Senzacionalni pomak u istrazi o ubistvu Iva Pukanića je napravljen još u maju ove godine kada je hrvatskom tužilaštvu (Državnom odvjetništvu Hrvatske) iscrpni iskaz dao crnogorski državljanin, koji je od sredine 1990-ih bio partner Stanka-Cana Subotića u poslovima šverca duvana – saznaje izvještač Monitora. Sada je taj svjedok u Beogradu. Od ponedjeljka 19. oktobra ga saslušavaju u istrazi o ,,duvanskoj mafiji”, u kojoj je glavni osumnjičeni Subotić. Iskazi traju i po 10 sati. Ime ovog svjedoka, zbog osjetljivog statusa ne možemo objaviti; nalazi se pod zaštitom srpskog specijalnog tužilaštva za organizovani kriminal. Provjeravaju se okolnosti koje upućuju na otkrivanje naručilaca serije ubistava koja su pratila duvanske poslove, od kojih je Pukanićevo posljednje u nizu. Prvi je na postojanje ozbiljnih prijetnji direktoru Nacionala ukazao Srećko Kestner. On je 2001. dao intervju Pukaniću u kojem je, u dva navrata, govorio o „duvanskoj mafiji”. Proljetos je ovaj hrvatski nedjeljnik objavio Kestnerovu tonsku izjavu iz 2001. godine da će „Pukija probati da ubiju milion posto”.
Kestner je tada objasnio da su „poslali Pukiju više poruka, jedno 20 direktnih i indirektnih poruka da stane sa pisanjem protiv Mila Đukanovića i Subotića”, te da „sada samo biraju čovjeka koji će da ga rokne; oni ubijaju čovjeka ako im pičku pogleda a kako onda neće da ubiju ljude koji kontrolišu medije”.
O prijetnjama Pukaniću možda bi mogao da svjedoči još jedan insajder. Riječ je o Nikšićaninu Veselinu-Vesku Vukotiću, 1980-ih likvidatoru SDB SFRJ (vidi prošli broj Monitora). Ratko Knežević je tvrdio da se Vukotić svojevremeno javio Pukaniću i prenio kako mu je obećano da će, ukoliko ubije njih dvojicu (Pukanića i Kneževića), postupak u Kotoru (gdje je Vukotić 1997. ubio pomorca Duška Boškovića u jednoj diskoteci) biti obustavljen. Vukotić je krajem 2008. izručen Srbiji iz Holandije.
Srpski list Blic je izvijestio kako su napravljeni ozbiljni pomaci u rasvjetljavanju i dva ubistva visokih funkcionera u Beogradu. Hronološki je prvo po redu smaknuće generala Radovana-Badže Stojičića, načelnika Resora javne bezbjednosti MUP-a Srbije, 11. aprila 1997. u beogradskom restoranu Mama mia. Motiv: Stojičić je bio duboko umiješan u šverc cigareta i poželio je da mu se isplaćuje još veći reket. Uslijedila je smrtna kazna, ili, kako je slikovito opisao jedan policijski funkcioner, „Badžu su ubile cigarete”.
Drugi srpski policajac, Miodrag Zavišić, raniji šef policije Novog Sada – sada optužen u aferi šverca duvana Mreža kao saradnik Cana Subotića – na sudu je prošle godine izjavio da je „moguće da Subotić stoji iza ubistva Badže”. Rođeni Badžin brat, Siniša Stojičić, bio je do 1996, prema optužnici, Subotićev saradnik. Konačno, ljetos je Ratko Knežević – nabrajajući Subotića, Đukanovića i Jovicu Stanišića kao članove ,,duvanske mafije” – naveo i da je Stojičić ubijen ,,jer se usudio da reketira gospodina Subotića.”
Kao egzekutor isključivo je pominjan Željko-Maka Maksimović, plaćeni ubica odgovoran, tvrdi se, za niz drugih nerasvjetljenih ubistava iz 1990-ih. Maka je na suđenju tvrdio kako je 1995. imao razloga da vjeruje da je Badžin službenik, policajac Goran Radulović, bio poslat da ga na ulici ubije – preventivno ga je upucao, ,,ovjerio” hicem u glavu, pa je oslobođen odgovornosti pod originalnim objašnjenjem kako je postupao u samoodbrani!
Makina specijalnost, prema tvrdnji bivšeg ministra unutrašnjih poslova Srbije Dušana Mihajlovića, bila je ,,likvidacija funkcionera MUP-a”. Nakon ubistva policijskog generala Boška Buhe navodno je zbrisao u Crnu Goru. Njegov prijatelj, profesionalni falsifikator i slikar Dragan-Tapi Malešević je u intervjuu za list Oko avgusta 2002. (dva mjeseca prije smrti od srčanog udara u policijskoj stanici) tvrdio kako je u drugoj polovini 1990-ih bio izložen prijetnjama izvjesnih struktura MUP-a Srbije, ali da je u Crnoj Gori imao sigurno utočište. ,,Otišao sam u Crnu Goru, tamo se sakrio, a tamo nijesu mogli da me traže, jer su znali da kad sam dolje, da sam mnogo jak, čak i opasan za njih”, kazao je Tapi. Prijetnje su se obnovile u januaru 2002, kada se Tapi opet ,,sklonio u Crnu Goru na 14 dana”.
Tapi je Maku angažovao krajem 1980-ih kao izbacivača u diskoteci Amadeus koju je držao sa Željkom-Arkanom Ražnatovićem. Maka (star 46 godina), sin pukovnika KOS-a, dotad je već prolazio kroz policijske evidencije (prijava zbog nanošenja teških tjelesnih povreda, pokušaj ubistva, itd). Po izbijanju rata na prostoru SFRJ, Maka je dio paravojnih snaga koje kontroliše DB-e Jovice Stanišića, ali i navodni član grupe Amerika – što je operativni naziv korišćen u policijskoj istrazi – na čijem je čelu Crnogorac Vojislav Raičević iliti Vojo Amerikanac iz Danilovgrada (nestao bez traga 1997; njegov spaljeni džip je pronađen na periferiji Beograda).
O Makinim konekcijama sa crnogorskim gangsterima prve informacije stižu 2001. od izvjesnog Srećka, tajnog svjedoka koji sarađuje sa Upravom za borbu protiv organizovanog kriminala MUP-a Srbije. On kao članove grupe Amerika, pored Make, navodi i Ivana Delića, Branislava-Brana Mićunovića i njegovog brata Dula Mićunovića, Veselina-Veska Raičevića (brat Voja Amerikanca), kao i Danilovgrađane: Krsta Stanišića (kum Voje Amerikanca, uhapšen 2006. u Beogradu po ekstradicionom zahtjevu iz Njemačke), Nenada Grgurovića, poznatog i kao Nešo Brada, Pavla-Pašu Đurišića i Veselina-Para Pavličića (neki od njih su u Pobjedi objavili čitulje za svog nedavno ubijenog zemljaka Branislava-Brana Šaranovića).
Veze lica i događaja daju okvirnu sliku odnosa snaga i raspoloženja u kriminalnom netvorku. Krsto Stanišić je avgusta 2006. bio u društvu Sretena Jocića alijas Joce Amsterdama i njegovog kuma Uglješe-Uga Aranitovića (ubijen 2008.) u jednoj kockarnici; tom prilikom su Joca Amsterdam i Ugo uhapšeni. Ugo je bio u vozilu sa Mojkovčaninom Ivicom-Icom Jovanovićem kada je ovaj krajem 2002. izrešetan u Beogradu. Prema iskazu na suđenju svjedoka-saradnika Dejana-Bagzija Milenkovića, šef ,,zemunaca” Dušan-Duća Spasojević je kazao da Ico ,,mora biti ubijen, iako je član ekipe Ivana Delića”. Bagzi je pojasnio kako je Duća ,,vjerovao da Delić radi za crnogorsku DB-e koja štiti Maku Maksimovića, jedinog kriminalca koga se plašio”.
O Ivanu Deliću (star 39 godina) čulo se prvi put krajem 2001. kada je Anketni odbor Skupštine SRJ, kojim je predsjedavao Vojislav Šešelj, istraživao činjenice oko ubistva ministra odbrane Pavla Bulatovića. Zaključak je glasio da je Delić navodni ubica a da je smaknuće naručio srpski biznismen Filip-Cepter Janković. Delić se pozvao na alibi – na dan ubistva 7. februara 2000. godine tvrdi da je boravio sa desetinama svjedoka u Budvi. Nakon što je čuo za ubistvo Bulatovića, Delić je kazao kako je pomislio da možda ima svog imenjaka u Budvi.
Tokom rada Anketnog odbora otišao je i u budvanskoj policiji – čiji je šef u to vrijeme bio sadašnji gradonačelnik Rajko Kuljača – i samoinicijativno dao iskaz u kojem se pozvao na alibi. Delić je tvrdio kako, od diplomiranja na Fakultetu za fizičku kulturu 1996, uopšte nije dolazio u glavni grad Srbije (studije započeo u Sarajevu 1989, a 1992. ih nastavio u Beogradu).
Prije rada Šešeljevog odbora, Delić je bio predmet obrade KOS-a a višednevnu istragu na terenu je predvodio general Aleksandar Vasiljević. Prema podacima KOS-a, Delić je porijeklom iz Mojkovca a otac mu je radio u Libiji gdje je napravio početni kapital za privatni biznis. General Vasiljević je svjedočio kako je Delić bio blizak sa Darkom-Belim Raspopovićem (ubijen 2001. u Podgorici), načelnikom antiterorističke uprave DB-a Crne Gore, ali i nekim šefovima podzemlja. U intervjuu za beogradski NIN Delić 2002. nije negirao ,,poznanstvo” sa Raspopovićem, Branom Mićunovićem i Vojom Amerikancem.
,,Znam ih kao što ih zna i hiljadu drugih. Neću valjda zbog toga da se pravdam”, rekao je Delić i odbacio navode da ,,poznaje” i Andriju Draškovića. Nije demantovan navod iz štampe da ima službeni telefon DB-a Crne Gore.
U susjedstvu Vile Montenegro Caneta Subotića, Delić ima luksuzni hotel Azimut, ali mu aveti prošlosti ne daju mira. Preživio je četiri atentata, posljednji avgusta prošle godine kada je otputovao u Pariz gdje ga hapsi francuska policija i isporučuje Holandiji zbog, tvrdi se, rasvjetljavanja ubistava holandskog državljana Srđana-Serđa Miranovića (u Podgorici, 2006) i Aleksandra-Acike Bulatovića (2003. u Amsterdamu). Serđo je bio kum Joce Amsterdama, ali ne i jedini Crnogorac u njegovom okruženju.
U zagrebačkom zatvoru Remetinac već godinu dana se nalazi Slobodan-Kardinal Đurović, crnogorski državljanin iz Bara, koji je, tvrdi se, bio glavna spona između zločinačke grupe i svoga kuma Joce Amsterdama, navodnog finansijera Pukanićevog ubistva. Kardinal je bio potpuna nepoznanica za javnost što je razumljivo ukoliko je tačno svjedočenje „krunskog svjedoka”, saradnika hrvatskog tužilaštva, da je za Jocu Amsterdama obavljao delikatno ugovaranje, isplate i koordinaciju smaknuća šefa Nacionala.
Kardinal je do sredine 1970-ih bio vojno lice; potom emigrira u Pariz (navodno je ostao na vezi sa KOS-om) gdje se bavio biznisom, pa je – poput Cana Subotića, koji je takođe bio u Parizu – otvorio šnajderske firme. On poznaje Jocu Amsterdama najkasnije od sredine 1980-ih. Prema raspoloživim činjenicama, Kardinal se 2004. nakratko vratio u Bar – u to vrijeme Joca Amsterdam je, nakon hapšenja u Budvi, izdržavao zatvorsku kaznu u Holandiji – da bi se potom preselio u apartman hotela Interkontinental u Beogradu.
Proljetos je Nacional objavio integralno svjedočenje koje je poslužilo za zaključak da „postoje iznimno čvrste indicije da je Pukanićeva likvidacija naručena zbog pisanja o crnogorskoj duhanskoj mafiji”. Prema iskazu ,,krunskog svjedoka”, Kardinal je još 2005. dok je Robert Matanić – osumnjičeni član zločinačke grupe – tada bio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, radio na organizovanju njegovog bjekstva.
Prema krivičnoj prijavi srpskog tužilaštva Joca Amsterdam je 2007. isplanirao Pukanićevo ubistvo. Navodno, to se dogodilo tokom njegovog boravka na Crnogorskom primorju, gdje je, zbog nošenja oružja, uhapšen jedan njegov tjelohranitelj. Mediji su naveli kako je to navodno isplanirano u ,,vili” Kardinala Đurovića, iako on, osim relativno malog nasljeđa, nema u Crnoj Gori upisanu drugu nekretninu. Njegova braća su u Baru poznati biznismeni, vlasnici Zlatne obale i Tropikane.
Nove činjenice o aktivnostima Joca Amsterdama na Crnogorskom primorju dao je Dušan Erceg, koji je u sremskomitrovačkom zatvoru do 2006. dijelio ćeliju sa Robertom Matanićem. Erceg je postao svjedok hrvatskog tužilaštva i tvrdi kako mu je, par mjeseci nakon Pukanićevog smaknuća, ,,jedan osuđenik iz Crne Gore koji ima državljanstvo Srbije”, na mobilnom telefonu pustio snimak na kojem je Matanić ,,na moru, sa ljudima iz Crne Gore, koji su jako poznati”.
Taj snimak sada je u posjedu Državnog odvjetništva Hrvatske, potvrđeno je iz Zagreba izvještaču Monitora. Na njemu se, u restoranu na Slovenskoj plaži u Budvi vide Matanić i Kardinal Đurović u društvu Brana Mićunovića i Radojice-Kobca Božovića, pukovnika bivše Jedinice za specijalne operacije DB-a Srbije i doskorašnjeg direktora FK Zeta.
I Šarići članovi „Amerike”
Dvojica biznismena iz Pljevalja, Darko i Duško Šarić, u objavljenim operativnim podacima srpske policije iz 2006. se takođe navode kao članovi grupe Amerika. Oni su u Srbiji vlasnici dva hotela i splava u Beogradu kod hotela Jugoslavija.
Crnogorske veze
Andrija Drašković je, nakon što je Joca Amsterdam bio na slobodi u Beogradu od 2007. godine, viđan u njegovom društvu na beogradskim splavovima. Drašković je sin Milorada-Miša Draškovića (svojevremeno bio predstavnik beogradskog Jugometala u Milanu) koji je u intervjuu novinaru Marku Lopušini kazao kako je, osim velikog prijateljstva sa generalom Ratkom Mladićem, takođe „veliki prijatelj sa Milom Đukanovićem”. U srpskoj štampi nije demantovan podatak da je Andrija Drašković „drugar i poslovni saradnik sa Željkom-Makom Maksimovićem” i da su obojica „porijeklom iz Crne Gore”. Drašković je rođen na Kosovu a njegovi su porijeklom sa Čeva. Navedeno je kako je „Makin otac, pukovnik KOS-a, bio prijatelj i Vukašina Maraša i Brana Mićunovića”.
U najnovijem izvještaju UNESCO traži trenutnu obustavu svih građevinskih projekata unutar zaštićenog dobra i njegove zaštitne zone. Ove mjere predviđene su kao nužne kako bi se srpiječile negativne posljedice kumulativnih uticaja novih projekata na izuzetnu univerzalnu vrijednost Kotora. Traži se revizija PUP-a Kotor i Menadžment plana
Status Kotora i Bokotorskog zaliva na listi zaštićene svjetske kulturne i prirodne baštine, ponovo je u fokusu pažnje građana, vlasti i medija u Crnoj Gori. Nedavni bizarni predlog ministra prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, Slavena Radunovića, o mogućem raspisivanju referenduma na kojem bi se građani Boke izjasnili da li žele i dalje da uživaju zašitu UNESCO ili ne, izazvao je ogromnu pažnju javnosti.
Ova izjava ministra Radunovića izazavala je brojne negativne reakcije političara, mnogih nevladinih organizacija, aktivista i građana Kotora. Oni su iskazali duboko neodobravanje i odijum prema stavu vladinog funkcioneru koji na neprihvatljiv način govori o najznačajnijoj tekovini Kotora i gradova u zalivu Boke ostvarenoj prije 46 godina – upis na listu područja od izuzetne univerzalne vrijednosti svjetske kulturne i prirodne baštine.
Ministar Radunović samo je otvorenije govorio o izgradnji i razvoju, ono što su njegovi prethodnici bez mnogo buke godinama sprovodili u praksi, zbog čijih su radnji preijdlozi i prijetnje o skidanju Kotora sa liste UNESCO redovno stizali iz ove svjetske organizacije. Pravo je čudo da je zaštićeno područje ostalo na listi svjetske baštine, nakon decenijske nebrige nekadašnjih vlasti i divljanja građevinske mafije po Boki, koju su nemilice betonirali.
Ministar je zabrinut, nakon što su polovinom jula iz Pariza stigle uznemirujuće vijesti o zabrani gradnje i izostanku milionskih investicija na dijelu primorja. U okviru 47. sesije održane od 6-16. jula u Parizu, stručni tim zajedničke misije Centra za svjetsku baštinu UNESCO/ICOMOS, usvojio je izvještaj za Kotor, po kojem Crna Gora ima rok da do 01. februara 2026. dostavi ažuriran izvještaj o stanju očuvanja za prirodni i kulturno-istorijski region Kotora, radi razmatranja na 48. sesiji UNESCO Komiteta.
Odluka 47 COM 7B dio je šireg paketa koji se odnosi na mnoge UNESCO lokalitete gdje države članice imaju rok do 1. februara 2026. da dostave izvještaje o očuvanju svojih područja. Odluka za Kotor nosi broj 47 COM 7B.115 i predstavlja rezime nedostataka u implementaciji preporučenih mjera iz monitoringa i misija iz februara 2025., te planiranih i sprovedenih mjera za zaštitu izuzetne univerzalne vrijednosti područja (OUV).
U najnovijem izvještaju UNESCO traži trenutnu obustavu svih građevinskih projekata unutar zaštićenog dobra i njegove zaštitne zone. Ove mjere predviđene su kao nužne kako bi se srpiječile negativne posljedice kumulativnih uticaja novih projekata na izuzetnu univerzalnu vrijednost Kotora. Traži se revizija PUP-a Kotor i Menadžment plana, uvođenje strategije za smanjenje rizika i integrisanje OUV u planska dokumenta.
Nalaže se privremena obustava svih razvojnih projekata – uključujući i one za koje je od 2023., na osnovu HIA studija, dobijena saglasnost UNESCO. dok se ne izradi kumulativna procjena uticaja na OUV. Odnosno, da su unaprijed uradi studija o tome kako bi se realizacija Prostorno urbanističkog plana Kotora u cjelosti, odrazila na kulturno nasljeđe Boke. U praksi to znači zaustavljanje razvoja dok se ne uspostave adekvatni planovi, primijeni uravnoteženo planiranje uz obavezu izrade HIA studije i unutar buffer zone u svim pogođenim opštinama u široj zoni Boke.
Pored Kotora moratorijum na izgradnju objekata odnosi se i na djelove opština Tivat, Herceg Novi i jedan mali dio opštine Cetinje, koje su u zahvatu zaštitne buffer zone.
Ako se preporuke iz poslednjeg izještaja ne sprovedu do 1. februara 2026. Kotor bi mogao doživjeti poraz koji bi imao ogroman međunarodni odjek, brisanje Kotora sa liste Svjetske baštine i upis na listu Svjetske baštine u opasnosti.
Vlada premijera Milojka Spajića našla se pred velikim izazovom. Da sprovede privremenu zabranu izvođenja svih planiranih projekata, da uspori razvoj primorskih opština i sačuva UNESCO status Kotora i zaliva Boke, ili da popusti pred pritiskom kapitala građevinskog lobija koji na ovom dijelu Crnogorskog primorja ima ogromne planove.
Premijer Spajić preuzeo je kormilo u Nacionalnoj komisiji za UNESCO kojom će predsjedavati narednih šest mjeseci i obećao da status UNESCO za Kotor neće biti doveden u pitanje.
„Uključio sam se u predsjedavanje Nacionalnoj komisiji za UNESCO i zajedno sa stručnjacima učinićemo sve da posebne vrijednosti naše države ostanu očuvane i međunarodno prepoznate“, kazao je premijer.
Nacionalna komisija za UNESCO je jedna glomazna neučinkovita radna grupa na čijem se čelu obično smjenjuju ministri kulture. Ovo je prvi put da takvu komisiju predvodi jedan premijer.
Država je osnovala više tijela čiji je posao bio cjelovita zaštita područja. Pored Nacionalne komisije formiran je i Savjet za upravljanje prirodnim i kulturno-istorijskim područjem Kotora. Postoji i Kancelarija za UNESCO u sklopu Ministarstva kulture i medija. Na desetine biranih vodilo je ove grupacije osnivane forme radi, njihov učinak na obezbjeđenju zaštite i sprovođenju dosadašnjih preporuka UNESCO ravan je nuli.
Iako je prošlo 46 godina od stavljanja Kotora pod zaštitu UNESCO, vlast nije uspjela da ovu teritoriju pravno zaštiti kao zonu specifičnog kulturnog pejzaža.
Interesi investitora stavljeni su iznad interesa države i građana Crne Gore, kojima je pitanje opstanka na listi svjetske kulturne baštine neupitno. To su nedavno poručili odbornici Opštine Kotor koji su jednoglasno usvojili Deklaraciju o očuvanju Kotora.
„UNESCO satus nije političko pitanje već civilizacijska obaveza“, poručili su kotorski parlamentarci.
Međutim, u prethodnim dekadama nije bilo tako. Na zaštićenom području vodila se borba između dva esktrema, gradnja stanova i apartmana na svakoj parceli sa jedne strane i zahtjevi da se stanje konzervira, sa druge. Između toga, urbanizacija prostora kotorske opštine dobila je nevjerovatne razmjere.
U izvještajima ICOMOS-a o kojima je Monitor u više brojeva izvještavao, ukazivano je na zabrinjavajući talas novogradnje koji je zahvatio područje Kotora. Napadnute su upravo one lokacije za koje je UNESCO zahtijevao poštedu ili bar kontrolisanu urbanizaciju. Navedeni su primjeri poražavajuće degradacije dijela zaliva, ribarskog naselja Morinj, Kostanjice, Dobrote, Škaljara, Orahovca, zelene zone Glavati, prostora čije prirodne vrijednosti su djelimično izgubile odlike, instituta Izuzetne univerzalne vrijednosti koje su ga dovele na listu bisera Svjetske baštine.
Od države Crne Gore u prethodnom periodu dva puta je zahtijevano uvođenje moratorijuma na gradnju objekata. Prvi put na sastanku UNESCO-vog Komiteta za svjetsku baštinu u Dohi, glavnom gradu Katara, u ljeto 2014., sa koga je izvještaj bio veoma negativan. Međutim, protiv uvođenja moratorijuma tada su se zdušno izborile članice crnogorske delagacije u Dohi, među kojima i Anastazija Miranović, tadašnja direktorica Uprave za zašitu kulturnih dobara, koja je imala značajnu ulogu u degradaciji kulturnog dobra Boke.
Najoštriji je bio izvještaj UNESCO za 2017. godinu, kada je zatražen moratorijum na gradnju u Kotoru, do donošenja novog PUP-a i stavljanje van snage svih planskih dokumenata koji su se odnosili na zaštićeno područje.
Vlada i Ministarstvo održivog razvoja i turizma našli su se tada neočekivanoj ulozi. Morali su poništiti sve planove koje su sami donosili, sve one državne studije lokacije kojima je betonirana obala Bokokotorskog zaliva, kao i lokalne urbanističke planove na koje su davali saglasnost. Donijetim uglavnom po instrukcijama moćnog građevinskog lobija i tajkuna bliskih DPS -u. Njihova stambena naselja po Kostanjici, Morinju, Dobroti, Orahovcu, Glavatima i gradnja na Turskom Rtu, područjima na koje je ICOMOS posebno ukazivao, ostaće kao spomenik jedne osione vlasti kojoj je najveće zadovoljstvo predstavljala gradnja stambenih kompleksa u netaknutim prirodnim rezervatima.
Skoro pet godina od pada Đukanovićevog DPS, očekivanja da će nova vlast sprovesti neophodne reforme, posebno u pravosuđu, gotovo i da ne postoje. Zato Đukanović i može da drži lekcije. Dok DPS i crnogorsko društvo drži kao taoce
Afera Telekom koja je počela od privatizacije ovog državnog preduzeća 2005. godine opet je dobila zamah. Nakon šest godina, specijalna tužiteljka Ana Petrović-Vojinović odbacila je krivičnu prijavu MANS-a, iz 2019, protiv bivšeg šefa države Mila Đukanovića, njegove sestre Ane Đukanović i više drugih osoba, koje je ta NVO sumnjičila za zloupotrebu službenog položaja, primanje mita i stvaranje kriminalne organizacije.
Ostala lica, za koje je odbačena prijava, su dobitnici DPS tranzicije – bivši predstavnik TelekomaOleg Obradović, EurofondaVeselin Barović, preduzeća Monte AdriaDamjan Hosta, kao i predstavnik Mađar TelekomaTomaš Morvaiv. Tužiteljka je u obrazloženju navela da je zastara za djelo krivičnih djela nastupila još prije 15 godina, dok su neka zastarjela prije nešto više od četiri godine. Samo to niko, svih ovih godina, nije imao kad da saopšti zainteresovanim stranama i crnogorskoj javnosti.
Državna kompanija Crnogorski Telekom prodata je 2005. godine Mađar Telekomu za 114 miliona, od čega su tri miliona izdvojena za dotaciju otkupa akcija manjinskih akcionara. Par godina nakon privatizacije, Ambasada SAD zvanično je potvrdila da je njihova Komisija za hartije od vrednosti i berzu (SEC) došla do dokaza da je bilo podmićivanja u Crnoj Gori u slučaju privatizacije Telekoma.
U tužbi američke Komisije ukazivano je da su podmićivanje omogućila dva člana uprave crnogorskog Telekoma i advokatica, sestra jednog od vodećih funkcionera. U pitanju su četiri lažna konsultantska ugovora, preko četiri of-šor firme koje su angažovane navodno od Mađar Telekoma za konsalting ali su u stvari poslužile da bi se isplatio mito kako bi mađarski investitor došao do željenog procenta vlasništva.
Postupak u SAD, pred njujorškim sudom, vođen je protiv trojice mađarskih direktora, ali je u kasnijoj fazi dio o Crnoj Gori obustavljen. Optužnica se bazirala na navodima o korupciji u Sjevernoj Makedoniji, gdje je takođe Telekom privatizovan na sumnjiv način. Postupak u SAD je završen vansudskim poravnanjem.
Mediji koji su u američkim dokumentima prepoznali Anu Đukanović, tada Kolarević, sestru najmoćnijeg čovjeka u državi Mila Đukanovića, bili su tuženi. U oktobru 2013. Osnovni sud u Podgorici odbacio je kao neosnovanu tužbu Ane Kolarevićprotiv nedjeljnika Monitor zbog tekstova u kojima se sestra premijeraĐukanovićapominje u vezi sa korupcionaškom aferom Telekom. Kolarević je od Monitora kao i dnevnika Vijesti i Dan tražila ukupno 300.000 eura na ime povrede časti i duševnih bolova. Presuda je bila suprotna od one u julu te godine kada je sudija Osnovnog suda Miodrag Pešić utvrdio da su zbog sličnih tekstova Vijesti povrijedile čast i ugled advokatice Ane Kolarević i dosudio joj 5.000 eura kao naknadu štete za pretrpljene duševne bolove. Sudija Pešić je u ranijoj karijeri bio predsjednik mladih DPS-a.
Nakon najnovije odluke tužilaštva, izvršna direktorica Akcije za socijalnu pravdu Ines Mrdović ističe da bi SDT trebalo da preispita odgovornost postupajućih tužilaca.
Ova afera je bila i ostala tabu za tužilaštvo. Još 2007. Vesna Medenica, tada državna tužiteljica, ustvrdila je da korupcije prilikom privatizacije Telekoma nije bilo. Medenica se sada tereti da je bila dio kriminalne organizacije.
U aprilu 2015. godine, crnogorsko tužilaštvo je dobilo dokumentaciju iz SAD. Prethodni postupajući tužilac u tom slučaju bio je Saša Čađenović, kojeg kolege specijalni tužioci terete da je počinio krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije i više krivičnih djela zloupotrebe službenog položaja. Bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, sada optužen za krivična djela stvaranje kriminalne organizacije i zloupotreba službenog položaja, tvrdio je početkom 2019. da Milo i Ana Đukanović nijesu uključeni u malverzacije oko prodaje Crnogorskog Telekoma.
Katnić je ipak izvukao opredmet iz fioke i sveo optužnicu na nekadašnje direktore Telekoma Olega Obradovića i Miodraga Ivanovića. Teretio ih je da su zloupotrebom položaja sebi tokom privatizacije obezbijedilli 2, 3 miliona eura. U junu 2022. Viši sud je donio oslobađajuću presudu za Obradovića i Ivanovića.
U krivičnoj prijavi MANS-a iz marta 2019. godine Đukanovići i ostali se terete da su ,,kroz organizovanje kriminalne grupe, koristeći privredne i poslovne strukture Crne Gore, preko uticaja na izvršnu vlast obezbijedili da Vlada Crne Gore omogući ‘Mađar Telekomu’ da po povoljnijim uslovima kupi akcije manjinskih akcionara i tako dođe u posjed dvije trećine akcija Telekoma CG, a što je bio uslov za kupovinu državnog paketa akcija kompanije”.
U prijavi se tvrdi da je preko lažnih ugovora Đukanoviću i ostalima isplaćen mito od 7,4 miliona eura. ,,Dio mita u iznosu od 580.000 eura isplaćen je preko prijavljene Ane Đukanović (tada Kolarević)”, navodi se u prijavi.
,,Sve proizilazi iz dokaza koji je proveden na saslušanju direktora Mađar Telekoma u SAD, u okviru sudskog procesa koji je protiv trojice direktora vođen pred Federalnim sudom na Menhetnu”, piše u MANS-ovoj prijavi, uz dodatak da je Mađar Telekom je pred organima SAD priznao i prihvatio odgovornost za postupanje svojih zvaničnika.
Đukanović je ljut nakon dosadašnjeg epiloga ove afere: ,,Razlog za odbacivanje je nepostojanje krivičnog djela. A pokretanje postupka je politikantski iskonstruisala osoba koja je svojevremeno imala potpisan ugovor sa EK koji je podsticao i veoma izdašno finansijski nagrađivao podnošenje krivičnih prijava protiv nosilaca javnih funkcija u Crnoj Gori“, izjavio je Đukanović za Pobjedu.
Osvrnuo se i na nepravdu Brisela, jačanje desnice u Evropi, fašizam i velikosrpstvo. Jedna od tekovina Đukanovićeve politike je rasprodaja državnih preduzeća, pa i onih uspješnih poput Telekoma. S druge strane, Telekom Srbije je u državnom vlasništvu i ima kompanije u Crnoj Gori i BiH, a time i finansijsku i drugu moć da utiče i na događaje u susjednim državama.
Jedna od prvih ideja nove vlasti nakon promjena 2020. bila je da se Crnogorski Telekom vrati u državno vlasništvo jer je, tvrdli su, to otpočetka bio korupcionaški posao. Protokom vremena pravosuđe nije potvrdilo političke ocjene ni za Telekom ni za druge afere vezane za 30-godišnju vladavinu Đukanovića.
U novoj vlasti bi da ono što ne može ili neće da dokaže pravosuđe, oni ,,riješe”. ZBCG je najavila iniciranje formiranja Anketnog odbora u Skupštini koji će se baviti ulogom i odgovornošću državnih organa, prvenstveno tužilaštva kada je u pitanju zastara afere Telekom.
Kako sada stvari stoje podržaće ih i Pokret Evropa sad. Vladajuća stranka je takođe najavila formiranje Anketnog odbora ,,u cilju rasvjetljavanja svih bitnih činjenica u slučaju Telekom, ali i drugim slučajevima privatizacija u Crnoj Gori, poput privatizacije Nikšićke banke, Primorke, Metalca.
Prije više od deceniju u Skupštini je formiran anketni odbor koji je prikupljao informacije o privatizaciji Telekom. Rezultati su jasni – nema ih.
,,Slučaj Telekom je morao biti predmet provjera nadležnog tužilaštva mnogo ranije, a ovakav ishod dodatna potvrda potrebe neodložnog vetinga u crnogorskom pravosuđu”, kazao je direktor istraživačkog centra MANS-a Dejan Milovac.
MANS je najavio da će, sljedeće sedmice, podnijeti pritužbu Vrhovnom državnom tužilaštvu sa zahtjevom za utvrđivanje svih okolnosti koje su dovele do zastare ovog predmeta.
„Nema ponta u našoj vlasti da im se pošalje poruka da uzalud kojevitezaju i da naši državni organi efikasno i profesionalno rade svoj posao: optužuju ko je odgovoran, a odbacuju pamflete. Umjesto toga, kod nas zastarijeva. Da se niko ne naljuti. A valjda će i onaj kome zastari biti zadovoljan. Eto, poneko neće. Nego ima veća očekivanja od države. Ne za sebe, nego jednako za sve“, poručio je, između ostalog, Đukanović.
Skoro pet godina od pada Đukanovićevog DPS, očekivanja da će nova vlast sprovesti neophodne reforme, posebno u pravosuđu, gotovo i da ne postoje. Zato Đukanović i može da drži lekcije. Dok DPS i crnogorsko društvo drži kao taoce.
Hrvatska, Rumunija, Albanija, Kosovo, Srbija i Sjeverna Makedonija svjedoče kako partnerstvo sa američkim konzorcijumom može mnogo da košta. Pošto je, izgleda, u pitanju specifičan posao, kojim vlasti u regionu nijesu plaćale samo građevinske poslove već i političku naklonost republikanskih vlasti
Zahvaljujući premijeru Milojku Spajiću i njegovoj Vladi, dobili smo još dva potencijalna partnera spremna da postanu “dio uspjeha u Crnoj Gori”. Bez opterećenja u vidu tendera, javnih nabavki i transparentnosti ugovorenih uslova saradnje. Jednostavniji je model: ruka-ruci, paf-paf.
Na fonu sa skorašnjim bilateralnim ugovorima sa UAE i nesuđenim/presuđenim strateškim investitorom Muhamedom Alabarom, Vlada je, pozivajući se na prošlogodišnji bilateralni sporazum o ekonomskoj saradnji sa SAD, potpisala Memorandum o razumijevanju sa američkom kompanijom Behtel i turskom građevinskom firmom Enka.
Memorandum su, uz prisustvo američke ambasadorke Džudi Rajzing Rajnke, potpisali Spajić, regionalni predsjednik Behtela Džastin Siberel i član Izvršnog odbora Enka, Ozger Inal.
“Dugo smo sanjali razvoj infrastrukture u Crnij Gori, govorili o tome kako bi bilo lijepo da imamo auto-puteve do mora i sjevera, do svih prirodnih ljepota koje imamo”, napisao je premijer na X, nakon potpisivanja Memoranduma. “Taj višedecenijski san postaje realnost. Naši strateški američki partneri su spremni da pomognu na tom putu i poslali su svoje najbolje inženjerske i građevinske kompanije da budu dio uspješnog razvoja Crne Gore, zajedničkog uspjeha Crne Gore i SAD.”
Enka je turska kompanija, ali bi se ta nepreciznost mogla pokazati kao najmanji problem buduće saradnje. Za koju se premijer zalaže još od vremena kada je, kao ministar finansija u Vladi Zdravka Krivokapića, iskoračio na ovdašnju političku scenu. “Dogovorena sveobuhvatna saradnja kompanije Behtel i Crne Gore”, pohvalio se Spajić u decembru 2021. na tadašnjem tviteru . “Sledeće sedmice Zdravko Krivokapić potpisuje Memorandum o razumijevanju sa predstavnikom kompanije. Jedan od prvih projekata Jadransko-jonski autoput, investicija od preko milijardu eura čija realizacija kreće krajem 2022.”
Umjesto najavljene investicije – pala je Vlada. Iz Behtela su razgovore o saradnji nastavili sa Dritanom Abazovićem. “Želimo da sarađujemo na obostrano zadovoljstvo i u interesu daljeg razvoja vaše zemlje”, poručili su nakon sastanka u septembru 2022. I Abazović je bio optimista: “Naše ambicije su da sa pouzdanim partnerima krenemo u intenzivniji infrasturkturni razvoj”. Kako je taj sastanak upriličen nekih 30-40 dana nakon što je Abazovićevoj Vladi izglasano nepovjerenje, još jednom se završilo samo na lijepim željama.
Baš kao i desetak godina ranije, kada su predstavnici konzorcijuma Behtel-Enke tadašnjem premijeru Milu Đukanoviću u januaru 2013. “predstavili planove za saradnju i iskazali zainteresovanost da učestvuju u realizaciji najznačajnijeg projekta u Crnoj Gori, izgradnji auto-puta od Bara do granice sa Srbijom” . I tada je neđe zapalo.
Da li je, konačno, došlo vrijeme za Behtel-Enka? “Crna Gora bira razvoj, stabilnost i partnerstvo sa saveznicima”, napisala je na mreži X ministarka javnih radova Majda Adžović, “Premijer Spajić potpisao je Memorandum koji otvara vrata investicijama, snažnijim vezama sa SAD i ravnomjernom razvoju. Zahvalnost ambasadi SAD-a na podršci”.
Nije slučajno da ova poruka ima politički koliko i ekonomski kontekst.
“Behtel je mega korporacija blisko povezana sa republikanskim administracijama u SAD – o tim vezama napisane su čak i knjige”, piše nedjeljnik Vreme 2019., u vrijeme kada je Aleksandar Vućić ušao u aranžmane sa tom kompanijom. List pravi popis visokopozicioniranih funkcionera SAD koji su prije i poslije državne funkcije imali angažman u toj kompaniji. Uz konstatciju kako je “Behtel poznat po tome da nije konkurentan sa cijenama i da izbegava javne tendere, odnosno da poslove dobija preko političkih činilaca.”
Zanimljivo je ispratiti poslove Behtela i Enka u regionu.
Počelo je 1998. kada je američka kompanija, direktnom pogodbom bez tendera, ugovorila gradnju autoputa Zagreb-Split. Do početka 2005., kada je Behtel odustao od daljeg angažmana u Hrvatskoj, preselivši mehanizaciju u Rumuniju, izgrađena je manja polovina ugovorene ceste, oko 145 kilometara. Za to im je plaćeno 990 miliona dolara. “Kasnije je tadašnji ministar obnove Jure Radić priznao medijima da je cijena mogla biti barem trećinu manja da je bilo tendera. Razlog zašto to nisu uradile, kazao je tom prilikom Jurić, bila je odluka da se novcem poreskih obveznika plati učvršćivanje političkih odnosa Hrvatske i SAD”, navodi regionalno izdanje Forbsa u prošlogodišnjem tekstu. “Niko, pritom, ne spori da Behtel slovi za kvalitetnog građevinskog giganta, odnosno da su putevi koje gradi kvalitetni, ali ako ste spremni da ih papreno platite”.
Slijedili su poslovi u Rumuniji. Tamo je Behtel, opet bez tendera, 2004. dobio posao gradnje 415 kilometara autoputa uz cijenu od 2,2 milijarde eura. Rok za završetak bila je 2011. Evropska komisija je, uzalud, prijetila da će zbog kršenja EU propisa o tenderima/javnim nabavkama Rumuniji uskratiti pristup finansijskim fondovima. Posao je krenuo.
Do 2007. cijena je narasla na 4,7, a onda na 9,9 milijardi eura. Investitor je izvođača optuživao da sporo gradi a izvođač investitora da sporo plaća. Ugovor je raskinut 2013. Behtelu je za završene dvije dionice dužine 52 kilometra i polovinu radova na trećoj od 60-tak kilometara isplaćena 1,4 milijarda eura, plus obeštećenje za raskid ugovora. Svjetski i regionalni mediji pisali su o raskidu „kontroverznog ugovora“ dok su Rumuni odlučili da buduće izvođače radova na autoputu traže na tenderima.
Behtel i Enka su, u međuvremenu, počeli gradnju autoputa Drač – Tirana – Priština. Ugovor u Albaniji potpisan je 2006., nakon tendera za koji su savjetnici Svjetske banke zaključili da je netransparentan i nezakonit. Dok je posao završen cijena je porasla sa 418 miliona na blizu milijardu eura.
Kosovski ugovor za nastavak autoputa do Prištine potpisan je 2010., bez tendera, uz pozivanje na međudržavni sporazum sa SAD. Tamo su troškovi radova porasli sa inicijalnih 400 miliona za 102 kilometra na 838 miliona eura za izgrađenih 77 kilometara.
Zvanična Priština je istim partnerima povjerila gradnju autoputa do Skoplja, dok im je Tirana prepustila pripremu projekta za gradnju hidroelektrane Crni Drin.
Jedna zanimljivost iz Prištine 2010. godine. Tadašnji ambasador SAD na Kosovu je po isteku mandata posao nastavio u Behtelu. Dok je nekadašnji član uprave Behtela, u vrijeme potpisivanja ugovora sa Kosovom, bio specijalni savjetnik kosovskog premijera Hašima Tačija. Riječ je o američkom generalu Vesliju Klarku koji je, 1999. komandovao NATO snagama tokom vojne intervencije na Kosovu/SRJ.
Na red je došla Srbija. Behtel je u avgustu 2019. godine potpisao ugovor vrijedan 745 miliona eura za izgradnju autoputa dužine 112 kilometara koji povezuje Kruševac i Kraljevo. I ovdje je ugovoru prethodio Memorandum, a detalji o realizaciji posla proglašeni su tajnom. Javnost je iz prošlogodišnjeg izvještaja Fiskalnog savjeta Srbije saznala da je cijena, u međuvremenu, duplirana – na 1,6 milijardi eura. Što ne mora biti i konačan iznos. U Srbiji, Behtel radi i na pripremi gradnje hidroelektrane Đerdap 3 na Dunavu.
U Sjevernoj Makedoniji Behtel i Enka imaju, od 2023, ugovor o gradnji dionica autoputa na koridorima 8 i 10. Da bi započeli partnerstvo, vlasti u Skoplju su opozvale odluku da se te ceste grade uz pokroviteljstvo EU, promijenili sedam važećih zakona i usvojili osmi – Zakon o strateškom partnerstvu sa kompanijama Behtel i Enka za izgradnju autoputeva. Uobičajeno, ključni detalji ugovora su tajna.
„Behtel i Enka imaju snažan rekord uspjeha u izgradnji visokokvalitetnih infrastrukturnih koridora širom Balkana koji su osvojili brojne nagrade kao priznanje za naše izvrsne mogućnosti u području zaštite životne sredine, upravljanja projektima i finansiranja,“ kazao je Džastin Siberel, nakon potpisivanja Memoranduma u Podgorici. Oduševljen je, kaže, zbog potencijalne saradnje s Vladom Crne Gore na strateškom regionalnom koridoru koji će uključivati saobraćajne, energetske i tehnološke projekte.
“Memorandum o saradnji Vlade Crne Gore i kompanija Bechtel i Enka ne predstavlja dokument kojim će se razvijati crnogorska infrastruktura. Milojko Spajić, uz punu podršku lokalne štetočinske dipolomatske zajednice, na mala vrata uvodi, iz aviona vidljivu netransparentnost u izgradnju putne infrastrukture koja je susjede koštala premnogo”, kaže za Monitor Mila Kasalica. “U neobičnoj ali očekivanoj kolhoznoj dogovornosti, gomilaju se indikatori koruptivnosti. Japanski đak je kineski pojas i put zamijenio američkim tajnovitostima, koje će Crnu Goru koštati car je go suočenja”.
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
FELJTON3 sedmice