Povežite se sa nama

MONITORING

Milovi ortaci i strani plaćenici

Objavljeno prije

na

Tužilaštvo je uoči Nove godine dobilo domaći zadatak. Milo Đukanović je za TV Atlas kazao da „nema nikakve sumnje da su političke strukture u Crnoj Gori, koje su se protivile obnovi nezavisnosti, finansirane iz Srbije”. Tvrdi da je o tome razgovarao sa Miloševićem, Koštunicom i Tadićem. Finansiranje naših partija je „bermudski trougao” u kojem decenijama nestaju tragovi sumnjivih milionskih obrta. Prednjači DPS. Uprkos dokazima o zloupotrebama – izvještajima DPS-a o imovini i prihodima za 2011-2012. gdje su kao „donatori” navedene osobe koje su kasnije demantovale da su bilo šta uplatile – Tužilaštvo se ne izjašnjava o epilogu istrage.

Đukanović je prvi put lansirao da se opozicija finansira iz Srbije proljeća 2010. u kampanji za lokalne izbore. Kazao je da se novac isplaćuje preko Mlađana Đorđevića, Tadićevog savjetnika za „Srbe u regionu”, a da će „dokaze o tome dobiti onaj ko bude pokazao interes”.

Zakon o finansiranju političkih partija u čl. 16 zabranjuje novčane i nenovčane priloge „od drugih država, privrednih društava i pravnih lica van teritorije Crne Gore, fizičkih lica i preduzetnika koji nemaju biračko pravo u Crnoj Gori”. No, takav delikt nije krivično djelo, već prekršaj: propisana je kazna za političku partiju od 10.000 do 20.000 eura.

Iako Đukanović pominje nelegalna finansiranja još iz vakta Miloševića i Koštunice (koji je izgubio izbore 2008), postupak se ne može pokrenuti ako proteknu dvije godine od dana kad je prekršaj izvršen a apsolutna zastarjelost je četiri godine od izvršenja.

Jasno je kako Đukanović ovom temom insistira ne kao ljubitelj zakonitosti, već zbog kompromitacije svojih oponenata.„Moguće da se moglo djelovati ofanzivnije od strane tužilačkih organa”, rekao je.

Naglasio je „trenutak da se odmota istorijsko klupko finansiranja partija iz nelegalnih izvora iz Srbije” a da lično posjeduje dokumenta od ljudi „koji su izvršavajući nalog tadašnjeg državno-političkog vođstva Srbije učestovali u tim operacijama”.

Na koga od navodnih srpskih finansijera opozicije koji dokumentuju njegove tvrdnje konkretno računa? Moguće na Slobodana Radulovića, bivšeg direktora i suvlasnika C-marketa, koji je od 2006. u bjekstvu – optužen je u Beogradu kao pripadnik „stečajne mafije” za kriminal od oko 30 miliona eura. Radulović u crnogorskim režimskim medijima dobija publicitet neopravdano stigmatizovanog mučenika.

U opširnom pismu – pod egidom da ga upućuje „odabranim prijateljima” a namjenski dostavljenom medijima – Radulović jesenas izvještava o tajnim pregovorima 2005. sa osobama iz Koštuničine vlade da sa Milanom Mišom Bekom, još jednim tajkunom, „dokapitalizuje” C-market.

Rečeno im je da na tada pripremanom crnogorskom referendumu „Vlada Srbije ne sme dozvoliti Đukanoviću da pobedi i da za to treba dosta novca, da se finansirala opozicija” a da je „Beko na to pristao, tvrdeći da već po nalogu Koštunice mesečno finansijski pomaže stranke Nebojše Medojevića i Andrije Mandića”. Na kraju je dogovoreno – uz plaćanje „ispod stola” 15 miliona eura, od čega pet miliona za „finansiranje opozicije u Crnoj Gori” – da C-market mogu „dokapitalizovati”.

I Radulović i Beko su rođeni u Herceg Novom. Svojevremeno ih je, tvrdi Radulović, spojio Zoran Đinđić „uz obrazloženje kako hoće da me upozna sa poslovnim čovekom koji je iz istog mesta odakle sam i ja”, da bi ga, nakon izvjesnog vremena, Bekov otac „zamolio da pomognem Miši oko plasmana roba koje on uvozi”.

Radulović je 1993. bio poslanik Đinđićeve Demokratske stranke (DS), potom je prebjegao u Novu demokratiju Dušana Mihajlovića i kao njen član 1997. postao potpredsjednik Vlade Srbije.

Beko je bio Đinđićev kum, ali istovremeno blizak Miloševiću – kao „nestranačka ličnost” jedno vrijeme je ministar za privatizaciju, pa ministar bez portfelja u Vladi u kojoj je sjedio i Radulović.

Avgusta 1999. Beko prelazi u Saveznu vladu Momira Bulatovića i postaje ministar za privredu. Njegov zamjenik, kao član tadašnje Srpske narodne stranke (SNS) Božidara Bojovića, preteče savremene Nove srpske demokratije, bio je – Andrija Mandić.

Beko je aprila 2000. godine predsjednik UO Crvene zastave kada je filijala te fabrike zaključila ugovor o nabavci čelika iz Nikšića sa vlasnikom Yu monta Duškom Jovanovićem, glavnim urednikom lista Dan. Čelik navodno nikada nije isporučen iako je unaprijed isplaćena dinarska protivvrijednost od oko milion njemačkih maraka. Pokojni Jovanović je 2003. uhapšen u Crnoj Gori i isporučen u Kragujevac radi saslušanja. Postupak je zaključen bez podizanja optužnice.

Nakon petooktobarskih promjena, Beko se povukao sa javne scene. Isplivao je u burnoj privatizaciji Knjaza Miloša, gdje je sa ortacima kupio kontrolni paket od malih akcionara čiji je savjetnik bio – Nebojša Medojević.

U medijskoj arhivi su sačuvane izjave Medojevića iz 2004. u kojima navodi da država Srbija „može da napravi katastrofu ukoliko ne pristane na ponudu Balkan limiteda”. Iza tog fonda stajao je Beko.

Da je finansirao političke partije, možda i u Crnoj Gori, Beko je priznao juna 2011. u intervjuu za Blic. „Odavno to više ne činim”, kazao je.

Bekov poslovni partner je bio i sada uhapšeni Miroslav Mišković. Uortačili su se u aferi C-market u kojoj je, kako tvrdi, izigran Slobodan Radulović. Nakon što je C-market uništen, Mišković je preuzeo približno 60 odsto lanca maloprodajnih trgovina u Srbiji.

To nas dovodi do važnog aktera raspleta Đukanovićevog „istorijskog klupka” finansiranja partija iz Srbije, prijatelja mu i ortaka – Stanka Subotića. Marta 2010, telefonskim uključenjem u program TV B92 tokom intervjua predsjednika Pokreta za promjene, Subotić je optužio Medojevića da je na platnom spisku Beka i Miškovića i da navodno zbog toga „diže hajku” na njega. Subotić je saopštio da su ga Beko i Mišković prevarili za više desetina miliona eura.

„Nemam nikakve finansijske aranžmane sa Bekom i Miškovićem i prvi put čujem da je Subotić sa njima imao transakcije”, kazao je Medojević.

Nije bio o toj temi jedini neobaviješteni. U krivičnoj prijavi koju je protiv više osoba iz Srbije i Crne Gore prije tri godine podnio u Ženevi, Subotić izvještava da je sa Bekom i Miškovićem muljao u transakcijama oko Luke Beograd i Večernjih novosti. Važna činjenica je da su svi – Subotić, Beko, Mišković – u to vrijeme direktni ili posredni partneri vlada DPS-a i povezanih lica.

Mišković je 2005. kupio livnicu, upravnu zgradu i oko 50.000 kvadrata zemljišta podgoričkog Radoja Dakića, gdje je podignuta Delta. Prema pisanju Vijesti, Mišković je bio stvarni vlasnik vile Galenika u Kotoru, koju je 2007, vjeruje se ispod stvarne cijene, kupio Aco Đukanović. Premijerov brat je investitor zgrade u Podgorici gdje su bile poslovnice filijale M-tela sa 49 odsto Miškovićevog vlasničkog udjela.

Disident iz nekadašnje SNS Dobrilo Dedeić je marta 2011. kazao da ih je, dok je bio u toj stranci, „pomagao i gospodin Mišković, jer je osnivanjem stranačke firme Beotel, u okviru M-tela, SNS dobila mogućnost da zarađuje pare preko tehničkih poslova sa fiksnom i mobilnom telefonijom”. Kao dokaz je prezentovao uplatnice Beotela.

Milan Beko je, baš preko Subotića, poslovao u Crnoj Gori. Subotić u pomenutoj krivičnoj prijavi piše da se 2007. udružio sa Bekom „u vezi preuzimanja određenih aktiva srpske kompanije Putnik, odnosno ostrva Sveti Marko blizu Tivta”.

Posao je bio vrijedan čak 34,5 miliona eura „od čega je jedna trećina trebala da pripadne Beku a dve trećine meni”, tvrdi Subotić koji je imao zadatak da pronađe ruskog kupca. Beko mu je „na osnovu fiktivnih poslova” za prodaju Svetog Marka isplatio 15 miliona eura, a navodno ga „ispalio” za osam.

Subotić je imao loše iskustvo i sa Slobodanom Radulovićem, sada mogućim Đukanovićevim karakternim svjedokom o finansiranju opozicije novcem iz Srbije. Februara 2004. ga je u Marbelji (Španija), posjetio Dušan Mihajlović upravo sa Radulovićem. Bezuspješno su tražili da im „ustupi” 15 miliona eura – cifa se poklapa sa navodno isplaćenom Koštuničinim ljudima – da bi „mogli postati vlasnici C-marketa bez plaćanja i jednog centa”.

Kasnije iste godine, tvrdi Subotić, Mihajlović i Radulović su ga opet posjetili, sada u Francuskoj, „tvrdeći da je apsolutno potrebno da dam novac jer su svi nervozni”.

Subotić je šampion finansiranja ili korupcije, kako ko voli, političara. Maja 2004. Mihajloviću je isplatio 200.000 eura na ruke. Tvrdi da se nakon 5. oktobra 2000. „obreo u prostorijama DS-a” i „tom prilikom smo dogovorili da otvorimo račun u Lihtenštajnu na ime jedne fondacije” u korist DS-a. Na taj račun je uplatio pet miliona eura. Nešto kasnije, DS-u je „prepustio potraživanje od dva miliona”. Borisa Tadića je, nakon što je izabran za predsjednika Srbije, „sreo u više navrata kojom prilikom smo evocirali postojanje spomenutog računa”, itd.

Njemački sud je nedavno kao švercera uslovno osudio Srećka Kestnera, Subotićevog ortaka iz druge polovine 1990-ih, koji je otkrio za javnost nepoznat podatak da su preko of-šor preduzeća Dulwitch i Wellesley onomad dali „beskamatni kredit” Vladi DPS-a od 17 miliona dolara za kupovinu aviona Cessna Citation X – što se ispostavilo kao tačno.

Još je Kestner u autorizovanom intervju 2001. rekao da posjeduje uplatnicu kojom je Subotić platio sat cartier vrijedan 245.000 švajcarskih franaka koji je poklonio Đukanoviću i da je 1997. lično finansirao kampanju Đukanovića ,,sa tri-četiri miliona njemačkih maraka” – no, o tome, naravno, Tužilaštvo Crne Gore nikada nije otvorilo istragu.

Đukanović je sa Subotićem sjedio u hotelu Ritz u Parizu kada su se „slučajno sreli” sa Tomislavom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem – sadašnjim predsjednikom i vicepremijerom Srbije. Objavljeno je da se ne radi o jednom, već o više sastanaka 2007. i 2008, u tom ili sličnom savjetu, uključujući i druge lokacije, Cirih i Moskvu.

Vučić je decembra 2011, nakon posjete Podgorici – gdje je njega i Nikolića u svojstvu opozicionih političara primio Đukanović – za Portal Analitika kazao da Nebojši Medojeviću „javno obećavam da ćemo otvoriti istragu o tome kako je u Beogradu uzimao novac od svih”, navodno i od Milana Beka.

Pobjeda je jula prošle godine, pozdravljajući izborni trijumf Nikolića i njegove partije, pisala da je ,,Crna Gora idealan teren na kojem Nikolić može anulirati destruktivnu i dvoličnu politiku Tadića”, jer bi ,,ličilo na Nikolića i na naprednjake da puknu na sto spisak – ko je koga iz Beograda plaćao i za što”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo