Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, POLITIKOLOG: Socijalizam za bogate

Objavljeno prije

na

U kakvim se nevoljama nalazi Srbija, šta je i koliko u tome razlikuje od okruženja ali i od svjetski kriznog vremena, razgovarali smo sa profesorom Fakulteta političkih nauka u Beogradu dr Zoranom Stojiljkovićem, koji je i član Odbora Agencije za borbu protiv korupcije i uprave sindikata Nezavisnost.

MONITOR: MMF je ponovo u Srbiji. Kako procjenjujete uslove koje on postavlja srpskoj Vladi u vezi s reformama penzionog sistema i javnog sektora?
STOJILJKOVIĆ: Prva moja asocijacija na vaše pitanje je cinična tvrdnja bugarskog sociologa Ivana Krasteva da sve stranke i koalicije na Balkanu u vreme izbora uđu u strasnu ljubavnu vezu sa (siromašnim) biračkim telom, a kada dođu na vlast u brak sa međunarodnim finansijskim organizacijama. Birači kao da još i mogu da menjaju ekipe na vlasti , ali ne i ključne elemente ekonomske i socijalne politike.

Nijedna vlada danas ne može da upravlja bez uvažavanja međunarodnih ograničenja i obaveza koje dolaze od finansijskih tržišta, a koje ih često primoravaju da svom stanovništvu nametnu žrtve i dalja odricanja.

Ključni element ove strategije štednje su restriktivna fiskalna politika, smanjenje plata u javnom sektoru i smanjenje društvene potrošnje. Penzije su posebno na meti. Namera je da se smanji potražnja za uvozom i poboljša tekući račun, kako bi se održala kratkoročna moć plaćanja. Ova strategija prikriva činjenicu da oni koji dobijaju podršku „međunarodne solidarnosti” nisu ljudi na ulici, već banke, domaće i strane, koje bi u suprotnom morale da prihvate gubitke, ili da smanje profite.

Kada je o prosečnom građaninu reč, on će konsolidaciju državnih finansija i povećanje kamatne stope na javni dug platiti svojom privatnom ušteđevinom, smanjenjem javnih davanja, redukcijom javnih usluga i, u krajnjem slučaju, umanjenjem realne zarade ili otpuštanjem.

Cena neracionalnosti, kupovine socijalnog mira i dugo odlaganih reformi svakako se mora platiti. Samo je pitanje da li je mogu i dalje plaćati mladi bez perspektive, nezaposleni i gro zaposlenih i penzionera dovedenih na rub egzistencije ili je red za naplatu došao na političku kastu, monopoliste u milosti vlasti i partijske komesare na čelu javnih preduzeća i ustanova?

MONITOR: Tendencije na tržištu rada koje je predstavljao bivši ministar Mlađan Dinkić izgledale su optimistično, ali se one izgleda ne slažu sa statistikom. Ima li država plan šta da uradi sa novim „suvišnim ljudima”?
STOJILJKOVIĆ: U realnu opasnost da se pridruži armiji nezaposlenih ulazi gotovo četvrtina od oko trista hiljada zaposlenih u javnim preduzećima i preduzećima u restrukturiranju. Sve do sada preduzimane mere selektivno deljenih i političkim kriterijima vođenih subvencija imale su efekat trenutnog gašenja požara. Jedini izlaz je u rastu proizvodnje, reindustrijalizaciji i istovremenom kresanju neracionalno umnoženih savetničkih mesta za partijske odabranike. Sredstva da se cilj ostvari su održiva i efektivna dugoročna razvojna strategija bazirana i na poreskoj politici koja će stimulisati otvaranje novih radnih mesta, kao i većim porezima na imovinu.

MONITOR: Kao opozicionaru iz 90-ih godina, koliko vam lično smeta a koliko vas zabrinjava povratak na vlast ličnosti protiv kojih ste se borili u Miloševićevoj eri, ali i godinama posle nje? Da li je njihovo „reformisanje” dovoljno osvestilo uspavane „demokratske snage”?
STOJILJKOVIĆ: Kao da je na delu cinizam i politički isplativa strategija velikih svetskih igrača da pređemo pun krug i da „šampioni” proevropske orijentacije i pomirenja u regionu postanu oni koji su nas gurnuli u vrtlog rata i izolacije. Oni će sa najmanje otpora garantovati željeni rezultat.

Takvom ishodu svakako su veliki ulog dali politički sukobi unutar ,,reformskih” političkih elita, kartelizacija politike i raširena raspodela političkog plena uz prateću korupciju, praćeni širim socijalnim razlozima – krizom i ponovnim uvećanjem siromaštva i socijalne isključenosti.

Na vlast je, ne samo u Srbiji, došao konglomerat koji čine političke elite, sa njima umrežena preduzeća, opslužujuće marketinške i medijske firme, NVO koje neće da vide napetosti između izborne demokratije i neoliberalne privrede, organizovani kriminal neretko povezan kroz pranje novca sa političkim i privrednim elitama, i, konačno, korumpirano sudstvo i policija.

Najteža posledica toga svakako je stav građana da je uključivanje u bilo kakve forme autonomne aktivnosti beskorisno.

Povlačenje građana nije, međutim, rešenje za društvenu i političku krizu u kojoj se danas Srbija nalazi. Da bi se, kao što je i Zoran Đinđić tvrdio, uspešno sproveo projekat demokratizacije, u vrednosnom sistemu jednog društva mora postojati norma da se demokratija živi kao oblik svakodnevnog života.

Nadu budi saznanje da u meri u kojoj prelazimo iz televizijskog doba u doba društvenih mreža, era jednosmerne komunikacije kada smo imali samo da primimo poruke mudrih vođa postepeno nestaje.

Za one koji su odrasli na društvenim mrežama dijalog je prirodno stanje, a granice između glasača, aktivista i lidera će postajati sve zamagljenije. Posao građanskih udruženja, ali i nekih novih partija – pokreta, nije da osvoje izbore svake četiri godine, već da stalno pokreću svoje pristalice da se kreću kontinuiranom linijom od pasivne podrške, preko aktivnog zagovaranja. do lokalnih lidera, stalno gradeći kredibilitet kroz nove inicijative.

MONITOR: Neke od zemalja koje su prošle tranziciju jedva izbjegavaju bankrot. Kako bi to moglo da se objasni i da li je moguće ekonomska zbivanja tumačiti samo u ideološkom ključu ili je kontroverza globalizacije pokazala novu složenost ekonomskih i političkih fenomena?
STOJILJKOVIĆ: Na prvi pogled kao da nema pravila – u problemima su i oni koji slede i oni koji se opiru zahtevima međunarodnih finansijskih institucija. Razlike se uspostavljaju na nivou razlika u umeću kreiranja sopstvene razvojne strategije i prioriteta i njihovom prilagođavanju ključnim igračima u okruženju.

Šire posmatrano, aktuelna dužnička kriza samo je izgovor za radikalizaciju neoliberalnih politika usmerenih ka demontaži države blagostanja i strateškom slabljenju radništva, ali i srednjih slojeva. U međuvremenu, došlo je do pomeranja najamnih odnosa na evropski nivo. Politike zarada i društvena potrošnja su, sve do krize, bili jedina strukturna forma koja je i dalje uglavnom zavisila od nacionalnih vlasti da bi se danas regulisale u velikoj meri na evropskom nivou i za periferne zemlje koje pogađaju problemi u evrozoni.

Posledično, unutar kriza javlja se, nakon faze privatizacije dobitaka, tendencija socijalizacije gubitaka najbogatijih, praćena produbljavanjem socijalnih razlika. Po rečima Slavoja Žižeka ,,već postoji socijalizam, ali samo za bogate”.

Partije ljevice – patronažna udruženja

MONITOR: Stalno se govori o tome da su nam potrebne prave partije ljevice. U Srbiji imamo SPS ali SDPS ali i DS, u Crnoj Gori DPS i SDP, a gdje su tu sem populizma i „zakona tranzicije”, politike bar nekakvog „lijevog centra” u smislu nekadašnje evropske socijaldemokratije prije Blerovog „trećeg puta”? Ili je naša situacija samo dobro uklopljena u konfuziju oko odgovora na to pitanje na globalnom nivou?
STOJILJKOVIĆ: Naše, samoproklamovane partije levice, beskrajno fragmentirane i podeljene na one na vlasti i one u opoziciji toj vlasti, jedva da su u praksi išta više od patronažnih udruženja bez jasnog socijalnog identiteta. Najbolji test za meru njihovog levog, socijaldemokratskog usmerenja su efekti njihove vlasti po ostvarenje vrednosti solidarnosti i socijalne kohezije, na jednoj i veličina stečene imovine njihovih funkcionera, na drugoj strani.

No, ako je za nekakvu utehu ovdašnjim levičarima, političke partije koje se protive političkoj mantri o štednji moraju biti ubedljivo pobeđene na nacionalnim izborima, a kako vlada, tako i opozicija se mora javno obavezati na „zdrave finansije”, ili će u suprotnom troškovi servisiranja nacionalnog duga porasti. Međutim, ,,izbore bez pravog zbora”, građani mogu shvatiti kao lažne, što može za ishod imati, osim apatije i uspon desnog populizma ili nered na ulicama.

Kada je o strategiji izlaska iz krize reč, nasuprot dominantnoj recesionoj formuli, koja ruši evropske vlade i dovodi na vlast ,,antikrizni finansijski menadžment” (socijaldemokratski) kritičari se u suštini pozivaju na poznatu Kejnzovu formulu: smanjuj deficit u periodu obilja, a u recesiji troši. Ukratko, smatra se da je u vremenima smanjene potražnje i zaposlenosti neproduktivno smanjivanje javne potrošnje.

Za kretanje u suprotnom pravcu, bilo bi dakle neophodno strateško opredeljenje za smanjenje finansijskog bogatstva rezanjem dugova na štetu poverilaca i povećanjem poreza na imovinu. Kretanje u tom pravcu zahteva smanjenje moći privatnog finansijskog kapitala i izgradnju čvrstog javnog finansijskog sektora. Socijaldemokratski projekat podrazumeva i ponovno naglašavanje značaja javnog dobra, kao što su obrazovanje, zdravstvo, transferi i usluge socijalne politike; redistribuciju rizika, bogatstva i društvene moći u cilju stvaranja egalitarnijeg društva; priznavanje i poštovanje razlika medju rasama, religijama i kulturama. Jednom rečju, ,,stavljanje potreba ljudi iznad profita”.

Strani savjetnici

MONITOR: Kako vam, a sve u vezi s privrednim razvojem i finansijskom stabilnošću, izgleda program renoviranih ministarstava privrede i finansija i ideje koje Vladi Srbije nude strani savjetnici Stros Kan i Guzenbauer?
STOJILJKOVIĆ: Ne vidim za sada dovoljno elemenata za zaključak da se radi o zaokruženom projektu. Razlog je u nedovoljno institucionalizovanom i transparentnom procesu odlučivanja i kreiranja politika. Pitanje je šta su ovlašćenja i realna moć i uticaj savetnika, šta ona dovedenih nestranačkih ministara a šta ključnih lidera koji nose političku odgovornost i vode računa o podrškama, kako birača tako i ključnih spoljnih „veto” igrača. Radi li se uopšte o jedinstvenoj političkoj volji, odnosno govori li Vlada jednim glasom? U kakvom će se onda odnosu naći neoliberalna frazeologija i činjenica da oba pomenuta savetnika dolaze s političke levice? Na drugoj strani, izlaz je u oročenom i adresiranom, najširem političkom i socijalnom sporazumu o dinamici, sadržaju i socijalnoj ceni izlaska iz krize – nekoj vrsti ugovora vlasti sa građankama i građanima Srbije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo