Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, POLITIKOLOG: Socijalizam za bogate

Objavljeno prije

na

zoran-stojiljkovic-3

U kakvim se nevoljama nalazi Srbija, šta je i koliko u tome razlikuje od okruženja ali i od svjetski kriznog vremena, razgovarali smo sa profesorom Fakulteta političkih nauka u Beogradu dr Zoranom Stojiljkovićem, koji je i član Odbora Agencije za borbu protiv korupcije i uprave sindikata Nezavisnost.

MONITOR: MMF je ponovo u Srbiji. Kako procjenjujete uslove koje on postavlja srpskoj Vladi u vezi s reformama penzionog sistema i javnog sektora?
STOJILJKOVIĆ: Prva moja asocijacija na vaše pitanje je cinična tvrdnja bugarskog sociologa Ivana Krasteva da sve stranke i koalicije na Balkanu u vreme izbora uđu u strasnu ljubavnu vezu sa (siromašnim) biračkim telom, a kada dođu na vlast u brak sa međunarodnim finansijskim organizacijama. Birači kao da još i mogu da menjaju ekipe na vlasti , ali ne i ključne elemente ekonomske i socijalne politike.

Nijedna vlada danas ne može da upravlja bez uvažavanja međunarodnih ograničenja i obaveza koje dolaze od finansijskih tržišta, a koje ih često primoravaju da svom stanovništvu nametnu žrtve i dalja odricanja.

Ključni element ove strategije štednje su restriktivna fiskalna politika, smanjenje plata u javnom sektoru i smanjenje društvene potrošnje. Penzije su posebno na meti. Namera je da se smanji potražnja za uvozom i poboljša tekući račun, kako bi se održala kratkoročna moć plaćanja. Ova strategija prikriva činjenicu da oni koji dobijaju podršku „međunarodne solidarnosti” nisu ljudi na ulici, već banke, domaće i strane, koje bi u suprotnom morale da prihvate gubitke, ili da smanje profite.

Kada je o prosečnom građaninu reč, on će konsolidaciju državnih finansija i povećanje kamatne stope na javni dug platiti svojom privatnom ušteđevinom, smanjenjem javnih davanja, redukcijom javnih usluga i, u krajnjem slučaju, umanjenjem realne zarade ili otpuštanjem.

Cena neracionalnosti, kupovine socijalnog mira i dugo odlaganih reformi svakako se mora platiti. Samo je pitanje da li je mogu i dalje plaćati mladi bez perspektive, nezaposleni i gro zaposlenih i penzionera dovedenih na rub egzistencije ili je red za naplatu došao na političku kastu, monopoliste u milosti vlasti i partijske komesare na čelu javnih preduzeća i ustanova?

MONITOR: Tendencije na tržištu rada koje je predstavljao bivši ministar Mlađan Dinkić izgledale su optimistično, ali se one izgleda ne slažu sa statistikom. Ima li država plan šta da uradi sa novim „suvišnim ljudima”?
STOJILJKOVIĆ: U realnu opasnost da se pridruži armiji nezaposlenih ulazi gotovo četvrtina od oko trista hiljada zaposlenih u javnim preduzećima i preduzećima u restrukturiranju. Sve do sada preduzimane mere selektivno deljenih i političkim kriterijima vođenih subvencija imale su efekat trenutnog gašenja požara. Jedini izlaz je u rastu proizvodnje, reindustrijalizaciji i istovremenom kresanju neracionalno umnoženih savetničkih mesta za partijske odabranike. Sredstva da se cilj ostvari su održiva i efektivna dugoročna razvojna strategija bazirana i na poreskoj politici koja će stimulisati otvaranje novih radnih mesta, kao i većim porezima na imovinu.

MONITOR: Kao opozicionaru iz 90-ih godina, koliko vam lično smeta a koliko vas zabrinjava povratak na vlast ličnosti protiv kojih ste se borili u Miloševićevoj eri, ali i godinama posle nje? Da li je njihovo „reformisanje” dovoljno osvestilo uspavane „demokratske snage”?
STOJILJKOVIĆ: Kao da je na delu cinizam i politički isplativa strategija velikih svetskih igrača da pređemo pun krug i da „šampioni” proevropske orijentacije i pomirenja u regionu postanu oni koji su nas gurnuli u vrtlog rata i izolacije. Oni će sa najmanje otpora garantovati željeni rezultat.

Takvom ishodu svakako su veliki ulog dali politički sukobi unutar ,,reformskih” političkih elita, kartelizacija politike i raširena raspodela političkog plena uz prateću korupciju, praćeni širim socijalnim razlozima – krizom i ponovnim uvećanjem siromaštva i socijalne isključenosti.

Na vlast je, ne samo u Srbiji, došao konglomerat koji čine političke elite, sa njima umrežena preduzeća, opslužujuće marketinške i medijske firme, NVO koje neće da vide napetosti između izborne demokratije i neoliberalne privrede, organizovani kriminal neretko povezan kroz pranje novca sa političkim i privrednim elitama, i, konačno, korumpirano sudstvo i policija.

Najteža posledica toga svakako je stav građana da je uključivanje u bilo kakve forme autonomne aktivnosti beskorisno.

Povlačenje građana nije, međutim, rešenje za društvenu i političku krizu u kojoj se danas Srbija nalazi. Da bi se, kao što je i Zoran Đinđić tvrdio, uspešno sproveo projekat demokratizacije, u vrednosnom sistemu jednog društva mora postojati norma da se demokratija živi kao oblik svakodnevnog života.

Nadu budi saznanje da u meri u kojoj prelazimo iz televizijskog doba u doba društvenih mreža, era jednosmerne komunikacije kada smo imali samo da primimo poruke mudrih vođa postepeno nestaje.

Za one koji su odrasli na društvenim mrežama dijalog je prirodno stanje, a granice između glasača, aktivista i lidera će postajati sve zamagljenije. Posao građanskih udruženja, ali i nekih novih partija – pokreta, nije da osvoje izbore svake četiri godine, već da stalno pokreću svoje pristalice da se kreću kontinuiranom linijom od pasivne podrške, preko aktivnog zagovaranja. do lokalnih lidera, stalno gradeći kredibilitet kroz nove inicijative.

MONITOR: Neke od zemalja koje su prošle tranziciju jedva izbjegavaju bankrot. Kako bi to moglo da se objasni i da li je moguće ekonomska zbivanja tumačiti samo u ideološkom ključu ili je kontroverza globalizacije pokazala novu složenost ekonomskih i političkih fenomena?
STOJILJKOVIĆ: Na prvi pogled kao da nema pravila – u problemima su i oni koji slede i oni koji se opiru zahtevima međunarodnih finansijskih institucija. Razlike se uspostavljaju na nivou razlika u umeću kreiranja sopstvene razvojne strategije i prioriteta i njihovom prilagođavanju ključnim igračima u okruženju.

Šire posmatrano, aktuelna dužnička kriza samo je izgovor za radikalizaciju neoliberalnih politika usmerenih ka demontaži države blagostanja i strateškom slabljenju radništva, ali i srednjih slojeva. U međuvremenu, došlo je do pomeranja najamnih odnosa na evropski nivo. Politike zarada i društvena potrošnja su, sve do krize, bili jedina strukturna forma koja je i dalje uglavnom zavisila od nacionalnih vlasti da bi se danas regulisale u velikoj meri na evropskom nivou i za periferne zemlje koje pogađaju problemi u evrozoni.

Posledično, unutar kriza javlja se, nakon faze privatizacije dobitaka, tendencija socijalizacije gubitaka najbogatijih, praćena produbljavanjem socijalnih razlika. Po rečima Slavoja Žižeka ,,već postoji socijalizam, ali samo za bogate”.

Partije ljevice – patronažna udruženja

MONITOR: Stalno se govori o tome da su nam potrebne prave partije ljevice. U Srbiji imamo SPS ali SDPS ali i DS, u Crnoj Gori DPS i SDP, a gdje su tu sem populizma i „zakona tranzicije”, politike bar nekakvog „lijevog centra” u smislu nekadašnje evropske socijaldemokratije prije Blerovog „trećeg puta”? Ili je naša situacija samo dobro uklopljena u konfuziju oko odgovora na to pitanje na globalnom nivou?
STOJILJKOVIĆ: Naše, samoproklamovane partije levice, beskrajno fragmentirane i podeljene na one na vlasti i one u opoziciji toj vlasti, jedva da su u praksi išta više od patronažnih udruženja bez jasnog socijalnog identiteta. Najbolji test za meru njihovog levog, socijaldemokratskog usmerenja su efekti njihove vlasti po ostvarenje vrednosti solidarnosti i socijalne kohezije, na jednoj i veličina stečene imovine njihovih funkcionera, na drugoj strani.

No, ako je za nekakvu utehu ovdašnjim levičarima, političke partije koje se protive političkoj mantri o štednji moraju biti ubedljivo pobeđene na nacionalnim izborima, a kako vlada, tako i opozicija se mora javno obavezati na „zdrave finansije”, ili će u suprotnom troškovi servisiranja nacionalnog duga porasti. Međutim, ,,izbore bez pravog zbora”, građani mogu shvatiti kao lažne, što može za ishod imati, osim apatije i uspon desnog populizma ili nered na ulicama.

Kada je o strategiji izlaska iz krize reč, nasuprot dominantnoj recesionoj formuli, koja ruši evropske vlade i dovodi na vlast ,,antikrizni finansijski menadžment” (socijaldemokratski) kritičari se u suštini pozivaju na poznatu Kejnzovu formulu: smanjuj deficit u periodu obilja, a u recesiji troši. Ukratko, smatra se da je u vremenima smanjene potražnje i zaposlenosti neproduktivno smanjivanje javne potrošnje.

Za kretanje u suprotnom pravcu, bilo bi dakle neophodno strateško opredeljenje za smanjenje finansijskog bogatstva rezanjem dugova na štetu poverilaca i povećanjem poreza na imovinu. Kretanje u tom pravcu zahteva smanjenje moći privatnog finansijskog kapitala i izgradnju čvrstog javnog finansijskog sektora. Socijaldemokratski projekat podrazumeva i ponovno naglašavanje značaja javnog dobra, kao što su obrazovanje, zdravstvo, transferi i usluge socijalne politike; redistribuciju rizika, bogatstva i društvene moći u cilju stvaranja egalitarnijeg društva; priznavanje i poštovanje razlika medju rasama, religijama i kulturama. Jednom rečju, ,,stavljanje potreba ljudi iznad profita”.

Strani savjetnici

MONITOR: Kako vam, a sve u vezi s privrednim razvojem i finansijskom stabilnošću, izgleda program renoviranih ministarstava privrede i finansija i ideje koje Vladi Srbije nude strani savjetnici Stros Kan i Guzenbauer?
STOJILJKOVIĆ: Ne vidim za sada dovoljno elemenata za zaključak da se radi o zaokruženom projektu. Razlog je u nedovoljno institucionalizovanom i transparentnom procesu odlučivanja i kreiranja politika. Pitanje je šta su ovlašćenja i realna moć i uticaj savetnika, šta ona dovedenih nestranačkih ministara a šta ključnih lidera koji nose političku odgovornost i vode računa o podrškama, kako birača tako i ključnih spoljnih „veto” igrača. Radi li se uopšte o jedinstvenoj političkoj volji, odnosno govori li Vlada jednim glasom? U kakvom će se onda odnosu naći neoliberalna frazeologija i činjenica da oba pomenuta savetnika dolaze s političke levice? Na drugoj strani, izlaz je u oročenom i adresiranom, najširem političkom i socijalnom sporazumu o dinamici, sadržaju i socijalnoj ceni izlaska iz krize – nekoj vrsti ugovora vlasti sa građankama i građanima Srbije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo