Povežite se sa nama

MONITORING

Skrenuli sa svakog puta

Objavljeno prije

na

Jovanka Broz biće sahranjena u subotu, 26. oktobra, u Kući cvijeća u Beogradu, uz vojne počasti. Srpski premijer Ivica Dačić kazao je da njegova vlada smatra kako istorijske nepravde prema Jovanki Broz treba da budu ispravljene i time što će biti udovoljeno njenoj želi da bude sahranjena pored ili u blizini supruga Josipa Broza Tita.

Budući da je Jovanka Broz bila nosilac Partizanske spomenice, sahrana će biti obavljena uz sve vojne počasti. U počasnom stroju biće gardisti, a uz nadgrobnu ploču nekadašnji partizani. Dolazak su najavile delegacije iz Slovenije, BiH, Hrvatske, Crne Gore.

Neće biti tužbalica i lelekača. Za ženama se ne leleče, tužbalice su izašle iz mode. A šteta je. Tužbalice su znale da nabroje šta sve sa ovoga, treba javiti nekome na onom svijetu. Niko bolje od Jovanke ne bi mogao prenijeti Titu šta se sve sa nama, njegovima, otkad ga nema, dogodilo.

Vrlo uspješno smo, sve što je od nasljedstva SFRJ valjalo upropastili, ono što je bilo loše sačuvali smo i nadgradili. Koliko je stvar temeljno urađena, jasno se vidi u tome što najvrednije iz socijalizma nijesmo samo uništili, već smo ga i učinili predmetom poruge. Sve što je bilo zlo, s respektom se pominje. Solidarnost, zajedništvo, brigu o najsiromašnijama, novi su gospodari likividirali kao ostatak mračne prošlosti. Udbu, monopole i klanjanje vođama prigrlili su kao da im je od baba ostalo.

Za početak smo se poklali. U krvi, kako i dolikuje, uništena je velika, stvoreno je sedam državica.

Kraj Jovankinog groba stajaće koliko budu mogli da izdrže nekadašnji njeni saborci iz Šeste ličke. Antifašizam nam je u tačno takvom stanju. Jedva izdržava. Nove verzije glase: četnici i ustaše borili su se za Srbiju, odnosno Hrvatsku. Ko se borio protiv fašizma, postalo je delikatno pitanje. Za potrebe evropejstva nekad se sjetimo i antifašista, partizana. Ali nekako – da se kod kuće ne čuje mnogo. Spomenici podignuti u čast NOR-a negdje su uništavani, negdje zapuštani do uništenja. Ideja da budu predloženi za zaštitu UNESKO-a, jer neki od njih imaju posebnu umjetničku vrijednost, primljena je mlako. Da je spomenik u Jasenovcu podignut negdje gdje su stradali Hrvati, da su đaci u Kragujevcu strijeljani hrvatskom rukom – druga bi bila pjesma. Ne za UNESKO, za unutrašnje potrebe. Udruženja nekadašnjih Titovih partizana su pokazala da umiju da posluže novim vođama, čak i kad su rušili sve za šta su oni život davali.

Tokom rata i raspada Jugoslavije za običan svijet veze među nekadašnjim republikama bile su prekinute. Za krijumčare, prodavce droge i ubice prepreka nije bilo. Naprotiv. Stručnjaci su odavno ukazali kako kriminalci iz bivše SFRJ savršeno sarađuju. Čuveni su ovdašnji putevi droge, ispomoć oko ubistava uobičajen je posao. Današnje bratstvo i jedinstvo izgleda ovako: mnogo je zgodnije kad nekoga u Zagrebu ubije neko iz Zemuna nego da se za taj poslić angažuje lokalno ljudstvo. Teže ga je pronaći ili mu otkriti motive. Usluga se plati ili uzvrati. Policije, zasad, regionalnu saradnju uglavnom reklamiraju. Nešto zaista urade, najčešće pod patronatom neke od međunarodnih službi.

Saradnja među političarima takođe je na zavidnom nivou. U pričama o odnosima između bivših vođa Srbije i Hrvatske Slobodana Miloševića i Franja Tuđmana, više nije lako razlikovati mit i stvarnost, samo je bliskost nesporna. O tome ovih dana ponešto objavljuje CIA. Osim veza koje se prepliću sa kriminalom i korupcijom, kao što je kupovina i prodaja struje, političari bivše SFRJ brižljivo njeguju i obično, dnevnopolitičko dobrosusjedstvo. Kao kad, slučajno pred izbore, u Crnu Goru kod premijera Mila Đukanovića obavezno navrati iz BiH neko od bošnjačkih lidera.

Ovih dana radnici u Hrvatskoj se bune zbog najave izmjena zakona o radu. Objašnjavaju da novoizmišljeni izraz ,,fleksigurnost” poslodavcima daje mogućnost da radnike tretiraju kao robove. Među 122 države, po tretmanu svojih radnika, Srbija je na 85. mjestu. U Crnoj Gori ,,fleksigurnost” su radnicima darovali lani, sad se radi na tome da im prava budu dodatno umanjena. Radnici se zovu – zaposleni.

U dalekoj, i prema socijalističkim idejama tradicionalno nepovjerljivoj Americi, ponegdje su uveli učešće radnika u donošenju odluka i raspodjeli profita. Skandinavske zemlje nižu i uspjehe u vođenju ekonomske politike i u socijalnoj politici. Ne propadaju. Ovdje ideja samouprave služi za sprdnju ideolozima donjogoričkog neoliberalizma.

Fabrike su razorene ili rasprodate. Prema zvaničnim podacima na području bivše SFRJ ima oko dva i po miliona nezaposlenih. Nezvanično, brojka je mnogo veća. Posljednje informacije Kosovske agencije za statistiku ukazuju da je čak 44.9 odsto stanovništva bez posla.

Od 162 rangirane zemlje, prema Globalnom indeksu ropstva koji je ovih dana prvi put objavljen, Crna Gora se nalazi na 53. mjestu. Procjenjuje se da u savremenom ropstvu u Crnoj Gori žive 2.234 osobe. U Srbiji u savremenom ropstvu živi skoro 26.000 ljudi, slično je u BiH. Prema definiciji Fondacije Hodaj slobodno, u moderno ropstvo spada svaka praksa koja podsjeća na ropstvo, kao što je dužnička zavisnost, prisilan brak, prodaja i iskorišćavanje djece, trgovina ljudima i prinudni rad.

Najniže plate u zemljama nekadašnje Jugoslavije imaju u Makedoniji, najbolje su plaćeni Slovenci.

Prosječna mjesečna plata je u Sloveniji u julu iznosila 990, u Hrvatskoj 722 eura. Prosječna zarada u Crnoj Gori bez poreza i doprinosa u avgustu je iznosila 475 eura. Prosječna zarada čini 59 odsto minimalne potrošačke korpe. U Federaciji BiH prosječna mjesečna neto plata po zaposlenom za juli iznosila je oko 430 eura. U Srbiji, u isto vrijeme bila je 385 eura. Prosječna neto plata u Makedoniji je 342 eura.

Bosna i Hercegovina i Crna Gora su, prema podacima sa internet stranice Roads kill, zemlje na čijim se putevima gine najviše u Evropi.

Nedavno su objavljeni i rezultati istraživanja koje je pokazalo da se nijedan univerzitet iz zemalja Balkana nije našao među najboljih 500 univerziteta u svijetu. Iz zemalja regiona najbolje rangirani je Univerzitet u Ljubljani koji se nalazi u grupi univerziteta između 551. i 600. mjesta. Od ostalih univerziteta iz regiona, slijedi Univerzitet u Zagrebu koji se nalazi u grupi univerziteta između 601. i 650. mjesta. Univerzitet u Beogradu nalazi se na 701. mjestu. Predstavnike među najboljim univerzitetima u svijetu nemaju Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora i Kosovo, prenijela je agencija Anadolija.

Ima i gdje je Crna Gora najbolja. Od zemalja Balkana najviše pretplatnika mobilne telefonije ima u Crnoj Gori, gdje je zabilježeno 178 pretplatnika na 100 stanovnika. Deveti na svijet. Istraživanje Svjetskog ekonomskog foruma jasno je pokazalo da broj korisnika mobitela nije povezan sa standardom života u određenoj zemlji, pa se tako u velikom broju razvijenih i bogatih zemalja nalazi mali broj pretplatnika mobilnih telefona.

Pametni odlaze. Zemlje Balkana suočene su sa ozbiljnim problemom ,,odliva mozgova”, odnosno migracijom visokoobrazovanih stručnjaka, naučnika i intelektualaca u inostranstvo. Najveći problem sa sve većim odlaskom visokoobrazovanih mladih ljudi bilježe Srbija i Bosna i Hercegovina odakle se godišnje oko 12.000 odnosno 10.000 obrazovanih osoba preseli u inostranstvo. Od 144 zemlje Srbija je zauzela 143. mjesto. Najmanji ,,odliv mozgova” bilježi Crna Gora.

Pošto će imati kad, Jovanka bi mogla Titu da ispriča i manje zvanične, ali vrlo slikovite detalje. Koliko smo napredovali po pitanju pasta za zube, recimo. U njegovo vrijeme imali smo Zirodent i Kolinos. Kraj. Sad je mogućnost izbora ogromna. Redovi i redovi. Samo zubare, za većinu stanovništva, ne pokriva zdravstveno osiguranje. Šef Crne Gore Milo Đukanović jednom je ukazao kako su nam nakon pada berlinskog zida prošireni vidici pa je svako htio da ima lijep, a ne Obodov frižider. Prednost Obodina – bio je dostupan – nije pominjao. Za veliki dio stanovništva Crne Gore sreća i to što – traju.

Da, posebno će morati da izdvoji Crnu Goru. Po tome što smo Tita zamijenili, Titom, samo lošim. A možda Jovanka nije pažljivo pratila, pa prenese da je ,,Crna Gora primjer u regionu”. Ako se tada Tito u grobu ne prevrne, neće nikad.

Miloš BAKIĆ

Drugarica, dama, žrtva

Supruge uvaženih državnika često smatraju cijenjenom vezom sa prošlošću. No, nije uvijek i svuda tako. Jovanka Broz u grupi je zlohudih udovica. Od nje je napravljen specijalni primjer državne paranoje: isključena je iz javnog života, u suštini stavljena u kućni pritvor, nije imala pasoš i ličnu kartu, držana je u vili na beogradskom Dedinju koja je vremenom sve više propadala. Njen autobiograf Žarko Jokanović tvrdi kako su u Beogradu poslije osamostaljenja Crne Gore 2006. iskoristili priliku da Jovanki Broz ne isplaćuju prinadležnosti tokom šest mjeseci, pa je često i gladovala.

Rođena kao Jovanka Budisavljević u decembru 1924. u Lici, u Hrvatskoj, pristupila je partizanima sa 17 godina, dva puta bila ranjavana i izašla iz rata sa oficirskim činom. Udala se za Tita 1952. Bila je prva dama gotovo četvrt vijeka, vodila raskošan život dok je Tito balansirao između Istoka i Zapada.

Odnosi između prvih supružnika Jugoslavije su narušeni početkom 1970-ih, kada su o tome počeli da raspravljaju i visoki partijski organi. Drugovi su počeli da optužuju Jovanku Broz da spletkari, da ima državničke ambicije. Prema izvještaju iz 1988. godine napisanom za Predsjedništvo SFRJ, između 1974. i 1988. godine najviši forumi u zemlji su na čak 59 sastanaka raspravljali samo o Jovanki. Ovaj proces je započeo sam Tito 21. januara 1974, kada je zatražio da u Savezu Komunista Jugoslavije bude osnovana specijalna komisija koja će proučavati „slučaj drugarice Jovanke”.

U poznim 1970-im Tito je, po nekim mišljenjima, već počinjao da vjeruje kako mu je bezbjednost dovedena u pitanje. Otuda je partijska elita, sumnjičava prema Jovankinom uticaju riješila da prvu damu marginalizuje.

Posljednji put u javnosti Tito i Jovanka viđeni su 14. juna 1977. na zvaničnom prijemu za premijera Norveške. Kasnije tog ljeta je skrajnuta pod sumnjivim okolnostima i bez zvaničnog objašnjenja.

Nije se vidjela sa Titom posljednje tri godine njegovog života. U javnosti se nakratko pojavila tokom Titove sahrane, i to tek nakon što je indijska premijerka Indira Gandi zaprijetila da se neće pojaviti na pogrebu ukoliko i Jovanka ne bude tu. Prema Monitorovim izvorima, i Titovi sinovi, Žarko i Mišo, su insistirali da se ona pojavi na sahrani.

Jovo Kapičić, penzionisani general i nekadašnji visoki oficir Udbe, kaže da je Jovanka Broz odvojena od Tita jer se sumnjalo da bi poslije državnikove smrti mogla da preuzme vlast u SFR Jugoslaviji. Sumnjalo se, kako je rekao Kapičić, da bi Titova udovica uz pomoć nekih generala JNA porijeklom iz Like, odakle je i ona, mogla da napravi vojni puč.

Nekadašnji visoko rangirani diplomata, posljednji jugoslovenski šef diplomatije, Budimir Lončar je pak ukazao kako je Jovanka Broz vjerovatno imala neke svoje slabosti. ,,Koliko sam čuo, bila je pomalo opsesivna, preokupirana time ko su Titovi potencijalni neprijatelji. Na tome je zapravo i izgubila svoju poziciju supruge. Ona je došla dotle da je rekla ‘ili ja ili oni’. Lončar smatra kako je Jovanka Broz ,,izgleda ipak imala dobar predosećaj jer se radilo o Ljubičiću i o Dolancu. Dakle, o dvojici ljudi koji jesu pokušavali u situaciji Titovih poznih godina, da sa njime manipulišu. Prema tome ona je imala dobar instinkt, ali nije imala dobar i opravdani postupak”.

Jovanka Broz je upravo te funkcionere završnog perioda Titovog života – Dolanca, Ribičiča i Ljubičića – smatrala kreatorima svoje nesreće.

Najstariji od Titovih unuka Joška Broz ovih dana je kazao kako se Tito i Jovanka od 1977. pa do Brozove smrti nisu vidjeli. ,,Ja sam bio s njim u Sloveniji kad je umirao. Jovanka je i tada dolazila i tražila da ga vidi, što je Tito lično odbio. Znam to jer sam ga lično obavijestio da je stigla i da moli da ga vidi. Njegova riječ je tada bila – ne!”.

Pošto je Tito umro, Jovanka je smatrana za nepoželjnu osobu. U intervjuu za beogradski dnevnik Politika ona je 2009. kazala: ,,Isterali su me (iz vile)… u spavaćici, bez ičega, ne dozvolivši mi ni da uzmem fotografiju nas dvoje… Bila sam u izolaciji i tretirana kao kriminalac… Nisam mogla da napustim kuću, a da me ne prate naoružani čuvari”. Kada se SFRJ početkom 1990-tih raspala, ona kao da je postala apatrid.

Jovanka Broz se nikada nije izjasnila o političkim akterima zbivanja u kojima je zbrisana zemlja čiji će simbol ostati.

Odnos prema Jovanki Broz se nije bitno promijenio ni tokom 1990-ih kada su Srbijom žarili i palili Slobodan Milošević i Mira Marković. Novinar Milomir Marić tvrdi da Mira Marković, supruga Slobodana Miloševica, nikad nije voljela Jovanku Broz, zbog sujete i ljubomore. ,,Mira je htela da bude prva dama epohe, a ne da to bude Jovanka”.

Ni u postpetooktobarskom periodu u Srbiji, Jovanki Broz nije bilo bolje. Tek 2009. su joj ministri u vladi Srbije Ivica Dačić i Rasim Ljajić uručili lična dokumenta.

 

Miljenko Jergović, književnik:

– Jovanka Broz bila je tretirana, uglavnom, kao živi komad namještaja, koji trune i crvotoči, i ne treba nikome više. Titov pisaći stol, kanabe na kojemu je odmarao stare kosti, i njegova žena nikome nisu trebali. Osim paranoicima i pornografima.

Latinka Perović, istoričarka:

-Kakva god bila, ta će sudbina biti jedno od važnih ogledala u kojima se ogledamo mi, jučerašnji i dojučerašnji savremenici Jovanke Broz, u kojima je žudnja za političkom osvetom utulila osećanje za složenosti života i istorije, za tragiku čoveka. Bez tog osećanja, mi smo u slepoj zoni moralnog relativizma kao osnove svekolikog nasilja nad čovekom: živim i mrtvim.

 

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo