Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐA KEKOVIĆ, GENERALNI SEKRETAR UNIJE SLOBODNIH SINDIKATA CRNE GORE: Radnici plaćaju ceh loše tranzicije

Objavljeno prije

na

U ovom trenutku se ne nazire kraj ekonomske krize. Naprotiv, ona se iz dana u dan sve više produbljuje, kaže u razgovoru za Monitor Srđa Keković, generalni sekretar Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG). Stižu nam na naplatu krediti loše privatizacije i promašenih strateških partnera. Sve industrijske gigante smo ugasili ili bacili na koljena i pretvorili ih maltene u manufakture. Zato imamo preko 8.000 visokoškolaca na Birou za zapošljavanje. Školujemo inženjere da rade u trgovačkim ili uslužnim djelatnostima?!

Zbilja nam je zaista sumorna. Ali, imajući u vidu broj stanovnika i resurse sa kojim Crna Gora raspolaže, mi mislimo da bi se stanje značajno popravilo ukoliko bi se ekonomijom gazdovalo racionalno, a preostali resursi valorizovali u korist opšteg interesa, a ne pojedinaca, kako to kod nas najčešće biva.

MONITOR: Ko je, do sada, podnio najveći teret krize?
KEKOVIĆ: Najveći teret su podnijeli, i dalje podnose, zaposleni i građani. Svakako, postoji jedan mali procenat građana koji je uspio da se ekonomski dobro pozicionira u ovom vremenu tranzicije. Nažalost, taj broj je veoma mali, a na drugoj strani imamo armiju siromašnih. Ogorčeni smo takvim stanjem. Misija i strateški cilj USS je da se izborimo da Crna Gora bude država socijalne pravde. To je proklamovano našim Ustavom i to nije nemoguće. Svako ima pravo na dostojan život, a država je dužna da to obezbijedi. To je odgovorna država i to želimo da vidimo u Crnoj Gori. Konačno, država postoji zbog građana, a ne građani zbog države.

Najlakše je uvoditi poreze i namete na teret građana. Mnogo teže je dobrom ekonomskom politikom povećavati društveni proizvod iz kojeg bi država mogla da pomaže građaninu kojem je to neophodno. USSCG je početkom prošle godine pokrenula građanske proteste kako bi izrazila svoje nezadovoljstvo vladinom ekonomskom politikom i upozorila na razne ugradnje u račune za struju, gorivo, telefonske impulse i dr. Podsjetiću da su protesti naišli na veliki odziv građana i da je to imalo odjeka u hodnicima vladine zgrade. Pokazalo se da su građani spremni da se bore za svoj standard i to Vlada mora da ima u vidu prilikom preduzimanja svakog novog koraka, jer, ponavljam, standard većine građana je ispod egzistencijalnog nivoa.

MONITOR: Šta mislite o načinu na koji država gasi požare u velikim privatnim kompanijama?
KEKOVIĆ: Jasno je da kad napravite grešku, tada morate i da ispravljate njene posljedice. Željezara, KAP, Boksiti i mnogi drugi, nekad uspješni kolektivi, platili su cijenu tajkunske privatizacije. Trebalo je zbrinuti hiljade otpuštenih radnika, jer bi u protivnom izbio socijalni bunt.

Tako smo umjesto najavljivanog ekonomskog prosperiteta, koji je trebala da nam donese privatizacija tih kolektiva (nove investicije, nove tehnologije, nova radna mjesta, veće zarade…), dobili neodrživi pritisak na socijalne fondove (penzionog osiguranja, zdravstvenog osiguranja, osiguranja od nezaposlenosti) zbog čega se pristupilo novim taksama i nametima, kako bi se obezbijedila sredstva za finansiranje tih fondova, jer to više nijesu mogli da prate prilivi iz realnog sektora. Takva ekonomska politika pod hitno mora da se mijenja u korist interesa građana.

MONITOR: Izgleda da će država biti ta koja će morati da prelomi i po pitanju primjene odredbi važećeg Zakona o radu koje limitiraju rad na određeno vrijeme. Čemu se nadate?
KEKOVIĆ: Još 2008.g., kada je donijet novi neoliberalni Zakon o radu koji je, tada, omogućavao poslodavcima da sa zaposlenim mogu da zaključe neograničen broj ugovora o radu na određeno vrijeme, USSCG se tome protivila. Nažalost, bio je mali odziv naših članova i građana na dva protesta koje smo organizovali u cilju zaustavljanja takvog Zakona. Ispostavilo se da su naša strahovanja bila opravdana, jer su poslodavci maksimalno koristili tu mogućnost, tako da je od tada 90 odsto svih ugovora o radu zaključeno na određeno vrijeme.

MONITOR: Kažu da su to poslovni standardi modernog doba?
KEKOVIĆ: To nije standard EU. Evropska socijalna povelja, koju je Crna Gora ratifikovala 2009.g., u prvom članu kaže da su države potpisnice dužne da, kao jedan od svojih primarnih ciljeva, obezbijede i očuvaju što je moguće stabilniji nivo zapošljavanja. Takođe, Konvencija MOR-a br.158 kaže da države članice treba da predvide odgovarajuće zaštitne mjere protiv sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme, ako se oni koriste radi izbjegavanja obaveze poslodavca da isplati otpremninu u slučaju raskida ugovora o radu bez krivice radnika.

Mi imamo istraživanje Evropske fondacije za poboljšanje životnih i radnih uslova, koje je pokazalo da se u evropskim zemljama 88 odsto ugovora o radu zaključuje na neodređeno vrijeme, što je sasvim obrnuto u odnosu na naše standarde. To je razumljivo, jer zaposleni koji rade po ugovoru na određeno vrijeme nemaju ekonomsku, socijalnu i psihološku stabilnost, pa samim tim nemaju dostojne uslove rada. Žive pod stalnim stresom da li će ugovor biti produžen. Moraju da prihvate sve radne uslove koje im poslodavac nameće, iz straha da im ugovor neće biti produžen ukoliko se pobune za svoja prava, što i jeste ključni motiv poslodavaca koji insistiraju na ovakvim ugovorima. Ne mogu kreditno da se zadužuju kao ostali zaposleni, niti da planiraju porodicu. Ne smiju da se sindikalno organizuju.

Upravo to su bili ključni razlozi zbog kojih je izmjenama ZOR-a, u decembru 2011.g., poslodavcima uskraćena mogućnost da sa zaposlenim mogu da zaključe neograničen broj ugovora o radu na određeno vrijeme. Podsjetiću da je, u cilju postizanja kompromisa, USSCG tokom rada na izmjenama zakona odustala od svog početnog stava da se rad na određeno vrijeme limitira na jednu godinu. Zato USSCG očekuje od naših socijalnih partnera i Vlade da budu dosljedni u poštovanju onoga oko čega smo, nakon jednogodišnjih mukotrpnih pregovora, postigli saglasnost.

MONITOR: Brine li vas najava iz udruženja poslodavaca da bi primjena važećeg zakona dovela do otpuštanja velikog broja radnika?
KEKOVIĆ: Ja razumijem da su udruženja poslodavaca dužna da prate interese svojih članova. U tom kontekstu posmatram i izjave koje su se mogle čuti ovih dana kao argument da je potrebno omogućiti beskonačno zaključivanje ugovora o radu na određeno vrijeme, jer se u protivnom u decembru ove godine može desiti otpuštanje trideset do četrdeset hiljada zaposlenih. Međutim, u stvarnosti ne vidim ni jedan argument koji ide u prilog takvoj najavi. Prvo iz razloga što su svi ti radnici angažovani od strane poslodavaca zbog realne potrebe njihovih biznisa, a ne iz nekih emotivnih ili socijalnih razloga. Dakle, ukoliko bi poslodavci otpustili te radnike na njihova mjesta bi morali primiti nove, a to znači nova ulaganja za njihovo usavršavanje, novo vrijeme potrebno za provjeru njihovih profesionalnih i moralnih kvaliteta. Dakle, poslodavci bi bili izloženi bespotrebnom riziku i dodatnim troškovima. Na drugoj strani poslodavci znaju da samo zadovoljan radnik može da pruži maksimum na svom radnom mjestu. Pa zašto im onda ne bi dali ugovor o radu na neodređeno vrijeme nakon dvije ili više godina rada i dokazivanja?

MONITOR : Koliko državi odgovara postojeće stanje? Imamo primjer da ovdašnje škole godinama unazad iste nastavnike i profesore angažuju na određeno vrijeme. Radi se o hiljadama ljudi…
KEKOVIĆ: Država, kao najveći poslodavac, do sada je maksimalno koristila mogućnost zapošljavanja na određeno vrijeme. Samo u prosvjeti je ove godine za oko 2.000 zaposlenih na mjesec dana prekinut ugovor o radu na određeno vrijeme.

Prema našem tumačenju izmjene Zakona o radu, poslodavci su već od decembra 2011.g. bili dužni da zaključuju ugovore o radu na neodređeno vrijeme sa zaposlenima koji su kod njih radili dvije ili više godina. Zahvaljujući mišljenju Ministarstva rada i socijalnog staranja, poslodavcima je ta obaveza prolongirana do decembra 2013.g. Ipak, došao je trenutak istine. Država prva mora da pokaže društvenu odgovornost i da ispoštuje odredbe Zakona o radu.

MONITOR: Kako gledate na konstantne zahtjeve institucija poput Svjetske banke i MMF-a ododatnim izmjenama radnog zakonodavstva kako bi se smanjila „prevelika” prava zapošljenih na koje se gleda kako na neku vrstu biznis barijere u Crnoj Gori?
KEKOVIĆ: Svijet kapitala je moćan i stalno radi na artikulaciji svojih interesa, a njegovi glasnogovornici su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. Svako malo oni se pojave sa spiskom novih želja i takozvanih biznis barijera. Direktna posljedica njihovog djelovanja je i neoliberalni Zakon o radu iz 2008.g. koji je dao ogromna prava poslodavcima, a zaposlene stavio u podređeni položaj. No, treba imati u vidu da je tada USSCG bila u osnivanju i da još nijesmo bili priznati kao socijalni partner. Sada imamo status reprezentativnog socijalnog partnera, imamo dovoljno iskustva i znanja da utičemo da se uspostavi koliko-toliko ravnopravniji odnos između svijeta rada i svijeta kapitala.

Odbrana privilegija na račun članstva

MONITOR : Zapošljeni u Crnoj Gori već neko vrijeme rade bez Opšteg kolektivnog ugovora (OKU). Zašto?
KEKOVIĆ: Sve je to posljedica stava čelnika Saveza sindikata CG (SSCG), koji odbijaju da potpišu novi OKU, grčevito čuvajući milionski Fond za rekreaciju i braneći tako zadnji izvor svoje moći. Zbog takvog njihovog stava zaposleni su ostavljeni na milost i nemilost poslodavca. Naime, prestankom važenja OKU-a, veliki broj zaposlenih ostao je bez prava na minuli rad, uvećani prekovremeni i praznični rad, plaćeno odsustvo, veći broj dana godišnjeg odmora i još mnogo čega. Ujedno, svjedoci smo sve veće kampanje poslodavaca da se OKU ukine, pri čemu kao alibi koriste neodgovoran odnos sindikata (preciznije rečeno SSCG-a) prema zaključenju novog OKU-a. USSCG sama nema nijednog mehanizma da izdejstvuje potpisivanje OKU. Zato, i ovom prilikom apelujemo na članstvo SSCG-a da zahtijevaju od svojih čelnika hitno potpisivanje OKU-a, jer ukoliko nastave sa odugovlačenjem može se desiti da zaposleni budu trajno zakinuti za neke važne benefite.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo