Povežite se sa nama

MONITORING

Kobac u JSO obučavao atentatora?

Objavljeno prije

na

Doskorašnji direktor FK Zeta Radojica Božović nije želio da potvrdi ili opovrgne informaciju koju smo objavili u pretprošlom broju Monitora da se nalazi na video snimku, koji je sada u posjedu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH-u, tamošnjem državnom tužilaštvu). Na snimku je Božović u društvu sa Robertom Matanićem i Slobodanom-Kardinalom Đurovićem (optuženima za ubistvo Iva Pukanića), te sa Branislavom-Branom Mićunovićem. „Ne demantujem ništa, niti imam bilo kakav poseban komentar. Ukoliko imaju snimak, neka ga pokažu. Ja imam prijatelje i njih se ne odričem”, kazao je Božović izvještaču Monitora. Snimak napravljen u Budvi, u jednom restoranu na Slovenskoj plaži, najvjerovatnije je nastao nešto manje od mjesec dana prije ubistva Pukanića u Zagrebu, kada je Matanić po svemu sudeći boravio u Crnoj Gori; na to upućuje dosad poznate činjenice o Matanićevom kretanju. Objavljeno je da je Matanić 27. septembra prošle godine, pola sata iza ponoći, iz Hrvatske ušao u Crnu Goru u svom automobilu folksvagen (registracija KC 963-DT). U Hrvatsku se vratio dva dana kasnije. Nacional piše kako je, analizom međusobnih SMS-ova, utvrđeno da su Matanić i Kardinal, tvrdi se sa ,,još nekim osobama u Crnoj Gori”, tada razgovarali o atentatu na Pukanića. Ko su misteriozne „još neke osobe” iz Crne Gore – zasad je tajna.

Radojica Božović je za Monitor kazao da se „piše svašta”, ali ne poriče da ima neimenovane prijatelje „čak i među Hrvatima”, iz redova onih s kojima se 1990-ih borio u ratu: „Pa šta? Ja sam se borio protiv njih, oni su se borili protiv mene i to vrlo hrabro. Danas ih ne doživljavam kao neprijatelje”.
Tokom ratova u Hrvatskoj i BiH, Božović je, pod kodnim imenom Kobac, bio pripadnik Jedinice za specijalne operacije, poznatih Crvenih beretki u sastavu Resora državne bezbjednosti MUP-a Srbije a Matanić je bio borac na suprotnoj stani – u specijalnim postrojbama Hrvatske vojske.
„Bio sam u JSO do 1998. godine, kada sam odbio da učestvujem u ratu na Kosovu”, kazao nam je Božović koji je u Crvenim beretkama dogurao do vrha hijerarhijske ljestvice – čina pukovnika. Ilustracija njegovog statusa u JSO je i da se sa Slobodanom Miloševićem 4. maja 1997. u kampu JSO Štolc kod Kule (Vojvodina) srdačno rukovao; taj snimak je objavljen u dokumentarnom filmu Jedinica (iz 2006. godine) čiji je autor beogradski novinar Filip Švarm.
I Matanić se, kao veoma mlad, u Lici borio kao specijalac HV-a; nakon toga, kao kriminalac, prolazi kroz policijske evidencije. Do 2005. Matanić je (skupa sa bratom od strica Lukom Matanićem i Amirom Mafalanijem, sada takođe optuženi za Pukanićevo ubistvo) bio u Bugarskoj pripadnik ganga bliskog Sretenu Jociću, notornom Jocu Amsterdamu, koji je 2002. po holandskoj potjernici uhapšen u Sofiji i izručen Holandiji. Matanić je 2. marta 2005. uhapšen u Negotinu (Srbija), na bazi potjernice za ubistvo iz Bugarske, nakon što se pethodno sa jednim ortakom bio zabarikadirao u sobi hotela Ineks Krajina.
Advokata za Matanića u Srbiji je angažovao i platio Kardinal Đurović. Kardinal je upravo novčani dug Matanića zbog advokata pominjao kao navodni razlog njegovog dolaska u Hrvatsku kada je krajem oktobra 2008. i uhapšen u motelu Spačvanska šuma.

U KP domu Sremska Mitrovica Matanić je bio cimer sa hrvatskim državljaninom Dušanom-Dadom Ercegom (od 13. oktobra ove godine ,,iznenada pušten na slobodu i deportovan u Hrvatsku”) koji je sada “krunski svjedok” Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala DORH-a. Erceg tvrdi kako je, na mobilnom telefonu jednog zatvorenika, par mjeseci nakon smaknuća Pukanića, vidio snimak ,,na kojem je Matanić na moru, sa ljudima iz Crne Gore, koji su jako poznati”.
Do avgusta 2007. Matanić je bio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici. Nakon toga je izručen Bugarskoj gdje nije bilo dokaza za optužbe, pa je 18. maja 2008. pušten na slobodu. Takva rekonstrukcija upućuje na zaključak kako je snimak Matanića sa Kardinalom, Branom i Kobcem napravljen prošle godine, najvjerovatnije krajem septembra 2008. godine.
Kardinal Đurović, u to vrijeme nastanjen u luksuznom apartmanu hotela Interkontinental u Beogradu, navodno je kada i Matanić boravio u Crnoj Gori. U Kardinalovom mobilnom telefonu (br.
+381 62 408 571), tvrdi Nacional, nalazi se SMS poruka dobrodošlice Promontea od 24. septembra 2008. u 8,15 sati.
Ali, Matanić nije prvi put krajem septembra 2008. boravio dva dana u Crnoj Gori. Dobro obaviješteni Nacional je još zimus objavio kako je početkom septembra 2008. Matanić ,,prešao hrvatsko-crnogorsku granicu, ali ga je ubrzo uhitila crnogorska policija zato što je bugarska policija propustila proglasiti nevažećom tjeralicu koju je svojedobno raspisala za njim”.
Podaci koje je Nacional objavio sugerišu da je atentat za vrijeme turističkih sezona 2007. i 2008. navodno planiran na Crnogorskom primorju, kako tvrdi i Ratko Knežević. Nakon što je od 2002. do 2006. u Holandiji odležao kaznu, Joca Amsterdam se vratio u Srbiju gdje se sve do proljetos sa slobode branio od optužbi za dvostruko ubistvo iz sredine 1990-ih. On je u ljeto 2007. bio u Budvi kada je ispred Maestrala uhapšen njegov tjelohranitelj zbog držanja oružja.
Povratak Matanića iz Bugarske, u maju 2008, nekako se poklapa sa onim što piše u optužici protiv Joce Amsterdama da je ,,u prvoj polovini 2008. godine, na teritoriji Srbije, organizovao zločinačku grupu za izvršenje teških krivičnih djela u Srbiji i zemljama u okruženju” i da je Kardinal ,,kao član zločinačke organizacije, po njegovom nalogu, za iznos od 1,5 miliona eura organizovao u Hrvatskoj ubistvo Pukanića”.
Proizilazi kako su Kardinal i Matanić imali pune ruke posla pripremajući smaknuće Pukanića kada su se navodno krajem septembra 2008. slikali sa Kobcem i Branom Mićunovićem, jer u optužnici stoji kako se ,,u periodu od kraja maja do kraja oktobra 2008, Đurović dogovorio sa Matanićem da okupi osobe od svog povjerenja koje će izraditi i realizovati plan ubistva Pukanića”.

U to vrijeme, na račun Kardinala Đurovića u Crnogorskoj komercijalnoj banci 2. oktobra 2008, tri neđelje prije atentata na Pukanića, uplaćena je doznaka od 780.760 eura. Matanić se, prema optužnici, tada nalazio u završnoj fazi priprema atentata u Zagrebu tijesno sarađujuću sa Željkom Milovanovićem, optuženim postavljačem eksplozivne naprave koja je usmrtila Pukanića i njegovog saradnika Nika Franića.

U prvoj polovini 1990-ih, Milovanović (rođen u Belom Manastiru, Hrvatska) je bio, tvrdi se, pripadnik neke od filijala Jedinice za specijalne operacije RDB-a Srbije. Iz predmeta pred Županijskim sudom u Osijeku iz 2001. doznaje se kako je još avgusta 1991. Milovanović bio u sastavu policije tzv. SAO Krajine, ,,pa je na temelju njegovog ratnog puta bazirana i informacija da je bio pripadnik Crvenih beretki”. To je tvrdnja autora filma Jedinica Filipa Švarma koji je objavio kako njegovi izvori ,,ne isključuju da je Milovanović bio pripadnik Jedinice do kraja 1995. u istočnoj Slavoniji i Baranji. Crvene beretke ionako su djelovale pod front firmama specijalnih jedinica krajiške i policije Republike Srpske”.

Postavljanje minske naprave, zatim telekomunikaciona oprema za praćenje i nadzor koji su zaplijenjeni u Milovanovićevom stanu u Doboju, ukazuju da je on prošao sofisticiranu vojničku obuku.
U DORH-u, odnosno njegovom Uredu za suzbijanje organiziranog kriminala, izvještač Monitora saznaje da sada barataju podacima kako je Milovanoviću u jednoj od formacija Crvenih beretki neposredno nadređeni bio – Radojica Božović.
„U mojoj memoriji nema imena Željka Milovanovića kao pripadnika jedinice kojom sam komandovao”, kazao je Božović za Monitor i dodao da „niti jedan pripadnik JSO, kojeg sam ja obučavao, nije kasnije završio u kriminalnim vodama; to mogu odgovorno da kažem”.
Prema pisanju Slobodne Dalmacije, Milovanović je ,,uoči Domovinskog rata, jedno vrijeme nestao iz Baranje, a već se tada govorilo kako je kao Srbin bio na obuci u Kninu kod zloglasnoga kapetana Dragana”.
Kamp “kapetana Dragana” ili Dragana Vasiljkovića bio je u Golubiću pokraj Knina gdje je, pod komandom Franka-Frenkija Simatovića iz DB-a Srbije, oformljena prvobitno nazvana Jedinica za antiteroristička dejstva (JATD) koja će 1996. dobiti službeni naziv JSO. Radojica Božović je bio među 57 prvih članova, embriona Crvenih beretki koje su se u proljeće 1991. obučavali u kampu Golubić. Nosilac je Spomen znaka JSO.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLIJE ZAPLIJENE BEZAKCIZNIH CIGARETA U LUCI BAR: Duvanski profit mijenja vlasnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uprava prihoda i carina zaplijenila oko 145.000 paketa cigareta u magacinima Slobodne carinske zone. Šta sad?

 

„Sa velikim stepenom sigurno kažemo da je šverc cigareta preko Luke Bar klinički mrtav“. Tako je premijer Dritan Abazović opisao zaplijenu oko 145.000 paketa cigareta, u magacinima barske Slobodne carinske zone.

„Plan Vlade je da se nakon oduzimanja stvori zakonski okvir i mogućnost da se cigarete izvezu iz zemlje, prodaju, a novac upumpa u budžet”, pojasnio je Abazović koji je prisustvovao početku utovara neocarinjenih cigareta.

Uprava prihoda i carina ranije je naložila Carinarnici Bar da oduzme duvanske proizvode, vrijedne više desetina miliona eura, prethodno ne produživši rok za njihovo skladištenje u Slobodnoj carinskoj zoni. Cigarete su oduzete zbog isteka rokova za izmještanje iz skladišta.

Abazović ističe da je šverc bio najunosniji posao u Crnoj Gori. Tvrdi da je riječ o poslu koji je težak 500 miliona eura godišnje. Kaže da želi da vrati kredibilitet Upravi carina i Luci Bar, nakon čije podrške je država dosla u situaciju da bude vlasnik preko 100.000 paketa duvana.

„Ovo nikada nije bio državni posao. To je velika prevara koja se plasirala. Mi danas završavamo sa ovim procesom. Počinje proces transporta koji će trajati nekoliko dana. Kao što smo obećali, izborićemo se sa svim vidovima kriminala i mafije”, rekao je Abazović.

Premijer je najavio mogućnost da dug Fonda za zdravtsveno osiguranje od 60 miliona eura pokriju iz sredstava od prodaje zaplijenjenih cigareta.

Ministar finansija Aleksandar Damjanović kaže da je intencija da se nakon što se popiše roba koja je pronađena i koja će se izmjestiti, izveze iz Crne Gore. On smatra da Luka Bar i Slobodna zona, koje su bile pod ružnim imidžom, treba da dobiju novo lice. Tvrdi da zaplijenjene cigarete ne mogu biti plasirane na našem tržištu.

„Dolazimo do nivoa da je ostalo malo prostora za nelegano tržište. Prvo ćemo da nađemo mehanizme akciznog opterećenja, kako bi imalo smisla da se pod punim nadzorom države iznese iz Crne Gore. Na taj način ćemo prihodovati ozbiljna sredstva. Ukoliko bi se sadašnja zakonska opterećenja, koja su sada na tržištu, primijenila na ovu robu, koja je nižeg kvaliteta, ona ne bi imala neku ekonomsku prohodnost”, kazao je Damjanović.

Izvršna direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Vanja Ćalović Marković smatra da je problem u tom planu to što dio tih cigareta uopšte ne može biti prodat. Pojasnila je da u švercu duvana postoje tri vrste cigareta koje se krijumčare.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRAVOSUĐE, BANKE I ZLOUPOTREBA MOĆI: Falsifikatom do bogatstva?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve više je povoda za sumnje u presude sudova pod komandom Vesne Medenice, tokom trajanja njene funkcije i nakon odlaska sa nje. I Dragan Senić tvrdi da je presudom zasnovanom na falsifikovanom dokumentu (mjenici AA 0889562) oštećen za ogroman novac. Pa traži reviziju i čeka odluku Tužilačkog savjeta

 

Širi se istraga o zloupotrebama nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda i Vrhovne države tužiteljke Vesne Medenice. Više nije o riječ o dva već o četiri predmeta u kojima je, sumnja se, presuđeno tako što su sudije u postupku izvršile njeno naređenje. Ne mareći za činjenice i pravdu.

O načinu na koji je funkcionisalo pravosuđe pod komandom Medenice nedavno je, u Tužilaštvu, svjedočio sudija Osnovnog suda u Herceg Novom Jovan Stanković. Novinarka TV Vijesti Svetlana Đokić predočila nam je dio njegovog iskaza o tome kako je postupio nakon što je Medenica, tada već bivša predsjednica Vrhovnog suda, od njega naručila presudu vršeći, jezikom krivičnog prava, nezakonit uticaj.

„U tom trenutku sam se našao u veoma nezahvalnoj poziciji. Da sam odbio, zamjerio bih joj se, shvatio sam da mi može vrlo lako stvoriti goleme probleme u pravosuđu, a s druge strane otvorio bih prostor za dalje pritiske da se taj predmet što prije završi, a koji bi sigurno uslijedili čim se ona za njega zainteresovala”, objasnio je Stanković u svom iskazu. „I donio sam tu (traženu – prim. Monitora) odluku, smatrajući to u tom trenutku najjednostavnijim rješenjem, da sklonim taj predmet iz kancelarije, a što je najvažnije da skinem nju sa dnevnog reda”.

U zapisniku sa saslušanja zapisano je i opravdanje hercegnovskog sudije. On se, kaže, kaje a nezadovoljne stranke mogu da se – žale.

„Ja, kao i sve sudije parničari u Crnoj Gori, predmete često lomim preko koljena…  U tim uslovima se ponekad donose odluke sa jasnim falinkama samo da bi se predmet riješio”. Pravdajući svoje postupke sudija-svjedok saopštio je da nije mogao da se odupre pritisku Vesne Medenice, ali jeste drugima koji su dolazili iz Višeg ili Apelacionog suda. Sa tih adresa je „u najmanje dva navrata”, dobijao direktne naloge kako da postupi u određenim predmetima. Ali ih, kaže, nije izvršio.

Možemo samo da razmišljamo o tome koliko je sličnih presuda donijeto u crnogorskim sudnicama. Po predočenom modelu: predmet sklonim iz kancelarije, moćnika skinem s dnevnog reda. A možemo i da se zapitamo šta je sa onima kojima su takve presude, jednostavne i efikasne, nanijele nepravdu i, nerijetko, donijele velike egzistencijalne probleme. Posebno ako pretpostavimo, a za to već postoji jak osnov sumnje, da se niz presuda donijetih pod pritiskom onih koji mogu da naruče ili kupe pravdu protezao od najnižih do najviših sudskih instanci. Odnosno, od osnovih do Vrhovnog suda.

Iz arhiva sumnjivih slučajeva izdvojimo jedan. On je dio priče o švajcarskim kreditima koje je nekadašnja Hypo Alpe Adria Banka (HAAB) svojim klijentima isplaćivala u domaćoj valuti (eurima) a nominalno obračunava u švajcarskim francima. Da bi naknadno, na kursnim razlikama, ostvarila ogromnu razliku. Gurajući u probleme i bijedu nekoliko stotina svojih klijenata u Crnoj Gori. I hiljade njih u regionu.

„Poslovanje Hypo Alpe Adria Grupe u Jugoistočnoj Evropi najveći je kriminalni akt nakon Drugog svjetskog rata”, ocijenio je Kristijan Bohler, inspektor austrijske policije i vođa posebnog tima zaduženog za istraživanje afere Hypo u Beču.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRIVREDNOG SUDA – VOĐA ORGANIZOVANE KRIMINALNE GRUPE?: Od Vrhovnog suda do ZIKS-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iskustvo  uči da bi do pravosnažnog okončanja postupka protiv Blaža Jovanića i Vesne Medenice mogle proći godine. Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama njihove vladavine. Ako dobije priliku da se oporavi

 

Nedugo za Vesnom Medenicom, nekadašnjom VDT i višestrukom predsjednicom Vrhovnog suda, u pritvorsku jedinicu spuškog zatvora (ZIKS, ili po novom, UIKS) stigao je predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Direktno iz kancelarije nakon što je, prema nezvaničnim informacijama, osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i formirao kriminalnu organizaciju koja je, u makar desetak stečajnih postupaka, stranke oštetila za iznose koji se mjere milionima eura.

I površno upućeni u višedecenijska dešavanja u pravosuđu prepoznali su, u tom spletu okolnosti, još jedno preklapanje u biografijama dvojca koji je, godinama, vedrio i oblačio ovdašnjim sudnicama. I blisko sarađivao – formalno i, sumnja se, neformalno – na predmetima od zajedničkog interesa.

Kada je Blažo Jovanić, sa mjesta parničara i sudije Osnovnog suda u Podgorici, u aprilu 2014, neočekivano izabran za predsjednika Privrednog suda, preskačući uobičajenu dinamiku napredovanja u sudskoj hijerarhiji, analitičari nijesu imali dileme o uzrocima njegovog profesionalnog uzleta. Baš kao ni u ocjeni da je za tu odluku, operativno, najzaslužnija bila Vesna Medenica. Razlike su bile samo u interpretativnim finesama.

Jedni su  imenovanje Jovanića cijenili kao „pokušaj Medenice da zaštiti predmete koji se direktno tiču članova i poslova uže familije Đukanović“, dok su drugi bili direktniji, tvrdeći da je Jovanić „doveden na tu odgovornu funkciju direktno po nalogu Aca i Mila Đukanovića, a sve u cilju da se kontroliše prodaja imovine Kombinata aluminijuma u stečaju“.

Slijed događaja potvrdio je ova predviđanja. Ali i pokazao da se Jovanićeve ambicije nijesu zadržavala samo na zaštiti interesa  prve familije.

Pronevjera novca iz blagajne Vrhovnog suda, 2006. godine, dovela je Jovanića u fokus interesovanja javnosti. On je tada, kao šef  kabineta tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Ratka Vukotića osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i učestvovao u pronevjeri skoro 330 hiljada eura iz sudske kase.  Jovanić, tada već sudija Osnovnog suda, oslobođen je sumnji usljed nedostatka dokaza (ceh je platila blagajnica).

O kolopletu veza i uticaja svjedoči i epizoda iz poslovne biografije njegovog brata Bora Jovanića. On je, kao carinik, osuđen na godinu zatvora zbog primanja mita u vrijeme kada je Blažo već bio sudija Osnovnog suda. Nakon pola izdržane kazne pomilovao ga je tadašnji predsjednik Filip Vujanović. Na prijedlog Duška Markovića, ministra pravde iz tog doba. Javnost je, zahvaljujući NVO MANS, saznala da je Jovanić vraćen na posao u Upravu carina, suprotno svim zakonskim propisima. Podigla se prevelika prašina, Jovanić je napustio Upravu carina i novi posao našao kod Aca Đukanovića.

Kao sudija Osnovnog suda Blažo Jovanić je opravdao očekivanja svojih zaštitnika i promotera. Po tužbi Stanka Subotića osudio je Monitor. Kada je propao pokušaj da nas osudi za nanošenje duševnog bola kontroverznom tužiocu (čije je saslušanje odbio) Jovanić je Monitor proglasio krivim zato što, navodno, Subotićevo reagovanje nije objavljeno na zakonom propisan način.

Vijesti je osudio zbog prenošenja izjave poslanika Nebojše Medojevića koji je kritikovao (tadašnju) privatizaciju Željezare u Nikšiću i doveo u pitanje kredibilitet njenih novih vlasnika. Isti su, da pomenemo, kasnije pobjegli iz Nikšića ostavljajući dugove a odnoseći sa sobom svu vrjedniju pokretnu imovinu kompanije.

Konačno je dara prevršila mjeru, pa je Jovanić, kao sudija u postupku po tužbi kompanija Lutrija i Džek pot (Sava Grbović i Branislav Mićunović) protiv Daily Pressa (izdavač Vijesti) i MANS-a, izuzet zbog pristrasnosti. Tek nakon trećeg zahtjeva tuženih.

Prelazak na dužnost u Privredni sud, pozicionirao je Jovanića na skali uticaja. Kao što je višestruko uvećao štetu koju je on, sa nove pozicije, proizvodio ovdašnjoj privredi, ali i cijelom društvu.

Njegovim odlukama nepristrasnim sudijama su oduzimani predmeti, nepodobni su premještani sa sistemski važnih funkcija, a protiv nesalomivih su pokretani discilinski postupci s naumom da se, uz pomoć Medenice i njenog Sudskog savjeta, istjeraju iz sudnice.

Jovanić je mandat u Privrednom sudu započeo pomenutom aferom KAP. Kao stečajni sudija u postupku morao je biti u toku prodaje imovine bankrotirale firme. A ona je Veselinu Pejoviću i njegovom Unipromu prodata uz kršenje praktično svih postojećih pravila i procedura.

Stečajni upravnik Veselin Perišić prodao je imovinu koja nije pripadala KAP-u;  Kupac godinama nije platio „kupljeno“; Država i Opština Podgorica častile su ga, nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora, sa nekih 2,5 miliona kvadrata građevinskog zemljišta uz oproštene komunalije, uz sumnje da je taj aranžman ugovoren ranije, mimo znanja drugih potencijalnih kupaca; Stečajni upravnik je novom vlasniku iznajmljivao radnike i iz stečajne mase plaćao fizičko obezbjeđenje (stražare) prodate imovine, a stečaj je okončan tek krajem prošlog ljeta. Povjerioci su namirili manje od 10 odsto svojih (priznatih) potraživanja a Pejović je nekoliko mjeseci kasnije zaustavio proizvodnju u svojoj fabrici.

Nabrojati sve one koji su podnijeli krivične prijave zbog (ne)postupanja stečajnog sudije i upravnika zahtijevalo bi još jedan, makar ovoliki, pasus. Ne znamo, ipak, da li su i  za slučaj KAP  Jovanić i grupa njegovih saradnika privedeni u ponedjeljak. Čekamo zvanične informacije iz SDT-a.

Jovanić, uporedo sa poslom predsjednika Privrednog suda obavlja, ili je obavljao, posao stečajnog sudije u KAP-u, Boksitima, Radoju Dakiću, Vektri Boki, Brodogradilištu Bijela, Onogoštu, uz još nekoliko stotina stečajnih postupaka manje vrijednosti. Karakteristično za većinu njih  je da se radi o kompanijama koje su bile, ili su prešle, u vlasništvo nekog od ovdašnjih pobjednika tranzicije. I da su stečajni postupak u njima pratile sumnje i optužbe zbog brojnih, velikih, zloupotreba.

Veselin Pejović je, uz KAP, kupio i imovinu Boksita u stečaju ali i njihovu koncesiju za kopanje crvene rude. Opet uz brojne kontroverze.

Veselin Barović nije uspio u naumu da državno zemljište, 1,5 miliona kvadrata u zaleđu Velike plaže, urbanizuje i proda kao svoje vlasništvo. Iako je stečajni upravnik Žarko Ostojić (Jovanićev kum i kolega iz afere pljačka Vrhovnog suda) u više navrata oglašavao prodaju tog zemljišta. Znajući da ono ne pripada Solani.

Dragan Brković, vlasnik HTP Boka uhapšen je prošlog ljeta zbog sumnji da je novac dobijen prodajom imovine svog preduzeća u stečaju, umjesto povjeriocima, distribuirao sebi bliskim kompanijama iz nekadašnjeg sistema Vektra (bankrotirala i promijenila vlasnika). Prethodno je, uz pomoć Blaža Jovanića, godinama blokirao  uvođenje stečaja koji su tražile banke kojima je dugovao. Bivši radnici Boke godinama su upozoravali na zloupotrebe ali Jovanić i stečajni upravnik koga je imenovao (navodno, još jedan njegov kum)  nijesu imali sluha za njih. Dok se nije umiješalo SDT.

Kao što je i Vesna Medenica ostajala slijepa na njegove propuste i, moguće, nezakonite radnje.

Udruženje za zaštitu interesa manjinskih akcionara DKP-a (njih je bilo 3.600), nezadovoljno načinom na koji je proveden stečajni postupak u njihovom preduzeću, uložilo je u novembru 2015.  Privrednom sudu zahtjev za reviziju postupka. I ako je u pitanju postupak koji bi trebalo da se rješava po ubrzanoj proceduri, njihov zahtjev čamio je, skriven, sve do jula 2020. Tek tada, nakon skoro pet godina,  proslijeđen je na postupanje Vrhovnom sudu. Sporna imovina je do data trajno izgubljena. Reakcije Medenice nije bilo.

Na krivičnu prijavu koju su protiv Jovanića državnom tužilaštvu podnijeli predstavnici Udruženja još nije bilo zvanične reakcije.

Zanimljiva je i priča sa predmetom vezanim za odluku EPCG-a da od Aca Đukanovića i italijanske A2A kupi većinski paket akcija Rudnika uglja u Pljevljima. Jovanić je taj predmet oduzeo sudiji Nataši Bošković nakon što je ona, dva puta, donosila mjeru privremene zabrane sprječavajući da se taj posao pravno okonča dok se ne razriješe kontroverze koje su ga pratile. I krivične prijave dijela manjiskih akcionara EPCG-a ostale su bez reakcije tužilaštva ali i Sudskog savjeta.

Nabrajanje bi moglo potrajati. Ipak, tek treba da saznamo za šta, konkretno, SDT sumnjiči Jovanića i njegove saradnike. Onda treba napisati optužnicu koju, opet, mora da potvrdi nadležni sud. Odnosno, neko od Jovanićevih kolega – on je i dalje sudija i predsjednik Privrednog suda. Kad sve to prođe predviđenu proceduru predmet treba dovesti do pravosnažne presude.

Iskustvo uči (suđenja za aferu Telekom, Koverta (Slavoljub Stijepović), Carine (Miomir Mugoša) da bi do okončanja tog postupka mogle proći godine. Uz mogućnost da se predmet okonča plaćanjem odštete optuženim pa pravosnažno oslobođenim (Šarić, Kalići…).

Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama vladavine Medenice, Jovanića i njima sličnih. Ako dobije priliku da se oporavi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo