka kao građani drugog reda, koji su izloženi etničkom čišćenju, nasilnom iseljavanju, gušenju ekonomije i mogućnosti da prežive na svojoj zemlji…

Trenutno je nasilje nad Palestincima u Istočnom Jerusalimu, a od juče i u Gazi, top političko-medijska tema. To ukazuje da su nasilje i gaženje prava Palestinanca dobili takve razmjere da Zapad ne može zaštititi Izrael velom ćutnje i indiferencijom.

Iskra koja je upalila buktinju je bila brutalnost Izraelske policije i ekstremnih desničara u kraju Šeik Džara, koji se nalazi u okupiranom Istočnom Jerusalimu, nedaleko od Starog grada, unutar čijih zidina su najsvetija mjesta tri glavne svjetske religije – islama, hrišćanstva i judaizma.

Šeik Džara je od strateškog značaja u planovima Izraela da judaizuje Istočni Jerusalim nasilnim iseljavanjem palestinskog stanovništva. Prve palestinske porodice su iz ovog naselja iseljenje prije više od 10 godina, a sada je na red doslo jos 19 domaćinstava sa 87 osoba.

Istčni Jerusalim je 1967. okupiran od strane Izraela, u isto vjeme kad i Zapadna obala i Gaza, koje je UN 1948. dodijelio Palestini. Po međunarodnim zakonima okupacije su uvijek privremene, ali Izrael to odbacuje i ne krije namjeru da od čitavog Jerusalima napravi svoju prijestonicu aneksijom dijela koji po zakonu pripada Palestincima.

Palestinci, koji se više od pola vijeka odupiru okupaciji od vojno nadmoćnog i politički odlično ‘umreženog’ neprijatelja, vide svoju budućnost u slobodnoj Palestini u njenim međunarodno priznatim granicama, sa Istočnim Jerusalimom kao glavnim gradom.

Bivši američki predsjednik Donald Tramp, kome je svaka želja Izraela bila zapovijest, odlučio se na kontroverzni potez priznavanja Jerusalima kao prijestonice Izraela.

To je dalo moćni impuls intenziviraju etničkog čišćenja u Šeik Džari, ali i u drugim palestinskim djelova grada, kao sto su Silvan i Valađa, koje Izrael smatra strateškim djelovima mozaika etničkog inženjeringa na kome uporno radi duže vremena.

Šeik Džara je postalo mjesto na kome su Palestinci odlučili da nema popuštanja. Porodicama kojima prijeti etničko čišćenje pridružili su se Palestinci i međunarodni aktivisti, čiji su mirni protesti solidarnosti sa ugroženim porodicama dočekani nasiljem od strane izraelskih snaga i naoružanih kolonista. Amnesti internešnal ih ovako opisuje na svome vebsajtu:

„Izrael/Okupirane palestinske teritorije: Brutalna represija nad Palestincima  koji protestuju protov nasilnog iseljavanja u Istočnom Jerusalimu, mora da prestane”. Ukazuje se da izraelske snage bezbjednosti kontinuirano koriste neprimjerenu silu protiv palestinskih demonstranata, koju okolnosti ne zahtijevaju i da je kao posljedica 840 Palestinaca povrijeđeno u samo četiri dana.

Temperaturu je dodatno podiglo odbijanje Izraela da prihvati da Palestinci iz okupiranoga Istočnog Jerusalima treba da glasaju na palestinskim izborima. Ti izbori su bili planirani kasnije u maju, ali su ih palestinske vlasti odložile, u velikoj mjeri zbog toga što bi pristanak na isključivanje palestinskih glasača iz Istočnog Jerusalima značilo prihvatanje njegove aneksije od strane Izraela.

Sve ovo se događa u vrijeme ramazana, kada običaj izraelskih vlasti da silom kontrolišu sve aspekte zivota Palestinaca rezultira čestim zabranama ulaska u Al Aksa džamiju na molitve.

Kumulativni efekat je izazvalo beskompromisno odbijanje Palestinaca da se povinuju ponižavajućem diktatu. Došlo je do stapanja grupe okupljene na protestima u Šeik Džari sa desetinama hijada vjernika na ramazanskim molitvalama u Al Aksa dzamiji u kompleksu Haram Šarif.

Fitilj na ovom potencijalo ekplozivnom buretu baruta je bilo svakodnevno, masovno i provokativno prisutvo u svetilištima agresivnih izraeskih snaga koje su djelovale kao oružana pratnja ekstremnim desničarma koji skandiraju – ‘Smrt Arapima’.

Iz noći u noć smo na TV ekranima gledali bitke između teško naoružanih izraelskih policajaca, vojnika i kolonista, sa palestinskom omladinom koja je odgovarala kamenjem. Na stotine povrijeđenih Palestinaca i dvadesetak  povrijeđenih na drugoj strani, nesumnjivo ukazuje na to ko je agresor a ko žrtva.

Posmatrači su sa zebnjom dočekali ponedjeljak 10. maj kada Izraelci obilježavaju ‘Dan Jerusalima’. Tada tradicionalno procesija od 30-ak hiljada esktremista paradira kroz musimanski dio Starig grada i slavi okupaciju Jerusalima iz 1967 godine.

Eskalacija nasilja je bila neizbježna. Vjerovatno pod pritiscima priateljskih moćnih zemalja iz inostranstva, izraelska vlada je sat prije početka odredila  manje zapaljivu rutu procesiji za ‘Dan Jerusalima’ . Istog dana je Izraelski sud odložio donošenje odluke o sudbini porodica iz Šeik Džare za mjesec dana.

Mnogi komentatori, uključujući bivšeg izraelskog visokog vojnog čelnika koji je govrio na Al Džaziri, su reagovanje policije okarakterisali kao neprimjereno, a pristup izraelske vlade kao kontraproduktivan i štetan po Izrael.

Čak i za standarde izraelske policije i vojske, njihovi upadi u Al Aksa džamiju i napadi suzavcem i zvučnim bombama na vjernike u toku molitve, bili su toliko ekstremni da su počele da se čuju, ispočetka šture, a zatim sve glasnije reakcije drzavnika, koji su urgirali na obje strane da se suzdrže od nasilja.

Ogorčenje Palestinaca nije bilo teško zamisliti. Vojne čizme na ćilimima Al Akse i destrukcija izazvana upadima do zuba naoružane policije u najsvetije mjesto islama i to u vrijeme svetog mjeseca ne može proći bez odgovora.

Hamas, koji je na vlasti u Gazi, zaprijetio je Izraelu da neće ostati nekažnjen.  Na realizaciju i prelazak na sljedeći „pred-ratni nivo” konfrontacje nije se dugo čekalo.

U vrijeme pisanja ovog teksta (srijeda uveče) broj raketa koje se na Izrael ispaljuju iz Gaze lici na vatromet. Pvi put, nekada primitivne rakete domaće radinosti, dobacuju do Tel Aviva, a prije neki dan i do okoline Jerusalima.

Žrtve i na izraeskoj strani su, kao i na ovoj drugoj, uglavnom, civili. Izrael, svojom najmodernijom vojnom tehnologijom u Gazi, koja po gustini naseljenosti podsjeća na košnicu, obara solitere, jedan po jedan, koji se ruše kao kula od karata, putem vibracije, zahvaljući nekom novom smrtonsnom vojnom izumu.

Izrael tvrdi da u tim soliterima pored stambenih jedinica, kancelarije imaju i Hamas i Islamik Džihad, čija vojna krila raketiraju Izrael. Takođe tvrde da su stanari uvijek upozoreni time što se krov prvo pogodi manjim raketom koja je upozorenje da oni koji misle da žive moraju velikom brzinom da napuste svoje stanove.

Osude etničkog čišćenja u Šeik Džari, kao i rušenja palestnskih kuća u drugim djelovima grada, počele su da stižu iz nekih zemalja EU kao sto je Italija. Dok  Jozef Borel koji je zadužen za spoljnu politiku EU, uopštenijim tonom konstatuje „znatnu eskalacju nasilja”, koje „hitno mora da prestane”.

Za spoljnopolitičke šefove Amerike i Britanije Antoni Blinkena i Dominika Raba nasilje je počelo ispaljivanjem raketa iz Gaze a ono sto mu je prethodilo nije zavređivalo pomena. Obojica su zahtijevali da Hamas odmah prestane sa nasijem, da bi američki predsjednik Džo Bajden koji dan kasnje dodao uobičajeni refren: „Izrael ima pravo da živi u miru”. I: „Palestinci treba da uživaju ljudska prava.”

Događanja u Palestini su bila na dnevnom redu Savjeta bezbjednosti UN-a, ali je uobičajeno saopštenje izostalo. Čuje se da je ovo rezultat pokušaja Amerike da nađe rješenje djelovanjem iza scene i da se smatralo da bi saopštenje Savjeta bezbjednosti bilo kontraproduktivno.

Generalni sektetar Antonio Gutereš izražava duboku zabrinutost zbog raketiranja od strane Gaze, ali to dovodi u vezu sa događanjima u Jerusalimu, koja su mu prethodila.

Rakcije na ulicama gradova svijeta, a posebno arapskog, su dijametralno suprotne. U Jordanu ogromni broj demonstranata se okuplja ispred izraelske  ambasade tražeći raskidanje ugovora o miru. U Atini su propalestinski protesti završili nakon što su na njih bačeni suzavci.U Londonu se nekoliko hiljada ljudi okupilo u u utorak ispred rezidencije premijera u Dauning stritu zahtijevajući kraj okupacije i etničkog čišćenja ali i embargo na prodaju oružja Izraelu.

Analitičari smatraju da fokus na Izrael i Palestinu pokazuje nedostatak promjene kursa u Bajdenvoj spoljnoj politici, koju je obećavao.

Rekacija Izraela na eksploziju nezadovoljstva Palestnaca bi mogla da sabotira relativno nedavnu normalizaciju odnosa sa ultrabogatim arapsking zemljama koje je ocijenjeno kao spoljnopolitički gejm changer, a što bi zbog napada na Al Aksu moglo da ostane prazno slovo na papiru.

Palestinci reaguju kao ljudi koji nemaju što da izgube. Novinar iz Gaze kaže da je 15 godina opsade i blokade ostavilo stanovnike bez nade, a da ih je nepoštovanje Al Akse ujedinilo u odlučnosti da se na nasilje mora odgovarati.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo