Povežite se sa nama

MONITORING

Skrenuli sa svakog puta

Objavljeno prije

na

Jovanka Broz biće sahranjena u subotu, 26. oktobra, u Kući cvijeća u Beogradu, uz vojne počasti. Srpski premijer Ivica Dačić kazao je da njegova vlada smatra kako istorijske nepravde prema Jovanki Broz treba da budu ispravljene i time što će biti udovoljeno njenoj želi da bude sahranjena pored ili u blizini supruga Josipa Broza Tita.

Budući da je Jovanka Broz bila nosilac Partizanske spomenice, sahrana će biti obavljena uz sve vojne počasti. U počasnom stroju biće gardisti, a uz nadgrobnu ploču nekadašnji partizani. Dolazak su najavile delegacije iz Slovenije, BiH, Hrvatske, Crne Gore.

Neće biti tužbalica i lelekača. Za ženama se ne leleče, tužbalice su izašle iz mode. A šteta je. Tužbalice su znale da nabroje šta sve sa ovoga, treba javiti nekome na onom svijetu. Niko bolje od Jovanke ne bi mogao prenijeti Titu šta se sve sa nama, njegovima, otkad ga nema, dogodilo.

Vrlo uspješno smo, sve što je od nasljedstva SFRJ valjalo upropastili, ono što je bilo loše sačuvali smo i nadgradili. Koliko je stvar temeljno urađena, jasno se vidi u tome što najvrednije iz socijalizma nijesmo samo uništili, već smo ga i učinili predmetom poruge. Sve što je bilo zlo, s respektom se pominje. Solidarnost, zajedništvo, brigu o najsiromašnijama, novi su gospodari likividirali kao ostatak mračne prošlosti. Udbu, monopole i klanjanje vođama prigrlili su kao da im je od baba ostalo.

Za početak smo se poklali. U krvi, kako i dolikuje, uništena je velika, stvoreno je sedam državica.

Kraj Jovankinog groba stajaće koliko budu mogli da izdrže nekadašnji njeni saborci iz Šeste ličke. Antifašizam nam je u tačno takvom stanju. Jedva izdržava. Nove verzije glase: četnici i ustaše borili su se za Srbiju, odnosno Hrvatsku. Ko se borio protiv fašizma, postalo je delikatno pitanje. Za potrebe evropejstva nekad se sjetimo i antifašista, partizana. Ali nekako – da se kod kuće ne čuje mnogo. Spomenici podignuti u čast NOR-a negdje su uništavani, negdje zapuštani do uništenja. Ideja da budu predloženi za zaštitu UNESKO-a, jer neki od njih imaju posebnu umjetničku vrijednost, primljena je mlako. Da je spomenik u Jasenovcu podignut negdje gdje su stradali Hrvati, da su đaci u Kragujevcu strijeljani hrvatskom rukom – druga bi bila pjesma. Ne za UNESKO, za unutrašnje potrebe. Udruženja nekadašnjih Titovih partizana su pokazala da umiju da posluže novim vođama, čak i kad su rušili sve za šta su oni život davali.

Tokom rata i raspada Jugoslavije za običan svijet veze među nekadašnjim republikama bile su prekinute. Za krijumčare, prodavce droge i ubice prepreka nije bilo. Naprotiv. Stručnjaci su odavno ukazali kako kriminalci iz bivše SFRJ savršeno sarađuju. Čuveni su ovdašnji putevi droge, ispomoć oko ubistava uobičajen je posao. Današnje bratstvo i jedinstvo izgleda ovako: mnogo je zgodnije kad nekoga u Zagrebu ubije neko iz Zemuna nego da se za taj poslić angažuje lokalno ljudstvo. Teže ga je pronaći ili mu otkriti motive. Usluga se plati ili uzvrati. Policije, zasad, regionalnu saradnju uglavnom reklamiraju. Nešto zaista urade, najčešće pod patronatom neke od međunarodnih službi.

Saradnja među političarima takođe je na zavidnom nivou. U pričama o odnosima između bivših vođa Srbije i Hrvatske Slobodana Miloševića i Franja Tuđmana, više nije lako razlikovati mit i stvarnost, samo je bliskost nesporna. O tome ovih dana ponešto objavljuje CIA. Osim veza koje se prepliću sa kriminalom i korupcijom, kao što je kupovina i prodaja struje, političari bivše SFRJ brižljivo njeguju i obično, dnevnopolitičko dobrosusjedstvo. Kao kad, slučajno pred izbore, u Crnu Goru kod premijera Mila Đukanovića obavezno navrati iz BiH neko od bošnjačkih lidera.

Ovih dana radnici u Hrvatskoj se bune zbog najave izmjena zakona o radu. Objašnjavaju da novoizmišljeni izraz ,,fleksigurnost” poslodavcima daje mogućnost da radnike tretiraju kao robove. Među 122 države, po tretmanu svojih radnika, Srbija je na 85. mjestu. U Crnoj Gori ,,fleksigurnost” su radnicima darovali lani, sad se radi na tome da im prava budu dodatno umanjena. Radnici se zovu – zaposleni.

U dalekoj, i prema socijalističkim idejama tradicionalno nepovjerljivoj Americi, ponegdje su uveli učešće radnika u donošenju odluka i raspodjeli profita. Skandinavske zemlje nižu i uspjehe u vođenju ekonomske politike i u socijalnoj politici. Ne propadaju. Ovdje ideja samouprave služi za sprdnju ideolozima donjogoričkog neoliberalizma.

Fabrike su razorene ili rasprodate. Prema zvaničnim podacima na području bivše SFRJ ima oko dva i po miliona nezaposlenih. Nezvanično, brojka je mnogo veća. Posljednje informacije Kosovske agencije za statistiku ukazuju da je čak 44.9 odsto stanovništva bez posla.

Od 162 rangirane zemlje, prema Globalnom indeksu ropstva koji je ovih dana prvi put objavljen, Crna Gora se nalazi na 53. mjestu. Procjenjuje se da u savremenom ropstvu u Crnoj Gori žive 2.234 osobe. U Srbiji u savremenom ropstvu živi skoro 26.000 ljudi, slično je u BiH. Prema definiciji Fondacije Hodaj slobodno, u moderno ropstvo spada svaka praksa koja podsjeća na ropstvo, kao što je dužnička zavisnost, prisilan brak, prodaja i iskorišćavanje djece, trgovina ljudima i prinudni rad.

Najniže plate u zemljama nekadašnje Jugoslavije imaju u Makedoniji, najbolje su plaćeni Slovenci.

Prosječna mjesečna plata je u Sloveniji u julu iznosila 990, u Hrvatskoj 722 eura. Prosječna zarada u Crnoj Gori bez poreza i doprinosa u avgustu je iznosila 475 eura. Prosječna zarada čini 59 odsto minimalne potrošačke korpe. U Federaciji BiH prosječna mjesečna neto plata po zaposlenom za juli iznosila je oko 430 eura. U Srbiji, u isto vrijeme bila je 385 eura. Prosječna neto plata u Makedoniji je 342 eura.

Bosna i Hercegovina i Crna Gora su, prema podacima sa internet stranice Roads kill, zemlje na čijim se putevima gine najviše u Evropi.

Nedavno su objavljeni i rezultati istraživanja koje je pokazalo da se nijedan univerzitet iz zemalja Balkana nije našao među najboljih 500 univerziteta u svijetu. Iz zemalja regiona najbolje rangirani je Univerzitet u Ljubljani koji se nalazi u grupi univerziteta između 551. i 600. mjesta. Od ostalih univerziteta iz regiona, slijedi Univerzitet u Zagrebu koji se nalazi u grupi univerziteta između 601. i 650. mjesta. Univerzitet u Beogradu nalazi se na 701. mjestu. Predstavnike među najboljim univerzitetima u svijetu nemaju Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora i Kosovo, prenijela je agencija Anadolija.

Ima i gdje je Crna Gora najbolja. Od zemalja Balkana najviše pretplatnika mobilne telefonije ima u Crnoj Gori, gdje je zabilježeno 178 pretplatnika na 100 stanovnika. Deveti na svijet. Istraživanje Svjetskog ekonomskog foruma jasno je pokazalo da broj korisnika mobitela nije povezan sa standardom života u određenoj zemlji, pa se tako u velikom broju razvijenih i bogatih zemalja nalazi mali broj pretplatnika mobilnih telefona.

Pametni odlaze. Zemlje Balkana suočene su sa ozbiljnim problemom ,,odliva mozgova”, odnosno migracijom visokoobrazovanih stručnjaka, naučnika i intelektualaca u inostranstvo. Najveći problem sa sve većim odlaskom visokoobrazovanih mladih ljudi bilježe Srbija i Bosna i Hercegovina odakle se godišnje oko 12.000 odnosno 10.000 obrazovanih osoba preseli u inostranstvo. Od 144 zemlje Srbija je zauzela 143. mjesto. Najmanji ,,odliv mozgova” bilježi Crna Gora.

Pošto će imati kad, Jovanka bi mogla Titu da ispriča i manje zvanične, ali vrlo slikovite detalje. Koliko smo napredovali po pitanju pasta za zube, recimo. U njegovo vrijeme imali smo Zirodent i Kolinos. Kraj. Sad je mogućnost izbora ogromna. Redovi i redovi. Samo zubare, za većinu stanovništva, ne pokriva zdravstveno osiguranje. Šef Crne Gore Milo Đukanović jednom je ukazao kako su nam nakon pada berlinskog zida prošireni vidici pa je svako htio da ima lijep, a ne Obodov frižider. Prednost Obodina – bio je dostupan – nije pominjao. Za veliki dio stanovništva Crne Gore sreća i to što – traju.

Da, posebno će morati da izdvoji Crnu Goru. Po tome što smo Tita zamijenili, Titom, samo lošim. A možda Jovanka nije pažljivo pratila, pa prenese da je ,,Crna Gora primjer u regionu”. Ako se tada Tito u grobu ne prevrne, neće nikad.

Miloš BAKIĆ

Drugarica, dama, žrtva

Supruge uvaženih državnika često smatraju cijenjenom vezom sa prošlošću. No, nije uvijek i svuda tako. Jovanka Broz u grupi je zlohudih udovica. Od nje je napravljen specijalni primjer državne paranoje: isključena je iz javnog života, u suštini stavljena u kućni pritvor, nije imala pasoš i ličnu kartu, držana je u vili na beogradskom Dedinju koja je vremenom sve više propadala. Njen autobiograf Žarko Jokanović tvrdi kako su u Beogradu poslije osamostaljenja Crne Gore 2006. iskoristili priliku da Jovanki Broz ne isplaćuju prinadležnosti tokom šest mjeseci, pa je često i gladovala.

Rođena kao Jovanka Budisavljević u decembru 1924. u Lici, u Hrvatskoj, pristupila je partizanima sa 17 godina, dva puta bila ranjavana i izašla iz rata sa oficirskim činom. Udala se za Tita 1952. Bila je prva dama gotovo četvrt vijeka, vodila raskošan život dok je Tito balansirao između Istoka i Zapada.

Odnosi između prvih supružnika Jugoslavije su narušeni početkom 1970-ih, kada su o tome počeli da raspravljaju i visoki partijski organi. Drugovi su počeli da optužuju Jovanku Broz da spletkari, da ima državničke ambicije. Prema izvještaju iz 1988. godine napisanom za Predsjedništvo SFRJ, između 1974. i 1988. godine najviši forumi u zemlji su na čak 59 sastanaka raspravljali samo o Jovanki. Ovaj proces je započeo sam Tito 21. januara 1974, kada je zatražio da u Savezu Komunista Jugoslavije bude osnovana specijalna komisija koja će proučavati „slučaj drugarice Jovanke”.

U poznim 1970-im Tito je, po nekim mišljenjima, već počinjao da vjeruje kako mu je bezbjednost dovedena u pitanje. Otuda je partijska elita, sumnjičava prema Jovankinom uticaju riješila da prvu damu marginalizuje.

Posljednji put u javnosti Tito i Jovanka viđeni su 14. juna 1977. na zvaničnom prijemu za premijera Norveške. Kasnije tog ljeta je skrajnuta pod sumnjivim okolnostima i bez zvaničnog objašnjenja.

Nije se vidjela sa Titom posljednje tri godine njegovog života. U javnosti se nakratko pojavila tokom Titove sahrane, i to tek nakon što je indijska premijerka Indira Gandi zaprijetila da se neće pojaviti na pogrebu ukoliko i Jovanka ne bude tu. Prema Monitorovim izvorima, i Titovi sinovi, Žarko i Mišo, su insistirali da se ona pojavi na sahrani.

Jovo Kapičić, penzionisani general i nekadašnji visoki oficir Udbe, kaže da je Jovanka Broz odvojena od Tita jer se sumnjalo da bi poslije državnikove smrti mogla da preuzme vlast u SFR Jugoslaviji. Sumnjalo se, kako je rekao Kapičić, da bi Titova udovica uz pomoć nekih generala JNA porijeklom iz Like, odakle je i ona, mogla da napravi vojni puč.

Nekadašnji visoko rangirani diplomata, posljednji jugoslovenski šef diplomatije, Budimir Lončar je pak ukazao kako je Jovanka Broz vjerovatno imala neke svoje slabosti. ,,Koliko sam čuo, bila je pomalo opsesivna, preokupirana time ko su Titovi potencijalni neprijatelji. Na tome je zapravo i izgubila svoju poziciju supruge. Ona je došla dotle da je rekla ‘ili ja ili oni’. Lončar smatra kako je Jovanka Broz ,,izgleda ipak imala dobar predosećaj jer se radilo o Ljubičiću i o Dolancu. Dakle, o dvojici ljudi koji jesu pokušavali u situaciji Titovih poznih godina, da sa njime manipulišu. Prema tome ona je imala dobar instinkt, ali nije imala dobar i opravdani postupak”.

Jovanka Broz je upravo te funkcionere završnog perioda Titovog života – Dolanca, Ribičiča i Ljubičića – smatrala kreatorima svoje nesreće.

Najstariji od Titovih unuka Joška Broz ovih dana je kazao kako se Tito i Jovanka od 1977. pa do Brozove smrti nisu vidjeli. ,,Ja sam bio s njim u Sloveniji kad je umirao. Jovanka je i tada dolazila i tražila da ga vidi, što je Tito lično odbio. Znam to jer sam ga lično obavijestio da je stigla i da moli da ga vidi. Njegova riječ je tada bila – ne!”.

Pošto je Tito umro, Jovanka je smatrana za nepoželjnu osobu. U intervjuu za beogradski dnevnik Politika ona je 2009. kazala: ,,Isterali su me (iz vile)… u spavaćici, bez ičega, ne dozvolivši mi ni da uzmem fotografiju nas dvoje… Bila sam u izolaciji i tretirana kao kriminalac… Nisam mogla da napustim kuću, a da me ne prate naoružani čuvari”. Kada se SFRJ početkom 1990-tih raspala, ona kao da je postala apatrid.

Jovanka Broz se nikada nije izjasnila o političkim akterima zbivanja u kojima je zbrisana zemlja čiji će simbol ostati.

Odnos prema Jovanki Broz se nije bitno promijenio ni tokom 1990-ih kada su Srbijom žarili i palili Slobodan Milošević i Mira Marković. Novinar Milomir Marić tvrdi da Mira Marković, supruga Slobodana Miloševica, nikad nije voljela Jovanku Broz, zbog sujete i ljubomore. ,,Mira je htela da bude prva dama epohe, a ne da to bude Jovanka”.

Ni u postpetooktobarskom periodu u Srbiji, Jovanki Broz nije bilo bolje. Tek 2009. su joj ministri u vladi Srbije Ivica Dačić i Rasim Ljajić uručili lična dokumenta.

 

Miljenko Jergović, književnik:

– Jovanka Broz bila je tretirana, uglavnom, kao živi komad namještaja, koji trune i crvotoči, i ne treba nikome više. Titov pisaći stol, kanabe na kojemu je odmarao stare kosti, i njegova žena nikome nisu trebali. Osim paranoicima i pornografima.

Latinka Perović, istoričarka:

-Kakva god bila, ta će sudbina biti jedno od važnih ogledala u kojima se ogledamo mi, jučerašnji i dojučerašnji savremenici Jovanke Broz, u kojima je žudnja za političkom osvetom utulila osećanje za složenosti života i istorije, za tragiku čoveka. Bez tog osećanja, mi smo u slepoj zoni moralnog relativizma kao osnove svekolikog nasilja nad čovekom: živim i mrtvim.

 

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo