Povežite se sa nama

MONITORING

Smrt stiže iz Crne Gore?

Objavljeno prije

na

Senzacionalni pomak u istrazi o ubistvu Iva Pukanića je napravljen još u maju ove godine kada je hrvatskom tužilaštvu (Državnom odvjetništvu Hrvatske) iscrpni iskaz dao crnogorski državljanin, koji je od sredine 1990-ih bio partner Stanka-Cana Subotića u poslovima šverca duvana – saznaje izvještač Monitora. Sada je taj svjedok u Beogradu. Od ponedjeljka 19. oktobra ga saslušavaju u istrazi o ,,duvanskoj mafiji”, u kojoj je glavni osumnjičeni Subotić. Iskazi traju i po 10 sati. Ime ovog svjedoka, zbog osjetljivog statusa ne možemo objaviti; nalazi se pod zaštitom srpskog specijalnog tužilaštva za organizovani kriminal. Provjeravaju se okolnosti koje upućuju na otkrivanje naručilaca serije ubistava koja su pratila duvanske poslove, od kojih je Pukanićevo posljednje u nizu. Prvi je na postojanje ozbiljnih prijetnji direktoru Nacionala ukazao Srećko Kestner. On je 2001. dao intervju Pukaniću u kojem je, u dva navrata, govorio o „duvanskoj mafiji”. Proljetos je ovaj hrvatski nedjeljnik objavio Kestnerovu tonsku izjavu iz 2001. godine da će „Pukija probati da ubiju milion posto”.

Kestner je tada objasnio da su „poslali Pukiju više poruka, jedno 20 direktnih i indirektnih poruka da stane sa pisanjem protiv Mila Đukanovića i Subotića”, te da „sada samo biraju čovjeka koji će da ga rokne; oni ubijaju čovjeka ako im pičku pogleda a kako onda neće da ubiju ljude koji kontrolišu medije”.

O prijetnjama Pukaniću možda bi mogao da svjedoči još jedan insajder. Riječ je o Nikšićaninu Veselinu-Vesku Vukotiću,
1980-ih likvidatoru SDB SFRJ (vidi prošli broj Monitora). Ratko Knežević je tvrdio da se Vukotić svojevremeno javio Pukaniću i prenio kako mu je obećano da će, ukoliko ubije njih dvojicu (Pukanića i Kneževića), postupak u Kotoru (gdje je Vukotić 1997. ubio pomorca Duška Boškovića u jednoj diskoteci) biti obustavljen. Vukotić je krajem 2008. izručen Srbiji iz Holandije.

Srpski list Blic je izvijestio kako su napravljeni ozbiljni pomaci u rasvjetljavanju i dva ubistva visokih funkcionera u Beogradu. Hronološki je prvo po redu smaknuće generala Radovana-Badže Stojičića, načelnika Resora javne bezbjednosti MUP-a Srbije, 11. aprila 1997. u beogradskom restoranu Mama mia. Motiv: Stojičić je bio duboko umiješan u šverc cigareta i poželio je da mu se isplaćuje još veći reket. Uslijedila je smrtna kazna, ili, kako je slikovito opisao jedan policijski funkcioner, „Badžu su ubile cigarete”.

Drugi srpski policajac, Miodrag Zavišić, raniji šef policije Novog Sada – sada optužen u aferi šverca duvana Mreža kao saradnik Cana Subotića – na sudu je prošle godine izjavio da je „moguće da Subotić stoji iza ubistva Badže”. Rođeni Badžin brat, Siniša Stojičić, bio je do 1996, prema optužnici, Subotićev saradnik. Konačno, ljetos je Ratko Knežević – nabrajajući Subotića, Đukanovića i Jovicu Stanišića kao članove ,,duvanske mafije” – naveo i da je Stojičić ubijen ,,jer se usudio da reketira gospodina Subotića.”

Kao egzekutor isključivo je pominjan Željko-Maka Maksimović, plaćeni ubica odgovoran, tvrdi se, za niz drugih nerasvjetljenih ubistava iz 1990-ih. Maka je na suđenju tvrdio kako je 1995. imao razloga da vjeruje da je Badžin službenik, policajac Goran Radulović, bio poslat da ga na ulici ubije – preventivno ga je upucao, ,,ovjerio” hicem u glavu, pa je oslobođen odgovornosti pod originalnim objašnjenjem kako je postupao u samoodbrani!

Makina specijalnost, prema tvrdnji bivšeg ministra unutrašnjih poslova Srbije Dušana Mihajlovića, bila je ,,likvidacija funkcionera MUP-a”. Nakon ubistva policijskog generala Boška Buhe navodno je zbrisao u Crnu Goru. Njegov prijatelj, profesionalni falsifikator i slikar Dragan-Tapi Malešević je u intervjuu za list Oko avgusta 2002. (dva mjeseca prije smrti od srčanog udara u policijskoj stanici) tvrdio kako je u drugoj polovini 1990-ih bio izložen prijetnjama izvjesnih struktura MUP-a Srbije, ali da je u Crnoj Gori imao sigurno utočište. ,,Otišao sam u Crnu Goru, tamo se sakrio, a tamo nijesu mogli da me traže, jer su znali da kad sam dolje, da sam mnogo jak, čak i opasan za njih”, kazao je Tapi. Prijetnje su se obnovile u januaru 2002, kada se Tapi opet ,,sklonio u Crnu Goru na 14 dana”.

Tapi je Maku angažovao krajem 1980-ih kao izbacivača u diskoteci Amadeus koju je držao sa Željkom-Arkanom Ražnatovićem. Maka (star 46 godina), sin pukovnika KOS-a, dotad je već prolazio kroz policijske evidencije (prijava zbog nanošenja teških tjelesnih povreda, pokušaj ubistva, itd). Po izbijanju rata na prostoru SFRJ, Maka je dio paravojnih snaga koje kontroliše DB-e Jovice Stanišića, ali i navodni član grupe Amerika – što je operativni naziv korišćen u policijskoj istrazi – na čijem je čelu Crnogorac Vojislav Raičević iliti Vojo Amerikanac iz Danilovgrada (nestao bez traga 1997; njegov spaljeni džip je pronađen na periferiji Beograda).

O Makinim konekcijama sa crnogorskim gangsterima prve informacije stižu 2001. od izvjesnog Srećka, tajnog svjedoka koji sarađuje sa Upravom za borbu protiv organizovanog kriminala MUP-a Srbije. On kao članove grupe Amerika, pored Make, navodi i Ivana Delića, Branislava-Brana Mićunovića i njegovog brata Dula Mićunovića, Veselina-Veska Raičevića (brat Voja Amerikanca), kao i Danilovgrađane: Krsta Stanišića (kum Voje Amerikanca, uhapšen 2006. u Beogradu po ekstradicionom zahtjevu iz Njemačke), Nenada Grgurovića, poznatog i kao Nešo Brada, Pavla-Pašu Đurišića i Veselina-Para Pavličića (neki od njih su u Pobjedi objavili čitulje za svog nedavno ubijenog zemljaka Branislava-Brana Šaranovića).

Veze lica i događaja daju okvirnu sliku odnosa snaga i raspoloženja u kriminalnom netvorku. Krsto Stanišić je avgusta 2006. bio u društvu Sretena Jocića alijas Joce Amsterdama i njegovog kuma Uglješe-Uga Aranitovića (ubijen 2008.) u jednoj kockarnici; tom prilikom su Joca Amsterdam i Ugo uhapšeni. Ugo je bio u vozilu sa Mojkovčaninom Ivicom-Icom Jovanovićem kada je ovaj krajem 2002. izrešetan u Beogradu. Prema iskazu na suđenju svjedoka-saradnika Dejana-Bagzija Milenkovića, šef ,,zemunaca” Dušan-Duća Spasojević je kazao da Ico ,,mora biti ubijen, iako je član ekipe Ivana Delića”. Bagzi je pojasnio kako je Duća ,,vjerovao da Delić radi za crnogorsku DB-e koja štiti Maku Maksimovića, jedinog kriminalca koga se plašio”.

O Ivanu Deliću (star 39 godina) čulo se prvi put krajem 2001. kada je Anketni odbor Skupštine SRJ, kojim je predsjedavao Vojislav Šešelj, istraživao činjenice oko ubistva ministra odbrane Pavla Bulatovića. Zaključak je glasio da je Delić navodni ubica a da je smaknuće naručio srpski biznismen Filip-Cepter Janković. Delić se pozvao na alibi – na dan ubistva 7. februara 2000. godine tvrdi da je boravio sa desetinama svjedoka u Budvi. Nakon što je čuo za ubistvo Bulatovića, Delić je kazao kako je pomislio da možda ima svog imenjaka u Budvi.

Tokom rada Anketnog odbora otišao je i u budvanskoj policiji – čiji je šef u to vrijeme bio sadašnji gradonačelnik Rajko Kuljača – i samoinicijativno dao iskaz u kojem se pozvao na alibi. Delić je tvrdio kako, od diplomiranja na Fakultetu za fizičku kulturu 1996, uopšte nije dolazio u glavni grad Srbije (studije započeo u Sarajevu 1989, a 1992. ih nastavio u Beogradu).

Prije rada Šešeljevog odbora, Delić je bio predmet obrade KOS-a a višednevnu istragu na terenu je predvodio general Aleksandar Vasiljević. Prema podacima KOS-a, Delić je porijeklom iz Mojkovca a otac mu je radio u Libiji gdje je napravio početni kapital za privatni biznis. General Vasiljević je svjedočio kako je Delić bio blizak sa Darkom-Belim Raspopovićem (ubijen 2001. u Podgorici), načelnikom antiterorističke uprave DB-a Crne Gore, ali i nekim šefovima podzemlja. U intervjuu za beogradski NIN Delić 2002. nije negirao ,,poznanstvo” sa Raspopovićem, Branom Mićunovićem i Vojom Amerikancem.

,,Znam ih kao što ih zna i hiljadu drugih. Neću valjda zbog toga da se pravdam”, rekao je Delić i odbacio navode da ,,poznaje” i Andriju Draškovića. Nije demantovan navod iz štampe da ima službeni telefon DB-a Crne Gore.

U susjedstvu Vile Montenegro Caneta Subotića, Delić ima luksuzni hotel Azimut, ali mu aveti prošlosti ne daju mira. Preživio je četiri atentata, posljednji avgusta prošle godine kada je otputovao u Pariz gdje ga hapsi francuska policija i isporučuje Holandiji zbog, tvrdi se, rasvjetljavanja ubistava holandskog državljana Srđana-Serđa Miranovića (u Podgorici, 2006) i Aleksandra-Acike Bulatovića (2003. u Amsterdamu).
Serđo je bio kum Joce Amsterdama, ali ne i jedini Crnogorac u njegovom okruženju.

U zagrebačkom zatvoru Remetinac već godinu dana se nalazi Slobodan-Kardinal Đurović, crnogorski državljanin iz Bara, koji je, tvrdi se, bio glavna spona između zločinačke grupe i svoga kuma Joce Amsterdama, navodnog finansijera Pukanićevog ubistva. Kardinal je bio potpuna nepoznanica za javnost što je razumljivo ukoliko je tačno svjedočenje „krunskog svjedoka”, saradnika hrvatskog tužilaštva, da je za Jocu Amsterdama obavljao delikatno ugovaranje, isplate i koordinaciju smaknuća šefa Nacionala.

Kardinal je do sredine 1970-ih bio vojno lice; potom emigrira u Pariz (navodno je ostao na vezi sa KOS-om) gdje se bavio biznisom, pa je – poput Cana Subotića, koji je takođe bio u Parizu – otvorio šnajderske firme. On poznaje Jocu Amsterdama najkasnije od sredine 1980-ih. Prema raspoloživim činjenicama, Kardinal se 2004. nakratko vratio u Bar – u to vrijeme Joca Amsterdam je, nakon hapšenja u Budvi, izdržavao zatvorsku kaznu u Holandiji – da bi se potom preselio u apartman hotela Interkontinental u Beogradu.

Proljetos je Nacional objavio integralno svjedočenje koje je poslužilo za zaključak da „postoje iznimno čvrste indicije da je Pukanićeva likvidacija naručena zbog pisanja o crnogorskoj duhanskoj mafiji”. Prema iskazu ,,krunskog svjedoka”, Kardinal je još 2005. dok je Robert Matanić – osumnjičeni član zločinačke grupe – tada bio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, radio na organizovanju njegovog bjekstva.

Prema krivičnoj prijavi srpskog tužilaštva Joca Amsterdam je 2007. isplanirao Pukanićevo ubistvo. Navodno, to se dogodilo tokom njegovog boravka na Crnogorskom primorju, gdje je, zbog nošenja oružja, uhapšen jedan njegov tjelohranitelj. Mediji su naveli kako je to navodno isplanirano u ,,vili” Kardinala Đurovića, iako on, osim relativno malog nasljeđa, nema u Crnoj Gori upisanu drugu nekretninu. Njegova braća su u Baru poznati biznismeni, vlasnici Zlatne obale i Tropikane.

Nove činjenice o aktivnostima Joca Amsterdama na Crnogorskom primorju dao je Dušan Erceg, koji je u sremskomitrovačkom zatvoru do 2006. dijelio ćeliju sa Robertom Matanićem. Erceg je postao svjedok hrvatskog tužilaštva i tvrdi kako mu je, par mjeseci nakon Pukanićevog smaknuća, ,,jedan osuđenik iz Crne Gore koji ima državljanstvo Srbije”, na mobilnom telefonu pustio snimak na kojem je Matanić ,,na moru, sa ljudima iz Crne Gore, koji su jako poznati”.

Taj snimak sada je u posjedu Državnog odvjetništva Hrvatske, potvrđeno je iz Zagreba izvještaču Monitora. Na njemu se, u restoranu na Slovenskoj plaži u Budvi vide Matanić i Kardinal Đurović u društvu Brana Mićunovića i Radojice-Kobca Božovića, pukovnika bivše Jedinice za specijalne operacije DB-a Srbije i doskorašnjeg direktora FK Zeta.

I Šarići članovi „Amerike”

Dvojica biznismena iz Pljevalja, Darko i Duško Šarić, u objavljenim operativnim podacima srpske policije iz 2006. se takođe navode kao članovi grupe Amerika. Oni su u Srbiji vlasnici dva hotela i splava u Beogradu kod hotela Jugoslavija.

Crnogorske veze

Andrija Drašković je, nakon što je Joca Amsterdam bio na slobodi u Beogradu od 2007. godine, viđan u njegovom društvu na beogradskim splavovima. Drašković je sin Milorada-Miša Draškovića (svojevremeno bio predstavnik beogradskog Jugometala u Milanu) koji je u intervjuu novinaru Marku Lopušini kazao kako je, osim velikog prijateljstva sa generalom Ratkom Mladićem, takođe „veliki prijatelj sa Milom Đukanovićem”. U srpskoj štampi nije demantovan podatak da je Andrija Drašković „drugar i poslovni saradnik sa Željkom-Makom Maksimovićem” i da su obojica „porijeklom iz Crne Gore”. Drašković je rođen na Kosovu a njegovi su porijeklom sa Čeva. Navedeno je kako je „Makin otac, pukovnik KOS-a, bio prijatelj i Vukašina Maraša i Brana Mićunovića”.

 

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Čekajući nezavisnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: kako vidite ovogodišnji Dan nezavisnosti

 

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Daleko od pravde i nezavisnosti

Teška godišnjica obilježena sjenkom nasilja koje postaje sve zloćudnije a militarizacija i zavisnost sve normalnija. Obeshrabrena sam simbolikom i načinom proslave. Slika poraza ideje nezavisnosti dolazi sa proslave na Trgu nezavisnosti, sa sve dva mlaznjaka i zabranom za građanstvo, helikopterom i zastavom koja dolazi sa neba, nespretna imitacija američke ceremonije i sve ukupno karikaturalna imitacija tzv. demokratskog svijeta.

 

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR 
Simbolima oboljelo društvo

Činjenica da je Dan nezavisnosti na jedan način kontroverzan praznik maltene od samog početka njegove proslave, dosta govori o Crnoj Gori. Za takvu situaciju odgovornost snose i oni koji su na prazniku insistirali na jedan način kao i oni koji su mu se tvrdoglavo suprotstavili.

 

PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Forma bez suštine

I ovaj Dan nezavisnosti obilježavamo saznanjem da nije dovoljno samo izboriti nezavisnost djelovanja jedne političke zajednice nego utemeljiti razvoj države i društva na zajedništvu i osnažiti odgovorne elite koje će voditi ka društvenoj emancipaciji kao preduslovu svake suverenosti.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Manje tenzija

Dan nezavisnosti je protekao konačno sa manje tenzija nego ikada i to je dobra posljedica odlaska sa vlasti Mila Đukanovića i DPS-a. Vjerujem da će sljedeći praznik biti proslavljen u još ljepšoj atmosferi, da će svi naši gradovi biti prikladno ukrašeni državnim zastavama i da ćemo svaki naredni praznik dočekati sve ponosniji što smo građani Crne Gore, građanske i demokratske.

 

MARIJA KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE
I dalje bez nezavisnih institucija

Mirno, uz državne simbole i očekivanu ceremoniju, uz uklanjanje ograda oko ključnih državnih institucija, protekao je i taj dan. U nekim opštinama i nije bilo posebnog slavlja, dok su neke druge prednjačile. Dan nezavisnosti je posebno važan u trenutku promjene vlasti, gdje će jedan dobar dio građanstva biti u dilemi, da li se time ugrožava crnogorka nezavisnost. To nije čuditi, ako uzmemo u obzir, da smo pred svake izbore u posljednjih 17 godina, kao glavno i jedino pitanje, imali očuvanje crnogorke nezavisnosti, odnosno pitanje njene ugroženosti.

 

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

FALI 5.000 RADNIKA U TURIZMU: Lakše do gosta, nego do sezonca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Kažu nemaju para za veće plate, pa radnici idu tamo gdje su veće zarade i gdje se nude bolji uslove rada – u Hrvatsku i dalje

 

Traži se radnik, radnice, radnici – izlijepljena je Budva i ostale primorske opštine oglasima za posao. Radnika je sve manje ili ih uopšte nema. Za razliku od njih, turista ne fali.

Po procjenama turističke privrede, za ovu sezonu biće neophodno angažovanje 5.000 stranih radnika iz regiona i sa dalekih adresa.

Turistički poslenici i vlasnici ugostiteljskih objekata umjereno kritikuju Vladu da nije ozbiljno pristupila ovom problemu uoči početka sezone, a otvoreno kude radnike. Upozorili su da ako gosti ove sezone ne budu zadovoljni, naredne ćemo doživjeti krah.

Pošto radnika u blizini nema, ili neće da rade, kao jedino rješenje oni vide angažovanju radnika iz Azije – Indije, Pakistana, Šri Lanke, Nepala i iz Afrike. Međutim, tu ih koči komplikovana domaća procedura: ,,Neko, recimo, iz Azije mora da ide nekoliko hiljada kilometara do ambasade, da aplicira za vizu. Onda nakon 20 dana do mesec, ako su mu prihvatili i dali vizu, ponovo da pređe nekoliko hiljada kilometara i uzme tu vizu. S tom vizom dolazi u Crnu Goru. Mi tada počinjemo da pripremamo papire za tog radnika da ih predamo u MUP. Oni tvrde da će ove godine čekanje trajti do 15 dana, ja u to ne verujem, jer ništa novo nisu dodali, možda po jedan šalter, ali to je nedovoljno da se ubrza proces“, izjavio je suvlasnik Splendida i predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja Žarka Radulovića.

,,Nevjerovatno je da naši hotelijeri i ugostitelji daju nepromišljene izjave kojima ruše ugled Crne Gore kao turističke destinacije“, odgovorio je ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović. On je istakao staro opravdanje da radnici ne nedostaju samo Crnoj Gori, već i čitavom Mediteranu. Istakao je i da država ima obaveze prema Evropskoj uniji te da se ne mogu radnike iz dalekih destinacija tek tako bez provjere puštati u Crnu Goru, upozoravajući da bi to moglo da ugrozi i naš bezvizni režim. Slična upozorenja došla su i od ministra unutrašnjih poslova Filipa Adžića.

Iako naši poslodavci spas vide u radnicima iz dalekih destinacija, iskustva Hrvatske koja je prošle godine izdala preko 120.00 dozvola za rad stranaca, ukauzuju i na drugu stranu tog rješenja. ,,Radnici iz trećih zemalja uglavnom su zapošljeni na pomoćnim mjestima, to su poslovi koji nijesu nužno u prvim redovima jer je uvijek bolje da su domaći radnici oni koji dočekuju goste i koji razgovaraju s njima i govore im o našoj hrani, baštini i svemu što imamo“, izjavila je Jelena Tabak, predsjednica hrvatskog Udruženja ugostiteljstva.

Dok ministar Đurović tješi ugostitelje riječima da su oni ,,uvijek pokazali žilavost i sposobnost da se snađu u svakoj situaciji, te da će i ove izaći kao pobjednici“, statistika govori da se radi o sistemskom problemu koji se sporo rješava. Crnoj Gori svake godine nedostaje preko 20.000 radnika, uglavnom tokom ljetnje turističke sezone, a to je oko 10 odsto od ukupnog broja zaposlenih. Na stotinu oglasa u ugostiteljstvu i građevinarstvu javi se samo nekoliko radnika ili niko. Iako su raspisivana slobodna radna mjesta, poslodavci nisu mogli da zaposle nijednog radnika na radna mjesta – spasilac, pripremač pica, točilac pića, roštiljdžija, vozač viljuškara, vratar, kurir…

,,Mi imamo veliki nedostatak domicilne radne snage i ovo sve pokazuje da Zavod za zapošljavanje moramo hitno da transformišemo jer da imate 44.000 nezaposlenih, a da ne možete da nađete radnika to nije normalno“, ističe ministar Đurović.

Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Iz medija se i ove godine mogu čuti poslodavci koji se žale da niko neće da radi iako su povećali plate, te da kuvar ima platu veću od ministara i slično tome. U zemlji gdje je kandidata za ministre mnogo, a kuvara jednostavno nema.

,,Rekli su nam da podignemo plate radnicima. Oni znaju naše bilanse i mogu da vide kolike plate možemo da damo. Mi plate ne možemo da podignemo“, jasan je bio Žarko Radulović, suvlasnika jednog od najelitnijih hotela na primorju.

Kad je situacija već takva, sezonski radnici, posebno mlađi, sve više idu da rade u Hrvatsku. Dok je prosječna plata u turizmu na nivou prosječne u državi i iznosi oko 700 eura, konobari, prodavači, sobarice u Hrvatskoj zarade oko 1.200 eura, a plate kuvara su veće od 1.500 eura. Pored toga, tamošnji poslodavci nude i bolje uslove, koji se odnose na – osiguranje, smještaj, hranu. To znaju i radnici iz okruženja, pa radnici iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, idu na sezonski rad u Hrvatsku.

,,Mene je kao iskusnog konobara vlasnik restorana na primorju nagovarao da radim za 600 eura, s tim da ću imati bakšiš od preko 1.000 mjesečno. Kao da sam došao u kladinicu, a ne da mi nudi posao. Iako mi je porodica u Podgorici, prihvatio sam poziv prijatelja koji radi u Hrvatsku i počeo da radim tamo za veću platu i bitno bolje uslove. Bakšić se naravno podrazumijeva“, kaže za Monitor jedan od sezonskih radnika.

Dok se naši poslodavci zanose popunom nedostajuće radne snage iz Azije, u Hrvatskoj radnicima iz okruženja nude osiguranje preko cijele godine, da bi ih zadržali za sljedeću sezonu.

Ovaj model bi mogao da zaživi i u Crnoj Gori, ali u najboljem slučaju tek od sljedeće sezone. Vlada, poslodavci i sindikati rade na uvođenju kategorije ,,stalni sezonski radnik“ u Zakonu o radu. Iz Privredne komore Crne Gore su istakli da se uvođenjem ove kategorije ublažio problem nedostatka sezonskih radnika, jer bi se nezaposlene osobe motivisale da se prekvalifikuju i imaju sigurno stalno sezonsko zaposlenje i primanja tokom cijele godine u skladu sa pozitivnim iskustvima zemalja EU. U prevodu imali bi osiguranje, sigurnost radnog mjesta, mogli nešto da planiraju, da dignu kredit…

Prema ideji poslodavaca, kako obavijesti Radulović, rješenje je da sezonski radnik radi pola godine, dok bi ga preostalih šest mjeseci plaćala država. I dok se poslodavci nadaju da će ovo rješenje zaživjeti do sljedeće sezone, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja najavili su da je rok za njegovo donošenje treći kvartal 2024. godine.

Pored ove, za prevazilaženje ovog problema razmatraju se i ideje o većoj zaposlenosti studenata, penzionera, majki koje primaju nadoknadu za troje i više djece…

Ugostitelji čiji objekti rade 12 mjeseci nemaju ovaj problem – radnici im rade i plaćeni su tokom cijele godine.

Da bar neke probleme preduprijede i da sezona ne ,,krahira“, ugostitelji su već sada podigli cijene svojih usluga do 15 odsto. Najavljuju da će zbog inflacije i svega ostalog morati da ih nivelišu i do 30 odsto.

A što se radnika tiče, jasno je da vrijeme malih plata i neuslova za radnike prolazi. Posebno mladi ne pristaju na to, pa idu u Hrvatsku i dalje, gdje im je bolje. Zbog svega toga, ne očekuje nas deficit kadra smo u turizmu. Prema podacima Monstata, pored konobara, sobarica, građevinskih radnika, u kontinuitetu nam nedostaje i doktora medicine, profesora fizike, matematike, razredne nastave…

 

Iskustvo Hrvatske

Najavljeno je da će Hrvatska ove godine izdati do 200.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima. Tokom prošle godine u Hrvatsko je izdato 124.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima i to najviše državljanima BiH (36.783), Srbije (19.176), Nepala (12.222), Sjeverne Makedonije (10.053), Kosova (8979), Indije (7690), Filipina (5935), Bangladeša (4381), Albanije (4257)… Najviše stranaca bilo je zaposleno u graditeljstvu, turizmu i ugostiteljstvu.

Udio stranih radnika u Hrvatskoj je dosegao pet odsto radne snage, a fali ih još, pa je u ovoj državi registrovano preko 400 agencija za zapošljavanje koje radnike pored Azije, traže i u Južnoj Americi.

Podaci govore da se iz Hrvatske samo posljednju deceniju iselilo oko 10 odsto stanovništva.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo