Povežite se sa nama

MONITORING

Smrt stiže iz Crne Gore?

Objavljeno prije

na

Senzacionalni pomak u istrazi o ubistvu Iva Pukanića je napravljen još u maju ove godine kada je hrvatskom tužilaštvu (Državnom odvjetništvu Hrvatske) iscrpni iskaz dao crnogorski državljanin, koji je od sredine 1990-ih bio partner Stanka-Cana Subotića u poslovima šverca duvana – saznaje izvještač Monitora. Sada je taj svjedok u Beogradu. Od ponedjeljka 19. oktobra ga saslušavaju u istrazi o ,,duvanskoj mafiji”, u kojoj je glavni osumnjičeni Subotić. Iskazi traju i po 10 sati. Ime ovog svjedoka, zbog osjetljivog statusa ne možemo objaviti; nalazi se pod zaštitom srpskog specijalnog tužilaštva za organizovani kriminal. Provjeravaju se okolnosti koje upućuju na otkrivanje naručilaca serije ubistava koja su pratila duvanske poslove, od kojih je Pukanićevo posljednje u nizu. Prvi je na postojanje ozbiljnih prijetnji direktoru Nacionala ukazao Srećko Kestner. On je 2001. dao intervju Pukaniću u kojem je, u dva navrata, govorio o „duvanskoj mafiji”. Proljetos je ovaj hrvatski nedjeljnik objavio Kestnerovu tonsku izjavu iz 2001. godine da će „Pukija probati da ubiju milion posto”.

Kestner je tada objasnio da su „poslali Pukiju više poruka, jedno 20 direktnih i indirektnih poruka da stane sa pisanjem protiv Mila Đukanovića i Subotića”, te da „sada samo biraju čovjeka koji će da ga rokne; oni ubijaju čovjeka ako im pičku pogleda a kako onda neće da ubiju ljude koji kontrolišu medije”.

O prijetnjama Pukaniću možda bi mogao da svjedoči još jedan insajder. Riječ je o Nikšićaninu Veselinu-Vesku Vukotiću,
1980-ih likvidatoru SDB SFRJ (vidi prošli broj Monitora). Ratko Knežević je tvrdio da se Vukotić svojevremeno javio Pukaniću i prenio kako mu je obećano da će, ukoliko ubije njih dvojicu (Pukanića i Kneževića), postupak u Kotoru (gdje je Vukotić 1997. ubio pomorca Duška Boškovića u jednoj diskoteci) biti obustavljen. Vukotić je krajem 2008. izručen Srbiji iz Holandije.

Srpski list Blic je izvijestio kako su napravljeni ozbiljni pomaci u rasvjetljavanju i dva ubistva visokih funkcionera u Beogradu. Hronološki je prvo po redu smaknuće generala Radovana-Badže Stojičića, načelnika Resora javne bezbjednosti MUP-a Srbije, 11. aprila 1997. u beogradskom restoranu Mama mia. Motiv: Stojičić je bio duboko umiješan u šverc cigareta i poželio je da mu se isplaćuje još veći reket. Uslijedila je smrtna kazna, ili, kako je slikovito opisao jedan policijski funkcioner, „Badžu su ubile cigarete”.

Drugi srpski policajac, Miodrag Zavišić, raniji šef policije Novog Sada – sada optužen u aferi šverca duvana Mreža kao saradnik Cana Subotića – na sudu je prošle godine izjavio da je „moguće da Subotić stoji iza ubistva Badže”. Rođeni Badžin brat, Siniša Stojičić, bio je do 1996, prema optužnici, Subotićev saradnik. Konačno, ljetos je Ratko Knežević – nabrajajući Subotića, Đukanovića i Jovicu Stanišića kao članove ,,duvanske mafije” – naveo i da je Stojičić ubijen ,,jer se usudio da reketira gospodina Subotića.”

Kao egzekutor isključivo je pominjan Željko-Maka Maksimović, plaćeni ubica odgovoran, tvrdi se, za niz drugih nerasvjetljenih ubistava iz 1990-ih. Maka je na suđenju tvrdio kako je 1995. imao razloga da vjeruje da je Badžin službenik, policajac Goran Radulović, bio poslat da ga na ulici ubije – preventivno ga je upucao, ,,ovjerio” hicem u glavu, pa je oslobođen odgovornosti pod originalnim objašnjenjem kako je postupao u samoodbrani!

Makina specijalnost, prema tvrdnji bivšeg ministra unutrašnjih poslova Srbije Dušana Mihajlovića, bila je ,,likvidacija funkcionera MUP-a”. Nakon ubistva policijskog generala Boška Buhe navodno je zbrisao u Crnu Goru. Njegov prijatelj, profesionalni falsifikator i slikar Dragan-Tapi Malešević je u intervjuu za list Oko avgusta 2002. (dva mjeseca prije smrti od srčanog udara u policijskoj stanici) tvrdio kako je u drugoj polovini 1990-ih bio izložen prijetnjama izvjesnih struktura MUP-a Srbije, ali da je u Crnoj Gori imao sigurno utočište. ,,Otišao sam u Crnu Goru, tamo se sakrio, a tamo nijesu mogli da me traže, jer su znali da kad sam dolje, da sam mnogo jak, čak i opasan za njih”, kazao je Tapi. Prijetnje su se obnovile u januaru 2002, kada se Tapi opet ,,sklonio u Crnu Goru na 14 dana”.

Tapi je Maku angažovao krajem 1980-ih kao izbacivača u diskoteci Amadeus koju je držao sa Željkom-Arkanom Ražnatovićem. Maka (star 46 godina), sin pukovnika KOS-a, dotad je već prolazio kroz policijske evidencije (prijava zbog nanošenja teških tjelesnih povreda, pokušaj ubistva, itd). Po izbijanju rata na prostoru SFRJ, Maka je dio paravojnih snaga koje kontroliše DB-e Jovice Stanišića, ali i navodni član grupe Amerika – što je operativni naziv korišćen u policijskoj istrazi – na čijem je čelu Crnogorac Vojislav Raičević iliti Vojo Amerikanac iz Danilovgrada (nestao bez traga 1997; njegov spaljeni džip je pronađen na periferiji Beograda).

O Makinim konekcijama sa crnogorskim gangsterima prve informacije stižu 2001. od izvjesnog Srećka, tajnog svjedoka koji sarađuje sa Upravom za borbu protiv organizovanog kriminala MUP-a Srbije. On kao članove grupe Amerika, pored Make, navodi i Ivana Delića, Branislava-Brana Mićunovića i njegovog brata Dula Mićunovića, Veselina-Veska Raičevića (brat Voja Amerikanca), kao i Danilovgrađane: Krsta Stanišića (kum Voje Amerikanca, uhapšen 2006. u Beogradu po ekstradicionom zahtjevu iz Njemačke), Nenada Grgurovića, poznatog i kao Nešo Brada, Pavla-Pašu Đurišića i Veselina-Para Pavličića (neki od njih su u Pobjedi objavili čitulje za svog nedavno ubijenog zemljaka Branislava-Brana Šaranovića).

Veze lica i događaja daju okvirnu sliku odnosa snaga i raspoloženja u kriminalnom netvorku. Krsto Stanišić je avgusta 2006. bio u društvu Sretena Jocića alijas Joce Amsterdama i njegovog kuma Uglješe-Uga Aranitovića (ubijen 2008.) u jednoj kockarnici; tom prilikom su Joca Amsterdam i Ugo uhapšeni. Ugo je bio u vozilu sa Mojkovčaninom Ivicom-Icom Jovanovićem kada je ovaj krajem 2002. izrešetan u Beogradu. Prema iskazu na suđenju svjedoka-saradnika Dejana-Bagzija Milenkovića, šef ,,zemunaca” Dušan-Duća Spasojević je kazao da Ico ,,mora biti ubijen, iako je član ekipe Ivana Delića”. Bagzi je pojasnio kako je Duća ,,vjerovao da Delić radi za crnogorsku DB-e koja štiti Maku Maksimovića, jedinog kriminalca koga se plašio”.

O Ivanu Deliću (star 39 godina) čulo se prvi put krajem 2001. kada je Anketni odbor Skupštine SRJ, kojim je predsjedavao Vojislav Šešelj, istraživao činjenice oko ubistva ministra odbrane Pavla Bulatovića. Zaključak je glasio da je Delić navodni ubica a da je smaknuće naručio srpski biznismen Filip-Cepter Janković. Delić se pozvao na alibi – na dan ubistva 7. februara 2000. godine tvrdi da je boravio sa desetinama svjedoka u Budvi. Nakon što je čuo za ubistvo Bulatovića, Delić je kazao kako je pomislio da možda ima svog imenjaka u Budvi.

Tokom rada Anketnog odbora otišao je i u budvanskoj policiji – čiji je šef u to vrijeme bio sadašnji gradonačelnik Rajko Kuljača – i samoinicijativno dao iskaz u kojem se pozvao na alibi. Delić je tvrdio kako, od diplomiranja na Fakultetu za fizičku kulturu 1996, uopšte nije dolazio u glavni grad Srbije (studije započeo u Sarajevu 1989, a 1992. ih nastavio u Beogradu).

Prije rada Šešeljevog odbora, Delić je bio predmet obrade KOS-a a višednevnu istragu na terenu je predvodio general Aleksandar Vasiljević. Prema podacima KOS-a, Delić je porijeklom iz Mojkovca a otac mu je radio u Libiji gdje je napravio početni kapital za privatni biznis. General Vasiljević je svjedočio kako je Delić bio blizak sa Darkom-Belim Raspopovićem (ubijen 2001. u Podgorici), načelnikom antiterorističke uprave DB-a Crne Gore, ali i nekim šefovima podzemlja. U intervjuu za beogradski NIN Delić 2002. nije negirao ,,poznanstvo” sa Raspopovićem, Branom Mićunovićem i Vojom Amerikancem.

,,Znam ih kao što ih zna i hiljadu drugih. Neću valjda zbog toga da se pravdam”, rekao je Delić i odbacio navode da ,,poznaje” i Andriju Draškovića. Nije demantovan navod iz štampe da ima službeni telefon DB-a Crne Gore.

U susjedstvu Vile Montenegro Caneta Subotića, Delić ima luksuzni hotel Azimut, ali mu aveti prošlosti ne daju mira. Preživio je četiri atentata, posljednji avgusta prošle godine kada je otputovao u Pariz gdje ga hapsi francuska policija i isporučuje Holandiji zbog, tvrdi se, rasvjetljavanja ubistava holandskog državljana Srđana-Serđa Miranovića (u Podgorici, 2006) i Aleksandra-Acike Bulatovića (2003. u Amsterdamu).
Serđo je bio kum Joce Amsterdama, ali ne i jedini Crnogorac u njegovom okruženju.

U zagrebačkom zatvoru Remetinac već godinu dana se nalazi Slobodan-Kardinal Đurović, crnogorski državljanin iz Bara, koji je, tvrdi se, bio glavna spona između zločinačke grupe i svoga kuma Joce Amsterdama, navodnog finansijera Pukanićevog ubistva. Kardinal je bio potpuna nepoznanica za javnost što je razumljivo ukoliko je tačno svjedočenje „krunskog svjedoka”, saradnika hrvatskog tužilaštva, da je za Jocu Amsterdama obavljao delikatno ugovaranje, isplate i koordinaciju smaknuća šefa Nacionala.

Kardinal je do sredine 1970-ih bio vojno lice; potom emigrira u Pariz (navodno je ostao na vezi sa KOS-om) gdje se bavio biznisom, pa je – poput Cana Subotića, koji je takođe bio u Parizu – otvorio šnajderske firme. On poznaje Jocu Amsterdama najkasnije od sredine 1980-ih. Prema raspoloživim činjenicama, Kardinal se 2004. nakratko vratio u Bar – u to vrijeme Joca Amsterdam je, nakon hapšenja u Budvi, izdržavao zatvorsku kaznu u Holandiji – da bi se potom preselio u apartman hotela Interkontinental u Beogradu.

Proljetos je Nacional objavio integralno svjedočenje koje je poslužilo za zaključak da „postoje iznimno čvrste indicije da je Pukanićeva likvidacija naručena zbog pisanja o crnogorskoj duhanskoj mafiji”. Prema iskazu ,,krunskog svjedoka”, Kardinal je još 2005. dok je Robert Matanić – osumnjičeni član zločinačke grupe – tada bio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, radio na organizovanju njegovog bjekstva.

Prema krivičnoj prijavi srpskog tužilaštva Joca Amsterdam je 2007. isplanirao Pukanićevo ubistvo. Navodno, to se dogodilo tokom njegovog boravka na Crnogorskom primorju, gdje je, zbog nošenja oružja, uhapšen jedan njegov tjelohranitelj. Mediji su naveli kako je to navodno isplanirano u ,,vili” Kardinala Đurovića, iako on, osim relativno malog nasljeđa, nema u Crnoj Gori upisanu drugu nekretninu. Njegova braća su u Baru poznati biznismeni, vlasnici Zlatne obale i Tropikane.

Nove činjenice o aktivnostima Joca Amsterdama na Crnogorskom primorju dao je Dušan Erceg, koji je u sremskomitrovačkom zatvoru do 2006. dijelio ćeliju sa Robertom Matanićem. Erceg je postao svjedok hrvatskog tužilaštva i tvrdi kako mu je, par mjeseci nakon Pukanićevog smaknuća, ,,jedan osuđenik iz Crne Gore koji ima državljanstvo Srbije”, na mobilnom telefonu pustio snimak na kojem je Matanić ,,na moru, sa ljudima iz Crne Gore, koji su jako poznati”.

Taj snimak sada je u posjedu Državnog odvjetništva Hrvatske, potvrđeno je iz Zagreba izvještaču Monitora. Na njemu se, u restoranu na Slovenskoj plaži u Budvi vide Matanić i Kardinal Đurović u društvu Brana Mićunovića i Radojice-Kobca Božovića, pukovnika bivše Jedinice za specijalne operacije DB-a Srbije i doskorašnjeg direktora FK Zeta.

I Šarići članovi „Amerike”

Dvojica biznismena iz Pljevalja, Darko i Duško Šarić, u objavljenim operativnim podacima srpske policije iz 2006. se takođe navode kao članovi grupe Amerika. Oni su u Srbiji vlasnici dva hotela i splava u Beogradu kod hotela Jugoslavija.

Crnogorske veze

Andrija Drašković je, nakon što je Joca Amsterdam bio na slobodi u Beogradu od 2007. godine, viđan u njegovom društvu na beogradskim splavovima. Drašković je sin Milorada-Miša Draškovića (svojevremeno bio predstavnik beogradskog Jugometala u Milanu) koji je u intervjuu novinaru Marku Lopušini kazao kako je, osim velikog prijateljstva sa generalom Ratkom Mladićem, takođe „veliki prijatelj sa Milom Đukanovićem”. U srpskoj štampi nije demantovan podatak da je Andrija Drašković „drugar i poslovni saradnik sa Željkom-Makom Maksimovićem” i da su obojica „porijeklom iz Crne Gore”. Drašković je rođen na Kosovu a njegovi su porijeklom sa Čeva. Navedeno je kako je „Makin otac, pukovnik KOS-a, bio prijatelj i Vukašina Maraša i Brana Mićunovića”.

 

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAMENOLOM VELJA GORANA U BARSKOM SELU MRKOJEVIĆI: Nova vlast, stari scenario

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani Velje Gorane muku muče da zaustave preduzeće Trojan d.o.o da u njihovom selu izgradi kamenolom i naruši njihovu životnu sredinu, Vlada tvrdi da je projekat dobrobit cijele zajednice

 

Protest očajnih mještana protiv moćnog investitora koji pokušava da naruši životnu sredinu njihovog kraja. Vlada nas ubjeđuje da je riječ o projektu od velike važnosti za Crnu Goru, dobrobiti za građane koji protestuju i da je sve po zakonu. Investitor mještanima obećava brda i planine samo da ga puste da radi. Organi bezbjednosti privode građane kako bi investitor mirno mogao da gradi. Poznat scenario. Navikli smo na slične priče tokom vlasti Demokratske partije socijalista (DPS) i njihovih partnera.

Međutim, ovdje nije riječ o prethodnoj vlasti, niti o nekom od ranijih slučajeva. Jedina veza između tih scenarija je što je ovdje investitoru odobrila koncesiju upravo Vlada Duška Markovića, sadašnjeg poslanika opozicionog DPS-a u Skupštini. Štaviše, koncesija je dodijeljena u tranzicionom periodu između parlamentarnih izbora i formiranja nove Vlade. Kasnije smo od aktuelnih ministara slušali da su mnoge sporne odluke donijete upravo u tom periodu.

Riječ o barskom selu Mrkojevići, odnosno zaseoku Velja Gorana gdje barsko preduzeće Trojan d.o.o  želi da eksploatiše kamen. Koncesiju je 8. oktobra 2020. godine potpisao tada odlazeći premijer Duško Marković, dok mu je urbanističko-tehničke uslove par mjeseci kasnije izdala Opština Bar, gdje vlast i dalje vrši Demokratska partija socijalista. Trojan d.o.o dobio je koncesiju na tenderu gdje je bio jedini prijavljeni. Zakonska procedura je ispoštovana, kao i ranije za male hidroelektrane.

Jedino što koči ostvarenje ove investicije trenutno su mještani Velje Gorane koji ne žele kamenolom blizu svojih domova. Dio mještana je privela policija jer su nedavno pokušali da blokiraju mašine investitora.

,,Tužno je da smo ponovo ostavljeni da se sami borimo protiv kamenoloma i da nam je ugrožena cijela lokalna zajednica, a da niko od nadležnih ne reaguje, već nam privode mještane koji su civilizovano i mirno izašli da čekaju komunalnu policiju i da brane prag svoje kuće od razaranja. Sramotno je da svi zatvaraju oči i gledaju političku ili neku drugu korist pred koncesijom koja je štetna po lokalnu zajednicu”, tako je to opisala stanovnica sela Edina Osmanović.

Priču je otvorio Građanski pokret URA, odakle je traženo da ministar kapitalnih investicija Mladen Bojanić učini sve što je u njegovoj nadležnosti da stopira projekat kamenoloma. U kritiku kamenoloma su se potom uključile opozicione partije koje trenutno vrše vlast u Baru. I predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević obišao je Velju Goranu da podrži mještane ističući da nije znao da je tamo planiran kamenolom. Međutim, upravo je njegova uprava preduzeću Trajan d.o.o izdala urbanističko-tehničke uslove za izradu tehničke dokumentacije 2. decembra 2020. godine.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLADIN SVEŠTENIK U UO UNIVERZITETA: Vesna Bratić – dosljedno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje sveštenika Nikole Marojevića za člana UO Univerziteta CG samo je nastavak dosljednog podgrijavanja podjela u javnosti od početka mandata trostruke ministarke, Vesne Bratić

 

Pored drame oko Vlade, glavna rasprava u javnosti vodi se oko Vladinog izbora paroha nikšićkog Nikole Marojevića za člana Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore.

Partije i njima naklonjeni mediji izvještavaju o puču na državni univerzitet, koji je preko Vlade izvela Srpska pravoslavna crkva. Druga strana naglašava da komitama smeta paroh i sve što je srpsko.

Naslušali smo se proteklih dana o znamenitim katoličkim univerzitetima i svećenicima kojima crkvena odora nije smetala da budu dekani i rektori, o miješanju, ionako previše pristune crkve, u rad najznačajnije obrazovne institucije u državi, kao i argumenata o diskriminaciji sveštenika i njihovim građanskim pravima.

Na Univerzitetu su prekršili uobičajeni zavjet ćutanja kada se radi o stvarima koje se njih tiču, pa su neki zauzeli stav. Prva se oglasila profesorica Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore Olivera Komar koja je na Tviteru napisala da u sekularnoj državi sveštenom licu nijedne vjerske zajednice nije mjesto u Upravnom odboru državnog univerziteta, posebno ne kao predstavniku Vlade. ,,U aktuelnim crnogorskim prilikama u kojima je uplitanje SPC-a u rukovođenje državom čak i javno priznato ovakav potez ne doprinosi smirivanju tenzija i jačanju Univerziteta kao autonomne institucije, a šalju poruku neravnopravnosti nastavnicima i studentima drugih vjerskih zajednica”.  Njen primjer je slijedilo još par profesora. Reagovali su čak i studenti: ,,Stava su da imenovanje paroha nikšićkog i šefa izdavačke službe Eparhije budimljansko-nikšićke Nikole Marojevića za člana UO UCG-a neće doprinijeti smirivanju tenzija i podjela”, saopštili su iz Studenskog parlamenta.

Ove sedmice Vijeće Pravnog fakulteta iznijelo je svoj stav da je ,,imenovanje paroha Srpske pravoslavne crkve ili vjerskog službenika bilo koje druge vjerske zajednice za člana UO UCG neprimjeren, a u aktuelnom društvenom trenutku i kontraproduktivan akt klerikalizacije jedinog državnog univerziteta u Crnoj Gori”. Pravni fakultet pozvao je Vladu da stavi van snage odluku o imenovanju Marojevića.

Da tema nije značajna samo na domaćem, već i međunarodnom nivou potvrdilo je saopštenje Ambasade SAD-a. ,,SAD su zabrinute zbog nedavnog imenovanja u Upravni odbor Univerziteta Crne Gore. Za napredak građanskog društva u Crnoj Gori, nezavisne institucije koje služe interesu javnosti, kao što je državni univerzitet, ne treba da budu pod neprimjerenim uticajem bilo koje religijske zajednice”, napisali su iz ove ambasade na Tviteru.

U biografiji Nikole Marojevića, dostupnoj na sajtu Matice srpske u Crnoj Gori, navodi se da je đakon Saborne crkve u Nikšiću, doktor bogoslovskih nauka i šef izdavačke službe Eparhije budimljansko-nikšičke. Jedan je od osmorice sveštenika koji su zajedno sa tadašnjim episkopom budimljansko-nikšićkim, a sadašnjim mitropolitom crnogorsko-primorskim Joanikijem, bili pritvoreni zbog učešća u, zbog epidemije zabranjenoj,  litiji u Nikšiću u maju 2020. povodom praznika Svetog Vasilija Ostroškog. Bio je i član političkog savjeta Nove srpske demokratije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ULOGA MILA ĐUKANOVIĆA U PROPASTI PRIMORKE: Potpisao bankarske garancije još neosnovanoj firmi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu SDT u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije ali zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno 15 osoba

 

Pred kraj 2021. godine javnost je zapanjila sedmosatna drama i prijetnja Edina Begzića da će aktivirati eksploziv ispred poslovnice Nove ljubljanske banke (NLB) u Baru zbog tvrdnji da je banka ukrala novac radnicima nekadašnje Primorke DOO Bar, među kojima su bili i njegovi roditelji. Drama je okončana nakon što je Begzić u telefonskom razgovoru sa potpredsjednikom Vlade Dritanom Abazovićem iznio slučaj svojih roditelja i ostalih zaposlenih u nekadašnjoh barskoj firmi. Ispostavilo se da Begzić nije imao pravi eksploziv i oružje kojim je prijetio u ranije snimljenoj video poruci gdje je optužio „lopovsku banku da je uz pomoć države i njenih institucija (za vrijeme DPS-a) ukrala pare od poštenog i jadnog naroda i radnika firme Primorka iz Bara davne 2010. godine.“

Abazović je nakon tri dana, kao što je obećao Begziću, primio u svoj kabinet delegaciju bivših radnika i izjavio da su zahtjevi radnika „maksimalno opravdani i da imaju realne zahtjeve“. Obećao je i da će urgirati da tužilaštvo djeluje uz nadu da „neko novo Tužilaštvo neće čekati da zastari predmet i da će procesuirati sve one koji su učestvovali u očiglednim koruptivnim radnjama u slučaju privatizacije Primorke“.

Još u martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Optuženi su vlasnik firme Krisma Nebojša Bošković, koji je privatizovao Primorku, bivši direktor NLB Črtomir Mesarič, Biljana Bošković, predsjednik odbora direktora Primorke Svetozar Marković, direktor Melgonia-Primorke Vinko Marović i direktor Krisma motorsa Milenko Marković. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije a zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno čak 15 osoba da su direktno oštetile budžet za 4 miliona i da su nezakonito prisvojile državnu imovinu vrijednu 15 miliona eura.

Mnogi optužuju Specijalno tužilaštvo da je tokom izviđaja i istrage pažljivo zaobišlo sve one koji su direktno povezani sa tadašnjim premijerom Milom Đukanovićem.

Još je 2014. godine opozicioni poslanik Mladen Bojanić (sadašnji ministar kapitalnih investicija) optužio  je Đukanovića u Skupštini da stoji iza davanja propalih državnih garancija sumnjivoj firmi sa Kipra, iza koje stoje sumnjive osobe od ranije poznate po uvođenju drugih firmi u stečaj.

Bojanić je pokazao dokumenta da je Melgonia-Primorka DOO Bar dobila bankarsku garanciju 1. aprila 2010. godine Vlade Crne Gore u iznosu od 4 miliona eura za ukupni kredit od 14,4 miliona eura koji je odobrila NLB Montenegro banka AD Podgorica. Garancija Vlade koja je iznosila 27,8 odsto ukupnog kredita odobrenog od NLB je bila naplativa na prvi poziv i bez prava protesta. Vlada nije obezbijedila nikakve kontragarancije od „investitora“ da zaštiti novac poreskih obveznika u slučaju nepovoljnog razvoja događaja.

Kako po riječima samog Đukanovića u Skupštini „preduzeće nije izmirivalo obaveze po kreditnom zaduženju, banka je 28. februara 2014, na osnovu izdate garancije, uputila Ministrastvu finansija zahtjev za plaćanje cjelokupnog iznosa garancije. Ministarstvo finansija je 31. marta 2014. izvršilo plaćanje cjelokupnog duga“. Rješenjem Privrednog suda u Podgorici 356/13 od 14. aprila 2014. je otvoren stečajni postupak i Đukanović je naglasio da „očekuje da ćemo imati jasniju sliku o realnosti ovog potraživanja u narednim fazama, nadajmo se, efikasne realizacije stečajnog postupka“.

Nakon naplate garancije Vlade, Melgonia-Primorka je ostala dužna državi i 573.000 eura poreza kao i svih 14,4 miliona kredita koji je trebao biti korišten za restrukturiranje ove nekad državne firme i ponovno pokretanje proizvodnje. Od 63 radnika njih 50 je odmah završilo na Birou za nezaposlene dok je 13 još neko vrijeme radilo na popisivanju imovine uzaludno se nadajući da će se naplatiti iz stečajne mase.

Najkontroverznije je to što je vlada Mila Đukanovića dala garancije za kredit firmi koja je osnovana tek 5 mjeseci kasnije. Bojanić je izjavio da firma nije bila registrovana u Privrednom sudu u doba davanja garancija i da „po Zakonu o privrednom društvu, član 70 – društvo stiče svojstvo pravnog lica danom registracije u Centralnom registru Privrednog suda. Je li Vlada bila vidovita pa je pet mjeseci prije nego što je ovo društvo steklo status pravnog lica odobrilo garanciju za njega u iznosu od 4 miliona“?  Bojanić je upozorio i da je po Zakonu o kontroli državne pomoći davalac državne pomoći dužan da prije dodjele državne pomoći podnose prijavu državnoj komisiji.

To nije bilo jedino plaćanje duga novcem građana. Istog dana kada je Vlada dala garancije za Melgoniu-Primorku date su i garancije za nekoliko drugih firmi –  Kombinat aluminijuma za 85 miliona, Željezaru u Nikšiću za 27 miliona, Brodogradilište u Bijeloj za 5.88 miliona, Željeznicu za 7 miliona… Ukupno 140 miliona eura od kojih je većina aktivirana i za koje niko nije odgovarao.

Melgonia-Primorku je osnovao Melgonia Holdings Limited iz Limasola sa Kipra 7. septembra 2009. godine kako pokazuje i Centralni registar privrednih subjekata čijim izvodom je tada uzaludno mahao i poslanik Bojanić u Skupštini pozivajući Đukanovića da saopšti ko su vlasnici firme. „Vi svakako znate jer ne mogu da vjerujem da ste odobrili 4 miliona garancija a da ne znate ko stoji iza toga“, rekao je Bojanić pitajući premijera koje su to reference vlasnika i program restruktuiranja koji su ubijedili Vladu da stane iza projekta.

Vlada je nakon dvije godine napravila aneks kojim se produžava ista garancija, sa S-Company DOO Tivat. Bojanić je ustvrdio da pomenute firme nema u centralnom registru Privrednog suda, i da nije jasno kakva je njena uloga između države, NLB Montenegro banke i Melgonie. „Nje nema, to je fantom firma“!

Đukanović je u Skupštini 2014. izjavio da je bila potrebna „pravovremena reakcija da se zaštiti ekonomski i nacionalni interes Crne Gore zbog eskalacije svjetske ekonomske krize kao i da su tada pored pomenutih date i garancije od 100 miliona za bankarski sektor dok je „za one koji su kršili zakone ove države nadležni državni organi time odgovorno bave“.

U odnosu na „mnoštvo detalja“ koje je Bojanić iznio „ne vjerujem da ni vi sami ne očekujete da bi vam to mogao odgovoriti predsjednik Vlade“. Na optužbe i dokumenta o garancijama firmi koja je tek trebala biti osnovana, Đukanović je rekao da „nema govora o tome da je Vlada unaprijed nekom nepoznatom privrednom subjektu dala garanciju 5 mjeseci prije nego što je formiran. Vlada se bavila problemom Primorke, to je vrlo jasno, nikakve Melgonie, problemom Primorke koji traje već 10 godina, prije svega socijalnim problemom Primorke. Neke poslovne poteze vrijeme potvrdi a neke ne“.

Na kraju će se ispostaviti  da je novac koji je bio garant da se riješe socijalni problemi radnika i koji je trebao biti isplaćen njima završio negdje drugo.

Primorka je otkupljena za 1,6 miliona eura (51 odsto akcija) od tadašnjeg Atlas fonda  Duška Kneževića i naknadno je dobila 14,4 miliona kredita od NLB Montenegro banke.

Jedan od optuženih u procesu (koji je zaobišao ljude iz Vlade) Nebojša Bošković je na sudu izjavio da je on jedini izgubio novac u slučaju Primorka i da ga je to koštalo 1.6 miliona njegove kiparske firme. Rekao je da nije kriv i da je SDT uradio smišljeni i tendeciozni nalaz i da „od 14,4 miliona eura dobijenih kredita za pokretanje proizvodnje Primorke, na račun je ‘leglo’ svega 223.000 eura. Novac od kredita je dolazio na račun banke i odatle je dalje usmjeravan po nalogu Vlade Crne Gore, a bez naših naloga. Nismo mogli plaćati ni jednog eura nikome, a da to ne odobri banka i Vlada“. On je optužio Duška Kneževića da je njegova ekipa sakrila ranije dugove i povjerioce a da je država stajala iza čitavog projekta. To je potvrdio i drugooptuženi Mesarič izjavom da je garancije za kredite odobrila Vlada i da njegova banka ne bi odobravala zajam da ona nije stala iza projekta.

Đukanović je  2014.  sumirao priču oko Primorke u parlamentu: „Ono što je važno je da je ova garancija izdata u skladu sa zakonskom procedurom… Ko je vlasnik Melgonia-Primorka, vjerujte mi, to mi uopšte nije važno, to mi ime ne znači ništa kao ni mnoga druga imena… ovdje nije bilo nikakvih zakulisnih radnji, nikakvih posebnih privatnih interesa, nekakvog prelivanja novca poreskih obveznika u privatni džep, ništa od toga nije bilo po mome saznanju“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo