Povežite se sa nama

MONITORING

Smrt stiže iz Crne Gore?

Objavljeno prije

17 godina

na

Senzacionalni pomak u istrazi o ubistvu Iva Pukanića je napravljen još u maju ove godine kada je hrvatskom tužilaštvu (Državnom odvjetništvu Hrvatske) iscrpni iskaz dao crnogorski državljanin, koji je od sredine 1990-ih bio partner Stanka-Cana Subotića u poslovima šverca duvana – saznaje izvještač Monitora. Sada je taj svjedok u Beogradu. Od ponedjeljka 19. oktobra ga saslušavaju u istrazi o ,,duvanskoj mafiji”, u kojoj je glavni osumnjičeni Subotić. Iskazi traju i po 10 sati. Ime ovog svjedoka, zbog osjetljivog statusa ne možemo objaviti; nalazi se pod zaštitom srpskog specijalnog tužilaštva za organizovani kriminal. Provjeravaju se okolnosti koje upućuju na otkrivanje naručilaca serije ubistava koja su pratila duvanske poslove, od kojih je Pukanićevo posljednje u nizu. Prvi je na postojanje ozbiljnih prijetnji direktoru Nacionala ukazao Srećko Kestner. On je 2001. dao intervju Pukaniću u kojem je, u dva navrata, govorio o „duvanskoj mafiji”. Proljetos je ovaj hrvatski nedjeljnik objavio Kestnerovu tonsku izjavu iz 2001. godine da će „Pukija probati da ubiju milion posto”.

Kestner je tada objasnio da su „poslali Pukiju više poruka, jedno 20 direktnih i indirektnih poruka da stane sa pisanjem protiv Mila Đukanovića i Subotića”, te da „sada samo biraju čovjeka koji će da ga rokne; oni ubijaju čovjeka ako im pičku pogleda a kako onda neće da ubiju ljude koji kontrolišu medije”.

O prijetnjama Pukaniću možda bi mogao da svjedoči još jedan insajder. Riječ je o Nikšićaninu Veselinu-Vesku Vukotiću,
1980-ih likvidatoru SDB SFRJ (vidi prošli broj Monitora). Ratko Knežević je tvrdio da se Vukotić svojevremeno javio Pukaniću i prenio kako mu je obećano da će, ukoliko ubije njih dvojicu (Pukanića i Kneževića), postupak u Kotoru (gdje je Vukotić 1997. ubio pomorca Duška Boškovića u jednoj diskoteci) biti obustavljen. Vukotić je krajem 2008. izručen Srbiji iz Holandije.

Srpski list Blic je izvijestio kako su napravljeni ozbiljni pomaci u rasvjetljavanju i dva ubistva visokih funkcionera u Beogradu. Hronološki je prvo po redu smaknuće generala Radovana-Badže Stojičića, načelnika Resora javne bezbjednosti MUP-a Srbije, 11. aprila 1997. u beogradskom restoranu Mama mia. Motiv: Stojičić je bio duboko umiješan u šverc cigareta i poželio je da mu se isplaćuje još veći reket. Uslijedila je smrtna kazna, ili, kako je slikovito opisao jedan policijski funkcioner, „Badžu su ubile cigarete”.

Drugi srpski policajac, Miodrag Zavišić, raniji šef policije Novog Sada – sada optužen u aferi šverca duvana Mreža kao saradnik Cana Subotića – na sudu je prošle godine izjavio da je „moguće da Subotić stoji iza ubistva Badže”. Rođeni Badžin brat, Siniša Stojičić, bio je do 1996, prema optužnici, Subotićev saradnik. Konačno, ljetos je Ratko Knežević – nabrajajući Subotića, Đukanovića i Jovicu Stanišića kao članove ,,duvanske mafije” – naveo i da je Stojičić ubijen ,,jer se usudio da reketira gospodina Subotića.”

Kao egzekutor isključivo je pominjan Željko-Maka Maksimović, plaćeni ubica odgovoran, tvrdi se, za niz drugih nerasvjetljenih ubistava iz 1990-ih. Maka je na suđenju tvrdio kako je 1995. imao razloga da vjeruje da je Badžin službenik, policajac Goran Radulović, bio poslat da ga na ulici ubije – preventivno ga je upucao, ,,ovjerio” hicem u glavu, pa je oslobođen odgovornosti pod originalnim objašnjenjem kako je postupao u samoodbrani!

Makina specijalnost, prema tvrdnji bivšeg ministra unutrašnjih poslova Srbije Dušana Mihajlovića, bila je ,,likvidacija funkcionera MUP-a”. Nakon ubistva policijskog generala Boška Buhe navodno je zbrisao u Crnu Goru. Njegov prijatelj, profesionalni falsifikator i slikar Dragan-Tapi Malešević je u intervjuu za list Oko avgusta 2002. (dva mjeseca prije smrti od srčanog udara u policijskoj stanici) tvrdio kako je u drugoj polovini 1990-ih bio izložen prijetnjama izvjesnih struktura MUP-a Srbije, ali da je u Crnoj Gori imao sigurno utočište. ,,Otišao sam u Crnu Goru, tamo se sakrio, a tamo nijesu mogli da me traže, jer su znali da kad sam dolje, da sam mnogo jak, čak i opasan za njih”, kazao je Tapi. Prijetnje su se obnovile u januaru 2002, kada se Tapi opet ,,sklonio u Crnu Goru na 14 dana”.

Tapi je Maku angažovao krajem 1980-ih kao izbacivača u diskoteci Amadeus koju je držao sa Željkom-Arkanom Ražnatovićem. Maka (star 46 godina), sin pukovnika KOS-a, dotad je već prolazio kroz policijske evidencije (prijava zbog nanošenja teških tjelesnih povreda, pokušaj ubistva, itd). Po izbijanju rata na prostoru SFRJ, Maka je dio paravojnih snaga koje kontroliše DB-e Jovice Stanišića, ali i navodni član grupe Amerika – što je operativni naziv korišćen u policijskoj istrazi – na čijem je čelu Crnogorac Vojislav Raičević iliti Vojo Amerikanac iz Danilovgrada (nestao bez traga 1997; njegov spaljeni džip je pronađen na periferiji Beograda).

O Makinim konekcijama sa crnogorskim gangsterima prve informacije stižu 2001. od izvjesnog Srećka, tajnog svjedoka koji sarađuje sa Upravom za borbu protiv organizovanog kriminala MUP-a Srbije. On kao članove grupe Amerika, pored Make, navodi i Ivana Delića, Branislava-Brana Mićunovića i njegovog brata Dula Mićunovića, Veselina-Veska Raičevića (brat Voja Amerikanca), kao i Danilovgrađane: Krsta Stanišića (kum Voje Amerikanca, uhapšen 2006. u Beogradu po ekstradicionom zahtjevu iz Njemačke), Nenada Grgurovića, poznatog i kao Nešo Brada, Pavla-Pašu Đurišića i Veselina-Para Pavličića (neki od njih su u Pobjedi objavili čitulje za svog nedavno ubijenog zemljaka Branislava-Brana Šaranovića).

Veze lica i događaja daju okvirnu sliku odnosa snaga i raspoloženja u kriminalnom netvorku. Krsto Stanišić je avgusta 2006. bio u društvu Sretena Jocića alijas Joce Amsterdama i njegovog kuma Uglješe-Uga Aranitovića (ubijen 2008.) u jednoj kockarnici; tom prilikom su Joca Amsterdam i Ugo uhapšeni. Ugo je bio u vozilu sa Mojkovčaninom Ivicom-Icom Jovanovićem kada je ovaj krajem 2002. izrešetan u Beogradu. Prema iskazu na suđenju svjedoka-saradnika Dejana-Bagzija Milenkovića, šef ,,zemunaca” Dušan-Duća Spasojević je kazao da Ico ,,mora biti ubijen, iako je član ekipe Ivana Delića”. Bagzi je pojasnio kako je Duća ,,vjerovao da Delić radi za crnogorsku DB-e koja štiti Maku Maksimovića, jedinog kriminalca koga se plašio”.

O Ivanu Deliću (star 39 godina) čulo se prvi put krajem 2001. kada je Anketni odbor Skupštine SRJ, kojim je predsjedavao Vojislav Šešelj, istraživao činjenice oko ubistva ministra odbrane Pavla Bulatovića. Zaključak je glasio da je Delić navodni ubica a da je smaknuće naručio srpski biznismen Filip-Cepter Janković. Delić se pozvao na alibi – na dan ubistva 7. februara 2000. godine tvrdi da je boravio sa desetinama svjedoka u Budvi. Nakon što je čuo za ubistvo Bulatovića, Delić je kazao kako je pomislio da možda ima svog imenjaka u Budvi.

Tokom rada Anketnog odbora otišao je i u budvanskoj policiji – čiji je šef u to vrijeme bio sadašnji gradonačelnik Rajko Kuljača – i samoinicijativno dao iskaz u kojem se pozvao na alibi. Delić je tvrdio kako, od diplomiranja na Fakultetu za fizičku kulturu 1996, uopšte nije dolazio u glavni grad Srbije (studije započeo u Sarajevu 1989, a 1992. ih nastavio u Beogradu).

Prije rada Šešeljevog odbora, Delić je bio predmet obrade KOS-a a višednevnu istragu na terenu je predvodio general Aleksandar Vasiljević. Prema podacima KOS-a, Delić je porijeklom iz Mojkovca a otac mu je radio u Libiji gdje je napravio početni kapital za privatni biznis. General Vasiljević je svjedočio kako je Delić bio blizak sa Darkom-Belim Raspopovićem (ubijen 2001. u Podgorici), načelnikom antiterorističke uprave DB-a Crne Gore, ali i nekim šefovima podzemlja. U intervjuu za beogradski NIN Delić 2002. nije negirao ,,poznanstvo” sa Raspopovićem, Branom Mićunovićem i Vojom Amerikancem.

,,Znam ih kao što ih zna i hiljadu drugih. Neću valjda zbog toga da se pravdam”, rekao je Delić i odbacio navode da ,,poznaje” i Andriju Draškovića. Nije demantovan navod iz štampe da ima službeni telefon DB-a Crne Gore.

U susjedstvu Vile Montenegro Caneta Subotića, Delić ima luksuzni hotel Azimut, ali mu aveti prošlosti ne daju mira. Preživio je četiri atentata, posljednji avgusta prošle godine kada je otputovao u Pariz gdje ga hapsi francuska policija i isporučuje Holandiji zbog, tvrdi se, rasvjetljavanja ubistava holandskog državljana Srđana-Serđa Miranovića (u Podgorici, 2006) i Aleksandra-Acike Bulatovića (2003. u Amsterdamu).
Serđo je bio kum Joce Amsterdama, ali ne i jedini Crnogorac u njegovom okruženju.

U zagrebačkom zatvoru Remetinac već godinu dana se nalazi Slobodan-Kardinal Đurović, crnogorski državljanin iz Bara, koji je, tvrdi se, bio glavna spona između zločinačke grupe i svoga kuma Joce Amsterdama, navodnog finansijera Pukanićevog ubistva. Kardinal je bio potpuna nepoznanica za javnost što je razumljivo ukoliko je tačno svjedočenje „krunskog svjedoka”, saradnika hrvatskog tužilaštva, da je za Jocu Amsterdama obavljao delikatno ugovaranje, isplate i koordinaciju smaknuća šefa Nacionala.

Kardinal je do sredine 1970-ih bio vojno lice; potom emigrira u Pariz (navodno je ostao na vezi sa KOS-om) gdje se bavio biznisom, pa je – poput Cana Subotića, koji je takođe bio u Parizu – otvorio šnajderske firme. On poznaje Jocu Amsterdama najkasnije od sredine 1980-ih. Prema raspoloživim činjenicama, Kardinal se 2004. nakratko vratio u Bar – u to vrijeme Joca Amsterdam je, nakon hapšenja u Budvi, izdržavao zatvorsku kaznu u Holandiji – da bi se potom preselio u apartman hotela Interkontinental u Beogradu.

Proljetos je Nacional objavio integralno svjedočenje koje je poslužilo za zaključak da „postoje iznimno čvrste indicije da je Pukanićeva likvidacija naručena zbog pisanja o crnogorskoj duhanskoj mafiji”. Prema iskazu ,,krunskog svjedoka”, Kardinal je još 2005. dok je Robert Matanić – osumnjičeni član zločinačke grupe – tada bio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, radio na organizovanju njegovog bjekstva.

Prema krivičnoj prijavi srpskog tužilaštva Joca Amsterdam je 2007. isplanirao Pukanićevo ubistvo. Navodno, to se dogodilo tokom njegovog boravka na Crnogorskom primorju, gdje je, zbog nošenja oružja, uhapšen jedan njegov tjelohranitelj. Mediji su naveli kako je to navodno isplanirano u ,,vili” Kardinala Đurovića, iako on, osim relativno malog nasljeđa, nema u Crnoj Gori upisanu drugu nekretninu. Njegova braća su u Baru poznati biznismeni, vlasnici Zlatne obale i Tropikane.

Nove činjenice o aktivnostima Joca Amsterdama na Crnogorskom primorju dao je Dušan Erceg, koji je u sremskomitrovačkom zatvoru do 2006. dijelio ćeliju sa Robertom Matanićem. Erceg je postao svjedok hrvatskog tužilaštva i tvrdi kako mu je, par mjeseci nakon Pukanićevog smaknuća, ,,jedan osuđenik iz Crne Gore koji ima državljanstvo Srbije”, na mobilnom telefonu pustio snimak na kojem je Matanić ,,na moru, sa ljudima iz Crne Gore, koji su jako poznati”.

Taj snimak sada je u posjedu Državnog odvjetništva Hrvatske, potvrđeno je iz Zagreba izvještaču Monitora. Na njemu se, u restoranu na Slovenskoj plaži u Budvi vide Matanić i Kardinal Đurović u društvu Brana Mićunovića i Radojice-Kobca Božovića, pukovnika bivše Jedinice za specijalne operacije DB-a Srbije i doskorašnjeg direktora FK Zeta.

I Šarići članovi „Amerike”

Dvojica biznismena iz Pljevalja, Darko i Duško Šarić, u objavljenim operativnim podacima srpske policije iz 2006. se takođe navode kao članovi grupe Amerika. Oni su u Srbiji vlasnici dva hotela i splava u Beogradu kod hotela Jugoslavija.

Crnogorske veze

Andrija Drašković je, nakon što je Joca Amsterdam bio na slobodi u Beogradu od 2007. godine, viđan u njegovom društvu na beogradskim splavovima. Drašković je sin Milorada-Miša Draškovića (svojevremeno bio predstavnik beogradskog Jugometala u Milanu) koji je u intervjuu novinaru Marku Lopušini kazao kako je, osim velikog prijateljstva sa generalom Ratkom Mladićem, takođe „veliki prijatelj sa Milom Đukanovićem”. U srpskoj štampi nije demantovan podatak da je Andrija Drašković „drugar i poslovni saradnik sa Željkom-Makom Maksimovićem” i da su obojica „porijeklom iz Crne Gore”. Drašković je rođen na Kosovu a njegovi su porijeklom sa Čeva. Navedeno je kako je „Makin otac, pukovnik KOS-a, bio prijatelj i Vukašina Maraša i Brana Mićunovića”.

 

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

NEPOTIZAM NA UNIVERZITETU CRNE GORE: Nasljedne katedre

Objavljeno prije

6 dana

na

12 Juna, 2026

Objavio:

Pravila UCG  ne sadrže jasne i striktne odredbe o sukobu interesa koje bi izuzele povezane osobe iz procesa odlučivanja i ocjenjivanja. Pa se tako i dalje raspisuju ,,nacrtani konkursi” sa specifičnim uslovima koji su unaprijed prilagođeni tačno određenom kandidatu. Ne reaguje se ni kada se favorizuju članovi porodice prilikom dodjele mentorstava, odobravanja tema za doktorske teze ili kod ubrzanog izbora u viša naučna zvanja

 

 

Slučaj izbora Ivana Jeknića za studenta demonstratora na Fakultetu političkih nauka (FPN) u Podgorici posljednji je primjer sumnje u nepotizam i proceduralne nezakonitosti na Univerzitetu Crne Gore (UCG).

Centar za građansko obrazovanje (CGO) uputio je početkom ove godine dekanu Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore, prof. dr Borisu Vukićeviću, Inicijativu za obustavu izvršenja odluke FPN o izboru Jeknića na poziciju demonstratora. Kao razlog naveli su nesaglasnosti sa važećim internim aktima i zakonom.

Komisija za izbor kandidata, koju su činili prof. dr Milan Marković, prof. dr Nataša Ružić i doc. dr Ena Grbović, optužena je za kršenje propisa i samovoljno, proizvoljno tumačenje uslova konkursa kako bi favorizovali sina svoje koleginice Gordane Paović-Jeknić, redovne profesorice Pravnog fakulteta.

Prema analizi CGO, Jeknić nije ispunjavao propisane kriterijume i uslove iz raspisanog Internog poziva za poziciju studenta demonstratora. Utvrđeno je da je cijela procedura problematična. Sam Interni poziv FPN za angažovanje demonstratora raspisan je suprotno  Odluci rektora UCG. Međutim, kada su uočeni nedostaci u prijavi kandidata, u hodu su pravljena dodatna „pojašnjenja” i izmjene konkursa kako bi se retroaktivno pokrio njegov izbor.

Iako je CGO zvanično uputio inicijativu dekanu FPN-a da hitno obustavi izvršenje ove sporne odluke, i javno pozivao rektora UCG-a da reaguje, reakcije su izostale.

Iz te su organizacije početkom ovog mjeseca upozorili javnost na epilog ovog slučaja. Sporni angažman Jeknića u zimskom semestru jednostavno je istekao, a da ga uprava FPN i rektorat nijesu poništili, izmijenili niti stavili van snage nezakonitu odluku. CGO je oštro osudio ovakav ishod, naglašavajući da strategija „ćutanja i čekanja da ugovor istekne” šalje opasnu poruku da se pravila i antikorupcijske norme na državnom univerzitetu mogu nekažnjivo zaobilaziti ako kandidat ima političko-porodično zaleđe.

O nepotizmu na UCG nevladine organizacije i mediji upozoravaju decenijama. Pojava se manifestuje kroz zapošljavanje članova porodice istaknutih profesora, kreiranje takozvanih „nasljednih katedri” i favorizovanje rodbinski povezanih kandidata prilikom izbora u akademska zvanja. Tako, u kontinuitetu, imamo primjere gdje djeca univerzitetskih profesora dobijaju poslove asistenata ili saradnika upravo na fakultetima i katedrama na kojima predaju njihovi roditelji.

Problem je što pravila UCG još uvijek ne sadrže jasne i striktne odredbe o sukobu interesa koje bi izuzele povezane osobe iz procesa odlučivanja i ocjenjivanja. Pa se tako i dalje raspisuju ,,nacrtani konkursi” sa specifičnim uslovima koji su unaprijed prilagođeni tačno određenom kandidatu. Ne reaguje se ni kada se favorizuju članovi porodice prilikom dodjele mentorstava, odobravanja tema za doktorske teze ili kod ubrzanog izbora u viša naučna zvanja.

Kao primjer ovakve prakse, koja je prisutna na većini fakulteta UCG, izdvaja se Pravni fakultet.

Početkom ove akademske godine, u jesen 2025, javnost je imala prilike da se upozna sa još jednim primjerom nasljeđivanja katedre na Pravnom fakultetu. Prof. dr Velimir Rakočevićuputio je zvaničan zahtjev dekanu Pravnog fakulteta u kojem se navodi da će se on odreći nastave na nekoliko predmeta, kako bi te predmete preuzela njegova kćerka Aleksandra Rakočević, koja je dotada radila kao saradnica u nastavi.

Rakočević je tvrdio da je preopterećen obavezama, dok njegova kćerka nema punu normu časova. Predložio je da ona u potpunosti preuzme dva master predmeta. Vijeće Pravnog fakulteta je prihvatilo ovaj zahtjev i omogućilo dr Aleksandri Rakočević da preuzme nastavu. Vijeće se u odluci pozvalo na to da je ona završila specijalističke, master i doktorske studije upravo iz oblasti krivičnog prava. Sve studije je završila na fakultetu na kojoj je njen otac profesor sa prosjekom 10.

Dio profesora i saradnika na fakultetu smatrao je da ovakva preraspodjela časova zatvara prostor za druge asistente i doktorande koji nemaju profesorsko zaleđe, a koji su jednako kvalifikovani za te oblasti.

Unutar Katedre za krivično pravo, na Pravnom fakultetu, ovo nije usamljen slučaj. Na ovoj katedri su profesori i bivši dekan Pravnog fakulteta prof. dr Drago Radulović i njegov sin prof. dr Darko Radulović.

U zvaničnim registrima i odlukama o odbrani master radova na Pravnom fakultetu (iz oblasti Krivičnog prava), otac i sin redovno participiraju u tročlanim komisijama. Nerijetko se dešava da je prof. dr Darko Radulović mentor studentu, dok se prof. dr Drago Radulović i prof. dr Velimir Rakočević pojavljuju kao članovi komisije za ocjenu i odbranu istog tog rada. Ili je mentor Rakočević, a članovi komisije Radulovići. Nevladin sektorističe da ovakav model – gdje članovi uže porodice čine većinu ili ključne karike u ispitnim tijelima – narušava percepciju objektivnosti i nepristrasnosti u ocjenjivanju.

Iako su ostvarili prepoznatljive profesionalne i naučne karijere – prof. dr Radoje Korać, aktuleni predsjednik Sudskog savjeta, bivši sudija i predsjednik Ustavnog suda,  i njegov sin doc. dr Velibor Korać,dobitnik Godišnje nagrade UCG za izuzetan doprinos nauci, njihove pozicije na istom fakultetu se u javnosti često posmatraju kroz prizmu fenomena „nasljednih katedri”.

Prof. dr Radoje Korać je decenijama bio nosilac predmeta Porodično pravo i Prava djeteta na Pravnom fakultetu. Doc. dr Velibor Korać je na istom fakultetu počeo kao saradnik u nastavi, a danas pokriva istu grupu predmeta unutar Katedre za građansko pravo. Njihova bliska akademska saradnja formalizovana je i kroz literaturu. Oni su koautori zvaničnog univerzitetskog udžbenika „Porodično pravo” (čije je drugo izmijenjeno izdanje objavljeno 2024. godine), koji se koristi kao obavezna literatura za studente Pravnog fakulteta UCG.

Slični primjeri zabilježeni su i na Filozofskom, Medicinskom i pojedinim tehničkim fakultetima. Zbog postojanja ovakve prakse iz CGO su upozorili da izostanak preciznih i djelotvornih normi za sprječavanje sukoba interesa na UCG ugrožava razvoj transparentnog, meritornog i odgovornog akademskog sistema, te direktno otvara prostor za nastavak praksi poput tzv. ,,nasljednih katedri“.

Nakon što su u ovoj organizaciji uporedili pravne akte relevantnih regionalnih i evropskih univerziteta, zaključili su da se UCGizdvaja kao jedan od najmanje normativno uređenih sistema, sa uskim obuhvatom propisa i minimalnim institucionalnim mehanizmima zaštite od neobjektivnog  i potencijalno pristrasnog odlučivanja.

Zbog toga su preporučili da UCG kroz svoja normativna akta precizno definiše krug povezanih lica koja mogu dovesti do sukoba interesa i ugroziti nepristrasnost u odlučivanju, uključujući porodične, partnerske, profesionalne, mentorske, prijateljske, ali i antagonističke odnose; uvede obavezu prijavljivanja svih okolnosti koje predstavljaju ili mogu predstavljati sukob interesa, uz jasnu, formalizovanu i obavezujuću proceduru izuzeća iz odlučivanja; uspostavi planove upravljanja rizicima od sukoba interesa, po uzoru na, na primjer, praksu Univerziteta u Ljubljani, kao sistemski preventivni mehanizam.

Statut i Etički kodeks UCG-a sadrže tek opšte i nedovoljno precizne odredbe, bez jasnih definicija, obaveza i procedura, što ih čini nedjelotvornim u praksi i ostavlja širok prostor za zloupotrebe, zaključili su.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREMIJER OPET NAJAVLJUJE MILIJARDE – JAVNOST ČEKA DOKUMENTA: Francuska posla

Objavljeno prije

6 dana

na

12 Juna, 2026

Objavio:

Kad u priču o cetinjskim ugovorima uključimo i onaj o gradnji i kupovini dva patrolna broda vrijedan 120 miliona iz 2024, i najavu moguće kupovine francuskih helikoptera za potrebe Vojske CG ukupne vrijednosti oko 100 miliona, još ne stižemo ni blizu Spajićeve milijarde. Ništa novo. Osim činjenice  da raste francuski interes za prisustvom u Crnoj Gori

 

 

Nakon Kine i Ujedinjenih Arapskih Emirata, na redu je strateško ekonomsko partnerstvo Crne Gore i Francuske. Milojko Spajić ostaje nepopravljivi optimista, pored lošeg iskustva sa prethodnim aranžmanima koje je dogovarao sa UAE. Na drugoj strani, upravo poučena tim primjerom (slučaj Alabar/Velika plaža), kritički nastrojena javnost najavljenu saradnju dočekuje u modu pojačanog opreza.

„Danas otvaramo novo poglavlje odnosa Crne Gore i Francuske“, pohvalio se premijer tokom prošlonedjeljne ceremonije potpisivanja sporazuma o poslovnoj saradnji u oblastima zdravstva, infrastrukture, energetike i finansija na Cetinju. „Ova posjeta Crnoj Gori važna je za prijateljstvo naše dvije zemlje“, potvrdio je predsjednik Francuske Emanuel Makron, konstatujući da  sporazumi, čijem potpisivanju je prisustvovao, svjedoče o namjeri da se dogovoreno partnerstvo produbi na terenu ekonomske saradnje.

„Saradnja donosi projekte vrijedne preko milijardu eura“, vrištao je naslov saopštenja premijerovog kabineta: „Ovim dokumentom potvrđena je snažna posvećenost dvije države evropskoj budućnosti Crne Gore i daljem jačanju saradnje u promovisanju procesa proširenja EU.“ Detalje – čekamo.

Prošlonedjeljni sporazumi nijesu nastali preko noći, već predstavljaju početak realizacije Sporazuma o sprovođenju prioritetnih projekata i finansijskoj saradnji između Crne Gore i Francuske, koji su dva državna parlamenta ratifikovala prošle godine. Tim dokumentom je uspostavljen poseban, iako već prepoznatljiv, model kojim se veliki državni projekti mogu realizovati – bez međunarodnih tendera – francuskim novcem, uz angažman francuskih kompanija.

Za razliku od većine međudržavnih sporazuma koji samo definišu opšte okvire saradnje, prošlogodišnjim crnogorsko-francuskim Sporazumom već su precizirane oblasti saradnje i konkretni projekti. Među njima su: novi Univerzitetski klinički centar u Podgorici, razvoj elektroenergetske mreže, digitalna transformacija Crne Gore, projekti iz oblasti sajber bezbjednosti, dionice auto-puta i brzih cesta, gradnja budućeg administrativnog centra države.

Član 10 Sporazuma precizira  da se postupak vodi „kroz izuzetak iz Zakona o javnim nabavkama“. Pojednostavljeno: Crna Gora dostavlja kriterijume za realizaciju projekta, francuska vlada pravi listu potencijalnih (francuskih) izvođača, Crna Gora bira firmu sa te liste i sa njom se potpisuje ugovor. Ali, ne prije nego što francuska Vlada provjeri njegov sadržaj, s naglaskom na ugovorene usluge i cijenu. Dakle, Pariz ima i formalnu ulogu u potvrđivanju ugovora koji će se realizovati kroz međudržavni Sporazum (član 11).

Uglavnom, konkurencija postoji samo među firmama iz Francuske. Na papiru. U praksi ni to ne mora biti slučaj, kako je pokazalo prošlonedjeljno potpisivanje konkretnih komercijalnih i finansijskih sporazuma.

Prema dostupnim informacijama, među dogovorenim poslovima finansijski najvredniji mogao bi biti onaj o izgradnji Univerzitetskog kliničkog centra u Podgorici. Ugovor su potpisali ministarka javnih radova Majda Adžović i Christophe Petit, potpredsjednik kompanije Bouygues Bâtiment International. Ta je kompanija bila jedina zainteresovana za ponuđeni posao pa je, tako, preskočena predviđena mogućnost izbora izvođača od strane Vlade Crne Gore.

Nije riječ o rutinskom poslu. Naprotiv. Prema aktuelnim procjenama Vlade, vrijednost projekta je „najmanje“ 313 miliona eura, a završetak radova očekuje se za pet godina, 2031. „Jedna od najvažnijih investicija u istoriji crnogorskog zdravstva“ (citat M. Spajić) svoje mjesto u državnom Kapitalnom budžetu ima već par godina, iako u njegovoj realizaciji nije bilo vidljivijeg pomaka. Osim u pronalaženju kompanije koja će projektovati, izgraditi i opremiti budući univerzitetsko klinički centar (član 5 prošlogodinjeg Sporazuma).

Francuzi će obezbjediti finansiranje u vrijednosti do 85 odsto ugovorenog posla, dok je na Crnoj Gori da prikupi ili uzajmi ostatak novca. Francusko finansiranje projekta vezano je za kupovinu francuskih roba i usluga i angažovanje njihovih izvođača. Predviđeno je, doduše, da polovina ukupnog novca može biti izdvojena za plaćanje crnogorskih ili nekih drugih dobavljača i izvođača, ali samo uz saglasnost Bouygues Bâtiment Internationala.

Sa kompanijom iz iste grupacije (Bouygues) na Cetinju je potpisan  memorandum o razvoju dionice A2-2 Jadransko-jonskog autoputa (Čevo – petlja Krivošija u dužini od 16 kilometara). Prema saopštenju premijerovog kabineta, Memorandum, koji su potpisali generalni direktor Monteputa Milan Ljiljanić i direktor za razvoj Bouygues Travaux Public Benoit Lange, predviđa saradnju dvije strane na pripremi Studije izvodljivosti projekta i „daljih koraka u skladu sa Studijom“. Od premijera smo čuli da realizacija tog projekta neće zahtijevati domaći novac, pošto je predviđeno da Francuzi u taj posao ulaze po (nepreciziranom) koncesionom modelu. O njemu, baš kao ni o cijeni projekta još ni naznake.

Umjesto toga iz Vlade je prošle nedjelje poručeno kako je „dionica A2-2 autoputa, kao dio Jadransko-jonskog autoputa, jedna od ključnih komponenti Master plana strateških autoputeva Crne Gore“. Potom je, ove nedjelje, predstavljen Vladin Prijedlog master plana investicija u infrastrukturu 2026 – 2030. U njemu, na popisu dionica koje će biti završene u postavljenom vremenskom okviru, nema dionice Čevo – petlja Krivošije. Previd ili najava da je taj projekat na dugom štapu?

Među sporazumima potpisanim na Cetinju našao se i onaj o realizaciji druge tranše zajma Francuske agencije za razvoj (AFD) u iznosu od 100 miliona eura. To je nastavak saradnje uspostavljene 2024. godine, kada je između Ministarstva finansija i AFD zaključen kreditni aranžman za podršku reformama u oblasti životne sredine i klimatskih promjena, u iznosu od 50 miliona eura.

Prema Vladinim dokumentima, nije riječ o klasičnom kreditu za finansiranje projekata, već je novac odobren kao „instrument podrške reformama“. On se  isplaćuju „na osnovu realizacije konkretnih mjera u oblastima poput javnih finansija, energetike, zaštite životne sredine i upravljanja državnim resursima“. Prema pisanju portala bankar.me „za realizaciju druge tranše kredita (AFD) definisan je niz reformskih aktivnosti koje Crna Gora mora ispuniti. Među njima su unapređenje sistema upravljanja otpadom kroz uvođenje proširene odgovornosti proizvođača, osnivanje državnog preduzeća Crna Gora Šume, kao i sprovođenje politike u oblasti obnovljivih izvora energije, uključujući pokretanje prve aukcije za solarne projekte…“

Na Cetinju je ozvaničen i sporazum o partnerstvu koji su potpisali izvršni direktor CEDISA Vladimir Ivanović,  zamjenik generalnog direktora AFD Bertrand Walckenaer i generalni direktor EDF IN Sebastien Ruiz. Riječ je o programu tehničke pomoći AFD-a, a ukupna vrijednost grant podrške iznosi „do 290.000 eura, uz mogućnost dodatne podrške za pripremu budućih investicionih aktivnosti“. Partnerstvo će, kako je saopšteno, „omogućiti CEDIS-u pristup ekspertizi EDF grupe u oblasti upravljanja distributivnim sistemima, dok će realizacija projekta doprinijeti povećanju pouzdanosti i efikasnosti elektrodistributivnog sistema u korist građana i privrede Crne Gore.“

Kad u ovu priču uključimo i ugovor o gradnji i kupovini dva patrolna broda vrijedan 120 miliona iz 2024, i najavu moguće kupovine francuskih helikoptera za potrebe Vojske CG (četiri letjelice ukupne vrijednosti oko 100 miliona eura), još ne stižemo ni blizu Spajićeve milijarde. Ništa novo. Osim što je prilično jasno da raste francuski interes za prisustvom u Crnoj Gori.

Taj interes nije samo ekonomski. Verzirani cijene da je Francuska, nakon što je dugo bila rezervisana prema proširenju EU, odlučila da se pozicionira u uslovima nove geopolitičke realnosti. Pariz pokušava da poveća svoj politički uticaj i, istovremeno, pozicionira svoje kompanije prije ulaska Crne Gore u EU.

Đe je u toj priči naš interes? Iskustvo poziva na oprez, priželjkivana brzina preskakanja prepreka na EU putu pretpostavlja dozu rizika. Greške se plaćaju.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, OPOZICIJA I EU INTEGRACIJE: Opet prizivaju Satlera

Objavljeno prije

2 sedmice

na

6 Juna, 2026

Objavio:

Slijedi li neka nova kafa na kojoj će Johan Satler apelovati na razum ovdašnjih političara, objašnjavajući koliko je EU važno da joj se pridruži Crna Gora

 

 

Lako je bilo obećati brzi dogovor, onomad, na nenajavljenom druženju u prostorijama Delegacije EU. Izmjene Ustava, prepravke postojećih zakona, usvajanje novih sa plavom zastavicom, strategije, agende, standardi, procedure. Sve se moglo na kafi kod šefa Delegacije Johana Satlera. Desetak dana kasnije, pokazalo se da je znatno komplikovanije realizovati dogovoreno.

Ispalo je da, moguće nenadoknadiv, gubitak vremena za realizaciju dogovorene Reformske agende Crne Gore koja je sa Evropskom  komisijom usaglašena još u oktobru 2024. godine, najviše brine zvaničnike EU u Podgorici.   Iz Delegacije EU, neki dan, su  ponovo upozorili da odlaganje ključnih reformi rizikuje da „ugrozi zamah“ Crne Gore na putu u EU. Podsjećajući na neophodni konsenzus vlasti i opozicije na tom zadatku. „Ohrabrujemo sve političke aktere da u dobroj vjeri rade na pronalaženju rješenja zasnovanih na konsenzusu za pitanja koja se odnose na obaveze u okviru pristupnih pregovora sa EU”, navodi se u saopštenju koje su objavile Vijesti.

Prozvani su, izgleda, imali preča posla.

Opozicija je, neformalno, predstavila svoju platformu sa uslovima/zahtijevima za deblokadu parlamenta i dostizanje neophodne dvotrećinske većine za  izmjene Ustava. Zapravo, dio opozicije, pošto u pripremi te pregovaračke platforme nijesu učestvovali GP URA Dritana Abazovića i NDP Milana Kneževića.

Uglavnom, (većinska) opozicija od vlasti traži tri „paketa“ ustupaka. Prvi podrazumijeva izmjene zimus usvojenih zakona o Agenciji za nacionalnu bezbjednost i Upravi policije. „Ova dva zakonska rješenja nijesu usaglašena sa Ustavom i nijesu ispoštovala osnovna ljudska prava i slobode i deklaracije i povelje na međunarodnom nivou“, saopštio je predsjednik DPS Danijel Živković, predstavljajući opozicione uslove kompromisa.

Sporni zakoni na tapetu su još od kako su predstavljeni javnosti. Predložena rješenja umetnuta u ta dva propisa naišla su na osudu opozicije, relevantnih predstavnika NVO sektora, i Evropske komisije. Iz Brisela je, prije usvajanja Zakona o ANB-u i UP,  saopšteno da oni nijesu usklađeni sa pravnom tekovinom EU i da su njihove nove izmjene neophodne prije završetka pristupnih pregovora. Konačno, i predsjednik države Jakov Milatović vraćao je ta dva Zakona parlamentu na ponovno izjašnjavanje obrazlažući da oni nijesu usklađeni sa zakonodavstvom Crne Gore i EU.

Uzalud. Vladajuća većina, na insistiranje Demokratske Crne Gore Alekse Bečića koja u Vladi kontroliše bezbjednosni sektor, ostala je pri spornim rješenjima koja su, prema njihovoj interpretaciji, nužna kako bi se policija i ANB očistili od kompromitovanih i kriminalizovanih kadrova. Makar i po  kranje problematičnoj proceduri. U tome su svi van vladajuće većine vidjeli prostor za zloupotrebe vlasti.

Tu se, izvjesno, neki kompromis mora napraviti ali je pitanje kada (prije ili poslije vetinga pod kontrolom Demokrata) i po koju cijenu.

Drugi segment opozicione platforme tiče se zahtjeva oko dogovora (konsenzusa) oko imenovanja u pravosuđu, medijskom javnom servisu i nezavisnim institucijama i tijelima čiji se članovi biraju u parlamentu. „Potreban je politički konsenzus oko imenovanja u pravosuđu i tu mislim na ugledne pravnike u Sudskom savjetu, Ustavnom sudu, direktora RTCG u skladu sa važećim zakonskim rješenjem, uz poštovanje pune transparentnosti i nezavisnosti procesa”, saopštio je Živković uz napomenu da se ovaj zahtijev tiče i članova Savjeta RTCG, Fiskalnog savjeta, Državne revizorske institucije i, „ako bude potrebno“ Savjeta za zaštitu ličnih podataka i Agencije za sprječavanje korupcije.

Može da zbuni da je opozicija, u medijskom predstavljanju svoje platforme, potrebu postizanja konsenzusa, koji mnogi prevode kao politička trgovina, stavila ispred poštovanja zakona koji, uglavnom jasno, definišu kako bi trebalo da izgleda izbor dvoje sudija Ustavnog suda koje predlaže predsjednik države, ili članova savjeta tzv. nezavisnih državnih tijela i institucija.

U trećem dijelu svog prijedloga opozicija traži garancije da se, bez njihove saglasnosti, neće mijenjati propisi poput zakona o izboru odbornika i poslanika, o biračkom spisku, ličnoj karti, prebivalištu i boravištu, crnogorskom državljanstvu, političkim partijama, predsjedniku države… Dijelom, riječ je o propisima iz paketa izbornog zakonodavstva, odnosno, onih koji se tiču identitetskih pitanja. Sa izmjenama prvih već se zakasnilo ukoliko se želi poštovati standard po kome se izborni zakoni ne mijenjaju kada do izbora ostane manje od godinu. Što se drugih tiče, oni se nalaze na popisu tema koje se, prema sporazumu vladajuće većine, neće otvarati tokom aktuelnog mandata. Samo što ni jedno ni drugo nije dovoljno da odagna hronični strah opozicije od nanajavljenih i neprimjerenih poteza vlasti. Ove, baš kao i prethodnih.

„Čeka nas dinamičan posao i želimo da damo doprinos kao opozicija onome što je naš nacionalni interes, a to je da postanemo prva sledeća članica EU“, obrazložio je Živković opozicionu ponudu.

Vlast je predstavljene zahtjeve ocijenila kao ultimatum. Potom su, zajedničkim saopštenjem vladajuće koalicije, otišli korak dalje. U prilično iznenađujućem pravcu. Rijedak je slučaj da vlast insistira na jedinstvu opozicije. Upravo takav zahtjev stigao je od ovdašnje većine. „Parlamentarna većina prima k znanju činjenicu da opozicione parlamentarne partije, i nakon više probijenih rokova koje su same postavile tokom razgovora u Delegaciji EU, nijesu uspjele da usaglase jedinstvenu platformu, pa samim tim ni jedinstven politički stav”, navodi se u zajedničkom saopštenju. Uz ignorisanje činjenice da dio opozicije nije ni prisustvovao tim razgovorima (DNP) dok je Abazović nakon njih poručio da URA neće učestvovati u pokušaju mirenja PES-a, DF-a i DPS-a.

Važnija od toga je činjenica da bi, uz opozicione poslanike koji stoje iza predstavljene platforme, aktuelna većina imala potreban broj glasova za izmjene Ustava i usvajanje dijela odluka i zakona iz Reformske agende za koje je potrebna i dvotrećinska većina u Skupštini Crne Gore. Milojko Spajić i Andrija Mandić i dalje kalkulišu koliko to treba da ih košta.

Premijer je dio opozicije predvođen DPS pokušao ustrašiti računicom po kojoj se do neophodne većine može doći uz podršku URA i kluba nezavisnih poslanika. Da bi im onda spočitao krivicu za izgubljeni novac iz EU fondova.

„Zato što nijeste glasali za ustavne promjene, zbog toga smo izgubili 4,6 miliona eura iz Plana rasta“, ustvrdio je premijer Spajić, računajući da više nema vremena da se taj propust (ili, po njegovom, „zla namjera“) ispravi. Na to su iz opozicije odgovorili da oni nijesu mogli (ne)glasati za odluku koja nije ni stavljena na dnevni red. Dok se predsjednik parlamenta pomiriteljski smješkao.

I tako rokovi – prođoše. Ustavne promjene se,  sve da za njih glasa svih 81poslanika, ne mogu se usvojiti na propisan način do kraja juna. Prethodno smo digli ruke i od obećane reforme izbornog zakonodavstva. Šta je sledeće?

Možda, neka nova kafa na kojoj će Johan Satler apelovati na razum ovdašnjih političara, objašnjavajući koliko je Evropskoj uniji važno da joj se pridruži Crna Gora. Ili je ono nama prioritet svih prioriteta da postanemo članica evropske porodice? Što bi rekli iz bivših vlasti, tu želju teren nije prepoznao.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo