Povežite se sa nama

MONITORING

Gazda je malo nervozan

Objavljeno prije

na

U momentu kada optužnice za ubistvo Iva Pukanića, podignute istovremeno u Zagrebu i Beogradu, potresaju Balkan i njegove isprepletane skupine organizovanog kriminala, čiji je jedan krak duvanska mafija, crnogorski premijer Milo Đukanović stao je uz svog prijatelja Stanka Subotića Caneta i najavio tužbu protiv Đuzepea Šelzija. Stanko Subotić Cane, u istrazi koja se vodi u Bariju je osumnjičen a u Beogradu optužen kao šef organizovanog zločinačkog udruženja, koje je krijumčareći cigarete oštetio za stotine miliona državne budžete Italije i Srbije. Duvanski posao, koji se odvijao preko Crne Gore, odnio je i brojne živote u nerazriješenim ubistvima, od kojih su neka počinjena na crnogorskim ulicama. Đuzepe Šelzi jedan je od najuglednijih italijanskih tužilaca, koji trenutno vodi istragu u procesu protiv premijera Italije Silvija Berluskonija, u aferi Seksgejt, koja bi mogla odnijeti političku glavu italijanskom broju jedan. Šelzi je godinama vodio istragu protiv Đukanovića i njegovih bliskih prijatelja i saradnika. U optužnici koju je sastavio u Bariju stoji: ,,Milo Đukanović je bio potpuno svjestan svega što se događalo u Crnoj Gori, kao i posljedica za Italiju i druge članice EU. Bio je toga svjestan jer je u to bio umiješan i u tome imao direktan interes. Lično je bio svjestan velikih iznosa novca koji su izvlačeni od šverca cigareta kroz italijansku mafiju. Njegova pohlepa za bogatstvom napravila ga je toliko neprincipijelnim da se harmonizovao sa italijanskom mafijom. Otišao je toliko daleko i osigurao zaštitu bjegunaca koji su bili traženi u Italiji, zanemarujući pravne norme. To je radio kroz
aparat državne bezbjednosti.”

U optužnici na više stotina strana, može se između ostalog pročitati, kako su iznošeni novci iz Crne Gore, kojim avionima i na koje su račune polagani, ko je sve koristio sredstva tog ,,državnog tranzitnog posla”. Među računima su i oni Đukanovićevih bliskih i intimnih prijatelja i prijateljica (vidi faksimil), na koje su se slivali milioni. Brojni detalji optužnice, svjedočenja, otkrivaju da je Milo Đukanović nadgledao i kontrolisao taj posao, a da je glavni operativac bio Stanko Subotić Cane.

Italijanski tužilac Đuzepe Šelzi izjavio je početkom juna za vašingtonski Centar za javni integritet da je Đukanović organizovao, promovisao i vodio „organizaciju mafijaškog tipa”.

U premijerskom satu početkom ove sedmice, Đukanović je otkrio svoju istinu – da je Đuzepe Šelzi ,,neovlašćeno vodio istragu”! Nije međutim objasnio od koga je italijanski tužilac trebalo da dobije dozvolu. Od osumnjičenih Đukanovića, Subotića, ili možda naših tužiteljica, koje se ni sporadično nijesu bavile duvanskim poslovima, iako su te akcije predmet više regionalnih, evropskih i svjetskih pravosuđa.

A onda je na tvrdnju predsjednika opozicionog PZP, Nebojše Medojevića, da bi premijer trebalo da podnese ostavku, jer je u isto vrijeme bio na čelu države, Vlade i organizacije, te da ga je od optužnice u Bariju spasio imunitet, Đukanović odbrusio: ,,Nikad se nijesam pozivao na imunitet”. Dodao je i da će Šelzija – tužiti.

Na primjedbu opozicionog lidera Andrije Mandića, da se ne odriče Stanka Subotića, svog prijatelja, Đukanović je u parlamentu saopštio: ,,Pitam se koliko je ljudi koji sjede u ovoj sali svojevremeno bilo ili je možda i danas osumnjičeno. Da li je to razlog da zbog toga treba prekinuti komunikaciju? Što se mene tiče nije.”

Subotić, međutim, nije samo osumnjičen. On se od 2007. godine krije od srpskog pravosuđa. Prvooptuženi je u predmetu Stanko Subotić i ostali. Na crvenoj je potjernici Interpola.

Đukanovićev kum i bivši savjetnik Ratko Knežević, izjavio je više puta da je Subotić u nekoliko navrata u posljednje vrijeme boravio u Crnoj Gori, u svojoj vili na Svetom Stefanu i u diskoteci Maksimus u Kotoru, gdje je ugovarao poslove. Prema tim tvrdnjama, Subotić je navodno pokušavao da proda vilu, koja je prije nekoliko dana na zahtjev srpskog pravosuđa zaplijenjena. Policija je demantovala tvrdnje da ima saznanja o Subotićevim boravcima u našoj zemlji.

Knežević je u više navrata osumnjičio Đukanovića i Subotića da stoje iza brojnih ubistava koja su pratila duvanske tranzite. Nedavno je isljednicima iz Zagreba i Beograda predao pismo iz 2001, u kome obavještava tadašnjeg crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića o prijetnjama koje mu je u tom razdoblju indirektno odaslao Subotić.

Knežević je u intervjuu koji je sredinom sedmice emitovala TV Vijesti rekao: ,,Đukanović, Barović i Subotić odlučuju o životima u Crnoj Gori”, ponovio je, uvodeći u priču još jednog duvanskog bosa iz Šelzijeve optužnice – Veselina Barovića. ,,Knežević ima problem jer misli da mi je hobi da ubijam ljude”, našalio se Đukanović. Istovremeno je optužio svog kuma, medije i kritičare da su: „šizofreničari, balkanski nesrećnici, koji trućaju budalaštine”.

Gazda je malo nervozan.

Ivo Pukanić, suvlasnik zagrebačkog Nacional ubijen je zbog svog novinarskog rada, da bi bio onemogućen u javnom iznošenju svojih novinarskih saznanja o djelovanju više kriminalnih grupa i njihovoj međusobnoj povezanosti. To je konstatacija u optužnici koju je hrvatski Ured za suzbijanje organizovanog kriminala i korupcije (USKOK) podigao početkom sedmice. Optužnica je podignuta protiv šest osoba, za koje se tvrdi da su kao pripadnici zločinačke organizacije, iz koristoljublja usmrtili Pukanića i njegovog saradnika Nika Franjića, prije godinu dana u eksploziji u centru Zagreba.

Gotovo istovremeno tužilaštvo Republike Srbije je u Beogradu za ubistvo Pukanića i Franića podiglo optužnice protiv Sretena Jocića, zvanog Joca Amsterdam, Željka Milovanovića i Milenka Kuzmanovića. U Zagrebu je to učinjeno protiv Roberta i Luke Matanića, Amira Mafalanija, Bojana Gudurića, Slobodana Đurovića, ali i opet protiv Milovanovića.

Svi optuženi se nalaze u pritvoru, izuzev Gudurića, za koga se sumnja da se krije u nekoj od zemalja u regionu. U obje optužnice se predlaže produženje pritvora za sve okrivljene.

Srpsko Specijalno tužilaštvo Jocića tereti da je organizator osmočlane međunarodne kriminalne grupe ,,čiji su pripadnici iz Srbije, Hrvatske i BiH za novčanu nagradu od najmanje milion i po eura” ubili suvlasnika Nacionala i njegovog saradnika. Jociću, Milovanoviću i Kuzmanoviću na teret se stavljaju krivična djela u saizvršilaštvu, zločinačko udruživanje i teško ubistvo za šta je zaprijećena maksimalna kazna do 40 godina zatvora.

Hrvatski USKOK tereti optužene da su kao pripadnici zločinačke organizacije usmrtili Pukanića i Franjića. Na teret im se stavljaju dva teška ubistva, teško djelo protiv opšte sigurnosti i udruživanje, gdje je takođe zaprijećena kazna do 40 godina zatvora.

U hrvatskoj optužnici na 30.000 stranica, navodi se da je u prvoj polovini 2008. na teritoriji Srbije Jocić organizovao ,,zločinačku organizaciju za izvršenje teških krivičnih djela u Srbiji i zemljama u okruženju”. Dodaje se da je Slobodan Đurović po nalogu njegovog kuma Jocića, za 1.500.000 eura organizovao ubistvo Pukanića.

,,Pukanić je ubijen kako bi bio onemogućen da u štampanim i elektronskim medijima u Hrvatskoj i okolnim zemljama iznosi saznanja o djelovanju više kriminalnih grupa i njihovoj povezanosti”, izjavio je za beogradski dnevnik Večernje novosti Vuk Đorđević iz USKOK-a.

Kako saznaje beogradski Blic srpsko specijalno tužilaštvo sumnja da je ubistvo Pukanića naručila osoba koja je za to platila milion i po eura grupi Sretena Jocića. U srpskoj optužnici se, međutim, ne otkriva ime naručioca. ,,Istraga u Srbiji nije završena i još se traži naručilac ubistva Pukanića”, kazao je izvor Blica blizak istrazi.

Tokom istrage koja se vodila u Hrvatskoj jedna osoba je dobila status svjedoka-saradnika. U Županijskom sudu ovaj svjedok je kazao da je motiv Pukanićevog ubistva njegovo pisanje, kao i svjedočenje u Italiji o ,,duvanskoj mafiji” i, kao organizatora likvidacije navodno je označio Stanka Subotića Caneta, koji je sve demantovao.

Iz Hrvatske su Beogradu dostavljeni svi dokazi i podaci do kojih su došli tokom otkrivanja činjenica vezanih za Pukanićevo ubistvo. Na osnovu tog materijala, ali i uz pomoć podataka koje je sakupila srpska policija, zaključeno je da postoji sumnja da je Jocić organizovao kriminalnu grupu, koja je po njegovom nalogu 23. oktobra 2008. godine postavila eksplozivnu napravu na parkingu u dvorištu zgrade NCL grupacije. I u Srbiji je svjedočio čovjek, veteran duvanskih poslova u Crnoj Gori. Dnevnik Dan je otkrio da je riječ o Srećku Kestneru. Isti svjedok je svjedočio i u Zagrebu.

Kako se navodi u optužnici iz Zagreba, Sreten Jocić je u prvoj polovini 2008. u Srbiji stvorio zločinačku organizaciju koja bi na teritoriji bivše Jugoslavije ,,odrađivala” najteža krivična djela. On je članu grupe i svom kumu Slobodanu Đuroviću naložio da organizuje ubistvo Pukanića.

Đurović je od maja do oktobra 2008. godine sa Robertom Matanićem dogovorio da oko sebe okupi najpovjerljivije osobe i izrade plan. U taj posao je ubrzo uključen Robertov brat Luka i Mafalani. Njihov zadatak je bio da nabave uređaje za praćenje i stalno prate novinara. Osim toga, obezbijedili su i smještaj za Milovanovića i Gudurića koji su bili zaduženi za neposrednu likvidaciju i zbog toga su specijalno došli u Zagreb. Sa sobom su donijeli eksploziv i oružje.

Prema optužnici, na zajedničkim sastancima u stanu Roberta Matanića u Zagrebu, a na osnovu kretanja Pukanića, ,,pao” je dogovor da ovaj bude ubijen 23. oktobra 2008. na parkingu lista Nacional. Ova lokacija je izabrana pošto su je nekoliko dana ranije nadzirali Luka Matanić i Mafalani.

Na tim sastancima, prema optužnici, bio je i Đurović koji je donosio novac, plaćao troškove nabavke oružja, opreme za praćenje automobila. Po nalogu Joce Amsterdama, on je lično nadzirao pripreme za ubistvo.

Nedjelju dana poslije ubistva Pukanića i Franića, hrvatska policija je u akciji Balkan ekspres uhapsila dvojicu Matanića, Mafalanija i Đurovića. Iza rešetaka se našao i Milenko Kuzmanović zbog sumnje da je u Hrvatsku donio eksploziv, kao i falsifikovana dokumenta za braću Matanić kako bi pobjegli iz zemlje. Kuzmanović je poslije 55 dana pritvora pušten na slobodu jer tada nije bilo dovoljno dokaza. Ponovo je uhapšen 30. maja ove godine u Beogradu.

Milovanović je odmah poslije ubistva uspio da pobjegne iz Hrvatske i nekoliko mjeseci se uspješno krio. Uhapšen je 31. maja 2009. u Beogradu pošto ga je locirao MUP Srbije. Gudurić je nestao i do danas nije uhvaćen. Za njim je hrvatski MUP raspisao nagradu od 100.000 kuna (više od 10.000 eura?)

Dva dana poslije podizanja optužnice protiv Sretena Jocića i sedmorice okrivljenih za ubistvo Ive Pukanića, Nacional je objavio na svom sajtu niz potpuno nepoznatih detalja o tom zločinu, do kojih se došlo tokom jednogodišnje istrage.

,,Optužnica potvrđuje teze da je atentat planiran u Budvi u Crnoj Gori, a moguće je da je u Crnu Goru uplaćen i dio novčane nagrade za atentatore. U februaru 2009. isljednici su uspjeli da dođu do informacije da je na račun Đurovića u Crnogorskoj komercijalnoj banci 2. oktobra 2008, 21 dan prije atentata na Pukanića, uplaćena doznaka u iznosu od 780.760 eura. Sada se sumnja da bi to mogao biti dio novca koji je stigao od naručitelja atentata”, piše Nacional.

Iz crnogorskog tužilaštva, potvrđeno je postojanje te sume na računu Slobodana Đurovića, kao i da je provjerama utvrđeno da se nije radilo o pranju novca. Nije, međutim, saopšteno da li je crnogorsko tužilaštvo utvrdilo porijeklo i otkud novac na računu Đurovića.

U optužnici je precizno rekonstruirano da su Đurović i Robert Matanić krajem septembra 2008. zajedno boravili u Crnoj Gori. To otkriva njihova međusobna telefonska komunikacija, SMS poruke dobrodošlice u Crnu Goru koje je Đurović primio 24. septembra 2008. na svoj iPhone.

Berislav Jelinić, jedan od urednika Nacionala, izjavio je da je Dušan Erceg, koji je poslije puštanja iz zatvora dao iskaz USKOK-u, jedan od prvorazrednih svjedoka. ,,On dokazuje da se ubistvo planiralo puno prije nego što se to mislilo.”

U prošlom broju Monitor je objavio da je Dušan Erceg, posvjedočio da je, navodno, vidio snimak načinjen prije Pukanićevog ubistva na kome se u Budvi, na Slovenskoj plaži u nekom restoranu: Robert Matanić, Slobodan Đurović, Branimir Brano Mićunović i Radojica Božović. Taj snimak je sada, kako je Monitor već objavio pozivajući se na izvore iz Zagreba, a niko nije demantovao, u posjedu Državnog odvjetništva Hrvatske.

U optužnici se navodi da je 27. septembra 2008. u 00:26 sati Matanić iz Hrvatske ušao u Crnu Goru u automobilu marke folksvagen registracijskih oznaka KC 963-DT, a napustio je 29. septembra u 00:02 sati na istom graničnom prelazu dva dana kasnije.

Sada su sve oči uprte u Sretena Jocića. Hoće li Jocić, kojem sada prijeti 40 godina zatvora, progovoriti o naručiocima?

Obruč se steže, rasplet počinje.

 

Hronologija prema Nacionalu

,,U petak 28. marta 2008. Đukanović je dao iskaz italijanskom tužilaštu u Bariju. Đukanović je na pitanja isljednika odgovarao šest i po sati. Tom prilikom pozvao se na puni diplomatski imunitet kao crnogorski premijer. Vijest o njegovu iskazu u Bariju prenijeli su mnogi svjetski mediji, jer je veoma rijetko da premijer neke države mora u inostranstvu da odgovara kao optuženi za mafijaško udruživanje. Đukanović i njegov advokat Enriko Tučilo prve su dvije osobe koje su poslije devet godina istrage vidjele na čemu se zasnivaju optužbe za šverc cigareta protiv Đukanovića i njemu bliskih osoba. Samo su Đukanović i Tučilo mogli iz prve ruke vidjeti da je Ivo Pukanić, ubijeni predsjednik Uprave NCL Media grupe, imao veoma značajnu ulogu u tom postupku”, naveo je Nacional.

,,Samo 11 dana nakon Đukanovićeve posjete italijanskim istražiteljima na Pukanića je izvršen prvi atentat. Bilo je to 9. aprila 2008. nešto prije ponoći ispred njegova stana u Ilici 107. Potom su drugi, puno organizovanije i profesionalnije ubice, započeli pripremu drugog atentata na Pukanića”, primijetio je Nacional.

Nacional nastavlja da je, 5. oktobar 2008, nekoliko nedjelja uoči drugog atentata na Pukanića, većina medija na području bivše Jugoslavije prenijela vijest da je Direkcija za borbu protiv mafije u Bariju zatražila pokretanje sudskog postupka protiv većeg broja osoba, među kojima i nekih bliskih suradnika Mila Đukanovića. ,,Naročito se napomenulo da Đukanović nije optužen samo zato što uživa diplomatski imunitet. Na optužnici se našao i Stanko Subotić Cane, koji je odnedavno pod sve većim pritiskom srpskih vlasti zbog postupka koji se tamo protiv njega vodi, takođe zbog šverca cigareta”, naveo je nedjeljnik koji je osnovao Ivo Pukanić.

 

Milka TADIĆ-MIJOVIĆ
Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZVJEŠTAJ O POSTUPANJU BEZBJEDNOSNOG SEKTORA NA CETINJU: Papir bez pravne snage

Objavljeno prije

na

Objavio:

Komisiju Vladinog Biroa za operativnu koordinaciju ne prepoznaje zakon, zbog čega njen izvještaj nema pravnu snagu.  Međutim, ovaj dokument  može poslužiti kao osnov sumnje drugim, stvarno nadležnim, državnim organima da pokrenu eventualne postupke

 

Nešto više od mjesec dana od ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija, završen je dokument komisije, koju je osnovao Biro za operativnu koordinaciju (BOK), a koja je trebala da utvrdi šta se dešavalo na dan ustoličenja na Cetinju, 5. septembra ove godine, i da li je bilo propusta u radu izvršnih organa.

Noć uoči ustoličenja došlo je do sukoba između premijera Zdravka Krivokapića i ministra unutrašnjih poslova (MUP) Sergeja Sekulovića i direktora Uprave policije Zorana Brđanina, jer su navodno, vođeni bezbjednosnim procjenama Agencije za nacionalnu bezbjendost (ANB) i Uprave policije, čelnici policije bili za to da se ustoličenje izmjesti ili odgodi. Krivokapić je navodno tražio smjenu Sekulovića i Brđanina, ali se predomislio prije konferencije na kojoj je to trebao da najavi, a nakon reakcija zemalja Kvinte i najave Građanskog pokreta URA da će uskratiti podršku Vladi. Na toj konferenciji je, međutim, premijer iznio da će Vlada obrazovati tijelo, koje će ispitati rad svih državnih organa tokom protesta na Cetinju 4. i 5. septembra. Iza Krivokapića stali su Demokratski front i Demokratska Crna Gora, dok je iza Sekulovića i Brđanina stao potpredsjednik Vlade i koordinator bezbjednosnih službi Dritan Abazović.

Izvještaju o rezultatima postupanja sektora bezbjednosti tokom ustoličenja mitropolita Joanikija, prethodilo je prepucavanje između političkih lidera. Vlast i dalje preokupira  ko je bio za, a ko protiv ustoličenja novog mitropolita, dok se gotovo i ne pominje  uloga najvećeg opozicionog subjekta Demokratske partije socijalista (DPS) u neredima na Cetinju.

Komisija, na čijem čelu je poslanik Socijalističke narodne partije (SNP) Dragan Ivanović, konstatovala je u Izvještaju  da su lica kojima tu nije bilo mjesto i koja nisu u lancu odgovornosti, prisustvovala  sastanku u Vladi na kom su donošene važne odluke uoči ustoličenja mitropolita crnogorsko-pimorskog Joanikija. Situaciju je, piše u izvještaju, dodatno usložnila činjenica da su se Sekulović i Brđanin protivili ustoličenju na Cetinju, pozivajuću se na procjene ANB-a i Uprave polcije. Komisija je zaključila da je Uprava policije profesionalno odradila svoj posao.

,,Uzimajući u obzir sve okolnosti, probleme i uočene nedostatke, UP je 5. septembra svoj zadatak obavila profesionalno i efikasno, čuvajući ustavni poredak i štiteći zagarantovana vjerska prava i slobode”, navodno piše u Izvještaju.

Na posljednjoj sjednici BOK-a nije usvojen Izvještaj, niti se razmatrao, jer je Ivanović bio odsutan. Abazović je rekao da je na sjednici preovladao stav da u Izvještaju nije dovoljno potencirana uloga državnog tužilaštva u potencijalnom suzbijanju rizika za dešavanje na Cetinju 4. i 5. septembra.

,,Siguran sam da će to biti glavni komentar nakon što se mi i zvanično izjasnimo, i vjerujem da će i Komisija to prihvatiti. Možda je to nešto što je promaklo, ali to je jako važna činjenica vezana za aktivnosti državnog tužilaštva u susret i tokom dešavanja na Cetinju”, kazao je Abazović.

Članovi Biroa za operativnu koordinaciju će na narednoj sjednici dati komentare na Izvještaj, ali i usvojiti zaključke. Prema nezvaničnim informacijama Monitora, pojedini članovi će insistirati da se kroz zaključke precizira da Sekulović i Brđanin nijesu bili protiv ustoličenja mitropolita, već da nijesu željeli da ugrožavaju bezbjednost štićene ličnosti (patrijarha Porfirija), za čiji su život bili najodgovorniji kao rukovodioci policije. Da je postojao visok stepen opasnost po život štićene ličnosti ukazuju bezbjednosne procjene ANB-a.

Iako bi Izvještaj trebao da završi priču o događajima na Cetinju, sagovornici Monitora iz izvršne vlasti smatraju da se to neće dogoditi. Jedan od lidera Demokratskog fronta i predsjednik skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu Milan Knežević tražio je da Izvještaj, koji trenutno nosi oznaku tajnosti, bude dostavljen članovima tog tijela. Takođe je tražio da se taj dokument otvori za javnost.

Nezvanični izvori Monitora tvrde da je i ministar Sekulović predložio da se svi iskazi, na osnovu kojih je sačinjen Izvještaj, učine javnim. O tome će se, međutim, takođe raspravljati na narednoj sjednici BOK-a, a i na nekoj od narednih sjednica Vlade.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRŽAVA SE OGLUŠILA NA NAJAVU UBISTVA ŠEJLE BAKIJE: Gorka poruka žrtvama nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema jednom od istraživanja, u okviru programa Podrška antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti, svaka druga žena u Crnoj Gori tokom života preživjela je neku vrstu nasilja. Mnoge o strahotama koje doživljavaju još uvijek ćute. Institucije su ih u ćutnju, kroz primjer Šejle Bakije, otjerale još snažnije i dublje

 

Šejla Bakija, devetnaestogodišnjakinja koju je 30. septembra svirepo ubio bivši nevjenčani muž Ilir Đokaj, nije ćutala na nasilje koje je trpjela. Tražila je od države da je zaštiti od prijetnji koje je dobijala. Uzalud.

Zato što nije htjela da obnovi vanbračnu zajednicu sa njim, Đokaj (28) je, na terasi porodičnog doma Bakije, ispod dukserice izvadio pištolj, a potom više puta pucao u nju. Naočigled dijela njene porodice. Teško je ranio i njenog oca Šabana koji se sada bori za život.

Nakon zločina, ubica je pet dana bježao policiji. Prijeti mu zatvorska kazna do 40 godina, Više državno tužilaštvo (VDT) tereti ga za krivično djelo – teško ubistvo.

Ova tragedija je uznemirila javnost. Ispred zgrade policije u Tuzima održan je i mirni protest. Simbolično, trajao je tačno 19 minuta. Organizatori, NVO Pokret za razvoj Tuzi i Centar za ženska prava, zatražili su hitno pokretanje istrage o ubistvu Bakije.

Ona je, u prijavi Upravi policije (UP) 26. avgusta, opisala kako ju je Đokaj maltretirao i kako joj je prijetio. ,,Ni na nebu, ni na zemlji neće bit’ drugoga. Neću ti dat’ da se udaš za drugoga! Proliće se krv za ove stvari, život ti je u mojim rukama”, izgovorio je dok joj je nasilno upao u kuću. Svemu su prisustvovala njena maloljetna braća i sestre.

U prijavi je kazala – Zbog svega što mi radi Ilir Đokaj, osjećam se ugroženo i strahujem za svoju sigurnost.

Sa time je upoznat dežurni tužilac u Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Podgorici koji se izjasnio da u konkretnom događaju nema elemenata bića krivičnog djela. Đokaj je, dan nakon prijave, lišen slobode zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti nasilja u porodici – prijetnja napadom, a odmah potom i priveden nadležnom sudiji za prekršaje na dalje postupanje.

Đokaj, inače, ima nasilničku prošlost.

Prije četiri godine je procesuiran zbog sumnje da je izvršio krivično djelo „neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga”. U septembru 2019. godine, presudom Osnovnog suda u Podgorici, osuđen je na 240 sati rada u javnom interesu i bio je obavezan da uplati 500 eura Institutu za bolesti djece Kliničkog centra Crne Gore. Tada mu se, zajedno sa bratom Agronom, sudilo se jer su u martu te godine u Tuzima, kako piše u presudi, vršenjem nasilja prema drugom, drskim i bezobzirnim ponašanjem, ugrozili spokojstvo građana i remetili javni red i mir.

Niko od nadležnih u institucijama koje su bile dužne da zaštite Šejlu Bakiju nije uzeo u obzir sve pomenute činjenice.

Tužilac iz ODT-a nije bio upoznat sa bezbjednosnom procjenom ličnosti, niti kaznenom evidencijom Đokaja. To je utvrdila naknadna istraga Višeg državnog tužilaštva (VDT), koje je bilo dužno da obavi detaljnu provjeru postupanja ODT-a.

Sem toga, ODT je u potpunosti zanemarilo Istanbulsku konvenciju koju je država Crna Gora potpisala 2011. godine, a koja kriminalizuje psihološko nasilje nad ženama i uhođenje. Portparol tog tužilaštva Vukas Radonjić, u gostovanju na Televiziji Crne Gore (RTCG), opravdao je postupanje tužioca, kazavši da je donio u potpunosti pravilnu i zakonitu odluku kada je u avgustu odlučivao po prijavi Šejle Bakije. Tek je usputno ukazao na neusaglašenost zakona međusobno, i Zakona o zaštiti od nasilja u porodici sa Krivičnim zakonikom (KZ) i sa Istanbulskom konvencijom. Nije odgovorio na pitanje Monitora zbog čega je, pri odlučivanju u vezi sa prijavom Bakije, u potpunosti zanemarena Istanbulska konvencija.

Pravnik Budislav Minić je na svom Fejsbuk profilu napisao da, iz prakse crnogorskih sudova u brojnim sudskim postupcima, pa i u postupku u vezi sa prijavom Bakije, spoznaje nepoznavanje i neprimjenjivanje osnovnih obavezujućih normi Ustava Crne Gore. „Neoprostivo je da tužioci ne znaju da su bili dužni da neposredno primijene Istanbulsku konvenciju, jer ih na to obavezuje član devet Ustava Crne Gore u slučaju kada ta konvencija odnose uređuje drukčije od (i, po kazivanju portparola ODT-a) manjkavog unutrašnjeg zakonodavstva.”

Advokat Damir Rebronja za Monitor ističe da problem postaje evidentan nakon prijave nasilja, i to na relaciji policija – tužilaštvo. „Tužilac ne vidi ispred sebe žrtvu i ne može da ocijeni koliko je prijava ozbiljna. Morao bi da čuje osobu koja prijavljuje nasilje, kasnije i da sasluša okrivljenog, i utvrdi koliko su prijetnje ozbiljne.”

On nije saglasan sa stavom ODT-a da je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici lex specialis (poseban zakon koji mijenja opšti zakon u određenim situacijama) u odnosu na Krivični zakonik. „Zakon o zaštiti od nasilja u porodici bi mogao biti lex specialis samo u odnosu na Zakon o javnom redu i miru.“

Kako objašnjava, termin ‘prijeti napadom’ iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici bi trebalo shvatiti kao neku radnju koja izaziva nesigurnost člana porodice. „Tu se radi o subjektivnom osjećaju žrtve. Često se u svađi koriste izrazi ‘ubiću te’, ‘uništiću te’, ‘udariću te’. Takve reakcije najčešće su samo prazne riječi, ali po mom mišljenju, trebalo bi da se smatraju prijetnjom za koju se odgovara prekršajno. Međutim, kada nekoj osobi uputite riječi ‘Proliće se krv za ovu stvar, život ti je u mojim rukama’, a osoba to ozbiljno shvati, i u policiji izjavi da strahuje za život – tu više nema nesigurnosti, već postoji ozbiljno narušavanje duševnog integriteta, drugim riječima- nema govora o prekršaju, izvršeno je krivično djelo.”

Ni Uprava policije (UP) nije se pokazala boljom od ODT-a, jer njeni službenici nijesu preduzeli sve mjere iz svoje nadležnosti. Prema Zakonu o unutrašnjim poslovima Crne Gore, oni su, u cilju sprečavanja izvršenja krivičnog djela ili prekršaja, obavezni da privremeno oduzmu predmet ako okolnosti slučaja, priroda i svojstva predmeta ukazuju da je predmet namijenjen za izvršenje krivičnog djela ili prekršaja, ili ako je to neophodno radi zaštite opšte bezbjednosti. Zbog čega nakon prijave Bakije nijesu potom pretresli Đokaja zbog mogućeg posjedovanja oružja, Monitoru nije objašnjeno iz UP-e.

„Riječ je o ozbiljnom kršenju zakona i protokola koje treba da ispita Sektor za unutrašnju kontrolu i koje zahtijeva utvrđivanje i otklanjanje uzroka takvog (ne)postupanja, uz obaveznu individualnu odgovornost, kako se takva situacija ne bi ponovila”, kaže za Monitor izvršna direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević.

Prema njenim riječima, činjenica da je VDT utvrdilo da nadležni tužilac nije imao bezbjednosnu procjenu i uvid u kaznenu evidenciju osumnjičenog, kada je kvalifikovao djelo, govori o traljavosti u usmjeravanju i vođenju istrage i prikupljanju informacija potrebnih za tužlačku ocjenu djela, koja pada i na teret tužilaštva i na teret policije. „Nadalje, propust da se obavi pretres mjesta stanovanja osumnjičenog, inače povratnika kada je u pitanju nasilničko ponašanje, radi mogućeg posjedovanja oružja, predstavlja neodgovornost i diletantizam”, napominje Raičević.

Nije Šejla Bakija jedina žrtva nasilja koju je sistem iznevjerio.

Ivanu Premović (38) prošle godine je u Beranama ubio muž, u kući, pred djecom. Iznervirao se jer je vidio kako „besposleno sjedi na kauču”. Radio je kao policajac i vrlo brzo je iz zatvora prebačen u psihijatrijsku bolnicu Dobrota u Kotoru. Kako stvari sada stoje, vjerovatno će biti oslobođen kroz par godina. Djeca su sada prepuštena babi i djedu, koji su stari i slabih primanja, i do skoro nisu imali ni socijalnu pomoć.

„Imamo dosta primjera da policija ne vrši nadzor nad zaštitinim mjerama za koje je nadležna, već se isključivo oslanja na informacije koje dobija od žrtava. To nije dovoljno, jer mnoge žrtve misle da su prijavom policiji riješile mnoge probleme”, kaže Maja Raičević.

Direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević saopštila je na protestu u Tuzima da se, kroz svoj rad, već 20 godina suočavaju sa tragedijama poput Bakijine, makar jednom godišnje.

Prema jednom istraživanju Kancelarije Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Crnoj Gori i Direkcije za rodnu ravnopravnost u Ministarstvu pravde, ljudskih i manjinskih prava u okviru programa Podrška antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti, svaka druga žena u Crnoj Gori tokom života preživjela je neku vrstu nasilja.

Mnoge ćute o strahotama koje doživljavaju. Institucije su ih u ćutnju, kroz primjer Šejle Bakije, otjerale još snažnije i dublje.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRIDESET GODINA OD NAPADA NA DUBROVNIK: Sjeme naših poraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rat za mir i njegovi glavni protagonisti u Crnoj Gori nakon tri decenije

 

Prije tačno 30 godina, jedinice Jugoslavenske narodne armije (JNA), Teritorijalne odbrane Crne Gore (TOCG) i Posebna jedinica milicije MUP-a Crne Gore su prešli crnogorsko-hrvatsku granicu nakon pripremnih vazdušnih i artiljerijskih udara. Gotovo 36 hiljada vojnika, rezervista i pripadnika MUP-a iz Crne Gore, potpomognutim tenkovima, ratnom mornaricom i avijacijom, će se kao lavina sručiti na pitomo Konavle rušeći sve pred sobom. Istovremeno je krenuo napad JNA sa hercegovačke strane da se presiječe jadranska magistrala, poluostrvo Pelješac i Dubrovnik od ostatka Hrvatske. Nakon toga je trebalo „pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u gotovosti za dalja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu“, piše u naredbi general-potpukovnika Jevrema Cokića, prvog zapovjednika Druge operativne grupe JNA. Pored dubrovačke uveliko su tekle i operacije presijecanja Hrvatske u zapadnoj i istočnoj Slavoniji, Karlovcu dok su krajiški Srbi i JNA  u zaleđini Zadra već odsjekli Dalmaciju od ostatka zemlje. Vodeći srbijanski političari su najavljivali granice proširene Srbije pod firmom preuređene Jugoslavije „u kojoj će živeti svi oni koji to budu želeli“.

Po dokumentima Generalštaba i izjavama generala Cokića 2008. dubrovačka operacija je trebala trajati od 5 do maksimalno 25 dana. Savezni ministar odbrane general Veljko Kadijević je rekao članu krnjeg Predsjedništva SFRJ Borisavu Joviću da se na dubrovačkom sektoru hrvatske snage „mogu lako likvidirati“ dok je tadašnji predsjednik crnogorske Vlade Milo Đukanović javno izjavio da „kada bi za to imali interesa, mogli bi bez većih problema prošetati i podalje teritorijom tzv. povijesne i demokratske Hrvatske“.

Statistički gledano bili su u pravu. Agresor je imao ogromnu prednost u ljudstvu (samo na crnogorsko-hrvatskoj granici omjer je bio skoro 20:1), dok hrvatske snage tehniku nisu imale osim nekoliko ranije zaplijenjenih topova i minobacača. Na dan 1. oktobra 1991. hrvatske snage koje su branile dubrovačko područje su brojale 410 boraca i još 70 u rezervi i do početka opsade grada narasle su na nekih hiljadu i po. Međutim trupe su naišle na srčan otpor branitelja i tek su 15. oktobra izbile na Žarkovicu, udaljenu oko 2 kilometra od Dubrovnika. Isti dan je okupiran i Cavtat. Od 27. oktobra Dubrovnik je bio pod opsadom i napadima sa mora, kopna i vazduha. Prije toga se slilo u grad preko 15 hiljada izbjeglica iz opljačkanih i popaljenih Konavla. JNA je 7. novembra uputila ultimatum za predaju grada koji je odbijen. Kombinovani napad 6. decembra od strane mornarice, avijacije, tenkova i pješadije na tvrđavu Imperijal na brdu Srđ, koja dominira gradom, je propao zahvaljujući herojskom otporu branilaca. Uporedo sa napadom na Srđ, vojska tada predvođena generalom Pavlom Strugarom je iskalila  bijes prema nepokorenom gradu granatiranjem starog gradskog jezgra pod zaštitom UNESCO-a. Ubijeno je 13 civila i napravljena velika materijalna šteta. JNA je gađala i gradsku bolnicu natjeravši hirurge da operišu ranjenike u podrumu. Svjetska javnost je bila zatečena do tada najgorim granatiranjem grada i crnogorskim divljaštvom.

Međutim, ono što je vidjela svjetska javnost je bilo suprotno prikazu državnih medija pod kontrolom Demoktratske partije socijalista (tada još Saveza komunista). Još od ranog ljeta 1991. godine i sukoba u Sloveniji vodila se žestoka demonizacija svega što je imalo veze sa Hrvatskom, Slovenijom i „domaćim izdajnicima“ među kojima je antiratni Monitor bio posebno prokazan.

Kulminacija je došla u jesen 1991. RTCG i Pobjeda su tvrdili da je Hrvatska nagomilala 30 hiljada ustaša i još nekoliko hiljada plaćenika Kurda na granicu sa Crnom Gorom i da predstoji napad na Boku i garnizon JNA na Prevlaci koji je na hrvatskoj teritoriji na ulazu u zaliv. Da bi sve izgledalo uvjerljivije JNA je počela izvještavati o „pokušajima napada na Prevlaku“ (bez objašnjenja šta to znači) u rasponu od 26. do 30. septembra dok je 25. septembra 1991. na teritoriju crnogorskog sela Žvinje „ispaljeno 8 mina od 82mm“ . To je naknadno potvrdio i general Strugar 1992. dodavši da je „lično bio prisutan tog septembra u Herceg Novom… prije toga je bilo snajperske i druge vatre i morali smo odgovoriti“. Srpski inostrani ministar Vladislav Jovanović je još dodao kako je „hrvatska vojska razorila dva stara crnogorska grada, Herceg Novi i Prevlaku“.

Da nema nikakve nagomilane ustaške vojske uz granicu koja se sprema ući u Crnu Goru će se ubrzo uvjeriti crnogorske jedinice koje su 1. oktobra krenule u napad. Štaviše, bivši oficir JNA i kasniji zapovjednik hrvatske odbrane Dubrovnika Nojko Marinović je u Hagu u procesu protiv srpskog lidera Slobodana Miloševića, izjavio da je bio očevidac ispaljenih granata na Crnu Goru. One su zapravo ispaljene iz kasarne na Prevlaci kako bi se „motivirali vojnici“. Kasnije analize međunarodnih posmatrača će potvrditi ovaj iskaz. Takođe, veliki broj vojnih i državnih dokumenata sa obje strane koje je u svojoj knjizi „Srce tame- Uloga Vlade Crne Gore u ratnoj 1991. godini“ objavio poznati crnogorski publicista i novinar Vladimir Jovanović jasno pokazuju da hrvatska vojska jedva da je tada postojala u tom regionu a kamoli spremala agresiju na Crnu Goru. U tom trenutku Hrvatska je napadnuta sa svih strana, a četvrtina njene teritorije je bila pod kontrolom Beograda.

Činjenice i logika neće omesti premijera Mila Đukanovića i njegovog kolegu predsjednika Momira Bulatovića da svjesno obmanjuju javnost za račun njihovog gazde u Beogradu i nadoknade loš vojni odziv u Srbiji sa crnogorskim topovskim mesom. Đukanović izjavljuje da je „Crna Gora napadnuta od strane ustaša… najprije učestalim provokacijama a onda i stvarno artiljerijskim granatama“ i da će „agresoru pokazati njegovo“. On je nazvao „izdajnicima“ sve koji su se protivili bratoubilačkom ratu. Štaviše „granice sa Hrvatskom će se povući pravednije i logičnije, nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi“ urlao je Đukanović koji je po sopstvenim riječima i šah omrznuo zbog šahovnice.

Proteste opozicije protiv rata, prije svega Liberalnog saveza (LSCG) i Socijaldemokratske partije (SDP) premijer u Pobjedi od 3. i 22. oktobra 1991. naziva „galamom, navodno mirotvornom, koja je u suštini podlo-politikantska“ i da se „rat ne dobija dezerterstvom već mobilizacijom“. Organizuje se i lov na dezertere kojima prijeti otkazima na poslu i krivičnim procesuiranjem.

Kasnije će Bulatović i Đukanović okrenuti ploču i svu krivicu svaliti na JNA. Bulatović je još 1996. počeo davati otklon izjavama Slobodnoj Dalmaciji i Radiju Slobodna Evropa dok je Đukanović 2000. u Dubrovniku izjavio „žaljenje za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima“. Međutim Đukanović nije nikad izrazio ni najmanje žaljenje za bol koji je on lično nanio i Hrvatima i Crnogorcima koje je gurnuo jedne protiv drugih. Hrvata je izginulo blizu 300 dok je 165 crnogorskih građana platilo životom odlazak na „vojnu vježbu“ kako je zvanično zavedeno slanje u rat. Đukanović je u studiju Hrvatske televizije 13. marta 2005. tvrdio kako je Crna Gora bila žrtva velikosrpske manipulacije Slobodana Miloševića i Generalštaba JNA“ i da je i „danas savršeno čist pred samim sobom na tu i sve druge teme“.

Međutim, dokumenta objavljena u knjizi Vladimira Jovanovića pokazuju da je Crna Gora bila žrtva manipulacije, prije svega Đukanovića i DPS-a koji su u borbi za Veliku Srbiju bili „veći katolici i od pape“. Vlada Crne Gore je znala tačno stanje stvari na granici sa Hrvatskom i najkasnije do 16. septembra znala detalje predstojeće agresije kojoj je svjesno i ciljano pružila svu logističku i drugu pomoć. Vlada je 1991. regrutovala i septembarsku klasu JNA, i čak morbidno naglasila da se najbolji crnogorski regruti šalju u „krizna područja“ i naredila opštinama da tragaju za dobrovoljcima-snajperistima. Preko Ministarstva pravde je oslobođen veliki broj kriminalaca iz spuškog zatvora i poslat na ratište. Jovanović dalje navodi da je, „premijer Đukanović neposredno mobilisao rezerviste i u proljeće 1992“ kao i da je Vlada preko RTCG i Pobjede „kontaminirala medijski prostor najcrnjom ratnom propagandom“.

Svetozar Marović koji je prvi izgovorio kovanicu „rat za mir“ se javno hvalio da je njegova Budva dala više dobrovoljaca od Beograda. Ondašnji ministar zdravlja Miomir Mugoša se u Skupštini 4. oktobra 1991. hvalisao da „mi iz Vlade i ja lično kao ministar smo obišli linije fronta i ranjene… ljudi se žestoko bore, a imao sam prilike neposredno da se uvjerim da su ljudi ginuli do zadnjeg ispaljenog metka“. U okupiranom Cavtatu se obreo kao oficir vojne Kontraobavještajne službe (zloglasni KOS) i sadašnji glavni tužilački specijalac Đukanovića Milivoje Katnić koga mnogi mještani i pritvorenici pamte po zlu i premlaćivanjima u Hotelu Makedonija. Po tvrdnjama književnika Jevrema Brkovića „u borbi protiv ustaša“ se dobrovoljno javila i doskorašnja predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica koja je to negirala.

Kao vrhunac crnogorske mraka, „Srce tame“ navodi da Vlada predvođena sadašnjim predsjednikom države organizuje sa JNA i direktnu redistribuciju opljačkane robe, ustupanje iste raznim privrednim subjektima i pojedincima u Crnoj Gori. Tako iz depeše pov.br. 19-21/367 viceadmiral Miodrag Jokić doznaje da je Lučkoj kapetaniji Kotor dodijeljen čamac iz ratnog plijena „na osnovu konsultacije i saglasnosti Ministarstva za privredu“ Vlade SR Crne Gore.

Jovanović na kraju sumira da nije Vlada na čelu sa premijerom, a sada predsjednikom države, samo pljačkala okupirana hrvatska područja. Naime, „dok su kod Dubrovnika hiljade mobilisanih crnogorskih radnika krvarili, mnogi bivali ranjeni a neki ubijeni, dok su drugi raspojasano pucali, ojkali, demolirali i krali, pripremljen je teren za ortačko-kumovske privatizacione pljačke njihovih preduzeća. Embrion nove klase crnogorskih tranzicionih predatora začet je u jesen 1991. a potpuno oblikovan protekcionističkim švercom goriva i cigareta tokom godina produženog oružanog raspada bivše SFRJ i međunarodnih sankcija“. Sve što je kasnije slijedilo u „dinamičnom razvoju države“ je bila razrada manipulacija koje su Miloševićevi đaci naučili te ratne godine.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo