Povežite se sa nama

INTERVJU

SLOBODAN BOBO SLOVINIĆ, SLIKAR I LIKOVNI KRITIČAR: Direktno iz duše

Objavljeno prije

na

Izložba slika proslavljenog crnogorskog umjetnika Slobodana Boba Slovinića otvorena je nedavno u galeriji Centar. Slobodan Bobo Slovinić je rođen u Budvi. Diplomirao je 1966. godine na Akademiji za primenjene umetnosti u Beogradu, na odsjeku unutrašnje arhitekture. Dobitnik je mnogobrojnih državnih i međunarodnih nagrada i priznanja.

MONITOR: Na izložbi su prikazana 32 rada koja pripadaju ciklusima ,,Le Corps” (1988-2013) i ,,Mare Montenegro” (2001-2013), a predstavljaju svojevrsnu cjelinu. Kako su nastajali ovi radovi?
SLOVINIĆ: U likovnoj umjetnosti, pod pojmom figuralno, u najširem smislu, u svijetu ali i kod nas, pripada sve ono što posjeduje prepoznatljive oblike i forme, zapravo sve ono što nije apstraktno. Prema toj definiciji, ukupno moje likovno stvaralaštvo, zasigurno pripada sferama figuralnog. U toku gimnazijske naobrazbe, kasnije na akademiji primijenjenih umjetnosti i tokom mog poluvjekovnog bavljenja likovnim stvaralaštvom, kretao sam se i razvijao u figuralnim rasponima. Na samom početku, slikao sam crnogorske eksterijerno-ambijentalne vrijednosti, zapravo, vedute naših starih primorskih gradova, školjeve, grote, ponte, seke. Upravo tada, u tim ranim radovima, javljaju se sitne, uparene ili pak solitudne ljudske figure. Kasnije, a osobito u postakademskom razdoblju, figura se uvećava, dobija specifične oblike i forme, izbija u prednji plan, a pejzažne vrednote se smanjuju i bivaju potisnute duboko u mizanscen. Apsolutno je bjelodano, da su mediteranske ambijentalne vrijednosti i ljudske figure, od davnina u strogom središtu mog kreativno-likovnog dijapazona. Takođe, tokom čitave moje razvojno-umjetničke odiseje, sa velikim zanosom i izrazitim likovno-energetskim nabojem, razvijao sam i dalje razvijam crtačku disciplinu, tako da crtež jeste u fundamentu ukupnog mog stvaralaštva. Mnogo, mnogo ranije, ali osobito u periodu nastanka ciklusa Le Corps, ljudska figura u mojoj umjetnosti, apsolutno doživljava svoj potpuni krešendo. Na ovoj samostalnoj izložbi, upravo sam predstavio dva najbitnija segmenta mog crtačko-slikarskog opusa. Da bi se osjetio logičan i kontinuirani razvoj, na početnim pozicijama je nekoliko starijih djela, a sve ostale slike su nastale u nekoliko posljednih godina.

MONITOR: Prisutna je preokupacija čovjekom, njegovim pokretom i sudbinom, pa kao da u tim radovima ističete ljudske vrijednosti i snagu. S druge strane, prisutan je pejzaž. Koliko Vam je svakodnevica bila osnov za rad ili ste djela lišili identifikujućih komponenti?
SLOVINIĆ: Sve mjene koje su se dešavale u mom likovnom stvaralaštvu, dio su mog habitusa, mog dinamičnog i dramatičnog života, i izbijale su iz nutrine poput gejzira, direktno iz moje duše, iz moje ličnosti. Međutim, sve ono što mi se dešavalo, ili ono što mi se dešava, paradigmatski je veoma podsticajno, i ja ga kreirajući, crtajući i slikajući, likovno artikulišem i interpretiram kao sveopštu muku, patnju, gorčinu, ili pak sreću, zadovoljstvo i radost. Upravo, eliminišući brojne lične indentifikacione elemente i prepoznatljive pojedinosti, problematika poprima univerzalističke karakteristike. Sasvim je logično, što se u epicentru zbivanja našlo živo biće, čovjek, ljudska figura i pejzažno-ambijentalne vrednote. Ta figura u središtu mog kreativnog opusa, životna je, moćna i puna energije, iako je privremeno sputana fašama, kordonima, sajlama, žičanim konstrukcijama i vezana za tlo, ona rotira, propinje se, uzdiže, teži da se oslobodi svih stega i stremi k nebeskim prostranstvima, k potpunoj i istinskoj slobodi.

MONITOR: Stvarate više od pet decenija, a vaš rukopis je definitivno prepoznatljiv. Koliko je bilo teško svih ovih godina ostati dosljedan sebi i šta je bio motiv da istrajete?
SLOVINIĆ: To je potpuno indentično kao s pisanjem, kada ispišete perom ručno, kilometre linearitetnih zapisa, kada utrošite ogromnu količinu papira, vaš rukopis postaje izuzetno ispisan, karakterističan i prepoznatljiv, jer neminovno, taj grafološki strukturalitet, nosi sobom sve najbitnije specifičnosti i osobenosti vaše ličnosti. A, pošto sam ja, zaista ispisivao i zapisujem veliku količinu vlastitih situacija i mentalitetnih oscilacija, moj ispisni rukopis je specifičan, a signatura, posebno čvrsta i nekopirljiva. Svakako, u čitavoj toj stvari, najbitnija je činjenica, što sam ja utrošio, zaista enormnu količinu, što malih, što većih komada i listova bankposta, akvarelskog, grafičkog, flis i natron papira, istražujući, analizirajući, skicirajući, crtajući, grafitnom olovkom, ugljenom, krejonima u boji, a najviše perom i tušem. U ovom momentu, nijesam u stanju da egzaktno kažem koliko krokija, skica, crteža izvornika i samostalaca baštini moj crtački fundus, ali mislim da je to nesamjerljiva količina. I ja ih sve pomno i brižno čuvam.

MONITOR: Do sada ste imali gotovo 50 samostalnih i 300 grupnih i kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu, a dobitnik ste brojnih nagrada. Vaš rad Francuzi posebno cijene, a dokaz za to su brojna predstavljanja u toj zemlji. Član ste ,,Maison des Artistes” u Parizu i dobitnik Nagrade za slikarstvo grada Breseja, kao i počasne nagrada za slikarstvo na Internacionalnom salonu 1988, Saveza francuskih umjetnika u Parizu… Šta vam danas predstavljaju te nagrade?
SLOVINIĆ: Nagrade predstavljaju dodatno gorivo koje te određeni period gura naprijed, daje ti nove impulse, no to brzo sagori, baterije se isprazne, a mora se dalje. Da, nagrade su zasigurno neophodna hrana umjetničkoj sujeti. Međutim, nema te nagrade koja može, sama po sebi, neku umjetnost učiniti suštinski boljom i vrednijom. Vrijeme da, vremenska komponenta kristališe i čini svaku dobru i korektnu umjetnost uočljivijom, eksplicitnijom i znanstvenijom. Ali za to treba imati ogromno strpljenje, čekanje se teško podnosi, i najčešće, umjetnici za života i ne dočekaju tu tako željenu bonifikaciju. A to je realnost. Moja umjetnost je u Francuskoj relativno dobro prihvaćena, no, moji crteži i slike su za običan francuski ukus prilično opori i trpki, ne konzumiraju se baš lako i sa užitkom. Ali, francuske sladokusce, moja umjetnost zna u potpunosti da razgali. Otuda i brojna, značajna francuska priznanja i nagrade od meni apsolutno nepoznatih selektora i članova raznih žirija. A, baš ta činjenica, da nikoga ne znaš, meni je apsolutno tada, a svakako i danas izuzetno važna i bitna.

MONITOR: Petnaestak godina pišete likovnu kritiku o radovima crnogorskih umjetnika, i ne samo o njima… Pretpostavljam da je posebna draž otkrivanje značenja i nastanka tuđih radova?
SLOVINIĆ: U sferi mog kritičkog interesovanja, prevashodno je bilo stvaralaštvo crnogorskih umjetnika, međutim, s istom strašću, užitkom i energijom, analizirao sam, izučavao i konstatovao vrijednosti radova i mnogih inostranih likovnih umjetnika. Takođe, pisao sam o likovnoj i primijenjenoj umjetnosti, urbanizmu, arhitekturi, profanim i sakralnim objektima, spomenicima kulture i ostalim umjetničkim pojavnostima. Kada na pravi način dešifrujem, iščitam i zapišem svoja viđenja o nekom umjetničkom djelu, osjetim kreativno uzbuđenje kao kada crtam i slikam, a kada tekst bude publikovan, i kada ga umjetnik prokomentariše afirmativno, znam da trud i vrijeme nijesu bačeni u trnje, već naprotiv… I to predstavlja izuzetnu, upravo kreativnu satisfakciju.

MONITOR: Vaše slikarstvo se još tumači, nije ga lako okarakterisati. Gledajući vaše slike, šta ljudi o vama saznaju, šta mislite?
SLOVINIĆ: Već decenijama, moja se umjetnost, kontinuirano, konzistentno i apsolutno logično pretakala iz opusa u opus, od ciklusa do ciklusa. Uopšte nije bilo skokovitih i drastičnih preokreta i promjena. Sasvim lagane mijene bile su uočljive i običnom posmatraču i stručnoj javnosti. Izuzetno je dobro i afirmativno kada se jedno umjetničko djelo može tumačiti na više načina. Svaka istinska umjetnost je višeslojna, multiznačna i zagonetna, i to u više ravni. Pa tako i moje slikarstvo moguće je iščitavati i tumačiti na više načina, a posebno interesantni su paradigmatsko-poticajni impulsi, koje katkada i sam ne mogu apsolutno tačno i egzaktno dijagnosticirati i definisati. Smatram da uopšte nije dobro kada je umjetnički rad unison, svima lako prepoznatljiv i čitljiv. To je dosadno, neinteresantno, pa i banalno. Takođe, veoma je čudno i žalosno kada neki umjetnik brzo dođe do zida, i ne može više ništa novo da stvori. To je prava umjetnička tragedija. Kada je moje stvaralaštvo u pitanju, sa sigurnošću mogu da konstatujem da barijere još nijesu na vidiku. Uvjerio sam se bezbroj puta da je prvo što ljudi pomisle kada posmatraju moje slike, da je autor ogroman, visok i krupan, tamnoput, mrzovoljan i zlurad. Začudo, sve kontra nego li sam ja suštinski.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo