Borivoje Raičević je 14 godina bio heroinski zavisnik. Jedan je od prvih klijenata Javne ustanove za smještaj, rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika psihoaktivnih supstanci na Kakarickoj gori kod Podgorice, odmah nakon njenog osnivanja 2008. godine.
Godinu dana je bio na Kakarickoj gori i, kako kaže, izborio se s drogom. Od njih četvoro koji su prvi došli, troje ih je ostalo do kraja, a jedan je poslije par mjeseci odustao. Nakon devet godina samo je on ostao – ,,čist”.
Još dok je bio na Kakarickoj, tokom 2009., upisao je studij psihologije u Nikšiću. Fakultet je završio u roku. Nakon što je odradio pripravnički u vrtiću, iz klinike u kojoj se liječio dobija ponudu da volontira. Prihvata je, jer mu je rečeno da će se uskoro otvoriti mjesto za zapošljenje psihologa u ovoj ustanovi.
,,Bio sam štafeta uspješnosti, davao sam podstrek tim momcima, živ primjer kako se može uspjeti i pobijediti droga”, priča Raičević. Dok je radio preko 60 ljudi je prošlo tretman, pisao je članke, govorio o ovom problemu u medijima i kao psiholog i kao bivši zavisnik.
O njegovoj uspješnosti u poslu govori i ova preporuka: ,,U toku rada u Ustanovi pokazao se kao izuzetno posvećen, motivisan i odgovoran. Svoj najveći doprinos dao je u segmentu grupne i individualne psihoterapije sa klijentima. Borivoje posjeduje izuzetne vještine komunikacije pa je u skadu sa tim njegov terapijski pristup klijentima bio na zavidnom nivou… U poslu je izuzetno energičan i inovativan. Borivojev entuzijazam se reflektovao i na ostale članove stručnog tima… Pokazao je izuzetno znanje u oblasti bolesti zavisnosti, kao i dobar pristup zavisnicima od psihoaktivnih supstanci”, navode nadležni u Kakarickoj gori.
,,Nije mi bilo teško da se svako jutro budim u četiri ujutru i iz Nikšića putujem do Podgorice. Imalo je smisla – pomagao sam ljudima, a i nadao se poslu”, kaže Raičević.
Na jesen 2015. izlazi konkurs za psihologa. Konkurs se odužio. Početkom decembra ga kontaktiraju i saopštavaju mu da je na to mjesto primljena druga osoba.
,,Imao sam cilj da prenesem poruku, da budem primjer da se može. I na kraju veza. Ogorčenje. Ispalo je da nisam primljen jer nisam imao vezu. Smatrao sam da mi veza i ne treba. Mogao sam je naći, ali sam računao koga će primiti ako neće mene. Računao sam da će mi dati šansu, a i ko bi mi je drugi pružio ako ne oni”, pita se i dan danas Raičević.
Govori i da je tada konkurisala prihološkinja koja je imala bolje reference od njega. Da je ona primljena, kaže, pa nekako i da prihvati ali ni ona nije dobila posao: ,,Da su mi odmah rekli – treba da hvatam vezu, a ne volontiraj godinu dana pa onda kući. Ja sam izgubio silne godine tako da nemam taj luksuz da gubim još jednu. Pomislim da je sve to fino što sam lično uspio u borbi, ali što vrijedi kad se ujutru probudiš i nemaš đetetu da kupiš litar varenike”.
On, supruga i dvoje djece, žive kao podstanari. Ipak, ne odustaje. ,,Jedan sam od rijetkih psihologa u Crnoj Gori koji sam prešao sve nivoe, radio sam u vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi i na klinici. Uvidio sam da ljudima često treba hrabrost i da mi dopuste da budem na zamjeni u nekoj školi. Dešavalo mi se da me odmah sa vrata isprate sa riječima – Što ćeš ti narkomančino”.
I iz škole su mu napismeno ostali hvalospjevi u vidu preporuka. Nedavno je konkurisao za posao psihologa na Žabljaku. Opet ništa. Veza.
,,Računao sam da kada sam prešao na ovu drugu stranu da će biti lakše, ali konstantno nailazim na zidove. Ponekad imam osjećaj da me izdaje snaga, ali opet to ne smijem sebi dozvoliti jer moramo podizati djecu”, priča Raičević.
Nije se libio ni fizičkih poslova, ali odnedavno ni to ne može jer je obolio od reumatskog artitisa, pa prima jaku terapiju.
,,Mogu reći da je boravak na Kakarickoj bio najljepša godina u mom dotadašnjem životu”, sjeća se Raičević perioda kada se kao zavisnik liječio. ,,Kada sam kasnije došao da radim to već nije bilo to. Uz sve napore sjajnog doktora Ljubinka Kaluđerovića, to je sada daleko od onoga što je trebala da bude ta ustanova. Bave se nekim sporednim stvarima, a ne, na primjer, time što je nekome uveče kriza i što plače. Oko 90 odsto zaposlenih je sada nezadovoljno. Smatram da je za to najodgovornija uprava, na čelu sa direktorom. Sada imate situaciju da tamo preko 50 zavisnika godišnje dođu, a da tretman završi samo par ljudi”.
Ističe da i pored brojnih akcija institucija i nevladinih organizacija nema ozbiljnog državnog sučeljavanja sa problemom narkomanije. ,,Ono što zabrinjava je da se spustio starosni prag uživaoca, pa se iz početnih razreda srednje, sada pomjerio na 8. i 9. razred osnovne škole. To ima razmjere epidemije. Samo procenat uzimanja marihuane se povećao 100 odsto, a ona je jedna od najgorih droga. Pored toga što je ona ulaz, prva stepenica u taj svijet, istraživanja su pokazala da se nakon sedam godina uzimanja ove droge inteligencija smanjuje za 40 IK jedinica. Dovodi te na granicu imbecilnosti”, priča i ističe: ,,Jedno uzimanje ekstazija dovodi do toga da pređeš prag i odeš sa druge strane sa mogućnošću da završiš na psihijatriji. A danas se to djeci prodaje za tri eura”.
Raičević svjedoči da kada je on bio na Kakarickoj, samo je dvoje-troje imalo hepatitis C. ,,Sada ga imaju skoro svi koji dođu tamo. Sada SIDU ima dvoje-troje. Pretpostavljate što će biti za par godina”.
Sjeća se jednog od predavanja koje je držao na primorju. ,,Bila je puna sala i dok sam govorio o svom iskustvu primijetio sam da jedna cura stalno vrti glavom. Pitao sam je zašto to radi, a ona je kazala – Nije to baš tako. Rekao sam joj – Tako je. Nakon par godina završila je na Kakarickoj. Sjećam se da sam nekim drugovima govorio da će da završe spavajući na ulici i da će da prose 50 centi po gradu. Bili su uvjereni da neće. Problem sa narkomanijom je upravo u tome da se čovjek i ne osvrne a već je dotakao dno, a nije ni svjesan koliko je propao”.
I pored svega, poručuje da uvijek postoji način da se izađe iz problema. ,,Život je apsolutno lijep. Mora se čovjek boriti jer odgovor nije ‘klepit’ se po nosu ili veni. Preporučio bih roditeljima da komuniciraju sa djecom. Komunikacija je nešto što je stvorilo civilizaciju i jedna od stvari koja nas razikuje od životinja, a mi smo to zapostavili. Za to što sam sa 14 godina postao narkoman nije krivo ni društvo, ni partija, ni sistem. Roditelji su tu uvijek presudni i ta komunikacija. Tako da bih roditeljima preporučio da se zapitaju i nađu vremena da više pričaju sa svojom djecom”.
Predrag NIKOLIĆ
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice