U momentu kada optužnice za ubistvo Iva Pukanića, podignute istovremeno u Zagrebu i Beogradu, potresaju Balkan i njegove isprepletane skupine organizovanog kriminala, čiji je jedan krak duvanska mafija, crnogorski premijer Milo Đukanović stao je uz svog prijatelja Stanka Subotića Caneta i najavio tužbu protiv Đuzepea Šelzija. Stanko Subotić Cane, u istrazi koja se vodi u Bariju je osumnjičen a u Beogradu optužen kao šef organizovanog zločinačkog udruženja, koje je krijumčareći cigarete oštetio za stotine miliona državne budžete Italije i Srbije. Duvanski posao, koji se odvijao preko Crne Gore, odnio je i brojne živote u nerazriješenim ubistvima, od kojih su neka počinjena na crnogorskim ulicama. Đuzepe Šelzi jedan je od najuglednijih italijanskih tužilaca, koji trenutno vodi istragu u procesu protiv premijera Italije Silvija Berluskonija, u aferi Seksgejt, koja bi mogla odnijeti političku glavu italijanskom broju jedan. Šelzi je godinama vodio istragu protiv Đukanovića i njegovih bliskih prijatelja i saradnika. U optužnici koju je sastavio u Bariju stoji: ,,Milo Đukanović je bio potpuno svjestan svega što se događalo u Crnoj Gori, kao i posljedica za Italiju i druge članice EU. Bio je toga svjestan jer je u to bio umiješan i u tome imao direktan interes. Lično je bio svjestan velikih iznosa novca koji su izvlačeni od šverca cigareta kroz italijansku mafiju. Njegova pohlepa za bogatstvom napravila ga je toliko neprincipijelnim da se harmonizovao sa italijanskom mafijom. Otišao je toliko daleko i osigurao zaštitu bjegunaca koji su bili traženi u Italiji, zanemarujući pravne norme. To je radio kroz aparat državne bezbjednosti.”
U optužnici na više stotina strana, može se između ostalog pročitati, kako su iznošeni novci iz Crne Gore, kojim avionima i na koje su račune polagani, ko je sve koristio sredstva tog ,,državnog tranzitnog posla”. Među računima su i oni Đukanovićevih bliskih i intimnih prijatelja i prijateljica (vidi faksimil), na koje su se slivali milioni. Brojni detalji optužnice, svjedočenja, otkrivaju da je Milo Đukanović nadgledao i kontrolisao taj posao, a da je glavni operativac bio Stanko Subotić Cane.
Italijanski tužilac Đuzepe Šelzi izjavio je početkom juna za vašingtonski Centar za javni integritet da je Đukanović organizovao, promovisao i vodio „organizaciju mafijaškog tipa”.
U premijerskom satu početkom ove sedmice, Đukanović je otkrio svoju istinu – da je Đuzepe Šelzi ,,neovlašćeno vodio istragu”! Nije međutim objasnio od koga je italijanski tužilac trebalo da dobije dozvolu. Od osumnjičenih Đukanovića, Subotića, ili možda naših tužiteljica, koje se ni sporadično nijesu bavile duvanskim poslovima, iako su te akcije predmet više regionalnih, evropskih i svjetskih pravosuđa.
A onda je na tvrdnju predsjednika opozicionog PZP, Nebojše Medojevića, da bi premijer trebalo da podnese ostavku, jer je u isto vrijeme bio na čelu države, Vlade i organizacije, te da ga je od optužnice u Bariju spasio imunitet, Đukanović odbrusio: ,,Nikad se nijesam pozivao na imunitet”. Dodao je i da će Šelzija – tužiti.
Na primjedbu opozicionog lidera Andrije Mandića, da se ne odriče Stanka Subotića, svog prijatelja, Đukanović je u parlamentu saopštio: ,,Pitam se koliko je ljudi koji sjede u ovoj sali svojevremeno bilo ili je možda i danas osumnjičeno. Da li je to razlog da zbog toga treba prekinuti komunikaciju? Što se mene tiče nije.”
Subotić, međutim, nije samo osumnjičen. On se od 2007. godine krije od srpskog pravosuđa. Prvooptuženi je u predmetu Stanko Subotić i ostali. Na crvenoj je potjernici Interpola.
Đukanovićev kum i bivši savjetnik Ratko Knežević, izjavio je više puta da je Subotić u nekoliko navrata u posljednje vrijeme boravio u Crnoj Gori, u svojoj vili na Svetom Stefanu i u diskoteci Maksimus u Kotoru, gdje je ugovarao poslove. Prema tim tvrdnjama, Subotić je navodno pokušavao da proda vilu, koja je prije nekoliko dana na zahtjev srpskog pravosuđa zaplijenjena. Policija je demantovala tvrdnje da ima saznanja o Subotićevim boravcima u našoj zemlji.
Knežević je u više navrata osumnjičio Đukanovića i Subotića da stoje iza brojnih ubistava koja su pratila duvanske tranzite. Nedavno je isljednicima iz Zagreba i Beograda predao pismo iz 2001, u kome obavještava tadašnjeg crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića o prijetnjama koje mu je u tom razdoblju indirektno odaslao Subotić.
Knežević je u intervjuu koji je sredinom sedmice emitovala TV Vijesti rekao: ,,Đukanović, Barović i Subotić odlučuju o životima u Crnoj Gori”, ponovio je, uvodeći u priču još jednog duvanskog bosa iz Šelzijeve optužnice – Veselina Barovića. ,,Knežević ima problem jer misli da mi je hobi da ubijam ljude”, našalio se Đukanović. Istovremeno je optužio svog kuma, medije i kritičare da su: „šizofreničari, balkanski nesrećnici, koji trućaju budalaštine”.
Gazda je malo nervozan.
Ivo Pukanić, suvlasnik zagrebačkog Nacional ubijen je zbog svog novinarskog rada, da bi bio onemogućen u javnom iznošenju svojih novinarskih saznanja o djelovanju više kriminalnih grupa i njihovoj međusobnoj povezanosti. To je konstatacija u optužnici koju je hrvatski Ured za suzbijanje organizovanog kriminala i korupcije (USKOK) podigao početkom sedmice. Optužnica je podignuta protiv šest osoba, za koje se tvrdi da su kao pripadnici zločinačke organizacije, iz koristoljublja usmrtili Pukanića i njegovog saradnika Nika Franjića, prije godinu dana u eksploziji u centru Zagreba.
Gotovo istovremeno tužilaštvo Republike Srbije je u Beogradu za ubistvo Pukanića i Franića podiglo optužnice protiv Sretena Jocića, zvanog Joca Amsterdam, Željka Milovanovića i Milenka Kuzmanovića. U Zagrebu je to učinjeno protiv Roberta i Luke Matanića, Amira Mafalanija, Bojana Gudurića, Slobodana Đurovića, ali i opet protiv Milovanovića.
Svi optuženi se nalaze u pritvoru, izuzev Gudurića, za koga se sumnja da se krije u nekoj od zemalja u regionu. U obje optužnice se predlaže produženje pritvora za sve okrivljene.
Srpsko Specijalno tužilaštvo Jocića tereti da je organizator osmočlane međunarodne kriminalne grupe ,,čiji su pripadnici iz Srbije, Hrvatske i BiH za novčanu nagradu od najmanje milion i po eura” ubili suvlasnika Nacionala i njegovog saradnika. Jociću, Milovanoviću i Kuzmanoviću na teret se stavljaju krivična djela u saizvršilaštvu, zločinačko udruživanje i teško ubistvo za šta je zaprijećena maksimalna kazna do 40 godina zatvora.
Hrvatski USKOK tereti optužene da su kao pripadnici zločinačke organizacije usmrtili Pukanića i Franjića. Na teret im se stavljaju dva teška ubistva, teško djelo protiv opšte sigurnosti i udruživanje, gdje je takođe zaprijećena kazna do 40 godina zatvora.
U hrvatskoj optužnici na 30.000 stranica, navodi se da je u prvoj polovini 2008. na teritoriji Srbije Jocić organizovao ,,zločinačku organizaciju za izvršenje teških krivičnih djela u Srbiji i zemljama u okruženju”. Dodaje se da je Slobodan Đurović po nalogu njegovog kuma Jocića, za 1.500.000 eura organizovao ubistvo Pukanića.
,,Pukanić je ubijen kako bi bio onemogućen da u štampanim i elektronskim medijima u Hrvatskoj i okolnim zemljama iznosi saznanja o djelovanju više kriminalnih grupa i njihovoj povezanosti”, izjavio je za beogradski dnevnik Večernje novosti Vuk Đorđević iz USKOK-a.
Kako saznaje beogradski Blic srpsko specijalno tužilaštvo sumnja da je ubistvo Pukanića naručila osoba koja je za to platila milion i po eura grupi Sretena Jocića. U srpskoj optužnici se, međutim, ne otkriva ime naručioca. ,,Istraga u Srbiji nije završena i još se traži naručilac ubistva Pukanića”, kazao je izvor Blica blizak istrazi.
Tokom istrage koja se vodila u Hrvatskoj jedna osoba je dobila status svjedoka-saradnika. U Županijskom sudu ovaj svjedok je kazao da je motiv Pukanićevog ubistva njegovo pisanje, kao i svjedočenje u Italiji o ,,duvanskoj mafiji” i, kao organizatora likvidacije navodno je označio Stanka Subotića Caneta, koji je sve demantovao.
Iz Hrvatske su Beogradu dostavljeni svi dokazi i podaci do kojih su došli tokom otkrivanja činjenica vezanih za Pukanićevo ubistvo. Na osnovu tog materijala, ali i uz pomoć podataka koje je sakupila srpska policija, zaključeno je da postoji sumnja da je Jocić organizovao kriminalnu grupu, koja je po njegovom nalogu 23. oktobra 2008. godine postavila eksplozivnu napravu na parkingu u dvorištu zgrade NCL grupacije. I u Srbiji je svjedočio čovjek, veteran duvanskih poslova u Crnoj Gori. Dnevnik Dan je otkrio da je riječ o Srećku Kestneru. Isti svjedok je svjedočio i u Zagrebu.
Kako se navodi u optužnici iz Zagreba, Sreten Jocić je u prvoj polovini 2008. u Srbiji stvorio zločinačku organizaciju koja bi na teritoriji bivše Jugoslavije ,,odrađivala” najteža krivična djela. On je članu grupe i svom kumu Slobodanu Đuroviću naložio da organizuje ubistvo Pukanića.
Đurović je od maja do oktobra 2008. godine sa Robertom Matanićem dogovorio da oko sebe okupi najpovjerljivije osobe i izrade plan. U taj posao je ubrzo uključen Robertov brat Luka i Mafalani. Njihov zadatak je bio da nabave uređaje za praćenje i stalno prate novinara. Osim toga, obezbijedili su i smještaj za Milovanovića i Gudurića koji su bili zaduženi za neposrednu likvidaciju i zbog toga su specijalno došli u Zagreb. Sa sobom su donijeli eksploziv i oružje.
Prema optužnici, na zajedničkim sastancima u stanu Roberta Matanića u Zagrebu, a na osnovu kretanja Pukanića, ,,pao” je dogovor da ovaj bude ubijen 23. oktobra 2008. na parkingu lista Nacional. Ova lokacija je izabrana pošto su je nekoliko dana ranije nadzirali Luka Matanić i Mafalani.
Na tim sastancima, prema optužnici, bio je i Đurović koji je donosio novac, plaćao troškove nabavke oružja, opreme za praćenje automobila. Po nalogu Joce Amsterdama, on je lično nadzirao pripreme za ubistvo.
Nedjelju dana poslije ubistva Pukanića i Franića, hrvatska policija je u akciji Balkan ekspres uhapsila dvojicu Matanića, Mafalanija i Đurovića. Iza rešetaka se našao i Milenko Kuzmanović zbog sumnje da je u Hrvatsku donio eksploziv, kao i falsifikovana dokumenta za braću Matanić kako bi pobjegli iz zemlje. Kuzmanović je poslije 55 dana pritvora pušten na slobodu jer tada nije bilo dovoljno dokaza. Ponovo je uhapšen 30. maja ove godine u Beogradu.
Milovanović je odmah poslije ubistva uspio da pobjegne iz Hrvatske i nekoliko mjeseci se uspješno krio. Uhapšen je 31. maja 2009. u Beogradu pošto ga je locirao MUP Srbije. Gudurić je nestao i do danas nije uhvaćen. Za njim je hrvatski MUP raspisao nagradu od 100.000 kuna (više od 10.000 eura?)
Dva dana poslije podizanja optužnice protiv Sretena Jocića i sedmorice okrivljenih za ubistvo Ive Pukanića, Nacional je objavio na svom sajtu niz potpuno nepoznatih detalja o tom zločinu, do kojih se došlo tokom jednogodišnje istrage.
,,Optužnica potvrđuje teze da je atentat planiran u Budvi u Crnoj Gori, a moguće je da je u Crnu Goru uplaćen i dio novčane nagrade za atentatore. U februaru 2009. isljednici su uspjeli da dođu do informacije da je na račun Đurovića u Crnogorskoj komercijalnoj banci 2. oktobra 2008, 21 dan prije atentata na Pukanića, uplaćena doznaka u iznosu od 780.760 eura. Sada se sumnja da bi to mogao biti dio novca koji je stigao od naručitelja atentata”, piše Nacional.
Iz crnogorskog tužilaštva, potvrđeno je postojanje te sume na računu Slobodana Đurovića, kao i da je provjerama utvrđeno da se nije radilo o pranju novca. Nije, međutim, saopšteno da li je crnogorsko tužilaštvo utvrdilo porijeklo i otkud novac na računu Đurovića.
U optužnici je precizno rekonstruirano da su Đurović i Robert Matanić krajem septembra 2008. zajedno boravili u Crnoj Gori. To otkriva njihova međusobna telefonska komunikacija, SMS poruke dobrodošlice u Crnu Goru koje je Đurović primio 24. septembra 2008. na svoj iPhone.
Berislav Jelinić, jedan od urednika Nacionala, izjavio je da je Dušan Erceg, koji je poslije puštanja iz zatvora dao iskaz USKOK-u, jedan od prvorazrednih svjedoka. ,,On dokazuje da se ubistvo planiralo puno prije nego što se to mislilo.”
U prošlom broju Monitor je objavio da je Dušan Erceg, posvjedočio da je, navodno, vidio snimak načinjen prije Pukanićevog ubistva na kome se u Budvi, na Slovenskoj plaži u nekom restoranu: Robert Matanić, Slobodan Đurović, Branimir Brano Mićunović i Radojica Božović. Taj snimak je sada, kako je Monitor već objavio pozivajući se na izvore iz Zagreba, a niko nije demantovao, u posjedu Državnog odvjetništva Hrvatske.
U optužnici se navodi da je 27. septembra 2008. u 00:26 sati Matanić iz Hrvatske ušao u Crnu Goru u automobilu marke folksvagen registracijskih oznaka KC 963-DT, a napustio je 29. septembra u 00:02 sati na istom graničnom prelazu dva dana kasnije.
Sada su sve oči uprte u Sretena Jocića. Hoće li Jocić, kojem sada prijeti 40 godina zatvora, progovoriti o naručiocima?
Obruč se steže, rasplet počinje.
Hronologija prema Nacionalu
,,U petak 28. marta 2008. Đukanović je dao iskaz italijanskom tužilaštu u Bariju. Đukanović je na pitanja isljednika odgovarao šest i po sati. Tom prilikom pozvao se na puni diplomatski imunitet kao crnogorski premijer. Vijest o njegovu iskazu u Bariju prenijeli su mnogi svjetski mediji, jer je veoma rijetko da premijer neke države mora u inostranstvu da odgovara kao optuženi za mafijaško udruživanje. Đukanović i njegov advokat Enriko Tučilo prve su dvije osobe koje su poslije devet godina istrage vidjele na čemu se zasnivaju optužbe za šverc cigareta protiv Đukanovića i njemu bliskih osoba. Samo su Đukanović i Tučilo mogli iz prve ruke vidjeti da je Ivo Pukanić, ubijeni predsjednik Uprave NCL Media grupe, imao veoma značajnu ulogu u tom postupku”, naveo je Nacional.
,,Samo 11 dana nakon Đukanovićeve posjete italijanskim istražiteljima na Pukanića je izvršen prvi atentat. Bilo je to 9. aprila 2008. nešto prije ponoći ispred njegova stana u Ilici 107. Potom su drugi, puno organizovanije i profesionalnije ubice, započeli pripremu drugog atentata na Pukanića”, primijetio je Nacional.
Nacional nastavlja da je, 5. oktobar 2008, nekoliko nedjelja uoči drugog atentata na Pukanića, većina medija na području bivše Jugoslavije prenijela vijest da je Direkcija za borbu protiv mafije u Bariju zatražila pokretanje sudskog postupka protiv većeg broja osoba, među kojima i nekih bliskih suradnika Mila Đukanovića. ,,Naročito se napomenulo da Đukanović nije optužen samo zato što uživa diplomatski imunitet. Na optužnici se našao i Stanko Subotić Cane, koji je odnedavno pod sve većim pritiskom srpskih vlasti zbog postupka koji se tamo protiv njega vodi, takođe zbog šverca cigareta”, naveo je nedjeljnik koji je osnovao Ivo Pukanić.
Bogatsvo i luksuzni život uhapšenog načelnika Policijske uprave (PU) Beograda Veselina Milića su u velikom nesrazmjeru s primanjima. Poznat je po neizvođenju policije tokom rušilačkog pohoda kriminalaca na Savamalu, zataškavanja političkih ubistava i prikrivanje režimskih prljavih poslova. Zbog slučaja Senjak Vučićev režim odjednom je ostao bez tri važna operativca
U noći kada je Aleksandar Nešović Baja pao mrtav u restoranu “27” na Senjaku, elitnoj beogradskoj četvrti, javnost nije prvo čula ni policiju, a još manje tužilaštvo. Prve detalje zločina objavio je preko društvenih mreža odbjegli i prvostepeno osuđeni Miloš Medenica,sin bivše šefice pravosuđa Vesne Medenice koja je u zatvoru.
U objavi od 14. maja Medenica (ili vještačka inteligencija kako su ranije tvrdili čelnici crnogorske policije i MUP-a) je saopštio da je 12. maja došlo do problema “u raju braće Vučić” i da on želi to saopštiti “braći Srbima kad nema ko drugi”. Tvrdi da je kasno uveče toga dana, iza 23h došlo je do obračuna naočigled gostiju i osoblja restorana “27”na Senjaku čiji pravi vlasnik je, po riječima Medenice, Andrej Vučić, brat predsjednika Aleksandra Vučića. Te večeri je načelnik Policijske uprave (PU) Beograda Veselin Milić, pojašnjava dalje Medenica, pozvao u restoran “Ćaci kriminalca Aleksandra Nešovića zvanog Baja” do dođe u restoran na piće. Po dolasku Baja zatiče sa Milićem “SNS tajkuna Sašu Vukovića poznatijeg kao Boske”. Nakon kraće rasprave između Baje i Bosketa, Boske vadi pištolj i ispaljuje dva metka u Baju u predjelu stomaka. Boske s pripadnikom Milićevog obezbjeđenja iznosi mrtvog Baju i počinju uklanjati tragove (krvi i pucnjave) na očigled brojnih prisutnih te noći. Nešović je utovaren u auto i kasnije je njegov leš izbačen pored auto puta. Braća Vučić i njihovi podanici, tvrdi Medenica, “već dva dana fingiraju tragove i prave dogovor kako da riješe problem i smanje štetu”. Medenica onda navodi da je uviđaj izvršen tek na dan njegove objave (14.maj). Isti dan, po narativu, pada dogovor i Milić zove Bosketa i člana njegovog obezbjeđenja da se predaju, što oni i čine. Očekuje se i hapšenje Milića u narednim satima “kako bi se zadovoljila javnost” završava Medenica.
Idući dan ujutro zaista je uslijedilo hapšenje Milića i postepeno potvrđivanje navoda Miloša Medenice. Mediji braće Vučić u 11:11 javljaju da je Milić saslušan “u svojstvu građanina” i onda uhapšen. Isti dan se objavljuje i da je smijenjen sa čela beogradske policije. Kasnije u 15: 37 nezavisni portal Danas objavljuje da je tijelo Baje Nešovića“pronađeno pored auto-puta kod Šimanovaca” . Poziva se na više izvora iz policije. Informaciju prenose i srbijanski i crnogorski mediji, ali i ekstremno žuti Informer, glavna Vučićeva medijska uzdanica. Slijede ostali režimski mediji. Poznavaoci prilika tvrde da takva vijest ne bi mogla biti objavljena bez miga iz ureda predsjednika Republike.
Idućeg dana – 16.maja dolazi do preokreta. Na konferenciji za novinare, kojoj je prisustvovao i direktor srpske policije Dragan Vasiljević, predsjednik Srbije poručuje: “Telo i dalje nismo pronašli, intenzivna je potraga, čitave jedinice traže.”. Vučić je “zamolio” da se ne objavljuje da je tijelo nađeno kad već nije. Dodao je da je slučaj “težak”, ali da se država “ponašala odgovorno”. Vasiljević je rekao da je privedeno deset lica i predati tužilaštvu. Kasnije će se dodati i da vojska traga za mrtvim Nešovićem.
Nezavisni mediji su potvdili i navode Medenice da je uviđaj u restoranu na Senjaku izvršen tek 14. maja uveče. Čak dva dana poslije ubistva. U saopštenju Višeg javnog tužilaštva (VJT) u Beogradu navedeno je da je “javni tužilac… po prijavi nestanka u 21:30 časova započeo sa vršenjem uviđaja na navedenoj lokaciji“. Tom prilikom su“pronađene dve čaure HP 9 mm, kao i više tragova krvi u lokalu, za koje se sumnja da pripadaju oštećenom, koji je nestao”.
“Nestali” Baja Nešović je široko percipiran kao vojnik braće Vučić koji je skupljao grupe kriminalaca da napadaju i prebijaju studente tokom protesta. Bio je član kriminalne grupe Dejana Stanojevića Keke koja je harala 90-tih i ranih 2000-tih. Boske Vuković se pominje kao neformalni direktor Ćacilenda koji je plaćao ljude da izigravaju Vučićeve “studente koji žele da uče”. Boske i Nešovićev sin Stefan vlasnicisu firme Masad Propertis koja u svom vlasništvu ima dva placa na Novom Beogradu, prema dostupnim podacima, plaćena tri miliona eura. Navodno je sukob između njih izbio oko građevinskih planova pa je Milić organizovao sastanak u restoranu da bi izgladio sukob, bilo radi privatnih poslova ili po nalogu odozgo.
Bogatsvo i luksuzni život Milića su u velikom nesrazmjeru s primanjima. Poznat je po neizvođenju policije tokom rušilačkog pohoda kriminalaca na Savamalu, zataškavanja političkih ubistava i prikrivanje režimskih prljavih poslova. Tako je zbog slučaja Senjak režim odjednom ostao bez tri važna operativca.
Ostalo je nejasno i u kom trenutku je policija otišla u restoran i kojim povodom.Bivši inspektor Uprave kriminalističke policije (UKP) Milan Dumanović rekao je Beti da je Nešović bio pod pratnjom pripadnika Odeljenja za tajna praćenja koji su obavijestili MUP da Nešović nije izašao iz restorana. MUP Srbije kojim rukovodi lider socijalista i Vučićev koalicioni partner Ivica Dačić nije se zvanično oglasio o slučaju, iako je to ustaljena praksa MUP-a u slučajevima pucnjava i nestanaka.
Tek tri dana nakon pucnjave uslijedilo je šturo saopštenje da je Milić uhapšen i smijenjen. Detalji o pucnjavi, prisustvu policajaca i navodnom prikrivanju zločina su prećutani. Dačić i njegov kabinet su ostali nijemi na uporne upite medija po kom osnovu se načelnik BG policije Milić sastao s kriminalcima, da li je bio na službenom zadatku ili privatno, da li prijavio svom pretpostavljenom itd. Odgovora nije bilo ni od direktora policije Vasiljevića zašto nije odmah osigurano i zapečaćeno mjesto zločina i zašto je uviđaj urađen tek 14. maja uveče ako se pucnjava desila 12. maja.
Da stvar bude još bizarnija, pojavilo se nekoliko tvrdnji korisnika društvenih mreža da je formalni premijer Srbije Đuro Macut 13. maja ručao u istom restoranu i da ga izgleda niko nije obavijestio, kao ni njegovo obezbjeđenje, šta se dogodilo noć prije. Ured premijera nije negirao da je taj dan jeo u restoranu prije obavljenog uviđaja forenzičara. Po Ustavu Srbije najmoćnija osoba u zemlji je predsjednik Vlade koja vodi unutrašnju i spoljnu politiku zemlje.
Obznane narodu su nakon prvog press-a 16. maja nastavljene od Vučića koji, po Ustavu Srbije, nema nikakve ingerencije u rukovođenju policijom i krivičnim istragama i kome Ustav daje samo ceremonijalne ovlasti. Osim tvrdnje da “telo nismo pronašli”, Vučić je nervozno i udaljeno pričao o vezama policije i kriminala i najavio obračun sa policajcima koji “čuvaju tajkune i kriminalce”.
Narednog dana – 17. maja, nakon što se konsolidirao, tokom zvanične posjete Azerbejdžanu, srbijanski predsjednik je počeo mijenjati ton i braniti policiju. Država je pokazala “apsolutni profesionalizam”, te nije mogla ranije reagovati jer je zvanična prijava stigla tek kada je Nešovićeva supruga prijavila nestanak. Pucnjava, krv i iznošenje tijela u punom restoranu Vučiću nisu predstavljali problem. Naglasio je da Milić nije osumnjičen za ubistvo nego za prikrivanje i da se treba poštovati svačija pretpostavka nevinosti. Na novinarski upit o objavama Medenice, srbijanski vladar je poručio da neće odgovarati odbjeglom kriminalcu koji napada njegovu porodicu. Dodao je i da Medenica “ne sarađuje jedino sa nama”, vjerovatno aludirajući na službe pod njegovom i bratovljevom kontrolom.
Da Medenica, ili radije oni koji upravljaju njime, raspolažu vjerodostojnim podacima se ispostavilo tačnim u slučaju Senjak. Ostale objave sadrže miks istinitih, poluistinitih ili namještenih priča. Kako se nižu objave Medenice, po riječima jednog zapadnog diplomate koji je želio ostati anoniman, sve se više uočava DPS-kavački narativ dotičnog s mogućim ukjučivanjem ruskih službi preko najužeg kruga ljudi Mila Đukanovića bliskih Kremlju. Medenica šalje poruku tobože njegovom “bratu Milanu Kneževiću” ali ciljanu ka srbijanskom Voždu. U objavi od 18. maja Medenica poziva Kneževića da ukapira da “Rusija nikako ne voli Vučka i da Vučko prodaje oružje Ukrajini i Izraelu”. Indirektno se poziva i Knežević da se opredijeli između Majke Rusije i braće Vućić ogrezlih u korupciji znajući da je Knežević u “igri ne zbog para već zbog ideala”.
Dosadašnji potezi ukazuju da će se raditi na relativizaciji zločina i amneziranju svih nezgodnih svjedoka.
Crna Gora kao izgovor da se ne priča o zarobljenim institucijama Srbije
Txt: Istovremeno sa prvim press-om o pucnjavu na Senjaku počela je akcija skretanja pažnje javnosti s obračuna kriminalaca u službi režima na patetičnu tiradu protiv Crne Gore. Na crnogorskom portalu Borba, poznatom po veličanju režima braće Vučić, je istog tog 16. maja objavljen predsjednikov autorski tekst s naslovom “Izvinite što smo vas voleli više nego vi nas” kao ukor što se Crna Gora “otcepila”. Tekst je opisan kao Istorijsko obraćanje građanima Crne Gore Aleksandra Vučića. Obiluje neistinitim tvrdnjama o“najprljavijoj kampanji” protiv njega, njegove porodici, te kako ga crnogorski mediji “razapinju na krst”. Navodno se svakodnevno napada Srbija od strane crnogorskog rukovodstva i pruža podrška za sprovođenje obojene revolucije u Srbiji. Jednostavnim pregledom crnogorske štampe može se vidjeti da u medijima i izjavama crnogorskih zvaničnika nema maltene nikakvih vijesti iz Srbije, a kamoli napada na Srbiju.
Crnogorski javni servis, zajedno s miloističkim i pogotovo vučićevskim medijima, nisu ni riječ prenijeli o zabrinjavajućim dešavanjima u Srbiji. Mrdićevi zakoni, davljenje ostataka srpskog pravosuđa i nezakonito privođenje srpskih tužilaca od strane BIA-e kako bi ih zastrašivali da rade u privatnom interesu braće Vučić nisu dobili niti pomen u dotičnim medijima. Da se tako nešto desilo u Crnoj Gori nesumnjivo bi došlo do velikih potresa. Crnogorska vlast, ali i bivši režim Mila Đukanovića koji s Vučićem dijeli iste vrijednosti, ciljano šuti na sva događanja u Srbiji.
Privremena zabrana gradnje na primorju stupa na snagu od 1. juna. No kako Ministarstvo Slavena Radunovića štiti kulturnu baštinu pod UNESCO zaštitom svjedoči i najnovije poništenje rješenja urbanističko-građevinske inspektorke kojim je zabranjena gradnja prve faze hotela Popovićeve kompanije Carine u Baošićima. Ministarstvo je nakon žalbe Carina, 7. maja, poništilo to rješenje i vratilo na ponovni postupak
UNESCO je uputio dopis Vladi Crne Gore u kom je ozbiljno upozorio da bi zbog slučaja nelegalne gradnje hotelskog kompleksa Čeda Popovića u Baošićima, mogao staviti moratorijum od 1. juna na gradnju na teritoriji Herceg Novog, Tivta i dijela Cetinja ukoliko država hitno ne preduzme konkretne mjere i ne sanira nastalu štetu, objavio je portal Standard.
Tom portalu iz kabineta premijera Milojka Spajića nijesu potvrdili ovu informaciju, a iz Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, na čijem čelu je Slaven Radunović, saopštili su da je novim Zakonom o uređenju prostora, usvojenim u martu 2025. godine, redefinisana oblast planiranja i uređenja prostora, te uspostavljen, kako navode, „jasan, transparentan i efikasan sistem planiranja prostora“.
„U svim propisanim procedurama fokus Ministarstva i Vlade biće na zaštiti kulturne baštine i preporuka UNESCO-a“, poručili su iz Ministarstva, navodeći i da se vrši dodatna kontrola građevinskih dozvola na teritorijama obuhvaćenim Zakonom o zaštiti prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora.
Prviremena zabrana gradnje na primorju svakako stupa od 1. juna. No, kako Ministarstvo štiti kulturnu baštinu pod UNESCO zaštitom svjedoči i najnovije poništenje rješenje urbanističko-građevinske inspektorke, kojim je zabranjena gradnja prve faze hotela Popovićeve kompanije Carine u Baošićima. Inspektor je zabranio gradnju zbog neusklađenosti tehničke dokumentacije i probijanja dozvoljene spratnosti, ali je Odjeljenje za drugostepeni postupak Ministarstva nakon žalbe Carina, 7. maja, poništilo rješenje i vratilo sve na ponovni postupak.
Upućeni izvor Monitora tvrdi da će se cijela stvar oko mega hotela u Baošićima nastaviti i tokom jeseni. Naime, preduzeće Carina, i pored očiglednih namjera da se sve završi za ovu sezonu, zbog pritiska javnosti, u tome neće uspjeti, ali isto tako ni institucije, za sada, nemaju snage da nelegalne radove, prije svega uništeno more i plažu, vrate u prvobitno stanje.
Umjesto urgentne zaštite ugroženog područja Boke kotorske, Radunovićevo Ministarstvo sprovodi hitne zakonske mjere protiv nelegalne gradnje na području Tuzi.
,,Građevinska inspekcija procesuirala je 38 lica u Tuzima zbog nelegalne gradnje. I treba sva ilegalna gradnja da se kazni bez obzira o kakvim je objektima riječ.Ministar Radunović ponosi se rezultatima”, komentarisao je djelovanje Ministarstva na svom Fejsbuk profilu građanski i ekološki aktivista Aleksandar Dragićević. On je, međutim, podsjetio da je u međuvremenu Radunović poništio nalaz svoje inspekcije kada je riječ o ilegalna dva sprata hotela Čeda Popovića u Baošićima, poništio rješenje za blokiranje gradnje ilegalnog dijela hotela u Sutomoru i donio akt kojim se planira legalizacija mega objekata u UNESCO zonama.
,,Isto tako crtaju se građevinske dozvole širom Crne Gore po sistemu – ko da više.Eh da, inspektori koji su zapečatili gradilište Čeda Popovića zbog toga su dobili otkaz”, napisao je Dragićević.
Skandal oko nasipanja mora i nelegalne gradnje plaže i dijela megahotela koji je promijenio opis Baošića, samo je jedan u nizu graditeljskih ,,poduhvata” koji su godinama pod lupom UNESCO-a.
Od države Crne Gore do sada je tri puta traženo da uvede moratorijum na gradnju u zaštićenom području Boke kotorske. Prvi put na sastanku UNESCO-vog Komiteta za svjetsku baštinu u Dohi, glavnom gradu Katara, u ljeto 2014., sa koga je izvještaj bio veoma negativan. Monitor je već pisao da su se protiv uvođenja moratorijuma tada zdušno izborile članice crnogorske delagacije u Dohi, među kojima i Anastazija Miranović, tadašnja direktorica Uprave za zašitu kulturnih dobara.
Najoštriji je bio izvještaj UNESCO-a za 2017. godinu, kada je zatražen moratorijum na gradnju u Kotoru, do donošenja novog PUP-a i stavljanje van snage svih planskih dokumenata koji su se odnosili na zaštićeno područje.
Taj niz se nastavio, pa je u julu prošle godine u izvještaju zajedničke misije Centra za svjetsku baštinu UNESCO/ICOMOS tražena hitna obustava svih građevinskih projekata unutar zaštićenog dobra i njegove bafer zone, uključujući i one za koje je na osnovu HIA studija dobijena saglasnost UNESCO, kako bi se spriječile negativne posljedice kumulativnih uticaja novih projekata na izuzetnu univerzalnu vrijednost (OUV) područja Kotora. Zatražena je revizija PUP-a Kotor i Menadžment plana, uvođenje strategije za smanjenje rizika i integrisanje OUV u planska dokumenta.
Krajem decembra prošle godine premijer Spajić posjetio je sjedište UNESCO u Parizu i razgovaro sa generalnim direktorom UNESCO Kaledom El-Enanijem i direktorom Centra za svjetsku baštinu Lazarom Elundom Asomom. Iz šturog saopštenja na sajtu Vlade saznaje se da je premijer uvjerio sagovornike kako je država posvećena očuvanju statusa prirodne i kulturne baštine Kotora i spremna da ispuni sve preporuke Komiteta za zaštitu svjetske baštine.
Na domaćem terenu pored nastavka gradnje, ne postoji ni koncenzus oko neophodnosti očuvanja UNESCO statusa. Interesi investitora stavljeni su iznad interesa države i građana Crne Gore, kojima je pitanje opstanka na listi svjetske kulturne baštine neupitno, poručili su prošlog ljeta odbornici Opštine Kotor. Jednoglasno su usvojili Deklaraciju o očuvanju Kotora: „UNESCO satus nije političko pitanje već civilizacijska obaveza“.
S druge strane, vladajuće garniture u svim opštinama zaštićenog područja prethodno su se izjasnile protiv obustave gradnje. Predsjednici opština isticali su kako bi moratorijum na razvojne projekte bio za njih katastrofa, kako život u zaštićenom području Kotora, Tivta i Herceg Novog ne može da se stopira, do toga da im građani ne bi oprostili ukoliko bi se zaustavio razvoj gradova.
Najdalje je otišao ministar Radunović, koji je u avgustu prošle godine iznio predlog o raspisivanju referenduma na kojem bi se građani Boke izjasnili da li žele i dalje da uživaju zašitu UNESCO-a ili ne.
Umjesto referenduma,Uprava za zaštitu kulturnih dobara je sačinila izvještaj Crne Gore o stanju u bokokotorskom području koji je početkom ove godine upućen UNESCO-u, i jasno je konstatovala da su izazovi koji utiču na Izuzetnu univerzalnu vrijednost (OUV) sistemske prirode, a ne izolovani incidenti. Država je prvi put priznala ono što javnost odavno vidi:Kotor nije ugrožen pojedinačnim projektima, već sistemskim propustima u upravljanju, koordinaciji i primjeni instrumenata planiranja.
Nakon toga, u skupštini je sredinom marta, usvojen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora kojim je uveden moratorijum na gradnju objekata na lokacijama u zalivu Boke, u zoni koja je upisana na listu područja od izuzetne univerzalne vrijednosti svjetske kulturne i prirodne baštine pod zaštitom UNESCO-a.
Odlučeno je da nema nove gradnje, pa su upravo zbog toga investitori, poput Popovića, požurili da završe staru. Uz veliku pomoć dijela struktura vlasti koje su ionako protiv moratorijuma, jer koči razvoj i ostali napredak po njihovim aršinima.
,,Bez obzira na to ko je investitor, on je najmanje kriv, jer svu krivicu snose državne institucije koje su dozvolile nasilje nad prirodom”, objavio je nedavno dr sci. Ljubomir Radojičić, viši naučni saradnik Instituta ,,Dr Simo Milošević” u Igalu, u autorskom članku u Vijestima.
Pobrojao je zatrpavanja mora u Lipcima, Bijeloj, Kumboru, Baošićima, Herceg Novom… ,,gdje su nadležne opštinske i republičke službe sa najvišim državnim i opštinskim funkcionerima krenuli u kontrolu kad je posao završen, odnosno kad su završili Praznik mimoze, obećavajući lakovjernom narodu ‘da će se sve vratiti u prvobitno stanje”.
Slijedi privremena ljetnja zabrana gradnje, pa će se nadležni eventualnim vraćanjem u prvobitno stanje pozabaviti tek na jesen.
Prije nego će zetski parlament usvojiti rezoluciju o otpriznavanju Milan Knežević je otkrio da priča o Kosovu ima širu antievropsku platformu Beograda. Na skupu svojih simpatizera 10. maja, sazvanom radi otpriznavanja, on je poručio da “nema pregovora oko Prevlake, ona je crnogorska i biće, “nema pregovora oko Morinja (obeštećenja hrvatskih logoraša za mučenja), “nema promjene naziva bazena u Kotoru” “protiv smo da brod Jadran pripadne Hrvatskoj”. Zaključak je jasan: “Ako treba preko Zagreba da uđemo u Brisel dabogda nikad ne ušli”
“Kud god da krenеm tebi se vraćam ponovo” su stihovi pjesme Vidovdan posvećeni Kosovu čiji tekstopisac i kompozitor je Milutin Popović Zahar. Pjesma je pripremljena 1989. godine povodom obilježavanja šest stotina godina Kosovske bitke u vremenu kada su Slobodan Milošević i Srpska crkva (SPC) raspirivali nacionalističku histeriju i kosovsku mitomaniju koja će skupo koštati bivšu Jugoslaviju i njene narode. Pjesma je za izvedbu prvobitno ponuđena Vesni Zmijanac koja je to odbila da ne bi narušila svoju tadašnju popularnost diljem Jugoslavije. Na kraju je pjesmu u studiju snimila Gordana Lazarević, Zaharova supruga i ubrzo je postala hit propagandno pripremljenim masama. Pjevala se na svim mitinzima podrške kosovskim Srbima i Crnogorcima orkestriranim od strane srbijanske državne bezbjednosti (RDB) i savezne vojne kontraobavještajne službe (KOS). Miloševićev uspon je počeo par godina ranije na retorici ukidanja autonomije Kosova, što je i sprovedeno silom 1990. Miloševićeva zvijezda će pasti takođe zbog Kosova, nakon NATO intervencije 1999. Srbijanska vojska i policija su morale da napuste pokrajinu čije velike djelove su metodično etnički očistili, opljačkali i popalili. Srbijanska kampanja terora nad većinskim stanovništvom pokrajine tokom 78 dana NATO udara je kvantitativno i po brzini daleko prevazišla sva dotadašnja velikosrpska i velikohrvatska etnička čišćenja zapadno od Drine.
Nakon fijaska sprječavanja gradnje kolektora u Botunu, “otetog Kosova” sjetio se i Milan Knežević, lider Demokratske narodne parije (DNP), donedavno konstituenta Vlade i skupštinske većine. Knežević je sredinom aprila poručio da je na sjednici Predsjedništva DNP-a dobio “punu podršku” da s potpredsjednicima, poslanicima i odbornicima krene u proceduru “povlačenja odluke o priznanju Kosova” na terotiriji Zete i svuda gdje učestvuju u lokalnim vlastima. “Poslanici u Skupštini takođe će podnijeti inicijativu, u vidu rezolucije, gdje ćemo tražiti da se Vlada obaveže da će povući odluku o priznanju Kosova” najavio je. Nedjelju dana prije toga državna Skupština nije uvrstila na dnevni red zahtjev DNP-a iz početka januara o normiranju trobojke kao narodne zastave. Knežević je rekao i da će za otpriznavanje tražiti podršku mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija Mićovića i budimljansko-nikšićkog Metodija Ostojića. Do sada nije bilo zvaničnog oglašavanja. Za razliku od nepodobnog Joanikija, Metodije je potpuno lojalan vlasti braće Vučić tako da njegovo ćutanje upada u oči.
Prije nego će zetski parlament usvojiti rezoluciju o nepriznavanju (na dan Sv. Vasilija Ostroškog) Knežević je otkrio da priča o Kosovu ima širu antievropsku platformu Beograda. Na skupu svojih simpatizera 10. maja sazvanom radi otpriznavanja on je poručio da “nema pregovora oko Prevlake, ona je crnogorska i biće”, “nema pregovora oko Morinja” (obeštećenja hrvatskih logoraša za mučenja), “Hrvati su počinili zločine u Lori”, “nema promjene naziva bazena u Kotoru” (navodno nosi ime jednog od batinaša iz Morinja) “protiv smo da brod Jadran pripadne Hrvatskoj”. Zaključak Kneževića je jasan : “Ako treba preko Zagreba da uđemo u Brisel dabogda nikad ne ušli”.
U izjavi režimskim Večernjim Novostima (koje vodi Miloševićev ratni propagandista Milorad Vučelić) Knežević je rekao da očekuje da i ostale opštine u kojima predstavnici srpskog naroda dominantno vrše vlast izglasaju deklaraciju o poništenju priznavanja. Onda bi se u konačnom podnijela rezolucija Skupštini kako bi obavezala vladu Milojka Spajića da povuče odluku.
Za rezoluciju u zetskom parlamentu je glasalo 19 odbornika. Ruke su digli odbornici DNP-a, Nove srpske demokratije (NSD), jedan odbornik Demokrata i tri nezavisna odbornika. Odbornici Demokratske partije socijalista (DPS) nisu prisustvovali sjednici na kojoj je ovo bila jedina tačka dnevnog reda. Dvoje odbornika iz Demokrata su napustili sjednicu uoči glasanja.
Rezolucija je blaža nego što se očekivalo, predstavljena je samo u formi političkog stava. Interesantno, u rezoluciji se naglašava zabrinutost i za srpski i za crnogorski narod “na Kosovu i Metohiji”. Zabrinutost za Crnogorce je novina jer Vučić i njegova vlast ne priznaju crnogorski narod i vode kontinuiranu kampanju resrbijanizacije preko BIA-e i njoj podređenih pojedinaca u SPC-u i kriminalnim kartelima, o čemu su iste Vučelićeve Novosti ranije slavodobitno pisale. Rezolucija ocjenjuje da se položaj dva naroda svakodnevno pogoršava uslijed pritisaka prištinskih institucija. Deklaracija se poziva na Povelju Ujedinjenih nacija, Završni akt iz Helsinkija i Rezoluciju Savjeta bezbjednosti UN 1244 koja, kako DNP tvrdi, potvrđuje suverenitet i teritorijalni integritet Srbije.
Crna Gora se poziva na izbalansiranu spoljnu politiku, kao i da bi u međunarodnim organizacijama trebala podržavati suverenitet i teritorijalni integritet država – u ovom slučaju Srbije. DNP je navela da je “odluka o priznanju jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova i Metohije izazvala duboke političke i društvene posljedice”. Na kraju se opet izražava i solidarnost i sa srpskim i crnogorskim narodom na “Kosovu i Metohiji” i poziv na mirno rješavanje otvorenih pitanja.
Odluku o priznanju Republike Kosovo kao samostalne države Crna Gora je donijela zajedno s Makedonijom u oktobru 2008. cijeneći faktičko stanje i nesumnjivu volju ogromne većine naroda Kosova da živi u samostalnoj državi. Tome je prethodila unilateralna deklaracija o nezavisnosti (UDI) Skupštine Kosova. Srbijanska Narodna Skupština je dan poslije donijela odluku kojom su poništene sve secesionističke odluke i akti. Međunarodna zajednica je prije UDI-ja uslovila kosovsku vladu da unese u ustav čvrste garancije za prava srpske i svih drugih manjina čemu je udovoljeno. Manjine imaju zajamčenih 20 mandata u Skupštini od 120 poslanika. Srbima pripada 10 mandata i bez njihovog pristanka je nemoguća promjena ustava i ključnih zakona. Međunarodni sud pravde (ICJ) je 2010. godine presudio, na prethodni upit UN-a, da kosovska deklaracija nezavisnosti nije suprotna međunarodnom pravu.
Do sada je, prema raspoloživim podacima, Kosovo priznalo najmanje 104 države članica UN-a (kako se navodi u dokumentu Evropskog parlamenta). Kosovo navodi brojku od 115 država. Srbijanska propaganda tvrdi da je ta brojka bliža 100 i da je navodno 28 država povuklo priznanje Kosova. U podacima Evropskog parlamenta navode se 10 zemalja koje su povukle priznanje, uključujući Madagaskar, Grenadu i još neke sićušne državice na Pacifiku i Indijskom okeanu. Većina građana Srbije i Crne Gore vjerovatno nikada nije ni čula za te zemlje prije objava Ministarstva spoljnih poslova.
I pored nesumnjive većine u UN-u Kosovo se ne može nadati stolici na Ist Riveru jer Kina i Rusija imaju pravo veta u Savjetu bezbjednosti. Od EU članica, 23 zemlje priznaju Kosovo dok pet ne priznaje (Španija, Grčka, Kipar, Rumunija i Slovačka). Do sada nijedna država koja je uspostavila pune diplomatske odnose sa Kosovom nije ih prekinula. I pet država EU koje ne priznaju Kosovo priznaju kosovska dokumenta kao i pristupanje Kosova EU po ispunjavanju kriterija za članstvo. Kosovska dokumenta priznaje i Vučićeva Srbija.
Prethodna vlast predsjednika Borisa Tadića imala je čvrst stav po pitanju sjevera Kosova i nepriznavanja dokumenata ili akata koje je izdavala Vlada u Prištini. Nakon dolaska Aleksanda Vučića na vlast došlo je do Briselskog sporazuma, kome se žestoko protivila SPC (uključujući i tadašnjeg mitropolita Amfilohija Radovića). Vremenom je Srbija de fakto u svemu priznala Republiku Kosovo. Vučić je novembra 2022. godine pozvao kosovske Srbe na napuste institucije Kosova, pogotovo policiju. Time je kosovskoj Vladi pomogao da uspostavi puni suverenitet na čitavoj teritoriji zemlje, pogotovo na sjeveru. Do tada je s one strane obale Ibra neformalno vladao Beograd preko BIA-e i “patriotskih” narko kartela koji su kriminalizovali sredinu i maltretirali srpsko stanovništvo. Dežurni Srbi u Crnoj Gori nisu ni jednom oglasili protiv srpskih narko kartela i mafijaškog terora nad kosovskim Srbima. Od kada je policija premijera Albina Kurtija preuzela sjever države, vučićevcima u Crnoj Gori su puna usta brige za “Srbe i Crnogorce” na KiM-u. Gospodaru Vučiću ni riječ prijekora što je predao sjever Kosova i Srbe pod vlast Prištine.
Gordana Lazarević je 2025. izjavila za Blic da je dobila mnogo zbog pjesme Vidovdan. “Ali mnogo sam i izgubila…tržište, ne zovu me u Hrvatsku” a iz istog razloga, rekla je, ne nastupa ni u Crnoj Gori. Vrijeme će pokazati kako će Crna Gora proći zbog igara braće Vučić i kosovske brige Milana Kneževića.
INTERVJU2 sedmice
FOKUS3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
FOKUS2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice