Jovanka Broz biće sahranjena u subotu, 26. oktobra, u Kući cvijeća u Beogradu, uz vojne počasti. Srpski premijer Ivica Dačić kazao je da njegova vlada smatra kako istorijske nepravde prema Jovanki Broz treba da budu ispravljene i time što će biti udovoljeno njenoj želi da bude sahranjena pored ili u blizini supruga Josipa Broza Tita.

Budući da je Jovanka Broz bila nosilac Partizanske spomenice, sahrana će biti obavljena uz sve vojne počasti. U počasnom stroju biće gardisti, a uz nadgrobnu ploču nekadašnji partizani. Dolazak su najavile delegacije iz Slovenije, BiH, Hrvatske, Crne Gore.

Neće biti tužbalica i lelekača. Za ženama se ne leleče, tužbalice su izašle iz mode. A šteta je. Tužbalice su znale da nabroje šta sve sa ovoga, treba javiti nekome na onom svijetu. Niko bolje od Jovanke ne bi mogao prenijeti Titu šta se sve sa nama, njegovima, otkad ga nema, dogodilo.

Vrlo uspješno smo, sve što je od nasljedstva SFRJ valjalo upropastili, ono što je bilo loše sačuvali smo i nadgradili. Koliko je stvar temeljno urađena, jasno se vidi u tome što najvrednije iz socijalizma nijesmo samo uništili, već smo ga i učinili predmetom poruge. Sve što je bilo zlo, s respektom se pominje. Solidarnost, zajedništvo, brigu o najsiromašnijama, novi su gospodari likividirali kao ostatak mračne prošlosti. Udbu, monopole i klanjanje vođama prigrlili su kao da im je od baba ostalo.

Za početak smo se poklali. U krvi, kako i dolikuje, uništena je velika, stvoreno je sedam državica.

Kraj Jovankinog groba stajaće koliko budu mogli da izdrže nekadašnji njeni saborci iz Šeste ličke. Antifašizam nam je u tačno takvom stanju. Jedva izdržava. Nove verzije glase: četnici i ustaše borili su se za Srbiju, odnosno Hrvatsku. Ko se borio protiv fašizma, postalo je delikatno pitanje. Za potrebe evropejstva nekad se sjetimo i antifašista, partizana. Ali nekako – da se kod kuće ne čuje mnogo. Spomenici podignuti u čast NOR-a negdje su uništavani, negdje zapuštani do uništenja. Ideja da budu predloženi za zaštitu UNESKO-a, jer neki od njih imaju posebnu umjetničku vrijednost, primljena je mlako. Da je spomenik u Jasenovcu podignut negdje gdje su stradali Hrvati, da su đaci u Kragujevcu strijeljani hrvatskom rukom – druga bi bila pjesma. Ne za UNESKO, za unutrašnje potrebe. Udruženja nekadašnjih Titovih partizana su pokazala da umiju da posluže novim vođama, čak i kad su rušili sve za šta su oni život davali.

Tokom rata i raspada Jugoslavije za običan svijet veze među nekadašnjim republikama bile su prekinute. Za krijumčare, prodavce droge i ubice prepreka nije bilo. Naprotiv. Stručnjaci su odavno ukazali kako kriminalci iz bivše SFRJ savršeno sarađuju. Čuveni su ovdašnji putevi droge, ispomoć oko ubistava uobičajen je posao. Današnje bratstvo i jedinstvo izgleda ovako: mnogo je zgodnije kad nekoga u Zagrebu ubije neko iz Zemuna nego da se za taj poslić angažuje lokalno ljudstvo. Teže ga je pronaći ili mu otkriti motive. Usluga se plati ili uzvrati. Policije, zasad, regionalnu saradnju uglavnom reklamiraju. Nešto zaista urade, najčešće pod patronatom neke od međunarodnih službi.

Saradnja među političarima takođe je na zavidnom nivou. U pričama o odnosima između bivših vođa Srbije i Hrvatske Slobodana Miloševića i Franja Tuđmana, više nije lako razlikovati mit i stvarnost, samo je bliskost nesporna. O tome ovih dana ponešto objavljuje CIA. Osim veza koje se prepliću sa kriminalom i korupcijom, kao što je kupovina i prodaja struje, političari bivše SFRJ brižljivo njeguju i obično, dnevnopolitičko dobrosusjedstvo. Kao kad, slučajno pred izbore, u Crnu Goru kod premijera Mila Đukanovića obavezno navrati iz BiH neko od bošnjačkih lidera.

Ovih dana radnici u Hrvatskoj se bune zbog najave izmjena zakona o radu. Objašnjavaju da novoizmišljeni izraz ,,fleksigurnost” poslodavcima daje mogućnost da radnike tretiraju kao robove. Među 122 države, po tretmanu svojih radnika, Srbija je na 85. mjestu. U Crnoj Gori ,,fleksigurnost” su radnicima darovali lani, sad se radi na tome da im prava budu dodatno umanjena. Radnici se zovu – zaposleni.

U dalekoj, i prema socijalističkim idejama tradicionalno nepovjerljivoj Americi, ponegdje su uveli učešće radnika u donošenju odluka i raspodjeli profita. Skandinavske zemlje nižu i uspjehe u vođenju ekonomske politike i u socijalnoj politici. Ne propadaju. Ovdje ideja samouprave služi za sprdnju ideolozima donjogoričkog neoliberalizma.

Fabrike su razorene ili rasprodate. Prema zvaničnim podacima na području bivše SFRJ ima oko dva i po miliona nezaposlenih. Nezvanično, brojka je mnogo veća. Posljednje informacije Kosovske agencije za statistiku ukazuju da je čak 44.9 odsto stanovništva bez posla.

Od 162 rangirane zemlje, prema Globalnom indeksu ropstva koji je ovih dana prvi put objavljen, Crna Gora se nalazi na 53. mjestu. Procjenjuje se da u savremenom ropstvu u Crnoj Gori žive 2.234 osobe. U Srbiji u savremenom ropstvu živi skoro 26.000 ljudi, slično je u BiH. Prema definiciji Fondacije Hodaj slobodno, u moderno ropstvo spada svaka praksa koja podsjeća na ropstvo, kao što je dužnička zavisnost, prisilan brak, prodaja i iskorišćavanje djece, trgovina ljudima i prinudni rad.

Najniže plate u zemljama nekadašnje Jugoslavije imaju u Makedoniji, najbolje su plaćeni Slovenci.

Prosječna mjesečna plata je u Sloveniji u julu iznosila 990, u Hrvatskoj 722 eura. Prosječna zarada u Crnoj Gori bez poreza i doprinosa u avgustu je iznosila 475 eura. Prosječna zarada čini 59 odsto minimalne potrošačke korpe. U Federaciji BiH prosječna mjesečna neto plata po zaposlenom za juli iznosila je oko 430 eura. U Srbiji, u isto vrijeme bila je 385 eura. Prosječna neto plata u Makedoniji je 342 eura.

Bosna i Hercegovina i Crna Gora su, prema podacima sa internet stranice Roads kill, zemlje na čijim se putevima gine najviše u Evropi.

Nedavno su objavljeni i rezultati istraživanja koje je pokazalo da se nijedan univerzitet iz zemalja Balkana nije našao među najboljih 500 univerziteta u svijetu. Iz zemalja regiona najbolje rangirani je Univerzitet u Ljubljani koji se nalazi u grupi univerziteta između 551. i 600. mjesta. Od ostalih univerziteta iz regiona, slijedi Univerzitet u Zagrebu koji se nalazi u grupi univerziteta između 601. i 650. mjesta. Univerzitet u Beogradu nalazi se na 701. mjestu. Predstavnike među najboljim univerzitetima u svijetu nemaju Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora i Kosovo, prenijela je agencija Anadolija.

Ima i gdje je Crna Gora najbolja. Od zemalja Balkana najviše pretplatnika mobilne telefonije ima u Crnoj Gori, gdje je zabilježeno 178 pretplatnika na 100 stanovnika. Deveti na svijet. Istraživanje Svjetskog ekonomskog foruma jasno je pokazalo da broj korisnika mobitela nije povezan sa standardom života u određenoj zemlji, pa se tako u velikom broju razvijenih i bogatih zemalja nalazi mali broj pretplatnika mobilnih telefona.

Pametni odlaze. Zemlje Balkana suočene su sa ozbiljnim problemom ,,odliva mozgova”, odnosno migracijom visokoobrazovanih stručnjaka, naučnika i intelektualaca u inostranstvo. Najveći problem sa sve većim odlaskom visokoobrazovanih mladih ljudi bilježe Srbija i Bosna i Hercegovina odakle se godišnje oko 12.000 odnosno 10.000 obrazovanih osoba preseli u inostranstvo. Od 144 zemlje Srbija je zauzela 143. mjesto. Najmanji ,,odliv mozgova” bilježi Crna Gora.

Pošto će imati kad, Jovanka bi mogla Titu da ispriča i manje zvanične, ali vrlo slikovite detalje. Koliko smo napredovali po pitanju pasta za zube, recimo. U njegovo vrijeme imali smo Zirodent i Kolinos. Kraj. Sad je mogućnost izbora ogromna. Redovi i redovi. Samo zubare, za većinu stanovništva, ne pokriva zdravstveno osiguranje. Šef Crne Gore Milo Đukanović jednom je ukazao kako su nam nakon pada berlinskog zida prošireni vidici pa je svako htio da ima lijep, a ne Obodov frižider. Prednost Obodina – bio je dostupan – nije pominjao. Za veliki dio stanovništva Crne Gore sreća i to što – traju.

Da, posebno će morati da izdvoji Crnu Goru. Po tome što smo Tita zamijenili, Titom, samo lošim. A možda Jovanka nije pažljivo pratila, pa prenese da je ,,Crna Gora primjer u regionu”. Ako se tada Tito u grobu ne prevrne, neće nikad.

Miloš BAKIĆ

Drugarica, dama, žrtva

Supruge uvaženih državnika često smatraju cijenjenom vezom sa prošlošću. No, nije uvijek i svuda tako. Jovanka Broz u grupi je zlohudih udovica. Od nje je napravljen specijalni primjer državne paranoje: isključena je iz javnog života, u suštini stavljena u kućni pritvor, nije imala pasoš i ličnu kartu, držana je u vili na beogradskom Dedinju koja je vremenom sve više propadala. Njen autobiograf Žarko Jokanović tvrdi kako su u Beogradu poslije osamostaljenja Crne Gore 2006. iskoristili priliku da Jovanki Broz ne isplaćuju prinadležnosti tokom šest mjeseci, pa je često i gladovala.

Rođena kao Jovanka Budisavljević u decembru 1924. u Lici, u Hrvatskoj, pristupila je partizanima sa 17 godina, dva puta bila ranjavana i izašla iz rata sa oficirskim činom. Udala se za Tita 1952. Bila je prva dama gotovo četvrt vijeka, vodila raskošan život dok je Tito balansirao između Istoka i Zapada.

Odnosi između prvih supružnika Jugoslavije su narušeni početkom 1970-ih, kada su o tome počeli da raspravljaju i visoki partijski organi. Drugovi su počeli da optužuju Jovanku Broz da spletkari, da ima državničke ambicije. Prema izvještaju iz 1988. godine napisanom za Predsjedništvo SFRJ, između 1974. i 1988. godine najviši forumi u zemlji su na čak 59 sastanaka raspravljali samo o Jovanki. Ovaj proces je započeo sam Tito 21. januara 1974, kada je zatražio da u Savezu Komunista Jugoslavije bude osnovana specijalna komisija koja će proučavati „slučaj drugarice Jovanke”.

U poznim 1970-im Tito je, po nekim mišljenjima, već počinjao da vjeruje kako mu je bezbjednost dovedena u pitanje. Otuda je partijska elita, sumnjičava prema Jovankinom uticaju riješila da prvu damu marginalizuje.

Posljednji put u javnosti Tito i Jovanka viđeni su 14. juna 1977. na zvaničnom prijemu za premijera Norveške. Kasnije tog ljeta je skrajnuta pod sumnjivim okolnostima i bez zvaničnog objašnjenja.

Nije se vidjela sa Titom posljednje tri godine njegovog života. U javnosti se nakratko pojavila tokom Titove sahrane, i to tek nakon što je indijska premijerka Indira Gandi zaprijetila da se neće pojaviti na pogrebu ukoliko i Jovanka ne bude tu. Prema Monitorovim izvorima, i Titovi sinovi, Žarko i Mišo, su insistirali da se ona pojavi na sahrani.

Jovo Kapičić, penzionisani general i nekadašnji visoki oficir Udbe, kaže da je Jovanka Broz odvojena od Tita jer se sumnjalo da bi poslije državnikove smrti mogla da preuzme vlast u SFR Jugoslaviji. Sumnjalo se, kako je rekao Kapičić, da bi Titova udovica uz pomoć nekih generala JNA porijeklom iz Like, odakle je i ona, mogla da napravi vojni puč.

Nekadašnji visoko rangirani diplomata, posljednji jugoslovenski šef diplomatije, Budimir Lončar je pak ukazao kako je Jovanka Broz vjerovatno imala neke svoje slabosti. ,,Koliko sam čuo, bila je pomalo opsesivna, preokupirana time ko su Titovi potencijalni neprijatelji. Na tome je zapravo i izgubila svoju poziciju supruge. Ona je došla dotle da je rekla ‘ili ja ili oni’. Lončar smatra kako je Jovanka Broz ,,izgleda ipak imala dobar predosećaj jer se radilo o Ljubičiću i o Dolancu. Dakle, o dvojici ljudi koji jesu pokušavali u situaciji Titovih poznih godina, da sa njime manipulišu. Prema tome ona je imala dobar instinkt, ali nije imala dobar i opravdani postupak”.

Jovanka Broz je upravo te funkcionere završnog perioda Titovog života – Dolanca, Ribičiča i Ljubičića – smatrala kreatorima svoje nesreće.

Najstariji od Titovih unuka Joška Broz ovih dana je kazao kako se Tito i Jovanka od 1977. pa do Brozove smrti nisu vidjeli. ,,Ja sam bio s njim u Sloveniji kad je umirao. Jovanka je i tada dolazila i tražila da ga vidi, što je Tito lično odbio. Znam to jer sam ga lično obavijestio da je stigla i da moli da ga vidi. Njegova riječ je tada bila – ne!”.

Pošto je Tito umro, Jovanka je smatrana za nepoželjnu osobu. U intervjuu za beogradski dnevnik Politika ona je 2009. kazala: ,,Isterali su me (iz vile)… u spavaćici, bez ičega, ne dozvolivši mi ni da uzmem fotografiju nas dvoje… Bila sam u izolaciji i tretirana kao kriminalac… Nisam mogla da napustim kuću, a da me ne prate naoružani čuvari”. Kada se SFRJ početkom 1990-tih raspala, ona kao da je postala apatrid.

Jovanka Broz se nikada nije izjasnila o političkim akterima zbivanja u kojima je zbrisana zemlja čiji će simbol ostati.

Odnos prema Jovanki Broz se nije bitno promijenio ni tokom 1990-ih kada su Srbijom žarili i palili Slobodan Milošević i Mira Marković. Novinar Milomir Marić tvrdi da Mira Marković, supruga Slobodana Miloševica, nikad nije voljela Jovanku Broz, zbog sujete i ljubomore. ,,Mira je htela da bude prva dama epohe, a ne da to bude Jovanka”.

Ni u postpetooktobarskom periodu u Srbiji, Jovanki Broz nije bilo bolje. Tek 2009. su joj ministri u vladi Srbije Ivica Dačić i Rasim Ljajić uručili lična dokumenta.

Miljenko Jergović, književnik:

– Jovanka Broz bila je tretirana, uglavnom, kao živi komad namještaja, koji trune i crvotoči, i ne treba nikome više. Titov pisaći stol, kanabe na kojemu je odmarao stare kosti, i njegova žena nikome nisu trebali. Osim paranoicima i pornografima.

Latinka Perović, istoričarka:

-Kakva god bila, ta će sudbina biti jedno od važnih ogledala u kojima se ogledamo mi, jučerašnji i dojučerašnji savremenici Jovanke Broz, u kojima je žudnja za političkom osvetom utulila osećanje za složenosti života i istorije, za tragiku čoveka. Bez tog osećanja, mi smo u slepoj zoni moralnog relativizma kao osnove svekolikog nasilja nad čovekom: živim i mrtvim.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari