Povežite se sa nama

MONITORING

Sjetva straha

Objavljeno prije

na

Da se ne lažemo: vijest da je policija, postupajući po nalogu Državnog tužilaštva, privela grupu bivših i sadašnjih menadžera Crnogorske komercijalne banke (CKB) iznenadila je samo krajnje neupućene ili one nezdravo sklone zaboravu.

Nakon više od dvije godine artiljerijske pripreme, bilo je samo pitanje gdje će i kada pješadija krenuti u napad. Sjetićete se, prvi plotuni u najavi ove ofanzive ispaljeni su još 2010. kroz riječi Miomira Mugoše i tekstove Srđana Kusovca, urednika Pobjede i bivšeg savjetnika Mila Đukanovića. A kada se vrhovni komandant te ekipe vratio u koalicioni generalštab ofanziva je bila više nego izvjesna.

O tehničkim detaljima ponuđene predstave može se raspravljati. Zapravo – to sašaptavanje je bio jedan od projektovanih ciljeva njenih režisera.

To što su policajci na vrata osumnjičenih banuli u cik zore djelić je već viđenog scenarija za zbunjivanje i zastrašivanje. Kako privedenih tako i njihovog okruženja. Postupak policije je, uostalom, razumljiv ako se zna da ih je na vrata: Milke Ljumović, Bose Tatar, Veliše Radunovića, Gorice Vujisić, Jelice Petričević i Dubravke Pavićević poslala lično Đurđina Nina Ivanović, specijalna tužiteljica Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina.

Nema indicija da će Đurđina Ivanović osumnjičenim menadžerima CKB na teret staviti terorizam ili neki od ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore (niko do sada nije osuđen za ta zlodjela). Specijalni tužilac se, za sada, fokusira na pokušaj dokazivanja krivičnih djela iz sfere organizovanog kriminala, a ako u političko-medijsko-policijskoj kuhinji uspije priprema planiranog preliva naći će se na toj torti i nešto korupcije – zbog boljeg ukusa i statistike.

Stvar, doduše, nije započeta na najbolji način. Tužilaštvo nije uspjelo da ubijedi istražnog sudiju Miroslava Bašovića u potrebu da se privedenima odredi pritvor od 30 dana. ,,Činjenični opis uopšte ne sadrži, ne samo sve, nego nijedan bitni elemenat bića krivičnog djela”, zaključuje sudija Bašović u obrazloženju svoje odluke, ,,Drugim riječima, činjenični opis koji je naveo tužilac ne može se podvesti ni pod jednu radnju iz zakonskog određenja bića krivičnog djela”. Da li je i Vama ovo smiješno?

Istražni sudija se, potom, osvrće i na činjenicu da se tužilac, u zahtjevu za određivanje pritvora, poziva na nepostojeću tačku 5 stava 1 člana 276, koje u Krivičnom zakoniku CG nema od 2010. godine?! Aferim!

Tužilaštvo, uglavnom, osumnjičenima spočitava da su ,,na organizovan način” od 2005. do 2009. godine (što bi moglo donijeti i ,,produženo trajanje” krivičnog djela), odobrili pet kredita a da za njih nijesu postojale valjane garancije. Javnost je, preko nezvaničnih izvora, obaviještena da je aktuelni slučaj zasnovan na dokumentaciji koju je uprava CKB tužilaštvu predala ljetos. Prema istim izvorima, od 14 predmeta pristiglih sa Trga Vektre (u CKB-u tvrde da to nijesu krivične prijave) tužilaštvo ,,obrađuje” njih šest. Osam su, navodno, odbacili.

Sada se VDT Ranka Čarapić naljutila zbog odluke da se osumnjičenima iz CKB ne odredi pritvor. ,,Mi procjenjujemo da je pritvor nužan radi sprovođenja radnji bez uticaja na svjedoke koje planiramo da saslušamo”. Ranka Čarapić ne objašnjava zašto neophodni svjedoci već nijesu saslušani. Tada bi tužilaštvo i sebe i osumnjičene moglo poštedjeti blamaže i neprijatnosti koje su, primjera radi, imali akteri nekih ranijih privrednih afera (Euromarket banka, EPCG, Montenegroerlajnz, Mljekara Podgorica, Inpek…) čiji je epilog bila oslobađajuća presuda ili, čak, odustajanje Tužilaštva od optužnice – nakon što bi osumnjičeni dane i mjesece proveli u pritvoru.

Da se vratimo na sporne kredite koje su menadžeri CKB ,,na organizovan način” odobrili, prema mišljenju Tužilaštva, bez dovoljno dobre garancije da će biti vraćeni.

Za početak, i pored očitog entuzijazma nadležnih, teško je vjerovati u uspjeh tužilaštva koje nije prepoznalo krivično djela u postupcima rukovodstva Prve banke, tokom ili nakon privatizacije Telekoma, KAP-a i Željezare, a na sudu nije uspjelo da dokaže (i pored priznanje optuženih) nezakonitosti tokom privatizacije Jugopetrola…

Prema nalazima Ranke Čarapić, Đurđine Ivanović i njihovih saradnika, osumnjičeni menadžeri CKB su, ,,mimo internih procedura banke, koje su uređivale način davanja kredita i bankarskih garancija pravnim licima, te bez sredstava obezbjeđenja datih kredita i garancija banke, odobravali kredite … što je imalo za posljedicu pribavljanje imovinske koristi tim pravnim licima na štetu imovine CKB u iznosu od preko sedam miliona eura”.

A evo šta su kontrolori Centralne banke CG u jesen 2008. našli u Prvoj banci braće Đukanović: ,,Utvrđeno je da Prva banka ne izvršava sve naloge za plaćanje izdate od strane nalogodavaca, odnosno da ima oko 30 miliona eura neizmirenih naloga za plaćanje u domaćem i ino platnom prometu”.

Bila je to eksplicitna potvrda stare finansijske doskočice da je najlakši način da opljačkate banku – taj da je sami osnujete (kupite). Ranka Čarapić je, ipak, odbacila krivičnu prijavu koja joj je, uz prateću dokumentaciju, dostavljena iz CBCG. Državna tužiteljica nije našla osnov za pokretanje krivičnog postupka protiv odgovornih ljudi banke za koju je utvrđeno: da nije izvršavala plaćanja po nalogu klijenata; da je bez osnova skidala novac sa računa svojih deponenata; da je sa tuđih računa otimala novac pravosnažno dosuđen državi – kao dug za neplaćene poreze; da je trgovala akcijama i odobravala kredite u vrijeme kada su joj te aktivnosti bile zabranjene obavezujućim odlukama CBCG.

Umjesto toga, Čarapić je u maniru finansijskog eksperta, sposobnog da izvaga poslovne finese, javnosti ponudila tezu da je u Prvoj „u nekom periodu bilo povreda bankarskih propisa”. Nedovoljno za pokretanje postupka. A sada joj je zasmetalo što su se krediti odobravali ,,mimo internih procedura”. Kao da je bilo ko u Crnoj Gori u to vrijeme opšte ekonomske euforije, konstantno orkestrirane i podsticane od strane kompletnog državnog vrha, dobio kredit veći od 100 hiljada eura u skladu sa internim procedurama.

Nekoliko činjenica bi čitaocima Monitora moglo pomoći da shvate ambijent u kome su osumnjičeni menadžeri CKB počinili navodna zlodjela. Banka je u periodu 2005. – 2008. plasirala nekih 3,03 milijarde eura kredita (više od tri miliona svakog radnog dana). Danas, tužilaštvo tadašnjem menadžmentu spočitava da sedam miliona plasiranih kredita nije imalo valjano obezbjeđenje.

Stvari možemo posmatrati i ovako: u momentu kada su se OTP, odnosno CKB Tužilaštvu požalile na poslove nekadašnjeg menadžmenta, prema podacima CBCG sa naplatom je kasnilo nekih 500 miliona ili približno 25 odsto svih kredita koje su odobrile banke iz Crne Gore. U kategoriji nekvalitetni krediti koja podrazumijeva kašnjenje otplate duže od tri mjeseca vođeno je više od 15 odsto odobrenih kredita u ukupnom iznosu većem od 350 miliona eura. Znači li to da će crnogorsko tužilaštvo pokrenuti postupak protiv svih finansijskih menadžera koji su učestvovali u odobravanju ovih poslova?

Mnogo je nepoznanica u ovoj priči.

Šta o aferi CKB misli bord direktora iz 2005. na čelu sa Olegom Obradovićem, doskorašnjim predsjednikom borda Prve banke? Kako na cijeli slučaj gleda Džordž Bobvoš, izvršni direktor CKB od 2009. godine do momenta kada je, po naređenju CBCG, razriješen dužnosti? Da li je Aco Đukanović, kvalifikovani akcionar CKB koji je među akcionare banke ušao za milion, a izašao sa 10 miliona eura, pogođen saznanjem da su se u CKB krediti odobravali ,,mimo internih procedura”. Da li bi višestruku premijer Milo Đukanović takođe mogao posvjedočiti o nekim kreditima odobrenim državi ili državnim firmama, po skraćenom postupku?

Ne znamo, jednako, da li je novac iz spornih kredita makar djelimično vraćen ili bi to, u budućnosti, mogao biti. Ne znamo zašto među osumnjičenima nema vlasnika ili makar ovlašćenih lica kompanija koje su dobile kredite. Ne zna se, konačno, mnogo ni o materijalu koji su iz CKB ljetos dostavili Tužilaštvu.

Može se samo nagađati o tome da li između dva događaja koja su se odigrala prošle nedjelje, u nepuna 24 sata, postoji bilo kakva veza: Privredni sud u Podgorici je, prvo, nakon 13 mjeseci dugog postupka (zakonski rok je 30 dana) prihvatio zahtjev CKB i OTP faktoringa o uvođenju stečaja u Vektri Montenegro Dragana Brkovića. Mađari su u posao sa Đukanovićevim kumom zagazili dublje od 100 miliona eura, tako da ih je očigledna opstrukcija pravosuđa tokom postupka dovodila do granica očaja. Samo dan po ovoj odluci uslijedilo je privođenje nekadašnjih čelnika CKB. Paralelno, Vlada je životno zainteresovana da OTP ne krene u prinudnu naplatu kredita datih KAP-u, uz garancije iz nekadašnjeg kabineta Igora Lukšića.

Konačno, premijer Milo Đukanović je više od svega zainteresovan da ućutka najglasnije oponente. Oni škode njegovim državničkim ambicijama a još više – privatnim biznisima koji su već ozbiljno ugroženi što međunarodnom krizom, što lakomošću, neznanjem i nesposobnošću domaćih aktera.

Afera CKB predstavlja pokušaj da se na te izazove odgovori istom mjerom: i ti imaš sestru, poruka je koju je preko Ranke Čarapić i Đurđine Ivanović Milo Đukanović poslao svakome ko se usudi da u Crnoj Gori pita za pravdu, slobodu i (zašto da ne) vlastiti novac. Ako nas je iskustvo o aktuelnom premijeru i njegovim saradnicima išta naučilo – nastavak slijedi.

Zoran RADULOVIĆ

ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik parlamenta CG ugostio je predsjednika RS koji se prije nedjelju  vratio sa poklonjenja PutinuDodik je u Moskvi ponovio  punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu.  Putinu poželio “sve pobjede koje može da ostvari i rekao : “ Sve Putinove pobjede i pobjede Rusije su i naše pobjede”. Obišao je i  Putinovog vazala  Lukašenka.   Umjesto zastave BiH, čiji je RS sastavni dio, Mandić je  postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta. Uslijedila je  nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu

 

 

Nedavna, tobože državna, posjeta Milorada Dodika, predsjednika bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), Crnoj Gori ozbiljno dovodi u pitanje javno deklarisane političke motive i ciljeve njegovog domaćina – predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Bilo bi razumljivo da je Mandić primio predsjednika Skupštine RS ili Parlamentarne Skupštine BiH. Umjesto njih dolazi Dodik koji se samo prije nedjelju dana vratio sa poklonjenja diktatoru Vladimiru Putinu u Moskvi. Dodik je u izjavama ruskom RT-u i domaćim medijima, po ko zna koji put, dao punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu rekavši da je Putinu “poželio sve pobjede koje može da ostvari i rekao da su sve Putinove pobjede i pobjede Rusije i naše pobjede”.

Dodik se osvrnuo i na  posjetu 19. januara Putinovom vazalu i diktatoru Aleksandru Lukašenku rekavši da je uspio “dogovoriti razne aranžmane bitne za RS”. Bjelorusija je, po Dodiku, “razvijena zemlja i nije omotana bodljikovom žicom kako to neki pokušavaju da predstave”. Ona je prijatelj RS-a. Takođe je rekao da vjeruje da će jednog dana doći do ujedinjenja srpskog naroda sa dvije strane Drine kao što je došlo do ujedinjenja dvije Njemačke. On već duže vrijeme ne krije da mu je rasturanje BiH, kako kaže mirnim sredstvima, jedan od glavnih političkih prioriteta.

Dodik, kao takav – ratnohuškački nacionalista i sa oreolom sponzora organizovanog kriminala i korupcije, u Crnoj Gori nije dočekan sa državničkim počastima niti su ga primili njegov kolega Jakov Milatović ni premijer Milojko SpajićVijestima je nezvanično saopšteno iz Vlade i Predsjedništva da Dodik nije ni tražio sastanak – vjerovatno znajući kakav bi odgovor bio. Kod Mandića je dobrodošao i učinio mu “veliku čast”. Iako je crnogorski predsjednik parlamenta kasnije izjavio da Crna Gora poštuje BiH kao državu, on je umjesto zastave Bosne i Hercegovine, čiji je RS sastavni dio, postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta zbog čega je uslijedila i nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu.

Dodik je Mandiću izrazio i brigu “da srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori bude adekvatno zastupljena” ali i da je tu da podrži stabilnost i razvoj Crne Gore kao i njeno EU članstvo. Koncept srpskog sveta je za Dodika “fenomenalna ideja” i ranije je govorio da je prirodno i da Crna Gora bio dio tog projekta.  Na kraju, Mandiću je predat, suprotno protokolima i rangu sagovornika, i Prijedlog sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između RS i CG koji je Mandić na sebe preuzeo da proslijedi predsjedniku i premijeru.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZREŠENJE DIREKTORA UP ZORANA BRĐANINA STIGLO PRED VLADU: Bajka o vladavini prava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon više mjeseci ignorisanja od strane Vlade, inicijativa ministra policije Danila Šaranovića za smjenu direktora UP Zorana Brđanina, je  izgleda konačno na dnevnom redu izvršne vlasti.  Kakva će bit njena sudbina nije izvjesno. Za sada je sigurno tek da se iza priče o procedurama krije priča o kontroli bezbjednosnog sektora

 

 

Vlada Crne Gore će se konačno izjasniti o inicijativi za razrešenje direktora Uprave policije Zorana Brđanina, koju je krajem prošle godine uputio ministar policije Danilo Šaranović. Vlada bi, kako pišu Vijesti, to pitanje trebalo da otvori na sjednici u petak 29. decembra, kada ovaj broj Monitora bude na kioscima. Na sajtu Vlade, ipak, još nema najave o održavanju sjednice sa tom temom na dnevnom redu, niti se o tome govori u javnosti.

Razrešenje Brđanina jedno je od pitanja oko kog se spore Demokrate i Pokret Evropa sad, u okviru očigledne borbe za bezbjednosni sektor.  Odnosi PES-a i Demokrata, kojima je u izvršnoj vlasti pripao sektor bezbjednosti, zaoštreni su nakon sjednice Vlade početkom decembra prošle godine, na kojoj je ministar pravde Andrej Milović, izlazeći iz svoje nadležnostizatražio hitne smjene u tom sektoru.

Nakon više mjeseci ignorisanja inicijative Šaranovića, Vladina komisija za kadrovska i administrativna pitanja, kako pišu Vijesti, ove sedmice  proslijedila Vladi predlog  Šaranovića o razrješenju Brđanina.

Vlada je najprije tvrdila da nije dobila Šaranovićev predlog, a potom da je predlog odgođen dok Šaranović ne dostavi i predlog za određivanje vd direktora Uprave polcije. S druge strane, ministar policije je insistirao da se privremeni šef policije može predložiti tek kad to mjesto bude upražnjeno. Takođe, utvrdio je da odlaganjem ovog pitanja „neko čuva Brđanina“.

Šaranović je predlog uputio  krajem 2023. godine, nakon što je skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu dao negativno mišljenje na dva prošlogodišnja izvještja o radu UP. Izvještaji su razmatrani ubrzo pošto je Brđanin na poziciju direktora UP vraćen sudskom odlukom, 7. decembra prošle godine.

Brđanin je odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, uz obrazloženje da je jasno da „njegovo prisustvo nije potrebno, te da su partije već dale svoj sud o tim izvještajima“. Kako je saopštio, tim izvještajima, i njihovim neblagovremenim razmatranjem, se samo „fingira“ njegova zakonita smjena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

U noći 9. na 10. novembar 1924. godina rulja  u kojoj su bili  i rezervni majori  Sekula  Bošković i Dimitrije Redžić, i  umirovljeni načelnik kolašinske žandarmerije Nikola Đilas (otac Milovana Đilasa) se spustila na Vranešku dolinu. U dužini od 19 kilometara takozvani „osvetnici“ su „popalili sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli” –  kako reče jedan od učesnika pogroma generalu Danilu Jaukoviću 28. avgusta 1973. godine u Mojkovcu. General Jauković je tada okupio preživjeli aktere i svjedoke zločina, snimio sve na magnetofonskoj traci i kasnije objavio stenograme.

Ovaj zločin je direktno podstaknut i koordiniran od strane Beogradu potčinjenih vlasti i kasnije je zataškan bez ikakve istrage. Glavni inspirator je bio načelnik bjelopoljskog sreza Nikodim Cerović koji je naredio zaključavanje dvije žandarmerijske stanice u Šahovićima kako vlasti ne bi reagovale kad se rulja spusti u dolinu. Prije pokolja je sprovedena akcija razoružavanje muslimanskog stanovništva i uzet je 31 talac. Oni su navodno trebali biti sprovedeni u Bijelo Polje ali su predati rulji 250 metara  od žandarmerijske stanice. Njih 28 su odmah ubijeni, dvojica su platili veliki otkup i spasili glave, a 13-godišnjeg dječaka je spasio jedan pravoslavac koji je zamalo nastradao zbog toga.

Izgovor za ovakav teški zločin u mirnodopskim uslovima, je bila „osveta“ za ubistvo umirovljenog službenika Ministarstva unutrašnjih djela i lokalnog silnika Boška Boškovića odgovornog za veliki broj ratnih i poratnih zločina nad muslimanskim i crnogorskim stanovništvom koje je htjelo obnovu samostalne Crne Gore. Ubistvo je pripisano muslimanskim odmetnicima Jusufu Mehonjiću i Huseinu Boškoviću iako su oni tada bili u Albaniji.

Boško Bošković je, prema ogromnoj većini svjedoka i učesnika masakra, uključujući i navode Milovana Đilasa u engleskom izdanju Besudne zemlje (Njujork 1958.god.), likvidiran od strane crnogorskih komita Radoša i Draga Bulatovića, zbog brojnih ubistava i pohare Rovaca i drugih sela po sjeveru, koje je Bošković počinio sa srbijanskom žandarmerijom i vojskom. Predstavnicima tadašnjih beogradskih vlasti (na čijem čelu je bio premijer Nikola Pašić) je odgovarala ideja da su Boška Boškovića „ubili Turci“ kako bi se pokrenuli pogromi i iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka. Srbijanska vlast je radila na stvaranju jaza između crnogorskog i bošnjačkog stanovništva kako bi lakše vladali prostorom koji je ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Broj pobijenih je ostao nepoznat iz razloga što nikakva istraga nije pokrenuta uprkos nekoliko interpelacija u Skupštini Kraljevine SHS gdje je nekoliko poslanika tražilo kažnjavanje zločina. Broj stradalih varira, zavisno od izvora, od stotinu do preko hiljadu.

Prijedlog rezolucije navodi da je „rezultat ovog zločina  bio: cjelokupno muslimansko stanovništvo sa ovog područja je pobijeno, opljačkano i protjerano“ pa stoga „rijetki primjeri spasavanja pojedinaca od strane pravoslavnih komšija ukazuje na potrebu afirmacije dobra u ljudima”. Prijedlog rezolucije podsjeća i na 2022.godine  donesenu Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici koja se odnosi na stradanje pravoslavnog stanovništva 1943. i 1944. od strane njemačkih SS jedinica potpomognutih  lokalnim balističkim,  ustaškim i četničkim jedinicama kada je stradalo više od hiljadu civila uključujući stare, žene i djecu.

Od poslanika se prvi javio lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević rekavši na TV Adria da njegova partija neće podržati rezoluciju, „ne zato što žele da relativizuju ili dovedu u pitanje bilo koji zločin koji je napravljen nad muslimanskim stanovništvom, nego što smatraju to u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. Po Kneževiću bi onda trebalo donositi rezolucije od Vidovdana 1389. god., pa do 1912. i 1913., tj. “od onoga danka u krvi, do rušenja manastira, zločina nad pravoslavnim stanovništvom, do islamiziranja pravoslavnog stanovništva”. Smatra da će rezolucija biti test za Vladu premijera Milojka Spajića. Druge partije se još nisu izjasnile rekavši da će se opredijeliti kada rezolucija uđe u skupštinsku proceduru.

Potomci porodica iz Šahovića koji žive u Bosni i Hercegovini su takođe pisali Skupštini za zahtjevom da se 9. i 10. novembar uvrste u državni kalendar sjećanja na nevino ubijene, uz podizanje spomen-obilježja i održavanje komemoracije.

Profesor Rastoder je izjavio u medijima da potomci traže mogućnost da obiđu i urede groblja predaka kojih ima 34 u toj oblasti ali i „da nikome ne pada na pamet da traži nazad zemlju koja je uglavnom oteta i naseljena drugima ljudima“. Za sada,  kaže Rastoder nisu uspjeli od mještana otkupiti dio zemljišta na kome bi bio podignut spomenik.

U prepunoj sali Mjesne zajednice Tomaševo (nekadašnji Šahovići) je 18. februara održana tribina nazvana Prošlost Vraneša u 20. vijeku – tumačenja i zloupotrebe, u organizaciji Zavičajnog udruženja Vranešana. Tribinu je blagoslovio iguman Manastira Zlateš, otac Nikolaj Stamatović. Organizatori su istakli da je skup održan „da saopštimo istinu o događajima u Vranešu 1924. godine“ i pozvali na „detaljna naučna istraživanja“ o dešavanjima u Šahovićima. Sa skupa je poručeno da „osuđujemo sve zločine koji su se desili u prošlosti, posebno prema nejači, bez izuzetka“ ali da se da se ne „prihvata pravno-politička formulacija o genocidu u Vranešu i sve aktivnosti po tom pitanju koje se plasiraju u poslednje vrijeme“. Potpredsjednik udruženja, pisac i publicista Svetislav Šestović rekao je da su izazvani da se okupe jer „decenijama traju uvrede i nasrtaji na stanovništvo Vraneškog kraja i njihove pretke, od strane jedne grupacije bošnjačke vjeroispovijesti, čime se želi narušiti mir i suživot ovog naroda“. Optužio je za „pokušaje krivotvorenja istorije, da bi bacili ljagu na jedan narod“ i „da naše slavne pretke i nas njihove potomke proglase genocidnim narodom“. Prijedlog rezolucije je „raspirivanje nacionalne mržnje i  zato su, za nas Vranešane, zahtjevi odbora Bošnjaka neprihvatljivi“ – poručio je Šestović.

Publicista i istoričar Miloš Vojinović, kako prenosi list Dan, kazao je da nije istina da su muslimani protjerani iz tog kraja. „ Popisom iz 1931. godine u pavinopoljskoj opštini živjela su su 104 muslimana, a u opštini Šahovići 103 – što je dokaz da nije bilo riječi o genocidu“, rekao je Vojinović.  Dakle,  ukupno 207 muslimana. To je  92, 5  posto manje, nego što ih je popisano 1921. godine.   Na tom području 1921. godine  živjelo 2.755 muslimana – 1559 u Pavinom Polju i 1195 u Šahovićima.  Sa tribine u Vranešu,  Vojinović je pozvao Šerba  Rastodera na televizijski duel.

Ostaje da se vidi da li će Crna Gora imati hrabrosti da se suoči sa tamnim mrljama svoje prošlosti. Nesumnjivo je da su u zločinu, koji je organizovan za velikosrpske političke interese, učestvovali prije svega domicilni  Srbi i Crnogorci.  Zločin se desio na teritoriji Crne Gore. To obavezuje.  Na ovoj generaciji je da prekine ćutanje i pogleda istini u oči.

  Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo