Vlada i većinski vlasnici Kombinata aluminijuma postigli su dogovor. Još samo da nađu banku koja će se prema novcu svojih akcionara ophoditi po modelu po kome ovdašnja vlast troši pare poreskih obveznika (dakle, krajnje bezbrižno i neodgovorno) i zatvore finansijsku konstrukciju. Novo slavlje, potom, može da počne. TUĐE A NAŠE: ,,Vlada je”, predočio je ministar ekonomije Branko Vujović, ,,preuzela obavezu da izda garanciju na kreditno zaduženje KAP-a u visini od 135 miliona eura. Od tog iznosa 25 miliona će se koristiti za socijalni program, 22 za radni kapital, tri za vraćanje duga Montenegro bonusu, 63 miliona za obaveze prema konzorcijumu banaka i 21 milion prema CKB.” Uz to će u naredne tri godine sa 45 miliona eura subvencionirati nabavku struje za Kombinat. U taj iznos nijesu uračunati ovogodišnji troškovi Crne Gore za nabavku električne energije za KAP. U pitanju je, prema različitim informacijama, od 15 do 35 miliona eura.

Za uzvrat Centralno evropska aluminijska kompanija (CEAC) je na Vladu prenijela polovinu akcija KAP-a i Rudnika boksita koje su, prije četiri godine platili 55 miliona. Drugu polovinu stavili su u zalog – one će postati državne u slučaju da na Crnu Goru padne teret vraćanja garantovanih 135 miliona. Po svoj prilici, a to ne kriju ni članovi Vlade, to je vrlo vjerovatan rasplet grand privatizacije.

Ipak, najvažniji ustupak Oleg Deripaska je Milu Đukanoviću napravio tako što su njegove kompanije povukle međunarodnu tužbu protiv Vlade i državnih fondova tešku više od 300 miliona eura. Podrazumijeva se, i Vlada Crne Gore je odustala od kontratužbe.

,,Kupovinom šanse za crnogorsku industriju aluminijuma stvaraju se uslovi da, ako ne četiri hiljade, bar 1,5 do dvije hiljade porodica od te djelatnosti u Crnoj Gori mogu kvalitetno da žive”, objasnio je premijer, nakon što je Vlada u ponedjeljak prihvatila Ugovor o poravnanju sa većinskim vlasnikom KAP-a.

Prevedeno na stvaran život to znači da će, suprotno odredbama kupoprodajnog Ugovora, bez posla ostati više od 2,5 hiljada sadašnjih radnika Kombinata i Rudnika boksita. Prekobrojni će dobiti tek polovinu otpremnine koja im je garantovana sporazumom između sindikata i predstavnika Deripaske. Novac za otpremnine će, umjesto vlasnika kompanije, obezbijediti Vlada Crne Gore – dijelom iz budžeta (pet miliona) i sa računa Direkcije za mala i srednja preduzeća (10 miliona eura), a dijelom kreditnim garancijama.

Proizilazi da će građani Crne Gore platiti 200 miliona eura da se na arbitraži u Frankfurtu ne bi dokazivalo da li je Milo prevario Olega, Oleg Mila, ili su i jedan i drugi žrtve gramzivih i(li) nesposobnih saradnika. Da li je otkazivanje dugo najavljivane predstave vrijedno tolikog novca?

KO JE KOME DUŽAN: Neko treba da objasni zašto Vlada Crne Gore plaća Deripaski da bi povratila dio vlasništva nad KAP-om kad je on, zbog nepoštovanja kupoprodajnog ugovora, morao izgubiti kupljene akcije i dodatno platiti visoku odštetu. CEAC je početkom ove godine kršio dvije od tri ugovorne stavke koje podrazumijevaju automatski raskid ugovora na njegovu štetu. Umjesto da ga kazne, Đukanović i njegovi saradnici ponudili su mu alibi u vidu ,,globalne ekonomske krize”, i ako se ona u Ugovoru ne pominje kao razlog za nepoštovanje preuzetih obaveza (tzv. viša sila).

Potom je Ugovor stavljena van snage.

Problematična je i predočena računica o socijalnoj komponenti i potrebi očuvanja radnih mjesta. Vlada je pristala da sufinansira otpremninu prekobrojnim radnicima KAP-a i Boksita – kompanija u kojima nije imala ni jednu jedinu akciju. Riječ je o iznosima i do deset puta većim od otpremnina koje, istovremeno, nudi zaposlenima u Duvankomercu – kompaniji u većinskom vlasništvu države! ,,Odgovorna vlada novcem poreskih obveznika ne servisira socijalni program za prekobrojne radnike privatne kompanije”, bez efekta je upozoravao profesor Univerziteta Mediteran Milenko Popović. Navodna briga za zapošljene samo je kulisa iza koje se igraju neke druge, mnogo isplativije, igre.

To postaje još jasnije kada premijera i njegove saradnike čujemo kako nas ubjeđuju da je Vlada odriješila državnu kesu kako bi pomogla očuvanje makar dijela radnih mjesta u Kombinatu (Rusi govore o 1.100 zapošljenih). Računica je prosta – ako od 200 miliona sadašnje i buduće državne pomoći Olegu Deripaski odbijemo novac namijenjen za isplatu otpremnina, proizilazi da Đukanovićeva Vlada ulaže 175 miliona eura da bi sačuvala najviše 1,5 hiljadu radnih mjesta. To je 116 hiljada eura po zapošljenom. Za taj se novac, bilo gdje na Balkanu, može otvoriti 10 – 15 radnih mjesta. Istim novcem, u SAD, mogu se iškolovati četiri pilota putničke avijacije, uz plaćen smještaj i hranu. I to je argument za sumnju da vlast ovim novcem ne plaća egzistencijalnu sigurnost radnika KAP-a, već kupuje oprost vlastitih grijehova iz frankfurtske tužbe.

Nekad je Veselin Vukotić loše prodaje državnih preduzeća pravdao parolom – ne prodajemo preduzeća, mi kupujemo strateške investitore. Sada, kad je došlo vrijeme da Crna Gora u te iste strateške partnere ulaže, ne desetine, nego stotine milione eura, premijer Đukanović ubjeđuje da to nije pljačka, nego – kupovina šanse. Suština je, u oba slučaja, ista: mi plaćamo tuđe račune.

IGOR LUKŠIĆ
KAP nije što je bio

,,KAP danas, čak i pod punim iskorišćenjem njegovih kapaciteta, nije više toliko relevantan kao što je nekada bio za crnogorsku ekonomiju”, izjavio je potpredsjednik Vlade i ministar finansija Igor Lukšić, sredinom maja ove godine, na skupu Ekonomska kriza i njeno djelovanje na EU integracije koji je organizovao Monitor. Lukšić je ovako obrazložio svoj stav: ,,Kada bi funkcionisao punim kapacitetima KAP-ovo učešće u BDP bilo bi četiri do pet odsto, a neto izvozni efekat između sedam i osam odsto. Ne samo direktni nego i indirektni efekat. To više nije ono što je nekada bilo, bez obzira na to što pod pretpostavkom punih iskorišćenih kapaciteta KAP izvozi negdje oko 40 – 45 odsto crnogorskog robnog izvoza, zato što kod nas dominantno izvozna industrija postaje – ne više aluminijum – nego turizam i neke druge sa njim vezane grane. Idealno bi bilo kada bi se problem KAP-a moga riješiti kroz njegovo duboko restruktuiranje i širenje asortimana proizvoda. Da li je to moguće drugo je pitanje…

SDP-ova posla

,,Dio Vlade koji predstavlja SDP je spreman da do kraja i maksimalno podrži socijalni program.. Sa druge strane nijesmo spremni da podržimo pokušaj da se po svaku cijenu održi proizvodnja u toj fabrici”, obrazložio je
Vujica Lazović navodno neslaganje sa odlukom Vlade. Potez SDP-a ne zaslužuje komentar. Samo pomen, kao još jedan dokaz principijelnosti i kuraži manje članice vladajuće koalicije. Da je SDP-u, zaista, bilo stalo do KAP-a i njegovih radnika, oni bi zahtijevali samo jedno i jedino – poštovanje ugovorenih prava i obaveza.

Zoran RADULOVIĆ