Povežite se sa nama

MONITORING

SLUČAJ VESELINA VELJOVIĆA: Opet na braniku

Objavljeno prije

na

Nije dobar znak kad Veselina Veljovića izvade iz naftalina i kao civila prebace u televizijski studio. Znaš da je, iako govornik nije u uniformi, neki boj u pitanju. Specijalni. Sa poznatim ciljem: treba braniti Đukanovića.

Bivši šef policije, nekadašnji komandant Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) i komandir CB Pljevlja, te aktuelni sekretar Vijeća za nacionalnu bezbijednost, ove je sedmice gledaoce Žive istine Darka Šukovića vratio u 1992, 1998, a potom i 2008. godinu, podsjećajući ih na ,,bezbjednosna iskušenja” Crne Gore: razlaz Đukanovića i Momira Bulatovića, proteste protiv nezavisnosti Kosova, rane devedesete pune nacionalističkih divljanja.

Veljović je predstavljen kao spasilac Crne Gore i njenog pravnog poretka u tim prelomnim trenucima, koji je svojim vojnim, policijskim i ostalim specijalnim vještinama sprečavao raznorazne teroriste, najčešće, doduše, izvanjske i unutrašnje Srbe, da izvrše državni udar. Sve asocijacije na današnji trenutak mora da su slučajne – ne bi Veljović i Šuković radili za Đukanovića. To što je tih prelomnih godina Veljović u stvari spašavao vlast bivšeg premijera Mila Đukanovića šta će, nije do njega. Nije on kriv što je Đukanović dvije i po decenije dobijao izbore. Ako je i držao neki tajni sastanak, kao onda u policijskom kampu Zlatica kad se sumnjalo da Veljović nije agitovao za NATO, kako je tvrdio, nego popričao sa kolegama i o izborima u Mojkovcu, šta sad. Razmijenio mišljanja sa drugovima. A i navikne se čovjek, tolike godine štititi državu, nije šala.

Hajd sve, pomalo istorije nije naodmet, nego što je neznaveni gledalac Žive istine mogao steći utisak da je Veselin Veljović penzionisani policijski fukcioner koji sa istorijske distance od više decenija govori o prošlosti. Ili da je autor emisije novinar početnik koji je zaboravio sekretara Vijeća za nacionalnu bezbijednost da priupita ponešto o trenutku u kome živimo i u kom je ovaj zadužen i vrlo odgovoran za bezbjednost u zemlji. Tipa: ,,Okej, uhapsili ste Emila Labudovića te daleke 1998. godine na mostu Blaža Jovanovića jer je navodno pucao dok su protestanti pokušavali da zauzmu Skupštinu. Ali zaboga miloga zašto još nijeste uhapsili nikog zbog eksploziva postavljenog na automobil komandira barske policije Ivana Đokovića?”. ,,Radimo na tome…”, krenuo bi Veljović, a novinar bi ga odlučno prekinuo: ,,A šta radite mili brate kad još nijeste uhapsili nikog ni zbog ranijih napada na policijske i druge funkcionere, da ne pominjem niz ubistava koji se povezuju sa obračunima kriminalnih grupa”.

Moglo bi i ovako. Ono kad Veljović priča o tome kako je ranih devedesetih kad je bio komandir CB Pljevlja štitio grad od četnika, novinar da uskoči: ,,Fino, a šta je sa optužbom jednog od progonjenih bukovičkih Bošnjaka, Seifa Osmanagića, koja je 2003. godine objavljena u publikaciji Fonda za humanitarno pravo, da ste početkom devedesetih bili jedan od njihovih policijskih mučitelja “.

„Apsolutno to odbacujem. O tome je bilo riječi i na mom skupštinskom saslušanju. Ti podaci su izmišljeni”, krenuo bi Veljović kao nekad kada je te optužbe pokušao demanatovati u Monitoru koji je prvi o tome pisao. ,,Da, ali ima jedna sitnica, u Skupštini se ne sjećaju da su vas o tome propitivali na saslušanju. Kažu da tada nijesu ni bili upoznati sa ovim optužbama”, opet bi novinar. Mada je Šukoviću sigurno teško da tako nešto i zamisli, kao ono što je dok je bio šef policije Veljoviću bilo „teško i da zamisli da uhapsi Đukanovića”

Ili kad Veljović priča o ,,tragici crnogorskih podjela kada je u borbenom vozilu sa njim bio ‘specijalac’ čija je majka bila članica GO SNP-a Momira Bulatovića”.

,,Da, tačno, tragike crnogorskih podjela su uvijek aktuelne, nego molim vas gospodine Veljoviću recite mi, znate li možda ko je 24. oktobra 2015. bio u automobilu sa Radosavom Rašom Lješkovićem, šefom SAJ-a kada su hamerom jurili na goloruke građane, a potom krvnički pretukli Mija Martinovića”, priupitao bi novinar. ,,A ne znate, imao je fantomku na glavi.”

Jedan dio emisije morao je biti rezervisan za Veljovićev mirnodopski period. Ono tipa: Šta je sa vašom odgovornošću u prodaji kampa Zlatica, potencijalno koruptivnom poslu koji je u ladici tužilaštva? To je onaj slučaj kada je Vlada kamp na Zlatici, dok ste vi bili šef policije, kupila za 8,4 miliona eura u avgustu 2011. godine od UTIP-a Crna Gora, vlasnika Žarka Burića, koji je pet godina ranije, isti kamp kupio od Vlade po duplo nižoj cijeni – 4.760.000 eura. Je li slučajnost da ste od iste kompanije kasnije kupili trosoban stan po mnogo jeftinijoj cijeni, što je otkrila Mreža za afirmaciju nevladinog sektora? A slučaj nezakonite raspodjele stanova sindikata Uprave policije? Ili ono kad ste tajno snimali građane, što je potvrdio i Ustavni sud?

Onda bi ga novinar priupitao ponešto i o slučaju „crne trojke”. Ne treba podsjećati da je bivši pripadnik SAJ-a Brajuško Brajušković svojevremeno optužio Veljovića da je skupa sa bivšim kolegom Miljanom Perovićem rukovodio specijalnim parapolicijskim grupama, takozvanim crnim trojkama, koje su bile zadužene da prebijaju kritičare režima, novinare, opozicione političare. Priupitao bi ga i o drugim, kasnijim slučajevima napada i pritisaka na kritičare i novinare u kojima su se pominjali Veljovićevi saradnici, dok je on bio šef policije, od prijetnji smrću Aleksandru Zekoviću, dugogodišnjem predsjedniku Savjeta za građansku kontrolu policije, do napada na novinarku Vijesti Oliveru Lakić.

Poseban dio bio bi rezervisan za optužbe za šverc cigareta.

Umjesto svega, do kraja intervjua osta samo priča o heroju Veljoviću.

,,Ponovno odmrzavanje vojnika mafijaškog režima, Veselina Veljovića, čovjeka zaduženog za tzv. ‘crne’ operacije , kao što su zaštrašivanje, prebijanje i likvidacije novinara, aktivisita NVO, opozicije, logistiku šverca cigareta, droge, oružja, razbijanja demonstaracija, zaštitu režimskih mafijaških klanova, krađu na izborima, prikrivanje izvršilaca teških krivičnih djela, zataškavanje kompromitujućih afera za režim itd. je jasna najava Duška Markovića i DPS-a militarizacije i eskalacije nasilja sa političkom pozadinom”, prokomentarisao je gostovanje Veljovića u Živoj istini Nebojša Medojević, lider Pokreta za promjene.

Političku pozadinu gostovanja Veljovića teško je bilo ne primijetiti. Izvlačenje istorije državnih udara u trenutku kada je tužilaštvo podiglo optužnicu protiv lidera Demokratskog fronta u slučaju državni udar, nije neuobičajena metoda manipulacije iz spin kuhinje Đukanovićevih specijalaca.

„Bilo je mišljenja da je Momira Bulatovića i saradnike trebalo uhapsiti”, objašnjavao je on epilog protesta 1998. „Slagao sam se sa tim, ali je politički stav bio da se to ne radi i oni su te noći pušteni”, kazao je u intervjuu između ostalog Veljović. To nam žele poručiti. I ako budu oslobođeni i ovi „teroristi”, kao oni bivši, može to biti politička odluka. Sumnje treba zadržati, da se dijelimo u beskraj. Zarad Đukanovića i njegovih.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo