Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, POLITIKOLOG: Socijalizam za bogate

Objavljeno prije

na

U kakvim se nevoljama nalazi Srbija, šta je i koliko u tome razlikuje od okruženja ali i od svjetski kriznog vremena, razgovarali smo sa profesorom Fakulteta političkih nauka u Beogradu dr Zoranom Stojiljkovićem, koji je i član Odbora Agencije za borbu protiv korupcije i uprave sindikata Nezavisnost.

MONITOR: MMF je ponovo u Srbiji. Kako procjenjujete uslove koje on postavlja srpskoj Vladi u vezi s reformama penzionog sistema i javnog sektora?
STOJILJKOVIĆ: Prva moja asocijacija na vaše pitanje je cinična tvrdnja bugarskog sociologa Ivana Krasteva da sve stranke i koalicije na Balkanu u vreme izbora uđu u strasnu ljubavnu vezu sa (siromašnim) biračkim telom, a kada dođu na vlast u brak sa međunarodnim finansijskim organizacijama. Birači kao da još i mogu da menjaju ekipe na vlasti , ali ne i ključne elemente ekonomske i socijalne politike.

Nijedna vlada danas ne može da upravlja bez uvažavanja međunarodnih ograničenja i obaveza koje dolaze od finansijskih tržišta, a koje ih često primoravaju da svom stanovništvu nametnu žrtve i dalja odricanja.

Ključni element ove strategije štednje su restriktivna fiskalna politika, smanjenje plata u javnom sektoru i smanjenje društvene potrošnje. Penzije su posebno na meti. Namera je da se smanji potražnja za uvozom i poboljša tekući račun, kako bi se održala kratkoročna moć plaćanja. Ova strategija prikriva činjenicu da oni koji dobijaju podršku „međunarodne solidarnosti” nisu ljudi na ulici, već banke, domaće i strane, koje bi u suprotnom morale da prihvate gubitke, ili da smanje profite.

Kada je o prosečnom građaninu reč, on će konsolidaciju državnih finansija i povećanje kamatne stope na javni dug platiti svojom privatnom ušteđevinom, smanjenjem javnih davanja, redukcijom javnih usluga i, u krajnjem slučaju, umanjenjem realne zarade ili otpuštanjem.

Cena neracionalnosti, kupovine socijalnog mira i dugo odlaganih reformi svakako se mora platiti. Samo je pitanje da li je mogu i dalje plaćati mladi bez perspektive, nezaposleni i gro zaposlenih i penzionera dovedenih na rub egzistencije ili je red za naplatu došao na političku kastu, monopoliste u milosti vlasti i partijske komesare na čelu javnih preduzeća i ustanova?

MONITOR: Tendencije na tržištu rada koje je predstavljao bivši ministar Mlađan Dinkić izgledale su optimistično, ali se one izgleda ne slažu sa statistikom. Ima li država plan šta da uradi sa novim „suvišnim ljudima”?
STOJILJKOVIĆ: U realnu opasnost da se pridruži armiji nezaposlenih ulazi gotovo četvrtina od oko trista hiljada zaposlenih u javnim preduzećima i preduzećima u restrukturiranju. Sve do sada preduzimane mere selektivno deljenih i političkim kriterijima vođenih subvencija imale su efekat trenutnog gašenja požara. Jedini izlaz je u rastu proizvodnje, reindustrijalizaciji i istovremenom kresanju neracionalno umnoženih savetničkih mesta za partijske odabranike. Sredstva da se cilj ostvari su održiva i efektivna dugoročna razvojna strategija bazirana i na poreskoj politici koja će stimulisati otvaranje novih radnih mesta, kao i većim porezima na imovinu.

MONITOR: Kao opozicionaru iz 90-ih godina, koliko vam lično smeta a koliko vas zabrinjava povratak na vlast ličnosti protiv kojih ste se borili u Miloševićevoj eri, ali i godinama posle nje? Da li je njihovo „reformisanje” dovoljno osvestilo uspavane „demokratske snage”?
STOJILJKOVIĆ: Kao da je na delu cinizam i politički isplativa strategija velikih svetskih igrača da pređemo pun krug i da „šampioni” proevropske orijentacije i pomirenja u regionu postanu oni koji su nas gurnuli u vrtlog rata i izolacije. Oni će sa najmanje otpora garantovati željeni rezultat.

Takvom ishodu svakako su veliki ulog dali politički sukobi unutar ,,reformskih” političkih elita, kartelizacija politike i raširena raspodela političkog plena uz prateću korupciju, praćeni širim socijalnim razlozima – krizom i ponovnim uvećanjem siromaštva i socijalne isključenosti.

Na vlast je, ne samo u Srbiji, došao konglomerat koji čine političke elite, sa njima umrežena preduzeća, opslužujuće marketinške i medijske firme, NVO koje neće da vide napetosti između izborne demokratije i neoliberalne privrede, organizovani kriminal neretko povezan kroz pranje novca sa političkim i privrednim elitama, i, konačno, korumpirano sudstvo i policija.

Najteža posledica toga svakako je stav građana da je uključivanje u bilo kakve forme autonomne aktivnosti beskorisno.

Povlačenje građana nije, međutim, rešenje za društvenu i političku krizu u kojoj se danas Srbija nalazi. Da bi se, kao što je i Zoran Đinđić tvrdio, uspešno sproveo projekat demokratizacije, u vrednosnom sistemu jednog društva mora postojati norma da se demokratija živi kao oblik svakodnevnog života.

Nadu budi saznanje da u meri u kojoj prelazimo iz televizijskog doba u doba društvenih mreža, era jednosmerne komunikacije kada smo imali samo da primimo poruke mudrih vođa postepeno nestaje.

Za one koji su odrasli na društvenim mrežama dijalog je prirodno stanje, a granice između glasača, aktivista i lidera će postajati sve zamagljenije. Posao građanskih udruženja, ali i nekih novih partija – pokreta, nije da osvoje izbore svake četiri godine, već da stalno pokreću svoje pristalice da se kreću kontinuiranom linijom od pasivne podrške, preko aktivnog zagovaranja. do lokalnih lidera, stalno gradeći kredibilitet kroz nove inicijative.

MONITOR: Neke od zemalja koje su prošle tranziciju jedva izbjegavaju bankrot. Kako bi to moglo da se objasni i da li je moguće ekonomska zbivanja tumačiti samo u ideološkom ključu ili je kontroverza globalizacije pokazala novu složenost ekonomskih i političkih fenomena?
STOJILJKOVIĆ: Na prvi pogled kao da nema pravila – u problemima su i oni koji slede i oni koji se opiru zahtevima međunarodnih finansijskih institucija. Razlike se uspostavljaju na nivou razlika u umeću kreiranja sopstvene razvojne strategije i prioriteta i njihovom prilagođavanju ključnim igračima u okruženju.

Šire posmatrano, aktuelna dužnička kriza samo je izgovor za radikalizaciju neoliberalnih politika usmerenih ka demontaži države blagostanja i strateškom slabljenju radništva, ali i srednjih slojeva. U međuvremenu, došlo je do pomeranja najamnih odnosa na evropski nivo. Politike zarada i društvena potrošnja su, sve do krize, bili jedina strukturna forma koja je i dalje uglavnom zavisila od nacionalnih vlasti da bi se danas regulisale u velikoj meri na evropskom nivou i za periferne zemlje koje pogađaju problemi u evrozoni.

Posledično, unutar kriza javlja se, nakon faze privatizacije dobitaka, tendencija socijalizacije gubitaka najbogatijih, praćena produbljavanjem socijalnih razlika. Po rečima Slavoja Žižeka ,,već postoji socijalizam, ali samo za bogate”.

Partije ljevice – patronažna udruženja

MONITOR: Stalno se govori o tome da su nam potrebne prave partije ljevice. U Srbiji imamo SPS ali SDPS ali i DS, u Crnoj Gori DPS i SDP, a gdje su tu sem populizma i „zakona tranzicije”, politike bar nekakvog „lijevog centra” u smislu nekadašnje evropske socijaldemokratije prije Blerovog „trećeg puta”? Ili je naša situacija samo dobro uklopljena u konfuziju oko odgovora na to pitanje na globalnom nivou?
STOJILJKOVIĆ: Naše, samoproklamovane partije levice, beskrajno fragmentirane i podeljene na one na vlasti i one u opoziciji toj vlasti, jedva da su u praksi išta više od patronažnih udruženja bez jasnog socijalnog identiteta. Najbolji test za meru njihovog levog, socijaldemokratskog usmerenja su efekti njihove vlasti po ostvarenje vrednosti solidarnosti i socijalne kohezije, na jednoj i veličina stečene imovine njihovih funkcionera, na drugoj strani.

No, ako je za nekakvu utehu ovdašnjim levičarima, političke partije koje se protive političkoj mantri o štednji moraju biti ubedljivo pobeđene na nacionalnim izborima, a kako vlada, tako i opozicija se mora javno obavezati na „zdrave finansije”, ili će u suprotnom troškovi servisiranja nacionalnog duga porasti. Međutim, ,,izbore bez pravog zbora”, građani mogu shvatiti kao lažne, što može za ishod imati, osim apatije i uspon desnog populizma ili nered na ulicama.

Kada je o strategiji izlaska iz krize reč, nasuprot dominantnoj recesionoj formuli, koja ruši evropske vlade i dovodi na vlast ,,antikrizni finansijski menadžment” (socijaldemokratski) kritičari se u suštini pozivaju na poznatu Kejnzovu formulu: smanjuj deficit u periodu obilja, a u recesiji troši. Ukratko, smatra se da je u vremenima smanjene potražnje i zaposlenosti neproduktivno smanjivanje javne potrošnje.

Za kretanje u suprotnom pravcu, bilo bi dakle neophodno strateško opredeljenje za smanjenje finansijskog bogatstva rezanjem dugova na štetu poverilaca i povećanjem poreza na imovinu. Kretanje u tom pravcu zahteva smanjenje moći privatnog finansijskog kapitala i izgradnju čvrstog javnog finansijskog sektora. Socijaldemokratski projekat podrazumeva i ponovno naglašavanje značaja javnog dobra, kao što su obrazovanje, zdravstvo, transferi i usluge socijalne politike; redistribuciju rizika, bogatstva i društvene moći u cilju stvaranja egalitarnijeg društva; priznavanje i poštovanje razlika medju rasama, religijama i kulturama. Jednom rečju, ,,stavljanje potreba ljudi iznad profita”.

Strani savjetnici

MONITOR: Kako vam, a sve u vezi s privrednim razvojem i finansijskom stabilnošću, izgleda program renoviranih ministarstava privrede i finansija i ideje koje Vladi Srbije nude strani savjetnici Stros Kan i Guzenbauer?
STOJILJKOVIĆ: Ne vidim za sada dovoljno elemenata za zaključak da se radi o zaokruženom projektu. Razlog je u nedovoljno institucionalizovanom i transparentnom procesu odlučivanja i kreiranja politika. Pitanje je šta su ovlašćenja i realna moć i uticaj savetnika, šta ona dovedenih nestranačkih ministara a šta ključnih lidera koji nose političku odgovornost i vode računa o podrškama, kako birača tako i ključnih spoljnih „veto” igrača. Radi li se uopšte o jedinstvenoj političkoj volji, odnosno govori li Vlada jednim glasom? U kakvom će se onda odnosu naći neoliberalna frazeologija i činjenica da oba pomenuta savetnika dolaze s političke levice? Na drugoj strani, izlaz je u oročenom i adresiranom, najširem političkom i socijalnom sporazumu o dinamici, sadržaju i socijalnoj ceni izlaska iz krize – nekoj vrsti ugovora vlasti sa građankama i građanima Srbije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ, OSNIVAČICA  FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO I KOORDINATORKA REKOM-MREŽE POMIRENJA: Srbija navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Vjerujem da u Vladi ima ministara koji vjeruju da je već donijeta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslijediti odmah po usvajanju Rezolucije

 

 

MONITOR: Crnogorska vlada je usvojila dva amandmana koja će predložiti za dopunu prijedloga Rezolucije o Srebrenici, o kojem bi trebalo uskoro da se glasa u GS UN. Premijer Milojko Spajić je najavio da će Crna Gora glasati za Rezoluciju. Kako Vi ocjenjujete crnogorsku inicijativu u vezi sa amandmanima o individualizaciji zločina genocida i „očuvanju“ Dejtonskog sporazuma?

KANDIĆ: Haški tribunal je osudio pojedince, najviše po rangu u Vojsci i u vlasti RS, i to je merodavno. Očito da Vlada Crne Gore ovim amandmanom pokušava da potvrdi da poštuje haške presude za genocid i da srpskim političkim partijama u Crnoj Gori i vlasti u Srbiji pošalje poruku da neće dozvoliti da se srpski narod krivi za genocid. Moj utisak je da je amandman o očuvanju Dejtonskog sporazuma usvojen pod pritiskom, da se pokaže stav da niko ne može ukidati Republiku Srpsku. Taj amandman teško da može biti prihvaćen.

MONITOR: Crna Gora je u ratovima 1990-tih dugo bila saveznica beogradskog režima. Premijer Spajić rekao da će Podgorica i dalje podržavati sva međunarodna akta kojima se osuđuje zločin genocida i zločini protiv čovječnosti počinjeni u tim ratovima. Kako tumačite ovaj potez  crnogorske Vlade?  ?

KANDIĆ: Vlada Crne Gore je pod velikim pritiskom unutar Crne Gore, a susedna Srbija  svakodnevno upire prst kojim navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“ koji hoće da proglase srpski narod genocidnim.

MONITOR:  Da.  Od strane zvanične Srbije došle su teške riječi na ovu odluku crnogorskih vlasti. Prvo od Ivice Dačića, ministra policije, a onda i od novog premijera- Miloša Vučevića, koji je „najbližoj državi“ poručio da se radi o njenoj nezavisnosti i da „ ono što sljedi iza toga je nešto što mora da vas brine“…Reakcije Beograda su patronišuće i potpuno nediplomatske. Da li je to i rezultat kratkog dometa polutajnog projekta srpskog sveta?

KANDIĆ: Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Verujem da u Vladi ima ministara koji veruju da je već doneta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslediti odmah po usvajanju Rezolucije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA: Iza Srebrenica nema –  „ ali“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade. A u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći

 

„Uz punu svijest da zvuči naivno, ali kada smo prije skoro mjesec dana pisali prvo javno pismo premijeru sa zahtjevom da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju o Srebrenici, mislili smo da Vladu samo treba podsjetiti na njenu dužnost. Htjeli smo samo da stavimo do znanja političkoj eliti da je to pitanje otvoreno na međunarodnoj sceni, da pomno posmatramo kako će postupiti i da očekujemo da Crna Gora bude na pravoj strani istorije“, kaže Dina Bajramspahić u razgovoru za Monitor.

BAJRAMSPAHIĆ: U tom trenutku smo očekivali da u Vladi ima minimum zdravih snaga da razumiju naš zahtjev u dobroj mjeri i bez ikakvih fantazmagorija o tome šta se „krije“ iza Rezolucije. Nije nam palo na pamet  kako će Vlada iz dana u dan tonuti sve dublje i dublje. Naprotiv, smatrali smo da je ovo mali potez za Vladu, koji za nekoliko nas i grupu NVO koje decenijama zastupaju suočavanje sa prošlošću, znači mnogo.

MONITOR: Djeluje kao da ste se iznenadili onim što je slijedilo?

BAJRAMSPAHIĆ: Prvo pismo smo završili riječima „učinite nas ponosnim građankama i građanima Crne Gore”. Cijela stvar se strmoglavila vrlo brzo i ogolila da su problemi veći nego što smo i mi, koji kritički mislimo o sadašnjosti, očekivali.

Stotinu šest nevladinih organizacija i 376 istaknutih ličnosti potpisalo je inicijativu u međuvremenu. Do danas nije bilo odgovora. Vlada, koja je obećala da će biti demokratska, da će se rukovoditi principima dobrog upravljanja, ne nalazi za shodno da odgovori svojim građanima.

MONITOR: Zašto je priča o Srebrenici i dalje važna u Crnoj Gori?

BAJRAMSPAHIĆ: Da nije postojao ni jedan razlog za podršku Rezoluciji ranije, bezbroj razloga se nametnulo tokom posljednjih mjesec dana. Danas se više nego ikada javno i drsko negira genocid u Srebrenici. Nema sumnje da su ljudi koji genocid negiraju danas, to činili sve vrijeme, ali su očigledno dovoljno ohrabreni do to sada čine osiono. Među njima su i Socijalistička narodna partija, Demokratski front, predstavnici SPC, Matica srpska u Crnoj Gori, advokati bliski ovim krugovima, Crnogorski nacionalni savjet u Srbiji, itd. Podsjetiću da „ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina” čini krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora do pet godina.  Naravno, kao što znamo, vladavina prava i pravna država nisu zaživjeli ni poslije promjena 2020. godine.

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade a u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći. Srebrenica je riječ poslije koje ne smije da bude nikakvo „ali“. Kad se palo na tom ispitu, na drugim ispitima će se padati još silovitije i grublje. U slučaju Srebrenice imamo presudu međunarodnog suda koji je dao konačnu riječ i kvalifikaciju „genocid“. Zamislite kako ćemo tek rješavati naše složene razlike u svim drugim slučajevima, gdje nema treće strane da arbitrira. Svakako želim da nisam u pravu.

MONITOR: Ponovo čujemo „zašto baš sad“?

BAJRAMSPAHIĆ: Ponavljam, Rezolucija o Srebrenici je pitanje koje je aktuelno na svjetskoj sceni, u Ujedinjenim nacijama i ova priča će se završiti njenim izglasavanjem sredinom maja. Dakle, nije bilo koji subjekt u Crnoj Gori pokrenuo i aktuelizovao ovu temu s ciljem produbljivanja podjela, provociranja, testiranja vlasti, narušavanja EU puta, već su ovu Rezoluciju pokrenule Njemačka i Ruanda. Samim tim što je punopravna članica UN, Crna Gora ima procesnu obavezu da se izjasni o ovoj Rezoluciji, ona je to morala i bez našeg apela, kako sastavni dio regularnih međunarodnih obaveza svih članica UN.

Problem je nastao zato što Crna Gora očigledno mijenja svoj odnos prema genocidu, a žrtve Srebrenice postaju predmet koalicionih potkusurivanja i ucjena. Ne, nije obrnuto kao što to vlast pokušava da objasni. Nismo im ovo podmetnuli da bi se okliznuli. Nije civilno društvo pokrenulo inicijativu da Vlada kosponzoriše Rezoluciju jer je htjela da ogoli karakter vlasti. Vlada se ogolila sama time što nije pokazala integritet i snagu da postupi ispravno bez obzira na nezadovoljstvo nacionalista.

Poštovanje odluka međunarodnih sudova je naša evropska obaveza. Utoliko je još više zabrinjavajuće što smo umjesto promptne reakcije naišli na novo negiranje genocida, odugovlačenje, podnošenje besmislenih amandmana. Ako je PES-u cilj da nejasnim stavom održi koaliciju na vlasti, to može kratkoročno sačuvati Vladu, ali ta i takva Vlada neće uvesti Crnu Goru u EU. Posljedice destruktivnih kompromisa će se odraziti na stanje u zemlji a to će dalje odrediti društvenu dinamiku. Ovo više nije ambijent za reforme ni za krupne korake u pravom smjeru.

MONITOR:  Šta je stav Vlade?

BAJRAMSPAHIĆ: Mi samo implicitno znamo šta je stav Vlade, na osnovu njenog nečinjenja, budući da Vlada mjesec dana nije iznijela stav. U Vladi imamo Demokrate i CIVIS, koji nisu ni slovo zucnuli sve ovo vrijeme; SNP koji negira genocid; albanske partije čiji su poslanici podržali našu inicijativu i PES, koji u posljednje vrijeme objavljuje saopštenja u kojima ima svega što ne treba, ali nema jasnog odgovora: da li će Crna Gora kosponzorisati Rezoluciju UN, ako neće  – zašto neće, da li će glasati za Rezoluciju ako nezvanični amandmani ne budu usvojeni.

Demokrate i PES su se do sada javno predstavljali kao građanske partije koje neće dozvoliti da politike Demokratskog fronta ugroze pozitivna dostignuća iz prethodnog perioda. Međutim, sada već imamo ozbiljan broj primjera na kojima se vidi da nisu spremni da se konfrontiraju sa DF-om i da će radije popuštati i na principijelnim, vrjednosnim pitanjima podržavati poziciju DF-a. Žao mi je zbog toga, oni su potrebni Crnoj Gori, ali da je vuku naprijed a ne unazad.

MONITOR: Još nije zvanično potvrđena priča o CG amanadmanima na Rezoluciju koja je, u međuvremenu, kao finalni tekst upućena Skupštini UN. Znate li vi ko je, kako i zašto inicirao te amandmane?

BAJRAMSPAHIĆ: Trenutne informacije u medijima su da amandmani nisu formalno podnijeti. Ambasada SAD je objavila da je upoznata sa amandmanima, ali da ne posreduje u njihovom podnošenju, kako su tvrdili izvori iz Vlade. Iz dana u dan, cijela stvar prerasta u sve veću kompromitaciju Vlade i početak je gubitka njenog kredibiliteta.

Očigledno je da je sadržaj amandmana pokušaj da se izađe u susret nacionalistima, pod čiji pritisak Vlada nije smjela da potpadne. Amandmani polemišu sa nečim čega u tekstu nema i otvaraju temu koja nema veze sa Rezolucijom, pa djeluju kao da su opravdanje da se Rezolucija ne podrži. Nadam se da neće biti tako i da je ovo samo jedan nespretan pokušaj da se svakome udovolji. Ali kada je riječ o ratnim zločinima, nema srednjeg puta i nema razumijevanja, ublažavanja, kalkulacije.

Očekujemo od Vlade da umjesto pristajanja na  narativne kojima se osporava Rezolucija budu glasan i jasan zastupnik Rezolucije, zajedno sa Slovenijom, Hrvatskom, Albanijom, Sjevernom Makedonijom i Kosovom. Kao prvi susjedi BiH, dužni smo da pokažemo i veći pijetet nego ostatak svijeta.

MONITOR:  Kako gledate na tvrdnje da je svaka priča o genocidu u Srebrenici uperena protiv jednog nacionalnog i dva državna entiteta?

BAJRAMSPAHIĆ: Rezolucija je pravda za žrtve i lekcija za cijeli svijet. Nebrojeno puta je ponovljeno da se u njoj ne spominje Srbija ni Srbi. Bio bi pokvaren i glup svako ko bi izustio išta nalik budalaštini o „genocidnim narodima“. Ali jeste potrebno da se jasno deklarišemo da li se identifikujemo sa ovim zločinom i zločincima. Sa Rezolucijom imaju problem oni koji opravdavaju zločin i zločince. Upravo oni stavljaju cijeli narod ispred sebe da bi opravdali svoja zlodjela.

Citiraću odvažnu programsku direktorku Inicijative mladih za ljudska prava iz Beograda, Sofiju Todorović, koja radi u mnogo težim uslovima od nas, boreći se za iste ciljeve, koja je rekla da “način na koji su duhovni i svjetovni lideri Srbije i Republike Srpske nedjeljama kreirali apokaliptičnu atmosferu oko navodnih posljedica donošenja ove rezolucije je upravo imao za cilj da ubije razuman i human pristup ovom pitanju zarad puke političke koristi”.

Moram da spomenem još pet aktivistkinja YIHR Srbija, koje su zbog hrabre podrške Rezoluciji dobijale jezive prijetnje. Njihova imena su: Nevena Rudinac, Anja Zloporubović, Doroteja Antić, Mila Pajić i Katarina Šipoš. One su nam svima primjer za integritet i kako se može biti ponosna građanka svoje države, ali ne stajati u odbranu najgorih među nama. Nadam se da će i u Crnoj Gori sve više biti ovakvih smjelih, mladih glasova koji ne pristaju na moralne relativizacije i mutnu vodu, već odvažno hodaju pravo i uspravno.

MONITOR: Pratite proces ispunjavanja obaveza neophodnih da bi dobili očekivani IBAR. Kako nam ide taj posao i mogu li ga događaji o kojima smo razgovarali omesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Snažno podržavam da Crna Gora dobije IBAR, iako ga nije zaslužila. Činjenica je da nam u procesu pristupnih pregovora odavno treba restart, da je proces odavno zapao u učmalost i bezidejnost. Međutim, svi koji živimo ovdje moramo dobro da se zapitamo šta nas čeka dan nakon što IBAR bude usvojen. Sve probleme smo gurnuli pod tepih i nemam dileme da će eskalirati odmah nakon odluke EU.

Podržavam dinamičniju posvećenost integracijama koju imamo posljednjih mjeseci, premda nismo vidjeli puno konkretnih rezultata, ali se bojim da je sve postavljeno na nezdravim osnovama i da se približava dan kada će se to do kraja ogoliti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, DOPISNIK AL DŽAZIRE IZ VAŠINGTONA: Crnogorski amandmani su, praktično, već u nacrtu Rezolucije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Njen je nacrt predat   u sekretarijat  Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Crnogorski amandmani se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo

 

 

MONITOR: Vlasti u Banja Luci visoko drže tenziju otkako je najavljeno glasanje u GS UN o Rezoluciji koja se odnosi na genocid u Srebrenici. Da li se u Vašingtonu i Njujorku razmatra i mogućnost da se tenzije koje već duže traju –kao i prijetnje otcepljenjem RS, pretvore u  pobunu?

PULJIĆ: Oprez je uvijek prisutan kada je zapadni Balkan i Bosna i Hercegovina u pitanju. Zbog toga se često mogu čuti ili pročitati izjave američkih diplomata ili zakonodavaca da Sjedinjene Države neće dopustiti da dođe do podjele Bosne i Hercegovine, niti će biti dopušteno bilo kakvo nasilje. Bilo kakva pobuna od strane RS-a ne bi bila spontana nego podrobno pripremljena u Beogradu i Banja Luci s odobrenjem iz Moskve. Nema spontanosti. Dakle, mogućnost nasilja se uvijek razmatra kao jedna od opcija, ali se razmatra i odgovor na nasilje, odnosno njegovo efikasno zaustavljanje.

MONITOR: Još nije zakazan datum glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Saznalo se da Crna Gora namjerava da podnese dva amandmana na Rezoluciju koja se tiču individualizovanja krivice i neupitnosti Dejtonskog sporazuma.  Može li ova inicijativa da još jednom odloži glasanje i ima li podršku SAD?

PULJIĆ: Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o toj rezoluciji. Njen je nacrt predan u tajništvo Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Dakle, ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Što se tiče crnogorskih amandmana, koliko je do sada poznato, oni se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo.

MONITOR: Nacrt Rezolucije je prijedlog dijela vlasti u BiH, a promovisao ga je ambasador BiH u UN, Zlatko Lagumdžija. Članica Predsjedništva BiH-u čijoj je nadležnosti spoljna politika, Željka Cvijanović iz RS, oštro se suprotstavila prijedlogu. Pored pijeteta prema žrtvama genocida, koliko je ovaj potez dijela vlasti u BiH, pokušaj da se umanji uticaj Milorada Dodika na unutrašnje odnose i spoljašnje veze RS i BiH?

PULJIĆ: U političkom životu Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus u praktičnom smislu. Postoji samo teoretski. Nitko ne poštuje usaglašavanje- pa ni Željka Cvijanović, koja je kritizirala ambasadora Lagumdžiju da radi na svoju ruku, a ona sama nije imala suglasnost Predsjedništva niti Ministarstva vanjskih poslova. Ambasador Lagumdžija ima barem suglasnost dva člana Predsjedništva i šefa diplomacije. Što se Milorada Dodika tiče on godinama pridonosi nestabilnosti u BiH svojom retorikom, prijetnjama i potezima koje onda na brzinu mijenja kako bi izbjegao oštrije sankcije pod kojima se trenutačno nalazi.

MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, je nedavno u Njujorku više dana lobirao protiv Rezolucije. Ako izuzmemo da su aktivnosti u Njujorku namijenjene prije svega unutrašnjim političkim odnosima i rejtinzima, koliko će ova Rezolucija trajno i kroz predloženi međunarodni Dan sjećanja, implicitno ukazivati na uzroke i posljedice ratova 1990-tih?

PULJIĆ: Prijedlog rezolucije je pravnog karaktera, kao opomena da se tako nešto nikada više i nikome ne ponovi. Jedini koji govore o nekakvoj srpskoj kolektivnoj odgovornosti jesu Vučić, Dodik i njihovi suradnici. Oni su nametnuli tu retoriku koja je uznemirila srpsko stanovništvo s obje strane rijeke Drine. Nije njih uznemirila rezolucija, nego retorika koja služi za uznemiravanje i plašenje i koja se koristi kako bi se lakše vladalo. Stara taktika koja uvijek nađe medij.

MONITOR: Gabrijel Eskobar, visoki zvaničnik SD i izaslanik SAD za Zapadni Balkan, više neće biti na toj funkciji. Zvanično je rečeno da se radi samo o „rotaciji“, ali nagađanja o politici Vašingtona prema Zapadnom Balkanu ostaju. Šta je istina?

PULJIĆ: Gabriel Escobar odlazi s mjesta posebnog izaslanika za zapadni Balkan redovnim putem i vjerojatno će biti nominiran za neko od ambasadorskih mjesta oko čega će, također, biti nagađanja i lažnih vijesti. Nije on bio oštar prema Beogradu, moglo bi se prije reći da je sve suprotno od toga. Treba reći da i Miroslav Lajčak napušta mjesto izaslanika EU za razgovore između Prištine i Beograda. Nema tu mnogo tajni niti teorija zavjere. Diplomate dolaze i dolaze.

MONITOR: Premijer Crne Gore je nedavno boravio u višednevnoj zvaničnoj posjeti Nemačkoj, kada je predsjednik EU odbora Bundestaga, Anton Hofrajter, izjavio da bi Crna Gora mogla postati članica 2026.  Kako se u Vašingtonu gleda na mogućnost da se obećanje bržeg proširenja EU, dokaže dosta brzim crnogorskim članstvom i da li je CG i američki favorit?

PULJIĆ: Crna Gora je bila američki favorit, ali sada je američki problem zbog nestalne unutarnje i vanjske politike i podjela u samoj zemlji. Crna Gora mora prvo sama odredit što želi, kamo želi ići i s kim. Ne može se vječno sjediti na dvije stolice kao što to godinama čini Aleksandar Vučić u Srbiji, čije se ponašanje u Washingtonu tolerira samo da ne bi odvukao Srbiju u puni, nepovratni, zagrljaj Rusije i Kine. Kao što vidimo Vučić je oduševljen „čeličnim prijateljstvom“ s Kinom, jer je kineski predsjednik Si došao u Beograd. On praktično vuče za nos američku administraciju, a oni mu to dozvoljavaju.

Crna Gora je članica NATO saveza i treba poštovati odredbe tog saveza. Samo tako može doći  do EU.

MONITOR: Predsjednik Kine, Si Đinping, je poslije pet godina ponovo u Evropi. Uprkos gostoprimstvu u Parizu i susretu i sa Ursulom fon der Lajen, već se spekuliše da nisu ispunjena očekivanja ni jedne od strana…Si je gost i Budimpešte i Beograda gdje će se, vjerovatno, više postići i u ekonomskom a još više u političkom značaju posjete. Koliko se u SAD prati ova kineska turneja, posebno u svijetlu EU-SAD odnosa i globalne krize liderstva?

PULJIĆ: Amerikanci prate njegovu europsku turneju otvorenih očiju. Ne vole vidjeti da obilazi Srbiju i Mađarsku koje nisu svjetski igrači, ali jesu važne karike u odnosima Zapada s Rusima i Kinezima. Kinezima je potrebno da prošire svoju stopu u Europu radi njihovog ekonomskog širenja koje je zapravo kolonizacija manjih zemalja poput Srbije koja tvrdi da je neovisna, a na prvo namigivanje trči u zagrljaje Kine i Rusije. Vidjet ćemo do kada će to tolerirati EU i SAD.

MONITOR: SAD u ovoj izbornoj godini kao jedan od najvećih izazova imaju dva velika ratna žarišta. Konačno je Kongres odobrio pomoć ugroženim saveznicima, ali postoji utisak da savezničke zemlje, Ukrajina i Izrael-a posebno Izrael, nedovoljno uvažavaju tu pomoć i da visoko ocjenjuju svoj značaj za unutrašnju i spoljnu politiku Vašingtona. Koliko ova dinamika može biti važan faktor u opredeljivanju glasača u novembru?

PULJIĆ: U dobroj mjeri to može odrediti opredijeljenje glasača na predsjedničkim izborima. Predsjednik Biden, zbog politike prema Gazi i Izraelu, gubi mlađe glasače koji vjerojatno neće glasati za Trumpa, ali dovoljno je da ostanu kod kuće, odnosno da ne izađu na izbore. Mogu dati svoje glasove nekom trećem kandidatu samo iz inata, odnosno protesta prema Bidenovoj politici na Srednjem Istoku. Ukrajina ovisi o američkoj vojnoj i financijskoj pomoći, to je pitanje života i smrti. Izrael, pak, provocira Vašington koji od Netanjahua traži da obustavi napade na Gazu, da dozvoli dopremu humanitarne pomoći, ali on ne sluša. Amerika neće napustiti Izrael, ali hoće ga pokušati ukrotiti. Ono što Vašington ne želi ni pod koju cijenu jeste prelijevanje sukoba na šire područje Srednjeg Istoka i eventualni sukob s Iranom.

MONITOR: Posljednje nedelje u SAD su obeležene demonstracijama i pobunama studenata, širom zemlje. Došlo je i do sukoba sa policijom, hapšenja i istjerivanja studenata iz fakultetskih objekata, ali i do sukoba propalestinskih i proizraelskih protestanata-kao na kalifornijskom UCLA. Da li je spriječena eskalacija mogućih društvenih sukoba?

PULJIĆ: Ovo su izazovna vremena za američku administraciju koja podržava mirne proteste, ali ne podržava  nasilje niti antisemitizam. Vidimo da se studentski protesti nisu proširili na druge segmente američkog društva. Treba kazati da u njima aktivno sudjeluje manjina američkih studenata-ne više od 10 posto. Ostali su fokusirani na polaganje završnih ispita koji su u toku, njihovi roditelji ne žele izgubiti novac koji izdvajaju za studiranje svoje djece, a studiranje je iznimno skupo. To znači da ogromna većina studentskih roditelja ne podržava proteste. Američki univerziteti imaju vlastitu policiju, imaju široku autonomiju. Lokalna policija reagira jedino ako dođe do uništavanje imovine ili međusobnih sukoba propalestinskih i proizraelskih demonstranata. Ostatak američkog društva nije pokazao nikakav interes da bude dio studenstkih protesta.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo