Povežite se sa nama

MONITORING

Milovi ortaci i strani plaćenici

Objavljeno prije

na

Tužilaštvo je uoči Nove godine dobilo domaći zadatak. Milo Đukanović je za TV Atlas kazao da „nema nikakve sumnje da su političke strukture u Crnoj Gori, koje su se protivile obnovi nezavisnosti, finansirane iz Srbije”. Tvrdi da je o tome razgovarao sa Miloševićem, Koštunicom i Tadićem. Finansiranje naših partija je „bermudski trougao” u kojem decenijama nestaju tragovi sumnjivih milionskih obrta. Prednjači DPS. Uprkos dokazima o zloupotrebama – izvještajima DPS-a o imovini i prihodima za 2011-2012. gdje su kao „donatori” navedene osobe koje su kasnije demantovale da su bilo šta uplatile – Tužilaštvo se ne izjašnjava o epilogu istrage.

Đukanović je prvi put lansirao da se opozicija finansira iz Srbije proljeća 2010. u kampanji za lokalne izbore. Kazao je da se novac isplaćuje preko Mlađana Đorđevića, Tadićevog savjetnika za „Srbe u regionu”, a da će „dokaze o tome dobiti onaj ko bude pokazao interes”.

Zakon o finansiranju političkih partija u čl. 16 zabranjuje novčane i nenovčane priloge „od drugih država, privrednih društava i pravnih lica van teritorije Crne Gore, fizičkih lica i preduzetnika koji nemaju biračko pravo u Crnoj Gori”. No, takav delikt nije krivično djelo, već prekršaj: propisana je kazna za političku partiju od 10.000 do 20.000 eura.

Iako Đukanović pominje nelegalna finansiranja još iz vakta Miloševića i Koštunice (koji je izgubio izbore 2008), postupak se ne može pokrenuti ako proteknu dvije godine od dana kad je prekršaj izvršen a apsolutna zastarjelost je četiri godine od izvršenja.

Jasno je kako Đukanović ovom temom insistira ne kao ljubitelj zakonitosti, već zbog kompromitacije svojih oponenata.„Moguće da se moglo djelovati ofanzivnije od strane tužilačkih organa”, rekao je.

Naglasio je „trenutak da se odmota istorijsko klupko finansiranja partija iz nelegalnih izvora iz Srbije” a da lično posjeduje dokumenta od ljudi „koji su izvršavajući nalog tadašnjeg državno-političkog vođstva Srbije učestovali u tim operacijama”.

Na koga od navodnih srpskih finansijera opozicije koji dokumentuju njegove tvrdnje konkretno računa? Moguće na Slobodana Radulovića, bivšeg direktora i suvlasnika C-marketa, koji je od 2006. u bjekstvu – optužen je u Beogradu kao pripadnik „stečajne mafije” za kriminal od oko 30 miliona eura. Radulović u crnogorskim režimskim medijima dobija publicitet neopravdano stigmatizovanog mučenika.

U opširnom pismu – pod egidom da ga upućuje „odabranim prijateljima” a namjenski dostavljenom medijima – Radulović jesenas izvještava o tajnim pregovorima 2005. sa osobama iz Koštuničine vlade da sa Milanom Mišom Bekom, još jednim tajkunom, „dokapitalizuje” C-market.

Rečeno im je da na tada pripremanom crnogorskom referendumu „Vlada Srbije ne sme dozvoliti Đukanoviću da pobedi i da za to treba dosta novca, da se finansirala opozicija” a da je „Beko na to pristao, tvrdeći da već po nalogu Koštunice mesečno finansijski pomaže stranke Nebojše Medojevića i Andrije Mandića”. Na kraju je dogovoreno – uz plaćanje „ispod stola” 15 miliona eura, od čega pet miliona za „finansiranje opozicije u Crnoj Gori” – da C-market mogu „dokapitalizovati”.

I Radulović i Beko su rođeni u Herceg Novom. Svojevremeno ih je, tvrdi Radulović, spojio Zoran Đinđić „uz obrazloženje kako hoće da me upozna sa poslovnim čovekom koji je iz istog mesta odakle sam i ja”, da bi ga, nakon izvjesnog vremena, Bekov otac „zamolio da pomognem Miši oko plasmana roba koje on uvozi”.

Radulović je 1993. bio poslanik Đinđićeve Demokratske stranke (DS), potom je prebjegao u Novu demokratiju Dušana Mihajlovića i kao njen član 1997. postao potpredsjednik Vlade Srbije.

Beko je bio Đinđićev kum, ali istovremeno blizak Miloševiću – kao „nestranačka ličnost” jedno vrijeme je ministar za privatizaciju, pa ministar bez portfelja u Vladi u kojoj je sjedio i Radulović.

Avgusta 1999. Beko prelazi u Saveznu vladu Momira Bulatovića i postaje ministar za privredu. Njegov zamjenik, kao član tadašnje Srpske narodne stranke (SNS) Božidara Bojovića, preteče savremene Nove srpske demokratije, bio je – Andrija Mandić.

Beko je aprila 2000. godine predsjednik UO Crvene zastave kada je filijala te fabrike zaključila ugovor o nabavci čelika iz Nikšića sa vlasnikom Yu monta Duškom Jovanovićem, glavnim urednikom lista Dan. Čelik navodno nikada nije isporučen iako je unaprijed isplaćena dinarska protivvrijednost od oko milion njemačkih maraka. Pokojni Jovanović je 2003. uhapšen u Crnoj Gori i isporučen u Kragujevac radi saslušanja. Postupak je zaključen bez podizanja optužnice.

Nakon petooktobarskih promjena, Beko se povukao sa javne scene. Isplivao je u burnoj privatizaciji Knjaza Miloša, gdje je sa ortacima kupio kontrolni paket od malih akcionara čiji je savjetnik bio – Nebojša Medojević.

U medijskoj arhivi su sačuvane izjave Medojevića iz 2004. u kojima navodi da država Srbija „može da napravi katastrofu ukoliko ne pristane na ponudu Balkan limiteda”. Iza tog fonda stajao je Beko.

Da je finansirao političke partije, možda i u Crnoj Gori, Beko je priznao juna 2011. u intervjuu za Blic. „Odavno to više ne činim”, kazao je.

Bekov poslovni partner je bio i sada uhapšeni Miroslav Mišković. Uortačili su se u aferi C-market u kojoj je, kako tvrdi, izigran Slobodan Radulović. Nakon što je C-market uništen, Mišković je preuzeo približno 60 odsto lanca maloprodajnih trgovina u Srbiji.

To nas dovodi do važnog aktera raspleta Đukanovićevog „istorijskog klupka” finansiranja partija iz Srbije, prijatelja mu i ortaka – Stanka Subotića. Marta 2010, telefonskim uključenjem u program TV B92 tokom intervjua predsjednika Pokreta za promjene, Subotić je optužio Medojevića da je na platnom spisku Beka i Miškovića i da navodno zbog toga „diže hajku” na njega. Subotić je saopštio da su ga Beko i Mišković prevarili za više desetina miliona eura.

„Nemam nikakve finansijske aranžmane sa Bekom i Miškovićem i prvi put čujem da je Subotić sa njima imao transakcije”, kazao je Medojević.

Nije bio o toj temi jedini neobaviješteni. U krivičnoj prijavi koju je protiv više osoba iz Srbije i Crne Gore prije tri godine podnio u Ženevi, Subotić izvještava da je sa Bekom i Miškovićem muljao u transakcijama oko Luke Beograd i Večernjih novosti. Važna činjenica je da su svi – Subotić, Beko, Mišković – u to vrijeme direktni ili posredni partneri vlada DPS-a i povezanih lica.

Mišković je 2005. kupio livnicu, upravnu zgradu i oko 50.000 kvadrata zemljišta podgoričkog Radoja Dakića, gdje je podignuta Delta. Prema pisanju Vijesti, Mišković je bio stvarni vlasnik vile Galenika u Kotoru, koju je 2007, vjeruje se ispod stvarne cijene, kupio Aco Đukanović. Premijerov brat je investitor zgrade u Podgorici gdje su bile poslovnice filijale M-tela sa 49 odsto Miškovićevog vlasničkog udjela.

Disident iz nekadašnje SNS Dobrilo Dedeić je marta 2011. kazao da ih je, dok je bio u toj stranci, „pomagao i gospodin Mišković, jer je osnivanjem stranačke firme Beotel, u okviru M-tela, SNS dobila mogućnost da zarađuje pare preko tehničkih poslova sa fiksnom i mobilnom telefonijom”. Kao dokaz je prezentovao uplatnice Beotela.

Milan Beko je, baš preko Subotića, poslovao u Crnoj Gori. Subotić u pomenutoj krivičnoj prijavi piše da se 2007. udružio sa Bekom „u vezi preuzimanja određenih aktiva srpske kompanije Putnik, odnosno ostrva Sveti Marko blizu Tivta”.

Posao je bio vrijedan čak 34,5 miliona eura „od čega je jedna trećina trebala da pripadne Beku a dve trećine meni”, tvrdi Subotić koji je imao zadatak da pronađe ruskog kupca. Beko mu je „na osnovu fiktivnih poslova” za prodaju Svetog Marka isplatio 15 miliona eura, a navodno ga „ispalio” za osam.

Subotić je imao loše iskustvo i sa Slobodanom Radulovićem, sada mogućim Đukanovićevim karakternim svjedokom o finansiranju opozicije novcem iz Srbije. Februara 2004. ga je u Marbelji (Španija), posjetio Dušan Mihajlović upravo sa Radulovićem. Bezuspješno su tražili da im „ustupi” 15 miliona eura – cifa se poklapa sa navodno isplaćenom Koštuničinim ljudima – da bi „mogli postati vlasnici C-marketa bez plaćanja i jednog centa”.

Kasnije iste godine, tvrdi Subotić, Mihajlović i Radulović su ga opet posjetili, sada u Francuskoj, „tvrdeći da je apsolutno potrebno da dam novac jer su svi nervozni”.

Subotić je šampion finansiranja ili korupcije, kako ko voli, političara. Maja 2004. Mihajloviću je isplatio 200.000 eura na ruke. Tvrdi da se nakon 5. oktobra 2000. „obreo u prostorijama DS-a” i „tom prilikom smo dogovorili da otvorimo račun u Lihtenštajnu na ime jedne fondacije” u korist DS-a. Na taj račun je uplatio pet miliona eura. Nešto kasnije, DS-u je „prepustio potraživanje od dva miliona”. Borisa Tadića je, nakon što je izabran za predsjednika Srbije, „sreo u više navrata kojom prilikom smo evocirali postojanje spomenutog računa”, itd.

Njemački sud je nedavno kao švercera uslovno osudio Srećka Kestnera, Subotićevog ortaka iz druge polovine 1990-ih, koji je otkrio za javnost nepoznat podatak da su preko of-šor preduzeća Dulwitch i Wellesley onomad dali „beskamatni kredit” Vladi DPS-a od 17 miliona dolara za kupovinu aviona Cessna Citation X – što se ispostavilo kao tačno.

Još je Kestner u autorizovanom intervju 2001. rekao da posjeduje uplatnicu kojom je Subotić platio sat cartier vrijedan 245.000 švajcarskih franaka koji je poklonio Đukanoviću i da je 1997. lično finansirao kampanju Đukanovića ,,sa tri-četiri miliona njemačkih maraka” – no, o tome, naravno, Tužilaštvo Crne Gore nikada nije otvorilo istragu.

Đukanović je sa Subotićem sjedio u hotelu Ritz u Parizu kada su se „slučajno sreli” sa Tomislavom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem – sadašnjim predsjednikom i vicepremijerom Srbije. Objavljeno je da se ne radi o jednom, već o više sastanaka 2007. i 2008, u tom ili sličnom savjetu, uključujući i druge lokacije, Cirih i Moskvu.

Vučić je decembra 2011, nakon posjete Podgorici – gdje je njega i Nikolića u svojstvu opozicionih političara primio Đukanović – za Portal Analitika kazao da Nebojši Medojeviću „javno obećavam da ćemo otvoriti istragu o tome kako je u Beogradu uzimao novac od svih”, navodno i od Milana Beka.

Pobjeda je jula prošle godine, pozdravljajući izborni trijumf Nikolića i njegove partije, pisala da je ,,Crna Gora idealan teren na kojem Nikolić može anulirati destruktivnu i dvoličnu politiku Tadića”, jer bi ,,ličilo na Nikolića i na naprednjake da puknu na sto spisak – ko je koga iz Beograda plaćao i za što”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

EKONOMSKE TEME U SJENCI VISOKE POLITIKE: Život na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Elektroprivreda, Željezara, Aerodromi, nastavak auto-puta… Ljetnja sezona, javni dug, platni promet… Partijsko zapošljavanje i egzodus radne snage… Teme o kojima se ne govori

 

Aerodromi Crne Gore dočekali su, u srijedu, milionitog putnika u 2022. Dok je Petar Radulović, zamjenik izvršnog direktora Aerodroma, skupa sa vršiteljkom dužnosti izvršne direktorice Air Montenegro, putnici iz Istambula uručivao prigodan poklon (besplatnu avio kartu) Odbor direktora kompanije koja gazduje aerodormima u Podgorici i Tivtu donio je odluku o smjeni izvršnog direktora Gorana Jendreoskog. I imenovanju jednog od njegovih pomoćnika za v.d. direktora.

Tako je prestižni klub državnih institucija i preduzeća sa upravom u v.d. stanju dobio još jednog člana.

Da li zbog neočekivanog razrješenja direktora za koga je prije nepunih četrnaest mjeseci rečeno kako ga krasi ,,bogato radno iskustvo u vazduhoplovstvu” (obrazloženje za smjenu nijesmo čuli), tek i u Vladi su se sjetili da tender za izbor koncesionara koji bi trebalo da gazduje aerodromima u Tivtu i Podgorici nekoliko narednih decenija, još nije završen. Taj je posao započela, i trebala da ga privede kraju, još Vlada Duška Markovića, odnosno, resorno Ministarstvo saobraćaja kojim je tada upravljao Osman Nurković. Prije dvije godine, ili još ranije.

Postoje tri rješenja za nastalu situaciju, prosvijetlio nas je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako Vlada može prihvatiti ponudu i potpisati ugovor sa nekim od tadašnjih kandidata (iako su se uslovi u međuvremenu dramatično   promijenili), raspisati novi tender ili odustati od traženja koncesionara i Aerodrome zadržati pod državnom upravom. Premijer nije pomenuo ali ima i četvrto rješenje, čini se najvjerovatnije: da aktuelna Vlada taj posao, kao i mnoga druga proljetošnja obećanja, ostavi u amanet svojim nasljednicima.

Do tada će Aerodromi i država kao njihov vlasnik, očekivati od manadžmenta u v.d. stanju ,,ubrzanje započetih procesa modernizacije”. Iskustvo uči da bi se narečeni proces mogao svesti na nova zapošljavanja. U Aerodromima je od prethodnih izbora do početka ljeta zapošljeno 140 novih radnika.

Približno, to je nekih pet posto od ukupnog broja onih koji su posao u državnim preduzećima našli nakon posljednjih parlamentarnih izbora. Riječ je, računaju u medijima i Ministarstvu kapitalnih investicija, o nekih 2,6 hiljada novozapošljenih. Skoro četvrtina njih uhljebljena je u pljevaljskom Rudniku uglja (posljednji podaci govore o 646 novih radnika na određeno, neodređeno vrijeme i sa ugovorima o djelu). Negdje na pola tog posla, iz Pljevalja smo saznali da među novozaposlenima nema nijedan pripadnik manjina. Do danas, nema naznaka da je politika jednonacionalnog zapošljavanja bitnije promijenjena. Kao što se ne vidi da aktuelna Vlada pokušava uraditi išta drugačije oko partijske raspodjele plijena.

Da se vratimo Aerodromima i njihovom milionitom putniku. Poređenja radi, u ljeto 2019. oba su crnogorska aerodroma dočekala i darovala svog milionitog putnika. Tivat nešto ranije od Podgorice – 31. avgusta u odnosu na drugu polovinu septembra.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRELOMIO O NEUSTAVNOM ZAKONU O OPŠTINAMA: Na izbore – pa ko šta odnese

Objavljeno prije

na

Objavio:

I Ustavni sud je ocijenio neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, na osnovu kojih su odloženi izbori u 14 opština, ali nije obustavio radnje u vezi sa izborima i one koje su već završene. Zbog izazova koje ostavlja odluka suda, kojom se samo konstatuje da zakon nije u skladu sa Ustavom, izdvojili su mišljenje sudija Miodraga Iličkovića i Milorada Gogića

 

Dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, kojima su redovni izbori u 14 opština odloženi za 23. oktobar (umjesto u maju), proglašene su neustavnim. Nova parlamentarna većina, sastavljena od Demokratske partije socijalista (DPS, Socijalističke narodne partije (SNP), Koalicije Crno na bijelo, Socijal-demokratske partije i manjinskih partija izglasala je odlaganje izbora na Dan Evrope (9. maja). Međutim, iako je postupak zahtijevao hitnost, Ustavni sud je odluku o neustavnosti zakonskih odredbi donio tek 28. jula – gotovo tri mjeseca nakon donošenja spornog zakona.

Pravno dejstvo i šteta od neustavnog zakona nastupili su odmah nakon što je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović potpisao izmijenjeni zakon. On je akt jednom vratio Skupštini na ponovno izglasavanje, što mu omogućava Ustav, ali morao ga je potpisati nakon što je ponovo usvojen. Premijer Dritan Abazović pravdao je odlaganje izbora time što nemamo izglasan Ustavni sud i Sudski savjet, dok su opozicione stranke i civilno društvo upozoravali da se time krši Ustav i pravo građana da vlast biraju svakih četiri godine.

U opštinama koje su izbjegle izbore na proljeće, lokalnim parlamentima produženi su mandati. Aktuelne većine odbornika kasnije su ponovo izabrale predsjednike opština na drugi mandat, bez izbora. Do sada su ponovo izabrani predsjednik Opštine Žabljak Veselin Vukićević, Glavnog grada – Ivan Vuković, Bara – Dušan Raičević i Opštine Golubovci Tanja Stajović. Svi su iz Demokratske partije socijalista. Pravnici tvrde da su sva imenovanja sporna, jer proizilaze iz neustavnog zakona.

I Ustavni sud je ocijenio neustavnim dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, na osnovu kojih su odloženi izbori u 14 opština, ali nije obustavio radnje u vezi sa izborima i one koje su već završene. Zbog izazova koje ostavlja odluka suda, kojom se samo konstatuje da zakon nije u skladu sa Ustavom, na sjednici ustavnosudske instance izdvojili su mišljenje sudije Miodraga Iličkovića i Milorada Gogića.

Iličković kaže da je dao i izdvojeno mišljenje jer je odluka nepotpuna i necjelovita, donijeta sa zakašnjenjem, zbog čega su nastupile mnoge štetne posljedice koje će biti vrlo teško otkloniti. Odluka, tvrdi, ostavlja brojne dileme.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLODAVCI NA MUKAMA: Radnika nema, a neće ih ni biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Crnu Goru, budućnost je izvjesna. Domaće radne snage, i one iz regiona, biće sve manje, pa će se morati zapošljavati radnici iz dalekih zemalja

 

„Potrebne radnice“, „Traži se konobar“, „Zapošljavamo“ – skoro da nema ulice u Podgorici u kojoj na malim prodavnicama, radnjama ili kafićima ne vidite oglas za posao. Vlasnik kafića kaže za Monitor da je oglas za konobara objavio prije skoro dva mjeseca: „Da se bar ko javio da se interesuje. Niko. Ni jedan poziv nisam imao“. Njegov kolega odložio je otvaranje novog kafića za septembar jer su mu dvije ekipe radnika otišle da rade na primorje.

Iste nevolje i na primorju. „Radna snaga nas napušta. Digli smo plate da bi ih zadržali, da ne bi pošli u Hrvatsku i mi smo u velikom minusu, ne možemo da podmirimo troškove. Jedino što imamo su inspekcije koje su za nam za vratom“, žalio se medijima na početku sezone ugostitelj iz Petrovca.

Nevolje sa radnom snagom ponavljaju se tokom svake ljetnje turističke sezone. Ugostitelji kažu da se od pandemije samo pojačao. Ljudi su iz ugostiteljstva otišli u druge, sigurnije branše ili na druga mjesta gdje imaju bolje uslove.

Samo Budvi tokom sezone nedostaje oko 3.000 radnika, uglavnom  kuvara, konobara, čistačica, sobarica… Da bi privukli radnike neki od ugostitelja su ove sezone bili prinuđeni da povećaju plate – konobarima i sobaricama od 500 do 800 eura, kuvarima od 800 do 2.500… Aleksandar Jovanović iz Udruženja ugostitelja Budve izjavio je: „Ugostitelji su bili primorani da izdvajaju više za plate zaposlenima. Uz povećanje zarada na nivou države, došlo se u apsurdnu situaciju da kuvar ima zaradu kao ministar ili premijer“.

Iz Unije slobodnih sindikata upozoravaju da  problem nedostatka radne snage nije slučajan. „On ima utemeljenje i u činjenici da u određenim sektorima (turizam, građevinarstvo, trgovina…) poslodavci godinama ne stvaraju ambijent za dostojanstvene uslove rada što odvlači domaću radnu snagu od ovih poslova. Niske zarade, nesigurni (prekarni) ugovori o radu, prekovremeni rad koji je pravilo, a ne izuzetak, nemogućnost korišćenja godišnjeg odmora i druge povrede prava iz radnog odnosa, doprinosili su i dalje doprinose tome da naši građani i građanke ne žele da budu radno angažovani u tim sektorima“, kaže za Monitor Ivana Mihajlović, zamjenica generalnog sekretara Unije.

Ne nedostaje radnika samo u turizmu. Prema podacima Unije poslodavaca deficitarna zanimanja su ona trećeg i četrtog nivoa kvalifikacije iz sektora turizma i ugostiteljstva, saobraćaja, trgovine, građevinarstva, najčešće zanatska zanimanja i usluga:  konobari, kuvari, recepcioneri, točilaci pića, prodavci, higijeničari, sobarice, serviri, pomoćni građevinski radnici i druga srodna i pomoćna zanimanja iz navedenih oblasti. Među visokoškolskim zanimanjima kao deficitarna od strane privatnog sektora izdvajaju zanimanja iz oblasti informacionih tehnologija (IT).

Iz Privredne komore za Monitor su kazali da zbog sezonskog karaktera crnogorske privrede poslodavci u pojedinim oblastima imaju velike poteškoće da nađu odgovarajuću radnu snagu. Naglašavaju da je to posebno izraženo u sferi turizma, ugostiteljstva i građevinarstva, i rezultira većim zapošljavanjem strane radne snage, u odnosu na domaće radnike. Prema podacima Ministarstva rada, u utrošenim kvotama za zapošljavanje stranaca u 2021. godini, pretežno učešće (79,65 posto), imaju četiri grupe zanimanja: građevinarstvo, usluge smještaja i ishrane, ostale uslužne djelatnosti i trgovina. Takođe je stalna potražnja za stručnjacima iz oblasti informacionih tehnologija, gdje dolazi do izražaja ne samo pitanje ponude radne snage na tržištu rada iz ove oblasti odnosno kvantiteta, već i njenog kvaliteta. Deficitarni kadrovi u pojedinim opštinama su takođe doktori medicine, a u oblasti saobraćaja vozači teretnjaka, vozači autobusa, vozovođe…

„Uzroci navedene deficitarnosti odnosno neusklađenosti ponude i tražnje u Crnoj Gori su višestruki: obrazovna politika i kvalitet obrazovanja, politika zapošljavanja, migracije stanovništva ali i sistem vrijednosti i mentalitet crnogorskih građana pri čemu vrlo često, prema riječima poslodavaca, domaća radna snaga nije zainteresovana za rad u pojedinim sektorima odnosno na pojedinim od navedenih pozicija. Naročito posljednje rezultira zapošljavanjem strane radne snage, pa se u Crnoj Gori svake godine izda preko 20.000 radnih dozvola za strance“, kaže za Monitor Ana Marković, šefica sektora za obrazovanje i rad sa članstvom Unije poslodavaca.

Mladi nijesu spremni da rade slabo plaćene poslove. Godinama ankete govore da sve više njih razmišlja da napusti Crnu Goru – 33,4 odsto mladih želi da napusti Crnu Goru (istraživanje rađeno maja 2022), a 92 odsto mladih bi privremeno ili trajno napustilo Crnu Goru radi boljih poslovnih prilika (decembar 2021).

Posljednje istraživanje Instituta za strateške studije i projekcije koje je sprovedeno u 15 crnogorskih opština na uzorku od 1.818 mladih govori da je najveći broj mladih koji rade zaposlen u sektoru trgovine i usluga. Trećina ispitanih, odnosno 30,5 odsto, radi na poslu koji ne odgovara nivou stečenih kvalifikacija ni oblasti školovanja, odnosno studiranja. Najčešće prepreke koje su identifikovali su opšti nedostatak poslova, loši radni uslovi, potrebna partijska knjižica kao i potrebna veza, dok se 31,9 odsto mladih nije registrovalo u Zavodu za zapošljavanje, najčešće jer ne vide korist od registracije.

Mihajlović upozorava da se Crna Gora već suočava i da će se tek suočiti sa egzodusom radne snage. Iz Sindikata ističu da poslodavci ne preduzimaju ništa kako bi stvorili dostojanstvene uslove rada i zadržali radnu snagu.

Istraživanje koje je USSCG sprovela tokom 2021. godine uz podršku Međunarodne organizacije rada, pokazalo je da 38,2 odsto ispitanika razmišlja o odlasku iz Crne Gore u potrazi za boljim poslom, ali još uvijek nije preduzelo konkretne aktivnosti na tom planu. Dodatnih 11,1 odsto ispitanika je već preduzelo konkretne korake u vezi sa odlaskom.

„Kao najfrekventniji odgovor na pitanje koji je dominantan razlog za odlazak iz Crne Gore, 57,7 odsto ispitanika navelo je adekvatnu zaradu, a odmah nakon toga bolje uslove rada. Ovakvi i slični podaci iz drugih istraživanja trebalo bi da budu alarm kako za poslodavce, tako i za samu državu jer ćemo u suprotnom izgubiti najznačajniji resusr – ljude“.

Procjenjuje se da je Zapadni Balkan za nepunih 20 godina napustilo 4,4 miliona ljudi, što je jasan signal da moramo raditi u pravcu mobilizacije svih kreativnih potencijala, reformi obrazovnog sistema, podsticanju privatnog sektora i inovativnosti kako bi od naše zemlje i regiona napravili perspektivno mjesto za život i rad, ističu iz Privredne komore.

Preciznih podataka koliko je stanovnika posljednjih decenija napustilo Crnu Goru nema. I dok naši idu na Zapad, svake godine se uvećava broj onih koji posao traže u Crnoj Gori. Posljednji podaci Zavoda za zapošljavanje o deficitarnim kadrovima su iz 2019. Navodi se da je te godine najviše dozvola za strance se izdato u sektoru Usluge smještaja i ishrane – preko 6.000, zarim Građevinarstvo – 5.500, Ostale uslužne djelatnosti – 2.150 i Trgovina na veliko imalo preko hiljadu. Zapošljeni dolaze iz Srbije, Turske, BiH, Kine, Albanije, Rusije, Kosova, Makedonije.

I u komšiluku slične muke. U posljednje dvije decenije stanovništvo Srbije smanjeno je za 625.000 ljudi i radna snaga postala je oskudan resurs. Srbija već godinama na ovaj ili onaj način uvozi radnike, prije svega iz okolnih zemalja: Albanije, Makedonije, BiH, ali sve više se nalazi na mapi stanovnika udaljenih, egzotičnih i siromašnih država. Mediji su objavili da je tamošnja Vlada u procesu zaključivanja sporazuma sa Bangladešom, Vijetnamom i Gvatemalom kojim bi se olakšao dolazak radnika iz ovih zemalja u Srbiju.

Hrvatska, iz koje se masovno odlazi na rad u Njemačku i Irsku, se godinama suočava sa hroničnim nedostatkom radne snage. Procjenjuje se da Hrvatskoj kontinuirano nedostaje 60.000 radnika.

Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, za DW je izjavio da se procjenjuje da je Hrvatsku napustilo do deset posto stanovnika: „Iako u Hrvatsku dolaze raditi ljudi iz Srbije, BiH, Sjeverne Makedonije i Kosova, i njih je sve manje s obzirom na to da je i njima, kao i Hrvatima, isplativije otići u razvijenije zapadnoeuropske zemlje. Sve više stranih radnika dolazi u Hrvatsku putem posredničkih agencija iz Nepala, Filipina, Bangladeša, Kine, Indije, Rusije, Koreje, čak i Tajlanda, Meksika…“.

U BiH, egzodus koji je započeo tokom rata, nikada nije ni prestao.

Problem nedostatka odgovarajuće radne snage karakteriše i privredu EU, pa je tako u ekonomskom istraživanju Evropske asocijacije komora – EUROCHAMBRES-a, 40 odsto poslodavaca u Evropi prijavilo poteškoće u pronalaženju zaposlenih sa potrebnim vještinama. Nedostatak kvalifikovanih radnika smatra se drugim glavnim izazovom za preduzetnike.

U Evropskoj uniji stopa nezaposlenosti je dostigla istorijski minimum i iznosila je u martu 2022. 6,2 odsto, a u eurozoni na 6,8 odsto aktivnog stanovništva prema podacima Eurostata. Među članicama EU, najviše stope nezaposlenosti u martu su imale Španija (13,5 odsto), Grčka (12,9 odsto) i Italija (8,3 odsto), dok su najnižu stopu nezaposlenosti imale Češka (2,3 odsto), Njemačka (2,9 odsto), Malta i Poljska (po tri odsto).

Iz Privredne komore kažu da se očekivanim padom društvenog bruto proizvoda i inflacije izazvane krizom zbog pandemije, ratom u Ukrajini i privrednom recesijom, očekuje pogoršanje stanja i u ovoj sferi.

Za Crnu Goru, budućnost je izvjesna. Poslodavci neće moći da ispraćaju radnike sa onom čuvenom – „Ako nećeš ti, ima ko će da radi“ (podrazumjeva se za male pare i nikakve uslove rada). Domaće radne snage, i one iz regiona, će biti sve manje, pa će se morati zapošljavati radnici iz dalekih zemalja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo