Crna Gora ima samo nekoliko umjetnika koji su napravili značajne karijere van regionalnih granica. Jedan od njih je Ilija Šoškić.
Ovog avgusta, Šoškić kao gost maestro boravi u Kotoru u okviru Grada umjetnika (Du¬kley Art Centar) koji je otvoren u bivšoj upravnoj zgradi Jugooceanije. Srijećemo se ispred oronule zgrade, koja je ove godine proglašena kulturnim dobrom.
,,To je ruski projekat. Rade tu umjetnici iz Rusije, Ukrajine, regiona. Pozvali su me na prijedlog Petra Ćukovića. Bar Rusi da me zovu u Crnu Goru, kad ovi naši neće”, kaže umejtnik, kojeg, za razliku od Jugooceanije, vrijeme nije slomilo. Ovog ljeta napunio je 80 godina. ,,Vrijeđa me što sam trenutno gotovo pa anonimno u Crnoj Gori. Nijesam prihvatao nikad da sam dijaspora, disident, da sam stranac u svojoj zemlji”.
Šoškić je krajem ’60-ih otišao u Italiju. Prve samostalne izložbe u Italiji imao je u galeriji Carbonesi u Bolonji 1971. godine i u Museo di Palazzo Diamanti u Ferari . Od performansa Pucanj u zid, izvedenog 1975. u rimskoj galeriji L’Attico, ne prestaje da intrigira evropsku umjetničku scenu. O njegovim radovima su tokom posljedne četiri decenije pisali značajni italijanski i evropski likovni kritičari.U februaru ove godine imao je izložbu u Rimu, a prošlog mjeseca izložbu posvećenu italijanskom reditelju i piscu Pjeru Paolu Pazoloniju u okviru Festivala evropskog filma Palić.
U Crnoj Gori je prošle godine u okviru Njegoševog jubileja, u Biljardi, postavljen Šoškićev rad Korota i suša. Bila je to rekonstrukcija rada iz 1986, realizovanog u Nikšiću. Kritičari su ocjenili da je Korota i suša jedno od Šoškićevih remek djela, a ujedno i prva instalacija u istoriji crnogorske umjetnosti, izvedena u Crnoj Gori.
Od te 1986. Šoškić pokušava da se vrati u Crnu Goru, ali mu se ne da. Jedino što je tražio od institucija je zdravstveno osiguranje. ,,Ne trebaju mi priznanja, status zaslužnog umjetnika, samo sam im tražio zdravstveno osiguranje. Ukoro putujem u Škotsku, idem u Ameriku, svuda mi pored crnogorskog pasoša treba i osiguranje. Ali, eto, ne daju”, kaže Šoškić.
Zna on kako to ide: ,,Oni bi da me natjeraju da idem na šalter, da se žalim, kukam, kao materijalno ugroženi. Ma idi… To ti je ono ako se neko smiluje, da prvo moliš pa ako daju daju…”.
Njegova supruga Dragica kaže da je bila u Udruženju likovnih umjetnika Crne Gore (ULCG) da provjeri kakav je Ilijin status. Da li ima status slobodnog umjetnika, gdje je problem zašto ne može da dobije zdravstveno i minimalnu penziju. Rekli su da će nešto vidjeti.
U Ministarstvu kulture su im rekli da ništa ne mogu uraditi. Nego da zvanično napišu molbu. Prošli put kad su pisali molbe završile su u smeću. Dragica se sjeća da su kod pojedinih ministara kulture i po desetak puta tražili prijem bezuspješno.
,,Na Venecijanskom bijenalu 2011. gdje sam predstavljao Crnu Goru, Filip Vujanović je, pred tadašnjim ambasadorom i zvanicama, obećao da ću dobiti neki atelje-kuću, kada je čuo da imam jedino baraku u Baru. Kasnije smo tražili prijem kod njega, pisali mu. Prvo je bio na godišnjem, a poslije nije ni odgovarao. I prođoše četiri godine”, kaže Šoškić.
U Italiji i inostranstvu ističe da nema problema, muzeji otkupljuju radove, i sve ide kako priliči odnosu prema umjetniku. Ove godine njegova dva rada otkupio je Narodni muzej u Beogradu, kao i muzej u Novom Sadu.
,,Na vlasti su ljudi koji nemaju nikakve veze s kulturom. Ministar kulture samo je figura. Dosta je tu i neznanja, ali ipak znaju da sam poznat na svjetskoj sceni. A opet je tu taj jedan ignorantski odnos, samo što ne kažu – ma dobro je da si živ”. priča Šoškić bez gorčine i dodaje da ima i dobrih ljudi. Ističe bivšeg konzula u Italiji Željka Stamatovića. ,,Rođen sam u Dečanima, nekima je to bio povod da govore da sam sa Kosova. A ja sam, volim za sebe da kažem, normalni Crnogorac, kojemu na svim izložbama po svijetu uz radove stoji da je crnogorski umjetnik. Stamatović mi je pomogao da dobijem crnogorski pasoš, vidjelo se da mu je stalo. Poslije mi je ugovorio i razgovor sa jednim crnogorskim političarem. Ali sam odustao, rekao sam mu ne mogu ja to”.
Šoškić se 1987. vratio u Jugoslaviju, u Dubrovnik. Od 1991. do 1994. je sa porodicom bio izbjeglica u Budvi. ,,Filo Filipović poklonio mi je atelje od 27 kvadrata u zgradi gdje je TV Budva. Taj atelje je opština dala Lubardi, on Filipoviću, a ovaj meni. Onda su me optužili da sam ja to izdavao, zarađivao pare. Smiješno. Krenuli su tada sa tim pričama i uzeli mi taj atelje. Sada ti isti imaju pola Crne Gore, i malo im je”.
Dodaje da je bilo svakakvih dana, i onih kada nije imao ni za cigare. ,,Zovem galeriste, nikog u Rimu. Šta ću, izađem da šetam. I sretnem jednog galeristu, nije sarađivao sa mnom, ali smo se znali. Ljubazno me pozove da dođem uveče na prijem u Kraljevsku palatu. A tamo krem se okupio. Kažem ovom galeristi: ‘Znaš da jutros kada si me sreo nijesam imao ni za cigare’. On me pogleda i kaže: ‘Sam si izabrao’. Možda i jesam”, priča umjetnik.
,,Volim Crnu Goru, ali sa crnogorskom politikom ne želim da imam posla. Ove u vlasti kultura, a čini mi se ni država, ne interesuju, samo pare. Nijesam ni za opoziciju ni za vlast. Meni je važno da u svoju zemlju ne dolazim anonimno, da ne budem ignorisan”.
Konačno, nije toliko kivan na političare, koliko na svoje kolege: „Politika je takva kakva je i ona će se mijenjati. ULUCG je postao politička organizacija, pa imate tamo ljude koji imaju po nekoliko poslova, oni slikaju, akademici su, profesori, zaslužni umjetnici… Oni su napravili rampu. Raspoređeni su u svim institucijama i ne daju nikom ništa”.
Nabraja dalje da je nestalo Cetinjsko bijenale, da je u Crnu Goru došla Marina Amramović, pa da su i to ugušili, da vajara Rista Stijovića skoro niko ne pominje…
,,Ja se žalim, a eto Dada Đurića. Kako su se prema njemu odnosili i kako se odnose. Nijesu ispoštovali njegovu želju da postave tu stijenu, kamen na njegov grob. Tamo postoji ploča, ali tog kamena nema. Prema priči Dado je izabrao to mjesto iznad Rijeke Crnojevića jer su tu partizani pobili silne Italijane na početku rata, i kao mali tamo je išao i zamišljao te ljude, konje, ubijene, njihove izobličene glave, tijela… Jedva sam došao do Dadovog groba, sve zaraslo u žbunje. Tamo izgleda niko ne dolazi. Da sam na Cetinju, sam bih to očistio, grob mog školskog druga”.
Tako je to u Crnoj Gori sa velikim umjetnicima.
O mladim crnogorskim umjetnicima
,,Primjetno je da mladi crnogorski umjetnici osjećaju modernost, pozitivnu energiju, jezik ovog vremena. Stvarati u ovim uslovima i jeste čudo. Ove mlađe slabo znam, nijesam par godina ni ostajao u Crnoj Gori. A istakao bih radove Irene Lagator, Jelene Tomašević, kao i Bojane Radulović, ona je negdje u inostranstvu. Za mlađe se ne zna oće li postati umjetnici. Talenat, rad. Treba sve to da sazri. Treba imati karakter, magareću upornost. Onaj ko izdrži, uspjeva”.
Predrag NIKOLIĆ
HORIZONTI4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice