Povežite se sa nama

MONITORING

Sjetva straha

Objavljeno prije

na

Da se ne lažemo: vijest da je policija, postupajući po nalogu Državnog tužilaštva, privela grupu bivših i sadašnjih menadžera Crnogorske komercijalne banke (CKB) iznenadila je samo krajnje neupućene ili one nezdravo sklone zaboravu.

Nakon više od dvije godine artiljerijske pripreme, bilo je samo pitanje gdje će i kada pješadija krenuti u napad. Sjetićete se, prvi plotuni u najavi ove ofanzive ispaljeni su još 2010. kroz riječi Miomira Mugoše i tekstove Srđana Kusovca, urednika Pobjede i bivšeg savjetnika Mila Đukanovića. A kada se vrhovni komandant te ekipe vratio u koalicioni generalštab ofanziva je bila više nego izvjesna.

O tehničkim detaljima ponuđene predstave može se raspravljati. Zapravo – to sašaptavanje je bio jedan od projektovanih ciljeva njenih režisera.

To što su policajci na vrata osumnjičenih banuli u cik zore djelić je već viđenog scenarija za zbunjivanje i zastrašivanje. Kako privedenih tako i njihovog okruženja. Postupak policije je, uostalom, razumljiv ako se zna da ih je na vrata: Milke Ljumović, Bose Tatar, Veliše Radunovića, Gorice Vujisić, Jelice Petričević i Dubravke Pavićević poslala lično Đurđina Nina Ivanović, specijalna tužiteljica Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zločina.

Nema indicija da će Đurđina Ivanović osumnjičenim menadžerima CKB na teret staviti terorizam ili neki od ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore (niko do sada nije osuđen za ta zlodjela). Specijalni tužilac se, za sada, fokusira na pokušaj dokazivanja krivičnih djela iz sfere organizovanog kriminala, a ako u političko-medijsko-policijskoj kuhinji uspije priprema planiranog preliva naći će se na toj torti i nešto korupcije – zbog boljeg ukusa i statistike.

Stvar, doduše, nije započeta na najbolji način. Tužilaštvo nije uspjelo da ubijedi istražnog sudiju Miroslava Bašovića u potrebu da se privedenima odredi pritvor od 30 dana. ,,Činjenični opis uopšte ne sadrži, ne samo sve, nego nijedan bitni elemenat bića krivičnog djela”, zaključuje sudija Bašović u obrazloženju svoje odluke, ,,Drugim riječima, činjenični opis koji je naveo tužilac ne može se podvesti ni pod jednu radnju iz zakonskog određenja bića krivičnog djela”. Da li je i Vama ovo smiješno?

Istražni sudija se, potom, osvrće i na činjenicu da se tužilac, u zahtjevu za određivanje pritvora, poziva na nepostojeću tačku 5 stava 1 člana 276, koje u Krivičnom zakoniku CG nema od 2010. godine?! Aferim!

Tužilaštvo, uglavnom, osumnjičenima spočitava da su ,,na organizovan način” od 2005. do 2009. godine (što bi moglo donijeti i ,,produženo trajanje” krivičnog djela), odobrili pet kredita a da za njih nijesu postojale valjane garancije. Javnost je, preko nezvaničnih izvora, obaviještena da je aktuelni slučaj zasnovan na dokumentaciji koju je uprava CKB tužilaštvu predala ljetos. Prema istim izvorima, od 14 predmeta pristiglih sa Trga Vektre (u CKB-u tvrde da to nijesu krivične prijave) tužilaštvo ,,obrađuje” njih šest. Osam su, navodno, odbacili.

Sada se VDT Ranka Čarapić naljutila zbog odluke da se osumnjičenima iz CKB ne odredi pritvor. ,,Mi procjenjujemo da je pritvor nužan radi sprovođenja radnji bez uticaja na svjedoke koje planiramo da saslušamo”. Ranka Čarapić ne objašnjava zašto neophodni svjedoci već nijesu saslušani. Tada bi tužilaštvo i sebe i osumnjičene moglo poštedjeti blamaže i neprijatnosti koje su, primjera radi, imali akteri nekih ranijih privrednih afera (Euromarket banka, EPCG, Montenegroerlajnz, Mljekara Podgorica, Inpek…) čiji je epilog bila oslobađajuća presuda ili, čak, odustajanje Tužilaštva od optužnice – nakon što bi osumnjičeni dane i mjesece proveli u pritvoru.

Da se vratimo na sporne kredite koje su menadžeri CKB ,,na organizovan način” odobrili, prema mišljenju Tužilaštva, bez dovoljno dobre garancije da će biti vraćeni.

Za početak, i pored očitog entuzijazma nadležnih, teško je vjerovati u uspjeh tužilaštva koje nije prepoznalo krivično djela u postupcima rukovodstva Prve banke, tokom ili nakon privatizacije Telekoma, KAP-a i Željezare, a na sudu nije uspjelo da dokaže (i pored priznanje optuženih) nezakonitosti tokom privatizacije Jugopetrola…

Prema nalazima Ranke Čarapić, Đurđine Ivanović i njihovih saradnika, osumnjičeni menadžeri CKB su, ,,mimo internih procedura banke, koje su uređivale način davanja kredita i bankarskih garancija pravnim licima, te bez sredstava obezbjeđenja datih kredita i garancija banke, odobravali kredite … što je imalo za posljedicu pribavljanje imovinske koristi tim pravnim licima na štetu imovine CKB u iznosu od preko sedam miliona eura”.

A evo šta su kontrolori Centralne banke CG u jesen 2008. našli u Prvoj banci braće Đukanović: ,,Utvrđeno je da Prva banka ne izvršava sve naloge za plaćanje izdate od strane nalogodavaca, odnosno da ima oko 30 miliona eura neizmirenih naloga za plaćanje u domaćem i ino platnom prometu”.

Bila je to eksplicitna potvrda stare finansijske doskočice da je najlakši način da opljačkate banku – taj da je sami osnujete (kupite). Ranka Čarapić je, ipak, odbacila krivičnu prijavu koja joj je, uz prateću dokumentaciju, dostavljena iz CBCG. Državna tužiteljica nije našla osnov za pokretanje krivičnog postupka protiv odgovornih ljudi banke za koju je utvrđeno: da nije izvršavala plaćanja po nalogu klijenata; da je bez osnova skidala novac sa računa svojih deponenata; da je sa tuđih računa otimala novac pravosnažno dosuđen državi – kao dug za neplaćene poreze; da je trgovala akcijama i odobravala kredite u vrijeme kada su joj te aktivnosti bile zabranjene obavezujućim odlukama CBCG.

Umjesto toga, Čarapić je u maniru finansijskog eksperta, sposobnog da izvaga poslovne finese, javnosti ponudila tezu da je u Prvoj „u nekom periodu bilo povreda bankarskih propisa”. Nedovoljno za pokretanje postupka. A sada joj je zasmetalo što su se krediti odobravali ,,mimo internih procedura”. Kao da je bilo ko u Crnoj Gori u to vrijeme opšte ekonomske euforije, konstantno orkestrirane i podsticane od strane kompletnog državnog vrha, dobio kredit veći od 100 hiljada eura u skladu sa internim procedurama.

Nekoliko činjenica bi čitaocima Monitora moglo pomoći da shvate ambijent u kome su osumnjičeni menadžeri CKB počinili navodna zlodjela. Banka je u periodu 2005. – 2008. plasirala nekih 3,03 milijarde eura kredita (više od tri miliona svakog radnog dana). Danas, tužilaštvo tadašnjem menadžmentu spočitava da sedam miliona plasiranih kredita nije imalo valjano obezbjeđenje.

Stvari možemo posmatrati i ovako: u momentu kada su se OTP, odnosno CKB Tužilaštvu požalile na poslove nekadašnjeg menadžmenta, prema podacima CBCG sa naplatom je kasnilo nekih 500 miliona ili približno 25 odsto svih kredita koje su odobrile banke iz Crne Gore. U kategoriji nekvalitetni krediti koja podrazumijeva kašnjenje otplate duže od tri mjeseca vođeno je više od 15 odsto odobrenih kredita u ukupnom iznosu većem od 350 miliona eura. Znači li to da će crnogorsko tužilaštvo pokrenuti postupak protiv svih finansijskih menadžera koji su učestvovali u odobravanju ovih poslova?

Mnogo je nepoznanica u ovoj priči.

Šta o aferi CKB misli bord direktora iz 2005. na čelu sa Olegom Obradovićem, doskorašnjim predsjednikom borda Prve banke? Kako na cijeli slučaj gleda Džordž Bobvoš, izvršni direktor CKB od 2009. godine do momenta kada je, po naređenju CBCG, razriješen dužnosti? Da li je Aco Đukanović, kvalifikovani akcionar CKB koji je među akcionare banke ušao za milion, a izašao sa 10 miliona eura, pogođen saznanjem da su se u CKB krediti odobravali ,,mimo internih procedura”. Da li bi višestruku premijer Milo Đukanović takođe mogao posvjedočiti o nekim kreditima odobrenim državi ili državnim firmama, po skraćenom postupku?

Ne znamo, jednako, da li je novac iz spornih kredita makar djelimično vraćen ili bi to, u budućnosti, mogao biti. Ne znamo zašto među osumnjičenima nema vlasnika ili makar ovlašćenih lica kompanija koje su dobile kredite. Ne zna se, konačno, mnogo ni o materijalu koji su iz CKB ljetos dostavili Tužilaštvu.

Može se samo nagađati o tome da li između dva događaja koja su se odigrala prošle nedjelje, u nepuna 24 sata, postoji bilo kakva veza: Privredni sud u Podgorici je, prvo, nakon 13 mjeseci dugog postupka (zakonski rok je 30 dana) prihvatio zahtjev CKB i OTP faktoringa o uvođenju stečaja u Vektri Montenegro Dragana Brkovića. Mađari su u posao sa Đukanovićevim kumom zagazili dublje od 100 miliona eura, tako da ih je očigledna opstrukcija pravosuđa tokom postupka dovodila do granica očaja. Samo dan po ovoj odluci uslijedilo je privođenje nekadašnjih čelnika CKB. Paralelno, Vlada je životno zainteresovana da OTP ne krene u prinudnu naplatu kredita datih KAP-u, uz garancije iz nekadašnjeg kabineta Igora Lukšića.

Konačno, premijer Milo Đukanović je više od svega zainteresovan da ućutka najglasnije oponente. Oni škode njegovim državničkim ambicijama a još više – privatnim biznisima koji su već ozbiljno ugroženi što međunarodnom krizom, što lakomošću, neznanjem i nesposobnošću domaćih aktera.

Afera CKB predstavlja pokušaj da se na te izazove odgovori istom mjerom: i ti imaš sestru, poruka je koju je preko Ranke Čarapić i Đurđine Ivanović Milo Đukanović poslao svakome ko se usudi da u Crnoj Gori pita za pravdu, slobodu i (zašto da ne) vlastiti novac. Ako nas je iskustvo o aktuelnom premijeru i njegovim saradnicima išta naučilo – nastavak slijedi.

Zoran RADULOVIĆ

ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo