Povežite se sa nama

MONITORING

Kupujmo svoje

Objavljeno prije

na

Vlada i većinski vlasnici Kombinata aluminijuma postigli su dogovor. Još samo da nađu banku koja će se prema novcu svojih akcionara ophoditi po modelu po kome ovdašnja vlast troši pare poreskih obveznika (dakle, krajnje bezbrižno i neodgovorno) i zatvore finansijsku konstrukciju. Novo slavlje, potom, može da počne. TUĐE A NAŠE: ,,Vlada je”, predočio je ministar ekonomije Branko Vujović, ,,preuzela obavezu da izda garanciju na kreditno zaduženje KAP-a u visini od 135 miliona eura. Od tog iznosa 25 miliona će se koristiti za socijalni program, 22 za radni kapital, tri za vraćanje duga Montenegro bonusu, 63 miliona za obaveze prema konzorcijumu banaka i 21 milion prema CKB.” Uz to će u naredne tri godine sa 45 miliona eura subvencionirati nabavku struje za Kombinat. U taj iznos nijesu uračunati ovogodišnji troškovi Crne Gore za nabavku električne energije za KAP. U pitanju je, prema različitim informacijama, od 15 do 35 miliona eura.

Za uzvrat Centralno evropska aluminijska kompanija (CEAC) je na Vladu prenijela polovinu akcija KAP-a i Rudnika boksita koje su, prije četiri godine platili 55 miliona. Drugu polovinu stavili su u zalog – one će postati državne u slučaju da na Crnu Goru padne teret vraćanja garantovanih 135 miliona. Po svoj prilici, a to ne kriju ni članovi Vlade, to je vrlo vjerovatan rasplet grand privatizacije.

Ipak, najvažniji ustupak Oleg Deripaska je Milu Đukanoviću napravio tako što su njegove kompanije povukle međunarodnu tužbu protiv Vlade i državnih fondova tešku više od 300 miliona eura. Podrazumijeva se, i Vlada Crne Gore je odustala od kontratužbe.

,,Kupovinom šanse za crnogorsku industriju aluminijuma stvaraju se uslovi da, ako ne četiri hiljade, bar 1,5 do dvije hiljade porodica od te djelatnosti u Crnoj Gori mogu kvalitetno da žive”, objasnio je premijer, nakon što je Vlada u ponedjeljak prihvatila Ugovor o poravnanju sa većinskim vlasnikom KAP-a.

Prevedeno na stvaran život to znači da će, suprotno odredbama kupoprodajnog Ugovora, bez posla ostati više od 2,5 hiljada sadašnjih radnika Kombinata i Rudnika boksita. Prekobrojni će dobiti tek polovinu otpremnine koja im je garantovana sporazumom između sindikata i predstavnika Deripaske. Novac za otpremnine će, umjesto vlasnika kompanije, obezbijediti Vlada Crne Gore – dijelom iz budžeta (pet miliona) i sa računa Direkcije za mala i srednja preduzeća (10 miliona eura), a dijelom kreditnim garancijama.

Proizilazi da će građani Crne Gore platiti 200 miliona eura da se na arbitraži u Frankfurtu ne bi dokazivalo da li je Milo prevario Olega, Oleg Mila, ili su i jedan i drugi žrtve gramzivih i(li) nesposobnih saradnika. Da li je otkazivanje dugo najavljivane predstave vrijedno tolikog novca?

KO JE KOME DUŽAN: Neko treba da objasni zašto Vlada Crne Gore plaća Deripaski da bi povratila dio vlasništva nad KAP-om kad je on, zbog nepoštovanja kupoprodajnog ugovora, morao izgubiti kupljene akcije i dodatno platiti visoku odštetu. CEAC je početkom ove godine kršio dvije od tri ugovorne stavke koje podrazumijevaju automatski raskid ugovora na njegovu štetu. Umjesto da ga kazne, Đukanović i njegovi saradnici ponudili su mu alibi u vidu ,,globalne ekonomske krize”, i ako se ona u Ugovoru ne pominje kao razlog za nepoštovanje preuzetih obaveza (tzv. viša sila).

Potom je Ugovor stavljena van snage.

Problematična je i predočena računica o socijalnoj komponenti i potrebi očuvanja radnih mjesta. Vlada je pristala da sufinansira otpremninu prekobrojnim radnicima KAP-a i Boksita – kompanija u kojima nije imala ni jednu jedinu akciju. Riječ je o iznosima i do deset puta većim od otpremnina koje, istovremeno, nudi zaposlenima u Duvankomercu – kompaniji u većinskom vlasništvu države! ,,Odgovorna vlada novcem poreskih obveznika ne servisira socijalni program za prekobrojne radnike privatne kompanije”, bez efekta je upozoravao profesor Univerziteta Mediteran Milenko Popović. Navodna briga za zapošljene samo je kulisa iza koje se igraju neke druge, mnogo isplativije, igre.

To postaje još jasnije kada premijera i njegove saradnike čujemo kako nas ubjeđuju da je Vlada odriješila državnu kesu kako bi pomogla očuvanje makar dijela radnih mjesta u Kombinatu (Rusi govore o 1.100 zapošljenih). Računica je prosta – ako od 200 miliona sadašnje i buduće državne pomoći Olegu Deripaski odbijemo novac namijenjen za isplatu otpremnina, proizilazi da Đukanovićeva Vlada ulaže 175 miliona eura da bi sačuvala najviše 1,5 hiljadu radnih mjesta. To je 116 hiljada eura po zapošljenom. Za taj se novac, bilo gdje na Balkanu, može otvoriti 10 – 15 radnih mjesta. Istim novcem, u SAD, mogu se iškolovati četiri pilota putničke avijacije, uz plaćen smještaj i hranu. I to je argument za sumnju da vlast ovim novcem ne plaća egzistencijalnu sigurnost radnika KAP-a, već kupuje oprost vlastitih grijehova iz frankfurtske tužbe.

Nekad je Veselin Vukotić loše prodaje državnih preduzeća pravdao parolom – ne prodajemo preduzeća, mi kupujemo strateške investitore. Sada, kad je došlo vrijeme da Crna Gora u te iste strateške partnere ulaže, ne desetine, nego stotine milione eura, premijer Đukanović ubjeđuje da to nije pljačka, nego – kupovina šanse. Suština je, u oba slučaja, ista: mi plaćamo tuđe račune.

 

IGOR LUKŠIĆ
KAP nije što je bio

,,KAP danas, čak i pod punim iskorišćenjem njegovih kapaciteta, nije više toliko relevantan kao što je nekada bio za crnogorsku ekonomiju”, izjavio je potpredsjednik Vlade i ministar finansija Igor Lukšić, sredinom maja ove godine, na skupu Ekonomska kriza i njeno djelovanje na EU integracije koji je organizovao Monitor. Lukšić je ovako obrazložio svoj stav: ,,Kada bi funkcionisao punim kapacitetima KAP-ovo učešće u BDP bilo bi četiri do pet odsto, a neto izvozni efekat između sedam i osam odsto. Ne samo direktni nego i indirektni efekat. To više nije ono što je nekada bilo, bez obzira na to što pod pretpostavkom punih iskorišćenih kapaciteta KAP izvozi negdje oko 40 – 45 odsto crnogorskog robnog izvoza, zato što kod nas dominantno izvozna industrija postaje – ne više aluminijum – nego turizam i neke druge sa njim vezane grane. Idealno bi bilo kada bi se problem KAP-a moga riješiti kroz njegovo duboko restruktuiranje i širenje asortimana proizvoda. Da li je to moguće drugo je pitanje…

SDP-ova posla

,,Dio Vlade koji predstavlja SDP je spreman da do kraja i maksimalno podrži socijalni program.. Sa druge strane nijesmo spremni da podržimo pokušaj da se po svaku cijenu održi proizvodnja u toj fabrici”, obrazložio je
Vujica Lazović navodno neslaganje sa odlukom Vlade. Potez SDP-a ne zaslužuje komentar. Samo pomen, kao još jedan dokaz principijelnosti i kuraži manje članice vladajuće koalicije. Da je SDP-u, zaista, bilo stalo do KAP-a i njegovih radnika, oni bi zahtijevali samo jedno i jedino – poštovanje ugovorenih prava i obaveza.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRVI MAJ: Siti obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaka treća firma u Crnoj Gori, njih preko15 hiljada, ima jednog ili nijednog radnika. Prihode veće od milion eura ima 110 ovih firmi, a rekorder je firma iz Podgorice koja je sa jednim zaposlenim ostvarila prihod od 156 miliona. Jedno je sigurno. Čak i ako se ostvare obećanja vlasti o boljem životu, radnika će biti – manje

 

KAP, Radoje Dakić, Titex, Fabrika celuloze Berane, Fabrika kože Polimka, Fabrika za proizvodnju guma Guminig, fabrike – Lenka, Prva petoljetka, Vunko, Vukman Krušćić, Obod, Košuta, Prvoborac, Marko Radović, 19. decembar, Gorica, Lenka, Solana Bajo Sekulić, Imako, Mladost, Velimir Jakić, Špiro Dacić, Trgopromet, Riviera, Kristal, Jugooceanija… samo je dio spiska propalih fabrika i kompanija u protekle tri decenije vladavine DPS-a.

Oporavka, što se industrije tiče, skoro i da nema. Prva fabrika napravljena u posljednjih pet godina u Crnoj Gori otvorena je u decembru 2022. u Tuzima i u njoj se pravi čips od domaćeg krompira. U aprilu prošle godine u Nikšiću je otvorena fabrika votke.

U Crnoj Gori je u prošloj godini, prema podacima Monstata, bilo 320,1 hiljadu aktivnog stanovništva, od kojih su 278,3 hiljade ili 86,9 odsto zaposlenih. Od ukupno aktivnog stanovništva, 41,8 hiljada ili 13,1 odsto je nezaposlenih.

Država je jedan od najvećih poslodavaca, zapošljava preko 50.000 radnika – u javnoj upravi 46,7 hiljada, a u lokalnoj 7,1 hiljada.

Ovog 1. maja, Unija slobodnih sindikata, umjesto tradicionalne šetnje organizovala je manifestaciju na Trgu nezavisnosti u Podgorici pod sloganom Dan otpora, ne odmora. Poručili su da zaposleni i ovaj Prvi maj dočekuju u nedostojanstvenim uslovima – rad na crno, neplaćeni prekovremeni sati, nemanje sedmičnog i godišnjeg odmora, nesigurnost ugovora o radu.

Kao primjer su naveli i da zaposleni u medijima, u trgovini i u bankarskom sektoru godinama unazad nijesu zaštićeni granskim kolektivnim ugovorima, a da je zanemarljiv broj kolektivnih ugovora na nivou poslodavca.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka trećeg maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

CRNA GORA I GENOCID U SREBRENICI: Rezolucija o nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Upornost negatora genocida u Srebrenici svjedoči kako se i aktuelna priča o rezoluciji UN ne tiče samo onoga što se desilo u BiH u ljeto 1995. Jednako tako ona je usmjerena na pitanje naše budućnosti

 

Prijedlog Rezolicije UN o Međunarodnom danu sjećanja na genocid u Srebrenici nanovo je uzburkao duhove u regionu.

Podrška tom dokumentu je dug prema prošlosti i zalog za budućnost, cijeni većina sa prostora bivše SFR Jugoslavije.  BiH, Slovenija, Sjeverna Makedonija i Hrvatska našle su se među kosponzorima Rezolucije koju su Skupštini UN predožile Njemačka i Ruanda. Kosovo, koje nije član UN, takođe je podržalo usvajanje Rezolucije.

Srpski zvaničnici protive se Rezoluciji i vode kampanju protiv njenog usvajanja, insistirajući da se u Srebrenici nije dogodio genocid.  Intenzivno lobiraju protiv njenog usvajanja uz tvrdnju da je “usmjerena protiv srpskog naroda”, iako se u tekstu Rezolucije ne pominju ni jedan narod ili država. Insistira se na procesuiranju nekažnjenih zločinaca, osuđuje negiranje genocida i veličanje osuđenih zločinaca.

Crna Gora je  po običaju podijeljena. Nekako iz druge ruke,  prije nekoliko dana,  dobili smo dojavu  o tome kako će se držati zvanična Podgorica prilikom glasanja u UN. Tokom Spajićeve posjete Njemačkoj, Milan Nič,  jedan od njegovih sagovornika,  objavio je kako im je crnogorski premijer saopštio da će njegova Vlada podržati Rezoluciji, ali je neće kosponzorisati.

Još od aprila ovamo  brojni poredstavnici civilnog sektora tražili su od zvaničnika da se izjasne.  “Budući da se podrazumijeva da će Crna Gora glasati za Rezoluciju, smatramo da treba da učini i korak više i pridruži se grupi od trenutno 18 država svijeta koje su je kosponzorisale i koje razumiju važnost izgradnje mira”, navodi se u inicijativi tridesetak NVO upućenoj premijeru Milojku Spajiću sredinom aprila. Od tada se broj potpisnika višestruko uvećao (stotinjak udruženja i NVO i više od 300 pojedinaca). Pošto Vlada nije reagovala uslijedile su dodatne reakcije.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka trećeg maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠTA ČEKA SADAŠNJE I BUDUĆE PENZIONERE: Različite priče premijera i ministra finansija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovorno osmišljena, detaljno pripremljena i brižljivo provedena reforma sistema penzionog osiguranja nudi priliku. Otaljana na brzinu, bez zajedničkog promišljanja i pripreme, može donijeti katastrofu nepojmljivih razmjera. Za sada smo bliži lošijoj opciji

 

 

Priča o reformi (zapravo – korjenitoj izmjeni) postojećeg sistema penzionog osiguranja ponovo je top tema. Premijer Milojko Spajić našao je za potrebno da izađe pred kamere, što baš ne voli da radi, kako bi ubijedio javnost da penzije neće pobjeći. “Građani uopšte ne treba da strahuju za svoje penzije”, kazao je pokušavajući da primiri rastuću nervozu koju je, koji dan ranije, proizveo ministar finansija Novica Vuković.

Govoreći o korekciji postojećeg penzionog sistema (sistem međugeneracijske solidarnosti) ministar Vuković je u razgovoru za Glas Amerike najavio rješenje u kome će zaposleni upravljati “sa svojom bruto platom, odnosno sa svojim doprinosima i zaradom”, dok će se država brinuti da to bude urađeno “kroz zakonski okvir”. To ne zvuči kao korekcija nego temeljna izmjena i prelazak na sisteme kapitalizacionih fondova i individualnog penzijskog osiguranja.

I to nameće podugačak niz pitanja na koja se moraju ponuditi istiniti i detaljni odgovori. Koji će sadašnjim penzionerima, zaposlenima i onima koji se tek spremaju (školuju) za budući izlazak na tržište rada, pružiti čvrsta uvjerenja kako iz tog reformskog posla neće izaći finansijski oštećeni ili uskraćeni za neka od postojećih i Ustavom garantovanih prava. Trenutno to nije slučaj.

Najjednostavnije je to vidjeti poređenjem nedavnih izjava premijera i ministra finansija. Govoreći o budućoj reformi sistema penzionog osiguranja, koja kao prvi vidljivi efekat treba da donese obećano povećanje prosječne i minimalne (neto) zarade, ministar Vuković kaže “može se desiti jedino korekcija kada govorimo o doprinosima”. Na potpitanje novinara o kakvim korekcijama je riječ, lakonski odgovara kako je to “…nešto s čim je upoznata javnost”.

Prije nego što sebi zamjerite kako ste mogli propustiti tako važne informacije, evo šta na istu temu kaže premijer: “Javnost će biti blagovremeno obaviještena koliko će biti korigovani doprinosi za penzije”. Dakle, da li smo upoznati, ili ćemo to tek biti, sa zakonskim promjenama koje će i te kako uticati na našu finansijsku budućnost?

Premijer i ministar se, izgleda, slažu kako će osnovne smjernice o reformi sistema penzionog osiguranja dati vladina fiskalna strategija. Ali različito govore o tome kada ćemo biti u prilici da vidimo taj dokument. Fiskalnu strategiju vlada će usvojiti, najavljivao je Spajić krajem prošle godine, u prvom kvartalu (januar-mart) 2024. Onda se korigovao, obećavajući kako će fiskalna strategija biti usvojena u aprilu. Prošle nedjelje ministar finansija saopštava novi termin za usvajanje. –jun.

“Kroz fiskalnu strategiju, koju ćemo kao dokument predstaviti Skupštini na kraju drugog kvartala, predviđeni su normativi i zakonski okviri. Sve izmjene koje su planirane u ovoj godini će biti potkrijepljene i tu jasno definisane”, kazao je Vuković. Kao  dobru vijest, naglasio je da se o sadržini tog dokumenta, baš kao i o program Evropa sad 2, razgovaralo sa partnerima iz svijeta međunarodnih finansija.

“MMF nam je bio u gostima u februaru i imali smo dvije nedjelje intenzivnih razgovora o svim izazovima u Crnoj Gori i rješenjima koja (vlada) želi da ponudi građanima”, naveo je pokušavajući da razuvjeri sumnjičave: “Podsjetiću, kada je bila realizacija programa Evropa sad 1, takođe je postojala određena skepsa da taj program neće uspjeti…”.

Da se prisjetimo tih intenzivnih razgovora o rješenjima koje vlada želi da ponudi građanima. “Misija Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) nije vidjela program Evropa Sad 2 pa ne možemo detaljnije da ga komentarišemo”. Ovo je, na kraju posjete Podgorici, novinarima rekao  šef Misije MMF za Crnu Goru Srikant Seshadri. Prisutni zvaničnici Vlade i CBCG nijesu imali primjedbi, mada izrečeno baš i ne zvuči kao podrška bučno najavljivanoj Evropi sad 2 (premijer je nedavno pomenuo i Evropu sad 3).

Može biti da je ministar finansija napravio lapsus govoreći o podršci koje, suštinski, nema. Ali to nije bila jedina “nepreciznost” tokom njegovog intervjua u Vašingotonu. Na pitanje o inflaciji i njenim posljedicama “po džepove građana”, Vuković odgovora kako je “inflacija  u februaru bila na nivou 4,5 odsto i ona je u silazećem trendu”. Međutim, na opasku novinara “čini mi se da je u tom martu bio rast od 5,5 odsto”, ministar – promijeni temu. Nije, izgleda,  očekivao da će sa druge strane Atlantskog okeana insistirati na detaljima tipa da li inflacija u Crnoj Gori raste ili opada.

Problem je zašto vjerovati Vladi, kada je većina obećanog još obavijeno velom tajne i neizvijesnosti. Čak bi i obećanje da će fiskalna strategija, kao svojevrsna mapa puta najavljenih reformi, biti u Skupštini  krajem juna mogli posmatrati u poprilično problematičnom kontekstu.

Naime, prvo (proljećno) redovno zasjedanje parlamenta traje do kraja jula. A jesenje, drugo, počinje prvog radnog dana u oktobru. Poslanici  će biti u ozbiljnom cajtnotu ukoliko Vlada bude insistirala da se ponuđena reformska dokumenta i propisi, koji će u Skupštinu – valjda – stići krajem juna,  usvoje do ljetnjeg raspusta. U tom slučaju, skoro pa da neće biti vremena ni za formalnu javnu raspravu a kamo li za ozbiljnu i detaljnu analizu vladinih namjera.

Opet, ostavili  se sav  posao za jesen, u pitanje dolaze rokovi za ispunjenje obećanja koja su tadašnjim čelnicima pokreta Evropa sad donijela funkcije predsjednika države i premijera, a njihovom poslaničkom klubu poziciju najbrojnijeg u Skupštini.   To bi svakako bila manja šteta nego da se  ozbiljna pitanja rješavaju preko koljena.

Izvršne vlasti u Crnoj Gori nijesu jedine koje insistiraju na reformi postojećeg sistema penzionog osiguranja. Čitava Evropa govori o tome već par decenija. Kod nas je, međutim, malo teže pohvatati šta je stvarni naum vlasti.  Zajednički problem svih država sljedbenika penzionog osiguranja po sistemu međugeneracijske solidarnosti proizvod je smanjenog broja onih koji pune PIO kasu (natalitet, izmještanje industrije…) i produženje životnog vijeka penzionera. Države su prinuđene izdvajati sve veća sredstva kako bi nadomjestile manjak prikupljenog novca. Alternativa – da se buduće penzije umanje u odnosu na prosječne plate, ocijenjena je kao nepoštena prema onima koji su penziju  zaradili nekadašnjim izdvajanjima u fond. Pa tako i neprihvatljiva.

Njemačka vlada planira da za nekoliko procenata podigne stope doprinosa za penzijsko osiguranje i, istovremeno, obezbijedi velike količine novca koje bi država investirala u ime penzionih fondova. Tako bi oni, na ime očekivanih prinosa i dividendi, dobili dodatna sredstva za isplatu penzija.

Drugu priču imamo u Crnoj Gori. Vlast insistira na reformi penzionog sistema. Ali, kao osnovni motiv ne navodi smanjenje budžetskih davanja za namirenje troškova Fonda PIO. Ona, istina, od prošle godine i nijesu ekstremno velika. Ovdje se kao glavni razlog reforme navodi namjera da se povećaju plate. Ili se tako predstavlja javnosti.

Ispada da ćemo penzioni sistem unaprijediti tako što ćemo povećati dotacije Fondu PIO novcem koji se u državnu kasu sliva po nekom drugom osnovu (porezi, akcize…). Istovremeno ćemo smanjiti procenat doprinosa koji za penziono osiguranje plaćaju zaposleni i njihovi poslodavci.Sve to, kaže premijer, neće uticati na sadašnje penzije ili na one u doglednoj budućnosti.

Teško je zamisliti  održiv sistem koji bi  funkcionisao na taj način, bez stalnih dotacija (kredita) sa strane. Problemi se čine izgledni i sa aspekta javnih i iz perspektive ličnih finansija. U najgorem slučaju država bi se mogla naći pred bankrotom (svjež je primjer Grčke) dok bi penzioneri, prije budući nego sadašnji, umjesto očekivanih primanja za koje su decenijama izdvajali, treće doba mogli dočekati sa staračkim naknadama. To je  ljepši naziv za socijalnu pomoć.

Ima, ipak, afirmisanih društvenih analitičara koji ne odbacuju naznačenu ideju Milojka Spajića i Vlade. “Ako bi građani sami odlučivali đe će i što će činjeti sa svojim novcem, ako bi sami plaćali zdravstveno osiguranje, sami kreirali svoj penzioni fond, možda bi ovo društvo bilo pravednije i bogatije”, piše Ljubo Filipović. “Ako želimo da napredujemo, da budemo bogato društvo, treba da budemo spremni da preuzmemo svoju sudbinu u svoje ruke. Ako napravimo taj korak napravićemo od političara ne gospodare, nego sluge… Ali do toga je dug put i na tome treba raditi.”

Na tome treba raditi. Možda je to ključna teza priče o budućoj penzionoj reformi. Otaljana na brzinu, bez zajedničkog promišljanja i pripreme,  ona može donijeti katastrofu nepojmljivih razmjera. Odgovorno osmišljena, pažljivo pripremljena i brižljivo provedena – od neophodne finansijske infrastrukture do edukacije građana i kontrole svih aktera – nudi priliku.

Samo je još mnogo nepoznatih u tom rebusu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo